konstantin Написано Мај 4, 2010 Пријави Подели Написано Мај 4, 2010 1) sto volimo greh 0205_whistling 2) valjda radi toga da bi vaskrsli,tj ponovo bili rodjeni 3)nisam nesto primeteo da neko ima vlast nada mnom Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Emilijan Написано Мај 4, 2010 Пријави Подели Написано Мај 4, 2010 1) sto volimo greh 0205_whistling 2) valjda radi toga da bi vaskrsli,tj ponovo bili rodjeni 3)nisam nesto primeteo da neko ima vlast nada mnom hhhhhhhhahahahahahahahahahahaha procitaj boldirano i pogledaj svoju slicicu 0104_cheesy: znatji brate mis`im ono o kakvoj je vlasti retj??? 0104_cheesy (pa cim gresis nisi pod svojom sopstvenom vlascu 0104_cheesy ) Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
konstantin Написано Мај 4, 2010 Пријави Подели Написано Мај 4, 2010 0205_whistling tanning bleh Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Emilijan Написано Мај 4, 2010 Пријави Подели Написано Мај 4, 2010 0205_whistling bleh bleh tanning Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Искушеник Написано Мај 4, 2010 Пријави Подели Написано Мај 4, 2010 Укратко, сви Оци су сагласни да нас је Бог спасио од греха, смрти и ђавола. Но, моје питање је следеће: 1) Ако нас је спасио од греха, зашто и даље грешимо? 2) Ако нас је спасио од смрти, зашто и даље умиремо? 3) Ако нас је спасио од демона, зашто овај и даље има власт над нама? Врло занимљиво питање. По мом мишљењу одговор је једноставан. Због слободе! Свети Никодим Светогорац каже да су сви греси опроштени и искупљени једном за свагда на Крсту, а блаженопочивши Владика Данило (Крстић) је рекао : " У Христу смо сви спасени - само својим напорима и добром вољом, својим трудом и жељом треба да покажемо да желимо то спасење" . Умиремо такође због слободе, јер је човек сам изабрао трулежност и смртност. А Христос нас је већ сада ослободио од смрти, наше је само да то прихватимо. Постоји нека светогорска изрека (парафразирам) : "Умри већ сада, да не би умро када будеш умро" . Демони немају ама никакву власт над нама, баш никакву, скроз су немоћни. Наша је слобода колико им дајемо простора за деловање. "Извор сваког зла је - нечастиво учење" Свети Јован Златоусти "Ми смо Јерусалимске вере" Патријарх Арсеније III "Тако живи да свакодневно можеш приступити (Причешћу)". Тертулијан Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Зорица екс Милева Написано Мај 4, 2010 Пријави Подели Написано Мај 4, 2010 0102_laugh због слободе, све нам је слободно - АЛИ НИЈЕ НАМ СВЕ НА КОРИСТ! А човјек је слаб на гријех, ништа је човјек. Погледа Отац с Небеса и виде ме сва у ранама од неправде људске, и рече, не свети се.Коме да се светим Господе? Поворци стада, што иде на заклање? Свети ли се лекар болесницима, што га са самртничке постеље руже? Коме да се светим? Снегу, што копни и трави што се суши? Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Андрееј Написано Мај 4, 2010 Пријави Подели Написано Мај 4, 2010 1) sto volimo greh 0102_laugh 2) valjda radi toga da bi vaskrsli,tj ponovo bili rodjeni 3)nisam nesto primeteo da neko ima vlast nada mnom 0202_238 http://upodobljavanje.wordpress.com/ "Актом оваплоћења Богочовека Христа, човек је постао биће шансе, али то се увек односи на целог психофизичког човека, јер се православним учењем о васкрсењу, анулира свака примисао стављања тела, тј. целине у друкчије планове веровања..." ђакон М. Лазић Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Милан Меденица :) Написано Мај 4, 2010 Пријави Подели Написано Мај 4, 2010 пре ће бити од кога ... од самих себе. клик Душекорисна књига О ЧЕСТОМ ПРИЧЕШЋИВАЊУ СВЕТИМ ТАЈНАМА ХРИСТОВИМ, свети Никодим Светогорац и свети Макарије Коринтски клик Кољивари и пракса честог причешћивања Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Gospodin Jakov Написано Мај 5, 2010 Пријави Подели Написано Мај 5, 2010 Zato što imamo apsolutnu slobodu da činimo ono što hoćemo i zato što smo maloverni :smiley: .... Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Никола Ђоловић Написано Мај 10, 2010 Пријави Подели Написано Мај 10, 2010 Укратко, сви Оци су сагласни да нас је Бог спасио од греха, смрти и ђавола. Но, моје питање је следеће: 1) Ако нас је спасио од греха, зашто и даље грешимо? 2) Ако нас је спасио од смрти, зашто и даље умиремо? 3) Ако нас је спасио од демона, зашто овај и даље има власт над нама? 1) Богочовек нас је спасио од греха али не аутоматски јер онда не би били слободни, зато смо слободни и када грешимо али и слободни када треба да се покајемо. 2) Умиремо јер смо створени, јер имамо почетак постојања, на крају јер нисмо бесмртни. За сада се васкрсење догодило само Христу као Првенцу из мртвих али за нас је то новина будућег века. 3) Апостол Павле је молио Христа да одузме власт демону али му Христос одговара да му довољна благодат. Другим речима, тиме што се одричемо демона на Крштењу то не значи и прекид тираније над нама. Бог хоће да се рвемо са злодухом како бисмо још више сазрели у добробитију. Има ли сада неко озбиљнији да приђе са још неким коментаром? http://upodobljavanje.wordpress.com/ https://www.facebook.com/Upodobljavanje Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Зорица екс Милева Написано Мај 10, 2010 Пријави Подели Написано Мај 10, 2010 Брате јел' то значи да су ови горе што су коментарисали били неозбиљни? 0110_hahaha Погледа Отац с Небеса и виде ме сва у ранама од неправде људске, и рече, не свети се.Коме да се светим Господе? Поворци стада, што иде на заклање? Свети ли се лекар болесницима, што га са самртничке постеље руже? Коме да се светим? Снегу, што копни и трави што се суши? Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Никола Ђоловић Написано Мај 10, 2010 Пријави Подели Написано Мај 10, 2010 Брате јел' то значи да су ови горе што су коментарисали били неозбиљни? 319.gif не сви... http://upodobljavanje.wordpress.com/ https://www.facebook.com/Upodobljavanje Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
