Zašto muslimani žele šerijat, Noah Feldman

[Trinaesti učenik]

Zašto muslimani žele šerijat, Noah Feldman

 

Prošlog mjeseca Kanterberijski nadbiskup Rowan Williams održao je jedno nadahnuto, znanstveno predavanje o tome da li britanski pravni sistem treba dozvoliti nekršćanskim sudovima da odlučuju u nekim predmetima porodičnog zakona. 

 

 Velika Britanija nema ustavnu razdvojenost crkve i države. Nadbiskup je tom prilikom zamijetio da je u Britaniji "zakon Engleske crkve ujedno i zakon ove zemlje"; uistinu crkveni sudovi koji su nekada rješavali brako-razvodna pitanja još uvijek su integrirani u Britanski pravni sistem, odlučujući u predmetima vezanim za imovinu i doktrinu Crkve. Njegova provizorna sugestija bila je da bi – ovisno o sporazumu svih strana i strogom zahtjevu za zaštitu jednakih prava žene – bilo dobro razmotriti mogućnost da se islamskim i ortodoksnim jevrejskim sudovima dozvoli odlučivanje o brako-razvodnim pitanjima.

A onda je nastao pakao. Od političara različitih usmjerenja do visokih crkvenih zvaničnika i britanskih tabloida vođi druge kršćanske denominacije u svijetu po brojnosti stigli su pozivi da opozove svoju izjavu ili da podnese ostavku. Inače, nadbiskup Williams potrošio je nekoliko poslednjih godina pokušajući da na okupu održi globalnu anglikansku zajednicu suočenu sa neprekidnim kontraverzama o zaređivanju homoseksualnih sveštenika i priznavanju isto-spolnih brakova. Pa ipak, malo je šta u toj prepirkama punoj bici izložilo ga vrsti bučnih protesta koju je izazvao njegov spomen vjerskh sudova. Suvišno je isticati da eksces nije izazvalo Williamsovo spominjanje ortodoksnog jevrejskog zakona. U kontekstu proistekle javne rasprave, ono što je bilo radioaktivno bila je riječ "Šerijat".

 

            Osjećaj uvređenosti kod spomenutih zbog davanja Šerijatu jedne doze službenog statusa u jednoj zemlji na Zapadu na neki način ne bi trebao biti nikakvo iznenađenje. Nijedan drugi pravni sistem nije nikada bio negativnije predstavljen u medijima. Mnoge riječ "Šerijat" danas asocira na užasne scene odsječenih ruku, kamenovanih preljubnika i potlačenih žena. Nasuprot tome, ko se danas sjeća onog veoma popularnog engleskog običajnog zakona koji je pozivao na egzekuciju kao kaznu za stotine prestupa, uključujući krađu bilo kakvog predmeta u vrijednosti od pet šilinga ili više? Koliko ljudi danas zna da su zakoni većine evropskih zemalja do 18. stoljeća dozvoljavali mučenje kao službenu proceduru krivično-pravnog sistema? A što se tiče seksizma, običajno pravo je udatim ženama dugo vremena negiralo bilo kakvo pravo na imovinu ili čak pravni subjektivitet odvojeno od njenih muževa. A kada su Britanci i primjenjivali na muslimane svoje zakone umjesto Šerijata, kao što su to učinili u nekim kolonijama, rezultat je bio lišavanje udatih muslimanki imovine koju im je islamski zakon uvijek garantirao – nešto što je teško razumjeti kao napredak u pravcu jednakosti spolova.

 

            Ustvari, tokom većeg dijela svoje povijesti, islamski zakon pružao je najliberalnije i najhumanije principe koji su tada postojali bilo gdje u svijetu. Danas kada u sjećanje prizivamo oštre kazne Šerijata za šačicu prestupa, rijetko kada obznanimo visoke dokazne standarde neophodne za izvršenje ovih kaznenih mjera. Prije nego se bilo kakva presuda za preljubu može uopšte donijeti, naprimjer, optuženi mora priznati prestup četiri puta ili četiri punoljetna muška svjedoka primjerenog karaktera moraju posvjedočiti da su direktno vidjeli seksualni čin. Ekstremni slučajevi našeg vlastitog pravnog sistema – kao što su kazne za, u nekim slučajevima, relativno minorne prestupe u vezi sa drogom – se uobičajeno zanemaruju. Mi zaboravljamo spomenuti tek skorašnji datum naših pokusnih poboljšanja u porodičnom pravu. Nekada se čini kao da nam je Šerijat potreban na način kao što je Zapadnjacima dugo vremena bio potreban islam: kao neko slikarsko platno na koje ćemo projektirati naše ideje o užasnom, kao neka vrsta podloge koja će nas predstavljati dobrima.

 

            U muslimanskom svijetu, na drugoj strani, reputacija Šerijata u proteklim godinama doživjela je nevjerovatan revivalizam. Prije jednog stoljeća napredni muslimani su Šerijat smatrali zastarjelim, da treba reformu ili možda čak u potpunosti ga napustiti. Danas međutim 66 % Egipćana, 60 % Pakistanaca i 54 % Jordanaca kaže da bi Šerijat trebao biti jedini izvor zakonodavstva u njihovim zemljama. Islamističke političke partije, poput onih povezanih sa transnacionalnom Muslimanskom braćom, smatraju prihvatanje Šerijata najvažnijim principom u svojim političkim platformama. I ova poruka ima efekta. Gdjegod je islamistima bilo dozvoljeno da se kandidiraju za neku političku poziciju u zemljama arapskog govornog područja prisutna je tendencija da osvajaju gotovo onoliko mjesta za koliko su im vladajući režimi dozvolili da se natječu. Islamistički pokret sa različitim svojim orijentacijama – od modernih do radikalnih – je jednostavno najbrže rastuća i najvitalnija snaga u muslimanskom svijetu; i upravo je povratak Šerijatu njegova osnovna promotivna poruka.

