Da li muslimani imaju svoju karakteristicnu civilizaciju

[Eniz]

Evo još jedne po meni jako interesantne teme:

Tekst preuzet sa interneta:

                                          1

Obzirom da su muslimani jedan ummet, da li taj ummet ima nešto što ga razlikuje od ostalih civilizacija? Odgovor na ovo pitanje je urgentan radi određivanja srži buđenja koje je potrebno ovom islmskom ummetu. To iz razloga što kontrola zapadne civilizacije nad krajevima naroda koji su zahvaćeni aktuelnim kolonizatorskim bitkama, u koje spada i islamski ummet, izrodio je, između ostalog, vesternirane idejne pravce koji pozivaju svoje pristalice ka usvajanju metoda zapadne civilizacije, njenih vrijednosti, odlika, filozofije, shvatanja, estetike, bontona življenja i ponašanja, zajedno sa svojim dostignućima u prirodnim znanostima i njihovoj primjeni, tvrdeći da je to savremena i humana civilizacija. Ali zagovarajući jedinstvo ljudske civilizacije oni negiraju naše civilizacijske karakteristike, kako smo rekli, i jedinstvo muslimana koje je ozbiljeno u jednom karakterističnom ummetu. Da li, onda ovaj islamski ummet koji ima karakterističnu islamsku civilizaciju, ima prilikom svog buđenja i renesanse, poseban put koji se razlikuje od involviranog zapadnog civilizacijskog puta? Drugim riječima, da li pluralizam u ummetima znači pluralizam u civilizacijskim identitetima, te shodno tome, u različitim načinima buđenja i renesanse? Da li postoji civilizacijski identitet koji je karakterističan i koji je objedinio islamski ummet pred doba njegovog buđenja i sjedinjavanja njegove civilizacije, pa su zatim došla vremena zaostalosti, dekadencije i učmalosti, koja su poremetila taj identitet ili ga ostavila iza civilizacijskog kolapsa. Mi potvrdno odgovaramo na ova pitanja. Stvar koja čini da vjerujemo da naša karakteristika, kao islamski ummet, ima posebnu civilizaciju koja naše buđenje i uzoritu renesansu čini na poseban i karakterističan način. Zapadno-civilizacijski način budnosti nije alegorija za naš put buđenja. Naprotiv, ta alegorija je dio bolesti koju ummet mora odstraniti od sebe kako bi sigurnim putem koračao ka buđenju i renesansi. Kako se naš ummet razlikuje u shvatanju ummeta i njegovog značenja, isto tako se razlikuje po civilizacijskom identitetu koji ima čvrstu vezu sa karakterističnim shvatanjem ummeta. Ta civilizacijska specifičnost je najveći uzročnik civilizacijskog ogromnog doprinosa kojeg je dao naš ummet u doba u kojem je procvjetala njegova arapsko-islamska civilizacija. Kada je naše buđenje savladala uspavanost, a našu renesansu dekadencija, letargija i učmalost, u vrijeme te uspavanosti, naše okretanje ka istraživanju puteva buđenja i islamske renesanse, te otkrivanje razloga i prilika dekadencije, zahtijeva otkriće posebnog arapsko-islamskog civilizacijskog identiteta. Onoga identiteta koji će odrediti dužnosti buđenja i renesanse u njenom ponovnom otkriću, te otkrivanje njegovih odlika, specifičnosti i sjaja u arapsko-islamskom civilizacijskom projektu. To iz razloga da bi mu se povratila kontrola nad duhom, ophođenjem, vrijednostima, spoznajama i znanostima ummeta, te da taj ummet ponovo vrati svoje karakteristično civilizacijsko pregalaštvo preko kojeg se obogaćuje i hrani ljudski intelekt, kao što su to od ranije napravili njegovi velikani i cijenjeni prijethodnici.

Naravno, početak odgovora na pitanje, da li je naš islamski ummet karakterističan civilizacijski ummet, prirodno je započeti odgovor na ovo pitanje pojašnjavanjem značenja sintagme civilizacijski identitet, za koju tvrdimo da se naš ummet po njenim djelovima i odlikama razlikuje.

Koje su najistaknutije forme tih podjela i odlika po kojima se naš ummet razlikuje od ostalih ummeta koji se, također, civilizacijski razlikuju?

Možemo kazati da je civilizacijski identitet ustaljena, jezgrovita i sudjelujuća količina općih svojstava i odlika po kojima se naš ummet razlikuje od ostalih civilizacija i čiji je nacionalni identitet posebniji od ostalih.

Kad bi htjeli dati neke primjere jezgrovitih podjela koje su zbog svoje uopćenosti i kontinuiteta postale neodvojivi djelovi identiteta našeg arapsko-islamskog ummeta, te podjele po kojima se civilizacija našega umeta razlikuje od drugih civilizacija, možemo navesti sljedeće: arapsko porijeklo, pripadnost vjeri islamu i umjerenost.