antoneta Написано Мај 10, 2010 Пријави Подели Написано Мај 10, 2010 Укратко, сви Оци су сагласни да нас је Бог спасио од греха, смрти и ђавола. Но, моје питање је следеће: 1) Ако нас је спасио од греха, зашто и даље грешимо? 2) Ако нас је спасио од смрти, зашто и даље умиремо? 3) Ако нас је спасио од демона, зашто овај и даље има власт над нама? 1) Богочовек нас је спасио од греха али не аутоматски јер онда не би били слободни, зато смо слободни и када грешимо али и слободни када треба да се покајемо. 2) Умиремо јер смо створени, јер имамо почетак постојања, на крају јер нисмо бесмртни. За сада се васкрсење догодило само Христу као Првенцу из мртвих али за нас је то новина будућег века. 3) Апостол Павле је молио Христа да одузме власт демону али му Христос одговара да му довољна благодат. Другим речима, тиме што се одричемо демона на Крштењу то не значи и прекид тираније над нама. Бог хоће да се рвемо са злодухом како бисмо још више сазрели у добробитију. Има ли сада неко озбиљнији да приђе са још неким коментаром? По питању тачке 2.... (мада је у вези и са темом да ли је душа бесмртна) Да ли ће сви васкрснути? С тим што ће некима васкрсење бити за суд, а некима за живот... или је васкрсење=спасење, тј васкрснуће само они који ће живети након смрти? slavabogu "Ако је бол све што видиш, можда тада губиш из вида Мене?" Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Милан Меденица :) Написано Мај 10, 2010 Пријави Подели Написано Мај 10, 2010 1) Ако нас је спасио од греха, зашто и даље грешимо? 2) Ако нас је спасио од смрти, зашто и даље умиремо? 3) Ако нас је спасио од демона, зашто овај и даље има власт над нама? нисам читао туђе одговоре, али сад видим да се поклапају размишљања ...1. имамо сву слободу чинити све 2. пала природа чини своје до краја, док се не наврши тренутак смрти, уснулости. генерално сам приметио да све одумире, чак и планета са нама, приде што је уништавамо. убијена је сва животност, а међу људима се то посебно осећа. сем тога што сам мишљења да ми једноставно морамо да умремо да бисмо живели даље - изгледа да је то једини начин да се удаљимо од проблема смрти. 3. ко каже да има власт? само ону коју му дамо, ако га просто игноришемо, онда нема. али пошто нисмо способни у својој слабости да то урадимо, јер је сујета већа, онда улазимо у клинч и увек губимо. али фала Богу, па смо направљени више него добро за падање, и све чешће научимо да је, као и ходање, и падање део живота. клик Душекорисна књига О ЧЕСТОМ ПРИЧЕШЋИВАЊУ СВЕТИМ ТАЈНАМА ХРИСТОВИМ, свети Никодим Светогорац и свети Макарије Коринтски клик Кољивари и пракса честог причешћивања Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
коЖељ њацИ Написано Јул 28, 2010 Пријави Подели Написано Јул 28, 2010 Patrijarh srpski Pavle 1. Sta ce biti sa dusama onih koji nisu poznali hriscanstvo i umru van krila Crkve PITANjE: Sta ce biti sa dusama ljudi koji bez svoje krivice, ne upoznavsi hriscanstvo, ostanu do smrti van Crkve, u nezanbostvu u kome su rodjeni i vaspitavani? U mnostvu toga sveta, nesumnjivo da bi bar neki, da su hriscanstvo upoznali, primili ga i po njegovoj nauci ziveli. Da li ce i oni, kao gresni i nepokajani hriscani, koji su znali zakon Hristov, pa ga prestupali, biti baceni u muke vecne, iako taj Zakon nisu poznavali? ODGOVOR: Ovo pitanje slicno je pitanju sta ce biti sa decom koja umru nekrstena? No ako o stanju takve dece Crkva nije donela odredjenu odluku, s njim su se pozabavili pojedini Sveti oci, te se na taj nacin mozemo obavestiti o stanju njihovih dusa posle smrti.1 Medjutim, na pitanje o sudbini ljudi koji umru ne upoznavsi se sa hriscanstvom, niti je Crkva donela kakvu odluku, niti je o njemu direktno raspravljano u delima Svetih otaca. Crkva se prvenstveno stara za resenje konkretnih problema svojih clanova, kako da oni dostignu "cilj svoje vere: spasenje dusa" (1. Pet. 1,9). Borbi sa neznabostvom, jeresima i raskolima, i pri tome jasnijem formulisanju dogmata - ona je pristupala iz istog razloga - cuvanja vernih od pogubnog zastranjenja sa puta otkrivene istine i morala. Kao majka, ona se trudila svagda da pruzi hleb deci. Prema zapovesti Gospodnjoj: Idite i nacinite ucenicima ucenicima sve narode (Mt. 28, 19), njeno staranje za "one spolja" bilo je u tome kako da vide svetlost evandjelskog zivota njene dece, proslave Oca nebeskoga (Mt. 5,16), te pozele da i oni postanu njena deca i pridju istoj trapezi. Sa dalekim, teoretskim pitanjima sa periferije ove oblasti, ona nije ni dospevala da se pozabavi.2 U novije pak vreme, ne jedanput se postavljalo pitanje u ovakvom ili onakvom obliku. Da bismo mogli dati odgovor "i onima koji su napolju" (Kol. 4,6), razmotricemo ovaj problem i izneti misljenja koja su o njemu iskazali pojedini noviji bogoslovi, ciji su nam stavovi bili dostupni. Prirodno Bozje otkrivenje - prva stepenica bogopoznanja 1. U Svetom pismu, i Novog i Starog zaveta, izrazeno je jasno glediste da Bog ne zeli da pogine jedan od onih malih, nego "hoce da se svi spasu i da dodju u poznanje istine" (Mt. 18,14; 1. Tim. 2,4). U tom cilju, po ucenju apostola Pavla, Gospod je, u prirodnom otkrivenju, dao svima ljudima mogucnost da za Njega saznaju i u Njega veruju: "Sto se moze doznati za Boga poznato je njima, jer im je sam Bog javio. Jer sto se na Njemu ne moze videti, Njegova vecna sila i bozanstvo, moze se od postanja sveta videti umom na Njegovim delima, tako da nemaju izgovora" (Rim. 1,19-20). Priroda, dakle, samim svojim postojanjem upucuje na Tvorca koji ju je stvorio, prema nacelu: Svaki dom treba da neko nacini, Bog je onaj koji je sve nacinio (Jevr. 3,4); Nebesa kazuju slavu Bozju, i dela ruku Njegovih krasi svod nebeski (Ps. 19,1); Zapitaj stoku i naucice te, ili ptice nebeske, kazace ti. Ili se razgovori sa zemljom, naucice te, i ribe ce ti morske pripovijedati. Ko ne zna od svega toga da je ruka Gospodnja to ucinila? (Jov. 12, 7-9). Misao da svi ljudi, osim sujetnih, kako veli Solomon, mogu posmatrajuci prirodu saznati njenog Tvorca, "Onoga koji jeste" (Premudrosti 13,1), iznose i mnogi od Svetih otaca. Tako vec stari apologet Minucije Feliks (II vek) kazuje: "Kad udjes u neku kucu i vidis sve doterano, uredjeno, ukraseno, poverovaces da postoji gospodar mnogo bolji od tih lepih stvari. Tako i u ovom svetu, kao i u kuci, kada posmatras nebo i zemlju i takvu brizljivost, red i zakonitosti, poverovaces da je gospodar vasione lepsi i od zvezda i od svih delova sveta".3 Drugi apologet iz istog veka, Teofilo Antiohijski, pise neznaboscu Avtoliku: "Mada se dusa u coveku ne vidi, jer je ljudima nevidljiva, moze se saznati, zakljucuje se da postoji po kretanju tela. Tako se i Bog ne moze videti ljudskim ocima, ali se vidi i saznaje kroz Njegovo providjenje i dela".4 Sveti Jovan Zlatoust kazuje da istinu o postojanju Boga kazuje ljudima tvar, koja je "uciteljica bogopoznanja", te "i mudrac i prost covek, i Skit i varvar, posmatrajuci mogu da vide lepotu i dodju do Boga".5 Prema Blazenom Avgustinu, tvari u prirodi uce sve ljude dvema istinama, prvoj: "Nismo mi Bog!" i drugoj: "On nas je stvorio!"6 Sveti Grigorije Bogoslov veli da covek u prirodi "kroz posmatranje ustrojstva zakljucuje da je Bog zacetnik svega toga".7 Ovo saznanje covek postize razumom, koji je, veli isti svetitelj, "svima ljudima dat od Boga, da bi nas kroz vidljivu prirodu odvodio Bogu".8 Jednom recju, kao sto veli prof. Justin Popovic: "Svaka tvar je cuvar po jedne misli Bozje, otuda je svaka tvar - malo evandjelje Bozje, jer propoveda Boga, misao Bozju, jer je neumorni glasnik Bozji".9 I savremeni veliki naucnik Albert Ajnstajn govori s divljenjem o razumnosti zakona koji u prirodi vladaju i u kojima se "ispoljava jedan tako nadmocan um, da je sve ono razumno u ljudskom misljenju i odredjivanju prema tome jedan potpuno nistavan odsjaj".10 Uocavanje ovoga uma kod naucnika izaziva osecanje blisko, srodno onome koje je ispunjavalo religiozne stvaralacke prirode svih vremena, te se s pravom moze reci "da su najozbiljniji istrazivaci, u nasem materijalisticki podesenom