Ozdravljenje po molitvi

[Bernard]

FRA IVO PAVIĆ: TKO JE DUH SVETI I POZNAJEMO LI GA DOVOLJNO?

Ono što nam u ovome vremenu najviše treba, jest Duh Sveti. Sve što se događa u Crkvi, događa se u sili i snazi Duha Svetoga. Duh Sveti je treća božanska Osoba, poljubac Oca i Sina. Njega najmanje poznajemo. Isusa Krista, drugu božansku osobu, poznajemo najviše, zato što se utjelovio i postao čovjekom. Bio je jedan od nas i po njemu mi upoznajemo Boga Oca. Isus je za Oca rekao: Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (Iv 14,9).

Tako nam Isus ostavlja mogućnost upoznavanja Boga Oca, kojemu se i sam Isus obraća. Međutim, Duha Svetoga nam je teže zamisliti jer nema tijela. Upoznati Duha Svetoga, treću božansku osobu, ne možemo bez njega samoga. Duh Sveti nam omogućuje da doživimo iskustvo uskrsnuloga Isusa.

 

Bez Duha Svetoga nemoguće je susresti Isusa Krista. Duh Sveti je sila i snaga! On je Osoba! Dok je hodao ovom zemljom, Isus je obećao poslati Tješitelja, Duha Svetoga. Prije svoga odlaska u smrt Isus je rekao apostolima: I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Neću vas ostaviti kao siročad (Iv 14,16 i 18). Branitelj u Bibliji znači netko tko je uvijek kraj mene, netko tko me stalno brani i govori mi što mi je činiti. Nakon svoga uskrsnuća, a prije Uzašašća, Isus je također kazao apostolima: Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje (Dj 1,8).

 

Tko je Duh Sveti? Mi znamo i vjerujemo da je Duh Sveti pravi Bog, treća osoba Presvetog Trojstva. On je ljubav između Oca i Sina, ljubav koja jeca, ljubav koja želi ujediniti Boga i čovjeka. Duh Sveti je najveći Isusov dar nama ljudima. Gdje je bio Duh Sveti dok je Isus hodao ovom zemljom? U Svetom pismu se kaže da je Isus začet po Duhu Svetom. Duh Sveti se spustio na Isusa u liku goluba kad je bio kršten na rijeci Jordanu. Duh Sveti je vodio Isusa u pustinju. Duh Sveti bi izišao iz Isusa kad bi liječio bolesne. Duh Sveti je Isusa uskrisio od mrtvih. Duh Sveti je u biti Duh Isusa Krista! Isus je rekao apostolima: Kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem poslat ću ga k vama (Iv 16,7). Isti Duh Sveti koji je bio u Gospodinu Isusu, djeluje i u nama. Istog Duha smo mi primili u sakramentu krštenja. Na krizmi je ponovo dat. Kad su Apostoli čuli te Isusove riječi, oni ih nisu razumjeli, ali su bili poslušni i iščekivali su obećanje Očevo. Prije izlijevanja Duha Svetoga devet su dana molili psalme i postili. Duh Sveti ih je poljubio poljupcem ljubavi. Bili su obučeni u snagu odozgor. Bog Duh Sveti spustio se na njih u obliku jezika kao od plamena. Primili su nadnaravnu snagu da mogu drugima smjelo svjedočiti da je Isus Krist uskrsnuli živi Bog! Ako pogledamo na Apostole, vidjet ćemo da su prije Duhova bili vrlo uplašeni, obeshrabreni. Plašili su se izaći među ljude i svjedočiti kako ne bi bili ubijeni poput Isusa. Ali nakon Pedesetnice postali su nove osobe. Bili su ispunjeni Božjom snagom koja je došla po Duhu Svetom. Tu se dogodilo rođenje Crkve koja je izašla u javnost. Rekao bih da je prohodala! 

 

Isus nastavlja slati svoga Duha Crkvi sve do današnjega dana. Ako čitate Djela apostolska, vidjet ćete kako apostoli govore o Duhu Svetom. Pavao npr. kaže kako ga je Duh Sveti vodio na određena mjesta. Jednako tako ga je sprječavao ići na druga. Dakle, učenici su bili vođeni Duhom Svetim. Najizvrsnije što se događa u našim životima jest očitovanje Duha Svetoga. Zašto? Jer isti Duh Sveti koji je djelovao u Isusu, u apostolima, djeluje i u nama vjernicima. Sjetimo se samo scene iz Petrova života – kuda bi prolazio, njegova sjena bi ljude ozdravljala. To je Duh Sveti koji je djelovao preko Isusovih učenika. Duh je preko Apostola očitovao svoje darove, za koje oni nisu ni čuli. I najvažnije od svega toga jest dar razumijevanja da je Isus Bog, jedini Spasitelj, da je živ. To im je dalo snage da budu neustrašivi svjedoci Kristove ljubavi.

Kroza svu povijest Crkve može se vidjeti kako Bog podiže posebne karizmatske ljude, pojedine muškarce ili žene. Oni dolaze na pozornicu povijesti i mijenjaju lice ove naše zemlje, primjerice, sveti Franjo Asiški, sveti Ignacije Lojolski, sveta Katarina Sijenska, sveta Terezija Avilska, Otac Pio, Majka Terezija, sveti otac papa Ivan Pavao II., kojega je Duh Sveti vodio po cijelom svijetu da naviješta ljudima Radosnu vijest. Svi su oni ispunjeni Duhom Božjim. Bez Duha Božjega bilo bi nemoguće izvršiti ono što su oni činili. To je Duh Sveti koji djeluje preko njih. Duh Sveti preko njihovih očiju i njihovih ruku dodiruje živote drugih ljudi.

Kad je postao papom Ivan XXIII., ljudi su govorili da je star i da neće ništa napraviti. Ali Duh Božji je imao velike planove s njim. To je papa koji je sazvao II. vatikanski sabor, sve biskupe svijeta, da mole godinu dana za dolazak novih Duhova u Crkvi. Tad je bio Koncil. Dogodila se velika obnova Crkve. Ništa nije dodano Svetom pismu, objavi, ali su se dogodile velike obnove unutar Crkve. Dakle, Duh Sveti je ponovno sišao na Crkvu i počeo obnavljati pojedince. Možemo vidjeti znakove ove obnove, a kao plod II. vatikanskog koncila jest nastanak karizmatskog pokreta. Dakako, karizmatski pokret nije novina u Crkvi, jer Duh Sveti je kroz povijest poticao ljude i darivao im posebne darove. Kardinal Suenens je rekao da karizmatski pokret počinje od ljudi, od naroda Božjega. Po čitavom se svijetu počela događati karizmatska obnova koja je plod Duha Svetoga. Darovi Duha Svetoga su postali životvorni u životima mnogih ljudi.

 

Duh Sveti želi učiniti nešto sasvim novo u našem životu. Dopustimo mu da nas prožme. Molimo da Duh Sveti obnovi svoju silu i snagu u nama. Mi danas nastavljamo ono što se događalo onda, o čemu izvješćuju Djela apostolska. Svi smo mi učenici Isusa Krista! Svi posjedujemo Duha Svetoga, ali ga trajno moramo moliti da u nama obnovi svoje darove i karizme. Duh Sveti će nas stvarno obnoviti ako to molimo, i ako to želimo. I kad pomislimo da nismo sposobni govoriti i svjedočiti za njega, on sam nam daje što ćemo reći. Postoje brojne karizme u nama koje smo primili od Duha Svetoga, ali su zakopane i kao mrtve su. Sv. Pavao kaže: Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. (2 Tim 1,6).

