Rektor Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu o Papi i papinstvu

[Aristotel]

Intervju s mons. Jurom Bogdanom, rektorom Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu, u prigodi pastoralnoga pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj za Hrvatski katolički radio

Dolazak svetoga Oca Benedikta XVI. u Republiku Hrvatsku potiče nas među ostalim na razmišljanje o ulozi pape u Crkvi i uopće o papinskoj službi.

Povijesno gledajući, sve započinje u neobičnom i divnom susretu između Isusa i nepoznatog ribara iz Betsaide u Galileji, Šimuna, kojega je Isus prozvao Petar. U trogodišnjemu Isusovom javnom djelovanju, Evanđelja nas više puta izvješćuju o Isusu i Petru. I njegov brat Andrija bio je također apostol. Osobito je značajan tekst sv. Mateja u 16. poglavlju u kojemu je kršćanska zajednica prepoznala početak ustanovljenja petrove službe - papinstva. Nakon što je Petar na Isusov upit o sebi javno ispovijedio svoju vjeru u Isusa riječima „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Isus mu je uzvratio: „Ti si Petar Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16,18-19). Tu je početak. Ovo je temelj Petrove službe, Petrova prvenstva u Crkvi.

Evađelist Matej govori o ključevima kraljevstva nebeskoga. U židovstvu ključevi su simbol vlasti, autoriteta. Uostalom kao i danas. Tko ima ključeve taj ima posebnu vlast. Kad nekome dademo npr. ključeve od osobnoga automobila, od osobnoga stana, osobnoga računala dali smo mu punu vlast, puno povjerenje. U nekim priredbama, javnim kulturnim događajima i danas simbolički se pojedincima predaju ključevi grada. U knjizi Otkrivenja Isus za sebe tvrdi: „Mrtav bijah, a evo živim uvijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja“ (Otk, 1, 18). I ova Isusova izreka daje nam naslutiti koliku vlast Isus predaje Petru dajući mu „ključeve kraljevstva nebeskoga“.

„Papa, rimski biskup i nasljednik svetoga Petra, 'trajno je i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika'. 'Rimski prvosvećenik po svojoj službi kao namjesnik Kristov i pastir Cijele Crkve ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast, koju može uvijek slobodno vršiti“[1].

Rimski biskup, glava biskupskoga zbora, ima također nezabludivost snagom svoje službe, kada, kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri, definitivno proglašuje nauku vjere i morala (...). Crkvi obećana nezabludivost nalazi se također u biskupskome zboru kad vrši vrhovnu učiteljsku službu zajedno s Petrovim nasljednikom, osobito na općem saboru[2].

Ima li i drugih mjesta u Novome zavjetu gdje se Petru predaje vrhovna vlast u Crkvi?

Nakon što se Isus ukazao svojim učenicima na Tiberijadskome moru, tri puta je postavio pitanje Petru „Ljubiš li me? I na tri puta opetovani isti Petrov odgovor, Isus kaže Petru „Pasi ovce moje“ (Iv, 21, 15-17). Isus za sebe kaže više puta da je on dobri pastir. Sve one koji vjeruju njemu i koji ga u vjeri slijede on naziva stadom u najplemenitijem smislu riječi. Ovdje ne možemo preskočiti deseto poglavlje Ivanova Evandjelja koje govori o Isusu Dobrome pastiru. „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za svoje ovce“ (Iv 10, 11). U predanju pastirske vlasti Petru, kršćani – katolici, vide predaju vlasti Petru, nad svima onima koji ispovjedaju vjeru u Isusa, tj. Crkvu. Isus je vrhovni pastir Crkve. Ovdje na zemlji u njegovo ime to je Petar, danas u osobi Benedikta XVI.

Petrova služba u Crkvi započima u Galileji a završava u Rimu?

Petar je rođen u Betsaidi gdje je zajedno s bratom Andrijom bio ribar. Lovio je ribu, zajedno s braćom sinovima Zebedejevim, Jakovom starijim i Ivanom, koji su također postali apostolima. Matej, Marko i Luka izvješćuju nas da je Isus u gradu Kafarnaumu ozdravio Petrovu punicu od ognjice. (Mt. 8,14;Mk. 1,30-31; Lk.4,38). Rezultira dakle da je Petar bio oženjen. Sv. Pismo ne bilježi ime Petrove supruge i ne znamo je li bila živa kada mu je Isus ozdravio punicu. Istočna predaja daje Petrovoj ženi ime Ivana, a Zapadna tradicija naziva ju Perpetua. Petrov brat Andrija (prvozvani) predstavio ga je Isusu. Njegov poziv na apostolsku službu je stupnjevit. On je definitivan kad Isus kaže Petru: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude“ (Lk 5,11; Mt. 4,22).

U Novome Zavjetu u popisima apostola Petar je redovito spomenut prvi (Mt. 10,2-4; Mk. 3,16-19; Lk. 6,13-16). Juda Iškariotski je uvijek posljednji na popisu. Petar je prvi na popisu apostola i u Djelima apostolskim: (Dj. 1,13; 2,37; 3,1; 3,3; 3,11). To nije samo kod Ivana (Iv.1,44). Petar uzima riječ i prvi odgovara između svih apostola. Matej ga naziva „prvim apostolom“ (Mt. 10,2). Niti je najstariji, niti je prvi po stažu u Isusovoj službi. Ipak nastupa prvi, po autoritetu i vlasti što ju je primio od Gospodina.

Nakon Galileje kamo je Providnost odvela Petra?