vremenu, jedino duboko religiozni ljudi".11 Ova saznanja, data od pocetka svemu covecanstvu, pruzala su mu onoliko istine koliko mu je u njegovom tadasnjem uzrastu bilo potrebno i koliko je mogao primiti, te su svi ljudi "mogli iz njega da imaju toliko svetlosti da bi se sacuvali od idolopoklonstva",12 tj. da ne zamene istinu Bozju lazju i ne postuju i ne posluze tvari umesto Tvorcu (Rim. 1,25). Pogotovo sto ih je Bog jos obdario prirodnim moralnim zakonom "napisanim u srcima njihovim" (Rim. 2,15), savescu, tako da mogu razlikovati dobro od zla, odnosno kao sto veli J. Zigaben: "Bog je coveka stvorio sposobnim od pocetka da izabere vrlinu i izbegne porok".13 Ukratko, po recima Svetog Jovana Zlatousta: "Tako jedan nacin bogopoznanja (postize se) kroz (razmatranje) svega stvorenja; drugi, ne manje vazan, kroz savest, i oni oba, ne govoreci reci, ucili su ljude cutke. Stvorenje, porazavajuci gledaoca (svojim) izgledom, pobudjivalo je u posmatraci divljenje prema Stvoritelju; a savest, putem unutrasnjeg pobudjivanja, uci svemu sto treba ciniti".14 Ziveci po tom urodjenom moralnom zakonu, ljudi su se mogli uspeti na izvestan stepen moralne cistote i pravednosti, jer im je taj zakon zato i dat. Na takav nas zakljucak ne upucuje samo nase rasudjivanje, nego i Sveto pismo. Kad je Avram ispracao tri tajanstvena putnika koji su ga posetili i otkrili mu da idu u Sodom i Gomor da ih zatru zbog nevaljalstva (1. Mojs. 18,20), Avram moli Gospoda da ne pogubi i "pravednike" s nepravednicima, te da tako "bude pravedniku kao nepravedniku", nego da oprosti celome mestu zbog "pravednika" koji ce se u njemu naci. I Gospod potvrdjuje da su ti ljudi mogli postati pravedni po prirodnom moralnom zakonu koji im je On dao, te obecava da ce postedeti celo mesto ako se u njemu nadje bar deset "pravednika" (st. 24-32). --------------------------------- 1 v. Glasnik 1973, 162. 2 Ucenje Crkve nema karakter "cistog" saznanja... To bi bio "gnosis" koji je Crkvi tudj. Dogmati istinite Crkve imaju svagda dva aspekta: "ontoloski" i "sotirioloski". Ona je, kao dom zivoga Boga, pre svega i iznad svega, zaokupljena pitanjem zivota. Njen je cilj spasenje coveka i zato apstraktna "ontologija" nije ono cime se ona prvenstveno bavi, nego pitanje spasenja. Spasenje se pak dostize kroz ispunjavanje Hristovih zapovesti o ljubavi prema Bogu i bliznjem (jerom. Sofronije, Starac Siluan, Diseldorf 1975. 203). Mitropolit Antonije Hrapovicki s pravom je pisao da svi, i najsuptilniji, dogmati Pravoslavne crkve imaju svoju eticku postavku i zahteve ("Nravstvennaja ideja dogmata Presv. Troici", "Nravstvennaja ideja dogmata Cerkvi"; Sbornig izbrannih socinjenij, Beograd 1935, 1-42). U tom pogledu Sv. Jovan Zlatoust kaze: "Kao sto necemo imati koristi ako drzeci prave dogmate stanemo ziveti nemarno, tako i tada, kad ziveci dobro (ispravno), necemo moci nista uciniti za svoje spasenje ako budemo nemarni prema pravim dogmatima" (Tvorenija... v ruskim perevodje, S. Peterburg 1898, T. IV, 107). A tako veli Sv. Grigorije Bogoslov: "Jednako je nesavrsena (hriscanska) teorija bez prakse (logos apraktos), kao i praksa bez teorije (praksis alogos)" (T.Kastanas Ag. Grigoriu tu Theologu, Apolegetikos, Atina 1948, 453). 3 Dr Lazar Milin, Naucno opravdanje religije, Beograd 1979, 23, 24. 4 Isto, 24. 5 Dr Justin Popovic, Dogmatika, Beograd 1932, I, 68. 6 Ispovijesti, Krsc. sadasnjost, Zagreb 1973, 212. 7 Milin, n.d. 21. 8 Justin Popovic, n.d. 70. 9 Svetosavlje kao filosofija zivota, Minhen 1953, 23. 10 Moja slika svijeta, Sarajevo 1955, 17. 11 Isto. 12 P. Trembelas, Ipomnima is tas epistolas tis kenis Diathikis, Atina 1956, 42. 13 Trembelas, n.d. 53. Prof. dr Sergije Trojicki upucuje jos na jednu blagodatnu vezu izmedju Boga i neznabozaca. Na osnovu Sv. pisma i kazivanja Sv. Otaca, ukazuje on da se greh praroditeljima nije kosnuo braka kao Sv. tajne ustanovljene u raju, te je ona sacuvana ne samo kod Jevreja i pre Zakona, nego i kod ostalih naroda. "Ako je u neznabostvu sacuvana ova tajna - veli on -, onda ne treba smatrati neznabozacki svet kao nesto potpuno negativno, kao nedeljivo carstvo "kneza ovoga sveta" (Jov. 16,11). Tajna braka bila je jedan kanal kroz koji se blagodat Bozja neprestano izlivala na gresno covecanstvo. A posto cela kultura..., po dubokoj misli Sv. Grigorija Bogoslova, ima izvor u braku, onda nije ostala tudja bozanstvenom ni ona, i zato je hriscanstvo kao gvozdene otpatke iz zemlje, privuklo iz nje vise srodnih elemenata i uzelo ih je kao materijal za stvaranje zemaljske Crkve" (Hriscanska filosofija braka, Beograd 1934, 57). 14 Pet beseda o Ani, bes. 1, Tvorenija v rus. perevodje, S. Peterburg 1898, IV, 781. Mojsijev Zakon - druga stepenica bogopoznanja II No kako je vidljiva priroda ogranicena, a ljudski razum grehom oslabljen i pomracen, to se u prirodnom Bozjem otkrivenju, kao i savesti, ne moze naci sve potrebno a dublje bogopoznanje i bogopostovanje. Oni su dati covecanstvu kao prvi pripremni stepen za vise, natprirodno Bozje otkrivenje. Ono sto je ljudima na visem stupnju uzrasta bilo potrebno za duhovno uzrastanje, a do cega ni samo svojim mocima nisu mogli da dodju, Bog im je sam otkrio preko starozavetnih proroka i pravednika: Avrama, Mojsija i dr. U ovom, natprirodnom otkrivenju, Gospod je narodu jevrejskom da mnogo vise nego u prirodnom: pored istine da je Bog jedan, nagovestaja o trojicnosti lica Bozjih, moralnog kodeksa u Dekalogu, organizacije Starozavetne crkve, dao je obecanje poslaa Sona svoga, koji ce ljude "nauciti svemu" potrebnom (Jov. 4,25), stradati za sve i spasti sve, sto je centralna stvarnost svetske istorije (Rimlj. 3,12; 2,18-20). Starozavetni zakon, dakle, dat je ljudima kao druga stepenica u pripremanju za savrseni zakon Hristov. Predstavljeno u slici: kad dete uzraste i nema vise potrebe u pomoci dadilje, tj. zakona prirodnog Bozjeg otkrivenja, predaje se pedagogu na vise vaspitanje, tj. Zakonu Mojsijevom, koji je po recima apostola Pavla upravo to: "pedagog za Hrista" (Gal. 3,24). III. Ali propisi Starozavetnog zakona ostali su ograniceni samo na jevrejski narod i malo prozelita. Ogromna vecina naroda u svetu nije o njemu ni cula. Iako je drzanje Zakona Mojsijevog znacilo "zivot i blagoslov", a prestupanje "smrt i prokletstvo" (5.Mojs. 30,19), za one koji su ga znali, taj princip se nije mogao protegnuti na neznabosce koji s njim nisu bili upoznati. Sta je onda ostalo za njih da cine u tom polozaju? Smatram da su za njih i dalje ostali u vaznosti zakoni vere i morala prirodnog Bozjeg otkrivenja, pomocu kojih su, kao sto rekosmo, mogli dostizati izvestan stepen pravednosti, nizi od savrsenijeg Zakona Mojsijevog, ali mnogo visi od pogubnog stanja Sodomljana i ljudi pred potopom. Vec sama cinjenica da ovi narodi nisu nestali sa lica zemlje dokazuje visinu njihovog moralnog stanja koje je izgradilo bar deset "pravednika" medju njima, te su na taj nacin postali dostojni milosrdja Bozjeg. Stvarnost Bozjeg rukovodjenja neznaboscima pomenutim