 Arapsko porijeklo je u svom civilizacijskom, duhovnom i kulturološkom značenju, a ne u rasnom i etničkom, iznjedrilo civilizacijski identitet za zajednicu koja se nakon arapsko-islamskog osvajanja poarapila. Pripadnost i ljubav prema svemu što je arapsko, ali ne i naspram prijethodnih nearapskih civilizacijskih formi, izjednačile su arabizirane narode sa onima koji u etničkom smislu imaju čiste arapske korijene i lozu. Njen duhovni napor u prosjaju civilizacijsih odlika koje su karakterizirale arapko-islamsku civilizaciju, istaknut je u toj mjeri da je gotovo ispunio sve na tom polju. Kako je ljude zadesila arabizacija sačinivši od njih integralni dio novog ummeta tako je zadesila civilizacijska nasljeđa naroda i država koja je zadesilo arabiziranje. Islam je oživio pozitivne strane tih nasljeđa, nakon što su gotovo zamrle pod sjenkom vizantijskog terora. On protiv njih nije poveo rat i izobličavanje baštine kojeg je povela i vodi zapadna civilizacija protiv državljana čije je države pogodila savremena zapadna kolonizacija. Kako su narodi tih država, nakon arapsko-islamkog oslobađanja, ušli u uvertiru arapske zajednice putem arabiziranja, isto tako nasljeđa starih civilizacija postala su integralni dio civilizacije koja je zavihorila na topraku ovog ummeta, kao rezultanta suodnosa islama, sa svojim mladalačkim elanom i genijalnim obzorjima, sa pozitivnim stranama tih nasljeđa. Ako je islam kao vjera (el-islamud-din) milodar Božiji kojeg trebamo očistiti od dodataka, inovacija i ljudskih izuma, onda je islam kao civilizacija (el-islamu-l-hadara), arapsko-islamska civilizacija, sa njenim ovosvjetskim znanostima, umjetnostima, došao kao plod islama-vjere, bez ograničavanja kod njegovih osnova, dogmatskih okvira i zakonskih obzorja, kao i bez kontradiktornosti sa tom vjerom. Isto tako, znanosti ove civilizacije i njene umjetnosti došle su kao rezultat muslimanskih izuma, bez vršenja monopola nad njima, nauštrb onih koji islamsku dogmatiku nisu smatrali svojom. To je doprinos za islam koji prelazi njegovu jezgru. To je civilizacijski krug koji se raširio oko vjerske jezgre u korist vjere islama! U njemu se nalaze dodaci i primjese nasljeđa koja su prijethodila pojavi islama koji su se upleli u urnek te civilizacije. Među njima su izumi arabiziranih naroda koji su svoju odanost i pripadnost podarili ovoj civilizaciji, nastavljajući da gaje vjerska ubjeđenja koja su prijethodila islamu. Tako da arapsko porijeklo ljudi i civilizacije jeste ustaljena osobina koja se pretočila u dio identiteta, odnosno, u srž kojim se naš ummet i civilizacija razlikuju od drugih ummeta i civilizacija. Valja spomenuti i naglasiti da arapsko porijeklo nije specifikum samo arapskog ummeta u etničkom smislu, već je ono jedna od nužnosti islama. Ono se tiče arapskog jezika bez kojeg je za muslimana, bez obzira na rasu, boju i naciju, nemoguće da razumijeva Kur'an koji je nadnaravan (el-mu'džiz) na arapskom jeziku, te da u tom razumijevanju dosegne stepen idžtihada i mogućnost propisivanja (et-tešri'u). To je, bez poznavanja arapskog jezika, nemoguće. Kao što je nemoguće da musliman, bez obzira na njegovu boju, rasu ili naciju, razumije znanosti islamskog prava (šerijata). Na samom početku dolazi hadis časnog Vjeronavjestitelja, s.a.v.s., i poznavanje hadiskih disciplina, zbornici islamskog prava i njegove filozofije (usulu-l-fikh), a većina toga je napisano na arapskom jeziku. Dakle, taj pravnik mora da posjeduje arapsko razmišljanje, jezik i kulturu. Ako arapski jezik nije preduslov da čovjek bude pripadnik vjere islama, zbog internacionalnosti te vjere, onda je on uslov za shvatanje islama i dosezanje stepena idžtihada i propisivanja propisa. Mjerodavne ličnosti (ehlu-l-halli ve-l-'akdi) u islamskoj zajednici, zakonodavna vlast (es-sultatut-tešri'ijje) i predvodnici (ehlu-l-imame), vrh izvršne vlasti (es-sultatut-tenfizijje) i zakonodavci prema onom što je Allah objavio, te sudska vlast (es-sultatu-l-kada'ijje), svi oni moraju poznavati arapski jezik i lingvističke discipline u mjeri koja im otvara razabiranje Kur'ana, Sunneta i izvore zakonodavstva. Dakle, islamska država (ed-devletu-l-islamijje) mora imati arapski jezik, razmišljanje i kulturu, bez obzira na jezik i naciju župljana i naroda. Odavde je došlo povezivanje islama sa arapskim porijeklom civilizacije, pa je arapski jezik postao jezik islama koji se širio zajedno sa njime, ne suprotstavljajući se niko u tom procesu osim šu'ubija , koji pored toga što su pokazali neprijateljstvo prema arapskom porijeklu, također, daju dokaze da su protiv vjere islama! To je arapsko porijeklo koje je čvrsto vezano za islam i koje je isprtilo put ka razumijevanju islama, a sljedstveno tome i put ka otjelovljenju njegovog uticaja na aktuelnost arapsko-islamske civilizacije koja je, kako smo ranije kazali, arapko razmišljanje i kultura. To civilizirano arapsko porijeklo je plod islama. Ono nije nemoćno džahilijetsko, fanatičko, ili rasno arapsko porijeklo. Iako sveobuhvatnost arapskog porijekla u ummetu, kao ljudskoj zajednici, i u civilizaciji, sa njenim znanostima, umjetnostima i običajima, nema potrebu za utvrđivanjem ili pojašnjenjem, ipak neki sumnjaju u ozbiljnost te podjele kada su po srijedi uzročnici razvoja i promjene, bilo da su unutrašnji ili spoljašnji. Stoga, neki ljudi sumnjaju u postojanje arapskog porijekla kao jednogd dijela koji će u budućnosti predstavljati identitet ovog ummeta, kao što je sada i u prošlosti! Ta nekolicina ljudi podržava teoriju da je arapsko porijeklo samo jedan dio više duhovne strukture koju prati razvoj i promjena kada se razvija i mijenja niža materijalna struktura zajednice. Takav slučaj je sa nekim idejama i običajima čije ostajanje ili odlazak prate materijalne okolnosti koje to izazivaju ili zahtijevaju. Iako nismo skloni da na ovom mjestu kritikujemo apsolutno slijeđenje teorije o višoj i nižoj strukturi i mehaničkoj vezi između njih, vjerujemo da teorija o zamišeljnim izazovima s kojima se suočavalo arapsko porijeklo ummeta i arapsko porijeklo njegove civilizaicje tokom naše historjie, će nas učiniti da budemo sasvim ubijeđeni da je arapsko porijeklo identitet a ne samo gornja struktura koja se mijenja skladno stanju niže materijelne strukture tokom razvoja i promjene. Turci-Memluci i Turci-Osmanlije su zaposjeli vrijednosti ovog arapsko-islamskog ummeta u većini stoljeća naše islamske historije. Vlast nad tim vrijednostima ostavili su samo za svoje sultane otkako se osnovala memlučka država (648. h. – 1250.) pa sve do propadanja osmanske države (1342. h. – 1924.). Prije ovih sedam vijekova u kojima su Turci upravljali ummetom, državu je kontrolisao njihov uticaj još od vakta abbasijkog halife el-Mutevekkila, tj. više od trinaest vijekova. To znači da se u našoj historiji njihova vlast nad državom protezala više od deset vijekova! Potom je došla zapadna kolonizacija koja je kontrolisala naše vrijednosti i živote blizu dva vijeka. Pod sjenkom Turaka-Memluka koji su bili vitezovi svoga doba i čuvari zemlje i civilizacije od spoljašnjih gramzivih neprijatelja, Tatara i krstaša, koji su za svoje vojnike i narednike u njima vidjeli dobar zalogaj i ratni plijen, pod tom sjenkom memlučke vlasti država je bila strana (nearapska) pa se pojavila tvrdnja da arapsko porijeklo nema nikakve veze sa islamom. Vladar nije imao osjećaja za nacionalni identitet ummeta kojeg je spajalo jedinstvo vjere samo u religioznom smislu. Tada se proširila parola o odvajanju veza između arapskog porijekla i islama, čak su neki tvrdili da su oni jedno drugom kontradiktorni! Stranost države spada među prvim uzrocima dekadence i letargije i slabosti arapskog jezika. Pod sjenkom stranaca Turaka-Osmanlija izazov arapskom porijeklu je dosegao granicu pokušaja poturčivanja Arapa! Zatjev da djeca uče arapski jezik je bio uzrok da se zbog toga bore stranke i zakazuju seminari! Zatim je taj izazov Arapima i arapskom jziku porastao pod sjenkom zapadne kolonizatorske kontrole koja je vrhunila u pokušaju francuziranja Alžira i uništenja arapskog identiteta za zemlje Sjeverne Afrike, kao i vesterniziranje kulture ummeta i borbe protiv arapskog jezika preko propisa da se piše latinicom, ili zamijeni sa žargonskim, neknjiževnim jezikom (el-amijat), kao i kontinuirano planiranje širenja neznanja putem arapskog jezika. Međutim, arapsko porijeklo, unatoč tim izazovima, koji predstavljaju uzroke i promjene koje su se desile u stvarnosti, ostalo je čvrsto i ponosito, ignorišući pokušaje da se istrgne iz korijena. Dakle, ono nije viša struktura koja je podložna razvijanju i promjeni, već je postojana srž, sveobuhvatna i kompletna, koja posjeduje svojstvo kontinuiteta. Ono je identitet a ne samo nasljeđe.