 

            Kako to da je ono što mnogi Zapadnjaci smatraju najodbojnijim i predmodernim aspektom islama, za mnoge muslimane izuzetno zvučna i atraktivna bit globalnog pokreta za islamsku obnovu? Odgovor na ovo pitanje sigurno mora ići iza odveć simplificirane pretpostavke da muslimani žele iskoristiti Šerijat da bi zaustavili feminizam i kontrolirali žene – a to posebno zato što veliki procenat upravo žena podržava islamiste općenito i ideale Šerijata posebno.

 

 

 

 

 

Je li Šerijat vladavina zakona?

 

 

 

            Jedan od razloga razmimoilaženja u zapadnim i muslimanskim stavovima po pitanju Šerijata je i to što svi ne koristimo ovu riječ u jednom značenju. Iako je zajednička praksa da se riječ "Šerijat" i "islamsko pravo" koriste kao istoznačnice, ovaj prozaični engleski prijevod ove riječi ne obuhvata u cjelini sve asocijacije koje pojam "Šerijat" izaziva kod muslimana vjernika. Ispravno shvaćen Šerijat nije samo skup pravnih normi. Za muslimana vjernika on ima dublje i više značenje, koje je prožeto moralnom i metafizičkom svrhom. U svojoj suštini Šerijat predstavlja ideju da su sva ljudska bića – i sve ljudske države – podložna pravdi prema zakonu.

 

            U stvari, "Šerijat" nije riječ koja se u arapskom jeziku tradicionalno koristila da bi se označio proces islamskog pravnog promišljanja ili pravne odluke donešene na taj način: bila je to riječ "fikh", označavajući nešto slično islamskoj jurisprudenciji. Pojam "Šerijat" ima konotaciju upućenosti na božansko, skup nepromjenjivih vjerovanja i principa koji uređuju život u skladu sa Božijom voljom. Zapadnjački čovjek obično misli da zagovarači Šerijata žele koristiti Kur'an kao svoj pravni kodeks. Međutim stvarnost je mnogo kompleksnija. Islamistički političari obično su neodređeni u pogledu pitanja šta bi to precizno značilo kada bi Šerijat bio izvor zakona neke zemlje – i to sa dobrim razlogom, jer samo usvajanje takvog principa ne bi odredilo kako bi pravni sistem u stvarnosti i funkcionirao.

 

            Šerijat se najbolje može razumjeti kao neka vrsta višeg zakona, pa ipak takvog zakona koji uključuje i neke specifične, ovosvjetske naredbe. Svi bi se muslimani, naprimjer, složili da Šerijat zabranjuje pozajmljivanje novca uz kamatu – ali ne i investiranja u kojima je rizik i dobit jednako podijeljena; zabrana konzumiranja alkohola za muslimane također je primjer nedvosmislene zabrane – čak i za liberalne interpretatore islama. Neke šerijatske norme su uistinu staromodne i oštre. Muškarci i žene, naprimjer, su neravnopravno tretirani tako da je ženama teško zatražiti razvod a da ne izgube alimentaciju. Zabrana sodomije, iako povijesno obično nije primjenjivana, čini priznavanje istospolnih veza teško zamislivim. Međutim, Šerijat također zabranjuje mito ili posebne usluge u sudstvu. Zahtijeva jednak tretman i za bogate i za siromašne. On osuđuje ubistva zarad očuvanja časti koja se još uvijek dešavaju u nekim zemljama Srednjeg Istoka. I on štiti imovinu svakog čovjeka od mogućnosti da mu ona bude oduzeta – uključujući i imovinu žena. Za razliku od Irana gdje je nošenje marame zakonom naređeno i sprovedeno uz pomoć specijalne vjerske policije, stav islamista u većini drugih muslimanskih zemalja je da je marama jedan od načina da se ispuni vjerska obaveza primjerenog oblačenja – odnosno poželjna društvena norma, a ne zakonska norma koja se može sprovesti. Uz to, legaliziranje smrtne kazne zbog napuštanja islama nije agenda većine izabranih islamista. Za mnoge muslimane danas – koji žive pod korumpiranim autokratskim režimima – poziv na Šerijat nije poziv na seksizam, mračnjaštvo ili na surove kazne nego poziv na islamsku verziju onoga što Zapad smatra svojim najvrednijim principom političke pravde: to je vladavina zakona.

 

 

 

Vladavina uleme

 

 

 

            Da bi razumjeli snažnu privlačnost Šerijata moramo postaviti jedno uistinu krucijalno pitanje koje se rijetko postavlja na Zapadu: šta je to u stvari sistem islamskog prava? Tokom svog života poslanik Muhamed, a.s [1] bio je i vjerski i politički vođa muslimanske zajednice. Njegova objava – Kur'an – sadrži neke propise koji se posebno tiču obredoslovlja i nasljedstva; međutim Kur'an nije bio knjiga zakona i nije sadržavao opširni pravni kodeks one vrste kakav se može naći u dijelovima jevrejske Biblije. Kada je prva generacija vjernika trebala uputu u pitanjima koja nisu tretirana Objavom, oni su išli direktno Muhamedu, a.s. On bi ili odgovarao po svom mišljenju ili – u slučaju da nije bio siguran – čekao Božiju uputu u formi nove objave.

 

            Sa smrću Muhameda, a.s., stala je i Božija objava muslimanskoj zajednici. Uloga političko-vjerskog vođe prenešena je na seriju halifa (arapska riječ za "zamjenika") koji su došli namjesto "poslanika". To je dovelo halifu u složenu situaciju kada se radilo o rješavanju teških pravnih pitanja. Halifa je posjedovao autoritet Muhameda, a.s., ali ne i njegov pristup objavi. To je također ostavilo muslimansku zajednicu u jednoj vrsti složene situacije. Ako Kur'an nije jasno govorio o određenom pitanju, kako je onda zakon trebalo odrediti?

