Gdje i kako su se razdvojili Istok i Zapad?

[kajaa]

AKTUALNOSTI

Kardinal Walter Kasper

Predsjednik Papinskog Vijeća za promoviranje jedinstva Kršćana, Rim

Posjeta Srbiji od 10. - 15. svibnja 2002.

Predavanje kardinala Waltera Kaspera na tribini

Dijalog između Istoka i Zapada - teološki i praktično

1. Gdje i kako su se razdvojili Istok i Zapad?

Godine 1959. objavio je poznati francuski teolog Yves Congar knjigu o crkvenom razdvajanju Istoka i Zapada, koja na njemackom nosi naslov "Razdijeljeno kršcanstvo". Gdje su se razdvojili Istok i Zapad? Podnaslov i pitanje "Gdje su se razdvojili Istok i Zapad?" mi se cine važnim. Kada sam citao knjigu prvi put, primijetio sam da uopce nije tako jasno i da je mnogo teže nego što se obicno misli kada se radi o pitanju gdje, kada, zašto i kako su se naše Crkve podijelile.

Obicno se kao datum navodi godina 1054. Tada su se uzajamno ekskomunicirali papinski legat, Cerularije patrijarh iz Carigrada i ranije grcki patrijarh Focije. Ovo ipak nije bila crkvena podjela? Po sebi ekskomunikacija se ticala samo ta dva gospodina, dva nepomirljiva, svadalacki raspoložena stara covjeka, ali ne i Crkve. Pored toga, u vrijeme ekskomunikacije papa je u Rimu vec preminuo i time se automatski ugasila punomoc njegovog legata. Ekskomunikacija, dakle, kanonski nije bila pravosnažna.

Pored toga, ispada da je vec prije više puta izmedu Istoka i Zapada bilo poteškoca i svada, cak i šizmi. Dakle, uopce nije tako jednostavno govoriti o prvom tisucljecu kao tisucljecu nepodijeljenih Crkava. Medutim, ipak su svi ti raskoli jednom prestali. Pa i kada je od 1054. godine sa rimske strane opet pocelo. Zapravo, bilo je suradnje i poslije 1054., cak i zajednickih euharistickih bogoslužja. Još i 1453. godine bilo je slavljeno zajednicki bogoslužje prije zauzimanja Hagije Sofije od Turaka. Prethodio je još zajednicki, ali nakon toga prakticno propali koncil o uniji Ferrara-Firenca (1439-42). Godina 1054. je, dakle, simbolicni broj.

Pravi rez predstavlja osvajanje i pljackanje Carigrada 1204. godine za vrijeme 4. križarskog pohoda latinskih križara, vodenih prije svega od strane Venecijanaca. Ovo i etabliranje jednog latinskog patrijarha u Carigradu bio je loš preokret križarske ideje i dovelo je do nepopravljivog raskida izmedu Istoka i Zapada. Prilikom svog posjeta u Atheni 2001. godine, papa Ivan Pavao II. je zbog toga izricito tražio oproštenje.

Pitanje je: Kako je moglo otici tako daleko? Kako se moglo dogoditi da kršcani sebi ucine tako što? Odgovor, koji Yves Congar na ovo pitanje s pravom daje i koji je za mene potpuno uvjerljiv, glasi: Istok i Zapad su se otudili u jednom dugom povijesnom procesu; više se ne razumiju i postali su sami sebi strani.

To su bile kulturne razlike. Oni više nisu razumjeli svoje jezike, grcki i latinski. Od diobe Rimskog carstva u starom i novom Rimu razvile su se dvije razlicite kulture. Bilo je i politickih razlika. Dok je Zapadni Rim vec tog stoljeca propao napadom barbara, bizantinsko carstvo je živjelo još skoro 1000 godina. Pošto se od Istocnog Rima ipak nije mogla ocekivati pomoc, papinstvo se okrenulo Francima, Bizantinci su rekli prezirno: barbarima. Tako je došlo do Svetog rimskog Carstva njemacke nacije, koje je vec sa Karlom Velikim dospjelo u konkurenciju i konflikt sa Istocnim Rimom. Za Istocni Rim je ovo bila izdaja.

Istovremeno sa raskolom 1054. godine došlo je do svade zbog investitura a kao posljedica srednjovjekovnog razilaženja izmedu pape i cara. Time se utro put za razlikovanje crkvene i svjetovne sile; Istok se, nasuprot tome, držao simfonije izmedu države i Crkve. Politicki razvitak donio je sa sobom kulturne i socijalne razlike. Na Zapadu je nastalo srednjovjekovno kršcanstvo koje je ostalo strano Istoku u teologiji i duhovnosti kao i u svom umjetnickom izrazu.

Bilo bi ipak pogrešno da se razlike utvrduju tek u 2. tisucljecu. II. vatikanski koncil je imao pravo kada je rekao da je od samog pocetka jedna te ista poruka Evandelja na Istoku i na Zapadu bila razlicito recipirana i da je dovela do suviše razlicitih crkvenih oblika života. Istok i Zapad su imali, usprkos velikim slicnostima u ucenju o trojstvu i kristologiji, kako su se izrazili u priznanjima ekumenskih koncila, od samog pocetka razlicitu ekleziologiju i razlicitu crkvenu strukturu. Istok se cvrsto držao svog partijahalnog i sinodnog shvacanja uprave, dok se na Zapadu vec u prvom tisucljecu snažno istakla rimska ideja primata.

