Halil Dzubran (Khalil Gibran)

[marija]

BROD U MAGLI

Ispricao nam je ovo jedne snezne, na vetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadise.

Razgrcuci na ognjistu pepeo krajem stapa koji mu je bio u ruci, rece:

"Hocete da vam kazem zasto sam tuzan. Hocete da vam ispricam onu tuznu pricu koju secanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca. Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da udjemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?

U pravu ste. Onaj ko s nama ne deli bol, ne moze biti saucesnik ni u cemu drugom.

Zato saslusajte moju pricu. Saslusajte me bez sazaljenja, jer sazaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, jos uvek jak.

Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju zene cudnog izgleda. Video sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluskujuci sapat nicega.

Govorio sam sebi: Je li me masta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li zenu lepog lika, prijatnog glasa, neznog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mesto neke stvarne zene? Da li se pomesala sa mojom svescu, tako da sam njene senke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se druzim, i u kojoj trazim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, nista ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludeo? Jesam li opsednut covek koji je pobegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?

Rekoh "drugaricu" i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u neverovatnom obliku. Nase cudjenje i poricanje, medjutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova zena iz maste je bila moja drugarica. Delila je sa mnom radosti i zelje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda detinje cisto, nezno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvek bila sa mnom, razgovarala, pitala za misljenje. Uvece bi prilazila i rekla: "Podjimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili". Tada bih ostavljao posao i polazio drzeci je za ruku, sve dok ne bismo seli na stenu zagledani u suton, kad dospemo na neko udaljeno mesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad trazila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, pre nego medju granjem potrazi prenociste.

Toliko puta je dosla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primetio bih je onda kada bih se smirio.

Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog sto mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pesmu uvek kada bi medju njima ugledao njen lik.

Toliko puta sam sedao usamljen s macem zivotne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i video je zagledanu u mene sa svetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, zivot izgledao prepun radosti.

Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Moze li u cvetu mladosti biti dovoljno ono sto nazivate iluzija, masta, san - cak dusevna bolest?

Kazem vam da su godine koje sam ovako proveo najlepsi, najsrecniji, najprijatniji i najspokojniji deo zivota koji znam. Kazem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruzi tragom sunceve svetlosti, plovi morima, krece se mesecinom obasjanim nocima, raduje se pesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije video. Zivot, celi zivot je ono sto duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadrzano je u onome sto saznajemo i potvrdjujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nesto duhom iskusio. Dozivljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu zivota.

Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro pre nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepsi deo zivota, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plesu na pesme vetra, niti ptice savijaju gnezda u njegovom liscu i medju njegovim cvetovima."

On zacuta na trenutak okrenuvsi glavu, zatvorenih ociju, opustenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:

"Secate se da me je pre dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za duzda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.

Napustio sam Liban i isplovio italijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mesecu, kad duh proleca treperi vazduhom, previja se u morskim talasima, pojavljuje u lepim slikama na belim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opisem to vreme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske reci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osecanja. Duh poseduje ono sto je dalje od spoznaje i tananije od osecanja. Kako da vam to naslikam recima?

Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vreba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje case. Ali, oduvek sam znao da ce uvenuti cvet procvao na oblaku i nestati pesma koju su otpevale neveste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu pre puta, isla tamo gde sam ja isao, zastajala kada bih ja zastao. Uvek kada bih sreo nekog prijatelja, video sam kako mu se osmehuje. Kada bih isao nekud u posetu, osetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sedeo na hotelskoj terasi slusajuci zvukove grada, delila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga casa kada sam stupio na brod, osetio sam da se nesto promenilo u svemiru moga duha, osetio sam neku snaznu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo sapuce: 'Vrati se odakle si dosao. Sidji u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, pre nego brod isplovi.'

Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandzama jastreba koji kruzi sirokim prostranstvom. Kada je doslo vece, posto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem delu broda. Devojke iz mojih snova, zene koju sam zavoleo, zena koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka devojcica, ciji sam lik video kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluskivao tisinu, ruku dodirivao kad god bih ispruzio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.

Tako sam putovao od mesta do mesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u talase koji se prevrcu, ne bih li, mozda, njen lik ugledao u belini pene.

U ponoc, kada su putnici otisli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i video kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pruzio ruke prema njoj vicuci: 'Zasto si me napustila?... Zasto si me dala samoci? Kuda si otisla? Gde si bila? Dodji blize, dodji meni i ne ostavljaj me vise.'

Nije mi prisla, stavise nije se pomerila s mesta. Na njenom licu utisnuo se izraz nevidjenog bola i tuge. Rece tiho: 'Dosla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.'

Rece ovo, pomesa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dete. Sirio sam ruke i dohvatao samo vlazni vazduh noci.