 

            Odgovor na ovo pitanje koji je razvijen tokom prvih nekoliko stoljeća islama bio je da se Kur'an može (na)dopuniti pozivanjem na život Poslanika, a.s., - njegov Sunnet, njegov put. (Riječ "sunnet" je osnova za naziv "sunija" – onaj ko slijedi Poslanikov, a.s., put). Njegovi postupci i riječi stavljeni su u usmene predaje, koje počinju sa osobom koja je bila neposredni svjedok Poslanikovog, a.s., postupka ili izjave. Pouzdane predaje su se morale odvojiti od lažnih. Naravno čak i pouzdana predaja o određenoj situaciji nije mogla direktno riješiti većinu novih pravnih pitanja koja će se kasnije pojaviti. Da bi se na ta pitanja adekvatno odgovorilo bilo je neophodno primjenjivati analogno zaključivanje. Također je postojala mogućnost konsenzusa zajednice  o tome šta raditi u određenim okolnostima, a za to se isto tako smatralo da posjeduje suštinsku težinu.

 

            Ova četverodijelna kombinacija – Kur'an, Poslanikov, a.s., put sadržan u zbirkama predaja, analogno zaključivanje i konsenzus – predstavljala je osnovu islamskog pravnog sistema. Međutim ko je mogao kazati kako ova četiri elementa idu zajedno? Uistinu, ko je imao autoritet da kaže da ovi elementi a ne neki drugi predstavljaju izvore islamskog zakona? Prva četverica halifa, koji su lično poznavali Poslanika, a.s., mogli su taj autoritet tvrditi za sebe. Međutim poslije njih halife su bilo suočene sa sve većom grupom stručnjaka koji su tvrdili da oni kao kolektiv mogu utvrditi zakon na osnovu dostupnih izvora. Ova samo-proglašena grupa postala je poznata kao islamski učenjaci (ulema) – a nakon nekoliko generacija uspjet će dobiti priznanje halifa da su upravo oni čuvari Božijeg zakona. Tumačenjem od Boga datog zakona oni su stekli kontrolu nad pravnim sistemom koji je postojao u tom momentu. To je u konačnici njih – a ne halife – učinilo "nasljednicima poslanika".

 

            Među sunijama ovaj model razvio se veoma rano i ostao je prisutan sve do modernog vremena. Za ši'ije – koji su vjerovali da je nasljeđivanje autoriteta i vlasti slijedilo liniju Poslanikove, a.s., loze – Poslanik, a.s., je imao nekoliko nasljednika koji su za sebe tvrdili poseban božanski autoritet. Kada su i oni nestali, ši'ijski učenjaci preuzeli su ulogu koja se nije značajno razlikovala od iste njihovih sunijskih kolega.

 

            Prema ustavnoj teoriji koju su razvili islamski učenjaci da bi objasnili podjelu poslova u islamskoj državi, halifina najvažnija obaveza bila je da ispuni Božiju naredbu "naređivanja dobra i odvraćanja od zla". Međutim to nije bio zadatak koji su halife mogle same obaviti. Njegovo izvršenje tražilo je da jedan dio obaveze prenesu na učene sudije koji su mogli primijeniti Božiji zakon onako kako su ga i tumačili. Halifa je mogao po svojoj želji postavljati ih ili smjenjivati, međutim on nije mogao diktirati zakonske norme: sudski autoritet dolazio je od halife, ali je sam zakon dolazio od učenjaka.

 

            Halife – a na posljetku i sultani koji su na vlast došli onda kada je halifat uzgubio većinu svog političkog uticaja – još uvijek su imale velike ovlasti. Manje-više vanjske poslove su oni vodili po svom nahođenju. Oni su također mogli izdavati određene administrativne regulative – pod uslovom da one nisu bile u suprotnosti sa onim što je prema učenjacima tražio Šerijat. Te regulative tretirale su pitanja o kojima Šerijat nije govorio. Zahvaljujući njima država je mogla regulisati društvena ponašanja bez toga da svaki slučaj mora staviti pred sudove, gdje bi presude obično bilo teško donijeti zbog visokih i oštrih dokaznih kriterija neophodnih za kažnjavanje. Kao rezultat ovih regulativa, veliki broj pravnih pitanja (vjerovatno i većina) našao se izvan normi koje je izričito donosio Šerijat.

 

            Konačni ishod je da je sistem islamskog zakonodavstva kakav je nastao u prvo vrijeme islama dozvoljavao veliku mjeru slobodnog prostora. Upravo to je razlog zašto današnji zagovaratelji Šerijata kao izvora zakona ustvari ne sugeriraju usvajanje sveobuhvatnog pravnog kodeksa izvedenog iz Šerijata ili određenog Šerijatom – zato što nešto tako sveobuhvatno nikada nije postojalo u islamskoj povijesti. Za islamističke političare koji to zagovaraju ili za javnost koja to podržava Šerijat općenito znači nešto drugo. On znači uspostavljanje pravnog sistema u kojem Božiji zakon uspostavlja osnovne norme i principe, legitimirajući i potvrđujući svakodnevne zakone koje usvaja izabrani zakonodavni organ. Drugim riječima, za njih Šerijat treba da ima funkciju sličnu onoj modernog ustava.

 

 

 

Prava ljudi i Božija prava

 

 

 

            Odatle u modernoj islamskoj politici poziv na Šerijat ne znači samo ili primarno naređivanje pokrivanja žene ili korištenje fizičke kazne – on također ima bitnu ustavnu dimenziju. Ali šta je to posebno privlačno u stavljanju Šerijata iznad pozitivnog zakona?