Nakon Uskrsnuća i Pedesetnice apostoli su krenuli u razne krajeve svijeta propovijedati sve što su vidjeli, čuli i uopće doživjeli s Isusom. Petar je neko vrijeme bio i u Antiohiji Sirijskoj (u današnjoj Turskoj). Spomen na njegov boravak u Antiohiji na rijeci Orontu je i križarska crkva u stijeni, „Pećina sv. Petra“. Nekada veliko središte i rasadište kršćanske poruke, danas je Antiohija, grad gdje gotovo, da i nema kršćana. Islam ih je potisnuo. (Spomenimo usput da je u tome gradu naš zemljak sv. Jeronim Dalmatinac zaređen za svećenika). Predaja kaže da je Petar tamo bio prvim biskupom. Nakon toga doputovao je u središte carstva u grad Rim. Tu je propovijedao evanđelje, bio mučen i pogubljen, po svoj prilici 64. ili 67. godine naše ere. Mučeništvo je podnio u blizini velikoga obeliska u Neronovome cirkusu. Pokopan je na obližnjemu groblju. Negda nijemi svjedok mučeništva sv. Petra, obelisk, postavljen je u samo središte trga sv. Petra u Rimu. Tamo se i danas nalazi. Iznad mjesta mučeništva i groba sv. Petra uzdiže se središnji hram Katoličke crkve, bazilika sv. Petra. Nakon desetogodišnjih arheoloških iskapanja (1939.-1949.) po nalogu papa Pija XI i Pija XII. pronađeno je više spomeničkih ostataka koji upućuju da je tu pokopan apostolski prvak sv. Petar.

Petrovi nasljednici stoluju u Rimu do danas?

Od sv. Petra do danas rimska Crkva je brižni čuvar Petrovih zemnih ostataka ali još više: ona je svijesna da je nasljednica i čuvar cjelovite baštine vjere „Pasi ovce moje“ (Iv 21,16). „Učvrsti svoju braću“ (Lk. 22,32). „Ti si Petar Stijena i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji bit će odriješeno na nebesima.“ (Mt 16, 18-19). Rimski biskupi koji će naslijediti sv. Petra sve do danas, u vođenju zajednice vjerujućih na univerzalnoj razini, imaju nezamjenjivu i nemjerljivu ulogu i važnost u evangelizaciji i jedinstvu pokrajinskih i mjesnih Crkava.

Politički i religiozni autoriteti rimskoga carstva od početka su bili svijesni originalnosti, novine i snage kršćanske poruke. Vlasti su svijesne posebne uloge i duhovnoga vodstva rimskoga biskupa. Stoga je često rimski prvosvećenik na udaru žestokih progona. Logika onih koji ne poznaju milost i ne posjeduju dar vjere je jasna: Udari pastira i stado će se razbježati. Božja logika je drugačija. „Krv mučenika, sjeme je novih kršćana“.   Bilo je i razdoblja Crkve kad su uslijed političkih neprilika Petrovi nasljednici pape boravili izvan Rima. Najduže razdoblje te anomalije je tzv. Avignonsko sužanstvo. I u takovoj situaciji znalo se da je Petar rimski biskup, da je njegovo mjesto u Rimu i to što boravi izvan Rima da će se prije ili kasnije riješititi, te da papa mora boraviti u Rimu.

U dvomilenijskoj povijesti Katoličke Crkve papinstvo će sačuvati kontinuitet. I danas zauzima iznimno važnu ulogu, ne samo u duhovnom životu ljudi nego ju mnogo i nadilazi.

Druge kršćanske zajednice npr. pravoslavne Crkve nemaju isti stav i tumačenje o izvršavanju Petrove – papinske službe. Katolički vjernici u našoj domovini žive i s pravoslavnima. Koje bi bile bitne razlike u učenju pravoslavne Crkve o papinstvu, Petrovoj službi u Crkvi?

U Novome Zavjetu nigdje se ne spominje sv. Petra kao rimskoga biskupa. Ipak, neprekinuta je tradicija od prvoga stoljeća da je Petar mučenički umro, za vrijeme progonstva cara Nerona. Koliko nam je danas poznato, prvi koji govori o Petrovoj mučeničkoj smrti u Rimu, bio je Klement Rimski, koji je i sam bio rimskim biskupom od 88. do 97. godine. Katolička tradicija i vjerovanje drže da je Petar prvi papa. Zajedno s riječima zapisanima u Novome zavjetu, upravljenima Petru, za katolike, jasno i nedvosmisleno izražavaju njegovu središnju službu i vrhovnu vlast u Crkvi.

Pravoslavne Crkve priznaju Petrovo prvenstvo ali samo djelomično i na drugačiji način nego li to shvaća Katolička Crkva. Prema njima, rimski papa je u prva tri stoljeća imao samo počasni, ali ne i jurizdikcijski primat. Rimska biskupska stolica uživala je veliki ugled radi toga što je bila u glavnome gradu carstva kažu pravoslavci, „pa se prema tome na rimskoga biskupa gledalo kao na prvog episkopa. Međutim, on je imao samo počasni, a nikako jurizdikcioni primat, kako tvrde rimski bogoslovi na osnovu Mt. 16,17-19“[3]- uče pravoslavci. Petar bi u tome bio „prvi medju ravnima“ (jednakima), „izraz koji označava mjesto rimskoga biskupa u sastavu pentarhije“. Prema shvaćanju pravoslavnih Crkava, Petar među dvanaestoricom jest protos (latinski Primus) tj. slika njihovog jedinstva, prvi u nizu, a ne apostol na višemu stupnju“[4]. Pravoslavni odriču papi univerzalnu jurizdikciju. Petar, papa, Crkvom upravlja kolegijalno. Jednostavno predsjeda i predstavlja sav apostolski kolegij. Prema pravoslavnima, u prvih devet stoljeća Crkva je tako bila ustrojena sa svojim patrijarsima i ekumenskim Saborima. Prema njima Rimski papa je nastupao autokratski, izdizao se između ostalih te je radi toga bio isključen iz zajedništva pravoslavnih Crkava. Stoga je medju njima naslov prvoga medju jednakima priznat patrijarhu u Kostantinopolu. Tamo su se nalazile relikvije rođenoga brata sv. Petra, sv. Andrije apostola[5].  