 

Uvijek si posvijestite da Duh Isusov živi u vama. Što god smo otvoreniji Božjoj riječi, to je Duh Sveti očitiji u našem životu. To je vrlo uočljivo kod ljudi koji žive u Isusovu Duhu. Oni kroz svoj život sudjeluju u Isusovu životu i djelovanju. Molimo da Duh Sveti uđe u naša srca, da nas pouči kako više uzljubiti Isusa i da razumijemo ono što je u Svetom pismu zapisano. Molimo za dolazak Duha Svetoga!

http://rastimougospodinu.com/tko-je-duh-sveti-i-poznajemo-li-ga-dovoljno/

[Bernard]

Mr.sc. fra Ivo Pavić istražio je povijest molitve za ozdravljenje i zato je upisao studij duhovnosti u Rimu da bi i sebi, i svima oko sebe, potvrdio pretpostavku kako je molitva za ozdravljenje duboko ukorijenjena u Svetom pismu, sakramentima, u crkvenoj tradiciji i liturgiji.  Fra Pavić je magistrirao pri Institutu za duhovnost Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu. Rezultate svojih istraživanja opisao je u magistarskom radu La guarigione per mezzo della preghiera (Ozdravljenje po molitvi). Na taj način je i na akademskoj razni obranio legitimnost ozdravljenja koja se događaju po Duhu Svetom danas kao i nekad. 

Molitva za ozdravljenje doživjela je procvat u okviru karizmatskog pokreta i mnogi na nju gledaju kao na jednu od karakteristika karizmatika. Međutim, postoje činjenice na temelju kojih molitva za ozdravljenje ide u glavnu struju života opće Crkve od njezinih početaka do danas. Jer je to struja spasenja.

To je voda koja struji u život vječni; „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ (Iv 4,14).

Svećenik mr. sc. fra Ivo Pavić osvojio je srca mnogih vjernika i nevjernika, katolika i pravoslavnih, protestanata i muslimana, jer poziva na opraštanje, odvraća od idola kod kojih su mnogi zaradili svoje nevolje, poziva sve da vjeruju Isusu Kristu, i moli u ime Isusovo za duhovno, duševno i tjelesno zdravlje kao što Isus to traži od svojih svećenika. Kad se preko molitve uvjere u snagu Božje milosti i Božju veliku želju da nas usreći i spasi, da ozdravi dušu, duh i tijelo, mnogi se obrate k pravome i jedinome Bogu Isusu Kristu jedinom Spasitelju. To svjedoče župnici koji imaju mnogo više ispovijedi nakon fra Ivine duhovne obnove i mnogo više vjernika pohađa crkvu, kao što je posvjedočio župnik jedne bosanske župe da 80% domaćih župljana sada dolazi na misu.

Radost zbog velike Božje ljubavi koja se pokazuje u ozdravljenjima, tolike obrisane suze, obraćenja i bolja kvaliteta života pojedinaca i njihovih obitelji, poticaj su i samom fra Ivi Paviću da odgovara i dalje na potrebe ljudi.  Uvjeren da je došlo kraljevstvo Božje jer se spasenje događa pred njegovim očima, nepokolebljivo naviješta Spasiteljevu ljekovitu ljubav usprkos svim protivštinama koje dolaze od skeptika i koje ga nisu pokolebale jer ih prihvaća kao izazov.

Dr. sc. Marica Čunčić

http://rastimougospodinu.com/molitva-fra-ive-pavica-za-fizicko-zdravlje/

[Bernard]

KOJE SU ZAPREKE OZDRAVLJENJU I KAKO IH PREPOZNATI NA SEBI?

Narodna poslovica kaže: “Kad je zdrav, čovjek ima tisuću želja, a kad je bolestan samo jednu – da što prije ozdravi.” Zašto Isus liječi? Koje su zapreke ozdravljenju i kako ih prepoznati na sebi? Želi li Isus zaista da mi budemo zdravi?

 

Najprije uzimamo tekst iz Evandjelja po Marku. Tada jedan gubavac dodje k njemu, baci se pred njim na koljena i zamoli:» Ako hoces, mozes me ocistiti.» (1,40) Koji je bio Isusov odgovor? Isus se sazali, pruzi ruku, dotace ga se i rece mu:» Hocu! Ocisti se! I odmah spade guba s njega, i postade cist:» 1,41-1,42 Gospodine ako hoces mozes me ozdraviti! Taj gubavac nije bio siguran je li volje Bozja da on ozdravi. Zato on i kaze ako hoces. Gospodin je dotaknuo njegovo ako kada je rekao hocu i zelim. Kod Isusa nema ako hoces. To «ako» dolazi od sotone. Kod Isusa je: ja hocu i zelim i amen.

 

Je li Isus zeli da i danas ozdravis? Sto je rekao gubavcu? Ja zelim! Isto tako i tebi kaze danas. Isus nikada nikog nije odbio ozdraviti koji su dosli k Njemu. Zato je Bozja volja da budemo zdravi. Isus i danas ozdravlja iz istoga razloga, tako da te Bozja dobrota vodi k obracenju kao sto stoji u Rimljanima. Isus zeli nase zdravlje cjelovito. Cjelovito zdravlje je kada smo zdravi u duhu, dusi i u tijelu. Isusovo milosrdje donosi spasenje i ozdravljenje onda i sada. Ako Isus Krist ozdravlja jucer, onda On takodjer i danas ozdravlja, bas kao sto ce ozdravljati i u buducnosti. Isus se nikada ne mijenja, On se nikada ne umara. On i danas cezne da ozdravlja svoj narod. Ako bi se danas propovijedalo o ozdravljenjima koja su se dogadjala dok je Isus hodao zemljom prije 2000.godina i vise, a da se to ne dogadja i danas, to bi bilo isto kada bi ljudima koji su gladni, govorili kako se nekada dobro jelo. Bozja ljubav ne ostaje na lijepim rijecima. Krist i danas cini cudesa i lijeci kao i nekada.

U nastavku pročitajte koji to pet koraka vode k ozdravljenju

1). Bog daruje zdravlje
Kad nastupi bolest prvi korak jest taj da se okrenemo Bogu i da ga zamolimo da nas ozdravi. U knjizi Izlaska Bog progovara preko proroka Mojsija: “Ja sam Gospodin, koji dajem zdravlje” (Izl 15,26). Neki bibličari te riječi prevode ovako: “Ja imam lijek za vas, ja sam vaš liječnik!”. Bog poručuje svome narodu: Želim biti vaš liječnik. Mojsijeva sestra Mirjam ozdravila je od gube kad je Mojsije molio: “Bože, molim te ozdravi je”! (Br 12,10-15). Zatim slijedeći tekst kod proroka Siraha govori koliko je važno utjecati se Bogu da otkloni bolest: “Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli, jer On zdravlje daje” (38,9). U Novom Zavjetu vidimo mnoge bolesnike kako dolaze k Isusu i bili su izliječeni. Ozdravljenjima, koja je Isus izvršio tijekom svoga kratkog javnog djelovanja, posvećena je otprilike trećina Evanđelja. Evanđelist Luka koji je po zanimanju bio liječnik piše o Isusu Liječniku. “O zalazu sunca svi koji su umali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga stavljao ruke i ozdravljao ih.” (Lk 4,40) Isus je došao izliječiti čitavoga čovjeka, dušu, duh i tijelo. On je također svojim učenicima naredio da nakon njega čine isto: “I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike” (Lk 9,2). Također, sakramenat bolesničkog pomazanja, koji je ustanovio Isus znak je Božje posebne brige za sve koji pate od teških bolesti. Apostol Jakov u svojoj poslanici sve nas potiče da “molimo jedni za druge da ozdravimo” (v. 5,16). Prije par godina došao mi je čovjek koji je imao užasne bolove u leđima da se htio ubiti jer to nije mogao više podnositi. Čak se počeo opraštati sa svojom rodbinom. Po molitvi u ime Isusovo je ozdravio. Bol u leđima mu je potpuno isčezla. Ne samo da je fizički ozdravio već se i obratio. Slava Isusu!