 

            Odgovor leži u rijetko prepoznatoj karakteristici tradicionalne islamske države: duže od hiljadu godina, država je pod Šerijatom bila podložna nekoj vrsti vladavine zakona. I kao vladavinom zakona vođena država, islamska država imala je vrlinu koja je izgubljena u diktatorskim režimima i autokratskim monarhijama koje su dobrim dijelom upravljale muslimanskim svijetom u zadnjem stoljeću. Islamska država bila je legitimna, i to u dualnom značenju ovog izraza u smislu da je općenito poštovala individualna zakonska prava svojih podanika i da su je njeni podanici također takvom vidjeli. Ova individualna zakonska prava, poznata kao "prava ljudi" (nasuprot "Božijim pravima" na stvari kao što je obredoslovna poslušnost), podrazumijevala su osnovna prava na život, imetak i pravni postupak – odnosnu zaštitu od proizvoljne državne opresije koju su ljudi širom svijeta stoljećima tražili.

 

            Naravno, puko deklarisanje da je vladar podložan zakonu samo po sebi nije bilo dovoljno; vladar je uistinu morao slijediti zakon. Za tako nešto on je trebao potsticaj. I kao što se i dešavalo, tadašnji sistem upravljavanja davao mu je jedan veliki potsticaj, i to u formi balansa moći preko učenjaka. Vladar je mogao s vremena na vrijeme koristiti pritisak da bi dobio željeni ishod u određenim slučajevima. Međutim, zato što su učenjaci bili odgovorni za tumačenje zakona, a ne on, vladar je mogao izvrnuti sud pravde ali samo po visoku cijenu da se za njega smatra da krši Božiji zakon, potkopavajući tako samu osnovu svoje vladavine.

 

            U praksi, snaga prava učenjaka da od vladara zahtjevaju poštivanje zakona proizlazila je iz činjenice da halifat nije bio nasljedan nego zasluživan. To je davalo učenjacima mogućnost ogromnog uticaja u prelaznim momentima kada je halifa bio biran ili prozivan. Prilikom preuzimanja vlasti novi vladar – čak i ako ga je odredio njegov umrli prethodnik – morao je odbiti konkurentne zahtjeve za vlašću. Prva stvar koju je on trebao u tom momentu bila je potvrda legitimiteta njegovog preuzimanja vlasti. Učenjaci su upravo to bili spremni i učiniti, ali u zamjenu za obećanje vladara da će poštovati zakon.

 

            Kada bi došli na vlast vladari su bili suočeni sa nezaobilaznom prijetnjom napada ili državnog udara. Halifa je odatle uvijek trebao učenjake kako bi obznanili vjersku obavezu zaštite države kroz odbrambeni džihad. Imati učenjake na svojoj strani u vremenima krize bilo je ogromno blago za vladara za kojeg se moglo kazati da poštuje zakon. Čak i ako se vladar nije držao zakona, učenjaci nisu spontano aktuelnog halifu proglašavali nelegitimnim. To bi bilo nepromišljeno, a posebno u svjetlu činjenice da učenjaci nisu imali vojsku a ustoličeni halifa jeste. Međutim, njihova šutnja mogla se lahko protumačiti kao poziv halifinom konkurentu da istupi i da bude ozakonjen kao vladar.

 

            Insistiranje učenjaka da vladar mora poštovati Šerijat bilo je uveliko motivirano njihovim uvjerenjem da je to volja Boga. Međutim, to je bila volja Boga onako kako su je oni tumačili.  Kao pouzdana, samo-definirana elita koja je kontrolirala i primjenjivala zakon prema dobro utvrđenim pravilima, učenjaci su bili agenti stabilnosti i predvidivosti – što je bilo krucijalno u društvima u kojima je prelazak vlasti sa starog na novog vladara mogao biti nesređen i čak i nasilan. A kontroliranjem zakona učenjaci su mogli ograničiti mogućnost da će izvršne vlasti posegnuti za izuzimanjem privatne imovine građana. To je zauzvrat potsticalo izvršne vlasti da se oslanjaju na zakonske takse kako bi dobili neophodna sredstva, što je prisiljavalo vladare da budu responsivni prema problemima svojih podanika. Učenjaci i njihov zakon bili su apsolutno suštinski za ogroman uspjeh koji je islamsko društvo ostvarilo u periodu od svog nastanka pa do 19. stoljeća. Bez Šerijata ne bi bilo ni Harun er-Rešida, niti zlatnog doba muslimanske Španije, niti vladavine Sulejmana Veličanstvenog u Istanbulu.

 

            Generacijama su stručnjaci tradicionalnog islamskog ustava na Zapadu smatrali da islamski učenjaci nisu mogli obezbijediti nikakvu značajnu kontrolu muslimanskih vladara. Kao što to nedavno jedan historičar reče, iako je Šerijat funkcionirao kao ustav, "ovaj ustav nije bilo moguće sprovesti" zato što niti učenjaci niti podanici nisu mogli "prisiliti svoje vladare da se u svojoj vladavini drže zakona". Međutim, gotovo niti jedan ustav u svijetu ne može pružiti sudijama ili nevladinim akterima sposobnost da "prisile" na poslušnost izvršnu vlast koja kontrolira sredstva prisile. Vrhovni sud SAD-a nema iza sebe vojsku. Institucije kojim nedostaje snaga mača moraju koristiti suptilnije načine da bi ograničili izvršnu vlast. Kao i današnji američki ustavni balans moći, i tradicionalni islamski balans održavan je riječima i idejama, a ne samo nasilnom prisilom.