 Religioznost je drugi dio suštinskih i integralnih djelova od kojih se sastoji identitet ovog ummeta. Naravno, mi ne mislimo da je među ostalim ummetima jedino naš ummet religiozan, već kažemo da ono što izdvaja naš ummet, kao dio njegovog identiteta, kad je po srijedi religioznost, su dvije stvari: Prva: Religioznost koja duboko seže u duše i srca muslimana, ne samo u islamskom razdoblju, već u dugoj istočnjačkoj historiji. Jer vatan našeg ummeta je, historjiski gledano, kolijevka vjera i stjecište poslanicā. Ovaj ummet je spoznao duh religioznosti ne zastavši samo kod rituala i formalnosti, jer pobožnost nije marginalija kojom čovjek dopunja svoj svijet, već je ona postojani i sveprisutni duh koji se javlja u cijelom životu čovjeka koji pripada ovom ummetu. Druge civilizacije su zastale kod vjerskih aktivnosti koje se tiču rituala i obilježja koje čovjek obavlja u određenim danima i mjestima. Međutim, primjećujemo da je u islamu svaki dobar postupak kojeg čovjek napravi, u svakom trenutku njegovog života, i na bilo kom polju, vjerski čin (el-ibade) i iskrena pobožnost prema Uzvišenom Allahu. Jer, Uzvišeni Allah je odredio da je glavna i jedina zadaća Njegovih stvorenja da Ga obožavaju. Nepojmljivo je, naravno, da neko pomisli, osim ako je psihički poremećen, da je jedina funkcija čovjeka uspostavljanje bogoslužja i bogoštovlja koja je propisao šerijat, poput, namaza, posta, itd. kako bi s njima ispunio svaki trenutak u životu. Jer nas je Vjeronavjestitelj, s.a.v.s, podučio da to nije religioznost, već zastranjenost koju je islam zabranio. Zabranio je pretjerivanje ljudima koji su željeli neprekidno postiti i stalno klanjati, naglasivši svom ummetu da je naša vjera lahka i pozvao ih da joj nenametljivo pristupaju, jer je pretjerivanje u vjeri propast. Dakle, ibadet koji je jedina poslanica i dragocjen posao za čovjeka muslimana je svaki dobar posao kojeg čovjek na ovom svijetu uradi, počevši od kultiviranja zemlje, političkog vođstva države, popravljanje društva putem ljudskog uživanja koje je Allah dozvolio. Jer sve kolektivne i individualne obaveze (fardu-l-kifaje/fardu-l-'ajn), praksa Muhammeda, s.a.v.s., (sunnet), pohvaljene radnje (mendub), dozvoljene radnje (mubah), odnosno, sve ljudske aktivnosti koje zahtijevaju izgradnju svijeta od strane čovjeka, kao Allahovog namjesnika na Zemlji je, u ovoj zadaći, dio bogosluženja. U tom smislu, religioznost u našoj civilizaciji, sa njenim dubinama i sveobuhvatnošću, ne možemo porediti sa religioznošću u drugim civilizacijama. Kada je zapadna civilizacija pretvorila hrišćanstvo, koje je u originalnoj osnovi religija miroljubivog misticizma i mira mistika, u dio isprazne duhovnosti (er-ruhanijje) i oskudnih rituala u toj duhovnosti, u okviru te civilizacije koja se još od vremena grčkog neznanja sve do savremenog doba odlikuje materijalističkim predznakom; kada je ovakvo stanje zapadne civilizacije sa nukleusom svoje religioznosti, stanje naše religiozne civilizacije po prirodi nije takvo. Džemaluddin el-Afgani (1254.-1314. h./1838.-1897.) je govorio da je religioznost u našoj civilizaciji dosegla stepen prirodnosti i naravnosti (et-tab' vel džibille) i tako se oduprla istrgnuću vjerskog duha. Čak, oni koji su smatrali da su se odmjetništvom, herezom, otpadništvom od vjere, ateizmom i oslobađanjem od svih obaveza koje propisuje islam, oslobodili religioznosti, stide se takvog izbora govoreći da je to sraman izbor te da ne priliči razumnom i odgovornom čovjeku da ih drugi kao takve vide. Dočim, slični ovima u zapadnoj civilizaciji, ponose se odmjetništvom i obznanjuju otpadništvo od vjere, propagirajući ateizam i dičeći se nihilizmom i ignorisanjem svih vjerskih formi. Tako da osjećaj religioznosti kod muslimana doseže nivo koji islam čini vatanom, državotvorcem i civilizacijskim identitetom. Čak oni koji su smatrali da su se, otpadništvom od vjere i ateizmom spasili nje, ljute se i raduju zbog svoje religioznosti. Ona ostaje njihov pratilac a njen uticaj na njih je vječan i aktivan poput rane nakon što zacijeli – prema riječima Džemaluddina el-Afganija. Takvo stanje sa zapadnom civilizacijom i hrišćanskom religioznosti nije nikada bilo, a naročito kada ju je rimska imperija uzela za svoju vjeru. Suštinu toga stanja nam pojašnjava imam mu'tezila, sudija-sudaca (kadi-l-kudat) Abduldžebbar bin Ahmed (415. h. – 1024.) kada je o tome rekao: „Kada je hrišćanstvo ušlo u Rim, Rim se nije pokrstio, već se hrišćanstvo porimilo!“ Hrišćanstvo je izmijenilo svoj duh i duhovnost postavši dio većinski materijalističke civilizacije, bilo da je u pitanju razmišljanje ili ophođenje. Razlika između ove civilizacije jeste pogled na religioznost, što je dio njene srži, i između naše arapsko-islamske civilizacije koja je od svakog polja ljudske ovosvjetske aktivnosti napravila bogoslužje i religioznost. Jer je svako činjenje dobrog djela odaziv Stvoritelju koji je stvorio čovjeka i stavio mu u emanet obrađivanje zemlje, progres društva, uživanje dozvoljenih i lijepih stvari, učinivši to najvećom zadaćom čovjeka na ovom svijetu. Druga: Uopćenost duha religioznosti u konstrukciji arapsko-islamske civilizacije. Religioznost se, naročito u zapadnoj civilizaciji, zaustavila kod pojedinca i suzila svoj djelokrug na korespodenciju čovjeka, kao individue, sa svojim Stvoriteljem. Dočim, u našoj arapsko-islamkoj civilizaciji religioznost prelazi granice znanosti o objavi i šerijata i ulazi u domen ovosvjetskih znanosti i umjetnosti. To je duh sveobuhvatnosti koji ulazi u svaku nauku građanskog civiliziranja i civilizacijskog izuma, progresa ljudskog življenja, a nije ograničena na ono što zapadna granica naziva teologijom. Stoga, mi smo sinovi vjerujuće civilizacije koja u sebi, po vjerskom principu, povezuje sve znanosti, uključujći i čiste nauke. To je vjerujuća civilizacija koja spominje ime Boga u svim stvarima, a ne samo u molitvama (es-salevat); počinjemo jelo Njegovim imenom i završavamo zahvalom Njemu. Uzvikujemo ime Božije kada žrtvujemo klanice, kod Njega tražimo utočište kada nas tuga obavije. Kada smo veseli, kada se smijemo i u trenucima plača – svaka čovjekova aktivnost je bogoslužje, čak i kada se odmara, ili, pak, kada vodi propisani seksualni život! To je civilizacija o kojoj je imam el-Gazali (450.-505./1058.-1111.), govoreći o želji učenjaka za naukom, rekao: „Željeli smo nauku u ime nekog drugog mimo Allaha, ali odbivši to, mora biti samo u ime Allaha!“ To je civilizacija koju ne veže samo valjanost dunjaluka sa valjanošću vjere (ed-din), već valjanost dunjaluka čini uvjetom i osnovom za valjanost vjere. Prema riječima imama el-Gazalija, „ustrojstvo vjere (en-nizamud-din) se ne može ostvariti osim uz poredak dunjaluka (en-nizamud-dunja). Tako, ustrojstvo vjere, sa spoznajom i bogoslužjem, je nedostupno osim sa zdravim tijelom i egzistencijom, kao i sa mogućnošću da se priušte osnovne ljudske potrebe u oblačenju, stanovanju, ishrani i sigurnosti. Vjera ne može biti dobar poredak osim uz osiguravanje navedenih nužnosti. U protivnom onaj ko sve svoje vrijeme provodi u čuvanju samog sebe od neprijateljskih mačeva i u prosječnoj potrazi za hranom, kada će biti slobodan za nauku i rad? A to dvoje je pribor za sreću na Budućem svijetu. Dakle, poredak na ovom svijetu, u smislu posjedovanja svih potrebština, je uslov za ustrojstvo vjere. Kada et-Tejfašijeve (580.-651./1184.