Blažena Osana Kotorska

[Euthyphro]

Evo jedne vrlo zanimljive rimokatoličke blaženice iz naših krajeva. Blažena Ozana rodila se 24 novembra 1493 god. , u Crnoj Gori, u selu Releza, Lješanska nahija. Svetovno ime joj je bilo Katarina Kosić. U ranoj mladosti u svom selu bila je pastirica. Neka njena žitija sugerišu da je već u tom periodu imala nekoliko mističnih doživljaja. Čuvajući jednom ovce i prebivajući u molitvi , ukazao joj se raspeti Hrist. Sa 14 godina, zbog siromaštva i gladi koja je tada vladala Crnom Gorom, roditelji je šalju u Kotor, gde postaje služavka u vlastelinskoj porodici Buća. U žitiju prepodobne Ozane, koje je sastavio povodom 400 godišnjice njene smrti, Don Niko Luković opisuju se njene vrline pre stupanja u dominikanski ženski manastir u Kotoru, koji više ne postoji. Njena želja da napusti svet kulminirala je za vrijeme propovedi na Veliki Petak 1513 godine. Uronivši u misteriju smrti na krstu, krajnjeg smirenja Gospodnjeg, donosi odluku da napusti svet i odlazi u dominikanski manastir. Obadira najstroži poziv zatvornice. Podražavajući usred grada živote drevnih svetih žena zatvornica, pretrpela je mnoštvo iskušenja od demona koji su joj se katkad ukazivali u liku anđela, Bogorodice i svetaca a kaktkad i otvoreno, ne bi li je zaplašili i oterali iz njene isposnice. Njen podvig se između ostalog sastojao u bdenju, molitvi, spavala je na položene merdevine ne dajući ni u retkim trenutcima odmora počinka svom telu. Postojao je svojevremeno kamen, koji su čuvale dominikanke, kojim se blažena Ozana udarala u prsa tokom molitve kao i neka druga sredstva pokore ili mortifikacije. Poslušanje joj je bilo izrada oltarskih pokrova. I danas se u kotorskoj biskupiji čuva jedan takav na kome piše na latinskom: "Budi veran do smrti i daću ti venac života". U ovom podvigu provela je 51 godinu, a zatim otpočinula u Gospodu svome. Pred smrt je zatražila od sestara da joj čitaju iz Jevanđelja opise scena Hristove muke. Kod reči "Žedan sam" iz Jovanovog jevanđelja, zapala je u ekstazu, u istupljenje i u takvom stanju otišla Gospodu svome. Njene mošti nekoliko godina posle smrti nađene su čitave i netljene , te danas počivaju u kotorskoj crkvi Svete Marije, na oltaru Pavlovog obraćenja na putu za Damask. Mnogo se čuda pripisuje zastupništvu blažene. Između ostalog i prekid opsade Kotora od Hajrudina Barbarose. Postoji, koliko se sećam zapis neke žene iz grblja, u njenom testamentu ,d a se jedan deo novca da manastiru za izdržavanje "one svete žene u Kotoru". U Boki Kotorskoj poštovana je i od pravoslavnih i katolika. Zanimljivo je pomenuti da ne postoji nijedan podatak da je stupivši u dominikanski samostan primila ponovno krštenje i miropomazanje, iako rana žitija govore jasno da su joj roditelji bili grčkoga zakona. Izvinavam se ako postoje neke greške, ovu sam biografiju blažene Osane napisao po sećanju.

[Euthyphro]

[Желе Зека]

Читао сам нека сведочења да је њено тело у стању распадања иако се чува у вакумираном сандуку.

[Euthyphro]

Postoji izveštaj sa patološke espertize iz 24 juna 1930. Patolozi su pregledali zemne ostatke bl. Ozane i utvrdili da je čitavo telo prekriveno "pergamentom kože", da je očuvan nos i zubi, čak i jezik, te da su ruke i noge pokretne u zglobovima. Međutim, utvrđeno je da nedostaju stopala. Postoji predanje da su stopala nedugo nakon njene smrti odsečena i preneta u Dubrovnik, kao relikvija. No, toj se relikviji danas gubi svaki trag.