Usao sam u kabinu s necim sto se u mojoj dusi kolebalo, borilo, spustalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je jos jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo sto sam polozio glavu na jastuk, kapci su otezali, telo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Video sam svoju saputnicu na krstu od procvetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na krst, slivala se na travu i mesala s opalim cvetovima.

Brod je danonocno plovio izmedju dve pucine, ali ja nisam znao jesam li covek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili senka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osetim dodir njenih prstiju na celu.

Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala italijanska obala. Brod je toga dana uvece usao u venecijansku luku. Prisle su sarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.

Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tesno grupisanih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palate u vodi, gondole zamenjuju kola.

Kada sam s broda sisao u gondolu, ladjar me je upitao:

-Kuda zelite, gospodine?

Cim sam pomenuo duzda, pogledao me je s paznjom i postovanjem, i poceo da vesla.

Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plast spustila na grad. Zasvetleli su prozori palata, bogomolja i sastajalista. Njihov odblesak svetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsecala na san pesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predelima iz maste. U blizini mesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tuznim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg sveta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.

Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Ladjar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palatu okruzenu bastom. Rece: 'To je ovde'. Izasao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Ladjar je s torbom na ledjima isao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ozaloscenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao sta da radim.

Odmah mi pridje jedan sredovecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: 'Sta zelite gospodine?' Rekoh: 'Ovo je kuca venecijanskog duzda?' Klimnuo je glavom potvrdno.

Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pruzio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.

Za sve vreme u meni ne bese ni misli ni zelja. Prisao sam jednoj mladoj sluskinji i upitao za razlog njihove zalosti. Odgovorila je tuzno: 'Pa zar niste culi da je duzdova cerka danas umrla?!'

Nije vise nista rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se oseca covek sto je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u penusave talase i sivu maglu. Zamislite kako se oseca mladic koji se dve nedelje krece izmedju jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta nadje pred vratima kuce u kojoj se krecu tuzne senke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palati koju je natkrilila smrt.

Vratio se sluga koji je odneo pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavsi: 'Izvolite, gospodine. Duzd vas ocekuje.'

Rece ovo i podje ispred mene. Isao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da udjem. Usao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvetljenu svecama. U njoj su sedeli neki uglednici i svestenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sede brade, s bremenom tuge na povijenim ledjima i bolom na licu. Prisao mi je i uzeo me za ruku rekavsi: 'Zao mi je da ste dosli iz daleka i zatekli nas u zalosti za najdrazim. Ali nadam se da vas nas gubitak nece spreciti da obavite ono zbog cega ste dosli. Budite spokojni, mladicu.' Zahvalio sam mu na lepim recima uz izraze saucesca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smusenih reci.

Starac me povede do stolice pored mesta gde je sedeo. Pridruzio sam se ostalima koji su cutke sedeli, gledajuci krisom njihova tuzna lica, slusajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Posle su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ozaloscenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prisao mu s recima: 'Dopustite mi, gospodine, da odem'. On se usprotivio govoreci: 'Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite nas gost ako vam ne smeta da gledate nasu tugu i slusate nas plac.' Postidele su me njegove reci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: 'Vi Libanci ste najbolji domacini na svetu. Ostanite kod nas da vam pruzimo bar deo onoga sto stranac dobije u vasoj zemlji!'

Odmah zatim nesrecni starac je pozvonio srebrnim zvonom i udje sobar u brokatnoj odeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: 'Odvedi naseg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluzi ga jelom i picem i pobrini se o njemu.'

Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelepo uredjenu sobu s raskosnim namestajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.

On ode i ja se srucih na stolicu razmisljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome sto se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.

Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nesto na silu, zatim sobaru rekoh da moze da ide.

Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluskujuci glasove ladjara i sum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmedju vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju secanje i zaborav, kao sto se na obali smenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nemo popriste na kojem su sukobljene neme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.

Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U zivotu postoji prostor koji savladava nas duh, ali nemerljiv ovozemaljskim vremenskim arsinima.

Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Isao sam, ali nesvesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam usao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svetlom mnostva sveca na obe strane, okruzenim cvecem. Prisao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i video lik moje saputnice. Iza vela smrti video sam lik moje saputnice iz snova. Video sam zenu prema kojoj sam osecao vise od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno belo telo u beloj odeci i belom cvecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vecnosti.

Boze! Gospodaru ljubavi, zivota i smrti, stvorio si nas duh i poslao u svetlo i tamu. Ti si stvorio nase srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u bezivotno telo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da zivot skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio beli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokazes da je to uveli cvet koji umire!

Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku casu. Nek bude Bozja volja. Mi - ljudi, mi - treperava prasina u beskraju, samo mozemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u zivotu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.