-1253.) knjige o geologiji, recimo, njegova knjiga „Cvjetovi misli u biti kamena“ započinje sa „Hvala Allahu. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Njega pomoć tražimo“, potpuno isto kao što imaju praksu islamski pravnici (el-fukaha') prilikom započinjanja zbornika islamskog prava (el-fikhu-l-islami), kada je Ibn Hazm el-Endelusi (384.-456./994.-1064.) napisao poglavlje o ljubavi u svojoj knjizi „Moć golubice u ljubavi i intimi“ započeo ju je sa riječima „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Njega pomoć tražimo. Najboljim što ću započeti jeste zahvala Allahu onim izrazima koji Mu priliče, zatim salevatom i selamom naročito na Muhammeda, s.a.v.s., Njegovog roba i poslanika i na sve Njegove vjeronavjestitelje, uopće.“ A na kraju poglavlja o ljubavi u ovoj knjizi poručuje svojem čitaocu „Neka nas Allah učini, a i tebe, od strpljivih, zahvalnih, koji Mu se uvijek zahvaljuju i Njegovog postojanja sjećaju. Amin, amin, amin! Neka je hvala Allahu Gospodaru svjetova, neka je salevat i selam na našeg predvodnika Muhammeda, njegovu porodicu i drugove! “ kao da je filozof ili skolastik koji piše o teologiji! Dakle, naša arapsko-islamska civilizacija nije što i zapadna koja proučava forme ljudske duše kidajući vezu sa njenim Uzvišenim Stvoriteljem. Ili koja proučava prirodne pojave, kao jedne od djelova svijeta bez Stvoritelja, pa tako kod učenjaka, istraživača i čitatelja rađa ateistički pogled, iako se ne raspravlja o temi ateizma. Jer naša vjerujuća civilizacija proučava sve socijalne, duhovne i prirodne pojave kao oblasti u svijetu koje imaju svoga Stvoritelja koji ih je stvorio i koji nad njima bdije. Ona ne zastaje kod materijalnih uzroka koji na to utiču, već upućuje na uzrok svih uzroka i Stvaraoca tih uzroka koji je učinio da u njima postoji radnja i djelotvornost. Potom, ona na ta proučavanja gleda kao na vjersku obavezu otkrivanja istina koje je stvorio Stvoritelj u ovom svijetu, i dao u emanet čovjeku otkrivanje vela sa tih tajni. Zato znanosti ove civilizacije ne učestvuju samo u razvoju vjerskog duha kod njenih učenjaka, nego je ona povezala i veže između ovih znanosti, kao pomagalo u ostvarivanju ciljeva koje je Stvoritelj postavio čovjeku, kao Njegovom namjesniku, da poprimi narav Božiju u ovom svijetu. Dok je zapadna civilizacija mislila da su naučna dostignuća oslobađanje ljudskog uma od vjerovanja u religiju, naša civilizacija je tada ustvrdila da su naučna istraživanja božansko zaduženje koje učenjakovom razumu povećava vjerovanje u Stvoritelja ovog svijeta dok istražuju tajne koje je Allah stvorio u njemu. Naša civilizacija je, slično ovome, napravila kada je politiku povezala sa šerijatom i njegovim intencijama, od kojih je pravda najveća i primarna intencija, uspostavivši karike koje negiraju sekularno razdvajanje vjere i države, i to bez da tu politiku učini čistom vjerom, kao što je bilo stanje sa svećenstvom zapadne crkve u srednjem mračnom dobu. Kada je zapadna civilizacija odvojila politiku od etike (el-ahlak) i vrijednosti (el-kijem), učinivši makijavilizam vodećom školom u političkoj filozofiji, okupivši se i složivši da je u svijetu politike moć vrijednost, te da cilj opravdava sredstvo i odredivši definiciju koji kaže da je politika umjetnost mogućega, onda naša arapsko-islamska civilizacija je povezala politiku sa vrijednostima i etikom i učinila pravdu najvećom vrijednosti u svijetu politike kao i najvećom intencijom šerijata. Najveći i najdublji dokaz je definicija politike koju je sročio imam Ebu el-Vefa' ibn Ukajl (431.-513./1040.-1119.) kazavši: „Politika je djelovanje kojim će ljudi biti bliže ka dobrom stanju (es-salah) a dalji od nereda (el-fesad)“. Ovdje postoji organska veza između načina i mudrosti, sredstava i ciljeva, djela i vrijednosti, odnosno, morala. Ovom religioznom duhu naše arapsko-islamske civilizacije bio je, i još uvijek je, djelokrug i karakter monoteizam (et-tevhid) kojim se odlikuje njena religioznost, i svi djelovi i svojstva. Možemo, čak, reći da je taj monoteizam postao identitet po kojem se naš ummet i civilizacija razlikuju od ostalih ummeta i civilizacija. Islamski monoteizam je dosegao vrhunac u čistoći i svojem nepoliteističkom shvatanju Božijeg Bitka, te autentičnosti i izvornosti ideoloških postavki u našem nasljeđu, u toj mjeri da ga nalazimo u antčkom vjerskom nasljeđu Egipta, spjevovima Ahnatona (1353.-1369. pne.) koji je Allaha smatrao za Boga cijelog svemira: „Ti si Bog kojem je zbog Tvoje ljubavi sve blisko, Ti si Bog, O Jedini, sličnoga Ti nemaš. Stvorio si zemlju onako kako Ti jedini hoćeš, stvorio si je, Ti druga nemaš!“ Nalazimo se ispred indeksa izvora monoteizma koje je spoznala naša vjerska i civilizacijska baština još od samog početka ljudske historije. Štaviše, postala je istaknutim simbolom njene intelektualne baštine, dašavši od ostatka starih Božijih zakona. I njime se razlikuje od forme monoteizma u Starom zavjetu koji je monoteizam učinio bliže paganstvu, jer po njihovim tvrdnjama, Allah je Bog jedino Izraelićanima, dok ostali narodi imaju svoje bogove! Čak, staro arapko paganstvo koje je prethodilo islamu bilo je odstupanje od suštine i čistoće tog monoteizma: „A da ih upitaš: „Ko je stvorio nebesa i Zemlju?“ - sigurno bi rekli: „Allah!“ - a ti reci: „Hvaljen neka je Allah!“ - samo što većina njih ne zna (Likman: 25); „Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili“ (Ez-Zumer: 3). Taj monoteistički duh koji je u istočnjačkom civilizacijskom duhu dosegao stepen identiteta i njenih konstantnih djelova, učinio je hrišćanstvo nemoćnim da se odazove dogmatskim nužnostima istočnjačkog čovjeka, kada je hrišćanstvo pogodio upliv helenizma izbacivši ga iz izvornog kruga pravog monoteizma. Masovni ulazak istočnjačkih naroda u Allahovu vjeru islam, bez prisile, zastrašivanja, niti primamljivanja, unatoč slobode vjerovanja koju su ostavile crkvene organizacije i njeni veliki planovi misionarstva. Islamski monoteizam je dosegao vrhunac u čistoći i vratio dogmatici koja je srž vjere, njegovu čistoću i bistrinu koju je podario Allah Jedini. Tom islamskom monoteizmu koji je postao identitet, islamski šerijat je otkrio njegovu bit, nakon što su ga okaljala uvjerenja o trojstvu, antropomorfizmu i inkarnaciji. Kada su istraživači zapadne filozofske zaostavštine nadzirali u tom nasljedstvu materijalističo-ateističko strujanje od Grčke pa do savremenog doba, onda ti istraživači moraju obratiti pažnju na imunost naše filozofske baštine od materijalističko-ateističkog strujanja tokom naše duge civilizacijske povijesti. Sumnje, izreke i nastojanja koja neki smatraju herezom ili ateizmom su strane i nepoznate duhu naše civilizacije i filozofske misli. One nisu prešli mjesto ispupčenja i disonancije i nisu dosegli opseg (ideološke) struje ili nečeg slično tome. A što se tiče izvornih nastojanja koja literalisti smatraju ateizmom, racionalni islamski srednji put u kojem su se mudrost i šerijat pobratimili stavlja ih u okvir islamske racionalnosti i negira da bude materijaslistička ili ateistička, poput onog po kome se odlikuje zapadna filozofska baština od Grčke pa do današnjih dana. To je, dakle, religioznost, ali religoznost sa duhom monoteizma i njegovih dogmi koja u našoj arapsko-islamskoj civilizaciji doseže stepen identiteta i konstantnog dijela i obilježja koje je postalo simbolom kojim se odlikuje naša civilizacija od ostalih civilizacija.