[Euthyphro]

Evo nekoliko detalja iz duhovne borbe Osane Kotorske sa poglavarstvima i vlastima tame, kako beleži njen životopisac: jednom joj se na prozorčiću njene kelije pojavilo biće u crnom habitu (mantiji) nalik na njenog ispovednika. Počeo joj je govoriti o Bogu i duhovnom životu, ali joj je na kraju postepeno počeo našaptavati neka Bogu neugodna dela. Ozana, ne znajući šta da misli o takvoj promeni, odbijajući da prihvati da je njen ispovednik sa takve visine pao tako nisko, predade svoj um Gospodu, i moljaše se u sebi. Prilika se tada preobrazi te iščeze uz strahovit huk, ostavljajući za sobom neizreciv zadah. Pripoveda se još da su je demoni katkad za vreme molitve napadali u obličju crnih ptičurina gačući i praveči veliki metež u njenoj keliji. Jednom dok je vezla u svojoj isposnici korporal, obasja je neka čudna svetlost i vidje ženu sa detetom u rukama. Ta joj se utvara predstavi kao Marija, majka Isusova, te poče hvaliti njen vrlinski život i njene podvige. Smatrajući sebe nedostojnom takvih reči i pohvala, Osana oseti veliki nemir. Prilika joj još savetovaše da ublaži svoj post i ostale trudove jer, navodno, štete njenom zdravlju. Prepoznavši u svemu ovome demonsko našaptavanje, blažena se umom pogruzi u molitvu, tražeći od Boga zaštite, te prilika tog časa nestade.

[Euthyphro]

Da nešto kažemo i čudima koja rana i kasnija žitija pripisuju molitvama Osane zatvornice: Savremenici su za nju tvrdili da je bila obdarena darom prozorljivosti. Tako se tvrdi da je prorekla da će u Kotoru tri velika manastira biti uništena. Za vreme Barbarosine opsade, 1537 god. Mlečani su porušili dva manastira izvan gradskih zidina bojeći se da bi se turske čete u njima mogle ušančiti (dominikanski Svetog Nikolaja i franjevački Sv. Bernardina u Dobroti), a 100 godina kasnije i znameniti franjevački manastir Sv. Franciska iz Asizija, koji je bio zadužbina pravoslavne svetiteljke Jelene kraljice srpske, supruge Svetog i blagočestivog srpskog kralja Uroša. Prorekla je providuru Marinu Pisaniju da će, čim stigne u Veneciju, imati velike neprilike. Zaista, po dolasku u Veneciju ubrzo je bio osumnjičen od svoje vlade da je politički nepouzdan predstavnik venecijanske države. Prorekla je provincijalu dominikanskog reda koji je u Kotor došao da poseti manastire svog reda, da će ga na povratku zadesiti teško iskušenje iz koga će se ipak Božjom pomoću osloboditi. Na povratku ga doista otmu gusari. No kada je ubrzo zapretila strašna oluja gusari ga iskrcaše na ostrvu Mljetu. Pripoveda se još da je Jovan Bisanti, sin Jeronima Bisantija, bio zarobljen od Turaka i odveden u Carigrad. Pošto dve godine nisu dobili nikakve vesti o sinu, roditelji su počeli verovati da je umro, te se obratiše bl. Osani da se pomoli za njegovu dušu. "On nije među mrtvima. Uskoro ćete ga zagrliti.", rekla im je zatvornica. Iste godine, Jovan se vrati zdrav kući. Predvidela je blažena Osana i zemljotrese. Naročito onaj strašni i razorni iz 1563 god. Kada se turski sultan Sulejman Veličanstveni spremao da osvoji Maltu, sa svojom flotom, Osana je kazala da Turci neće zauzeti to ostrvo. Nekoliko decenija pre prorekla je i pobedu u bitci kod Lepanta 1571 god. Veruje se da je Bog njenim molitvama isceljivao bolesnike. Tako postoji zapis o čudesnom ozdravljenju Veronike Bembo, supruge providura Paola Capella, koja beše ozbiljno obolela. Jednom joj dovedoše i dete od pet godina, slepo na oba oka. Reče im da se pomole Sv. Jovanu Krstitelju i da mu operu oči morem, nakon čega dete progleda. Nadbiskup grada Barija Jovan Antonije, boraveći u Kotoru, koji je tada bio pod jurisdikcijom Barijske nadbiskupije, teško se i beznadežno razbole, te mu već dadoše poslednje pomazanje i pripremaše ga za smrt. Neko se tada seti blažene Osane te zatražiše njene molitve. Ona im reče da bolesnika pomažu uljem iz crkve Sv. Nikolaja, posle čega nadbiskup ozdravi. Po povratku u Italiju poslao je u Kotor čestice moštiju mučenika i oltarske ukrase za kotorske crkve, kao znak zahvalnosti. Pripoveda se i o brojnim slučajevima zastupništva na otvorenom moru prilikom bura, oluja i brodoloma. Tako se mornar Trifun Buća pri povratku iz Italije nađe u strašnoj i pogibeljnoj morskoj oluji sa svojim brodom. U isto vreme u Kotoru, za vreme večernjeg, bl. Osana vide u duhu njegovu nepriliku i očajnu borbu sa valovima. Te posla po manastirskog duhovnika, oca Eugenija, da se i on pomoli Bogu za spas ugroženih. Posle nekog vremena Osana reče da je opasnost prošla. U Kotoru su je smatrali zaštitnicom pomoraca, zajedno sa Svetiteljem Nikolajem Mirlikijskim i Svetim Spiridonom Trimifunskim. O ovim događajim svedoči, pored ostalih, njen savremenik i pisac njenog žitija, kotorski plemić i lekar Ivan Bolica.

