Jump to content

Друже папо нешто би' те пит'о...

Оцени ову тему


Препоручена порука

Мирослав Лазански

 

Шта да питамо папу

 

Догма о „непогрешивости папе” и догма о „непогрешивости партије”, да ли је то и камен темељац данашњих политичких система?

 

Многи у Београду нису волели папу Пољака, ни папу Немца, многи неће волети ни папу Аргентинца. Посебно ако се присете да је Аргентина својевремено илегално продавала оружје Хрватској у време грађанског рата у тој бившој југорепублици. Заправо, у години Миланског едикта односи Српске православне цркве и Ватикана су коректни, али ништа више од тога. Православље је заштитник српског националног идентитета, па отуда питање шта се и данас замера Ватикану?

 

Као и Руси, који не заборављају да су Наполеон и Хитлер били католици, и да Католичка црква никада није екскомуницирала Хитлера, и Српска православна црква тражи од Ватикана да се јасно одреди према геноциду Срба у Другом светском рату, посебно према Јасеновцу. Хоће ли то учинити нови папа, може ли он у том смислу бити реформатор, је ли дошло време за сусрет Србије и папе? Или терен за такав сусрет још није довољно припремљен, наравно, не у техничком смислу. О чему би онда разговарали председник Николић и папа Фрањо Први? Протоколарни састанак руководилаца две државе, или размена мишљења о сличностима реформи у социјалној држави, какву желимо у Србији, и у католицизму. Јер, нови папа, посебно зато што долази из Јужне Америке, наставиће путем „социјалне доктрине” цркве која је, од владавине Лава Тринаестог, од 1878 до 1903, постала извор већине формулација трећег пута, пута између капитализма и социјализма. Чак је и папа Јован Павле Други, за којег је Михаил Горбачов рекао да је борбом против „вестернизације” света постао „највише лево оријентисани човек на планети”, дакле тај је папа 1993. изјавио да „комунистички систем има и своје добре стране: социјалну правду и бригу за сиромашне”.

 

Шта би ми дакле могли сада да питамо новог папу? Италијанска реч „adjornamento”, буквално обнова у духу времена, означава реформу католицизма започету још пре 50 година и суштински се односи на опстанак и обнову католичке цркве у условима савременог света. Заокрет с идеологије ванземаљских циљева ка потребама живота „овде и сада”. Утврђивање права и достојанства личности, сарадње и демократије уместо хијерархије и централизма, тенденција ка плурализму, отворености и дијалогу. Дакле, нека унутрашња аналогија између реформе католицизма и социјалне државе свакако постоји, у прошлости су се идеолози ортодоксног марксизма-лењинизма и католички фундаменталисти прилично потрудили да код људи створе представу о радикалној неспојивости марксизма и хришћанства, избацујући у први план не оно што зближава Христово и Марксово учење, већ оно што раздваја идеолошке и моралне системе марксизма и хришћанства, као и њихов поглед на свет. Покушаји да се међу њима пронађе нешто заједничко проглашавани су квадратуром круга. Наравно, без дезидеологизације марксизма и без демистификације хришћанства веома је тешко доћи до јачих додирних тачака, премда духу Христа исто тако мало одговара проповед: „Ако волите Господа, морате мрзети његове непријатеље”. Баш као и духу Маркса парола оних који себе сматрају марксистима: „Ко није с нама, тај је против нас”.

 

Католицизам је много старији од социјалне државе, хришћанска доктрина католицизма почива на вери, марксистичка концепција социјалне државе на науци. Ипак, и поред свих разлика у историји католицизма и социјализма, између њих постоји запањујућа сличност у узрочној условљености кризе, и идејне и организационе, какве смо сведоци данас. Догма о „непогрешивости папе” и догма о „непогрешивости партије”, да ли је то и камен темељац данашњих политичких система? Или извор њихове деградације, како кризе вере, тако и кризе социјалне државе, кризе монополских институција и њихових идеологија, кризе „непогрешивих” вођа и њиховог искључивог права да буду носиоци праведних идеја? При томе су реформатори само производ оног система којег желе да промене.