 Umjerenost je potakla našu arapsko-islamsku civilizaciju i njen ummet da odbaci pretjeranost u svakom obliku i na svakom polju. Ta islamska umjerenost postala je drugim identitetom po kojem se naša civilizacija i kultura odlikuje duž njene duge historije. Allah je htio da ovaj ummet bude središnji; da zauzme mjesto pravednog svjedoka među nepravednim stranama, da zauzme mjesto svjedoka istine između neistinitih strana, i da zauzme mjesto svjedoka umjerenosti između strana ektremizma i pretjerivanja, itd. “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok.“ Nećemo pretjerati ako kažemo da je islamska umjerenost, zbog svoje središnje pozicije i centralnosti u komponentama i identitetu, postala kolekcionar arapsko-islamskog identiteta i materinstvo našeg ummeta i civilizacije, kao i okosnica ispravnog i jedinstvnog pogleda za svakog ko želi da shvati suštinu odlika kojima se naša civilizacija odlikuje. Također, ona je postala mjerilom napretka ummeta, u danima predvođenja i trijumfovanja u civilizacijskim izumima i dopronosima, kao i razlog njegove dekadence, letargije i nazadovanja kada je ostavila mjesto ekstremizmu i prejerivanju!

[Eniz]

Ljudski rod je prije arapsko-islamske civilizacije, upoznao brojne civilizacije koje su se, oko nje i nakon nje, razvile i procvjetale. Ljudski rod je bio svjedok duboke različitosti po kojima su se odlikovale te civilizacije, imajući posebne otiske koji su diferencirali civilizacije jedne od drugih. Također, on je bio svjedok umjerenosti naše arapsko-islamske civilizacije, kao njene najglavnije odlike s kojom je došla do izražaja i obojila njene djelove, postavši glavnom adresom i tajnom napretka, ne samo u lokalnom, islamskom domenu, već i tajna privlačnosti koju su iznjedrili njeni globalni uplivi mirnim putem i slobodnom voljom. Prije nego što počnemo govoriti o najistaknutijim znakovima islamske umjerenosti i njene uloge u uzoritom islamskom buđenju i civilizacijskom oživljavanju kojem se nadamo, moramo upozoriti na to da je razvoj naše stvarnosti i ideje pod nazivom umjerenost poprimio loš glas. Jer je kod većine prosvijećenog svijeta i inteligencije postao sinonim za dvostrukost, idejnu hidratizaciju, nestanak jasnog i određenog stanovišta, gubljenje boje, ukusa i mirisa kada se treba nešto odrediti i presuditi. Dakle, naziv, umjerenost je kod većine elitne inteligencije u značenju Aristotelove matematičke tačke koja je između dva vidljiva pola. Hrabrost je, recimo, sredina između kukavičluka i nepromišljenosti, kao što je plemenitost sredina između škrtosti i neumjerenosti, itd. Umjerenost je stoga središnja pozicija koja posreduje između dvije različitosti. Međutim, umjerenost, kao glavna odlika naše arapsko-islamske civilizacije, nema takvo značenje. Ona nema središnju poziciju između dvije različitosti, kako je gore rečeno, već je treća pozicija koja odbacuje ekstremnu pristranost za bilo koju podudarnu ili odudarnu tačku, bez zastajanja kod središnje pozicije. Ona spaja i sastavlja ono što se može spojiti i sastaviti od njihovih djelova i odlika. U plemenitosti nije na strani škrtosti niti pretjerivanja već zauzima treći stav koji nije posrednik već kolekcionar odlika i djelova škrtosti i pretjerivanja. U njima su svojstva štednje i davanja pa ga to čini spojnicom i kolekcionarem onoga što se može sastaviti od međusobno suprotnih tačaka sa očuvanjem svojih različitosti i osobenosti. Usporedi sa tim sve civilizacijske dobre odlike i postupke koje su obrazovale crte civilizacije koju je stvorila ova pravrdna zajednica. Obzirom da je Uzvišeni Allah naglasio umjerenost kao glavni specifikum ummeta (“I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok,“), uspjeh muslimana u očuvanju tog svojstva u civilizacijskoj konstrukciji upravo predstavlja tajnu napreka u vrijeme prosjaja te civilizacije. Kao što je nedostatak balansa, a sljedstveno tome i nestanaka umjerenosti, razlog gubitka njihove svojstvenosti koje ih je uvelo u stanje letargije, dekadence i nazadnosti koje je vodilo njihov život nekoliko stoljeća. Zato se istakla organska veza između civilizacijskog identiteta i uzoritog buđenja arapsko-islamskog ummeta. Jer u civilizacijskom projektu jamac za buđenje ummeta i njegove renesanse je civilizacijski identitet ummeta koji mora biti nijansa koja će obojiti taj projekat kako bi buđenje bila stvarnost a renesansa uz duh arapsko-islamskog stvaranja i pronalaska. On ne smije biti smetnja tjerajući ummet ka načinu pomodarstva koji je sa svojim identitetom kontradiktoran našim nacionalnim osobenostima i civilizacijskim standardom po kojem se naš ummet odlikovao tokom svoje duge historije. Mi podržavamo one koji kažu da kraj ovom ummetu neće biti pozitivan osim ako bude zadržao ono što mu je koristilo njegovom početku. Međutim, smisao ovih riječi je kod nas dublji nego kod većine ljudi! Ona kod nas znači da je uzoriti civilizacijski prosjaj zadržao znakove buđenja i savremenog preporoda koje su bile osnovne specifičnosti i civilizacijski identitet kojima se odlikovao naš prvi preporod. Dakle, on nije šablon iskustava selefa, niti njihovih periodičnih bitaka i nastojanja, već civilizacijskih konstanti i djelova koje su predstavljale i predstavljaju identitet po kojem se raspoznaju naš ummet i civilizacija od drugih ummeta i civilizacija. To su ona svojstva koja vidimo da su čvrsto vezana sa općim svojstvom – svojstvom islamske umjerenosti. Dakle, to svojstvo razlikuje našu civilizaciju od mnogih drugih civilizacija po balansiranju i gibanju između nepomirljivih ideja i kontradiktornosti s kojima se ne može živjeti, te njihovim spajanjem i okupljanjem oko svojstava i konstituanti. U arapsko-islamskoj civilizaciji je ta umjerenost sukusirana u nekoliko svojstava i djelova koji su obrazovali nukleus civilizacijske konstrukcije, i predstavili tajnu napretka i progresa muslimana. To ćemo prikazati kroz nekoliko primjera:

Odlikovanost islama kao vjere sa racionalizmom u tradicionalnim izvorima koje se ogledaju u nadnaravnosti Kur'ana. On nije objavljen da bi zbunio ljude pa ih potom ostavio, kao što je bio slučaj sa prijašnjim materijalnim mu'džizama poslanika koji su prijethodile islamu. Već je Časni Kur'an došao da učvrsti razum, praveći od njega domen šerijatske obaveznosti, pobratimljujući mudrost i šerijat, i praveći od jasno razumskog i ispravno tradiranog, od Knjige nadahnuća (el-vahj) i Knjige univerzuma, puteve bratstva koje je stvorio jedini Stvoritelj, bez kontradiktornosti ili odudaranja, olakšavajući uputu čovjeka i njegovo ispravno usmjeravanje. Prijatelji islama su, čak, rekli da je islam duhovno uređenje u kojem je filozofija poprimila atribute religije, a religija filozofije! Po prvi put u historiji ljudske duhovnosti filozofija je na Božanskom nadahnuću udarila temelje islamskoj apologetici ('ilmu-l-kelam). Ona ga nije odbacivala ili ignorisala kao što je bio slučaj sa drugim civilizacijama. Muslimani su napredovali kada je njihova umjerenost sačuvala taj balans. Kada je njima zavladao literalizam (en-nususijje) koji je negirao ulogu razuma i racionalizma, a njihov duhovni život spoznao negativnost literalizma i racionalizma iz kojeg je odstranjena tradicija i nadahnuće, otvorila su im se vrata dekadencije, vrata na koja su ušli.

Odlikovanost islama kao kosmopolitske vjere koja je došla kao milost svim svjetovima i kao dogma koja nije rezervirana samo za jedan narod i etnos ili narodnu i etničku rasu, odlikuje se svojim internacionalizmom bez ignorisanja nacionalne stvarnosti koja markira narode koji su u njega ušli i prihvatili ga za vjeru. On ne ignoriše nacionalne različitosti, niti ih preskače, jer jedan od znakova Allahovog postojanja jeste različitost u jezicima i bojama kod ljudi. Pa i pored toga on odbija da se nacionalne osobenosti pretvore u brane koje će sprječavati islamsko i ljudsko bratstvo i vjerovanje o spajanju naroda. Sa tom umjerenošću on nudi nacionalne urođene različitosti kao sastavni civilizacijski dio koji spaja nacionalni pluralizam i internacionalnost vjere islama, na način što ummet islama i njegovu civilizaciju čini širim okeanom koji u sebi sažima nacionalna ostrva bez sučeljavanja i antagonizma. Arapski korijen islamske civilizacije, na primjer, je krug civilizacijske pripadnosti kojem prijethodi zavičajni krug a kog slijedi sveukupnost islama. Sintagma arapsko-islamsko porijeklo, islamski je plod koji se razlikuje od etničkog i neznabožačkog (el-džahili). Stoga, njeno obzorje je otvoreno; ona nema duh ideologije pa da ostavi mjesto ili sumnju za njeno duhovno suprotstavljanje sa islamom. Kada je islamska umjerenost sačuvala taj balans između arapskog porijekla i islama desio se progres muslimana i njihov napredak. A kada su zagospodarili stranci (nearapi), Memluci, Turci, Dejlemi, našim arapsko-islamskim ummetom zastavši kod islama kao vjere, a naročito kao šablona, bez civilizacijskog arabljanstva sa organskim vezama i sa suštinom islama, tada su počele tvrdnje o kontradiktornosti islama sa arapskim porijeklom. Jedna grupa je bila za islam bez arapskog porijekla, a druga za arapsko porijeklo bez islama, pa je ummet izgubio umjerenost koja je uspostavila organsku i dijalektičku vezu između njih. Muslimanima su se otvorila vrata dekadence, vrata na koja su ušli.

Islamska umjerenost usred svog procvata nije zaustavila ideju naše civilizacije kod teorije, nego je balansirala spoj između teorije i prakse. Ona nije slijedila Grčku koja je stala na stranu duhovnog pregalaštva nauštrb ručnog djelanja. Muslimani nisu zastali samo kod revelacijske i jurisprudentske nauke, već su se žrtvovali i na oblastima izučavanja svemira i prirode. Također, oni se nisu zaustavili kod analogije Aristotela i formalne (eš-šekli) i umjetne (es-suveri) logike, već su ih prešli preko zapažanja i eksperimentisanja stvorivši tako empirijsku metodu. Vidjeli smo da je naša civilizacija u osnovama (el-usul), sa svojom teorijskom filozofijom, obrazovala u teologiji (usulud-din) islamsku apologetiku (ilmu-l-kelam). Isto tako, kad je po srijedi ovaj svijet, u postulatima zakona (usulut-tešri') je postavila osnove islamskoj jurisprudenciji (usulu-l-fikh), dok je u granama (el-furu'), pravu dodala oblast međuljudskih odnosa (fikhu-l-mu'amelat) zajedno sa propisima o obredoslovlju (fikhu-l-ibadat). Kada je takav urnek krojila naša civilizacija muslimani su napredovali i brilirali. Ali kada je jedna grupacija zastala kod teorije u glosama, tekstovima, komentarima, bilješkama i opaskama, zapostavljajući shvatanje aktuelnosti i njenih disciplina, a druga kod aktuelnosti sa kojih su skinuli ingerenciju šerijatskih propisa i filozofije islamskog prava, to je uzrokovalo zatvaranje vrata inventivnosti ljudskoga duha, odnosno, idžtihada u islamskoj filozofiji prava, te u pravu koje tretira međuljudske odnose. Oponašanje i slijeđenje (et-taklid) koje je posijalo i dalje sije u islamskoj zbilji filozofiju zapadnih kodeksa koji su daleko od prirode ummeta i njegovog civilizacijskog identiteta, otvorilo je vrata dekadencije gdje su muslimani na kraju ušli!

Islamska umjerenost je čovjeku-muslimanu na ovom svijetu odredila krasno i odlikovano mjesto. On nije gospodar univerzuma, kako su to smatrale civilizacije materijalističke provenijencije, u toj mjeri da su neke od nih zagovarale čak otjelovljenje (inkarnaciju) Boga u čovjeku! Isto tako, čovjek nije bezvrijedan, beznačajan i onaj koji nestaje u Allahovoj Biti, kako su to tvrdile civilizacije mističke (sufijske) provenijencije, zagovarajući mučenje tijela radi približavanja Allahu, te, kod derviša, odricanje i okretanje leđa od dunjaluka (ez-zuhd)! Mjesto čovjeka u univerzumu kojeg mu islam određuje jeste da je on gospodar u njemu, a ne njegov gospodar, jer on, pored toga što je i nad odabranim melekima počastvovan i što mu je potčinjena priroda, njena snaga i forma, na ovom svijetu zauzima mejsto namjesnika, opunomoćenika i povjerenika pravog Gospodara, a nije na Njegovo mjesto. On je gospodar u okviru spomenutog namjesništva, punomoćja i povjereništva. Potčinjena mu je priroda radi njenog uzgajanja i unapređivanja, a ne zbog toga da bi uništavao njene resurse ili se neprijateljski prema njima ophodio. Data mu je sloboda i odgovornost da bi u kultiviranju zemlje, političkom vođstvu države i uređenju društva bio izvor vlasti i moći, i to u okviru šerijatskih intencija i njenih granica. S tom umjerenošću naša civilizacija je nauku i mudrost spojila sa sredstvima i krajnjim ciljevima. Saznali smo da je politika u njoj predstavljena kroz radnje kojima čovjek biva sve bliži blagostanju a sve dalje neredu, a da ona nije umjetnost mogućeg bez obzira na sredstva, načine, krajnje morlne i uzvišene ciljeve. U dane kada je je ovakva umjerenost bila vodilja naše civilizacije, muslimani su išli naprijed. Međutim, kada je s jedne strane dio njenog ljudstva pozvan na kolektivni misticizam (et-tesavvuf), općenarodni sufizam koji zagovara nestanak u Allahovu Bit, s druge strane bio je pozvan u materijalizam govoreći da materijalizmu ništa na ovom svijetu nije ravno. To je predstavljalo vrata dekadencije na koja su muslimani ušli!