 

2). Misa je gozba ozdravljenja 
Ako ste se iskreno molili Bogu i još niste ozdravili tada je potrebno učiniti slijedeći korak. Darovati ili prikazati sv. misu za svoje zdravlje. Jer misa je mjesto gdje počinje naše zdravlje. Vidio sam mnoga ozdravljenja koja su se dogodila za vrijeme mise. Zapravo, svaki dio mise nas ozdravlja. Dok slušate Božju riječ možete ozdraviti. To je slično kao da uzimate lijekove. U knjizi mudrih Izreka stoji: “Sine moj, pazi na moje riječi, prigni uho svoje mojim besjedama. Ne gubi ih nikad iz očiju, pohrani ih usred srca svoga. Jer su život onima koji ih nalaze i ozdravljenje svemu tijelu njihovu!” (4,20-2). Jedanput na duhovnoj obnovi dok sam čitao evanđelje pod misom u Wiesbadenu u Njemačkoj moje desno uho se najedanput zatvorilo. To je bio znak da Gospodin nekoga ozdravlja od bolesti ušiju. Nakon pročitanog evanđelja sam pitao tko je ta osoba? Jedna gospođa izlazi iz druge klupe, vadi slušni aparat iz ušiju i kaže: “Ovo mi više ne treba. Jako dobro čujem”. Prošlo je puno godina od njezina ozdravljenja i još uvijek dobro čuje.  Osobito je važno moliti za zdravlje za vrijeme sv. pričesti, dok Isus prolazi kroz grlo. Tada Gospodinovo Tijelo liječi naše tijelo. Ono je lijek besmrtnosti (sv. Ignacije Antiohijski). Kao što su bolesnici u Evanđeljima sa živom vjerom pristupali Isusu tako i mi pristupajmo Gospodinu u Euharistiji sa živom vjerom da nas ozdravi.

 

3). Kajanje i važnost ispovijedi
Ako je bolest ostala usprkos molitvi Gospodinu da nas ozdravi i nakon slavljenja mise za zdravlje. Što činiti? Važno je priznati svoje grijehe i pokajati se za njih. Grijeh je katkada uzrok mnogih bolesti. Mudri Sirah kaže ovako: “Bježi od nepravde i ne budi pristran, i od svih grijeha očisti srce” (38,10). I dalje: “Sine moj, ako si griješio nemoj više, a za prijašnje grijehe moli oproštenje. Bježi od grijeha kao od zmije, jer ako se primakneš, ujest će te. Kao u lava zubi su njegovi; ljudima život oduzimaju” (Sir 21,1-2). Bog traži da se okanimo grijeha i očistimo svoje srce od nepravde. Sv. Augustin kaže da je najveći bolesnik grešnik koji ustraje u grijehu. Bolest je posljedica grijeha, kaže veliki naučitelj Crkve sv. Toma Akvinski. Ako je bolest posljedica grijeha onda je Isus Lijek za bolesti. Ne možemo očekivati da budemo zdravi i sretni, a živimo i ustrajemo u teškom grijehu. Sjećam se jednog čovjeka iz Mülheima (Njemačka). Za vrijeme priprave za misu rasplakao se kao maleno dijete. Bio je bolestan u duhu, duši i tijelu. Hodao je pomoću štaka. Iskreno se pokajao za grijehe. Nakon dugo godina ispovjedio se, i potpuno ozdravio. Štake je donio pred oltar i ovako je posvjedočio: “U ispovijedi sam susreo Isusa Krista – Liječnika”.

4). Oprostiti da bismo ozdravili
I nakon ispovijedi i kajanja bolest je ostala. Što činiti dalje? Koji je slijedeći korak? Oprostiti svima uvrede. U knjizi proroka Siraha piše: “Kako možeš od Gospoda tražiti ozdravljenje, a gojiš mržnju prema drugome” (v. 28,3). Oprosti da bi ozdravio. Dakle, riječ je o opraštanju svima koji su nas povrijedili. Na duhovnoj obnovi u Švicarskoj mi je došao bračni par koji nije mogao imati djece, a liječnici su kazali da su zdravi. Dok sam molio došla mi je je riječ “neopraštanje”. Snaha nije mogla oprostiti svojoj svekrvi. Jer je svim silama htjela da im razori brak. Zamolio sam je da oprosti svojoj svekrvi što je ona i učinila. Dok sam molio za nju pala je na zemlju. Jako se trzala i plakala. Bila je oslobođena po molitvi. Kad sam došao tamo slijedeće godine čekali su me s djetetom u naručju. Aleluja! Slava Isusu!Došao sam i dvije godine poslije. Već su imali dvoje djece. To je snaga opraštanja. Aleluja! Ne samo da je potrebno oprostiti drugima nego je potrebno oprostiti i sebi. Mnogi i nakon ispovijedi imaju s tim problema. Primjerice, opraštam sebi pobačaj, grijehe prije braka, gledanje pornografije, čitanje horoskopa, vračanje… Isto tako je ljekovito tražiti oprost od onoga koga sam povrijedio. Katkad je dovoljno samo reći: Žao mi je. Ako smo optuživali Boga za stanje u kojem se nalazimo onda moramo oprostiti i Bogu. Jer Bog ništa nije kriv. Pravi krivac se sakrio. Treba ga pronaći. Isto je važno oprostiti svojim precima jer na taj način raskidamo negativne veze s njima i ozdravljamo.

 

5). Tražiti pomoć kod liječnika
Ako smo prošli ova četiri koraka, a bolest je i dalje ostala onda trebamo ići k liječniku. Jer Bog liječi i preko liječnika, lijekova, terapija, zahvata…Vidimo da je liječnik na petom mjestu, a mi obično isprevrćemo red stvari. Na prvo mjesto stavljamo ono što spada na zadnje. Tražimo liječnika a onda se utječemo Bogu. I zato današnjim liječnicima nije lako. U Knjizi proroka Siraha čitamo: “Ali i liječniku mjesto daj, i njega je Gospod stvorio: nek nije daleko od tebe, jer je i on potreban” (38,12). Kad nas liječe liječnici vrše volju Božju. Neki vjernici ne ozdrave jer ne žele ići liječniku po pomoć niti uzimati lijekove već od Boga očekuju ozdravljenje ili od nekoga tko posjeduje dar ozdravljanja. Jedanput na duhovnu obnovu u Šurkovac je došlo devet liječnika iz Splita. Bili su oduševljeni onim što su doživjeli. Na kraju sam molio za njih da im Bog udijeli dar ozdravljanja. Liječnici bi trebali koristiti svoje stečeno znanje, ali i moliti u ime Isusovo za svoje pacijente. Bilo bi sigurno više uspjeha.