Usprkos ovoj razlici i povremenim raskolima, Istok i Zapad su u prvom tisucljecu živjeli u crkvenom zajedništvu. Razlike nisu bile promatrane kao one koje razdvajaju Crkvu. Bilo je to jedinstvo u raznolikosti kao što se danas preko II. vatikanskog koncila opet priznaje kao legitimno. Tek kasnije su iz toga nastale dogmatske suprotnosti koje djelomicno i danas postoje. Na dvije najtvrdokornije želim kao sljedece ukazati: Pitanje "filioque" i papinskog primata.

[kajaa]

2. Kontroverza oko filioque

Kontroverzno pitanje je pitanje "filioque" u tekstu zapadnog kreda. Tamo stoji: "Vjerujem u Duha Svetoga koji izlazi od Oca i Sina" (filioque). Pravoslavni oblik kreda ne poznaje ovaj dodatak "filioque". On je sacuvao prvobitni oblik nicejsko-carigradske ispovijesti vjere. Iz toga se razvila kontroverza izmedu Istoka i Zapada. Ove kontroverze imaju dva aspekta, jedan kanonski i jedan dogmatski.

Za Istok postoji prije svega kanonski problem. Tice se pitanja da li je kanonski bilo legitimno da zapadna Crkva prihvati ovaj dodatak u priznavanje vjere, prije svega da li je bilo legitimno da ona to ucini sama bez Istoka. Istok osporava ovaj legitimitet i opisuje ga kao nekanonsku samovolju. On ukazuje na 3. opci koncil u Efezu (431), koji je u 7. kanonu zabranio isticanje nekog drugog priznavanja vjere). Zbog toga "filioque" za Istok kanonski važi kao neregularan.

Zapad nasuprot tome kaže: Efez je zabranio da se istakne samo sadržajno druga vjera koja iskrivljuje smisao prvobitnog kreda. Ipak se ne radi o tome. Kod "filioque" se ne radi o jednom sadržajno drugom vjerovanju, vec o objašnjenju i razvitku jednog te istog vjerovanja. Efez to nije zabranio. Uostalom, može se pokazati da se koncil u Efezu ne vezuje za priznavanje iz Carigrada, koje tada nije bilo ni poznato, vec na priznavanje u Niceji (325), u kojem je razvijanje treceg clanka još bilo sasvim rudimentno. Tamo jednostavno stoji: "Vjerujem u Duha Svetoga. Tek je koncil u Carigradu (381) dodao: "Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca ( Dakle, vec je Carigrad napravio dodatak koji daje objašnjenje, ali ne iskrivljuje.

U osnovi ovog kanonskog problema radi se o razlicitom shvacanju tradicije. Istok i Zapad se cvrsto drže toga da ne može biti ni jedne druge vjere osim one od apostola. Medutim, Zapad zastupa jedan više povijesno-dinamicki pogled na tradiciju; on polazi od toga da se spoznaja i razumijevanje jedne te iste vjere može razvijati povijesno. Istok, nasuprot tome, zastupa, što se tice formulacije, jedno više staticko gledište. To je više jedna razlika koja se tice mentaliteta nego dogmatski problem.

Time dolazimo do dogmatskog aspekta pitanja. U prvim stoljecima ovdje nije bilo problema. Istok i Zapad su bili u crkvenoj zajednici, imali su istu vjeru iako su poznavali razlicita teološka tumacenja. Razlika se sastojala u tome da je Istok u svojoj teologiji o trojstvu polazio od tri osobe ( apad, nasuprot tome, od jednog božanskog bica tj. jedne božanske biti. Za Zapad je psihološko ucenje o trojstvu svetog Augustina bilo mjerodavno, po njemu je Duh Sveti uzajamna ljubav Oca i Sina. U ovom smislu on polazi od Oca i Sina. Istocna teologija razmišlja više zdravo povijesno: Otac šalje Sina, Sin dakle, polazi od Oca ( ali tako da se Duh prosljeduje kroz Sina. Tako istocna teologija može reci: Duh prolazi od Oca kroz ( Sina ili: Duh pociva na Sinu.

Medutim, u prvim stoljecima na Istoku postoje formule koje glase slicno kao i na Zapadu (nešto kao kod Epiphaniusa od Salamisa ili Maximos Confessora). U razlicitim teološkim formulacijama se nije vidio problem; ljudi su bili svjesni da su dijelili istu vjeru.

Pitanje je postalo problem tek za vrijeme Focija u 9. stoljecu. Focije je predbacio latinskoj teologiji da brani dvostruko porijeklo Duha Svetoga iz Oca i iz Sina, tako se trojstvo razdvaja, dok istocna tradicija, time što tvrdi da postoji samo jedno jedino porijeklo i jedan jedini izvor ( , cuva jedinstvo trojstva. Focije je formulirao: Duh polazi sam od Oca ( Ovaj patrimonizam predstavlja i za Istok novinu, pošto ova formula nije postojala u dotadašnjoj istocnoj tradiciji. Zapad se branio od predbacivanja zbog dvostrukog principa. II. koncil u Lyonu (1274) izricito je odbio ucenje o dva principa u trojstvu.