 

            Dakle današnji muslimani ne sanjare u potpunosti kada se ponašaju i goovore kao da Šerijat može strukturirati ustavnu državu podložnu vladavini zakona. Jedan veliki razlog zašto islamističke političke partije tako dobro prolaze na izborima kada se pozivaju na platformu Šerijata jeste i to da njihovi birači shvataju da je Šerijat jednom donio izbalansiranu državu u kojoj su zakonska prava pojedinca bila poštovana.

 

 

 

Od Šerijata do despotizma

 

 

 

            Međutim, ako je Šerijat popularan kod velikog dijela muslimana zbog njegove historijske povezanosti sa vladavinom zakona, može li on polučiti iste rezultate i danas? Tu postoji razlog za oprez i skepticizam. Problem je u tome što je tradicionalni islamski ustav počivao na ravnoteži moći između vladara podložnog zakonu i sloja učenjaka koji su tumačili i primjenjivali taj zakon. Vlasti većine modernih zemalja u kojima muslimani čine većinu, međutim, izgubile su ova svojstva. U tim zemljama vladari vladaju kao da su iznad zakona, a ne njemu podložni, a učenjaci koji su nekada imali tako veliki uticaj sada su statusno prilično oslabljeni. Ako i uopšte zauzimaju zakonodavne pozicije, to je obično kao sudije u sudovima porodičnog prava.

 

            Samo u dvije važne instance učenjaci danas imaju stvarnu moć, i u oba slučaja možemo vidjeti udaljavanje od njihove tradicionalne uloge. Prvi je Iran, gdje je ajatollah Homeini, i sam istaknuti učenjak, preuzeo izvršnu vlast i postao vrhovni vođa nakon iranske revolucije 1979. Rezultat ovakve konfiguracije, jedinstvene u povijesti islamskog svijeta, bio je da učenjak vladar nije imao nikakvu protu-težu i da je tako postao nepravedan kao i bilo koji drugi sekularni vladar bez ikakve kontrole njegovog autoriteta. Drugi je Saudijska Arabija, gdje su učenjaci zadržali određen stepen moći. Nesretni ishod je da oni mogu usporiti svaku inicijativu države za reformom, ma koliko minorna ona bila, ali ne mogu učiniti mnogo da bi istu tu vlast učinili responsivnom prema potrebama njenih građana. Naftom bogate zemlje nemaju potrebu za prikupljanjem prihoda putem taksi od svojih građana da bi mogle funkcionirati – i zbog toga imaju malo razloga da uvažavaju njihove interese.

 

            Kako su učenjaci izgubili visoki status čuvara zakona je složena storija, međutim ona se može sažeti u poslovicu da su djelomične reforme nekada gore od nikakvih uopće reformi. U ranom 19. stoljeću Osmansko carstvo je na vojne neuspjehe uzvratilo pokretom za unutarnjom reformom. Najvažnija reforma bio je pokušaj da se Šerijat kodificira. Ovaj vesternizirajući proces, stran islamskoj pravnoj tradiciji, trebao je preobraziti Šerijat iz tijela doktrina i principa koje treba otkriti kroz ljudski napor učenjaka u skup zakona koji se mogu naći u knjizi. 

 

            Međutim, jednom kada je postojao zakon u kodificiranoj formi, sam zakon mogao je zamijeniti učenjake kao izvor autoriteta. Kodifikacija je od učenjaka uzela njihov najvažniji adut da imaju konačnu riječ o sadržaju zakona i tu funkciju prenijela na državu. Da bi umirili učenjake vlasti su zadržale šerijatske sudove, ali njihov rad ograničile na pitanja porodičnog prava. Ova strategija imala je paralelu u britanskom kolonijalnom pristupu davanja dozvole vjerskim sudovima da rješavaju pitanja personalnog statusa.  Danas u zemljama kao što je Pakistan i Kenija šerijatski sudovi još uvijek odlučuju o pitanjima porodičnog prava – što je samo mali dio njihove izvorne i povijesne jurisdikcije.

 

            Kodifikacija je uveliko najavila nestanak učene klase, ali nije uništila i sami balans moći. Kada je obznanjen 1876. godine, osmanski ustav ustanovio je zakonodavstvo koje se sastojalo od dva zakonodavna tijela – jedno izabrano a drugo postavljeno od strane sultana. To je bilo ravno prvoj demokratskoj instituciji u muslimanskom svijetu; da je kojim slučajem sama sebe utemeljila, to bi možda populariziralo tvrdnju da građani predstavljaju konačni izvor zakonodavnog autoriteta. U tom slučaju, zakonodavstvo bi moglo zamijeniti islamske učenjake kao institucionalni balans izvršne vlasti.

 

            Međutim, to se nikada nije dogodilo. Manje od godinu dana nakon što se zakonodavno tijelo prvi put sastalo, sultan Abdu-l-Hamid II obustavio je njegov rad – i u velikoj mjeri naredne godine suspendirao i sam ustav. Unatoč svemu, sultan nije vratio učenjake na poziciju koju su nekada zauzimali. Sa učenjacima koji mu nisi bili na putu i bez ikakvog zakonodavnog tijela koji bi ih zamijenili, sultan se našao u poziciji gotovo apsolutnog vladara. Upravo ova konstelacija okolnosti dala je oblik vlasti u muslimanskom svijetu nakon pada Osmanskog carstva. Zakon je postao sredstvo vladara, a ne autoritet iznad njih. Ono što je uslijedilo, vjerovatno neiznenađujuće, bila je diktatura i drugi oblici dominacije izvršne vlasti – stanje stvari kojem se odupiru islamisti koji pokušavaju vratiti Šerijat.

 

 

 

Demokratski Šerijat?