Kao što se može pročitati u Enciklopediji Pravoslavlja: „Pravoslavlje ne negira primat biskupa u Rimu, u poretku patrijarha mjesnih Crkava, ali mu ne daje kanonsku poziciju s univerzalnom jurisdikcijom. Primat jedne mjesne Crkve nije božanskog nego historijskoga prava, na što ukazuju vaseljenski sabori (kanon tri Drugog,[6] i kanon dvadeset i osam Četvrtog vaseljenskog sabora, a sabor je najviša vlast u cijeloj Crkvi i njemu se pokoravaju svi biskupi, uključujući i rimskog“[7]. Dakako da Katolička Crkva ne može prihvatiti ovakovo učenje. Ipak, dolaskom Benedikta XVI. u Hrvatsku, uza sve različite doktrinalne pozicije o Petrovoj službi u Crkvi, važno je posvijestiti i katolicima i pravoslavcima povijest i ulogu Petrove službe u Crkvi od samoga početka do danas. To u mnogočemu pomaže jednima i drugima da s poštovanjem prime ovaj veliki dar pohoda sv. Oca našoj domovini.

Primat sv. Petra u Crkvi nije bio istoznačno shvaćan ni u katoličkoj tradiciji, unutar katoličkih zajednica kroz stoljeća. Bio je tema teoloških razmišljanja pa i glasnih protivljenja?

Točno. O Petrovoj službi u Crkvi razmišljalo se i razgovaralo na mnogim razinama. S jedne strane postoji opasnost prenaglašenoga centralizma Petrove službe, u kojemu se gubi prisutnost i uloga zbora – kolegija biskupa s kojima Petar vodi Crkvu. S druge strane opasnost je od prenaglašenog biskupskoga kolegija i partikularnih Crkava koje bi djelovale pa i neovisno od Petra. Razgovori na ovu temu unutar katoličke zajednice nisu išli bez prijepora. Još više, razgovori unutar kršćanskih „sestrinskih“ Crkava, nailazili su redovno na „tvrdi orah“ – o poimanju papinskoga primata. Drugi Vatikanski Sabor potaknuo je razmišljanja na ovu temu. Rimski prvosvećenici, Pavao VI. i Ivan Pavao II. ohrabrivali su ih u osvijetljavanju i produbljivanju Petrove službe u Crkvi. U nagovoru suradnicima Tajništva za jedinstvo kršćana 28. travnja 1967. Pavao VI. je ustvrdio kako je svijestan da je njegova služba „najveća zapreka na ekumenskome putu“ prema uspostavljanju potpunoga jedinstva Crkve[8]. Enciklikom Ut unum sint (Da svi budu jedno) Ivan Pavao II. ohrabruje ekumenski dijalog i produbljenje shvaćanja uloge Petrove službe u Crkvi. Papa je svijestan da njegova služba „predstavlja poteškoću za veliki dio drugih kršćana, čije je sjećanje označeno stanovitim bolnim uspomenama“[9]. On želi da se  iznađe način obnašanja primata, ne odričući se nikako bitnoga u poslanju petrove službe[10]. Održano je mnoštvo znanstvenih skupova na tu temu. Sve to u želji izgrađivanja solidnih temelja za međusobno približavanje i upoznavanje s ciljem promicanja ekumenskih gibanja, kako bismo svi kršćani postali „jedno stado i jedan pastir“. U ekumenskim nastojanjima, Benedikt XVI. nastavlja tragom svojih prethodnika. Posebno je zauzet i pažljiv za razgovore s pravoslavnim Crkvama.

U hrvatskome društvu kao i u nekim drugim zemljama gdje je dolazio Benedikt XVI. ima stanovitih prosvjeda protiv pape, protiv njegovog stava o pojedinim pitanjima etike, morala itd.

Sasvim je razumljivo da ljudi u demokratskim društvima imaju pravo javno i argumentirano kazati što misle. Diktature nam priječe javno misliti i javno iznositi svoj stav. Svako izgrađeno društvo, pa i ovo europsko koje u svojim temeljima ima kršćansku podlogu i korjene, teži k vladavini prava gdje se slobodno govori i misli. I Crkva Katolička ima pravo kazati jasno i javno, koje je njezino učenje. Tko se tome suprotstavlja protivi se Isuovome nalogu apostolima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio“ (Mt. 28, 18-20). Na evangelizaciju svijeta pozvani su svi koji su kršteni u Isusovo ime. Svi koji vjeruju riječima Evanđelja. U službi Petra naših dana, to osobito čini Benedikt XVI.