[Euthyphro]

Postoji još mnoštvo svedočanstvima o čudima što ih je devica kotorska izmolila od Presvete Trojice za svoga zemaljskoga života. Pominju se zaustavljane velike poplave, kada je posle njene molitve prestala obilna kiša koja je danima padala i pretila da izazove strahovitu poplavu u Kotoru. Mirila je zavađane kotorske porodice, kada su se svi napori za pomirenje pokazivali uzaludnim. Veruje se da je njenim zastupništvom grad Kotor i okolina pošteđena kuge koja je te1526te godine pustošila Dubrovnik i Veneciju. No najveće čudo za života blažene bilo je spašavanje Kotora od Barbarosine opsade. Za vreme tursko-venecijanskog rata od 1538 do 1540 vođene su borbe na teritoriji Boke Kotorske. Hajrudin Barbarosa, nekadašnji vladar Alžira i Tunisa, koji je disao mržnjom na veru hrišćansku, dobi naredbu od sultana da osvoji i pokori Boku. Ubrzo je osvojen Herceg-Novi, zatim i Risan. Velika turska flota harala je bokokotorskim zalivom. Posle pada Herceg Novog, važne strateške tačke, papa Pavle III je rekao da je hrišćanstvo u opasnosti. Barbarosa je sa 70 galija i sa 30 000 vojnika krenuo prema Kotoru spaljujući i harajući mala primorska mesta od Herceg Novog do Kotora. Dana 11 avgusta 1539 god. došao je pred Kotor. Usidrio se u Dobroti i pozvao Ivana Mariju Bemba, kotorskog providura da mu preda ključeve grada. Providur je to odbio, te sa kotorskim biskupom Lukom Bisantijem i mnoštvom građana pohrlio ka isposnici bl . Osane. Pošto je svršila molitvu, lice blaženice zasija radošću te reče biskupu i građanima da Bog neće predati grad u ruke nevernika. "Bog im neće dozvoliti da vam nanesu ikakvu štetu", rekla im je. Pozvala je građane da se stave pod zaštitu Bogorodice i Sv. Velikomučenika Trifuna. Imenom Marije Djevice savladaćete neprijateljsku vojsku. "Sutra ćete biti svedoci", kazala je. Zahtevala je da se svi građani ispovede i pričeste. Sve crkve u Kotoru bile su otvorene dok je reka naroda pristizala da se ispovedi i pričesti. Uveravanje bl. Osane utešilo je sve, te se svi digoše na oružje protiv nadmoćne turske sile- muškarci, žene i deca. 14. avgusta Barbarosa je napao Kotor, prvo sa mora. Ali je bio odbijen, jer su ga topovi sa zidina primorali na uzmak. Pokušavao je sa raznih strana prići gradu, ali bez uspeha. Probao je sa kopna ali je bio odbijen. Građani su izašli iz grada i takvom silom odbili nadmoćnu vojsku da se Barbarosa, jedva izvukavši živu glavu, dao u beg, ostavljajući za sobom mnoštvo mrtvih i ranjenih.