sredstvima i dalje posle davanja natprirodnog otkrivenja Jevrejima, svedoci nam i Sveto pismo veleci da Bog "koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve sto je u njima... ne ostavi sebe neposvedocena medju neznaboscima, nego cineci im dobro dazdom s neba i rodnim godinama, pruzao im je tako dokaz o Sebi" (D.ap. 14, 17). To isto kazuje i Bozje staranje za neznabozacki narod Nineviju. Kad su se iskvarili, Bog im salje proroka Jonu s pozivom da se pokaju "od zlog puta" i "nepravde" (Jona 3,8), sto znaci da su dotle isli "dobrim putem" i drzali "pravdu", svakako ne Zakona Mojsijevog, nego prirodnog Bozjeg otkrivenja. Posto su se propovedju Joninom vratili na taj "dobri put" i "pravdu", grad je postedjen od propasti. Istu karakteristiku daje o pojedinim neznaboscima Novi zavet nazivajuci ih "poboznim" i "bogobojaznim" i veleci da "tvore pravdu", npr. kapetan Kornilije i mnostvo "poboznih Grka" i ne malo zena (D.ap. 10,2,34; 17,4).15 Oni pak neznabosci, koji su se upoznali sa Zakonom Mojsijevim, morali su uvideti da je savrseniji i bolji od prirodnog otkrivenja, te su bili duzni da ga usvoje. Ako bi iz osecanja da postavlja teze zahteve, iz negotovosti da se u veri odvoje od rodbine, iz nacionslnih ili kojih drugih razloga, oni pak ostali u neznabostvu, svakako da bi im to bilo za osudu i da im prirodni moralni zakon ne bi bio od koristi za spasenje. Za one pak neznabosce, npr. u Severnoj i Juznoj Americi, ili Australiji, do kojih ni na kakav nacin nije mogla dospeti vest o Zakonu Mojsijevom, kao sto vec rekosmo, ostao je i nadalje u vaznosti moralni zakon prirodnog Bozjeg otkrivenja. Na taj nacin, oba ova Zakona, data od Boga, bila su u vaznosti istovremeno - natprirodni za Jevreje i prozelite, neznabosce koji su ga upoznali i po njemu ziveli - i prirodni za sve ostale narode. Ovo stanoviste potvrdjuje i kazivanje Otaca: "Mnoge i razlicne lekove darovao je Bog preko stvorenja i prirode svima narodima; preko Zakona i Proroka Jevrejima".16 "Jasno je, dakle, da nema ni jednog coveka" - veli Sveti Jovan Zlatoust - "o kome Bog ne promislja. A ako se Bog ne stara o svima na isti nacin, i to je veliki znak njegovog promisla, jer On projavljuje svoj promisao prema koristi svakoga".17 ----------------------- 15 Moze biti da su ovi bili "prozeliti vrata", tj. prvog stepena. 16 Blazeni Teodorit, u P. Trembelas, Dogmatiki, T. II, 13. 17 Sv. Jovan Zlatoust. u J. Popovic, Dogmatika, I, 316. Hristovo Evandjelje - treca stepenica bogopoznanja "Kad se ispunilo vreme" (Gal. 4,4), covecanstvo sazrelo da moze primiti punocu istine otkrivenja, Bog je preko Sina Svoga, Gospoda Isusa Hrista, dao savrseni Zakon Novog zaveta, koji je neuporedivo savrseniji od Zakona Mojsijevog, a pogotovo od Zakona prirodnog Bozjeg otkrivenja, kao zreo covek od deteta i hrana odraslih od hrane odojcadi (Jevr. 5,12-14). Svaki Judejac i neznabozac koji su iskreno zeleli spasenje, upoznavsi nauku Hristovu, bili su obavezni da je prime, jer u njoj imaju ne samo ono sto im je davao prirodni moralni zakon i Mojsijev, nego potpuno sve sto im je za spasenje potrebno. Ako bi oni i pored toga, posto su upoznali zakon Hristov, ipak ostali u svojoj dotadasnjoj veri, pokazivali bi da ne zele iskreno ni sluzenje Bogu, ni svoje spasenje. Na njih bi se u potpunosti mogle primeniti reci Gospodnje: Ko nije sa mnom protiv mene je (Mt. 12,30); Ko ljubi oca, ili mater vise nego mene, nije mene dostojan (Mt. 10,37). Svakako da se onaj koji sazna volju Bozju, ali je ne ispunjava, ne moze spasti, kao sto veli Sveti apostol Jakov: Ko, dakle, zna dobro ciniti i ne cini, greh mu je (4,17), i reci Gospodnjih: Da nisam dosao i govorio im, ne bi greha imali; ovako nemaju izgovora za greh svoj (Jov. 15,22). Iz ovih poslednjih reci Gospodnjih izlazi jasan zakljucak da oni do kojih On nije stigao svojom naukom, te je zato nisu mogli upoznati, nece za to biti krivi. To isto kazuju i reci: Tesko tebi, Horazine, tesko tebi, Vitsaido! Jer da su u Tiru i Sidonu bila cudesa koja su bila u vama, davno bi se u vreci i pepelu pokajali. Ali vam kazem: Tiru i Sidonu bice lakse u dan Suda, nego vama (Mt. 11,21-24). Cak i Sodomu ce biti lakse u dan Suda sto nije video cuda koja je video Kapernaum. "Zasto"? - postavlja pitanje Teofilakt i odgovara: "Jer apostoli nisu poslani u Sodom. Oni, dakle, koji ne prime apostole gori su od Sodomljana".18 Isti Teofilakt jos veli: "Tir i Sidon behu grcki gradovi, a Vitsaida i Horazin judejski. Veli, dakle, da ce na Sudu biti lakse Grcima (neznaboscima) nego onima koji su videli cudesa i nisu poverovali".19 Pa kad Sodomljani zato sto nisu mogli cuti nauku Hristovu i videti cudesa Njegova zasluzuju milosrdje, koliko ga vise zasluzuju oni izmedju neznabozaca koji nisu cinili takve grehe kakve su cinili Sodomljani, nego se drzali "dobrog puta" i "pravde" prirodnog moralnog zakona. IV. Na ovo bi se moglo prigovoriti: Takvo milosrdje savremeni ljudi ne zasluzuju. Nema danas, valjda, naroda na zemlji koji nije cuo o Hristu, jer je Evandjelje prevedeno gotovo na sve jezike i propoved o Hristu doprla je u najzabacenije krajeve, a oni ipak ne prilaze Crkvi, nego ostaju u svom neznabostvu. Prigovor je unekoliko opravdan. No da neko napusti krivi put, poveruje u Hrista i odlucno pocne ziveti po Evandjelju, treba imati u vidu da nije dovoljno samo da cuje, ili procita sta o Hristu, nego se s Njim i Njegovom naukom mora dublje upoznati. A to se postize ne samo preko reci, iz knjiga i beseda, nego su potrebna dela, primeri hriscanstva ostvarenog u zivotu hriscana. Sam Gospod istice vaznost dela: Ako meni ne verujete, delima mojim verujte (Jov. 10,38). Ostvarenje u zivotu, u delima sluzi, dakle, za proveru i dokaz istinitosti teorijske vere. Stoga On od sviju vernih trazi: Tako da se svetli svetlost vasa pred ljudima, da vide vasa dobra dela i proslave Oca vasega koji je na nebesima (Mt. 5,16). Istorija Crkve pruza mnostvo primera neznabozaca koji su postali hriscani ne poznavajuci mnogo od nauke hriscanske, nego samo videci uzviseni zivot hriscana. Na taj nacin zadobije ne Sveti Pahomije Veliki. Njega i njegove drugove vojnike zitelji grada Oksirinta (Esne) primise tako prijateljski i ukazase im gostoprimstvo, dok ih u drugim mestima izbegavahu, da su se oni zacudili. Raspitavsi se o njima, doznade da oni veruju u Hrista Koji im naredjuje da budu milostivi, cisti srcem, mirotvorci i ukraseni drugim vrlinama. Kad izadje iz vojske, on se krsti, postade hriscanin, monah i najzad osnivac opsteziteljnog monastva.20 Ne samo prostom vojniku, nego ucenom Svetom Justinu Filosofu, kao neznaboscu, dokaz za laznost neznabozackih optuzbi da hriscani na svojim skupovima orgijaju, piju krv dece itd., pruzila su ne logicka zakljucivanja iz hriscanskog ucenja, nego smelost hriscana sa kojom su za svoje ubedjenje odlazili na mucenistvo i u smrt.21 Tim istim putem je, od preziranja hriscanstva do njegovog postovanja i postajanja hriscaninom, isao i Tertulijan, Kiprijan i drugi. Medjutim, savremeni