Svako izgrađeno društvo pretpostavlja odgovornost za izgovorenu riječ. U civilizarinim društvima zacrtani su pravni okviri unutar kojih se organizira javni život građana u jednoj državi. Rekao bih da je to slično prometnim znakovima. Oni su tu da nam pomognu stići do cilja a nipošto da ograniče našu slobodu vožnje, kretanja. Uvijek su dobrodošle ozbiljne rasprave o nekim pitanjima, kad se o njima razgovara argumentirano, s različitih pozicija. To pomaže u izgradnji vlastitih stavova, traženju i usvajanju istine. Svaki čovjek teži istini. Ipak znade se i pretjerati s izrazima. Metodama linča koje su ispod svake razine, druge se želi ušutkati. To vodi bezvlađu. Anarhija i anarholiberalni stavovi su najpogubniji za ljudsko društvo, za državu. Ne vode dobru građana. Umjesto da grade oni razgrađuju.

Benedikt XVI. dolazi u Hrvatsku, da bi utvrdio braću u vjeri. To je njegovo poslanje. To je njegovo pravo kao vrhovnoga pastira Crkve, doći i govoriti u društvenoj zajednici gdje se većina stanovništva izjašnjava katolicima. Crkveni nauk, vjera i moral, objavljene su istine koje Crkva naučava u svim sustavima, vremenima.... U zgodno i nezgodno vrijeme. Papa ne može drugačije govoriti nego li je govorio Isus Krist: Istinu u ljubavi. S ljubavlju. Kršćanstvo je vjera ljubavi. Isusova poruka je poruka ljubavi. Osobno želim vjerovati da svi hrvatski građani, katolici i nekatolici, znaju kulturno i dostojanstveno iznositi svoje stavove. Pa i onda kada imamo sugovornika s drugačijim stavovima i životnim uvjerenjima. To je ljudski. To je kršćanski. To je civilizacijski - europski. Svi oni koji profesionalno imaju obvezu i zadatak javno istupati, bez obzira u kojoj službi i poslanju, imaju veliku šansu, rekao bih privilegij u promicanju dobra u društvenoj zajednici, ali i veliku odgovornost pred Bogom i ljudima.

Ipak držim da Vam je poznato da prigodom papinskih pohoda mnogim zemljama i vjernicima u njima, stanovite udruge, glasnije nastupaju i svojom zaglušnom bukom žele diskreditirati ili barem umanjiti jasnoću papine poruke. Ima i situacija gdje se u javnim sredstvima društevnoga priopćavanja zaobilazi i onaj pristojni minimum da se građane tih država profesionalno izvijesti o ulozi Papine službe i njegovome pohodu. Postoji li takova opasnost i za Hrvatsku?

Ništa novoga pod suncem pa ako bi se dogodilo i u Hrvatskoj. Ovdje ne bih želio ulaziti u eventualnu zakonitost, ili nezakonitost nasilnoga promicanja takovih radnji i stavova. Radije iznosim svoje vjerničke osjećaje i zazmišljanje. Sv. Matej prenosi Isusove riječi u Govoru na gori gdje i sam Isus predviđa sudbinu kršćanske zajednice pred nasiljem ovoga svijeta. Isus kaže: „Blago Vama kad Vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite velika je plaća vaša na nebesima. Ta progonili su tako proroke prije vas. (Mt, 5,11-12).

U prvim stoljećima kršćanstva, u rimskome carstvu pogani, neupućeni u kršćanske istine, odvodili su kršćane pred sudove, bacali ih u tamnice. itd. Optužbe protiv njih bile su monstruozne. Tako npr. referirajući se na riječi Euharistijske pretvorbe iz sv. Mise, (najsvetiji dio otajastava naše vjere što ih slavimo) govorili su za kršćane da prinose ljudske žrtve, da jedu djecu itd. itd[11]. I u takovim situacijama tješi nas sigurnost Isusove poruke i nade koju nam Isus daje u trpljenjima i progonstvima. Kao npr. Isusova riječ „U svijetu imate muku, hrabri budite. Ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16, 33). „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 20). „Što koristi čovjeku ako čitavi svijet dobije a dušu svoju izgubi“. Ili nadalje. Hrabreći one koji ustrajavaju na njegovome putu, rekli bismo na identitetu Kristovog učenika, kršćanina, on kaže za svoje učenike, nasljedovatelje:  „Vi ste sol zemlje. Vi ste svijetlost svijeta (Mt 5, 13-14).

Napadaji na Crkvu, na sv. Oca, zaglušni prosvjedi se ispuhnu kao baloni. To se poglavito pokazalo kod papinih pohoda mladima, prigodom međunarodnog dana mladih. Koliko različitih skupina je dijelilo razne prmičbene materijale, protiv Crkve, sv. Oca, crkvenih službenika.... Ne mogu s ove distance ocijeniti što se događa u Hrvatskoj, ili što bi se moglo od tih eventualnih negativnih, ponajčešće rafinirano instrumentaliziranih naboja dogoditi, prigodom pohoda sv. Oca Hrvatskoj. Čvrsto sam uvjeren da i u tim eventualnim nevoljama hrvatski građani imaju dovoljno zrelosti da prepoznaju o čemu je riječ i s koje strane pušu vjetrovi. Uvijek mi je žao onih, do kojih nisu doprle cjelovite istine naše vjere u pravome svijetlu, i koji često iz neznanja mogu učiniti i loše stvari. Još više mi je žao onih koji su ranjeni u svojoj osobnosti zbog sablažnjiva života nas kršćana, pa onda žestoko udaraju po svim članovima Kristove Crkve.

Kao rektor Papinskog Hrvatskog zavoda sv. Jeronima bili ste 1998. godine domaćin kardinalu Ratzingeru. U kojoj prigodi?  Je li to bio Vaš prvi susret s današnjim papom Benediktom XVI.?

