Pogibija Ive Lole Ribara opisana u knjizi Williama Deakina - "EMBATTELD MOUNTAIN"

[Милан Ракић]

Povodom 75. godišnjice smrti Ive Lole Ribara donosimo ulomke knjige člana britanske misije Williama Deakina - Embatteld Mountain. Deakin nam iz prve ruke donosi svoje dojmove o Ivi Loli, te opisuje planiranje misije koja je tragično završila pred Deakinovim očima.

William Deakin: EMBATTLED MOUNTAIN / BOJOVNA PLANINA

Upoznavanje

Pored samog Tita, Rankovića, Pijade i Đilasa, koje smo sreli prvih dana, uža politička grupa rukovodstva obuhvatila je još dvije ličnosti, od kojih je jedna bila tijesno povezana s Britancima, a druga u manjoj razini. To su bili Ivo Lola Ribar i Edvard Kardelj.

U vrijeme Pete neprijateljske ofenzive Ivo Lola Ribar imao je dvadeset sedam godina. Bio je vodeći predstavnik nove generacije komunističke omladine i sekretar Centralnog komiteta njene organizacije 1939. godine. Sljedeće godine izabran je u Politbiro Partije.
Od članova SKOJ-a obrazovani su politički kadrovi partizanskih odreda, koji su se u mnogo slučajeva uzdigli do vojnih komandi; posebna grupa budućih rukovodilaca obrazovana je historijskim slučajem na Beogradskom univerzitetu.

Bila je to brojno jača organizacija nego sama Komunistička partija, koja je 1941. godine imala oko 8000 članova. Pred rat iste godine 30000 mladih ljudi, većinom studenata univerziteta i učenika srednjih škola iz gradova, pripadalo je ovoj organizaciji. Oni su predstavljali osnovno jezgro propagatora i partijskih "agitatora". Oko 15000 dobilo je naređenje da stupi u partizanske odrede za vrijeme ustanka, s posebnim zadatkom da politički uzdižu borce. Djevojke su služile kao bolničarke i dijelile novine u jedinicama, no mnoge su bile u borbenim redovima.

Lola Ribar je bio simbol i idol ove omladine i, u izvjesnom smislu, "dofen" Tita (op. u. prijestolonasljednik), koji ga je doveo u obnovljeni Centralni komitet Partije kao rukovodioca SKOJ-a.

Lola je bio Hrvat, stariji sin Ivana Ribara. zagrebačkog advokata i političara, koji je od 1920. do 1922. godine bio predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS. Otac je, historijskom ironijom, bio odgovoran za izglasavanje zakonodavstva koje je stavilo van zakona mladu Komunističku partiju, a kasnije se pod utjecajem Lole povezao s Titom i postao predsjednik Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, prve privremene skupštine narodnooslobodilačkog pokreta osnovane u Bihaću, u zapadnoj Bosni, u novembru 1942.
Imao sam prilike da se sretnem i razgovaram s obojicom, ocem i sinom, u mnogo slučajeva.
Lola je bio crnomanjast, neumoran mlad čovjek, četvrtastog snažnog lica i neposlušne guste kose. Posjedovao je blistavu inteligenciju i široko iskustvo za svoje godine, Bio je predstavnik beogradskih studenata na Svjetskom omladinskom kongresu u Parizu, koji je organizirala Kominterna 1937. godine, i uspostavio je međunarodne veze u to vrijeme. Govorio je besprijekorno francuski i bio vatren diskutant, brz u shvaćanju stvari i nepokolebljiv u svojim utvrđenim gledištima. Trpeljivost prema drugima nije mu bila glavna osobina, ali njegovu samouvjerenu krutost pogleda ublažavao je njegov prirodni šarm. Lola je imao željezne živce i volju i vedro je preživio opasne zadatke, naročito u ilegalnom hrvatskom partijskom komitetu i ćelijama u okupiranom Zagrebu.