Ako se pažljivije pogleda, primjecuje se da se radilo o terminološkom nesporazumu. Grci su mogli da razlikuju i ; time su rekli da je Sin doduše causa Duha Svetoga, ali ne kao Otac svom principium. Latini su nasuprot tome imali samo pojam procedere; zbog toga nisu mogli tako jasno izraziti razlicite vrste nastanka Duha od Oca i Sina. Ipak, i Augustin je rekao da Duh polazi principaliter od Oca, a cak i Toma Aquinski je na jednom mjestu rekao da Duh polazi od Oca kroz Sina. Jer Sin, koji sve prima od Oca, dobija od Oca i snagu za nadisaj (spiriranje) Duha Svetoga. Jedinstvo trojstva se, dakle, i na Zapadu ocuvalo.

Razlog zbog cega je Zapadu "Filioque" postao važan je vjerojatno razracunavanje sa arijanizmom Germana. Htjela se ustanoviti ista važnost Oca i Sina i zbog toga reci: Otac i Sin imaju sve zajednicko. Ovo je bilo postavljeno kao pitanje koje na Istoku nije postojalo. Tako je došlo do zapadnog posebnog razvitka koje je, u stvari, zastupalo želju koju Istok i Zapad imaju zajednicku.

Filioque je postalo problem tek kada je iz jednog razlicitog teološkog ucenja postalo razlicito crkveno ucenje. Ovo se desilo na antiarijanskoj osnovi, prvo na nekoliko provincijskih sinoda u Toledu u 5 - 7. stoljecu, zatim na podsticaj cara Karla Velikog na sinodi u Frankfurtu (794) i na sinodi u Aachenu (809). Rim se prvo ponašao suzdržano, cak odbijajuce. Papa Leon III. se okrenuo protiv uvodenja "filioque" u kredo. Tek papa Benedikt VIII. ga je uveo u kredo latinske mise povodom krunisanja cara Heinricha II. (1014). IV. lateranski koncil (1215) i II. koncil u Lyonu (1274) potvrdili su ovo ucenje. Na koncilu unije Ferrara-Firenca (1439-45) vodena je o tome iscrpna debata koja je dovela do toga da se priznala grcka formula "kroz Sina", ali je receno da je "filioque" kredu dodato po zakonu i po zdravom razumu.

Medutim, ovaj dodatak kredu u grckom obliku nije nikada dodat. Tako je cak na papinskoj misi, koja je postojala do II. vatikanskog koncila, kredo izgovaran svaki put na latinskom i grckom jeziku, na grckom bez "filioque". Papa Benedikt XIV. je 1742. i 1755. izricito odlucio da je Istocnjacima, koji su ujedinjeni sa Rimom, i dalje dozvoljena upotreba kreda u nepromijenjenom obliku od 381. Današnji papa izgovara kredo, ako se pri ekumenskim prigodama govori grcki, uvijek u njegovoj prvobitnoj formi. To pokazuje da se za Zapad ne radi o problemu koji razdvaja Crkve.

I na Istoku je bilo razvitka. Dok je prije svih Vladimir Lossky obnovio odbacivanje "filioquea", pa cak i pooštrio, teolog V. Bolotov iz St. Petersburga je vec 1898. ustanovio da je "filioque", doduše kanonski neregularan, ali dogmatski nije pogrešno ucenje.

Današnja latinska teologija je prilicno jednodušna u shvacanju da na osnovi jednog te istog vjerovanja leže dvije razlicite tradicije koje su obje legitimne, koje se uzajamno ne proturjece vec dopunjuju i koje se zbog toga mogu uzajamno priznati. To je shvacanje i jednog spisa Papinskog vijeca za jedinstveno kršcana "Les traditions grecque et latine concernant la procession du Saint-Esprit". Ovaj tekst polazi od molbe koju je papa Ivan Pavao II. izgovorio u prisustvu ekumenskog patrijarha Bartholomeja u homiliji 29. lipnja 1995. godine; on je molio da se osvijetli potpuna harmonija dviju tradicija. Tekst je objavljen 1995. godine u "Osservatore Romano" kao clanak sa tri zvjezdice, nema dakle oficijelni, ali ima oficiozni karakter.

Na posljetku, trojstvo je tajna koju ne može iscrpiti ni jedna teologija; svi teološki pokušaji ostaju nedovršeni. Zbog toga su moguci razliciti pristupi i razliciti akcenti. Tako se na Istoku i Zapadu ne radi o kontradiktornim vec o komplementarnim izjavama, koje su obje u pravu i sadržajno su jedna s drugom u potpunoj harmoniji. Zbog toga Zapad ne želi da Istoku naturi "filioque"; za Zapad cak ne bi predstavljao dogmatski problem da se odrekne, u svakom slucaju pod uvjetom da Istok ovaj dodatak ne opisuje više hereticki. Ipak, niti Zapad Istoku niti Istok Zapadu može niti bi trebalo nešto da namece. Oboje bi trebali da priznaju i cijene jedinstvo u legitimnoj raznolikosti.