[Euthyphro]

Pisao sam o demonskim napastima što ih je pretrpela Osana. Sada je red nešto reći o drugačijim blagodatnim viđenjima što ih je imala. Jednom joj se ukazao apostol naroda, veliki Pavle, da joj pruži utehu u teškim iskušenjima. U viđenju je takođe videla i Svetog Trifuna iz Kampsade, čije se bogomproslavljene i čudodejstvujuće mošti čuvaju u Kotoru. Imala je viđenje i rimokatoličkog sveca Vincetija Ferrerija. Imala je viđenje Hrista, Bogorodice i anđela hranitelja. No duhovno iskustvo koje je obeležilo njen život na zemlji desilo se na Badnje veče 1553 godine. Kao što je Sveta Klara Asiška imala običaj da u noći Hristovog rođenja izmoli 1000 Arhangelskih pozdrava, tako je i Ozana tu noć provodila u molitvi i motrenju. No, u jedno doba, bi u duhu preneta u Vitlejemsku pećinu. Vide Presvetu Bogorodicu kako polaže prelepo Dete u jasle, vide Josifa zaručnika, vide vitlejemske pastire, ču pesmu angela: "Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima i dobra volja!" I ona, nekad crnogorska pastirica, sa vitlejemskim pastirima pokloni se Detetu-Mladencu-Jagnjetu koje na sebe uzima grehe sveta, krotkom Gospodu iz Vitlejema. Ta Vitlejemska noć nikad se nije završila za bl. Osanu. Eno je i sada na kolenima pred Vladikom rođenim u Vitlejemu. Ove događaje bl. Osana je tajila, nikome ih ne kazujući, nego ih je slagala u svom srcu. No na samrtnom odru, njen duhovnik je zakle je da mu ispriča da li je videla kakvo viđenje za života, te ona tada ispriča ovo. A o tome nije želela da se govori. Kada je bilo potrebe da nekome nešto otkrije što joj je bivalo objavljeno, nikada nije govorila da se viđenje i otkrovenje desilo njoj, već bi po primjeru ap. Pavla govorila: Poznajem osobu koja je za života to u duhu videla, te objave primila. Stoga je, kako govori njen životopisac, mnoge dragocene tajne odnela sa sobom u grob.

[Euthyphro]

Zanimljivo bi bilo nešto reći o odnosu blažene Osane prema Crnoj Gori i njenom pravoslavnom stanovništvu. Don Niko Luković, pisac životopisa Bl. Osane, juna meseca 1928 krenuo je peške sa Cetinja u Relezu, rodno mesto Osanino. Opisuje kako je na putu do Releze sretao muškarce i žene kako opterećeni idu na Cetinje da zavrede nešto novca za hleb. "Prolazeći mimo nas, učtivo nas pozdravljaju lijepim crnogorskim pozdravom "Pomaga Bog"". Don Niko dalje pripoveda: "Na ulazu u selo naišli smo na časnog i ponosnog starca Maša Đukanova Markovića, najstarijeg živog potomka blažene Ozane, koji je sa ponosom govorio da je u rodu sa 'Svetom Odivom'. Ovim nazivom seljaci u Relezi zovu svetiteljku. Istakao se hrabrošću u svim ratovima sa Turcima od Grahovca (1858) do Skadra (1912). Začudio se kada sam mu kazao ko sam, da sam iz Boke i zašto dolazim, jer nije nikada vidio katoličkog svećenika, a i rijetko je ko iz Primorja zalazio u njegov kraj. Milina ga je bilo slušati kako priča lijepim narodnim jezikom i bistrinom uma.Umro je početkom 1940. godine. Oporukom je ostavio jedno zemljište kraj svoje kuće i vodu, da se tu napravi počivalo sa kamenim krstom na čast bl. Ozane." U selu Releza postoji pravoslavna crkva Sv. Nikolaja. Meštani su don Niku ispričali da niko od seljana iz poštovanja neće da stane nogom na jednu kamenu ploču u blizini sela, mesto zvano 'Kun', jer se veruje da se tu Osana kao pastirica odmarala. Don Niku su meštani pokazali kućište, ostatke skromne kućice u kojoj je rođena Osana. Što se tiče same Osane, postoje podaci da nikada, do kraja svog života nije prekidala odnose sa svojom Crnom Gorom i Crnogorcima. Njeni hagiografi pričaju kako su je rodbina i ostali sunarodnici posećivali, tražili savet i utehu, a ona ih je tešila, pomagala im savetima i molitvama. Priča se kako su pre povratka kući, krišom uzimali zemlju oko Osanine kelije i čuvali je kao svetinju i polagali na svoje bolesne. Postoji predanje da je pred smrt Osana poželela još jednom da vidi rodni kraj i crnogorska brda, te da je posetila Relezu, kako pričaju u njenom kraju, ali za to nema drugih istorijskih podataka. U to vreme Crna Gora bila je pritisnuta od Turaka sa svih strana, a ostale srpske strane bile su potpuno potpale pod tursku okupaciju. Toliko je žalila nad tom činjenicom da se u njenim žitijima pominje kako je često uzdisala: "Daj Gospode smiluj se rodu hrišćanskome! Zamijeni mu turski jaram kojom drugom pedepsom. Rado bih se žrtvovala za spas naroda moga!" I često je molila za oslobođenje naših krajeva od turskog ropstva. Nikada nije napustila svoj maternji jezik koji se govorio u njenom selu, iako se u Kotoru tada govorio italijanski. O tome govori njen italijanski životopisac Serafim Razzi. Na času smrti tražila je da joj čitaju iz Jovanovog Jevanđelja, na njenom maternjem jeziku. A inače, znala je italijanski i latinski. Postoji fotografija iz 1930 na kojoj se vide crnogorski seljaci u narodnim nošnjama kako stoje pred SLIKOM BL. Osane.

