Običnost

[Милан Ракић]

Rođen je u jednom običnom gradu, jedne obične noći, u običnoj štali. Pokloniti su mu se došli pastiri, obični ljudi koje su dani nosili jedan za drugim... Kao uvijek. Do te noći.

 

Rastao je isto posve obično, uz brižno oko Majke, pomažući ocu u poslu. I krstiti se došao kao i ostali, posve obični ljudi. No tada je progovorio Otac: Ovo je Sin moj ljubljeni. Nije više bio običan. Počeo je propovijedati, liječiti i činiti čuda. A nakon smrti na križu, u jednom jedinom trenutku, jednim činom, u svu onu običnost unio je božansko: uskrsnuo je. Više ništa nije bilo isto.

Završava božićno vrijeme, počinje vrijeme kroz godinu, ono „obično“ vrijeme. Vrijeme čija je liturgijska boja ona obična, zelena, najčešća boja u prirodi. Kao nešto što je uvijek prisutno, toliko da možda više ni ne primjetimo.

Proslavili smo Božić, donijeli odluke za novu godinu, odmorili se... A onda, onda treba dalje koračati. Kroz one obične dane. Ustajati svako jutro na isti posao, susretati iste ljude, činiti iste stvari, imati iste stavove, ići, samo ići, dok ne zaboravimo kamo uopće idemo.
Otkucava sat. Trenutak do trenutka običnosti. A da samo malo podignemo pogled, ugledali bi Njega kako pokraj nas stoji. Onaj isti koji je bio i malo Dijete i ljubljeni Sin, onaj što je uvijek ovdje kao Kruh.

Nemojmo se umoriti od običnosti. Nemojmo zaboraviti kamo idemo. Zamolimo Ga da bude uz nas i pomogne nam rasti. Da u svaki običan dan, posao i susret ulije svoje svjetlo. Svoju ljubav. Da trenutak do trenutka ne kliznu kroz prste uzalud. Nego da svijetle. Njega da odrazuju. U svim malim stvarima, u svemu običnom. Do vječnosti.

 

sestra Jana Dražić, Sestre Dominikanke-Kongregacija svetih Anđela Čuvara