 

 

 

            Islamisti danas, dijelom zbog realnog stanja stvari, a dijelom zato što su i sami rijetko učenjaci, izgleda nisu zainteresirani za vraćanje islamskim učenjacima njihove stare uloge ustavnog balansa izvršne vlasti. Islamistički pokret, kao i druge savremene ideologije, želi obuzdati postojeću vlast i onda kroz mehanizme moderne države transformirati društvo. Njegova vizija povratka Šerijata zbog toga podrazumijeva dva elementa moderne države: zakonodavstvo i ustav.

 

            Glavna pozicija sunijskih islamista, koja se, naprimjer, može naći u izbornim platformama Muslimanske braće u Egiptu i Partije pravde i napretka u Maroku, je da izabrano zakonodavno tijelo treba predlagati i usvajati zakone koji su u skladu s duhom islamskog zakona. U pitanjima gdje islamski zakon ne daje jasne smjernice, demokratski izabrano zakonodavstvo treba koristeći svoju razboritost usvojiti zakone nadahnute islamskim vrijednostima.

 

            Konačni rezultat je temeljna promjena u teorijskoj strukturi islamskog zakona: Šerijat je demokratiziran u tome što je briga o njemu data demokratski izabranom zakonodavnom tijelu. U Iraku, naprimjer, gdje ustav smatra Šerijat "izvorom zakona", u principu na državnoj je skupštini da usvaja zakone koji reflektiraju duh Šerijata.

 

            U slučaju, međutim, da skupština pogriješi, islamisti obično sugeriraju pravnu reviziju zakonodavnih akata kako bi bili sigurni da oni ne narušavaju islamski zakon ili vrijednosti. Ono što se nekada zove "klauzula o oprečnosti", a koja nalaže da sudsko tijelo poništi zakone oprečne islamu, našla se u nekoliko nedavnih ustava koji pokušavaju pomiriti islam i demokratiju. Ona se, naprimjer, može naći u ustavu Afganistana iz 2004. i u ustavu Iraka iz 2005. godine. (Imao sam skromnu ulogu konsultanta prilikom izrade prijedloga ustava u Iraku.) Islamska pravna revizija na taj način transformira najviše državno sudsko tijelo u garantora usklađenosti zakonskih akata sa islamskim zakonom. Ovaj visoki sud može koristiti svoje ovlasti da progura konzervativnu interpretaciju islamskog zakona, kao u Afganistanu, ili umjereniju interpretaciju, kao u Pakistanu.

 

            Islamska pravna revizija stavlja ovaj sud u poziciju sličnu onoj koju su islamski učenjaci nekada zauzimali. Kao i tradicionalni učenjaci, sudije revizicijskog suda predstavljaju svoje akte kao tumačenja islamskog zakona. Naravno, sudije angažirane u islamskoj pravnoj reviziji nisu islamski učenjaci nego obične sudije (kao u Iraku) ili spoj sudija i učenjaka (kao u Afganistanu). Za razliku od tradicionalnih učenjaka, autoritet sudija ne proizlazi iz samog Šerijata nego iz pisanog ustava koji im daje ovlasti pravne revizije.

 

            Moderno otjelovljenje Šerijata je nostalgično u svom prizivanju vladavine zakona ali istovremeno i prema naprijed orijentirano u tome kako pokušava obezbijediti takav ishod. Ono što islamisti, međutim, općenito ne priznaju jeste da takve institucije nemogu same obezbijediti vladavinu zakona. Izvršna vlast također mora razvijati iskrenu predanost da poštuje zakonske i ustavne odluke. To traži stvarni, profani potsticaj, a ne samo snažna osjećanja za vrijednosti Šerijata.

 

            Kako se to dešava – odnosno kako se nekoj izvršnoj administraciji naviknutoj na neograničene ovlasti može dati razlog da se potčini vladavini zakona – predstavlja jednu od velikih tajni ustavnog razvoja širom svijeta. Totalna revolucija ima veoma negativan registar u proteklim decenijama, barem u zemljama sa muslimanskom većinom. Revolucija koja je svrgla šaha u Iranu uspostavila je represivno nestabilnu ustavnu strukturu. A jednako revolucionarni snovi koje neki sanjaju o Iraku – snovi o liberalnoj sekularnoj državi ili o funkcionalnoj islamskoj demokratiji – još uvijek izgledaju daleko od ostvarenja.

 

            Postepene promjene zbog toga sve više izgledaju najboljom opcijom između nekoliko loših. A većina današnjih političkih islamista – koji se kandidiraju na izborima u Maroku, Jordanu, Egiptu ili čak u Iraku – su pobornici upravo opcije postepenosti. Oni žele prilagoditi postojeće političke institucije njihovim prožimanjem islamskim vrijednostima i jednom dozom islamskog zakona. Naravno, takve partije su također općenito neprijateljski raspoložene prema SAD-a, barem ondje gdje smo mi Amerikanci radili protiv njihovih interesa. (Irak je jedan očit izuzetak – mnogi ši'ijski islamisti su tu naši bliski saveznici.) Međutim sasvim druga je stvar mogu li oni postati snaga koja će promovirati vladavinu zakona. Realno moguće je zamisliti izborni uspjeh islamističkih partija koje vrše pritisak na izvršne vlasti da udovolje zahtjevu za vlašću zasnovanoj na pravu otjelovljenom u zakonu Kur'ana. To bi moglo donijeti transformaciju uloge sudstva, na način da bi sudije sebe vidjele kao predstavnike zakona prije negoli kao predstavnike države.

 

            Nešto slično ovome možda se polahko dešava u Turskoj. Tamo su islamisti puno liberalniji nego igdje u muslimanskom svijetu; oni čak i ne zagovaraju usvajanje Šerijata (što je pozicija zbog koje bi čvrsto sekularna vojska oborila njihovu vladu). Njihov osnovni fokus je vladavina zakona i ekspanzija osnovnih prava a protiv turske tradicije centraliziranog državnog sekularizma. Turski sudovi su pod sve većim pritiskom da prate ovu viziju.