Još u mladim danima pročitao sam Ratzingerovu knjigu Uvod u kršćanstvo. Moram priznati da me je oduševila. To je bio moj „prvi susret“ s teologom Josephom Ratzingerom. Dolaskom u Rim na studij, i poslije na službi rektora Zavoda sv. Jeronima, imao sam prigodu vidjeti i slušati kardinala Ratzingera. Zamolio sam ga da nam u crkvi sv. Jeronima predvodi liturgijsko slavlje za kardinala Stepinca u veljači 1998. Priznajem da sam to učinio s velikim obzirom, znajući da je kardinal na istaknutoj crkvenoj službi i da mu je teško prihvatiti mnoštvo poziva kojih je imao na pretek. Njegov osobni tajnik msgr. Clemens mi je priopćio da je kardinal prihvatio. Njegov dolazak u crkvu i Zavod pobudili su veliko zanimanje. Crkva je bila prepuna vjernika. Biranim riječima kardinal je govorio o mučeniku, svjedoku, kardinalu Stepincu. „U posljednjoj pjesmi Božanske komedije (Raj XXXI, 103), Dante govori o nekom pristiglom hodočasniku, možda iz Hrvatske, koji je očaran Kristovom slikom utisnutom na Veronikinom rubcu, te ne može svoj pogled usmjeriti drugamo, već ga drži čvrsto upravljenim u Krista Gospodina. Ovaj anonimni Danteov Hrvat ima za nas jedno ime: Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac, rođen prije stotinu godina u Brezariću, župi Krašić, a umro 10. veljače 1960. Uistinu je ovaj čovjek, ovaj Sluga Božji, držao pogled čvrsto upravljen u Isusa, razmatrao o njemu, živio je u zrenju Krista i tako se sve više neprestano suobličavao Kristu, bivao preobražen u Krista, te i sam postao živa slika trpećeg Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke.“ - rekao je kardinal Ratzinger.  Onda je nastavio: „Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti, koji se u ime savjesti suprotstavio moćnom mnoštvu. Bio je čovjek savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, čovjek savjesti oblikovane Njegovom istinom, i preko savjesti je njegov hod dostigao istinu, a to je put pravoga života. Budući da je bio čovjek savjesti, kršćanske savjesti, suprotstavio se totalitarizmima; i u vrijeme nacističke diktature postao je branitelj židova, pravoslavaca i svih progonjenih, zatim je u vremenu komunizma postao odvjetnikom svojih vjernika, svojih svećenika progonjenih i ubijanih. Postao je nadasve odvjetnikom Božjim na ovoj zemlji, jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji“.... Svoju propovijed kardinal Ratzinger je zaključio riječima: „Danas nas kardinal Stepinac poziva na takvu hrabrost, poziva nas da stavimo naše pouzdanje u Krista, da budemo ljudi nade. "U Tebe se, Gospodine, uzdam!" Tko živi od ovih riječi, zna da vrijedi i završetak "Te Deuma", da je istinita, non confundar in aeternum - neću se postidjeti nikada"[12].

Kad smo se kasnije susreli nekoliko puta, redovito je spominjao kako mu je sv. Misa u sv. Jeronimu bila izuzetno doživljena zbog sudjelovanja vjernika i zbog pjevanja. Dobro se sjećam da smo pjevali jednu od hrvatskih pučkih misa i hrvatske pučke popjevke. Ništa posebno, rekli bismo. Molila je i pjevala cijela crkva. Kardinal je govorio o vjerničkome žaru i oduševljenju kroz molitvu i pjesmu u hrvatskoj crkvi svetoga Jeronima u Rimu. Propovijed što ju je tada izrekao o bl. Stepincu prenijeli su različiti mediji više puta. I ove godine, nakon 13 godina L'Osservatore Romano vatikanski poluslužbeni dnevnik objavio je cjeloviti Ratzingerov govor u našoj crkvi o bl. Stepincu.

Da li Vas je nakon smrti blaženog Ivana Pavla II izbor kardinala Ratzingera za novog Petrovog nasljednika iznenadio?

Neposredno prije svoga izbora za papu u bazilici Svetoga Petra dekan kardinalskoga zbora Joseph Ratzinger, izrekao je divni govor koji je obišao svijet i koji još uvijek živi u memoriji kršćana. „Ne smijemo ostati nejaki u vjeri...“. „Ta vjera ne prati "modne trendove i posljednje novosti; odrasla i zrela jest vjera koja je duboko ukorijenjena u prijateljevanje s Kristom". "Kolike smo samo vjetrove nauka upoznali u ovim posljednjim desetljećima, kolika ideološka strujanja, kolike prolazne načine razmišljanja... Ti su se valovi poigravali malom barkom misli mnogih kršćana, bacajući je s jednog kraja na drugi: od marksizma do liberalizma, sve do libertinizma; od kolektivizma do radikalnog individualizma, od ateizma do maglom zastrta religijskog misticizma; od agnosticizma do sinkretizma i tako redom". "Imati jasnu vjeru, prema crkvenom vjerovanju često se etiketira kao fundamentalizam. Dok relativizam, to jest prepustiti se valovima da se s tobom poigravaju i da te goni svaki vjetar nauka i baca sad amo sad tamo, izgleda jedini stav dorastao suvremenom dobu. Idemo ususret diktaturi relativizma koja ne poznaje ništa konačno i koja ostavlja kao posljednje mjerilo samo vlastito ja i njegove prohtjeve"... Danas se od Crkve traži "sveti nemir": "nemir da se svima donese dar vjere, prijateljstvo s Kristom". "Primili smo vjeru da bismo je drugima dali, svećenici smo kako bismo bili u službi drugima. Moramo donijeti rod koji ostaje. Svaki čovjek želi ostaviti trag koji će ostati. Ali, što ostaje? Novac sigurno ne. Ni građevine ne ostaju; niti knjige. Nakon određenog, dužeg ili kraćeg, vremena sve to nestaje. Jedino što ostaje, i što ostaje vječno, jest ljudska duša, čovjek kojega je Bog stvorio za vječnost. Plod koji ostaje je prema tome ono što smo posijali u ljudske duše - ljubav, znanje; gestu kadru dotaći srce; riječ koja otvara dušu Gospodinovoj radosti" rekao je kardinal Ratzinger.