 

Što ako ne ozdravimo
Evo prošli smo svih ovih pet koraka a nismo ozdravili. Kako možemo to protumačiti? Je li volja Božja da budemo bolesni? Zašto nismo ozdravili? Možda nam Gospodin želi dati nešto puno veće od ozdravljenja. Npr. poslije smrti život vječni. U Raju su svi mladi i zdravi. Tamo neće biti bolesnika niti bolesti. Vrhunsko ozdravljenje se sastoji u tome da zaslužimo Božje kraljevstvo. Poznam jednu obitelj kojima se razboljelo dijete. Svi su počeli moliti za zdravlje djeteta i dok su molili dijete je ozdravilo, ali i oni su također duhovno ozdravili. U bolesti je važno biti strpljiv i predati bolest Isusu. Poznam ljude koji su zdravi a očajni su i nesretni. S druge strane znam one koji su bolesni i opet su radosni i vedri. Treba znati da je duhovno zdravlje važnije od tjelesnoga. Svakako bolesnik u poniznoj molitvi može pitati Gospodina: “Molim te reci mi zašto sam bolestan”? R. Cantalamessa izjavljuje: “Božja se snaga također očituje u davanju sposobnosti, ponekada i radosti da nosimo svoj križ s Kristom, te tako nadoknadimo ono što nedostaje njegovim patnjama” (usp. Kol 1,24). Svi mi poznajemo osobe koje su u bolesti ili nakon bolesti duhovno ojačale kao kršćani ili su se obratili. Kada se razbolimo moramo osobito biti blizu Krista. Na kraju je važno kazati da Bog ne šalje bolest već zdravlje. Iako Bog može dopustiti sotoni da nam pošalje bolest radi većega dobra (kao u primjeru starozavjetnog Joba). Ako u bolesti ostanemo strpljivi, mirni, povezani s Bogom tada ozdravljamo i pobjeđujemo sotonu (Job). Ako pak u bolesti počnemo optuživati Boga onda je sotona pobijedio i teško nam je ozdraviti. Kada smo bolesni, sotonina se taktika sastoji u tome da stvori u nama psihozu koja će nas odvratiti od Boga i ispuniti gorčinom.

http://rastimougospodinu.com/koje-su-zapreke-ozdravljenju-i-kako-ih-prepoznati-na-sebi/

 

 

[Bernard]

FRA IVO PAVIĆ: (NE)VJERA (MLAKA, SLABA VJERA) OGRANIČAVA DJELO BOŽJE

Nevjera može biti prepreka za ozdravljenje. Danas je često prisutan skepticizam glede ozdravljenja zbog nedostatka vjere. Znamo da Isus nije ozdravljao lijekovima već vjerom. Naša mala vjera može ograničiti Božje djelovanje kaže Jaramillo. Kad je Isus govorio o svojim čudesima, uvijek je govorio o važnosti vjere. Gospodin ozdravlja po osobnoj vjeri.

Isus reče ženi grešnici: „Tvoja te vjera spasila.“ (Lk 7,50). Evanđelist Marko pripovijeda: „I nije mogao ondje učiniti nikakva čuda, osim što izliječi nekoliko bolesnika stavljajući na njih ruke. Bio je zapanjen nevjerom vlastitih sugrađana“ (Mk 6, 5-6). Vjera donosi rezultate. Nevjera ograničava djelo Božje. Isus je rekao: „Imajte vjeru u Boga“! (Mk 11, 22). Proučimo li evanđeoske odlomke, zapazit ćemo da je oko sedamdeset posto bolesnika ozdravilo jer su imali jaku vjeru.

U Novom zavjetu nevjera se smatra grijehom. Kad učenici nisu uspjeli ozdraviti opsjednutog padavičara, Isus ih je ukorio zbog nedostatka vjere (Mt 17, 14-20). U poslanici svetog Pavla Korinćanima piše: „Onima kojima je bog ovoga svijeta posve oslijepio nevjerničku pamet da jasno ne vide svjetlo sjajne Radosne vijesti Krista, koji je slika Božja“ (2 Kor 4,4). Sviđa mi se ono što Biblija kaže u Hebrejima 11,6: „A bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže“. Ozdravljenje je jedna od nagrada koje dobivamo po vjeri. Nevjera se može promatrati i kao jedna vrst mentalne bolesti kad čovjek ne prihvaća i ono što je iznad našeg razuma, kaže poznati propovjednik u Vatikanu franjevac Cantalamessa. Ako naša vjera slabi, i ako nemamo osoban odnos s Bogom, nećemo ozdraviti. MacNutt kaže da svi mi, osobito oni koji su vidjeli čudesna ozdravljenja, trebamo još više rasti u vjeri tako da nas Bog može još više upotrijebiti. Ozdravljenju može doprinijeti duboka, čvrsta i iskrena vjera, ali nikada ne smijemo kazati da netko nije ozdravio zato što nije imao vjere. Bog ima svoje vrijeme. On zna što je za nas najbolje. Ozdravljenje je često dugotrajan proces. Svako je ozdravljenje tajna Božje slobode da sam odluči kad će dati zdravlje. U svakom slučaju vjera se mora aktivirati. Ako često idemo na sakramente, ili čitamo Bibliju, vjera se aktivira i raste.

Donosim sada svjedočanstvo jedne obitelji koja je ozdravila tek kada je aktivirala svoju vjeru i kad je do kraja povjerovala Gospodinu. Rođeni smo u Bugojnu, a trenutno živimo i radimo u Austriji. Do ožujka ove godine nismo bili upućeni u svoju vjeru, naša vjera je bila obična formalnost i svodila se na ono: „Ja vjerujem u Boga.“ Činili smo grijehe svjesno ili nesvjesno iz dana u dan.  Kada je fra Ivo Pavić održavao molitvene susrete u Berlinu, moj rođak Igor Pocrnja je stao na pojedinačni blagoslov kod fra Ive za mene i rekao moje probleme. Poslije telefonskog razgovora s Igorom osjetio sam djelovanje Gospodina. Tada nisam bio svjestan. Dobio sam potrebu za molitvom što do tada nisam činio, a molitve nije bilo ni u mojoj obitelji. Također sam dobio veliki unutarnji poziv da sudjelujem na jednom molitvenom susretu koji predvodi fra Ivo Pavić.
Od 1992. g. u našoj obitelji bila je prisutna bolest koja je sa sobom donijela i druge probleme. Imao sam sljedeće probleme sa zdravljem: 1996.god. imao sam operaciju na želucu (čir). Zatim sam imao kronični gastritis, operaciju žlijezde pod vratom, bolove u kralježnici, koljenu, lijevom dijelu grudi. Dobio sam cistu na grlu, nisam mogao spavati, dobio sam masnoću u krvi i gušenje u grlu. Išao sam četiri put na gastroskopiju i dijagnoza je bila ponovna operacija želudca, šanse su bile 50:50. Svaki dan osjećao sam umor. Od svih navedenih bolesti počeo se javljati duševni nemir jer sam imao bolove svakodnevno. 

Potpuno ozdravljenje, tjelesno i duhovno doživio sam poslije tri molitvena susreta u Tolisi, za vrijeme molitve … U međuvremenu kad se pojavila sumnja, Gospodin mi je dodjelio dar molitve u jezicima  za vrijeme molitve i slušanja audio snimke jednog od prethodnih molitvenih susreta fra Ive. Obilje Božjeg milosrđa se nije izlilo samo na mene, nego i na cijelu moju obitelj. Supruga Nada je ozdravila od glavobolje i niskog tlaka, a sin Stefan je ozdravio od bronhitisa. Kao obitelj spoznali smo Božju milost duhovnog i fizičkog ozdravljenjea na molitvenim susretima u Tolisi … I tamo smo doživjeli raj an zemlji.

http://rastimougospodinu.com/nevjera/

[Bernard]

FRA IVO PAVIĆ: NEOPRAŠTANJE JE ČESTO PREPREKA ZA OZDRAVLJENJE

Bog oprašta uvijek i rado. On bi želio da i mi tako postupamo prema bližnjima. Tako bismo i mi trebali opraštati drugima, a isto tako i samima sebi. Kršćanski autori govore o tome kako mnogi bolesnici ozdravljaju od najtežih bolesti tek onda kad potpuno oproste onima koji su ih povrijedili, jer je čovjek stvoren da živi u ljubavi, a ne mržnji i nepraštanju.