Osjećao sam poštovanje i naklonost prema njemu. On bi vjerojatno bio jedan od vođa nove Jugoslavije. Sudbina ga je, međutim, oborila na nekoliko koraka od mene, u novembru 1943.

Lolo u društvu savezničkih oficira

Priprema misije

Tito je već bio odredio predloženu jugoslavensku delegaciju. Nju je trebalo da vodi Lola Ribar, kao osobni Titov delegat i član užeg kruga jugoslavenskog Politbiroa. U njoj su se nalazili Miloje Milojević, zamjenik komandanta Prve proleterske divizije i jedan od vodećih ratnih heroja, i pukovnik Velebit, kao oficir za vezu s Britanskom misijom

.
...


Tih dana prinudne neaktivnosti i pogoršanih vremenskih prilika pobjegao je iz njemačke vazduhoplovne baze kod Banjaluke jedan bombarder "dornije" (DO-17) s hrvatskom posadom i prisilno se spustio blizu Livna. Na zajedničkom zadatku izgradnje naše poletno-sletne staze surađivala je s nama jedna optimistična grupa partizana, nazvana Komandom ratnog vazduhoplovstva, pod zapovjedništvom jednog pukovnika. Sada smo imali jedan avion

.
...

Članovi jugoslavenske misije prije polaska na put: Ivo Lolo Ribar, Miletije Popović i Vladimir Velebit


Pošto smo sretno stigli u Livno, obje grupe, i britanska i jugoslavenska, ručale su zajedno da bi se raspravilo o prijedlogu koji je iznio Lola Ribar: da ne bi više trebalo čekati na povratak Fitzroya Macleana ili na dolazak britanskih aviona u Glamoč, već da sami poduzmemo let zaplijenjenim njemačkim "Dornijeom", koji se sada, s naslikanim jugoslavenskim oznakama i nedovoljno maskiran, nalazio u jednom voćnjaku blizu grada.

Takav pothvat bio je neuobičajen i vezan s velikim poteškoćama. Bili smo izloženi žestokoj kritici naših jugoslavenskih kolega, koje je žustro predvodio sam Ribar, kako zbog odbijanja Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva da leti zimi, tako i zbog izvjesnih znakova koji govore da Britanci nemaju namjeru da prime jugoslavensku delegaciju u svojoj Glavnoj komandi Srednjeg istoka niti da prošire formalno priznanje na narodnooslobodilački pokret. Žustra rasprava otegla se do ranih jutarnjih sati. Na odvojenom savjetovanju s prisutnim članovima Britanske misije iznio sam mišljenje da je predložena operacija, istina, nerealna po svom dječačkom prkosu prema tehničkim komplikacijama i opasnostima s kojima je skopčana, ali je i očigledna činjenica da je prestiž cijele misije pao u očima jugoslavenskih drugova. Trebalo je razmotriti ovakav pustolovan pothvat i pokušati da se on izvede na jednoj što stručnijoj osnovi. U stvari pristanak na ovako drzak i neobičan plan uslijedio je kao neka vrsta zanosa poslje više nedjelja neaktivnosti i gubitka ugleda, za šta se nitko ni u misiji ni u našoj komandi preko Jadrana nije mogao smatrati odgovornim.


Kamuflirani DO-17 pred misiju

Riješili smo da pokušamo izvesti ovu operaciju i poslali smo poruku Bariju da nam da ovlaštenje i tehnička uputstva. Dozvola je bila data. Dobili smo točno vrijeme i kurs kojim treba da letimo da bismo izbjegli opasnost da nas obore naši avioni ili naša protuavionska odbrana. Pošto se avion digne u zrak s Glamočkog polja, računali smo da ćemo, njegovim mitraljezima, izaći na kraj sa svakim lokalnim neprijateljskim avionom. Opasnost se smanjivala sigurnošću samog aerodroma i brzim uzlijetanjem, da bi se izbjegao eventualni napad iz zraka u toku nekoliko trenutaka na zemlji za vrijeme ukrcavanja u avion, kad se ne može braniti.



