sandras

MIRNA REINTEGRACIJA

U zadnje vrijeme definitivno previše razmišljam i postajem sve ranjivija. Ovih dana tek poneki osvrt sam pronašla u sredstvima javnog objavljivanja na temu mirne reintegracije. Ta tema me je potakla na ova razmišljanja. I osvrt divnog čovjeka Drage Pilsela na jučerašnje ubojstvo na Kosovo koje je on doživio kao “rafal u mir”.
Svi koji me poznaju isto tako znaju da sam dijete miješanog braka. Kao takva kroz gotovo cijeli svoj život doživljavam previše neugodnosti i vrlo rijetko sam kod jednih i drugih prihvaćena. Kao obitelj, priznajem, opstali smo samo zato što je vladala velika ljubav između mojih roditelja. I za mene je to najznačajnije da sam dijete ljubavi. Ja sama nisam to u svom životu ostvarila, nizala sam samo promašaje. Znam razliku.
Odavno mene muči tema mira i rata. Tema mojeg diplomskog rada je bila Naknada ratne štete u teoriji i pravu RH, kod prof. Jasne Omejec. Dobila sam peticu. Bila sam šokirana tada, a šokirana sam i danas nakom dvadesetak godima tom visokom ocjenom jer sam diplomski napisala za jedan vikend i gđa sutkinja je profesorica koja je rijetko dijelila petice. Valjda onda ima nešto soli u toj mojoj glavi, iako emocije su uvijek te koje nadvladaju moj intelekt. Uglavnom, moj diplomski započinje rečenicom “Riječju “mir” izražavamo jednu od najdubljih težnji i nada čovjeka. U ljudi je potreba za mirom postala toliko snažna da ..ne čudi što je ostvarenje mira postalo primarni politički cilj”, tako nas uči prof. Dr. Olivera-Lončarić-Horvat. Gdje je svijet pa i naša domovina u svemu tome? Težnji ka miru.
Iako je Podunavlje reintegrirano u hrvatsku državu prije jako puno godina, vrlo često mi se čini kao da taj rat nikada nije niti okončan. Mržnja i netrpeljivost svakodnevno sve više rastu. Meni kao dijetetu jednog takvog braka ta mržnja svaki dan postaje sve nepodnošljivija. Priznajem, od svega izrečenog u zadnjih tridesetak godina mene osobno je najviše pogodio tekst banjalučkog novinara Pejakovića s naslovom Miješano meso. Toliku količinu mržnje sam rijetko osjećala. Doslovno, kao da mi miješani nismo uopće ljudi. Užasno dugo sam patila zbog toga. Moje kretanje kroz cijeli život se provlači od Hrvata do Srba pa nazad i tako u krug. Kao dijete odlazila sam na katolički vjeronauk i osnovama kršćanstva učila me jedna topla časna sestra. Naučila me je prije svega kulturi ophođenja u hramu i na tome sam joj neizmjerno zahvalna. Kasnije u životu moja duša je tražila neku dubinu, mistiku, odgovore koje nisam nalazila u katoličanstvu i krenula sam za njom tragati u pravoslavlju koje me je svojom ljepotom opijalo. Dugo sam se tu osjećala kao da nisam “od ovoga svijeta”, tako bi se mi kršćani vjerojatno i trebali osjećati, a onda su pomalo krenula razočaranja. Ne u teologiju i ono što pravoslavno učenje jeste, to nikako, nego u ljude. Već duže uglavnom krećem se među Srbima koji me nikada u potpunosti nisu prihvatili kao što to nisu niti Hrvati. U srpskom okruženju prihvaćeno se uglavnom osjećam među hrišćanima pomalo zilotski nastrojenima. U hrvatskom okruženju uglavnom su to lijevo orijentirani ljudi, često alternativci koje vjera kao takva ne zanima, ali u tim krugovima osjećam se ugodno, kao čovjek. Moj doživljaj srpske zajednice u našoj domovini je da se sve više getoizira, a geto kao takav nikako nije dobar jer dovodi do bolesti duha. Čak i unutar tog geta, stvara se podgeto i to puno takvih malih strogo zatvorenih grupica. Politika kao nešto meni primarno nije ni zanimljiva, a i ovakava kakva jesam u tome se nikada ne bi niti snašla. U katoličanstvu sam naučila na milosrđe, oni zaista tome pridaju veliku važnost i svjedok sam mnogih ljudi u nevolji kojima pomaže Crkva. U pravoslavnom okruženju kad se to spomene, uglavnom me dožive kao totalnog bedaka. Ne znam, da li su carica Milica, Mati Angelina ili Sveta Jelisaveta Fjodorovna bile bedaste. Ne znam, neka drugi procjene. U mojim očima su bile velike i takve će i ostati. Kako me vide Srbi u Crkvi, kao zalutalu Hrvaticu u pravoslavlje. Nikada kao dio njih. Tako se i izjašnjavam, kao Hrvatica. Tata mi je Hrvat, rođena sam u Zagrebu i to društvo me je neminovno oblikovalo. Da li je to prepreka da istovremeno budem i pravoslavna? Meni nije. Moj duh tako osjeća i volim sve što je pravoslavno pa i srpsko, ali i dalje se u zajednici osjećam kao da tu ne pripadam. Tako da se svaki dan sve više osjećam kao netko tko ne pripada nigdje. Kao potpuni stranac u vlastitom gradu i zemlji. A o mirnoj reintegraciji, miru u zemlji i okruženju teško da se može i govoriti. O hrišćanskoj ljubavi još i manje. Tko sam i gdje sam u svemu tome, zaista ne znam. Jedino što znam, duboko sam tužna.

Aleksandra