[Velja94]

Kako to ako je telo u vakumu da se raspada?

[Euthyphro]

Ne verujem da se raspada. A i raspalo bi se do sad posle 450 godina. U sadašnjem staklenom kovčegu, koji je rad Antuna Augustinčića njeno telo se nalazi od 1930. god. Pre toga se nalazilo vekovima u običnom, drvenom kovčegu. Osana je sahranjena u monaškoj kosturnici, dakle bez kovčega. Posle nekog vremena telo je nađeno čitavo. Treba reći da je Kotor vrlo vlažan grad. Ko je bio zimi ili u jesen-zna. Često se za dan hleb ubajati od vlage. Njeno telo je neko vreme počivalo u oltaru. No kako je konstatovano da je stepen vlage tu vrlo visok, iz predostrožnosti telo je stavljeno na oltar. Mošti su presvlačene više puta, o čemu postoje iscrpni zapisi i uvek se pokazivalo da je telo potpuno netruležno i gibljivo u zglobovima.

[Euthyphro]

I za kraj recimo nešto kratko o smrti, pogrebu, posmrtnim čudima, kultu i zvaničnoj beatifikaciji blažene Osane Kotorske. Smrt je blaženu Osanu zadesila 27. aprila 1565., u njenoj sedamdeset i drugoj godini života i pedeset i drugoj godini zatvorništva. Pred smrt je učinila potpunu ispovest, roneći suze, pred svojim ispovednikom Tomom Baskijem, O.P. Pričestivši se i oprostivši se sa sestrama, slušala je čitanje jevanđelja a onda tiho,nepostidno, mirno otišla u večnost. O fizičkom izgledu blažene Serafimu Razziju pripovedala je jedna stogodišnja monahinja koja je lično poznavala Osanu, a koju je Razzi bio zatekao još u životu. Rastom je bila niža od proseka, no u licu je bila vrlo lepa. Uprkos godinama i strogom isposničkom životu, njeno lice otkrivalo je da se radilo o izuzetno lepoj ženi. Protivno običajima, njeno telo bilo je izloženo pet dana u crkvi Sv. Pavla, jer je toliko bilo potrebno da bi se izređao ogroman narod iz Kotora i okoline koji je došao da se oprosti sa svetom ženom. Stari životopisi nabrajaju siromahe kojima je Osana delila novac koji su joj ljudi davali, bolesne i udovice koje je tešila, sveštenike, monahe, biskupe, vlastelu, sav kotorski svet koji je pet dana bio u mimohodu oko njenog odra. U toku tih dana, po starim životopisima, iz njenog tela počeo je da se širi blagouhan miris. Peti dan po smrti sahranjena je u zajedničkoj kosturnici dominikanskih kaluđerica, u crkvi Sv. Pavla u Kotoru. "Redovničke sestre i kotorski građani su možda mislili da u ovom životu neće više videti lik anđeoske djevice", govori njen hagiograf, ali je Bogu bilo ugodno i da se na ovoj ženi ispune reči da je On onaj "Qui non dat sanctos suos videre corruptionem". Posle nekoliko meseci, umre još jedna sestra iz manastira Svetog Pavla, te otvoriše grobnicu da tamo stave i njeno telo, no ne behu malo iznenađeni kada videše da se truljenje ne samo ne beše kosnulo tela blažene Osane već slatak i prijatan i vrlo jak miris namah ispuni svu crkvu i manastir.Biskup kotorski Luka Bisanti tada naredi da se Osanino telo izvadi iz grobnice i položi u poseban sanduk u crkvi Svetog Pavla. U ovoj crkvi njeno telo nalazilo se sve do francuskih ratova 1807. god. kada je dominikanski manastir ukinut a crkva pretvorena u vojno skladište. Tada je njeno telo preneseno u drevnu crkvu Svete Marije Koleđate. O čudima učinjenim post mortem izdvojiću nekoliko: Anđelika Bisanti bejaše tako teško obolela da se svakog časa očekivaše njena smrt. Sveštenik koji ju je u bolesti tešio donese joj deo monaške odeće bl. Osane i položi na nju. Utom bolesnica oseti olakšanje i pre noći već beše na nogama i požive još mnogo godina posle toga. Jedinica kćerka Marije Gozze Gučetić iz Dubrovnika usled boginja oslepe na oba oka. Kada joj lekari nisu mogli pomoći odvede kćer u Kotor i ova progleda kada usnama dotače kivot sa moštima blažene Osane. Marko Bubić iz Budve bejaše u smrtnoj opasnosti na moru, na putu prema Grčkoj. Sa sobom uvek nosaše kao svetinju komadić od pokrivala za glavu koji je pripadao bl. Osani. Priveza ga o konopac i spusti u more i oluja se tog trena stiša. Kao zahvalu poklonio je crkvi Svete Marije srebrno kandilo. Nikola Pelješčanin zapade među razbojnike, koji su mu oružjem pretili tražeći novac. U strahu za život on zavapi: Blažena Ozano izbavi me!" Napadači tada onesviješćeni padoše na zemlju a Nikola pobeže. Poslao je na dar šest velikih sveća i milostinju crkvi Sv. Marije. Ova čuda zbila su se tokom XVII i XVIII veka. Proces za zvaničnu beatifikaciju počeo je odmah posle Osanine smrti. Na žalost mnogi spisi koji su bili bitni za njenu kauzu izgubljeni su zbog ratova i požara u biskupskom arhivu u Kotoru, što je dosta usporilo proces beatifikacije. Konačno proces je obnovljen 29 jula 1905. Najzad posle 362 godine od smrti 21 decembra 1927, po preporuci Kongregacije obreda papa Pio XI potpisao je ukaz o njenom proglašenju blaženom i unesena je u Rimski martiriologijum, I na njoj se ispuniše one prelepe reči iz Osijinog proročanstva: "Evo, odvešću je u pustinju i njenom progovoriću srcu" (Osija 2:14)

