Dobila sam poziv da za Katoličko Badnje veče idem u neku katedralu, jer, eto - zašto da ne, Bog je jedan i svuda? Impulsivno sam poziv odbila, uz zahvalnost, sa rečima da ne želim na njima tako značajno i sveto veče dođem kao turista, a drugačije ne mogu. Na tome se završilo.
Kasnije se setim, dok mi je jednom prilikom pokazivala znamenitosti grada, draga divna osoba, Pravoslavka, između ostalog me odvela i u jednu poznatu Katoličku Crkvu. Na moje zaprepašćenje, ona se sasvim normalno prekrstila, zapalila sveće kao da smo u nekom našem hramu. Baš me dirnulo njeno ponašanje, tim više što sam se sama doslovno osećala kao turista (doduše pristojan). Ali ipak, često sam se kasnije, kao i sada toga setila. S' jedne strane mi je to ponašanje dirljivo prirodno, dok sa druge ne mogu da ne pomislim - kako li bi se provela tako u džamiji?
Elem, život me doveo u takvu sredinu gde zaista moram doneti neki svoj sud o svemu tome i izgraditi jasan stav. Hvala Bogu, imam u blizini i našu Crkvu u koju idem, ali šta da radim u ovakvim situacijama kojih će sigurno biti još?
Volela bih da čujem šta vi mislite, možda je neko već prošao kroz slična iskušenja? Posebno bih bila zahvalna našim dragim teolozima ako se uključe, nema veze, može i strogo
Blagodarim.