 

Да ли је сличност управо та безгранична вера у исправност изабраног пута ка Богу, или ка светлој и демократској будућности у ЕУ, стрпљива смерност у очекивању скорог доласка Христа, или уласка у ЕУ већ за живота већине данашњих становника Србије? Вера се стицала, или се стиче преко „христијанизације”, или „европеизације” народних маса свим средствима пропаганде узора привржености, стрпљења, хероизма, превладавања тешкоћа, лишавања и трпљења. Ипак, наметана вера би, ако се циљеви ускоро не остваре, могла да има супротан ефект: губљење поверења у проповеднике, духовност се може претворити у бездуховност и нихилизам, вера у неверништво, и што је најважније, човек губећи личну веру у брзи улазак у ЕУ, или у долазак Христа, у могућност трансценденталних циљева, губи уједно и подстицај да промени свој друштвени и лични живот, постаје индиферентан, а као такав и могућа жртва новопечених култова и идола. Последице тога су познате, и у хришћанству и у социјалној држави: морални нихилизам и губљење идентитета. Потврдаевропеизма српског плуралистичког друштва или компромис са стварношћу? Да о свему томе приупитамо и папу?

 
Мирослав Лазански
објављено: 16.03.2013.

Призван или не, Бог је увек ту

Link to comment
Подели на овим сајтовима

i ja sam smetnuo s uma da su Ustaše uglavnom bežale u Argentinu,a kažu da je neki crnogorac kome je majka Hrvatica zaredio papu a Hrvat mu ispovednik... vesela emigracija :D

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Mene zanima da li je RKC ikada do sada zauzela ikakav zvanican stav o onome sto se desavalo u NDH? Da li postoji, ako ne to, onda neka izjava nekog relevantnog iz RKC u kojoj se ikako dotice teme uloge RKC u NDH? Bilo kad, od kraja rata do danas...

Et cognoscetis Veritatem et Veritas liberabit vos.
"Овако вели Господ : ево, што сам саградио ја разграђујем, и што сам посадио искорењавам по свој тој земљи. А ти ли ћеш тражити себи велике ствари? Не тражи..." Јер. 45, 4, 5.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Tema članka uopšte i nije vera, nije ni Jasenovac, ni papa Franjo ili Francisko Prvi. Autor gađa odnos EU i Srbije. I to nisu babe i žabe, niti verska analitika. Vrlo lucidan tekst.

Призван или не, Бог је увек ту

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Jezuiti – vladari sveta

<div class="fb-like data-ref= fb_edge_widget_with_comment fb_iframe_widget" .uuybr_pgvta.like"="" data-layout="button_count" data-show_faces="false" data-action="like" data-width="90" data-font="arial" data-href="http://www.srbel.net/2013/03/13/jezuiti-vladari-sveta/" data-send="false" fb-xfbml-state="rendered" style="margin: 0px; padding: 0px; position: relative; display: inline-block;">

10

 

jezuitski-general-Adolfo-Nikolas-i-biv%CMnogi od najuticajnijih ljudi sveta, državnici, vojskovođe, naučnici, pisci, istoričari, pa čak i pape,  tvrde da rimokatolički red Jezuita kontroliše sve svetske tokove.

Džon Adams (1735-1826) – drugi predsednik SAD

Moja istorija jezuita nije opširno napisana, ali iza nje stoje neosporni autoriteti. Ona je veoma specifična, ali i užasna. Obnova (Jezuitskog reda 1814. godine, od strane pape Pija VII) zaista predstavlja korak ka mračnjaštvu, okrutnostima, despotizmu i smrti… Ne volim izgled jezuita. Ako postoji neko ko zaslužuje večno prokletstvo na zemlji i nakon nje, onda je to ovo Društvo (Ignjacija) Lojole.