[Euthyphro]

Mesto podviga bl. Osane. Inače u Kotoru je bilo još barem devet 'reclusa', zazidanih devica, ali se o njima ne zna mnogo, tj. ja ne znam ništa.

[Euthyphro]

Zanimljiv je uopšte taj jedan pokret ženskih zatvornika u Rimskoj Crkvi ... to je nešto što traje i danas. Postoji jedna žena, sličnog poziva kao i Ozana, ali u našem vremenu. Nazarena od Isusa ... pa ću ovdje postaviti nešto o ovoj skrivenoj Hristovoj duši, o njenom skrivenom življenju u zatvorništvu usred grada, usred svjetskih lomljenja i prevratanja, usred valova svijeta i njegovih smutnji koji su udarali u njenu ćeliju. Nisam znao gdje drugo da postavim...

7. februara 1990. godine, u samostanu monahinja Kamaldoljanki u Rimu,umrla je setra Nazarena Crotta. Puno sestara umire nakon dugih godina u klauzurnim manastirima i svakako da je poziv svake od njih posebno zvanje u Crkvi. Smrt sestre Nazarene probudila je vće zanimanje u svijetu, a njena ćelija do danas privlači mnoge hodočasnike u Vječni Grad i one koji žele moliti njezin zagovor. Što se to posebno veže za sestru Nazarenu i zašto o njoj vrijedi pisati?

Sestra Nazarena, po krštenju Julia, rođena je 15  oktobra 1907. godine u Connecticut u USA, kao sedmo dijete u obitelji Crotta, talijanskih emigranata. Završila je studij književnosti i muzike, bavila se plesom i sportom. Koliko god da je razmišljala o početku karijere u struci, nije vidjela sebe u porodičnom i bračnom životu. Sjećajući se tog životnog perioda (1953), napisala je u pismu Majci Skolastiki Berardi: U pojedinim periodima mog života, Bog je bio nazočan na poseban način svojom milošću i dao mi je osjećati, da sam pozvana na nešto veliko, rijetko; tada još nisam znala, što bi to moglo biti. Uvijek sam osjećala, da brak nije bio za mene i da sam pozvana na nešto posebno. Znala sam da će mi jednog dana biti dano spoznati taj put, na koji me poziva Bog. To nešto neobično bilo je: „poziv u pustinju”.