"Dornije" nosi posadu od tri čovjeka, i u njegovom tankom, uskom trupu nema prostora za putnike. Dogovorili smo se s jugoslavenskim drugovima da se prvi eksperiment ograniči na dva delegata sa svake strane. Ako let bude uspješan, avion bi se vratio po ostale.

Jugoslavenske oznake na bombarderu DO-17



Kasno te noći dali smo dvojici hrvatskih pilota i njihovom radio-telegrafisti kratka uputstva primljena iz Barija u pogledu kursa kojim treba da usmjeravamo avion ka Brindiziju i vrijeme našeg leta. Da bismo sveli na minimum opasnost da budemo iznenađeni još na zemlji, na Glamočkom polju, posadi je dato uputstvo da poleti iz svog maskiranog skrovišta blizu Livna na poletno-sletnu stazu pred samo svitanje u subotu 27. novembra. Imali smo namjeru da putujemo kamionom jedan sat ranije i da sačekamo da avion leteći nisko dođe do nas na stazi za polijetanje, gdje je bila postavljena zaštitna pratnja, dok su na okolnim brdima bili raspoređeni izviđači. Pilotu je naređeno da ne gasi motore, da bismo uzletjeli odmah pošto on bude dodirnuo tlo.



Neposredno pred uzlijetanje aviona za Kairo

Na Glamočkom polju

Naša grupa prikupila se, u samu zoru, na sredini polja. Naredio sam Walteru Wroughtonu da ostane pored svoje radio-stanice, u našoj kućici u Glamoču, i da pošalje poruku čim budemo uzletjeli. Poletno-sletna staza predstavljala je ravnu putanju pokrivenu travom, koju smo raščistili prema specifikaciji, ali pošto nismo imali nikakvo sredstvo da označimo njene granice, stajao sam malo sa strane od ostalih da bih pokazao pilotu gdje avion treba da dodirne zemlju. On je tako nisko doletio da sam morao leći potrbuške da me ne bi zgazio, a onda sam potrčao da se pridružim grupi, koja se sastojala od onih koji su imali da lete za Italiju i od ostalih članova obaju misija. Išli smo brzim koracima ka "dornijeu", čiji su motori, prema našim uputstvima, radili i dalje punom snagom. U posljednjoj sekundi, gonjen nekim nagonom, pogledao sam preko ramena i spazio dva predmeta slična malim fudbalskim loptama kako odskaču na nekoliko koraka dalje i jedan mali njemački avion koji se obrušavao pravo na nas. Kad sam se bacio na zemlju, odjeknula je eksplozija i komadi su letjeli na sve strane. Jedina opasnost o kojoj smo mislili nije nas mimoišla. "henschel " koji je vršio napad uhvatio nas je nezaštićene na otvorenom prostoru. Razbježali smo se širom po polegloj travi, gonjeni od aviona, koji je letio u sve užim krugovima na nekoliko metara iznad naših glava i lovio svakog pojedinačno, dok smo mi uzaludno tražili zaklon na velikom bilijarskom stolu Glamočkog polja.



"Dornije" se zapalio poslje drugog niskog naleta bombardera. Municija iz njegovih mitraljeza eksplodirala je i letjela na sve strane. Jedan britanski oficir nosio je kožuh od ovčje kože. U sjećanju mi je ostala jasna slika kako juri blizu mene dok smo bježali od upaljenog "dornijea" tražeći neki zaklon, koji nismo mogli da pronađemo. Svi su trčali u kratkim skokovima i padali na zemlju dok je "hajnkel" brzo i nisko prelijetao polje gađajući svakog posebice. Potrošivši municiju, avion je iščezao preko brda.