Mnogo važnije od sukoba oko "filioque" danas je što mi naše zajednicko vjerovanje u djelotvornost Duha Svetoga potvrdujemo i cinimo razumljivim jednom sekulariziranom svijetu, koji se da voditi od strane sasvim drugih duhova nego što je to Duh Sveti. Za naš današnji svijet, koji našu vjeru u Duha Svetoga više ne poznaje i ne razumije, postoji nešto što je važnije od svade oko "filioque", da se objasni pneumatizam ljudima današnjice u cijelosti i da ih se poukom dovede do života iz Duha Svetoga. "Filioque" tada može biti, kao u prvim stoljecima, vrlo interesantna unutarteološka tocka diskusije i da izrazi legitimnu razlicitost unutar jedinstva; ali pitanje koje razdvaja Crkve ova klauzula ne treba da bude.

[kajaa]

3. Kontroverza oko rimskog primata

Po mom uvjerenju i uvjerenju mnogih teologa i biskupa postoji samo jedna ozbiljna dogmatska razlika i jedan pravi dogmatski problem izmedu Istoka i Zapada: Pitanje zahtjeva primata Crkve tj. biskupa u Rimu. Vec papa Pavao VI. i poslije njega Ivan Pavao II. jasno su spoznali i izrekli da je papinstvo za nekatolicke kršcane najveca smetnja na putu jedinstva.

Papa Ivan Pavao II. je zbog toga u enciklici "Ut unum sint" (1995) pokrenuo inicijativu i zamolio podijeljene Crkve da stupe sa njim u jedan bratski i strpljiv dijalog po pitanju kako treba voditi Petrovu služba danas i u buducnosti a da se njegova bit ne izgubi. Pravoslavne crkve su, dakle, pozvane dati prijedloge o buducem konkretnom obliku Petrove službe unutar jedne communio-ekleziologije (br. 88-96).

Zbog toga nije moj zadatak da sada dam odlucujucu odgovor na ovo pitanje. Takav odgovor moramo zajednicki pronaci. Mogu dati samo nekoliko uputa koje treba razumjeti kao poziv da se ucestvuje u rješavanju problema.

Opet imamo dosta toga zajednickog, prije svega uvjerenje da je Petar zauzimao posebnu funkciju u krugu apostola, da je on govornik ostalih apostola, prema staroj tradiciji prvi svjedok uskrsnuca (Lk 24,34.36; 1 Kor 15,5) i da je bio glava jeruzalemske prazajednice (Dj 1-11); na apostolskom koncilu imao je odlucujucu ulogu (Dj 15). Tako u Novom Zavjetu ne daju samo poznata mjesta o sv. Petru - stijeni i Petra kljucara (Mt 16,18; up. Lk 22,32; Iv 21,15-17), nego i cijela jedna petrovska tradicija koja se nalazi u 1. i 2. poslanici sv. Petra.

Zajednicko nam je uvjerenje da je tradicija sv. Petra nastavljena u vremenu poslije apostola. Ona je doduše od pocetka na Zapadu jace izražena nego na Istoku. Ipak, bilo je to zajednicko uvjerenje na Istoku i Zapadu da crkvi u Rima - kako to Ignacije Antiohijski kazuje - pripada prednost u ljubavi. Poslije koncila u Niceji (325), Carigradu (381) i Kalcedonu (451), Rim zauzima prvo mjesto medu biskupskim sjedištima.

Ova prednost nije bila obrazložena time da je Rim glavni grad rimskog carstva. To bi bilo politicko obrazloženje koje bi danas bilo bespredmetno. Starocrkvena svjedocanstva, kao kod Irenej iz Lyona (Adv haer. III,3,2 f), jasno pokazuju da prednost nije politicki vec teološki opravdana, naime u cinjenici da su grobovi Petra i Pavla u Rimu bili poštovani. Rim je, dakle, mjesto posebnog sjecanja i tradicije sv. Petra.

Ako se ova prednost opiše kao "primatus honoris", onda pocast ne treba razumjeti samo kao protokolarni znak pocasti. Pocast (timę) u grckom znaci poštovanje koje ukljucuje autoritet i punomoc. Ipak, ovaj autoritet u prvim stoljecima za Istok ne dokazuje direktnu jurisdikciju. Rim u prvim stoljecima nije bio upravni centar, vec neka vrsta gravitacijskog centra, komunikacijski centar Crkve na Istoku i Zapadu, na neki nacin i žalbena instanca kod pitanja prepirki.

Tek u drugom tisucljecu, dakle nakon šizme iz 1054. godine, ucenje o univerzalnom primatu jurisdikcije je postalo obavezno crkveno ucenje. Nakon razlicitih srednjovjekovnih koncila (IV. lateranski koncil, 1215, II. koncil u Lyonu, 1274, Koncil u Firenci, 1439-1445), I. vatikanski koncil zakljucio je ovaj razvitak (1869-70) sa obje dogme o primatu jurisdikcije i nepogrešivosti pape.

Ove dogme su za Katolicku crkvu obavezno crkveno ucenje, medutim, od strane Pravoslavnih crkvi se odbijaju. Odlucujuce pitanje je stoga: Možemo li izaci iz ovog tjesnaca? Sporazumno rješenje dosad nije moglo biti nadeno. Medutim, postoje prvi znaci rješenja. Htio bih navesti dva.

