U intervjuu za Avvenire, papa emeritus Benedikt XVI. govori o “dvostrukoj dubokoj krizi” s kojom se Crkva suočava u svjetlu II vatikanskog koncila

[Дејан-Марковић]

U jednom od uistinu rijetkih istupa u javnost, u jučerašnjem intervjuu za Avvenire, dnevne novine Talijanske biskupske konferencije, papa emeritus Benedikt XVI. progovorio je o “dvostrukoj dubokoj krizi” s kojom se Crkva suočava u svjetlu Drugog vatikanskog koncila.

 

Intervju naslovljen “Dopustimo da nas Krist oblikuje” govori o promjenama koje su nastupile u samom vjerovanju i teologiji Katoličke crkve.

 

Papa Benedikt nas podsjeća na nekada nezaobilazno katoličko uvjerenje o mogućnosti gubitka vječnog spasenja, odnosno da ljudi idu u pakao:

 

Misionari u 16. stoljeću bili su uvjereni da je nekrštena osoba izgubljena zauvijek. Nakon [Drugoga vatikanskog] Sabora, ovo uvjerenje je definitivno napušteno. Rezultat je bila dvostruka duboka kriza. Bez te usmjerenosti na spasenje, vjera gubi svoje temelje.

On također govori o posljedicama “razvoja dogme” u odnosu na dogmu po kojoj nema spasenja izvan Crkve (extra Ecclesiam nulla salus). Ova navodna promjena u dogmi je dovela, u Benediktovim očima, do gubitka misionarskog žara u Crkvi – “svaka motivacija budućeg misionarskog opredjeljenja je uklonjena“.

 

Papa u miru Benedikt postavlja oštro pitanje izazvano ovom ogromnom promjenom u stavu Crkve:

 

Zašto bi pokušavali uvjeriti ljude da prihvate kršćansku vjeru ako se mogu spasiti i bez nje?

Što se tiče druge posljedice ovog novog stava u Crkvi, sami katolici, u Benediktovim očima, postali su manje povezani s vlastitom vjerom: ako ima onih koji mogu spasiti svoje duše i drugim sredstvima, “zašto bi kršćanin bio nužno vezan uz kršćansko vjerovanje i moral?”, upitao je papa. I zaključio:

 

Ali ako vjera i spasenje  više nisu povezani, čak i vjera postaje bezrazložna.

Papa Benedikt također opovrgava ideju o “anonimnim kršćanima”, kako ju je razvio Karl Rahner, kao i indiferentnu ideju da su sve religije jednako vrijedne i korisne za postizanje vječnog života.

 

Još je manje prihvatljivo rješenje koje predlažu pluralističke teorije religija, po kojima sve religije, svaka na svoj način, imaju svoj način spasenja, pa se prema tome, moraju jednako uzeti u obzir. Kritika religija na način Starog zavjeta i Prve Crkve je znatno realističnija, konkretnija i istinitija u svom proučavanju različitih religija.

U tom kontekstu, dotakao se i ideje pokojnog isusovačkog kardinala, Henri de Lubaca, koji je naglasak stavio na navodne privremene Kristove preteče i posrednike, koju bi trebalo ponovno “razmatrati”, mada ni to neće riješiti sve probleme.

 

S obzirom na čovjekov odnos prema tehnologiji i ljubavi, papa Benedikt podsjeća na važnost ljudske ljubavi, rekavši da čovjek u dubini svog srca i dalje čezne  “da mu Dobri Samaritanac dođe u pomoć.“

 

Pa nastavlja:

 

U grubom svijetu tehnologije – u kojem osjećaji više ne vrijede- raste nada o ljubavi koja spašava, ljubavi koja će se dati slobodno i velikodušno.

A o sve većem naglasku na Božjem milosrđu:

 

Znak je vremena, da se ideja Milosrđa, počevši od sestre Faustine, sve više stavlja u središte i postaje sve dominantnija.

Benedikt podsjeća da:

 

Crkva se nije sama stvorila, ona je Božja kreacija i stalno se formira po Njemu. Izražava se u sakramentima, prije svega u krštenju: Ne ulazimo u Crkvu birokratskim činom, nego uz pomoć ovog sakramenta.

 

Benedikt nadalje inzistira da su nam uvijek “potrebni milost i oproštenje”.

http://www.quovadiscroatia.com/papa-emeritus-benedikt-xvi-progovorio-dvostrukoj-krizi-crkvi/