Bog je u jednom trenutku dao spoznati s. Nazareni taj „posebni put”. Velikoj silini, kojoj se nisam mogla oduprijeti, privukao me k sebi, u pustinju – priznat će kasnije svojoj poglavarici. Sestra Nazarena je Božji poziv shvatila doslovce, te je zaželjela započeti život u Judejskoj pustinji, u Palestini. Realizaciji tog Puta, na tako doslovan način, usprotivio se duhovnik.

Julia na koncu odlazi u Karmel Newport, koji nakon tri mjeseca napušta i po savjetu duhovnika, odlazi u Rim. Rim je bio, kao i danas, bogat u raznolikosti Crkvenih redova i pokreta. Bilo je logično da će u tom bogatstvu Julia lakše pronaći svoj put i duhovno vodstvo... U samostanu monahinja kamaldoljanki na Aventinu prolazi vrijeme postulature i novicijata, ali nevideći mogućnost pune realizacijesvoga „poziva na život u pustinji” izlazi iz samostana i ponovno odlazi u Karmel, ovog puta u Italiji. Dakako, ni taj oblik života nije odgovoarao njezinom pozivu, na koji se osjećala pozvana, zato se nakon petogodišnjeg iskustva i uz nutarnje trpljenje odlučila napustiti samostan. U jednom pusmu svom kasnijem ispovjedniku, O. Anzelmu Giabbani OSB Cam., piše, kako je godinama osjećala da prolazi kroz oganj, gledajući ogromnu duhovnu snagu koja ju okružuje.

Od prvoga „poziva u pustinju”, kako je Julia spoznala 1934. g., živjeći kod svojih roditelja u Sjedinjenim Državama, prošlo je gotovo deset godina. Nije bilo lako u ono vrijeme ulaziti i izlaziti iz samostana što je povlačilo mnoga pitanja, poglede, a možda i osude, drugih. Iz perspektive vremena, čini se, da ju je Bog kroz sva ta iskustva pripremao na život u potpunoj osami. Nakon tolikih godina potraživanja, Julia dolazi do svoje konačne postaje, a to je bio već poznati joj samostan Kamaldoljanki sv. Antuna Opata u Rimu. Već je kod njih jedanput prošla vrijeme početne formacije, a sada bi to konačno trebalo biti mjesto do konca njezina života. Samostanska zajednica odlučuje promiti Juliu ka privatnu Rekluzu, zatvorenicu u četiri zida. Dakle, Julia nije primljena kao član ove benediktinske zajenice, nego kao privatna osoba kojoj su pruženi uvjeti da ostvari ovaj specifičn poziv. Dan 21. studenog 1945. g., bio je poseban za Juliu Crottu, jer je napokon pred njom stajala mogućnost pune realizacije „poziva u pustinju”,.

Nakon privatne audijencije, na koju je primljena kod sv. Oca Pia XII, Julia započinje život u rekluzi, što znači u potpunoj izolaciji, kako od svijeta, tako i od zajednice u kojoj boravi. Za vrijeme audijencije Julija je predstavila svoje vlastito pravilo za život u zatvorenoj ćeliji. Papa Pio XII ju je blagoslovio, iako je priznao da je pravilo malo presurovo. Prema tom pravilu, sestra Nazarena Julia Crotta, provela je 43 godine života u potpunoj izolaciji. Mala, skromna ćelija, s jednim prozorom neprozirnog stakla što gleda na Circo Massimo, a drugima na unutrašnjost crkve, gdje do danas monahinje Kamaldoljanke obavljaju svoju liturgiju, postala je za Juliu mjesto konačne realizacije „poziva u pustinju”.

Nakon dvije godine života u rekluzi, dobila je dopuštenje položiti privatne zavjete i uzela je ime s. Nazarena od Isusa, želeći nasljedovati Njegov skroviti život u Nazaretu, boraveći u ćeliki kako je govorila: „ona sama sa samim Bogom”. Tako je isprva s. Nazarena bila nešto kao biskupijska pustinjakinja, što je njoj bilo sasvim dobvoljno, iako je kasnije primljena u red Kamaldoljanki. Nakon nekoliko godina ostvarenog poziva napisala je u pismu O. A. Gabbani, da život anahoreta mora biti „ukopan” u šutnji, samoći, skrovitosti, nekako „pokopan” u samome Bogu, mora biti skrovit život, o kojemu ništa neznamo, o kojemu nitko ne govori niti čuje.