Prvi vidljivi znak polazi od cuvene formulacije koju je upotrijebio Joseph Ratzinger (tada profesor teologije) 1967. u Gracu. Ona kazuje da se danas od Pravoslavnih crkava ne može više zahtijevati nego što je u prvom tisucljecu, dakle tisucu godina, bilo pravo. Crkva je u svim stoljecima ista; zbog toga se dogme I. vatikanuma tako interpretiraju da ne proturjece praksi prvog tisucljeca vec da ih prihvacaju u sebe.

Ovo odgovara intencijama I. vatikanskog koncila, jer koncil želi svoje ucenje iskljucivo definirati prema starom i postojanom vjerovanju univerzalne crkve (dvobr. 3052; up. 3065; 3069). Na koncu, zahtjevu, da se dogme I. vatikanskog koncila interpretiraju u horizontu prvog tisucljeca, odgovara i enciklika "Ut unum sint" (br. 61; 95).

To ne može znaciti da se mi danas ponovo vracamo u prvo tisucljece. Povijesno to nije moguce. Vrijeme, takoder, u Pravoslavnim crkvama u drugom tisucljecu nije stalo. Zbog toga treba pronadi rješenje za trece tisucljece koje ce razvitak prvog kao i drugog tisucljeca primjereno uzeti u obzir.

Pri tome praksa primjene primata može u buducnosti, kao i u prvom tisucljecu na Istoku i Zapadu, biti razlicita. Dakle, ne radi se o tome da današnji oblik primjene primata u zapadnoj Crkvi obaveže istocne Crkve. Vec danas je primjena primata u istocnim Crkvama, koje stoje u zajednici sa Rimom, drugacija no u latinskoj Crkvi. Ove Crkve su Crkve "sui iuris" (CCEO can. 27); one imaju patrijarhalno i sinodalno uredenje i odreduju svoje biskupe same. To pokazuje da u konkretnoj primjeni primata postoji mnogo veca fleksibilnost i raznovrsnost nego što se to obicno pretpostavlja.

Drugi znak cini jasnim što ta fleksibilnost konkretno znaci. On prihvata vjerojatno najvažniju pravoslavnu zamolbu koja dolazi do izražaja u 34. kanonu "Apostolskih konstitucija (4. stoljece). Na to Pravosalvne crkve u ekumenskim razgovorima uvijek iznova ukazuju. U ovom kanonu stoji: U svakoj provinciji treba da postoji jedan prvi od biskupa. Taj pak treba da odlucuje samo u suglasnosti sa ostalim biskupima; ovi opet ne donose važne odluke bez odobrenja prvog biskupa. Ovaj kanon je osnova sinodalnog reda, što je za istocnu Crkvu bitno, a o kome oni misle da on mora važiti i za univerzalnu crkvu, jer sinodalna struktura odgovara communio-zbilji Crkve.

Tako se postavlja pitanje da li i na koji nacin se communiale i sinodalni princip može ujediniti sa principom primata a kako patrijarhalna uprava sa primatom. Mišljenja sam da je ovo nacelno moguce. Vec je II. vatikanski poduzeo prve korake u tom pravcu. On je istakao sam znacaj mjesne crkve (Lumen gentium, 23;26; Christus Dominus, 11) i kolegijalnu strukturu biskupskog ureda (Lumen gentium, 22) kao i uveo biskupski sinod (Christus Dominus, 5). U fazi nakon koncila bili su uvedeni drugi quasi-sinodalni oblici i procedure na nivou univerzalne crkve kao lokalnih crkava. Ovaj razvitak nije ni u kom slucaju završen: mnogi katolicki kršcani, biskupi i teolozi žele dalji razvitak. Pravoslavne crkve bi dakle mogle donijeti važne aspekte i obogatiti latinsku Crkvu svojim sinodalnim iskustvima.

Katolicka crkva treba takoder kroz Petrovu službu isto tako unijeti ono bitno u buducu potpunu crkvenu zajednicu. Kroz Petrovu službu Crkva ima zajednicku tocku orijentacije, simbol i instrument svoga jedinstva kao i slobodu Crkve u pogledu nacionalnih zavisnosti. Oba, jedinstvo medu sobom i sloboda prema doticnoj naciji, cini nam se da je problem drugih crkava. Sloboda Rima se kupuje cesto kroz druge zavisnosti. Tako je Petrova služba kao znak i instrument jedinstva i slobode Crkve za nas dada Gospodina svojoj Crkvi.

U okviru ekleziologije zajedništva Petrova služba buducnosti mogla bi biti hijerarhijski vrh Crkve kao gravitacijski centar svog jedinstva. Imala bi zadatak da cuva jedinstvo Crkve u apostolskom vjerovanju tako da se legitimna samostalnost mjesnih crkvi ne uzdiže nego potvrduje, jaca i brani (dvobr. 3061; 3113; Lumen gentium 27). Za to nije potrebna najviša upravna instanca; više se radi prema Iv. 21,15-17 o pastirskom zadatku, dakle, pastoralnom i duhovnom zadatku, o službi milosrda, kako je Ivan Pavao II. rekao (Ut unum sint, 91). Bilo bi, naravno, iluzorno bez Gospodnje punomoci (exousia) date Petru "vezati i razriješiti" (Mt 16,19), to znaci pružiti communio ili iskljuciti iz communio. Posljednje može, naravno, biti samo rijetko ekstremni slucaj; obicno je zadatak Petrov da jaca svoju bracu (Lk 22,32).