 

Neopraštanje je često prepreka za ozdravljenje. Mudri Sirah kaže: „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu,pa kad budeš molio,grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga,kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje“ (Sir 28,2-3). Isus je jako konkretan i jasan kad govori o opraštanju: „Ako vi oprostite ljudima njihove pogreške,oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših“ (Mt 6,14-15). U molitvi Očenaša Isus nas uči: „i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“ (Mt 6,12) i nadalje: „…Opraštajte,pa će vam biti oprošteno“! (Lk 6,37)

 

Neopraštanje donosi mnoge fizičke i psihičke bolesti

Neopraštanje donosi mnoge fizičke i psihičke bolesti tvrdi Meehan. Ono nam smeta u životu i zbog toga često dolazi nesanica,bolovi u stomaku,nervoze i različite psihoze.Često je opraštanje ključni faktor za ozdravljenje.
„ Malo je stvari koje priječe ozdravljenje više od neopraštanja upozorava DeGrandis. Neki bi rekli da je to pomanjkanje vjere,ali je moje osobno iskustvo pokazalo da upravo neopraštanje predstavlja najčešću prepreku.“ Kad oprostiš,daje ti se mir i zdravlje, cjelovitost umjesto rastrganosti. Ovo isto potvrđuje indijski svećenik Otac Bill u svojoj knjizi Isus me dotaknuo. On svjedoči da mnoga ozdravljenja dolaze nakon opraštanja.

Opraštanje nas izmiruje s drugima, liječi duh, a često i tijelo. Mora se oprostiti svima: najprije samome sebi, sve promašaje i grijehe; pa ljudima oko sebe i napokon Bogu kojega čovjek katkada smatra odgovornim za sve. Tek tada će čovjek osjetiti plodove ozdravljenja.Jedan američki psihoterapeut je rekao da bi 95% njegovih pacijenata ozdravilo samo kad bi mogli oprostiti.

Molio sam za jedan bračni par iz Švicarske koji nije mogao imati djece. I dok sam molio, čuo sam Gospodina kako mi je rekao: „neopraštanje“. Nakon kratkog razgovora priznali su da postoji neopraštanje prema osobi koja ih je povrijedila,osobito ženu. Kad su oprostili srcem,i pokajali se za taj grijeh,već slijedeću godinu Bog ih je blagoslovio djetetom.Ako ne želimo oprostiti,te su osobe prisutne u našim životima. One stanuju u našem srcu.

Na križu Isus pokazuje bit bezuvjetnog opraštanja uvodeći u raj dobrog razbojnika. Krist mu reče: „Zaista,kažem ti,danas ćeš sa mnom biti u raju“ (Lk 23,43). Isus nije samo govorio o potrebi opraštanja, već je to činio i u praksi. Oprostio je neprijatelju i tako nam pokazao primjer.

Duhovi bolesti 

Postoje duhovi koji uzrokuju bolesti i slabosti. Sandford tvrdi da su oni naučili kako da uđu u tijelo i napadnu zdravlje i pravilno funkcioniranje zglobova, živaca, mišića, organa i žlijezda. Isus je oslobodio ženu koju je tako onemoćao duh bolesti da osamnaest godina nije mogla ispraviti svoje tijelo (usp. Lk 13,10-17). Nadstojnik sinagoge bio je srdit što Isus liječi u subotu, a Isus reče narodu: „ Ovu Abrahamovu kćer, koju sotona drži svezanu već osamnaest godina, trebalo je osloboditi ovih lanaca u subotu“. Značajno je kako Isus liječi fizičke bolesti tako što istjera zloduhe. Otac je doveo sina, dječaka padavičara, k Isusu sav izvan sebe i pričao isusu da neki zli duh često baca dječaka u grčeve. Isus je zaprijetio duhu, ozdravio dječaka i vratio ga ocu (Lk 9,37-43). Drugi je put isus izliječio čovjeka tako što je istjerao duha koji mu je branio govoriti. Čim je zli duh otišao, nijemi je čovjek ponovo progovorio na zaprepaštenje gomile (Lk 11,14). I sav se narod radovao svim čudesima koja je Isus činio (Lk 13,16). U Evanđelju po Luki Isus je izliječio Petrovu punicu od groznice zaprijetivši (zapovjedivši) groznici. Isto tako je istjerao duha iz čovjeka koji ga je ometao i prekidao u sinagogi (Lk 4,39,35).

„Postoje bolesti koje su posljedice prisutnosti zlih duhova pa kad zli duh ode,osoba ozdravi,i vraća se u normalno stanje. Vidi se to iz Isusova primjera: kad je izagnao zlog duha, bolesnik je ozdravio“ kaže Bamonte svećenik i profesor na „Regina Apostolorum“ u Rimu.

Mnogi neuro-psihički simptomi povezani su sa zlim duhovima piše otac Francoise Dermine, dominikanac.

U knjizi „Kako ozdravljati bolesne“ Charles i Francis Hunter napominju da postoje duhovi bolesti koji napadaju ljude na poseban način: kao duh raka,epilepsije,tumora,tuberkuloze,itd. Stoga je bitno da molitva bude ciljana,da se u ime Isusovo otjera duha određene bolesti. Jedan je svećenik u Kanadi u ispovjedi samo zapovjedio u ime Isusovo da duh gluhoće izađe iz pokornika, i čovjek se vratio k njemu sretan: << Ja čujem,što ste učinili da ja čujem! >> Tu nije trebalo čak ni moliti za ozdravljenje,samo istjerati zloduha gluhoće. 

Pisci Novog zavjeta vjerovali su kako zli duhovi uzrokuju neke bolesti, te da su zato njihovim istjerivanjem te bolesti izliječene. I danas, kad se zapovijedi u molitvi oslobađanja duhu bolesti u ime Isusovo da napusti čovjeka, često se dogodi ozdravljenje.

http://rastimougospodinu.com/neoprastanje-prepreka-za-ozdrvljenje/

[Bernard]

FRA IVO PAVIĆ: ZAŠTO TRPIMO? ODAKLE BOLEST I PATNJA?

 

Često se čuju pitanja poput ovih: ako Bog želi da budemo zdravi, zašto smo onda bolesni? Zašto trpimo? Odakle bolest, smrt? Je li trpljenje neprijateljica ozdravljenja?

„Bolest i patnja vazda su se brojila među najteža pitanja koja stavljaju na kušnju ljudski život svoju ograničenost i privremenost. U svakoj bolesti možemo nazrijeti smrt.“ (KKC,1500)

„Teologija Starog zavjeta naglašavala je da bog šalje trpljenje, bol, bolesti i zdravlje. Sve dolazi od Boga uključujući i kaznu.

 

Biblijski pisac vidi tri uzroka zbog kojih je bolest došla na svijet: đavao, Božji sud i grijeh.

Đavao je zaveo već prvog čovjeka, i on se ogriješio protiv Boga i bio zato osuđen. Bolest je ušla u čovjekov život kao posljedica njegova grijeha. Đavao je zaveo već prve ljude, te su okrenuli leđa Bogu i protiv njega griješili. Po đavlu je došla smrt na ljude.

Po shvaćanju biblijskog pisca prije čovjekova grijeha nije bilo bolesti niti smrti. Po đavlu je došla bolest na ljude. Đavao je ušao u život ljudi da ih oplijeni, okrade i uništi (Iv 10,10). Sveti Jakov kategorički odbija misao da bi bolest mogla biti izravno poslana od Boga. Bog daje samo dobre i savršene darove (Jk 1,13)

 

Papa Ivan Pavao II. U svojem se apostolskom pismu „O spasonosnom trpljenju“ suočava s ovim problemom kršćanskog smisla trpljenja u svijetu i donosi neka objašnjenja. Možemo reći da Papa, polazeći od Jobove knjige, dolazi do tri zaključka:

·         Trpljenje je kazna zbog grijeha: Bog je pravedan sudac koji nagrađuje, a zlo kažnjava. Uvjerenje onih koji smatraju da je trpljenje kazna za grijeh, ima svoj oslonac na terenu pravde i odgovara izjavi jednog Jobovog prijatelja:Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore, i nevolju sije, nju će i požeti“ (Job 4,8 – Spasonosno trpljenje 10).