Markiz Lafajet (1757-1834) – francuski državnik i general, služio u Američkoj kontinentalnoj vojsci pod komandom generala DŽ. Vašingtona, tokom Američkog rata za nezavisnost:

Moje mišljenje je da ako neko ugrozi slobodu ove zemlje – Sjedinjenih Američkih Država – da će to biti učinjeno intrigama jezuitskih sveštenika Rimokatoličke crkve, zato što su oni najveštiji i najopasniji neprijatelji svih civilnih i religijskih sloboda. Oni su izazvali VEĆINU ratova u Evropi.

Abraham Linkoln (1809-1865) – 16. predsednik SAD:

Ovaj rat (tj. Američki građanski rat 1861-1865) nikada ne bi ni počeo da nije bilo velikog uticaja jezuita.

Samjuel Mors (1791-1872) – američki izumitelj telegrafa i autor knjige „Strana zavera protiv sloboda SAD“:

Jezuiti… su tajno društvo – poput masonskog reda – s tim da su oni još gori i još opasniji.

Edmond Paris – autor knjige „Tajna istorija jezuita“:

Javnost je skoro potpuno nesvesna uloge Vatikana i njegovih jezuita u započinjanju dva svetska rata. Takvu situaciju delimično možemo objasniti gigantskom finansijskom moći Vatikana, kojom su stekli prevlast u mnogim aspektima, a naročito od vremena poslednjeg rata.

R. V. Tompson – bivši državni sekretar Američke mornarice:

(Jezuiti) su smrtni neprijatelji građanske i religijske slobode.

Napoleon Bonaparta (1769-1821) – francuski car:

Jezuiti su VOJNA organizacija, a ne crkveni red. Njihov vođa je general jedne armije, a ne običan starešina nekog manastira. Cilj ove organizacije jeste da stekne moć – u pravom smislu te reči – apsolutnu moć, univerzalnu moć, moć kontrole nad celim svetom, kojim će vladati jedan čovek (tj. Crni papa, Glavni general jezuita). Taj ‘jezuitizam’ je najgori od svih despotizama, i istovremeno, najveća prevara od svih prevara…

Fjodor Dostojevski (1821-1881) – ruski pisac:

Jezuiti… su prosto vojska koja pomaže Rimu da stekne vlast nad celim svetom, kojim bi u budućnosti vladao sam rimski papa kao car… To je njihov krajnji cilj… To je jednostavno samo žudnja za moći, za prljavim zemaljskim bogatstvima, i dominacijom; svi bi ljudi trebalo da postanu njihovi robovi (tj. robovi jezuita), oni se samo za to bore. Oni čak možda i ne veruju u Boga.

Robert Džeferson Brekinridž (1800-1871) – političar i sveštenik:

Društvo Isusovaca (tj. Jezuitski red) je neprijatelj čovečanstva. Svi ljudi sveta bi trebalo da se ujedine u borbi protiv njih… Jer ili će oni biti u potpunosti uništeni, ili će doći do potpune iskvarenosti i degradacije čovečanstva.

Džejms Parton – američki istoričar:

Ako pratite masonsku hijerarhiju, kroz sve njene redove, sve dok se ne dođe do vrhovnog grand-mastera i najvećeg masona sveta, otkrićete da je ta strašna individua, zapravo, ista ličnost kao i vođa Društva Isusovaca (tj. general Jezuitskog reda).

F. Tuper Sosi – Autor knjige „Vladari zla“:

…Rimsku inkviziciju… predvodili su jezuiti još od 1572. godine.