U svijetu raznovrsnih i oprečnih informacija koje prodiru i u samu Crkvu, svi smo osjećali da je Crkvi i svijetu potreban čvrst karakter, jasan evanđeoski glas, Božji čovjek. Ime kardinala Ratzingera bilo je u svim ljudskim kombinacijama za novoga rimskog prvosvećenika. Njega smo očekivali. Njegov auktoritet u Crkvi bio je ogroman. Njegov izbor za papu bio nam je posve logičan.

Možemo li reći za ovog Papu da želi utvrditi i produbiti našu vjeru u Krista na vjetrometini kojoj se današnji čovjek nalazi?

Nakon izbora Benedikta XVI. za Petrova nasljednika primijetilo se odmah da on plijeni pažnju jasnoćom i dubinom svoje riječi. Moglo bi ga se usporediti s velikim bistrim planinskim vrelom koje obilno natapa, zemlju, suhu, žednu bezvodnu. Više komentatora stila novoga pape znalo je primijetiti: „Ivana Pavla II. smo dolazili vidjeti. Govorio nam je mladenački poletno, zanosno, riječima i gestama dok je mogao. Posljednjih desetak godina života govorio je, svojom patničkom i bolesničkom pojavom. Svetac Božji! Benedikta XVI. mnoštva dolaze slušati. Njegova je velika odlika, što najsloženije probleme i predmete znade s lakoćom izreći na najjednostavniji način. S vjerom i ljubavlju naviješta evanđeoske istine. Sav je u tome. Uronjen u otajstvo. Pravi kormilar koji u tmurnim vremenima sukobljenih ideologija i politika, ideja i svjetonazora, brodi hrabro po svim nemirnim morima. Pravi svjetionik koji divno naviješta Krista Spasitelja, raspetoga s patnjama i bolima na križu, u Crkvi i u svijetu, i proslavljenoga uskrslog Gospodina koji nosi trajnu nadu i po kome se spašavamo.  

Njegove enciklike, knjige, nagovori, govore nam o ljepoti vjere u Boga.

Kad čitamo evandjelja, Isusove riječi i djela uočavamo kako su pisana jednostavno da ih svatko razumije. Istovremeno su duboka, do te mjere, da utječu na život i djelo, od neukih do najučenijih. Zahvaćaju u najintimnije dubine ljudskoga bića. To je Isus, Bog. On je model svim propovjednicima kako govoriti. Jasno i jednostavno. Obuhvaća cijeloga čovjeka, srce i razum. Sveti Otac Benedikt XVI. je na tome tragu. On je esteta u životu, dostojanstven u ponašanju, nastupu, u izgovorenoj riječi. Napose on je esteta u tumačenju Božje riječi. Pravi učitelj, Naučitelj Crkve naših dana. Samo dan prije smrti bl. Ivana Pavla II. kardinal Ratzinger je primio u benediktinskome samostanu u Subiacu – u kolijevci benediktinskoga reda, nagradu „sv. Benedikt“ što ju je ustanovila udruga u gradu Subiaco „Život i obitelj“.   Među ostalim tada je rekao: „Imamo veliku potrebu ljudi kao što je Benedikt iz Norce, koji je u vrijeme rasipništva i dekadence, sišao u velike dubine ekstremne samoće i nakon tolikih velikih (nutarnjih) čišćenja što ih je morao proći, uzdigao se do svjetlosti. Vrativši se, utemeljio je Montecassino, grad na gori. U mnoštvu ruševina udružio je snage iz kojih se oblikovao novi svijet. Tako je Benedikt kao Abraham, postao otac mnogim narodima“. Ovo nekako podsjeća na proročke riječi koje će kroz nekoliko tjedana postati program novoga pape Benedikta XVI.

Msgr. Bogdan, što znači pohod Pape jednoj državi, posebno našoj u ovim teškim vremenima?