 

Trpljenje ima značaj kušnje: Često trpljenje ima karakter kušnje za vjernike. To možemo vidjeti u Jobovom životu. Tu se radi o nedužnom trpljenju koje treba prihvatiti kao otajstvo koje čovjek ne može posve shvatiti svojim umom. Ako je istina da trpljenje ima svoj smisao kao kazna, kad je sjedinjeno s krivnjom, ipak nije istina da je svako trpljenje posljedica grijeha, te da ima karakter kazne. Papa dalje nastavlja: „Job nije bio kažnjen, jer nije bilo razloga da bude kažnjen, nego je bio podvrgnut teškoj kušnji. U uvodu knjige o Jobu vidi se da je Bog dopustio kušnju na izazov sotone, koji je stavio u sumnju Jobovu čestitost: „Zar se Job uzalud Boga boji? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se razmnožila na zemlji. Ali pruži jednom ruku i dirni mu dobra: u lice će te prokleti“ (Job 1,9-11). Ako Gospodin pristaje da iskuša Joba trpljenjem, to čini radi toga da iskuša njegovu pravednost. Trpljenje ima značaj kušnje (Spasonosno trpljenje 12). Na kraju Jobove knjige sam Bog kudi Jobove prijatelje zbog njihovih optužbi i priznaje da Job nije kriv. Vidi se na početku da je sotona dao bolest Jobu po Božjem dopuštenju iako Job nije znao da je to od sotone. Naprotiv, Bog vraća Jobu zdravlje i druge blagoslove.

·         Trpljenje je poziv na obraćenje: Jobova knjiga vrlo pronicavo postavlja svoj „zašto“ trpljenju? Ona također kazuje da ono sustiže i nedužno biće, ali ne rješava problem. Već u starom zavjetu nalazimo mjesta koja odbacuju misao da bi trpljenje bilo samo kazna za grijeh. Papa dalje nastavlja: Kazna ima smisao ne zato što na zlo odgovara drugim zlo, nego prije svega zato što rađa novom mogućnošću da obnovi dobro u onom koji trpi. To je veoma važan vid trpljenja u objavi Starog i posebno Novog zavjeta. Trpljenje vodi k obraćenju, to jest k obnovi dobra u osobi koja upoznaje Božje milosrđe u tom pozivu na pokoru. Svrha pokore je pobijediti zlo koje pod raznim oblicima stoji skriveno u čovjeku i učvrsti ga u dobu, kako pojedinca samoga u sebi, tako i u odnosu s drugima, a nadasve s Bogom. (Spasonosno trpljenje 14). Svi mi poznajemo osobe koje su u bolesti ili nakon bolesti duhovno ojačale kao kršćani, ili se obratile.

 

PROSLAVITI BOGA U TRPLJENJU I BOLESTI

Posljedice bolesti i trpljenja mogu biti na slavu Božju. Imamo odlomak u evanđelju kada su učenici pitali Isusa: „zašto se čovjek rodio slijep, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji: Isus odgovori: Niti on, niti njegovi roditelji, nego ej to zato da se na njemu očituju djela Božja (Iv 9,3 i Iv 11,4). Katolička tradicija je uvijek naučavala da Bog može dopustiti trpljenje i bolest z naše dobro, za nutarnje čišćenje i posvećenje ili povratak Bogu. Ova katolička nauka stoji u potpunom skladu s naukom koju je sv. Otac Papa Pavao II. Izložio u svojoj apostolskoj poslanici o ljudskom trpljenju. Bog dakle može pripustiti patnju i bolest nekima da bi ta osoba ili drugi, imali duhovnu korist. 

 

MacNutt u svojoj knjizi „Snaga koja ozdravlja“ tvrdi da su u dugoj kršćanskoj povijesti postojale svete osobe koje su slobodno prihvatile trpljenje ujedinjujući se  s Kristovim patnjama na križu“ Jedan takav primjer je Marta Robin (1902-1981). Njezin život bio je čudo mnogim ljudima. To je francuska mističarka koja je živjela pedeset i jednu godinu hraneći se isključivo od Euharistije. Bila je paralizirana i nije  mogla ništa jesti, niti je mogla spavati. Jednoga dana 1930. Godine Isus joj se ukazao i pitao da li želi trpjeti za svećenike koji napuštaju zvanje. Ona je odgovorila potvrdno i do kraja života je bila bolesna. MacNutt objašnjava da je važno prepoznati da u samo „neki“ pozvani trpjeti s Kristom, a nikako svi. bolest je zlo na fizičkoj razini i često na duhovnoj.

 

NEKA MIŠLJENJA O TRPLJENJU

U svojoj knjizi „Trpljenje u bolesti“ Monge piše da nitko nije indiferentan prema trpljenju i bolesti i da svaki čovjek treba dati vlastito tumačenje. On kaže da su četiri aspekta trpljenja: trpljenje je posljedica krivnje i grijeha, ima pedagoški značaj, može biti kušnja i prigoda susreta s Bogom, može biti solidarnost.

 

U svojoj knjizi „Hodati zajedno“ Szentmartoni nabraja jedanaest različitih tumačenja vlastitog trpljenja. Duhovna tradicija u bolesti i trpljenju vidi sredstvo duhovnog rasta u ljubavi prema Bogu. Postoji naime u kršćana stanovit stav prema bolesti kao znaku osobite ljubavi Božje. Taj stav prema kojemu je bolest znak posebne Božje ljubavi u literaturi naziva „dolorizmom“. Je li moguće da Bog svoje najvjernije prijatelje kuša tako da im šalje neizlječivu bolest?

 

Sotona donosi bolesti ljudima i uvjerava ih da je to za njih volja Božja. Borba protiv bolesti se uspoređuje s borbom protiv sotone. Tu borbu Crkva nastavlja u ime Isusovo, kaže Grua. Doktor kliničke psihologije Gonzales objašnjava kako je korisno i prikladno naučiti gledati svoje bolesti i tegobe u povezanosti s Bogom jer na taj način rastemo duhovno. Iskustvo svetaca nam potvrđuje istisnutost ovih riječi.

 

ZAKLJUČAK

Božji odgovor na problem patnje i bolesti ej zdravlje, zato svaki govor o patnji, bolesti, smrti, oslonjen na objavu Božju mora biti ogrnut plaštem vjere, nade i ljubavi. Sveti Pavao je posvjedočio: Siguran sa da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu“ (Rim 8, 38-39). Od Boga dolazi svaki blagoslov a ne bolest. Njegov jedinorođeni Sin Isus Krist je poslan ozdraviti bolesne. Katkad Bog može dopustiti sotoni da nam donese bolest ii trpljenje radi nekoga dara. Ako strpljivo podnosimo bolest i trpljenje, pobjeđujemo sotonu i lakše ozdravimo. Bog nikoga ne kažnjava bolešću, trpljenjem ili smrću. Treba napustiti misao da Bog šalje bolest da čovjeka kazni ili zdravlje da ga nagradi. Ako Bog želi da trpimo i budemo bolesni, od koga ćemo onda tražiti ozdravljenje i utjehu? Možda od đavla ili vrača? Bog ne šalje bolest, već zdravlje.

 

Ovaj tekst je izvadak iz knjige “Molitvom do zdravlja – fra Ivo Pavić”.

http://rastimougospodinu.com/ozdravljenje-i-trpljenje/

[Bernard]

FRA IVO PAVIĆ: NEZNANJE – MOJ NAROD GINE JER NEMA ZNANJA (HOŠ 4,6)

 

Neznanje je često velika prepreka ozdravljenju i ono je danas veliki problem. Postoje danas mnogi kršćani koji žive u neznanju. Primjerice, ne znaju da su sakramenti ljekoviti, da sveta Misa ozdravlja, da Marija ozdravlja i da sakramentali djeluju ozdraviteljski, pa krunica, put križa, duhovne vježbe, duhovne obnove, itd.