hriscani, u tom pogledu umnogome ne zadovoljavaju. Mnogi nehriscani koji su culi za Hrista i cak citali Evandjelja i Novi zavet, ali gledajuci zivot i postupanje sadasnjih hriscana, koji se ni u cemu ne razlikuje od zivota i vladanja nehriscana, ne vide sta bi dobili menjajuci svoje neznabostvo za takvo hriscanstvo. Izmedju ovih ljudi i Hrista, savremeni hriscani isprecili su se kao bedem preko koga ovi niti mogu da sagledaju i upoznaju istinski Hrista, niti mogu da mu pridju. Ne samo za ono vreme, nego osobito za nase, vaze reci Svetog Jovana Zlatousta: "Mnogi od njih, kad vide da neki koji nama pripadaju i nose ime hriscansko, slicno njima otimaju tudje, predaju se bogacenju, zavide, smisljaju zlo, vrse nasilje, vole gozbe i veselja, i cine sve drugo - vec ne slusaju nase razumne pouke, misleci da je nase ucenje obmana i da su svi jednako krivi. Pomisli kakve ce kazna postici takve (hriscane) kad oni ne samo sebi pripremaju neugasivi oganj, nego i drugima daju povod da budu uporni u zabludi, i zatiskuju usi za pouku u vrlini, a sem toga, sramote i one koji zive dobrodeteljno; i sto je najgore od svega, kad se zbog njih huli Gospod".22 Nastavljajuci dalje Sveti Jovan veli: "Sta moze biti blazenije od coveka koji zivi tako da oni koji ga vide zadivljeni govore: Slave Tebi, Boze! O, kakvi su hriscani! Kakvu pokazuju poboznost! Kako preziru sadasnje! Kako sve smatraju senkom i snovima, i nisu privezani ni za sta vidljivo, no sve cine tako kao da zive u tudjini, a svaki se dan spremaju da se odsele odatle! Sta mislis, kakvu ce nagradu zasluziti od Boga i ovde oni koji tako zive? A osobito je vazno i divno to sto ce i oni koji tako govore o nama brzo ostaviti zabludu i obratiti se istini. A kakvu ce veliku smelost dobiti takvi ljudi tamo (u buducem zivotu), jasno je svakome. Stoga, znajuci da cemo odgovarati i za spasenje i za propast bliznjih, tako cemo upravljati nas zivot da ne samo nama bude dobro, nego i drugima pouka".23 Sundar Sing, Indijac koji je od mrzitelja hriscana postao hriscanin, govorio je hriscanima Evrope: "Oprostite, braco, ali vi meni izgledate hriscani odavde dovde", pokazujuci pri tome od cela do usta. Isti sud o odgovornosti savremenih hriscana sto se neznabosci ne priklanjaju Hristu izrekao je i drugi vreliki Indijac, Mahatma Gandi: "Cvrsto sam uveren da danasnja Evropa ne predstavlja ni duh Boga ni hriscanstva, nego duh satane... Evropa je danas samo po imenu hriscanska. U stvari ona obozava mamona. Napijte se dobro sa izvora koji vam daje Beseda na gori, ali tad cete morati da ogrnete kostret i pospete se pepelom. Pouka Besede bila je namenjena svakom i svima nama. Ne mozete sluziti Boga i Mamona".24 I najzad: "Najveca je ljudska tragedina sto narodi koji tvrde da veruju u poruku (evandjelje) Hristovu, koda opisuju kao Princa (kneza) mira, pokazuju malo te vere u praksi".25 Za mnoge, dakle, od savremenih neznabozaca koji cuse o Hristu i Njegovoj nauci, ili za jeretike i sizmatike koji ostadose van Njegove Crkve, bicemo odgovorni mi savremeni hriscani, sto smo svojim nehriscanskim zivotom postali smetnja da upoznaju Pravoslavlje u sustini. Kao sto Bog preko proroka Isaije kori jevrejski narod: "Zbog vas se ime moje huli medju neznaboscima" (Isa. 52,5). I kao sto veli Sveti Grigorije Bogoslov: "Zbog toga postadosmo omrznuti medju neznaboscima, i (sto je od svega gore) ne mozemo cak reci da nas osudjuju nepravedno".26 -------------------- 18 P. Trembelas, Ipomnima is to kata Lukan evangelion, Atina 1952, 310. 19 Isto. 20 Drevnije inoceskije ustavi sobranije ep. Feofanom, Moskva 1892, 11; Dr Justin Popovic, Zitija Svetih, Beograd, 1974, 386. 21 Socinjenija Sv. Justina filosofa i mucenika, v. rus. perev., Moskva 1892, 117. 22 N.d. T. IV, 57. 23 Isto, 58. 24 Borba nenasiljem, Beograd 1979, 153, 155. 25 Isto, 236. 26 Tvorenija, v rus. perev., S. Peterburg 1912, T. I, 54. 2. Savremeni bogoslovski pisci o mogucnosti spasenja nehriscana V. Od bogoslovskih pisaca novijeg vremena, stav da neki neznabosci mogu biti spaseni nalazimo kod francuskog pravoslavnog bogoslova Vladimira Get???, koji je polovinom proslog veka napisao: "Cuda su moguca kako u fizickom poretku, tako i u duhovnom, te nije opravdano da ogranicavamo Beskonacnu Moc zbog ovakvih ili onakvih shvatanja. Uopste moze se reci da izvan Crkve nema spasenja. No takodje je istina da Bog cudom svoje blagodati priprema duse i srca pojedinih lica koja spoljasnje ne pripadaju Crkvi, udahnjavajuci im znanje i ljubav prema Isusu Hristu. Ova vera, buduci verom starih Otaca Crkve, nikako ne unistava dogmu "van Crkve nema spasenja", jer samo cudom u duhovnoj oblasti moze da se spase neko od onih koji spoljasnje ne pripadaju Crkvi".27 Isto tako rasudjuje bivsi profesor na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Atini, Hristo Andrucos. U svojoj Dogmatici on pise: "Objektivni stav na pitanje: Ko se moze spasti van Crkve, ne moze se odrediti sigurno. Ali da je moguce da mnogi izvan Crkve, tj. oni koji nehotimicno i zbog nesavladljive nuzde pripadaju neistini, budu sudjeni blaze, i da zadobiju blagoslov koji se daje ispovedanju bozanske istine, u onome u cemu pravo veruju, to je i logicki moguce i bogoslovski ne nesaglasno".28 Na drugom mestu Andrucos veli: "Posto se ne moze saznati kad i u kome deluje bozanska sila, a samo Bog, uzevsi u obzir razlicne prilike duha, i drugih takvih okolnosti, zna ko je nevin, a ko kriv za pogresnost i neznanje, koje su granice koje razdvajaju krivca za krivovernost od nehoticne i dostojne snishodjenja, jasno je da pitanje za svaku licnost ostaje sasvim neodredjeno. Pravoslavni pak ubedjen da je svaki pravi clan istinske Crkve sigurno udeonik blazenstva, treba da se ne upusta u ispitivanje sudova Bozje milosti, niti da odredjuje granice moci "Onoga Koji hoce da se svi spasu i dodju u poznanje istine".29 Sveti Kiprijan, Blazeni Avgustin i drugi Oci o sizmaticima i jereticima VI. Reci ovih bogoslova verovatno imaju u vidu sve ljude izvan Crkve, kako neznabosce, tako jos pre one koji su rodjeni i vaspitani u porodicama otpalim od Pravoverja u jeres i raskol, i koji takodje, zbog navedenih nesavladljivih okolnosti ostaju van Pravoslavlja do smrti. O njihovoj mogucnosti spasenja pisano je mnogo vise. Vec Sveti apostol Pavle savetuje: "Coveka jeretika, po prvom i drugom savetovanju kloni se, znajuci da se takav izopacio i gresi i sam je sebe osudio" (Titu 3,10-11). Sveti evandjelist Jovan za jeretike veli da su Antihristovi (1.Jov. 4,3). Kroz celu istoriju Crkve, protiv jeresi i raskola borili su se takodje Sveti oci. Stav, da kod ovih, jer se nalaze van Crkve, koja je "stub i tvrdjava istine", nema istine ni Duha Svetog, izvodi se vec iz ucenja Svetog Irineja Lionskog: "U njoj (Crkvi) je Bog postavio apostole, proroke, ucitelje i opsta dejstva Duha. Stoga gde je Crkva, onde je Duh Bozji, a gde je Duh Bozji, onde je Crkva i svaka blagodat. A Duh je istina".30 Osobito ostro postavljeno je pitanje o odnosu Crkve i sizmatika u III veku, u