To dovodi do novog oblika papinstva poslije konstatinskog za koji nam sadašnji papa u svojoj psihickoj slabosti i oronulosti vec daje primjer svojim životom. U svojoj oronulosti jasno stavlja do znanja da on nije supermanager i imperator. Mnogo toga mora predati vanjskom rukovodstvu i time jasno pokazuje da sve ovo nije uopce bitno za njegovu službu. Bitno je nešto drugo. U svojoj psihickoj slabosti papa obavlja bitnu dužnost: on je upravo u covjekovoj slabosti svjedok snage križa. Time jaca svoju bracu i crkvu. Tako sam daje odgovor na pitanje koje je sam postavio o buducem obliku Petrove službe. To je služba svjedoka u znaku križa.

Quanta est nobis via? Koliko dug je put koji još leži pred nama? Ne znam. Ne stvaram si iluzije o poteškocama koje još leže pred nama. Ali ne bismo trebali Duhu Boga, koji upravlja Crkvom, postaviti granice. Božji Sveti Duh uvijek iznova prireduje iznenadenje. Moramo sa strpljenjem, koje je sestrica nade, raditi na daljem razvitku communio-eklezijastike i moliti za puno jedinstvo.

[kajaa]

4. Što možemo učiniti?

Prema covjekovom sudu biti ce put do punog crkvenog jedinstva još dalek i mukotrpan. To ne znaci da u meduvremenu ne treba ništa da radimo i da moramo samo cekati da se teolozi i biskupi slože. Ekumena se ne odigrava samo na "gornjoj razini; ona se mora dogoditi na svim razinama. Ekumena vrha visit ce u zraku ako ne bude nošena od strane jedne "bazicne ekumene". Obje trebaju jedna drugu i uticu jedna na drugu.

U osnovi smo u meduvremenu dostigli medustanje tj. na putu smo da ga dostignemo. Stara neprijateljstva su se vec razriješila ili su na putu da se razriješe. Nastala je nova klima i nova atmosfera. Papa Ivan Pavao II. govori o ponovo otkrivenom bratstvu svih kršcana. To je više nego neodreden osjecaj; ono takoder nema nikakve veze sa relativistickim i indiferentnim liberalizmom nasuprot starim ucenjima o razlikama. Bratstvo je medu još podijeljenim kršcanima utemeljeno teologijski u jednom krštenjuu, preko kojeg su vec sada udovi na jednom Tijelu, Tijelu Krista. Postoji, dakle, duboka ontološka veza izmedu svih podijeljenih kršcana. Duh Sveti je, kako nas koncil uci, na djelu i izvan granica Katolicke crkve. Ne postoje samo pojedinacni kršcani, vec elementi pravih Crkava Krista. Sa pravoslavnim kršcanima povezuje nas još mnogo toga. Imamo istu vjeru stare Crkve; imamo isti sakrament i isti biskupsku upravnu službu Crkve. Pravoslavne crkve su zbog toga prave mjesne crkve. Vec sada imamo skoro potpunu crkvenu zajednicu. Ono što nas dijeli su više razliciti mentaliteti nego razlicita vjera. Ovi razliciti mentaliteti djeluju danas svakako ometajuce i dopuštaju da opet dode do nesporazuma, nepovjerenja i obeshrabrenostiDakle, sve ce zavisiti od toga da se medustanje stvori s odgovornošcu. Za to bih želio dati nekoliko uputaPrvo treba recipirati do sada postignuto. Izjave koncila, ekumene-enciklika "Ut unum sint" (1995) i ekumenskog direktorijuma treba primiti na znanje i u sebi ih prihvatiti. Osim toga, važno je prostudirati rezultate Zajednicke medunarodne komisije izmedu Katolicke i Pravoslavnih crkvi. Ljudi ce se cuditi koliko smo vec daleko stigli u dijalogu sa Pravoslavnim crkvama i koliko je malo toga djelomicno ušlo u život Crkvi.Drugo: tako kako su se crkve otudile jedna od druge, moraju se isto tako ujediniti. Radi se, dakle, o ekumenizmu života. To znaci negativno: Prema mogucnosti sprijeciti sve što stvara nepotrebnu nevolju. Tu spadaju svi oblici otvorenog i skrivenog prozelitizma. Ako priznamo da pravoslavni imaju prave sakramente, onda za to nema teološkog opravdanja. Pozitivno: Možemo (ili bi mogli) vec danas, bez da se ogriješimo i najmanje o savjest ili neki kanon crkvenog prava, mnogo toga uciniti zajednicki nego što cinimo obicno: zajednicko citanje biblije, zajednicka molitva, uzajamno upoznavanje preko uzajamnih poziva i posjeta, uzajamno sudjelovanje prilikom teških dogadaja, razmjena duhovnog iskustva, uzajamna karitativna pomoc, zamjenicki govor i zajednicke akcije, ako se radi o socijalnim ili opce politickim pitanjima, zajednicki javni rad itd.

Trece: Ne postoji samo ekumenizam prema izvana, vec i ekumenizam prema unutra. Ne mora se mijenjati nešto samo kod drugog vec i kod nas. Papa Ivan Pavao II. naglasio je u zakljucku koncila da ne postoji ekumenizam bez osobnog obracanja i institucionalne obnove. Pri tome možemo uciti jedni od drugih. Ekumenizam je - opet prema papi - razmjena darova. Ne susrecemo se, dakle, na najnižem zajednickom nazivniku, vec tako što se zajedno krecemo prema Isusu Kristu, postajemo tako na kraju u njemu jedno.