Islamska umjerenost je uspostavila primjernu i raritetnu uravnoteženost imeđu pojedinca i skupine, u toj mjeri da je u oblasti bogatstva i imetka izumila neponovljivu metodu. Odstranila je od sebe bolest ekstremne borbe za pojedinca, kao što je očigledno u zapadnom ekonomskom liberalizmu, te bolest ekstremne borbe za skupinu, što je slučaj u zapadnom ekonomskom univerzalizmu. Islamska umjerenost je uspostavila ravnotežu koja se jednako gibala između pojedinca i skupine u vladajućem i aktivnom domenu društvene reforme. U njoj smo vidjeli stvarno i apsolutno vlasništvo – pravo vlasništva u Allahovim, dž.š., imecima; u njoj smo vidjeli čovjeka, kao čovjeka a ne pojedinca ili pripadnika društvenog sloja, kao namjesnika kojeg je Allah postavio namjesnikom u upravljanju imecima, njihovim investiranjem i ravijanjem, prema intencijama šerijata i tasovima pravde koje je postavio autentični Vlasnik. Ovom čovjeku, kao individui, s pravom namjesništva, povjereništva i zastupništva, pripada figurativno vlasništvo koja se ogleda u posjedovanju profita, odnosno društvena funkcija posjedovanja koju vode uvjeti i intencije povjereništva, punomoćja i namjesništva koje je rezultat propisnog rada, koji je limitiran skromnošću a ne siromaštvom niti obogaćivanjem, shodno običaju koji nadzire nivo zajednice u osiguranju bogatstva i izobilja. Na taj način je finansijska umjerenost spojila pozitivnost društvenog i individualnog vlasništva, okanivši se pošasti slijepog slijeđenja bilo koje strane. Sa ovom umjerenošću muslimani su napredovali. Međutim, kada su se okrenuli devijaciji njihova zemlja i imetak pretvorili su se u ratni feud za vojne zapovjednike, generale i kraljeve. Potom je došla epoha elite njihovih društvenih i ekonomskih vesterniziranih mislilaca koji su se bezrezervno stavili na stranu ekstremnih stranaca od zapadne civilizacije, apsolutni liberalizam, ili apsolutni univerzalizam. Nestala je islamska umjerenost, pa su muslimani kroz ta vrata ušli u dekadenciju.

Islamska umjerenost je uspostavila idealnu ravnotežu između vjere i dunjaluka, između materije i duha. Tako mi za ovaj svijet radimo kao da ćemo na njemu vječno živjeti, a za Budući svijet radimo kao da ćemo sutra umrijeti. Naše vjerovanje u Budući svijet nas poziva da izgrađujemo na ovom svijetu i da čak posijemo sadnicu kada će nastupiti smak svijeta i kada budemo vlastitim očima gledali njegove znake! Ova umjerenost je integrirala i spojila dva svijeta; vjeru i dunjaluk učinivši od ukrasa ovosvjetskog života vjerske obrede, a od reforme ovosvjetskog života i obezbjeđivanja materijalnih neophodnosti za čovjeka, obavezne uvjete reforme vjerskog života! Autoritet islama, imam Gazali je rekao: „Ono što muslimani vide kao dobro, to je kod Allaha dobro. Pravi musliman, čak iako je čupav i neuredan, ako bi zakletvom zamolio Allha, On bi molbi njegovoj udovoljio! Te da namaz gladnog i onog koji je u strahu nije dozvoljen, obzirom da je fizička bezbjednost, a time i duhovna, osnova pripadnosti vjeri.“ Ovo je ostalo zapisano u analima islamske duhovnosti! Kada je ova ekvilibristika i ravnoteža koju je obrazovala islamska umjerenost bila naša vodilja, nadzirao se progres i napredak, a kada je ona nestala, iz razloga što su neki okrenuli leđa ovom svijetu, njegovim naukama i umjetnostima, u ime vjere, a drugi vjeri i njenim naukama i metodama duhovnog odgoja i omekšavanja srca, u ime dunjaluka, nestalo je te ravnoteže. To su bila vrata dekadencije na koja su muslimani ušli!

Islamska civilizacija je uspostavila nesvakidašnji balans između obaveza pojedinca i obaveza zajednice ili, modernim rječnikom kazano, između individualnih i kolektivnih dužnosti, kao dijela balansa između pojedinca i skupine. Taj balans je bio cigla u kontrukciji našeg napretka, jer je pod njegovom sjenkom ležalo naređivanje dobra i zabranjivanje zla, odnosno briga za opće interese, što je predstavljalo prioritetnu obavezu u islamu. Žena nije mogla otići na hadž bez dopuštenja supruga, a znamo da je hadž peti stub islama, ali je zato, kada bi neprijatelj okupirao zemlju, išla u džihad čak iako joj muž ni bi dozvoljavao! Naučni kružoci su bili čistiji od samoće obreda individualnih dužnosti, itd. Međutim, kada su taj balans i umjerenost narušeni, vidjeli smo one koji brinu brigu ummeta i bore se za preporod zajednice, kako se oslobađaju individualnih odgovornosti, ili se, čak, tome ismijavaju. U isto vrijeme drugi su utonuli i do iznemoglosti pretjerali u poštivanju individualnih odgovornosti tako da su zapustili interese zajednice. To su bila vrata dekadencije na koja su muslimani ušli!

Islamska civilizacija je izumila lijep običaj kada je svojom umjerenošću balansirala između prava vladara i prava potčinjenih. Na taj način vladari su postali njeni djelatnici i sastavni djelovi! Oni, kao zastupnici ummeta, imaju pravo slušanja i pokoravanja u stvarima za koje ih je ummet ovlastio, što je neophodno za ostvarivanje cilja povjeravanja u skladu sa intencijama i granicama šerijata. Potčinjeni kod vladara imaju pravo na pravdu koja je najveća intencija šerijata i cilj poslanica svih poslanika, te jedno od imena i atributa Uzvišenog Allaha! Kada je taj balans nestao vladari su skrenuli sa puta pravde ponašajući se tlačiteljski i despotski, jer su u muslimanskim imecima osjetili dobar plijen za sebe i svoje pomagače. Tako se vladavina pretvorila u mamljenje i zastrašivanje podanika! Što se podanika tiče oni su slijedili puteve oslanjanja na drugog, nezainteresovanosti i obmane, remeteći planeve vladara, prkosa prema njima i osvete prema tlačenju i dospotizmu. Rezultat tome je bilo ciljano siromaštvo i stečaj da bi vlast silništva i nepravde iščezla (Šta da uzmeš od mog bankrota, hej Berdisi?!). nestala je poslušnost i pokornost zajedno sa pravdom i pravičnosti. Tako je iščezla islamska civilizacija zajedno sa potencijalima vladara i potčinjenih. To su bila široka vrata dekadencije na koja su muslimani ušli!