Papa Kliment XIV – papa koji je „zauvek“ ukinuo Jezuitski red 1773. godine:

Avaj, znao sam da će me oni (jezuiti) otrovati, ali nisam očekivao da će to učiniti na tako spor i okrutan način. (1774)

M. F. Kuzak – bivša kaluđerica, autor knjige „Crni papa“:

U krugovima Rimske crkve pouzdano se zna da se izraz ‘Crni papa’ oduvek koristio za jezuitskog generala, pošto on nosi crnu odeću, za razliku od pape, koji nosi belu. Oni rimokatolici koji ne smipatišu jezuite, a njihov broj nije mali, smatraju da taj Crni papa kontroliše ‘Belog papu’… čak i uprkos tome što je ovaj prvi (Crni papa) u obavezi da bar iskaže poslušnost ovom drugom. Jezuitski red je jedini red Rimske crkve… koji deluje pod zastavom (‘Belog’) pape, i jedini koji je proterivan iz raznih zemalja zbog mešanja u politiku. Stoga je logično očekivati da je glavni cilj Društva (Isusovaca, tj. Reda jezuita) upravo sticanje političke moći. (1896)

Jeremija DŽ. Krauli – bivši sveštenik Rimokatoličke crkve u Irskoj i autor knjige „Romanizam: Pretnja narodu“:

(Jezuitski) general je glavni čovek ove mračne i neme armije, koja misli, čini, radi i sluša, kao pasivni instrument njegovih zamisli. Ceo njihov život je posvećen samo jednom cilju – napretku (Jezuitskog) Reda za koji su vezani. (1912)

Fridrih fon Hardenberg – nemački filozof:

Nikada u svetskoj istoriji nije postojalo takvo Društvo (tj. Jezuitski red). Čak ni drevni rimski Senat nije imao tako jasan plan za vladanje nad svetom. (1800)

Brigadni general Tomas M. Haris:

Organizacijska hijerarhija (Rimske crkve) predstavlja potpuni militarni despotizam, kojim prividno vlada papa, a u stvari Crni papa (jezuitski general) je stvarni vođa. Crni papa je dakle vođa Jezuitskog reda. Zovu ga generalom. On ne samo da predvodi taj red, već kontroliše i opštu politiku (Rimske) crkve. On stoji na prestolu, nalazi se na vrhu hijerarhije. Čitava ta mašinerija je pod strogim pravilima vojne discipline, i sve što ona misli, čini, planira i izvršava, dolazi sa vrha. Tu nema pojedinačnih mišljenja ili akcija, svi su podređeni tom vrhu. Najvažnija dužnost svakog sveštenika je podrazumevana i bespogovorna poslušnost nadređenima…

Adolf Hitler (1889-1945)

Najviše sam naučio od jezuita, isto kao i Lenjin, koliko mi je poznato. Svet nikada nije spoznao nešto tako veličanstveno poput hijerhijske strukture Katoličke crkve. Postoje i stvari koje sam prosto preuzeo od Jezuitskog reda i uneo ih u svoju (nacističku) partiju.“

…(Hajnriha) Himlera (vođu nacističkog SS-reda) vidim kao našeg Ignjacija Lojolu (osnivača Jezuitskog reda).“

Lord Palmerston (1784 – 1865) – britanski premijer:

„Prisustvo jezuita u nekoj zemlji, bilo da je ista katolička ili protestantska, povećava rizik od nastanka društvenih nemira“.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Papa ide tamo gde ga pozovu. 

 

Što se tiče teksta ne nađoh ništa lucidno u njemu.

Ništa nije neobično da su marksisti preuzimali i prilagođavali ne katoličko učenje, kako on interpretira, nego hrišćansko. Lazanski je trebao da pođe od parole "proleteri svih zemalja ujedinite se".

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Jezuiti – vladari sveta

<div class="fb-like data-ref= fb_edge_widget_with_comment fb_iframe_widget" .uuybr_pgvta.like"="" data-layout="button_count" data-show_faces="false" data-action="like" data-width="90" data-font="arial" data-href="http://www.srbel.net/2013/03/13/jezuiti-vladari-sveta/" data-send="false" fb-xfbml-state="rendered" style="margin: 0px; padding: 0px; position: relative; display: inline-block;">

 

10

 

jezuitski-general-Adolfo-Nikolas-i-biv%CMnogi od najuticajnijih ljudi sveta, državnici, vojskovođe, naučnici, pisci, istoričari, pa čak i pape,  tvrde da rimokatolički red Jezuita kontroliše sve svetske tokove.