Rekao bih da je to u kontekstu svjetskih zbivanja i života Katoličke Crkve na svim kontinentima veliki privilegij. Mnoštvo je katolika diljem svijeta koji očekuju svetoga Oca u svojoj sredini. Benedikt XVI. u visokoj životnoj dobi neumorno propovijeda, obilazi vjernike u Italiji i u drugim zemljama i na drugim kontinentima. Nakon pohoda Hrvatskoj, samo kroz ovu godinu sv. Otac ima u planu još nekoliko apostolskih putovanja, u Italiji (San Marino, Ancona) i izvan Italije (Španjolska – Madrid, Njemačka). Pastir koji učvršćuje braću u vjeri. Više puta sam čuo pitanje kako to da Papa pohađa Hrvatsku a ima puno velikih zemalja sa brojnijim katoličkim zajednicama a tamo još nije stigao? Što je to što ga privlači u tu malenu i malobrojnu zemlju? Mnoštvo je svjetskih metropola koje imaju više stanovnika nego li cijela Hrvatska? U svakome slučaju pohod svetoga Oca znak je velike pastirske pažnje prema Hrvatskoj. Njegov dolazak k nama na tragu je kontinuiteta pastirske skrbi rimskih prvosvećenika prema „narodu sv. Petra“ koji je na vjetrometini svjetova susretu kultura i svjetova, ostao stoljećima vjeran, odan Svetoj Stolici. Nadasve odan Isusovoj poruci Evanđelja. Kao vjernik to promatram kao veliki Božji dar, Božju milost našoj zemlji i narodu. Ne želim uopće ulaziti u procjene koliko će to donijeti koristi Republici Hrvatskoj na društvenoj razini, u trenutku kad se zemlja priprema za ulazak u Europsku uniju. Mnogobrojni svjetski objektivi i kamere imat će kroz nekoliko dana u središtu svoga zanimanja Republiku Hrvatsku.

Papa Benedikt XVI dolazi na „Nacionalni susret obitelji“. Tema obitelji je jako prisutna u njegovim nagovorima i propovijedima.

„Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgoju potomstva, Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta“[13]. „Obitelj je izvorna stanica društvenoga života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Auktoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski život je uvođenje u društveni život“[14]. Ovo je temeljni nauk Crkve o obitelji. On proizlazi iz ljudske naravi i objavljenih Božanskih istina. Zdrava obitelj zalog je bolje budućnosti. U svijetu gdje se sustavno ruše sve vrijednosti, u pravoj diktaturi relativizma gdje se sve stavlja u pitanje osim pravoga nasilja relativizma, Sveti Otac čvrsto stoji uz zdravu obitelj, uz crkveni nauk o obitelji. U tome je neumoran i neslomiv. On govori iz vjere.

Sveti Otac će se posebno susresti i sa mladima.

To redovito čini na svim svojim pastirskim pohodima. Kakovi su naši mladi takova će biti naša budućnost. Sveti Otac je dugo godina bio profesorom, sveučilišnim odgojiteljem mladih. Mlade želi ohrabriti u njihovim nastojanjima. Želi biti oslonac u njihovim potrebama, svjetionik u njihovim traženjima.

Molitva na grobu blaženog kard. Alojzija Stepinca je dio njegovog službenog programa.

Papa dobro poznaje neustrašivi herojski lik zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca. Dolaskom na njegov grob jasno pokazuje gdje su istinske vrijednosti za koje se isplati živjeti, trpjeti a ako treba i umrijeti. Dolazeći na grob, sveti Otac sa svim katoličkim vjernicima gleda na stvarnosti iza groba. Upozorava i propovijeda o stvarnostima s onu stranu ovozemaljskoga života. Grob nije kraj. Grob nije završetak. Grob je prijelaz u novu stvarnost u novi puniji život. Svi mrtvi pravednici otkupljeni su Kristovom krvlju na križu i oni uživaju ono što oko ljudsko nije vidjelo, uho ljudsko čulo, a srce čovječje osjetilo. Žive u punini zajedništva s Bogom u kojega su čvrsto vjerovali i za kojega su bili spremni prinijeti sve pa i vlastiti život. On Uskrsli Krist, je početak i završetak, alfa i omega svega stvorenoga. Bl. Alojzije Stepinac je istaknuti primjer onog velikoga mnoštva koje vjerno slijedi svoga Učitelja, uskrsloga Gospodina.

Gospodine Rektore, što moramo učiniti da Papin pohod donese plodove za ljude i domovinu?

Teško mi je kazati samome sebi što činiti a kamoli što bismo svi skupa trebali činiti. Mislim u prvome redu da svi možemo moliti, osobno moliti dobroga Boga da pohod Petra naših dana Hrvatskoj prođe u miru, skladu, dostojanstvu jednog kulturnog europskog naroda. Kao kršćani uvijek smo pozvani raditi na vlastitome obraćenju. Raditi na sebi da svijetlo uskrsloga Isusa odsjeva iz našega života i djelovanja u sredini gdje se nalazimo. Kršćanstvo oplemenjuje čovjeka. Kršćanstvo oplemenjuje ljudsku kulturu, društvo. Papin pohod k nama, njegova prisutnost među nama snažan su impuls – ohrabrenje živjeti u katoličkoj vjeri, iz vjere, po vjeri. Živjeti u skladnoj naravnoj obitelji, za obitelj. Kršćanske vrednote, uza sve naše slabosti, stvarale su kroz stoljeća naš nacionalni identitet. U novim vremenima, pred novim velikim izazovima, usred mnoštva trublji zamamljivih sirena, papin glas zov je Božji kojega slušamo. O njemu razmišljamo. I po njemu se trudimo živjeti.

Razgovarao: Marijo Udina

Hrvatski katolički radio

-----------------

[1] Katekizam Katoličke Crkve (KKC), br. 882.

[2] Usp. KKC, 891.

[3] Usp. Primus inter pares, u Enciklopedija pravoslavlja, knjiga treća, Savremena administracija, Beograd, 2002., str. 1560.  

[4] Usp. Primus inter pares, u Enciklopedija pravoslavlja, knjiga treća, Savremena administracija, Beograd, 2002., str. 1561.  

