Radovanka

Kome nije problem neka se pomoli za mene, moj mir i smirivanje trenutne situacije. Takođe i za ostvarenje trenutno moje najveće želje, a to je pomirenje sa jednim momkom sa ovog foruma. Treba mi molitvena podrška za naše pomirenje i nastavak veze....

Znam da se njihova imena ne spominju na liturgiji, ali makar možemo mi u našim molitvama.

Molim vas da se pomolite i da pomenete mog pokojnog oca Vinka. Neka mu dragi Gospod podari mir makar na onom svijetu.

I još jedna ... http://sphotos-f.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash3/537922_2110984191894_1842883704_n.jpg

http://sphotos-h.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-prn1/537409_236355936499703_1867637029_n.jpg http://sphotos-d.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash3/577288_404938016220108_1656209166_n.jpg http://sphotos-b.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash4/303349_416042158406104_1392530192_n.jpg http://sphotos-h.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash4/481973_236329003169063_370402465_n.jpg http://sphotos-h.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash4/295204_426284040740315_1125644541_n.jpg

Naravno da neću, ćirilicu čitam i pišem baš isto kao i latinicu. Hvala.

Ja živim u Federaciji, stanje se jeste popravilo to sam i rekla, ali opet zamislite kako je biti jedino dijete koje je druge vjere. Čovjek se na sve navikne pa i na ovo. Nisam rekla da živim u državi Bosni, već sam mislila u Bosni kao u samo jednoj oblasti. Kod nas se dobro zna ali i pravi razlika, između : Federajije, Rs-a, Brčko distrikta, Hercegovine čak i manjih gradova i sela koji su podijeljeni po nacionalnoj zastupljenosti njenih stanovnika.

Rekla sam već, ja nikada nisam pravila podjele, već oni.. a da ne bude zabune, sada su mi neki Bošnjaci bolji nego neki Srbi Hvala na savjetu.

Nisam to spomenula, ali planiram studirati u Beogradu, tamo mi je sestra pa mi je tako mnogo lakše.

Rođena sam u Doboju Rijetko dole idem, nemam nikog od rodbine, a i razloga za odlazak. Ali nikad se ne zna, čudni su putevi gospodnji, nije nam daleko tako da se možemo nekada i vidjeti. Hvala na podršci.

Opet hvala. Znaš da se u mnogo čemu slažemo, i da smo razjasnili neke stvari na chatu, tako da nema potrebe da ponovo pišem.

Hvala ti. Nisam imala namjeru reći u kojem gradu smo boravili ali je to bila baš Derventa. Kada budem u prilici otići ću.

Nema na čemu. Ovo je najobjektivniji prikaz cijele situacije i našeg položaja, bez ikakvog "uljepšavanja". Zapravo i razlog sukoba izmedju srba i bošnjaka je stalno pričanje o pogibiji muslimana, a ja nikada nikome nisam rekla da je mnogo moje rodbine ubijeno i zaklano. Jednostavno ne želim širiti netrpeljivost i mržnju.

Molitva i odlazak u crkvu su mi i podarili snagu da sve ovo izdržim. Svi pričaju o položaju Srba na Kosovu, a nas u Bosni su skoro pa i zaboravili, no nebitno. Nije baš da volim svoje ime ali hvala