Našao sam se u jednom plitkom udubljenju na ivici polja sa tri Jugoslavena. Ostali smo priljubljeni uz zemlju dok je njemački avion letio tamo-amo iznad naših glava, pokušavajući da podesi putanju mitraljeskih zrna da bi nas pogodio. Pilot je uspio da rani jednog od Jugoslavena. Drugi, oficir za vezu štaba korpusa u Livnu, ležao je na leđima i hladnokrvno fotografirao prizor. Kad sam ustao, nije bilo nikog na vidiku, nije se čuo nikakav zvuk osim zvuka motora pogođenog aviona, koji je povećao brzinu kad je vatra stigla do komandi. Za kratak trenutak ugledao sam užasan prizor: prazan avion kretao se polako i pravo prema nama. Poslje nekoliko sekundi otpao mu je rep i krhotine su se sručile u oblaku dima i plamena.

Partizanski avion u plamenu na Glamočkom polju



Prva mi je pomisao bila da nađem Robina Whetherleya, britanskog oficira, koga sam, u svojoj glavi, vidio kako trči pored mene. Zvao sam ga, ali nije bilo odgovora. Nisam otkrio nikog osim onih s kojima sam bio u slabom zaklonu. Ostatak naše grupe kao da je iščezao. Koračao sam sasvim polako i sam prema avionu, sjetivši se iznenada da sam svoju torbu za spise, u kojoj su se nalazili povjerljivi dokumenti, ispustio u trenutku kada su eksplodirale prve dvije bombe. Oko smrskanog "dornijea" ležala su mrtva tjela. Svi su trenutno izginuli. Među mrtvima bio je i Robin Whetherley, koji se nije nikad ni pomjerio. Njegovo trčanje bilo je priviđenje u mojoj glavi. Takvi slučajevi nisu rijetki u ratu. Stajao sam pored njega kada je uslijedio napad, dok se s druge strane od mene nalazio Velebit, koji je, kao i ja, ostao nepovrijeđen.



Preživjeli su se prikupili, jedva vukući noge. Među poginulima koji su ležali oko aviona bili su šef jugoslavenske delegacije Lola Ribar, naš inženjerijski oficir Donald Knight i većina naše jugoslavenske pratnje. Miloje Milojević je bio lakše ranjen, po sedmi put. Osjećali smo se nemoćni i očajni. Nitko nije progovorio ni riječi.



Čuvši pucnjavu, Walter Wroughton trčao je kilometar i po od Glamoča da bi saznao šta se desilo. Uz pomoć mjesnog odreda koji je tamo bio smješten pokupili smo tijela i odnijeli ih, bez riječi, natrag u selo. Torba za spise koju sam držao u rukama u trenutku napada bila je sva izrešetana šrapnelima bombi. Oba pilota uspela su da se oslobode iz svojih sjedišta kada je "dornije" bio pogođen, ali radio-telegrafista, koji se u tom trenutku našao na vrhu uskih čeličnih ljestvi prikačenih uz avion, bačen je, obezglavljen, na zemlju.



Po povratku u našu bazu u Glamoču poslao sam osobnu poruku Maclean u Italiju:

"27. novembar. Deakin za Fitza. Avion napadnut od strane "henschel" pred samo uzlijetanje. Whetherley, Knight, Ribar odmah poginuli od bombe. Miloje ranjen. Letjelica uništena. Vraćam se u Jajce. Uskoro izvještaj s detaljima."




Ostaci DO-17 na Glamočkom polju

To poslijepodne sahranili smo mrtve na seoskom groblju uz jednostavnu vojničku ceremoniju. Grupa preživjelih otputovala je kamionom u štab korpusa u Livnu, gdje se nalazio major John Henniker, privremeno odvojen od Macleanove misije. Njegovo veliko suosjećanje zbog šoka koji smo doživjeli uslijed ove nesreće bilo mi je od neprocjenjive pomoći. Sljedećeg jutra nastavili smo put u Jajce.