 

U knjizi proroka Izaije stoji: Stoga će u ropstvo narod moj odvesti jer nema razumnosti , odličnici njegovi od gladi će umirati, puk njegov od žeđi će gorjeti (Iz 5,13). Bog je rekao preko proroka Hošeje: Moj narod gine jer nema znanja (Hoš 4,6). Katekizam Katoličke Crkve govori kako je jedna od najvećih posljedica istočnoga grijeha neznanje. Neznanje u biblijskom smislu znači:“imaš oči, a ne vidiš, imaš uši, a ne čuješ, srce imaš, a ne razumiješ” (Mt 13,13-14).
Trebalo bi stoga poučavati ljude preko propovijedi, knjiga, crkvenih dokumenata, kateheza o tome da postoje mnoga sredstva koja nam je Bog ostavio u korist našeg zdravlja. Važno je čitati i pisati o ovoj temi, ohrabrivati one koji rade na ovom području, koji pišu i govore u medijima, da svijet sazna da Isus i danas liječi kao nekada.

 

Dobio sam pismo od mladića kojega je Bog polako počeo ozdravljati na svim razinama. Prije obraćenja nije poznavao opasnost grijeha niti snagu vjere. Potresno je njegovo pismo koje donosim u cjelini:

 

Hvaljen Isus i Marija!

Od petero djece, u našoj su obitelji samo najstariji sestra i brat pohađali vjeronauk i bili redovito pričešćeni i krizmani. Znači, kao dijete nisam primio Svetu Pričest niti sam bio krizman. Nisam odlazio u crkvu, misa mi je bila potpuno nepoznata kao i njen sadržaj. Kao mladić smatrao sam ispovijed potpuno suvišnom i nepotrebnom, a da se svećenici ne žene, bilo mi je neshvatljivo. Slavili smo Božić i Uskrs, a da uopće nisam znao njihovo značenje. Od molitve jedino sam znao prekrižiti se.
Za vrijeme studija (1985/1986) imao sam želju da se pričestim i krizmam. Osjetio sam iznutra da nisam kompletan bez ta dva sakramenta, da mi nešto nedostaje. Odlazio sam kod naših svećenika s tom željom, ali budući da stvarno nisam imao nikakve predodžbe o tim sakramentima i o protokolu koji slijedi, nekako se to svaki put izjalovilo i ostalo samo na neostvarenoj želji.
Vrijeme je prolazilo, ja se nisam pričestio niti krizma. Iako sam u kući dobro odgojen da znam razlikovati dobro od zloga i svojih dobronamjernih misli, počeo sam se puniti grijesima kao vreća bez dna.

 
I tako bez svete Ispovijedi sve se više od Gospodina udaljavao i griješio po svim Božjim Zapovijedima. Iz znatiželje sam pokušavao meditirati, čitao o hinduizmu, jogi, budizmu, pokušavao to shvatiti i primijeniti, kupio “ simpatičnog debeljka“ – tj. mali kip Bude, dao da mi se gata, kasnije nekim čudom “slučajno“ sretao neke nepoznate osobe koje su me dalje upućivale na zlo, išao kod vidovnjaka itd. Kasnije, pred moju prvu svetu ispovijed mi je sve izgledalo više kao smišljeni plan zloga. Bio sam jako nesretan. Uz to sam se razbolio. 2000/2001 mi je dijagnosticirana artroza obadva kuka. Budući da sam trener tenisa i tek završio visoku licencu u tom poslu, bio sam jako pogođen i polako padao u depresiju. Budio sam se s velikom tugom u srcu i suzama u očima. Bio sam očajan. Iako se moja duša patila, a ja bio okrenut prema tjelesnoj tegobi,nastavljao sam život, a bivalo mi je sve teže i teže sve do 2004.g. kad sam došao u posjet u Vinkovce, kad mi je moja sestra spomenila fra Ivu, kako ljudi „padaju“, ozdravljaju… i predložila mi da idemo u Tolisu…. Naravno da nisam vjerovao u takva čuda. Ipak, sam se uz pomoć moje nećake Željke uputio u Tolisu.

Dok smo prilazili Tolisi, oči su mi se počele vlažiti suzama, a u misli su mi dolazile riječi: DOBRO, DOBRO i SAMO DOBRO, i u mene je polako počeo ulaziti nekakav čudan MIR. Molitve pljeskanja rukama i u jezicima me se nisu dojmile. Dok sam (str 3) gledao kako ljudi primaju pojedinačni blagoslov i „lijegaju“, nisam mogao pomisliti da bih mogao pasti ili leći. Na početku sam smatrao da je to obmana, sugestija, skrivena želja, ili da se radi o hipnozi. Zapravo, meni nije izgledalo da su ljudi ˝pali˝, već da su ˝legli˝ pred svećenikom.
Tako sam i ja stigao pred fra Ivu i po uputi rekao kako se zovem, da imam artrozu lijevog kuka i da nisam krizman. On mi odgovori da je moj problem duhovan, a ne tjelesan. Odmah nakon toga je položio ruke na mene i počeo moliti. Gubio samo ravnotežu. Odozgor prema dolje, kroz moju lijevu stranu tijela nekako od lijevog ramena počeo sam osjećati trnce, iglice, toplinu, strujanje koje je bilo sve jače i jače, da bih završilo kao blagi udar groma. S tim osjećajem sam se našao na podu. Ja to ne mogu nazvati ˝lijeganje˝ niti ˝padanje˝ja sam bio POKOŠEN, i to SILOM koju do tada nisam poznavao. 

Cijelo vrijeme dok sam ležao, bio sam svjestan i znao što se događa. Na podu sam ostao neko vrijeme i osjetio veliki mir u duši, kako me ispunjava LJUBAV, osjećao sam slobodu, ili bolje, recimo da se moja duša počela oslobađati od tereta zloga. Moje oči su bile pune suza. Jednom riječju osjetio sam Božju prisutnost i da me On ljubi. Doživljaj je bio neopisiv. Mogu reći da s ovim događajem definitivno počinju promjene u mom životu. Pričestio sam se i krizmao u 42.godini. Ove godine se mislim i vjenčati u crkvi. Poslije sam kod fra Ive obavio životnu ispovijed.
 
Bilo mi je puno lakše. Od trenutka ispovijedi mogu reći da sam se počeo jutrom buditi nasmijan, sretan, s mirom, sa suzama u očima, ali od sreće, a da ne znam zbog čega. Naravno da znam. Povjerovao sam po prvi put da mi je oprošteno. U međuvremenu mi je uspješno operiran lijevi kuk. Nisam ozdravio tjelesno, već duhovno. Ono je puno više od zdravlja. Što će mi zdravlje, ako mi je duša prazna, ako nije ispunjena Kristom, ako nisam u Kristovoj ljubavi i miru. Isus zna što je za mene najbolje. Od tog događaja rado idem na misu i pričešćujem se. Moj se život potpuno promijenio, ….

Gospodinu, kome jedinom i sva hvala pripada, zahvaljivat ću cijeli život.   Zvonko Bičanić Dingolfing, 16.07.2007.

 

Ovaj tekst je izvadak iz knjige “Molitvom do zdravlja” – fra Ive Pavića.

http://rastimougospodinu.com/neznanje/

[Bernard]

POZNAJEMO LI DUHA SVETOGA – FRA IVO PAVIĆ

 

Ono što nam u ovome vremenu najviše treba, jest Duh Sveti. Sve što se događa u Crkvi, događa se u sili i snazi Duha Svetoga. Duh Sveti je treća božanska Osoba, poljubac Oca i Sina. Njega najmanje poznajemo. Isusa Krista, drugu božansku osobu, poznajemo najviše, zato što se utjelovio i postao čovjekom. Bio je jedan od nas i po njemu mi upoznajemo Boga Oca. Isus je za Oca rekao: Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (Iv 14,9).