Imam potrebu da vam opišem situaciju u kojoj se nalazim, položaj mog naroda, a najtačnije moje porodice. Nadam se da me nećete pogrešno shvatiti i da mi nećete ovo izbrisati. Kao što vidite zovem se Radovanka, imam 17 godina i živim u Bosni. U malom gradu za koji vas bar 90% nikada nije ni čulo, a to je Zavidovići, nekada vrlo poznat po fabrici "Krivaja" koja se bavila preradom drveta i gradnjom kuća. Prije rata ovdje su živjeli narodi sve tri vjere, nikada se nije pravila neka razlika zbog imena i naravno nije dolazilo do sukoba. Kada se zaratilo moja mama sa mojom sestrom(tada 2godine) i bratom(2mjeseca) odlazi u Republiku Srpsku, a tata na liniju. Ne moram vam pričati kako im je bilo, život u tuđoj kući bez ikakvih primanja ni pomoći, dvoje male djece, jednostavno borba za puko preživljavanje. Na kraju rata i ja sam se rodila, tu smo ostali do moje 4 godine kada su roditelji odlučili da se vratimo u Zavidoviće, grad koji je tada bio bez ijedne srpske kuće.... Nakon samog povratka stizale su nam prijetnje da ćemo svi biti zaklani, da se vratimo u RS i da više nemamo šta tražiti u "muslimanskom" gradu. Moji brat i sestra su već krenuli i u školu, takođe stalno su ih odbacivali, nazivali pogrdnim imenima, a moj brat se zove Radovan pa tek zamislite tu situaciju... Ja sam ipak imala više sreće ali sam takođe imala neprijatnih situacija kada su mi govorili da je moj tata ubio njihovog oca i slično. Dolazi vrijeme i mog polaska u školu, naravno jedina sam bila druge vjere, pomalo sam se stidila toga jer su me svi odbacivali i izbjegavali. Kako je prolazilo vrijeme situacija se poboljšavala ali sam bila uskraćena za neke vrlo bitne stvari poput časa vjeronauke. Moj tata je nakon 2 godine odlučio da traži od škole ali i popa da nam priušte bar čas vjeronauke, a to je pop odbio jer nije htio održavati čas zbog samo troje djece. Opet poraz, osjećala sam se manje vrijednom, nisam znala ništa o svojoj vjeri osim nekih bukvalno najosnovnijih činjenica. Sama sam odlazila u crkvu i na liturgije iako skoro pa ništa nisam shvatala osim to da meni i mojoj porodice Bog daje neizmernu snagu i sigurnost. Odrasla sam okružena džamijama, ezan mi je postao uobičajan zvuk ali zato crkvena zvona su se vrlo rijetko čula, a i crkva je bila "odvojena" od grada. Uvijek ću se sjećati situacije kada smo na Božić išli u crkvu, a grupa policajaca je stajala ispred ulaza. Pokušavam sama sebe uvjeriti da su nas samo čuvali ali i dalje me to strašno pogađa. Na službi bude samo 5-6 ljudi.. inače sve bake i ja jedina mlađa osoba. Nakon 2-3 godine vratilo se par srpskih porodica ali u obližnja sela, naravno niko od njih nije imao djecu... postepeno sam sklapala neka prijateljstva, ostvarila kontakte sa drugim ljudima ali i odnos muslimana i srba se poboljšao. Ne mogu reći da je i sada na zavidnom nivou ali je ipak bolje.. Pomirila sam se sa činjenicom da sam jedina Srpkinja u školi, da ne idem na vjeronauku, da sa drugaricama ne mogu otići na pričešće ... Da napomenem naš pop je zadužen za još 3 grada i sva obližnja sela, nemamo liturgiju svake nedelje, u crkvu ne možemo ući kada hoćemo tj otvorena je samo jednom u 2-3 sedmice. I ovaj pop nas je htio napustiti i otići u RS ali mu njegovi nadležni ne daju. Dokle god je pop u ovom gradu biće i mene u crkvi pa makar i jedina bila na bogosluženju ( i to se dešavalo). Sada već za Božić i Vaskrs dođu na liturgiju i oni koji su davno napustili ovaj grad, a crkva bar 2 puta godišnje bude puna. Sada moja sestra živi u Beogradu ima svoju porodicu i često dolazi u Zavidoviće, moj brat je postao vrlo uspješan kuhar iako ima samo 20 godina, a ja sam učenica Gimnazije. Nakon svega i dalje ne znam puno o mojoj vjeri i mom narodu ali se trudim, molim Boga da me usmjeri ka pravom putu vjere i da mi jednostavno pomogne. Također, nakon svega ponosno nosim krst i brojanicu bez imalo stida. I hvala vam ako ste ovo bar pročitali.