Džon Adams (1735-1826) – drugi predsednik SAD

Moja istorija jezuita nije opširno napisana, ali iza nje stoje neosporni autoriteti. Ona je veoma specifična, ali i užasna. Obnova (Jezuitskog reda 1814. godine, od strane pape Pija VII) zaista predstavlja korak ka mračnjaštvu, okrutnostima, despotizmu i smrti… Ne volim izgled jezuita. Ako postoji neko ko zaslužuje večno prokletstvo na zemlji i nakon nje, onda je to ovo Društvo (Ignjacija) Lojole.

Markiz Lafajet (1757-1834) – francuski državnik i general, služio u Američkoj kontinentalnoj vojsci pod komandom generala DŽ. Vašingtona, tokom Američkog rata za nezavisnost:

Moje mišljenje je da ako neko ugrozi slobodu ove zemlje – Sjedinjenih Američkih Država – da će to biti učinjeno intrigama jezuitskih sveštenika Rimokatoličke crkve, zato što su oni najveštiji i najopasniji neprijatelji svih civilnih i religijskih sloboda. Oni su izazvali VEĆINU ratova u Evropi.

Abraham Linkoln (1809-1865) – 16. predsednik SAD:

Ovaj rat (tj. Američki građanski rat 1861-1865) nikada ne bi ni počeo da nije bilo velikog uticaja jezuita.

Samjuel Mors (1791-1872) – američki izumitelj telegrafa i autor knjige „Strana zavera protiv sloboda SAD“:

Jezuiti… su tajno društvo – poput masonskog reda – s tim da su oni još gori i još opasniji.

Edmond Paris – autor knjige „Tajna istorija jezuita“:

Javnost je skoro potpuno nesvesna uloge Vatikana i njegovih jezuita u započinjanju dva svetska rata. Takvu situaciju delimično možemo objasniti gigantskom finansijskom moći Vatikana, kojom su stekli prevlast u mnogim aspektima, a naročito od vremena poslednjeg rata.

R. V. Tompson – bivši državni sekretar Američke mornarice:

(Jezuiti) su smrtni neprijatelji građanske i religijske slobode.

Napoleon Bonaparta (1769-1821) – francuski car:

Jezuiti su VOJNA organizacija, a ne crkveni red. Njihov vođa je general jedne armije, a ne običan starešina nekog manastira. Cilj ove organizacije jeste da stekne moć – u pravom smislu te reči – apsolutnu moć, univerzalnu moć, moć kontrole nad celim svetom, kojim će vladati jedan čovek (tj. Crni papa, Glavni general jezuita). Taj ‘jezuitizam’ je najgori od svih despotizama, i istovremeno, najveća prevara od svih prevara…

Fjodor Dostojevski (1821-1881) – ruski pisac:

Jezuiti… su prosto vojska koja pomaže Rimu da stekne vlast nad celim svetom, kojim bi u budućnosti vladao sam rimski papa kao car… To je njihov krajnji cilj… To je jednostavno samo žudnja za moći, za prljavim zemaljskim bogatstvima, i dominacijom; svi bi ljudi trebalo da postanu njihovi robovi (tj. robovi jezuita), oni se samo za to bore. Oni čak možda i ne veruju u Boga.

Robert Džeferson Brekinridž (1800-1871) – političar i sveštenik:

Društvo Isusovaca (tj. Jezuitski red) je neprijatelj čovečanstva. Svi ljudi sveta bi trebalo da se ujedine u borbi protiv njih… Jer ili će oni biti u potpunosti uništeni, ili će doći do potpune iskvarenosti i degradacije čovečanstva.

Džejms Parton – američki istoričar:

Ako pratite masonsku hijerarhiju, kroz sve njene redove, sve dok se ne dođe do vrhovnog grand-mastera i najvećeg masona sveta, otkrićete da je ta strašna individua, zapravo, ista ličnost kao i vođa Društva Isusovaca (tj. general Jezuitskog reda).