Tako nam Isus ostavlja mogućnost upoznavanja Boga Oca, kojemu se i sam Isus obraća. Međutim, Duha Svetoga nam je teže zamisliti jer nema tijela. Upoznati Duha Svetoga, treću božansku osobu, ne možemo bez njega samoga. Duh Sveti nam omogućuje da doživimo iskustvo uskrsnuloga Isusa.

 
Bez Duha Svetoga nemoguće je susresti Isusa Krista. Duh Sveti je sila i snaga! On je Osoba! Dok je hodao ovom zemljom, Isus je obećao poslati Tješitelja, Duha Svetoga. Prije svoga odlaska u smrt Isus je rekao apostolima: I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Neću vas ostaviti kao siročad (Iv 14,16 i 18). Branitelj u Bibliji znači netko tko je uvijek kraj mene, netko tko me stalno brani i govori mi što mi je činiti. Nakon svoga uskrsnuća, a prije Uzašašća, Isus je također kazao apostolima: Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje (Dj 1,8).

Tko je Duh Sveti? Mi znamo i vjerujemo da je Duh Sveti pravi Bog, treća osoba Presvetog Trojstva. On je ljubav između Oca i Sina, ljubav koja jeca, ljubav koja želi ujediniti Boga i čovjeka. Duh Sveti je najveći Isusov dar nama ljudima. Gdje je bio Duh Sveti dok je Isus hodao ovom zemljom? U Svetom pismu se kaže da je Isus začet po Duhu Svetom. Duh Sveti se spustio na Isusa u liku goluba kad je bio kršten na rijeci Jordanu. Duh Sveti je vodio Isusa u pustinju. Duh Sveti bi izišao iz Isusa kad bi liječio bolesne. Duh Sveti je Isusa uskrisio od mrtvih. Duh Sveti je u biti Duh Isusa Krista! Isus je rekao apostolima: Kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem poslat ću ga k vama (Iv 16,7). Isti Duh Sveti koji je bio u Gospodinu Isusu, djeluje i u nama. Istog Duha smo mi primili u sakramentu krštenja. Na krizmi je ponovo dat.

Kad su Apostoli čuli te Isusove riječi, oni ih nisu razumjeli, ali su bili poslušni i iščekivali su obećanje Očevo. Prije izlijevanja Duha Svetoga devet su dana molili psalme i postili. Duh Sveti ih je poljubio poljupcem ljubavi. Bili su obučeni u snagu odozgor. Bog Duh Sveti spustio se na njih u obliku jezika kao od plamena. Primili su nadnaravnu snagu da mogu drugima smjelo svjedočiti da je Isus Krist uskrsnuli živi Bog!

 

Ako pogledamo na Apostole, vidjet ćemo da su prije Duhova bili vrlo uplašeni, obeshrabreni. Plašili su se izaći među ljude i svjedočiti kako ne bi bili ubijeni poput Isusa. Ali nakon Pedesetnice postali su nove osobe. Bili su ispunjeni Božjom snagom koja je došla po Duhu Svetom. Tu se dogodilo rođenje Crkve koja je izašla u javnost. Rekao bih da je prohodala! 

Isus nastavlja slati svoga Duha Crkvi sve do današnjega dana. Ako čitate Djela apostolska, vidjet ćete kako apostoli govore o Duhu Svetom. Pavao npr. kaže kako ga je Duh Sveti vodio na određena mjesta. Jednako tako ga je sprječavao ići na druga. Dakle, učenici su bili vođeni Duhom Svetim. Najizvrsnije što se događa u našim životima jest očitovanje Duha Svetoga. Zašto? Jer isti Duh Sveti koji je djelovao u Isusu, u apostolima, djeluje i u nama vjernicima. Sjetimo se samo scene iz Petrova života – kuda bi prolazio, njegova sjena bi ljude ozdravljala. To je Duh Sveti koji je djelovao preko Isusovih učenika. Duh je preko Apostola očitovao svoje darove, za koje oni nisu ni čuli. I najvažnije od svega toga jest dar razumijevanja da je Isus Bog, jedini Spasitelj, da je živ. To im je dalo snage da budu neustrašivi svjedoci Kristove ljubavi.

 

Kroza svu povijest Crkve može se vidjeti kako Bog podiže posebne karizmatske ljude, pojedine muškarce ili žene. Oni dolaze na pozornicu povijesti i mijenjaju lice ove naše zemlje, primjerice, sveti Franjo Asiški, sveti Ignacije Lojolski, sveta Katarina Sijenska, sveta Terezija Avilska, Otac Pio, Majka Terezija, sveti otac papa Ivan Pavao II., kojega je Duh Sveti vodio po cijelom svijetu da naviješta ljudima Radosnu vijest. Svi su oni ispunjeni Duhom Božjim. Bez Duha Božjega bilo bi nemoguće izvršiti ono što su oni činili. To je Duh Sveti koji djeluje preko njih. Duh Sveti preko njihovih očiju i njihovih ruku dodiruje živote drugih ljudi. Kad je postao papom Ivan XXIII., ljudi su govorili da je star i da neće ništa napraviti. Ali Duh Božji je imao velike planove s njim. To je papa koji je sazvao II. vatikanski sabor, sve biskupe svijeta, da mole godinu dana za dolazak novih Duhova u Crkvi. Tad je bio Koncil. Dogodila se velika obnova Crkve. Ništa nije dodano Svetom pismu, objavi, ali su se dogodile velike obnove unutar Crkve. Dakle, Duh Sveti je ponovno sišao na Crkvu i počeo obnavljati pojedince. Možemo vidjeti znakove ove obnove, a kao plod II. vatikanskog koncila jest nastanak karizmatskog pokreta. Dakako, karizmatski pokret nije novina u Crkvi, jer Duh Sveti je kroz povijest poticao ljude i darivao im posebne darove. Kardinal Suenens je rekao da karizmatski pokret počinje od ljudi, od naroda Božjega. Po čitavom se svijetu počela događati karizmatska obnova koja je plod Duha Svetoga. Darovi Duha Svetoga su postali životvorni u životima mnogih ljudi.

Duh Sveti želi učiniti nešto sasvim novo u našem životu. Dopustimo mu da nas prožme.Molimo da Duh Sveti obnovi svoju silu i snagu u nama. Mi danas nastavljamo ono što se događalo onda, o čemu izvješćuju Djela apostolska. Svi smo mi učenici Isusa Krista! Svi posjedujemo Duha Svetoga, ali ga trajno moramo moliti da u nama obnovi svoje darove i karizme. Duh Sveti će nas stvarno obnoviti ako to molimo, i ako to želimo. I kad pomislimo da nismo sposobni govoriti i svjedočiti za njega, on sam nam daje što ćemo reći. Postoje brojne karizme u nama koje smo primili od Duha Svetoga, ali su zakopane i kao mrtve su. Sv. Pavao kaže: Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. (2 Tim 1,6).

Uvijek si posvijestite da Duh Isusov živi u vama. Što god smo otvoreniji Božjoj riječi, to je Duh Sveti očitiji u našem životu. To je vrlo uočljivo kod ljudi koji žive u Isusovu Duhu. Oni kroz svoj život sudjeluju u Isusovu životu i djelovanju. Molimo da Duh Sveti uđe u naša srca, da nas pouči kako više uzljubiti Isusa i da razumijemo ono što je u Svetom pismu zapisano. Molimo za dolazak Duha Svetoga!

http://rastimougospodinu.com/poznajemo-li-duha-svetoga/

[SerbCro]