Islamska umjerenost je napravila genijalnu ravnotežu između uma i snage. O tome su govorili naši vrli prethodnici dajući nam u nasljedstvo naslove poput: „Ravnoteža između pera i mača“, i dr. S tom ravnotežom udarna snaga je postala sredstvo u rukama razuma, ideje i civilizacije. Ona ima dužnost da snosi zaštitu i pravo da civilizacijski osvješćuje kada se od nje traži da se pokori! Kada je između udarne snage, koja je arapskog duha i civilizacije, i razuma ummeta zagospodario balans desio se napredak i procvat. Ali kada je taj dio ummeta zahvatio luksuz, sa svim propratnim pošastima, Arapima-muslimanima je onemogućeno da vrše preporod koristeći funkciju udarne snage koja je bila neophodna i podesna da prihvati sve unutrašnje izazove, poput područne rascjepkanosti, mezhepskih revolucija, sektaških i lokalnih buna, a isto tako i spoljašnje, poput, Rimljana, krstaša i Mongola. Tada je država našla utočište kod Memluka. Kad se vojna organizacija Memluka uveličala nestalo je ravnoteže, i to na najgori način, pa se vojna organizacija Memluka, od sredstva u rukama hilafeta, što je i bilo poželjno, pretvorila u stvarnu snagu koja vrši samu funkciju hilafeta. Oni nisu pridavali pažnju civilizaciji ummeta, niti su se integrirali u nju jer su bili vojnici, Turci-Memluci. Nisu pridavali pažnju islamskom racionalizmu u prosvjećivanju, niti onom što je civilizacijski islam sa civilizacijskim arapskim porijeklom obrazovao kao čvrstu vezu. Tako je nestalo ravnoteže u korist snage a nauštrb razuma, u korist učmalog literalizma, nauštrb prosvjetiteljskog racionalizma. Zatim, spoljašnje opasnosti, naročito krstaši, Mongoli i savremeno zapadnjaštvo, priredili su ummetu situaciju u kojoj su morali predati vođstvo ovoj nijansi snage. Period spoljašnje opasnosti je potrajao pa se tako produžila vlast Turaka – (Mongola) Memluka i Turaka-Osmanlija. Kada se odužila noć zaostalosti, koja je izvirala iz neravnoteže i dominacije nepravilnosti, zbog nestanka umjerenosti ili njenog stagniranja, nastala je dekadencija koja se pretvorila u letargiju. Vidjeli smo letargiju koja je protekom vremena izrodila nazadnost koja je tjerala i još uvijek rastjeruje racionalne snage u ummetu koja je tu zbog islamskog buđenja, na putu renesanse koja će muslimane izbaviti iz tijesnaca u kog su upali!

Islamska umjerenost je sačinila tačan balans između vjere i države kada je islamski, božanski i konstantni šerijat zaustavila kod intencija, filozofija i granica konstanti državnih poslova i političkog vođstva društva te razvitka života. Stavka koja je od šerijata, u njegovim ovosvjetskim propisima, učinila vladajući okvir je istovjetna civilizacijskom duhu i zakonodavnoj filozofiji. Ummet je unutar toga okvira izvornik vlasti stvarajući u državnim stvarima novine koje se povinuju duhu božanskog šerijata i njegovih intencija koje su zastale kod konstanti i osnova. Pod sjenkom takvog balansa naš ummet je ostvario napredak. Međutim, kada je on u stvarnosti i ideji nestao, obuzele su nas brige slijeđenja običaja drugih naroda i civilizacija, pedalj po pedalj, lakat po lakat, ako bi oni, čak, ušli u gušterovu rupu, bez obzira na upozorenje Vjerovjesnika, s.a.v.s., i mi bi ih slijedili. Jedna grupa među nama zagovara svećeništvo (pontifikat) i vjersku državu, dok druga zagovara sekularizam i odvojenost vjere i države: daj caru carevo a Bogu Božije. Okupile su nas brige oko mezheba koji ne daju pravo ummetu da bude u nikakvoj vlasti niti državi, neki među njima ne daju pravo islamu na svoj građanski karakter i učešće u političko vođstvo države i uređenje društva. To su bila vrata dekadencije na koja su muslimani ušli, zamišljajući probleme kako bi došli do rješenja, zanemarujući islamsku umjerenost i ne mareći za ravnotežu koju je ona dala na ovom polju!

* * *

To je islamska umjerenost kao generalno svojstvo koja je bila ugao pogleda svih odlika naše arapsko-islamske civilizacije u svome procvatu i darivanju. Ona je bila narav koja je utisnuta u djelove ove civilizacije u vrijeme kada je bila svetionik cijelog svijeta. Bila je duh koji kola u svim komponentama i konstantama koje predstavljaju identitet i nukleus ove civilizacije.

Istinu je rekao Uzvišeni Allah kada kaže:

“I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok“ .

Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada kaže: „Umjernost i pravda su vas učinili pravednom zajednicom“ .

To je arapsko-islamski ummet koji se odlikuje civilizacijskim identitetom. Da bi se probudio i savremeno preporodio mora se zasnovati na civilizacijskom projektu u kojem je utsnut njen prepoznatljivi identitet. Ne samo zbog prostog razlikovanja među civilizacijama kojg su baštinili protagonisti moderne budnosti i renesanse, već zbog neophodnosti, znajući da se zrno ne može razviti u nepogodnoj klimi, kao i dokazanih devijacija na putu slijeđenja primjera zapadne civilizacije čije se dileme svaki dan sve više naziru.

Prepoznatljivost naše originalnosti uz ovaj civilizacijski identitet zahtijeva da se njime, također, prepozna i naša sadašnjost, ako želimo da naša budnost i renesansa budu činioci oslobađanja od okova – okova slijeđenja tlačitelja našeg ummeta koji su mu postavljali izazove u prošlosti kao i u sadašnjosti, te ako hoćemo da se naša civilizacija i ummet vrate i daju ponovo doprinos duhovnosti.

Doista, naša islamska civilizacija, a naročito islamski ummet, je tijekom perioda civilizacijskog procvataw u vrijeme kada je svoju civilizaciju obojio islamskim identitetom, islamizirao civilizacijske pronalaske na raznim poljima.

Islamizacija budnosti, renesanse i civilizacijskog projekta ne znači zamisao o podudaranju civilizacije i vjere. Jer civilizacija je građanski i ljudski izum, a njeno islamstvo znači prepoznatljivost po dominaciji islamskih standarda na raznim poljima stvaralaštva. Ona je rezultat suodnosa vjerske dogme sa stvarnošću preko, i uz posredovanje, humanog stvaralaštva. Islamska stvaralaštvo i umjetnost nisu oličeni u islamskoj vjeri, nego u kreativnosti čovjeka muslimana kada je pravi musliman. Takvo je stanje na raznim poljima civilizacijskih pronalazaka. Ona je, ukratko rečeno, ljudski proizvod koji se bazira na Božanskom davanju – vjeri – vođena svojim principima u koje su utisnuti Božanski tragovi i nijanse.

Uzvišeni Allah se zarekao da će čuvati vjeru: „Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!“ , U civilizacijskom stvaralaštvu i civilizacijskoj renesansi oko koje je riječ, potrebna budnost i uzorita renesansa je će biti islamska u onolikoj mjeri koliko ju inspiriše arapsko-islamski identitet i civilizacijsko, građansko stvaralaštvo vođeno muslimanima ovog doba u kojem živimo...

[Eniz]

Ima još tema puno o kojima se može pisati, samo se bojim da ne pomislite, evo ga ovaj učini ovaj dijalog islamskim misionarskim radom! Želja mi je da se upoznate o našoj vjeri od nas muslimana kao što ja želim da upoznam vašu vjeru od vas samih.Puno sam materijala do sada skinuo sa vaše ove stranice, što mi je proširilo shvatanje o vašoj vjeri kako od vas tako i iz vaših knjiga!