doba Svetog Kiprijana Kartaginskog. Kartaginski svestenik Novat, i njegovi jednomisljenici, odvojise se od Crkve trazeci sasvim blago postupanje sa palim u gonjenjima. Rimski svestenik Novacijan odvoji se iz suprotnih razloga preteranim zahtevima za cistotu Crkve trazeci da se verni koji su u doba gonjenja odstupili od hriscanstva ne prime vise u Crkvu ma koliko se kajali. Iz istih razloga trazili su da se onima koji stupe u drugi brak do smrti ne daje Sveto pricesce. Protiv njih Sveti Kiprijan odrzi tri sabora u Kartagini, od kojih treci izda odluku: "Zauvek drzimo cvrsto i snazno da se niko ne moze krstiti van katolicanske Crkve, posto je krstenje jedno i postoji samo u katolicanskoj Crkvi... I onima koji od prevare i krivoverstva dolaze, saznavsi istinsku i crkvenu veru, treba dati tajnu po bozanskoj sili, jedinstvu u veri i istini".31 Pisuci o ovom raskolu, Sveti Kiprijan veli: "Kad bi Novacijan bio u jedinstvu s ovim hlebom Gospodnjim, kad bi bio u zajednici sa drugima u narodu Bozjem, mogao bi da tvrdi da ima blagodat jednog krstenja jer bi se nalazio u jedinstvu sa Crkvom".31a U borbi sa sizmaticima Sveti Kiprijan je formulisao ovaj stav cuvenim izrekama: "Van Crkve nema spasenja!"; "Ne moze imati Boga za Oca onaj koji nema Crkvu za majku"; Kao sto se niko nije mogao spasti ne buduci u kovcegu Nojevom, tako se ne moze spasti van Crkve. Ovakav stav zastupali su mnogi Oci i pisci i pre i posle Svetog Kiprijana: Kliment i Dionisije Aleksandrijski, Firmilijan Kesarijski,32 Origen takodje,33 kao i Apostolske ustanove.34 Sveti Grigorije Niski veli da, posto je svakom vernom glava Hristos, "svakako onaj koji bi se odvojio od spasonosne vere, bio bi kao Golijat obezglavljen sopstvenim macem koji je podigao protiv istine, odvojivsi se od istinske Glave".35 Blazeni Avgustin: "Van Crkve sve se moze imati, sem spasenja. Moze imati cast, moze imati tajnu... moze drzati Evandjelje, moze imati veru u ime Oca i Sina i Svetoga Duha i propovedati, ali nikad, sem u katolicanskoj Crkvi ne moze naci spasenje".36 Rimska pak Crkva imala je u tom pogledu drukcije stanoviste. Na jeretike i sizmatike ona je gledala kao na svoje clanove koji su ucinili tezak greh, te ih je u slucaju njihovog pokajanja i vracanja u krilo Crkve primala kao i pokajane gresnike: molitvom i polaganjem ruku.37 Rimski episkop Stefan, krut i slavoljubiv covek koji se prvi nazvao "episkopom episkopa", zapretio je odlucenjem Kartaginskoj i crkvama na Istoku ako ne prime stav Zapadne. Zastupajuci stav Rimske crkve, a protiv stava Svetog Kiprijana, oko 256. god. neki africki episkop napise spis "De rebaptizmate", u kome dokazuje da je Crkva jedna, da van nje nema Duha Svetoga, stoga Crkva i moze da krstava u Duhu. Ali i krstenje sizmatika je autenticno, jer krstenje vrsi Hristos pri prizivanju Njegovog imena, mada ono (ime Hristovo) biva prizivano i van Katolicanske crkve.37a Spor se produzio i docnije po pitanju krstenja donatista. Vaseljenski sabori, Prvi (svojim 8. i 19. kanonom) i Drugi (7.kanon), za resenje nastalog pitanja donesu odluku da se jedni sizmatici i jeretici, kad prilaze Crkvi, primaju (pored pismenog odricanja od krivoverja) krstenjem, drugi bez krstenja, polaganjem ruku, ili miropomazanjem, a treci samo pismenim odricanjem.38 Odredbu 7. kanona II Vaseljenskog sabora oinavlja 95. kanon Trulskog sabora, uz pomen i nekih drugih jeretika. -------------------------- 27 Union Kreien, 1862, 83, u Hr. Andrucu, Dogmatiki tis orthodoksu anatolikos ekklisias, izd. Astir, Atina 1956, 269. Delo ovog pisca "Ucenje Vaseljenske pravoslavne Crkve", izdato je na srp. jeziku u dva maha: u prevodu M. Parente, Zadar 1886, i arhim. N. Ducica, Beograd 1891. 28 Dogmatiki, n.d. 267. 29 Isto, 269. 30 Trembelas, Dogmatiki, T. II, 342. 31 Pidalion, Atina 1970, 368, 369. No ovaj kanon nije usao u opste obavezne zbornike Pravoslavne crkve, te ga nema u Milasevim Pravilima. U Pidalionu i Atinskoj Sintagmi je naveden pod nazivom Karhidonskog sabora, posebno od pravila Kartaginskog. 31a J. Ziziulas, I enotis tis ekklisias, Atina 1965, 129. 32 On veli: "Uvijek su oni (Oci) poznavali jednu samo Crkvu i jedno samo krstenje koje ta Crkva obaviti moze". Milas, Pravila... N. Sad 1895, I, 275. U razgovoru sa dopisnikom "Glasa koncila" preosveceni g. Danilo, episkop marcanski zastupa isti ovakav stav ("Glas koncila" br.22, od 9.XI 1969, str.6). 33 "Van Crkve niko se ne spasava" (Trembelas, n.d. 313). 34 "Ni krstenje ne primajte od necestivih (jeretika), niti ono poboznih ne obezvrednite drugim" (izd. VEPES, Atina 1655, T. II, 104). 35 Trembelas, n.d. 332. 36 Isto, 343. 37 Up. Milas, n.d. I, 276. 37a Ziziulas, n.d. 132. 38 U V v. Timotej, prezviter carigradski, pise: "Postoje tri nacina primanja onih koji prilaze Svetoj Bozjoj, sabornoj i apostolskoj Crkvi, i prvi je onih kojima treba Sv. krstenje; a drugi koji se ne krstavaju nego pomazuju Sv. Mirom; i treci koji se niti krstavaju, niti pomazuju, nego samo proklinju svoju i svaku jeres" (Milas, n.d. I, 584). Zasto pojedine sizmatike i jeretike Crkva prima bez ponovnog krstavanja Na pitanje: Po kom osnovu Crkva pojedine sizmatike i jeretike prima bez krstenja, poznati bogoslov Georgije Florovski odgovara: "U odredjenim slucajevima Crkva nam daje da razumemo, preko same njene prakse, da su tajne punovazne kod sizmatika, cak kod jeretika, jer se tajne mogu da vrse takodje i izvan kanonskih granica Crkve".39 Iako Florovski veli da je tacan stav Svetog Kiprijana da se tajne punovazno ne vrse sem "u Crkvi", no to "u" - veli - odredio je preuranjeno i vrlo usko. "Sveti Kiprijan u ovom silogizmu polazi od neizrecene pretpostavke da su kanonske granice Crkve uvek i njene blagodatne granice". Medjutim su blagodatne granice sire od kanonskih. Iz toga Florovski zakljucuje da Crkva vrsi tajne i kod sizmatika: "Ovde se nalazimo pred paradoksom koji je karakteristika postojanja sizme: Sizma ostaje vezana sa Crkvom u blagodati Tajana, ali potpada pod osudu cim su ljubav i jedinstvo prestali da postoje".40 Navodeci misao Blazenog Avgustina da sizmatici mogu imati sve, i Tajne, ali ne i spasenje, Florovski taj stav objasnjava ovako: "Celokupna teologija Svetog Avgustina o tajnama karakterise se jasnim razlikovanjem izmedju dva cinioca misticnog zivota: Bozje blagodati i covekove ljubavi. Tajnu vrsi blagodat (Bozja), ne ljubav (covecija). Medjutim, spasenje covekovo ostvaruje se slobodom, ne silom, te stoga van ljubavi i katolicnosti (zajednice sa Crkvom) blagodat ne uspeva da izvede zivi plamen".41 Kako se jedinstvo vernih sa Hristom i jedinstvo izmedju sebe ostvaruje samo u Crkvi, raskol, negirajuci jedinstvo, negira Crkvu. Veza kojom se ostvaruje jedinstvo je dvostruka: "jedinstvo duha" i "veza mira" (Ef. 4,3). Zbog toga sto u raskolu jos nije pozledjeno "jedinstvo duha", te se u dogmatskom ucenju nalazi zajedno sa Crkvom, to se tajne vrse i kod sizmatika; ali posto su pozledili ljubav, "vezu mira", oni se ne mogu koristiti tajnama za spasenje. Medjutim, ako bi