 

            Može li Šerijat ponuditi resurse neophodne za jedno takvo novo promišljanje uloge sudstva? Po svojoj suštini, Šerijat ima aspiracije da bude zakon koji važi jednako za sve ljude, velike i male, vladare i potčinjene. Niko nije iznad njega, i svako je u svakom momentu njim ograničen. Međutim, povijest Šerijata također pokazuje da se ideali vladavine zakona ne mogu implementirati u vakumu. Za takvo nešto država ustvari trebaju efikasne institucije, koje moraju biti podržane redovnom praksom i priznanjem aktera unutar sistema da će više dobiti odanošću regulativama države negoli udaljavanjem od istih.

 

            Šanse uspjeha napora da se uvede vladavina zakona nikada nisu visoke. Ništa nije teže od stvaranja novih institucija koje imaju sposobnost da kontroliraju dominaciju izvršne vlasti – osim, vjerovatno, izbjeći izazov pretjerivanja nakon što se dođe na vlast. U Iranu su islamisti diskreditirali religiju kod mnogih običnih ljudi, dok se sličan proces možda dešava i u Iraku. Pa ipak, uz sve njene rizike i opasnosti, aspiracija islamista da obnove stare ideje vladavine zakona, istovremeno uvažavajući trenutne okolnosti je hrabra i plemenita – i može pretstavljati put do pravedne i legitimne vlasti u velikom dijelu muslimanskog svijeta.

 

 

S engleskog preveo i priredio: Aid Smajić       

 

 

* Noah Feldman je profesor prava na Univerzitetu Harward i viši spoljni saradnik Vijeća za vanjske odnose.

 

* Ovaj rad je prilagođena verzija dijela autorove knjige pod nazivom "The Fall and Rise of the Islamic State".

 Rad je objavljen 18. marta 2008. godine u New York Times-u pod naslovom "Why Shariah?" (Zašto Šerijat), a 

preuzet je sa internet stranice: 

http://www.nytimes.com/2008/03/16/magazine/16Shariah-t.html?scp=1&sq=noah+feldman&st=nyt. 

Objavljivanje naprijed spomenute knjige profesora Feldmana očekuje se krajem ovog mjeseca. 

 

 

[1] Skraćenicu a.s. za 'alejhi-s-selam na mjestima u tekstu gdje se spominje poslednji Božiji poslanik dodao je prevodilac. (op. prev.)

[Zayron]

Ko meni garantuje da taj Kanterberijski nadbiskup Rowan Williams nije kriptomusliman?

Takvi su postojali u Španiji, čak i biskupi a i kriptojevreji. Naoko se prikazivali hrišćanima.

To mi znamo još iz Španije, poznata je to pojava bila, postoji o tom dokumetacija istorijska.

[Trinaesti učenik]

Brate, Crkva Engleske funkcioniše ovako: Kraljica Elizabeta je poglavar Crkve Engleske formalno a Kanteberijski nadbiskup je stvarni upravljatelj Crkve. Dakle, on je Patrijarh ili Papa Crkve Engleke. E, sad da je kriptomusliman može svako da proceni ako istraži da nije. Čovek je realista i prijatelj muslimanima.

[Trinaesti učenik]

E, zašto su postojali kriptomuslimani i kriptujevreji u Španiji?!

[Zayron]

Šerijat bi bio samo za muslimane - to je to što vi stalno tvrdite! Pa šta onda s tim i kakve to veze imaju bilo kakvi Ustavi i postojeći državni, republički, građanski zakoni? I hrišćanski zakoni su samo za hrišćane a gdje su oni sad u Ustavu ili propisani državnim zakonima. Ne mora to biti globa za nedolazak na Misu ili liturgiju. Postoji mnogo hrišćanskih zakona koji bi se odmah mogli vrlo realno zavesti, institucionalizirati, ne bi to bilo jeresi. Globa za nedolazak na liturgiju bi ali mnoge druge ne bi, ništa ne bi branilo njihovim zavođenju. I u hrišćanstvu ima koliko hoćete stvari koje bi se momentalno mogle zavesti u državne zakone i kojima bi se mogla dat spravosnažnost i moć, pravna sila državnih zakona. Recimo stroga zabrana rada nedeljom ustanova koje nisu kao bolnice i sl. supermarketa itd. i mogo sličnih takvih. Ja ne mogu shvatit zašto nas toliko smarate s tim šerijatom ako je samo za muslimane kako kažete. Ako je samo za muslimane onda je to njihova privatna stvar kao što je i moja privatna stvar kao hrišćana koliko često i kada ću ići na Misu ili liturgiju ili da li ću sa djevojkom živjeti u hrišćanskom braku ili onako samo bez papira, hoću li se postiti ili ne itd. Kakve to veze ima s državnim zakonima? Izgleda da to bude vaš pokušaj kako na mala vrata etablirat islam kao državni kult i to bez ikakvih dobivenih izbora i političke stranačke borbe i mandata na taj način ostvarnog.

[Zayron]

Zaobilaznica takva? Čudi me samo kako vas uopšte ne zanima kakvih sve imamo mi hrišćani zakona što bi se isto tamo mogli dati. A kada bi mi to pokušali, to isto što vi sada šta bi onda bilo? Onda biste vi uzeli ječet i kukat na sav glas što se u BiH hrišćanski zakoni zavode i postavljaju na razinu državnih zakona, u Ustav pišu hrišćanske preambule, a od hrišćanstva pravi državni kult. I kako biste onda tako postali obespravljeni i ugroženi. I onda bi zahtijevali da se vrati sekularna država? Bolje onda sekularna nego nekakva hrišćanska, Bože sačuvaj. Jel tako? Ili kako bi to onda bilo?