Cetvrto: najvažniji je duhovni ekumenizam: on je duša ekumenskog pokreta. Jer mi jedinstvo ne možemo "stvoriti; ono je dada Duha Svetoga, ponovnih Duhova, za koje samo možemo moliti. Tako prioritet pripada molitvi za jedinstvo, prema mogucnosti zajednickoj molitvi za jedinstvo i zajednickoj proslavi u molitvenog tjedna za jedinstvo kršcana. Vec godinama prakticiram da prilikom proslave euharistije kod molitve za mir i jedinstvo i jedinstvo Crkve prije mirovnog pozdrava svaki put nacinim jedan snažni ekumenski memento.

"Quantum est nobis via? Pita papa u svojoj ekumeni-enciklici. Mi to ne znamo. Mi nismo gospodari vremena. Sam Bog ga drži u svojim rukama. Zbog toga se ništa ne može iznuditi. Medutim, to takoder nije razlog za rezignaciju. Koncil je potvrdio da je u ekumenskom pokretu Duh Sveti na djelu. On je vjeran; na njega se može osloniti, a uvijek je iznova dobar za iznenadenja.

[Guest ага пије млеко]

Сестра Kajo, хвала ти на овом корисном тексту.  8086.gif

Користан је утолико што наши чланови могу да виде и "другу страну" , дакле, како католичка црква гледа на кључне проблеме и контроверзе између Цркве истока и запада. Текст је посебно значајан што је написан из пера садашњег папе Бенедикта 16.  

[Ахил]

Opet neshvatanje zapada Simvola vjere (Credo-a). On ne govori o slanju Duha Svetoga u svet, nego o Njegovom ipostasnom, ličnosnom, postojanju, u kojem On samo od Oca ishodi. Ne znam kako to ljudi sa zapada ne shvataju.

Sa druge strane, Sveti Oci prva 4 veka su jasni po pitanju ishođenja (izlaženja) Duha od Sina, to je pogrešno!

[Лазар Нешић]

Сестра Kajo, хвала ти на овом корисном тексту.  

Користан је утолико што наши чланови могу да виде и "другу страну" , дакле, како католичка црква гледа на кључне проблеме и контроверзе између Цркве истока и запада. Текст је посебно значајан што је написан из пера садашњег папе Бенедикта 16.  

You made a mistake, father!  0110_hahaha

Кардинал Валтер Каспер није садашњи папа Бенедикт, већ је у питању бивши кардинал Јозеф Рацингер.

Ово је написао Каспер, дакле и даље кардинал.

Opet neshvatanje zapada Simvola vjere (Credo-a). On ne govori o slanju Duha Svetoga u svet, nego o Njegovom ipostasnom, ličnosnom, postojanju, u kojem On samo od Oca ishodi. Ne znam kako to ljudi sa zapada ne shvataju.

Sa druge strane, Sveti Oci prva 4 veka su jasni po pitanju ishođenja (izlaženja) Duha od Sina, to je pogrešno!

Па не знам баш  ... мислим да говори и о "послању у свет", а не само ипостасном исхођењу ... јер, свакако Дух Свети такође и лично и ипостасно итд. "бива послан" ... није ваљда послан "безлично"???

(иначе, ИМА људи на Западу који то схватају ... има их много, немој да генерализујеш ).

[Guest ага пије млеко]

You made a mistake, father!  0409_feel

Thank you my beloved son!

Yes I've made mistake...

hvala

[kajaa]

Сестра Kajo, хвала ти на овом корисном тексту.  

Користан је утолико што наши чланови могу да виде и "другу страну" , дакле, како католичка црква гледа на кључне проблеме и контроверзе између Цркве истока и запада. Текст је посебно значајан што је написан из пера садашњег папе Бенедикта 16.  

Hvala vam dragi Oce Agapije ,za ovo... ..

Mislim,da je danas vazno itekako,slati u svjet ,bez obzira radilo se o virtualnom svjetu ,ono sto je aktuelno...

sto je istina jednog naroda,a svaki narod ima svoju istinu,i svaki ce shvatiti....kako je bude htio...shvatiti,ali se treba dati mogucnost,da se cuje i druga strana...

Drai brate,Agapije..velika ti hvala,za ovaj forum zru,za sve Teologe i Svecenstvo i Djakone ,koji na njemu sudjeluju...jer bez vas bi mnogo drugacije izgledalo... 0409_feel( namjerno pisem...ti,JER IMENEM SAM TE TVOJIM ZAZVAO...)Ti si velik u Bozjim ocima...Agapije...TI,i svi drugi...u virtualnom svjetu,trebao bi da bude samo ...." ti"...

Za sve druge,i za sve nas...trebamo ciniti male korake,trebamo zeljeti istinski nesto,da bi se nesto  promjenilo u nasem zivotu...na svim razinama, i u Ime Isusa Krista...pozivam sve da se  pokusamo pribliziti u ljubavi jedni drugima....da je svaki covjek ,stvorenje Bozje....Da Bog svakog covjeka ljubi vise od nas...da to jednom shvatimo,kako bi doprinjeli nesto za nas,za  Kraljestvo nebesko...i za spasenje nase...