se ovakvo rasudjivanje moglo primeniti za sizmatike, koji rascepivsi jedinstvo zajednice sa Crkvom "u nekim su stvarima zajedno s nama" (Blazeni Avgustin), tj. u dogmatima, kako bi se ono moglo primeniti na jeretike koji su se odvojili od Crkve i u veri? Kako bi se moglo shvatiti da i njihovo krstenje vrsi Bog, kad npr. arijani uce da je Sin stvor Bozji, a makedonjani da je Duh Sveti stvor. Kako bi trojicni Bog vrsio krstenje kod njih, mada pri tome izgovaraju, kao i pravoslavni reci: "U ime Oca i Sina i Svetog Duha", kad oni nemajuci Sina nemaju ni Oca ni Duha Svetoga? Stoga smatram da reci Blazenog Avgustina i odnosne odluke Vaseljenskih sabora o krstenju jeretika treba razumeti u ovom smislu: U sv. Tajnama razlikujemo spoljasnju, vidljivu stranu koju vrse svestenici kao pomocnici Bozji; i nevidljivu, blagodatnu, koju daje Bog. U redovnim prilikama, tj. u Crkvi, one su neodvojivo vezane jedna s drugom. Kod sizmatika i jeretika ova dva dela tajana se razdvajaju - spoljasnji se vrsi, unutrasnji izostaje.42 (Kao sto u iznimnim slucajevima "krstenja krvlju, ili ognjem", spoljasnja strana izostaje, ali ne i unutrasnja, tako ovde biva suprotno - spoljasnja se vrsi, unutrasnja izostaje.) U slucaju kad pojedinac, ili cela zajednica hoce da predje u Pravoslavlje, ako se cin tajne vrsi kod njih kao i kod pravoslavnih, Crkva moze da je ne vrsi, a blagodat Bozju primaju pri odricanju od krivog verovanja.43 Pisac pomenutog dela "De rebaptizmate" (O ponovnom krstavanju), iznevsi stav da je ispravno krstenje izvrseno izvan Crkve, u daljem izlaganju ipak veli da ako bi tako krsteni umro pre svoga pokajanja i povratka Vaseljenskoj crkvi, ovo krstenje ne bi imalo za njega nikakvog znacaja za spasenje. J. Ziziulas s pravom zakljucuje: "Osnovna eklisioloska pretpostavka spisa De rebaptizmate je u razlikovanju medju krstavanjem vodom i onog Svetim Duhom"43a Unekoliko slicno glediste u toj stvari zastupa kijevski mitropolit Antonije Hrapovicki. Govoreci da bi "oni od jeretika i sizmatika koji, iako liseni jasnog shvatanja crkvene blagodati, imaju krstenje, Liturgiju i jerarhiju koje se spoljasnje malo razlikuju od prakse Crkve", tesko se osecali "kad se upute Crkvi da se izjednace sa neznaboscima i Judejcima. Stoga Crkva, snishodeci njihovoj nemoci, ne vrsi nad njima spoljasnji cin krstenja, nego im daje blagodat krstenja sa drugom tajnom".44 Na istom stanovistu stoji i episkop Nikodim Milas. U tumacenju 7. kanona II Vaseljenskog sabora on veli da blagoscu ovih propisa Oci imaju u vidu "da jeretike privole prijeci Pravoslavnoj Crkvi... snishodljivost koja inace ne bi se mogla opravdati kad se uzme u obzir tezina nekih osobito jeresi".45 U daljem izlaganju izlaganju on veli da "Arijani, Makedonjani i Apolinarijani, premda su ucili protivno pravoslavnoj nauci, ali su krstenje obavljali po formi pravilno, naime svrsavali su ga u ime Svete Trojice, koju nisu poricali, nego su je samo izvrnuto tumacili".46 Isto misljenje ima prepodobni Nikodim Svetogorac kazujuci: "Arijane i Makedonjane, ocigledno jeretike, prima kanon (7. kanon II Vaseljenskog sabora) bez ponovnog krstenja po ikonomiji, u prvom redu sto je bilo veliko mnostvo ovih jeretika; drugo, jer krstavahu slicno nama".47 Evnomijani, pak, Montanisti i Savelijani primaju se kao Jelini, jer ili behu sasvim nekrsteni "ili se krstise, ali nepravilno, ne kao sto krstavaju pravoslavni, zbog cega se smatraju sasvim nekrstenim".48 Izneta gledista obojice ovih pisaca u osnovi su jednaka stanovistu koje je jos u XII veku izlozio poznati kanonista Jovan Zonara: "Ne krstavaju se ponovo oni (tj. Arijani i Makedonjani), jer u Svetom krstenju ne razlikuju se ni u cemu od nas, nego jednako kao pravoslavni krstavaju". Evnomijane, Savelijane i Montaniste treba krstavati, veli on "jer ili ne primise Sveto krstenje, ili ga primise nepravilno, niti ga po obliku (tipos) Pravoslavne crkve izvrsise. Stoga ih treba smatrati da nisu uopste krsteni".49 Na ovaj nacin, dakle, bez pribegavanja teoriji o dvostrukim granicama Crkve, kanonskim i blagodatnim, biva nam jasan smisao odluka pomenutih Vaseljenskih sabora, da se pri ulasku u Pravoslavnu crkvu, ne samo sizmatika, nego i takvih jeretika kao sto su Arijani i Makedonjani, spoljasnja strana tajne krstenja, iz razloga ikonomije, ne mora ponoviti. O mogucnosti spasenja pojedinih sizmatika i jeretika pisao je i A. Homjakov, poznati ruski pisac proslog veka: "Kao sto zemaljska i vidljiva Crkva jos nije punoca i savrsenstvo celine Crkve - punoca i savrsenstvo ce se otkriti, po volji Bozjoj, na dan poslednjeg suda celokupne tvari-, ova Crkva dejstvuje i zna samo (one koji su) u njenim granicama, ne sudeci ostalo covecanstvo (po reci apostola Pavla Korincanima - 1.Kor. 5,12) i ogranicavajuci se na priznanje kao odeljenih, tj. kao ne pripadajucih njoj onih koji se odvajaju sami od nje. Sto se tice ostalog dela covecanstva, ono je ili strano Crkvi, ili vezano s njom vezama koje Bog ne zeli da otkrije, nego ostavlja za dan suda".50 Slicno stanoviste, jos 1833. god. zastupao je i istaknuti ruski jerarh i bogoslovski pisac, moskovski mitropolit Filaret (1782-1867. god.). Na jednom predavanju u Moskvi govorio je: "Znaj da se ne bih usudio da nazovem laznom nijednu Crkvu koja veruje da Isus jeste Hristos". Po njegovom shvatanju, Hriscanska crkva se moze podeliti na dva dela. Jedno je "potpuno istinita", tj. ona koja drzi "pravu i spasonosnu bozansku istinu bez mesanja s njom ma kakve ljudske lazne i razorne misli". Drugo je "ne sasvim istinita", tj. ona koja sa istinskom i spasonosnom naukom vere Hristove mesa "ljudska misljenja, lazna i razorna". Za ovu Crkvu on samo konstatuje da postoji, ne osudjujuci je. "Vidim - veli - da Poglavar i Gospod Crkve leci mnogobrojne i duboke rane koje je prouzrokovala stara zmija u svim delovia i svima clanovima ovog tela... da obnovi duh i zivot u zglobovima polumrtvim i kontuzovanim. U tome se oslanjam na svoju veru da ce Bozanska pomoc trijumfovati ocevidno nad ljudskim nemocima, i dobro nad zlom, jedinstvo nad podelom, zivot nad smrcu".51 U nase vreme, pored Florovskog, slican stav zauzimaju Prof. P. Trembelas i prof. protojerej Jovan Majendorf. Na osnovu evandjelskog kazivanja o coveku koji je imenom Hristovim izgonio demone, ali nije isao za Njim, pa na trazenje ucenika da mu zabrani, Gospod rekao: Ne branite mu (Mr. 9,39; Lk. 9,50), kao i reci koje je rekao u drugoj prilici: Nikad vas nisam znao (Mt. 7,23). Trembelas izvodi stanoviste "da priziv imena Gospodnjeg ne ostaje sasvim nedejstven i bez ikakve posledice, iako biva od nedostojnih i sasvim nepripadajucih Gospodu".52 U daljem obrazlaganju on kaze: "Ne mozemo reci da kad u ime Spasitelja Hrista, koga oni (tj. odvojeni od jedne Svete Crkve) priznaju, vrse tajne, da su nepostojece i da se prema njima treba da odnosimo kao da sasvim ne postoje. Svakako da ih ne treba smatrati savrsenim. Nesavrsene su i izmenjene u meri u kojoj je Hristos i Njegova nauka izmenjena kod onih koji ih vrse i