31 svibnja 1953. godine S. Nazarena ipak polaže svečane monaške zavjete i tako postaje monahinja kamaldoljanka. Poziv sestre Nazarene nije bio bez sudjelovanja u životu zajednice kamaldoljanki, jednome od najstrožijih ogranaka benediktinskog Reda. Ručnim radom, točnije pletenjem palminih grančica za nedjelju cvijetnice, sestra je i materijalno doprinosila samostanu te je tako pokrivala svoj život i radom svojih ruku.

Papa Pavao VI. posjetio je samostan sv. Antuna pustinjaka na Čistu srijedu 23.  februara 1966. i blagoslovio s. Nazarenu iza rešetaka. Vjerna svom pravilu i pozivu, svoje je lice sakrila i pred sv. Ocem ispod crnog vela. Sav svoj zatvorenički život sestra je skrivala svoje lice za Gospodina i kako je život u samostanu išao dalje svojim tijekom, i poglavarice su se mijenjale, one, zadnjih godina Nazarenina života, nisu niti znale kako sestra rekluza izgleda. Bilo je nekih lukavih pokušaja da se fotografira, ali u glavnom samoinicijativnih kod pojedinih sestara i bez velikog uspjeha.

Takav život nije prolazio bez svojih kušnji, dapače, one su bile jače, lukavije, učestalije i bolnije. Nije svaka poglavarica razumjela ili barem htjela tolerirati posebno zvanje s. Nazarene, te se pokušavalo sestri uskratiti taj „poseban status“ u zajednici…

No, Bog je htio da ovaj pustinjski cvijet, u jednom neočekivanom trenutku, procvjeta i proslavi svog Stvoritelja. Ovaj poziv, baš kao pustinjski cvijet, rijedak je u našoj Crkvi. Takav i treba biti. Nije ga lako razumjeti, baš kao i cvijet u pustinji. Zašto baš tamo, u pustoj zemlji, u ovo nevrijeme, želi cvasti. I za koga? Kome se želi pokazati, čija ga ruka želi ubrati? 

Svojim životom u potpunoj skrovitosti, provedenim u molitvi, pokori i ručnom radu, dala je ne samo svojim sestrama, nego i cijeloj Crkvi i svijetu svjedočanstvo posvećenosti Bogu iz Ljubavi.

 

Rekluza je oblik posvećenog života, trenutačno moguć samo u Kamaldoljanskom redu, najstrožijem ogranku benediktinskog nasljeđa. Zasniva se na potpunoj vanjskoj izolaciji od svijeta, čemu druguju strogi post i pokorničke vježbe. Rekluza je osobito rijetko zvanje i može se prvdati jedino Božjom ljubavlju i milošću Spasitelja.
U Kamaldoljanskim je samostanima često pripremljena jedna ćelija bliže svetištu crkve, s nakanom, da se osiguraju posebni uvjeti, ko Gospodin pozove koju od sestara na život rekluze. Tu ćeliju sestra nikada ne napušta, osim iz zdravstvenih razloga, ali tada prestaje život rekluze. Imala bi mogućnost izlaska vani, na maleni hodnik iza ulaza u ćeliju. Sudjelovala bi u Euharistiji iz svoje kapele, pričešćujući se kroz poseban otvor (dovoljan za pružiti dlanove) blizu prezbiterija - oltara.

Među  našim blaženicima ističe se Ozana Kotorska (1493. - 1565.), dominikanska trećoredica i rekluza ili „zazidana djevica“, kako su to u ono vrijeme nazivali.
http://pustinja-nova.blogspot.com/2012/02/pustinjski-cvijet-s-nazarena-od-isusa.html

Nazarena Grota prije ulaska u zatvorništvo...

Kako gori   srce dok slušam ove riječi:

 

 

 U pojedinim periodima mog života, Bog je bio nazočan na poseban način svojom milošću i dao mi je osjećati, da sam pozvana na nešto veliko, rijetko; tada još nisam znala, što bi to moglo biti. Uvijek sam osjećala, da brak nije bio za mene i da sam pozvana na nešto posebno. Znala sam da će mi jednog dana biti dano spoznati taj put, na koji me poziva Bog. To nešto neobično bilo je: „poziv u pustinju”

[Euthyphro]

o Kamaldoležanima ću pisati nešto kasnije...

Kamaldoležanska pustinja...