[Zayron]

U istoj toj Velikoj Britaniji se muslimanski putnik pobunio i žalio na sud što osoblje u avionu ima krstić oko vrata a ta žena, hrišćanka, stjuardesa bila otpuštena s posla. I sad nam opet dajete nekakav vrlo sumnjivo smunđan teskt gdje se ne vidi ni to šta je zaista rekao nabiskup Rowan Williams a šta zaista taj profesor Noah Feldman. Pa tako ste se vi ponijeli protiv običnog krstića, šta bi tek bilo kad bismo mi hrišćani u BiH htjeli isto tako kao vi zavesti svoje hrišćanske zakone. To bi bio cirkus do nebesa, odmah bi pisali žalbe na Brisel, Strazbur i Hag i ne znam gdje sve još biste se sjetili i stigli. Da se ruši sekularna država a zavodi inkvizicija nekakva hrišćanska u BiH! I da vi nikakvih prava nemate u BiH.

[logdanov]

У дивном Дамаску су хришћани носили и крстиће и сва обележја своје вере без проблема. Али није било Енглеза и осталих западњака да стварају омразу.

[Zayron]

У дивном Дамаску су хришћани носили и крстиће и сва обележја своје вере без проблема. Али није било Енглеза и осталих западњака да стварају омразу.

 

Koliko ja vidim ta stjuardesa je bila izbačena s posla ko pseto od svojih engleskih poslodovaca koji su akceptovali žalbu tog muslimanskog putnika da krstić na vratu te stjuardese vrijeđa njegova islamska vjerska osjećanja. O kakvoj je tu onda omrazi riječ?

[Zayron]

У дивном Дамаску су хришћани носили и крстиће и сва обележја своје вере без проблема. Али није било Енглеза и осталих западњака да стварају омразу.

 

I sad bi svi Britanci i Britanke koji ne smiju nosit krstić u GB na poslu trebali otići iz GB i preselit u divni Damask?

[Zayron]

Čovek je realista i prijatelj muslimanima.

 

To vidim da je prijatelj muslimanima. A vidim isto tako da toj stjuardesi nije bio nekim baš velikim prijateljem. Ne možeš bit prijatelj i s jednima i drugima, to je fakt istina. Ovo je original, imam već nešto slično pa usporedim. To je od 2008. godine kad je to tamo bilo aktualno, tu izjavu nadb. R. Williamsa ja znam, dosta toga u Evropi se promjenilo od tada. Ni on sam to isto više tako ne misli ali besmisleno je opozivat nešto što je tada smatrao dobrim rješenjem a poslije se ukazalo da tako dobrim to nije. kako sam rekao, bilo je to prije pet godina i mnogo toga se u međuvremenu promjenilo.

http://www.nytimes.com/2008/03/16/magazine/16Shariah-t.html?scp=1&sq=noah+feldman&st=nyt

[Grizzly Adams]

Какве небулозе...

Шеријат нема шта да тражи у савременом друштву. Прељуба је лични проблем људи који је чине, то не може да буде "кривично дело" кажњиво на било који начин. Без обзира какви били услови. И ту је крај приче.

Нема теорије да би разумни људи пристали да живе са таквим законом у окружењу, макар се он примењивао само интерно међу муслиманима. Наш закон је да људе који покушају да каменују прељубочинце зауставимо свим средствима. И зато Шеријат значи сталан сукоб са целим светом. Муслимани морају да те ствари преиспитају.

[Zayron]

Какве небулозе...

Шеријат нема шта да тражи у савременом друштву. Прељуба је лични проблем људи који је чине, то не може да буде "кривично дело" кажњиво на било који начин. Без обзира какви били услови. И ту је крај приче.

Нема теорије да би разумни људи пристали да живе са таквим законом у окружењу, макар се он примењивао само интерно међу муслиманима. Наш закон је да људе који покушају да каменују прељубочинце зауставимо свим средствима. И зато Шеријат значи сталан сукоб са целим светом. Муслимани морају да те ствари преиспитају.

 

Tako je! Nerealno i nemoguće je postojanje dvoje paralelnih jednako važećih pravnih sistema u jednoj te istoj državi.

[logdanov]

I sad bi svi Britanci i Britanke koji ne smiju nosit krstić u GB na poslu trebali otići iz GB i preselit u divni Damask?

 

Видиш, то је проблем британског друштва које мисли да је најбоље решење забранити свима све. То води у неминовну пропаст секуларизма. Таквим начином решавања проблема, систем само ствара још већи број незадовољника. У државама у којима је забрањено девојчицама да носе мараму у школи, може се и очекивати да ће незадовољници тражити реципроцитет. Секуларни закони ће, наравно, реципрочно забранити стјуардеси да носи своје обележје вере. Тако се само вртимо у круг. Џамија не мора да има минарет, хришћани не морају да носе крст и све тако у недоглед. Забрањивати једно по једно док нас не врате у катакомбе.

[Zayron]

Najapsurdnije je da se svi oni pozivaju na sekularne zakone kad hoće izbojovat nešto za sebe kao taj putnik koji je tvrdio da si želi uživati svojih sekularnih prava kao građanin i jednakosti svih pred zakonom i da iz tog razloga osoblje ni prostori vazdušnog saovraća ne mogu imati neke konfesionalne oznake. A istovremeno rade na tome kako bi sve žene muslimanke imale pravo na poslu hodati u svojoj muslimanskoj odjeći i sa maramama, zarom i nikabom, kako li se to već zove. A to onda ne bi bilo unošenje konfesionalnih oznaka u javne i poslovne prostore? Nije li to dosta licemjerno?