[5] Neki zastupaju da je sv. Andrija apostol bio biskupom u Kostantinopoliju. Čini se da je vjerojatnija teza da je on evangelizirao u više pokrajina i gradova u Maloj Aziji, Kapadociji, Galaciji, Bitiniji, Trakiji, Makedoniji, Epiru, Grčkoj, itd. Martyrium sv. Andrije (P.G. 2,1189-1248) navodi da je u Patrasu raspet na križ u obliku slova X, za vrijeme prokonzula Egea. Njegove relikvije su prenesene u Carigrad 356 godine. U XII. st. su prenesene u talijanski grad Amalfi. Lubanja mu se nalazi u bazilici sv. Petra u Vatikanu. Usp. Enciclopedia Cattolica, I, 1183. – 1184.

[6] “Il Vescovo di Costantinopoli avrà il primato d’onore dopo il vescovo di Roma, perché tale città è la nuova Roma”, Concilio Costantinopolitano I, Can. 3.

[7] Prmus inter pares, u Enciklopedija pravoslavlja, knjiga treća, Savremena admistracija, Beograd, 2002., str. 1561.  

[8] „Le Pape, Nous le savons bien, est sans doute l'obstacle le plus grave sur la route de l'œecuménisme“., Paulus PP VI, Allocutiones, E.mo Patri Praesidi, Moderatoribus, Membris, Consultoribus et Officialibus Secretariatus ad fovendam Christianorum unitatem, qui Romae annum Conventum habuerunt, Die 28 mensis aprilis, a 1967, AAS, pp. 497-498.

[9] „Compito immane, che non possiamo rifiutare e che non posso portare a termine da solo. La communione reale, sebbene imperfetta, che esiste tra tutti noi, non potrebbe indurre i responsabili ecclesiali e i loro teologi a instaurare con me e su questo argomento un dialogo fraterno, paziente, nel quale potremmo ascoltarci al di là di sterili polemiche, avendo mente soltanto la volontà di Cristo per la sua chiesa, lasciandoci trafiggere dal suo grido 'siano anch'essi una cosa sola, perché il mondo Creda che tu mi hai mandato' (Gv 17,21?“. Giovanni Paolo II, Ut unum sint, 88., Enchiridion Vaticanum 14, EDB (EV), str. 1684-85

[11] Usp. Minucio Felice, Ottavio, VIII, 3-4; IX, 2-3.7; str. 90-97.

[12] Arhiv Zavoda sv. Jeronima.

[13] CIC Kan 1055, §1.

[14] KKC 2207

Izvor:

http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=29072

[Родољуб Лазић]

Зашто имам утисак да многе теме коју покрећу браћа римокатолици спадају у домен римокатоличког софистицираног "маркетинга" међу православнима? Више пута сам читао, као и овде, римокатоличко тумачење места из Јеванђеља на којима Римокатоличка црква базира своју доктрину о папској врховној власти:

„Papa, rimski biskup i nasljednik svetoga Petra, 'trajno je i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika'. 'Rimski prvosvećenik po svojoj službi kao namjesnik Kristov i pastir Cijele Crkve ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast, koju može uvijek slobodno vršitiIma li i drugih mjesta u Novome zavjetu gdje se Petru predaje vrhovna vlast u Crkvi?

Но, ма колико се ви трудили, тај "маркетинг" је потпуно промашена ствар, када су у питању православни. Ми то ваше тумачење једноставно не прихватамо, јер Свето Предање Цркве учи другачије. Али нико вам не брани да се трудите...  greengrin

Такође бисте морали бити свесни да ово

Molitva na grobu blaženog kard. Alojzija Stepinca je dio njegovog službenog programa.

Papa dobro poznaje neustrašivi herojski lik zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca.Dolaskom na njegov grob jasno pokazuje gdje su istinske vrijednosti za koje se isplati živjeti, trpjeti a ako treba i umrijeti...Bl. Alojzije Stepinac je istaknuti primjer onog velikoga mnoštva koje vjerno slijedi svoga Učitelja, uskrsloga Gospodina.

нама православнима никад неће бити ни симпатично ни прихватљиво, да је увек контрапродуктивно.

[Родољуб Лазић]

А ако је судити по овом хвалоспеву

Biranim riječima kardinal je govorio o mučeniku, svjedoku, kardinalu Stepincu. „U posljednjoj pjesmi Božanske komedije (Raj XXXI, 103), Dante govori o nekom pristiglom hodočasniku, možda iz Hrvatske, koji je očaran Kristovom slikom utisnutom na Veronikinom rubcu, te ne može svoj pogled usmjeriti drugamo, već ga drži čvrsto upravljenim u Krista Gospodina. Ovaj anonimni Danteov Hrvat ima za nas jedno ime: Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac, rođen prije stotinu godina u Brezariću, župi Krašić, a umro 10. veljače 1960. Uistinu je ovaj čovjek, ovaj Sluga Božji, držao pogled čvrsto upravljen u Isusa, razmatrao o njemu, živio je u zrenju Krista i tako se sve više neprestano suobličavao Kristu, bivao preobražen u Krista, te i sam postao živa slika trpećeg Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke.“ ...

врло је могуће да ће папа  током боравка у Хрватској Степинца прогласити светим, што би свакако било од велике користи у екуменском дијалогу са СПЦ.

[suza]

mrsko  da citam sve .na ovo zadnje ovdje ,mislim da u hriscanstvu  ima jedna izreka sto se cesto moze cuti  bar za pedeset godina par puta ,pa ako nece kako treba onda se desi tako nest, rato jel  to tradicija crkvena ,neznam al  mi pade ova izreka cesto  cuvena i valjda  prenosena sa koljena na koljeno kod hriscana  nazalost