Bez ljubavi i oprastanja nema  nam napredka,i puta k Isusu Kristu.

A,ovakvi postovi,koje pisu Teolozi,i clanovi ovog foruma...Svecenstvo,Djakoni ,Teolozi...uvjek imaju prednost ispred laik vjerinka...

Na ovome forumu bi bilo dobro,da svi mogu  staviti svoje misljenjenje,ili podrzku...kada nekoj doticnoj osobi daju...pa bila ona osoba s titulom,ili bez titule..kardinal,ili papa.,vladika,svecenstvo,djakon..itd....ili vec ...nesto drugo...vazno je slusati,sta nam tekst porucuje...i sta druga strana o tome misli...

Ja nisam teolog,k tome nisam ni skolovana..pa da mogu odgovarati s Teolosko Crkve strane...ali itekako mi je vazno,da sepriblizimo jedni drugima...da radimo na oprostenju i sirenju ljubavi,djela  ...i znanja...koje treba da vodi k jedinstu Krscana...

Hvala vam...O.Agapije...i hvala vam za forum.. zru

Istinski... ...Bogu hvala za to..

[Ахил]

Сестра Kajo, хвала ти на овом корисном тексту.  isus-sinai

Користан је утолико што наши чланови могу да виде и "другу страну" , дакле, како католичка црква гледа на кључне проблеме и контроверзе између Цркве истока и запада. Текст је посебно значајан што је написан из пера садашњег папе Бенедикта 16.  

Hvala vam dragi Oce Agapije ,za ovo... ..

Mislim,da je danas vazno itekako,slati u svjet ,bez obzira radilo se o virtualnom svjetu ,ono sto je aktuelno...

sto je istina jednog naroda,a svaki narod ima svoju istinu,i svaki ce shvatiti....kako je bude htio...shvatiti,ali se treba dati mogucnost,da se cuje i druga strana...

Drai brate,Agapije..velika ti hvala,za ovaj forum isus-sinai,za sve Teologe i Svecenstvo i Djakone ,koji na njemu sudjeluju...jer bez vas bi mnogo drugacije izgledalo... 8086.gif( namjerno pisem...ti,JER IMENEM SAM TE TVOJIM ZAZVAO...)Ti si velik u Bozjim ocima...Agapije...TI,i svi drugi...u virtualnom svjetu,trebao bi da bude samo ...." ti"...

Za sve druge,i za sve nas...trebamo ciniti male korake,trebamo zeljeti istinski nesto,da bi se nesto  promjenilo u nasem zivotu...na svim razinama, i u Ime Isusa Krista...pozivam sve da se  pokusamo pribliziti u ljubavi jedni drugima....da je svaki covjek ,stvorenje Bozje....Da Bog svakog covjeka ljubi vise od nas...da to jednom shvatimo,kako bi doprinjeli nesto za nas,za  Kraljestvo nebesko...i za spasenje nase...

Bez ljubavi i oprastanja nema  nam napredka,i puta k Isusu Kristu.

A,ovakvi postovi,koje pisu Teolozi,i clanovi ovog foruma...Svecenstvo,Djakoni ,Teolozi...uvjek imaju prednost ispred laik vjerinka...

Na ovome forumu bi bilo dobro,da svi mogu  staviti svoje misljenjenje,ili podrzku...kada nekoj doticnoj osobi daju...pa bila ona osoba s titulom,ili bez titule..kardinal,ili papa.,vladika,svecenstvo,djakon..itd....ili vec ...nesto drugo...vazno je slusati,sta nam tekst porucuje...i sta druga strana o tome misli...

Ja nisam teolog,k tome nisam ni skolovana..pa da mogu odgovarati s Teolosko Crkve strane...ali itekako mi je vazno,da sepriblizimo jedni drugima...da radimo na oprostenju i sirenju ljubavi,djela  ...i znanja...koje treba da vodi k jedinstu Krscana...

Hvala vam...O.Agapije...i hvala vam za forum.. isus-sinai

Istinski... 4chsmu1...Bogu hvala za to..

4chsmu1

[Milan Nikolic]

Decenije su pred nama, i treba još mnogo godina za razmatranje teoloških tema u vezi Jedinstva Crkve.

Sa obzirom da je Filiokve, kao problem, povezan sa učenjem o prvenstvu Pape, te dve teme treba da razmatramo istovremeno.

Treba znati, da ni Filiokve ni prventvo Pape nije pogrešno samo po sebi. Problem dolazi zbog određenog načina tumačenja ovih učenja.

Jedan od važnih elemenata kojim Zapad treba da se pozabavi i o kome treba da razmatra, što se takođe odnosi i na Istok, sažet je u sledećoj rečenici:

,,Prvenstvo Episkopa Rima ne treba se zasnivati na ličnosti Petrovoj, već na Ličnosti Boga Oca''.

Učenje o ,,prvenstvu'' u Crkvi jedno je od ključnih.

,,Prvenstvo'', koje prevazilazi iskustvo stvorenih svetova, i koje se izvodi iz Trojičnog otkrovenja i poznanja Boga, zasnovano je na ravnopravnim odnosima kojima je suština ljubav, te se za Crkvu središte ogleda u Ličnosti Hristovoj kao njenoj Glavi.