primaju, i ukoliko je vrednost (kiros) Crkve iskvarena (katalithi) kod njih".53 Prof. J. Mejendorf otisao je, cini mi se, jos korak dalje. U predavanju "Katolicnost Crkve", odrzanom u Njujorku na drugoj medjunarodnoj konferenciji Pravoslavnog drustva u Americi, septembra 1972. god., on veli ovako: "Jasno da je cak posle raskola Duh Bozji produzio da zadahnjuej zapadne Svete, mislioce i milione prostih hriscana. Blagodat Bozja nije iscezla najedanput. Pravoslavna crkva to je svagda priznavala, ne padajuci pri tom u bilo kakav relativizam, i ne prestajuci da sebe smatra jednom, istinskom Crkvom".54 Nastavljajuci dalje on kaze: "Prestati videti prst i prisustvo Bozje ma gde da se oni pojave, i drzati cisto odricucu i samozastitnu poziciju u odnosu prema nepravoslavnim hriscanima, znaci ne smao izdavati katolicnost, nego je to vrsta neomanihejstva. I obratno, izgubiti osecanje toga da zablude i jeresi postoje, i da one deluju umrtvljujuce na ljude, i zaboravljanje toga da je Crkva osnovana na punoci istine, takodje biva izdajom ne samo pravoslavnog predanja, nego i Novog zaveta, na kome se izgradjuje predanje".55 VII. Prema svemu, dakle, principi Svetog Kiprijana Kartaginskog "Van Crkve nema spasenja", i "Kome Crkva nije mati, Bog mu ne moze biti Otac", ostaju u vaznosti svagda. Gospod je i osnovao Crkvu da bi verni u njoj i njenom pomoci duhovno uzrastali "u meru rasta punoce Hristove" (Ef. 4,13). Van nje se to ne moze postici, jer Gospod nije "darovao Svoju istinu i Svoju blagodat svakom verujucem odvojeno, nego njihovom jedinstvu u Crkvi, koja je kao telo ozivotvoreno Duhom Bozjim",56 kako veli mitropolit Antonije. Mi znamo da se samo u Crkvi, ladji na burnom moru ovog zivota, sigurno spasava. No dali ce Gospodar ladje izuzetno poslati camac, ili pruziti pojas spasavanja onima koji se nalaze u valovima oko ladje, da se na taj nacin spasu, to je stvar Njegove moci i Njegovog milosrdja. Iz Evandjelja znamo da cemo kao radnici primiti od Gospodara obecanu platu ako se budemo trudili. A da li ce i drugi biti primljeni u treci, sesti i jedanaesti cas, da li ce oni primiti manju platu, ili jednaku s nama, to nije nase da odredjujemo. Na kraju, smatram da nece biti suvisno da napomenem: Razmatrajuci nasiroko apstraktno pitanje sta ce biti sa dusama onih koji, bez poznavanja Crkve Hristove, ostanu van nje, potpuno bismo promasili ako pri tome zapostavimo pitanje kako da mi, koji se nalazimo u Crkvi, ucinimo sve sto do nas stoji za svoje spasenje. Kad to postignemo, mi cemo ujedno uciniti najvise moguce i za spasenje nasih bliznjih, i onih blizu i onih daleko: Svetloscu svojih dela pokazacemo im put kojim treba ici da bismo postigli cilj nase vere, i podrzati ih da ne klonu na tom putu. Inace cemo se naci u polozaju coveka koji je postavio Gospodu pitanje: Je li malo onih koji ce se spasti? Spasiteljev odgovor sadrzi nesravnjivo vise nego sto se u pitanju trazi: "Borite se da udjete na uska vrata" (Lk. 13,23-24). U njemu se posredno kazuje i da je taj broj mali (mnogi ce traziti da udju i nece moci), ali i mnogo vaznija stvar, upravo ono "jedino od potrebe". Gospodnje reci u stvari kazuju: Koliki je taj broj, mali ili veliki, to za tebe nije od vaznosti. Najvaznije je za tebe - i za svakog - da se nadjes u tome broju. Ako broj spasenih bude mali a ti budes u njemu, kakvog znacaja ima za tebe sto je taj broj mali! Budes li znao da je taj broj veliki, a ti se ne potrudis da se nadjes u njemu, kakva ce ti biti uteha od znanja velikog broja onih koji ce biti u vecnoj radosti, a ti ostanes napolju gde je plac i skrgut zuba! Da ne bude tako i sa nama. Interesujuci se pitanjem sta ce biti sa onima napolju, da ne izostavimo staranje o spasenju nas koji smo unutra. Dok je vreme borimo se da udjemo na uska vrata. To je glavnije od najglavnijeg. Glasnik, jun 1982. ---------------------------- 39 G. Florovski, Ta oria tis ekklisias, u delu: To soma tu zontos Hristu, Thessaloniki 1972, 131. 40 Isto. 132. 41 Isto. Sveti Simeon Solunski kaze: "I tajne nam dade dvostruke, tj. vidljive i iz materije, za nase telo, a duhovne i pune nevidljive blagodati, za nas duh. JEr se ovim tajnama i telima i dusama uzvisavamo i prosvetljujemo i ujedno primamo isceljenje i osvecenje" (Sveti Simeon Solunski, O sv. jeleosvecenju), gl. 289; Minj P.G.T. 155, k.525). Navescemo ovde i shvatanje Optata Milevijskog (+395.god.). U borbi sa donatistima, o Tajni krstenja on veli: "U njoj ucestvuju tri strane: Sveta Trojica, verujuci (krstavani) i onaj koji vrsi krstenje. Svaka od ovih strana nema isto znacenje. Prve dve su neophodne, treca kao da je neophodna (quasi necessarium). Prvo mesto pripada Svetoj Trojici, bez koje je nemoguce i samo krstenje; za njom sledi vera krstavanog; lice vrsitelja vec je nesto strano (vicina), nema (sa ovima) jednako znacenje, te je samo ono izmenjivo" (V. Trojicki, Ocerki iz istoriji donatistov o cerkvi, Sergijev Posad 1912, 490). 42 Shvatanje da svojom praksom primanja pojedinih sizmatika i jeretika bez ponovnog krstenja, miropomazanja ili tajne svestenstva, Crkva pokazuje "priznanje punovaznosti ili stvarnosti odgovarajucih tajni vrsenih van Crkve" (Florovski, n.d. 131), tesko se moze prihvatiti, pogotovo kad se uzme u obzir da u navedenim kanonima Vaseljenskih sabora nema ni reci o "objektivnoj" vrednosti njihovog krstenja, tj. pre njihovog pristupanja Pravosl. crkvi. U tim kanonima ne raspravlja se pitanje u slucaju da oni ostanu u svojoj sekti, nego samo onda kad prilaze Pravoslavlju. Ova cinjenica se mora imati stalno u vidu, na sta s puno razloga ukazuje bivsi arhiep. atinski Jeronim Koconis (I kanoniki apopsis peri tis epikinoniam meta ton eterodokson, Atina 1957, 117, 139). 43 Da ovako treba razumeti reci Blazenog Avgustina, da sizmatici mogu imati tajnu, ali ne spasenje, bice da smatra i prof. Trembelas veleci: "Drugo je spoljasnji cin Crkve, tipos, kojim se vrsi tajna, a drugo blagodat koju daje Gospod kroz spoljasnji pravilno vrseni cin... Stoga, prema Avgustinu, tajna moze da postoji i da je spoljasnje po cinu (tipon) vazeca (enkiron), no da subjekt, kome je data ova tajna, ne prima blagodat koja je prati" (Dogmatiki, T. III, prim. 42, str. 47). 43a Ziziulas, n.d., primedba 198, str. 132. 44 Florovski, n.d. 136. 45 N.d. I, 266. 46 Isto, I, 271. 47 Pidalion n.d. 164. Pored ova dva razloga, Oci su imali u vidu i druge, svakako i taj da je jedno krstenje" (Ef. 4,5), jer se vrsi u smrt Gospoda, te da "kao sto je nemoguce da Hristos bude po drugi put raspet, tako je nemoguce drugi put krstiti se" (Sv. Jovan Zlatoust, u Arhiep. Amakrij, Dogmatika, S. Peterburg 1883, T. II, 334). 48 Pidalion, 164. 49 Atinska Sintagma, 7. kan. II Vas. sab., T. II, 188, 189. 50 Florovski, n.d. 146, 147. 51 Isto, 147. 52 Dogmatiki, T. III, 46. 53 Isto, 47. 54 Pravoslavie v sovremennom mire, Njujork 1981, 118,119. 55 Isto, 119. 56 Mitrop. Antonije, Nravstvennaja ideja dogmata Cerkvi, n.d. 26. Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Препоручена порука