F. Tuper Sosi – Autor knjige „Vladari zla“:

…Rimsku inkviziciju… predvodili su jezuiti još od 1572. godine.

Papa Kliment XIV – papa koji je „zauvek“ ukinuo Jezuitski red 1773. godine:

Avaj, znao sam da će me oni (jezuiti) otrovati, ali nisam očekivao da će to učiniti na tako spor i okrutan način. (1774)

M. F. Kuzak – bivša kaluđerica, autor knjige „Crni papa“:

U krugovima Rimske crkve pouzdano se zna da se izraz ‘Crni papa’ oduvek koristio za jezuitskog generala, pošto on nosi crnu odeću, za razliku od pape, koji nosi belu. Oni rimokatolici koji ne smipatišu jezuite, a njihov broj nije mali, smatraju da taj Crni papa kontroliše ‘Belog papu’… čak i uprkos tome što je ovaj prvi (Crni papa) u obavezi da bar iskaže poslušnost ovom drugom. Jezuitski red je jedini red Rimske crkve… koji deluje pod zastavom (‘Belog’) pape, i jedini koji je proterivan iz raznih zemalja zbog mešanja u politiku. Stoga je logično očekivati da je glavni cilj Društva (Isusovaca, tj. Reda jezuita) upravo sticanje političke moći. (1896)

Jeremija DŽ. Krauli – bivši sveštenik Rimokatoličke crkve u Irskoj i autor knjige „Romanizam: Pretnja narodu“:

(Jezuitski) general je glavni čovek ove mračne i neme armije, koja misli, čini, radi i sluša, kao pasivni instrument njegovih zamisli. Ceo njihov život je posvećen samo jednom cilju – napretku (Jezuitskog) Reda za koji su vezani. (1912)

Fridrih fon Hardenberg – nemački filozof:

Nikada u svetskoj istoriji nije postojalo takvo Društvo (tj. Jezuitski red). Čak ni drevni rimski Senat nije imao tako jasan plan za vladanje nad svetom. (1800)

Brigadni general Tomas M. Haris:

Organizacijska hijerarhija (Rimske crkve) predstavlja potpuni militarni despotizam, kojim prividno vlada papa, a u stvari Crni papa (jezuitski general) je stvarni vođa. Crni papa je dakle vođa Jezuitskog reda. Zovu ga generalom. On ne samo da predvodi taj red, već kontroliše i opštu politiku (Rimske) crkve. On stoji na prestolu, nalazi se na vrhu hijerarhije. Čitava ta mašinerija je pod strogim pravilima vojne discipline, i sve što ona misli, čini, planira i izvršava, dolazi sa vrha. Tu nema pojedinačnih mišljenja ili akcija, svi su podređeni tom vrhu. Najvažnija dužnost svakog sveštenika je podrazumevana i bespogovorna poslušnost nadređenima…

Adolf Hitler (1889-1945)

Najviše sam naučio od jezuita, isto kao i Lenjin, koliko mi je poznato. Svet nikada nije spoznao nešto tako veličanstveno poput hijerhijske strukture Katoličke crkve. Postoje i stvari koje sam prosto preuzeo od Jezuitskog reda i uneo ih u svoju (nacističku) partiju.“

…(Hajnriha) Himlera (vođu nacističkog SS-reda) vidim kao našeg Ignjacija Lojolu (osnivača Jezuitskog reda).“

Lord Palmerston (1784 – 1865) – britanski premijer:

„Prisustvo jezuita u nekoj zemlji, bilo da je ista katolička ili protestantska, povećava rizik od nastanka društvenih nemira“.

Vecina ovih citata su izmisljena. Uostalom ne znam gde si ovo iskopirao ali postaviti ovakvo nesto bez ijednog valjanog dokaza je vrlo neozbiljno. Ne ulazim uz to u temu o jezutima.

Not Available 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...