Smrt Lole Ribara bila je za Jugoslavene velika tragedija. Kao organizator pokreta studenata univerziteta u toku predratnih godina, on je predstavljao simbol omladine narodnooslobodilačkog pokreta, a kao bliski lični suradnik Titov bio je predodređen za visoku dužnost u budućoj upravi nove države koja se sada stvarala. Njegovo tijelo nije sahranjeno s ostalima u Glamoču, već je bilo prenijeto natrag u Jajce radi ukazivanja počasti. Britanci nisu bili pozvani na pogreb. Izvjesni članovi jugoslavenskog Vrhovnog štaba uputili su nam ogorčen protest, optužujući Britance da su loše rukovali operacijom i da nisu osigurali lovačku pratnju iz Italije - plan koji nikada nije bio predložen, jer smo se nalazili na krajnjoj granici radijusa letenja. Bio sam suviše bezvoljan da bih se upuštao u raspravu, ali sam zamolio neposredan razgovor s Titom da bih ga obavijestio o pojedinostima tragedije.



Prilikom konačnog planiranja operacije, koju nam je Lola Ribar lično sugerirao s tako vatrenom rječitošću, ja sam, upravo kad sam tražio uputstva iz Italije, zahtijevao od njega da zatraži hitno ovlaštenje od Tita da nastavimo s našim pothvatom. Postojala je jedna telefonska linija koja je radila između Livna i Jajca. Ribar mi je dao takvo obećanje. Oni članovi jugoslavenskog štaba koji su svaljivali svu krivicu za neuspjeh pothvata isključivo na Britance također su nagovještavali da Tito nije bio unaprijed obaviješten. Ostalo je na meni da poričem riječi pokojnika, a na Titu da prihvati ili odbaci moje tumačenje događaja. On nije oklijevao: potvrdio je da ga je Ribar unaprijed obavijestio i stavio to odmah do znanja svojoj okolini. Neprijateljsko gunđanje protiv nas prestalo je, a mi smo ostali s ožiljcima neuspjeha.



Wiliam Deakin i Tito u Jajcu

Smrt Lole Ribara nisu ožalili samo njegovi jugoslavenski i britanski drugovi. U toku posljednje dvije godine dugih marševa i žestokih sukoba Lola se rijetko rastajao od svoga konja. Životinja je uvijek pokazivala neobične znake neraspoloženja ako bi i za trenutak bila odvojena od svoga gospodara. Sada je konj postao razdražljiv, tako da mu se nitko nije smio približiti. Predosjećanje nestanka gospodara dovodilo ga je do bjesnila. Nekoliko dana kasnije životinja se bacila u smrt, skočivši u jedan duboki klanac.



Dok sam podnosio izvještaj Titu o glamočkoj nesreći, predao sam mu izjavu saučešća od generala Maitland Wilson povodom smrti Lole Ribara i drugih članova jugoslavenske grupe. U ovoj poruci glavni britanski komandant Sredozemlja izrazio je također nadu da bi moglo doći do "vrlo skorog sastanka" između Titovih predstavnika i njega. Tito me je zamolio da pošaljem odgovor, koji je on izdiktirao jednom sekretaru:

"Žrtve koje su pale na zaravni Glamoča simboliziraju naše bratstvo po oružju. Možda će njihova žrtva doprinijeti još tješnjem jedinstvu između nas u našoj daljoj borbi."

Cijelu knjigu možete naći na znaci.net:
William Deakin: EMBATTLED MOUNTAIN / BOJOVNA PLANINA

http://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/biblioteka/7/Pogibija_Ive_Lole_Ribara_opisana_u_knjizi_Williama_Deakina_Embatteld_Mountain/334/?fbclid=IwAR2HXWBfvBZwPT95xdwnJfvYphDYJ0RWQ0VZ5HzvBzgxDg7A-sVlMxjzlx8

[kopitar]