Moja prica nije za zaljenje. Onaj ko se zali, sumnja u zivot. Ja sam vernik koji veruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju naseg nocnog pica. Verujem u lepotu klinova u mojim grudima. Verujem u milost prstiju od zeleza koji kidaju opnu moga srca.

Eto, to je moja prica. Kako da je zavrsim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred devojkom na odru koju sam zavoleo u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vecnosti.

Tri nedelje kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim hiljadu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac - iz tudjine u tudjinu.

Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!"

[marija]

Vizija

Kada padne noć i kada plaštem sna ogrnu zemlju, napustih svoju postelju i zaputih se ka moru govoreći: More ne spava. Budnost moru pruža utjehu duha koji ne spava. Stigoh na obalu, a magla se spustila sa planinskih vrhova i sve prekrila, kao što sivi veo prekriva lice mlade ljepotice. Stadoh gledajući vojsku valova, slušajući njihove poklike, razmišljajući o vječnoj, a nevidljivoj sili što za njima stoji, o sili koja juri za olujama, bjesni sa vulkanima, osmjehuje se usnama cvijeća i pjeva sa potocima. Malo zatim, osvrnuh se i vidjeh tri siluete kako sjede na litici, u magli koja ih i pokriva i ne pokriva. Lagano se zaputih k njima, kao da su snaga koja me mimo volje privlači. Na nekoliko koraka od njih, zaustavih se žureći, kao da su čarolija koja mi odlučnost oduzima, a budi maštu moga duha.Tada jedna silueta ustade i progovori glasom za koji mi se učini da dolazi iz morskih dubina:

- Život bez ljubavi je kao stablo bez cvijeta i plodova. Ljubav bez ljepote je kao cvijeće bez mirisa, a tek plodovi bez sjemenki... Život, ljubav i ljepota jesu Sveto trojstvo u jednome slobodnom, nezavisnom biću; ono se ne može mijenjati, niti odvajati.

Tako kaza i sjede. Zatim se uspravi druga silueta i reče glasom nalik na žubor tekuće vode:

- Život bez pobune je kao godina bez proljeća. Pobuna bez istine je kao proljeće u suhoj, neplodnoj pustinji. Život, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo koje se ne može odvajati ni mijenjati.

Zatim se uspravi i treća silueta i reče glasom poput groma:

- Život bez slobode je kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput nakazna duha. Život, sloboda i misao jesu vječno Sveto trojstvo koje ne prolazi, niti iščezava.

Onda sve tri siluete ustadoše i strašnim glasom rekoše:

- Ljubav sa svime što rađa, pobuna sa svime što donosi i sloboda sa svime što podiže jesu jedno očitovanje boga. Bog je razlozni um ovoga svijeta.

Potom zavlada mir, prepun lepeta nevidljivih krila i treperenja eteričnih tijela. Zatvorih oči osluškujuči eho čuvenih riječi. Kada otvorih oči, vidjeh samo more opasano velom magle. Priđoh litici gdje su tri siluete sjedile i vidjeh samo stub tamjanovog dima kako se uspinje ka nebesima.

- - -

A učenjak reče: Govori o Razgovoru.

I on odvrati govoreći:

Razgovarate kad više niste u miru sa svojim mislima ;

I kad više ne možete izdržati u samoći srca, živite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga.

I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno.

Jer, misao je ptica prostora, i u krletki riječi može doista raširiti krila, ali ne može letjeti.

Ima među vama koji traže razgovorljive, iz straha da ne budu sami.

Tišina samotnosti otkriva njihovim očima golo jastvo, i rado bi umakli.

A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajući i bez predumišljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti.

A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju riječima.

U grudima takvih duh boravi u ritmičkoj tišini.

Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vaše usne i upravlja vašim jezikom.

Neka glas u vašem glasu govori uhu u njegovu uhu.

Jer, njegova će duša čuvati istinu vašega srca, kao što se pamti okus vina.

Kad se i boja zaboravi, a ni posude više nema.

(odlomak iz knjige " Prorok, prorokov vrt")

[marija]

Samoća i izdvojenost

Život je otok u moru samoće i izdvojenosti.

Život je otok čije su litice želje, drveće snovi, cvijeće samotinja, vrela žeđ, a ono je usred mora samoće i izdvojenosti.

Tvoj život je, prijatelju, otok odsječen od svih otoka i kontinenata. Koliko god lađa i čamaca poslao ka drugim obalama i koliko god lađa stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u čežnji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.

Vidio sam te, prijatelju, kako sjediš na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregršt zlata tajna veza što povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mišlju i što spaja njihove težnje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajača, vodiš vojske i trijumfalne legije na jake tvrđave te ih razaraš, zatim ideš na druge utvrde te i njih osvajaš.

Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce što drhti u samoći i izdvojenosti, kao sto drhti žedan čovjek u kavezu načinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.

Vidjeh te, prijatelju, kako sjediš na prijestolju slave, a oko tebe ljudi što opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrđa i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duše odlučnosću svoje duše i vodi ih između zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledaš lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono što je duša za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno biće kako stoji uz tvoje prijestolje krunišući se otuđenošću i grcajući u samoći. Zatim vidjeh kako tvoje biće na sve strane ispruža ruku, kao da traži samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to biće kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome ničega nema osim njegove samoće i izdvojenosti.

Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu ženu, kako med svoga srca točiš na njen razdjeljak, ruke joj obasipaš poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjećanja u očima i majčinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samoću ovoga čovjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraća i spaja sa Sveopćim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlači k sebi ono što se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj ženi, ali ne može; vidjeh iza tvoje duše što se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dušu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne može.

Tvoj život je, prijatelju, izdvojeno boravište, daleko od svih drugih boravišta i živih stvorova.

Tvoj unutarnji život je boravište daleko od svega što ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boravište mračno, ne možeš ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne možeš ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne možeš ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne možeš ga spustiti u dolinu kojom tuđe noge stupaju.

Tvoj duševni život je, prijatelju, okružen samoćom i izdvojenošću. Da nije te samoće i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoće i izdvojenosti, tada bih, čuvši tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

[marija]

Ljusture i sustine

„…Ne, zivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadrzan u svojim ljusturama, već u sustinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.

Ni vjera nije sadrzana u izgledu bogomolja, u onome sto grade svestenici i tradicija, već u onome što se krije u dusama i sto postoji u namjerama.

Ni umjetnost nije u onome sto cujes usima, bilo da je to tiho zvucanje pjesama, zvonjava rijeci u kasidama, ili linije i boje koje na slici opazas ocima. Umjetnost je u onim nemustim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; u onome sto do tebe dospijeva posredstvom kaside, a sto je u dusi pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome cime te slika nadahnjuje, gledajuci je, vidis nešto dalje i ljepse od nje.

Ne, brate,ni dani ni noćinisu sadrzani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadrzan u ovim rijecima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su rijeci u stanju da ti prenesu moju nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom prije nego sto dokucis moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego sto oslobodis moje biće onoga sto sam od drugih preuzeo. Ne reci: On je skrtica tijesne ruke, prije nego sto moje srce sagledas, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego sto saznaš šta me podstice na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i zaru, niti me smatraj praznim dok ne dotaknes moje krvave rane.”

Kahlil Gibran, Mirisni plodovi duse

[marija]

Halil Džubran, Prorok

Tad jedan ratar reče: Pričaj nam o Radu. A on odgovori rečima ovim:

Vi radite da biste održali korak sa zemljom i duhom zemlje.

Jer, biti jalov znači otuđiti se od godišnjih doba i iskoračiti iz litanije života što kroči u sjaju i ponosnom povinovanju put beskraja.

Dok radite, vi ste frula kroz čije se srce šapat sati promeće u muziku.

Ko će od vas da bude trska, nema i zamukla, kada sve druge pevaju zajedno i uglas?

Stalno vam govore da je rad prokletstvo, a trud nesreća.

Ali ja vam kažem da radeći ispunjavate deo zemljinog najdaljeg sna, vama namenjenog kada je taj san rođen,

I držeći se truda vi istinski volite život,

A voleti život kroz trud znači biti najprisniji sa najskrovitijom tajnom života.

Ali, ako u patnji svojoj nazivate rođenje nedaćom a izdržavanje tela kletvom koja vam je ispisana na čelu, onda vam ja odgovaram da ništa osim znoja sa čela neće izbrisati to što je napisano.

* * *

Kazali su vam i da je život pomrčina, a u umoru vašem odzvanjaju reči umornih.

A ja velim da je život zaista pomrčina, osim kad postoji nagon,

A svaki nagon je slep, osim kad ide uz znanje.

A svako znanje je uzaludno, osim kad ide uz rad,

A svaki rad je prazan, osim kad ide uz ljubav;

A kada radite s ljubavlju vezujete se za sebe, i jedni za druge, i za Boga.

A šta to znači raditi s ljubavlju?

To znači tkati platno sa nitima isukanim iz srca, kao da će to platno nositi vaš voljeni.

To znači graditi kuću s ljubavlju, baš kao da će vaš voljeni u njoj živeti.

To znači sejati seme s nežnošću i ubirati žetvu s radošću, baš kao da će vaš voljeni kušati njene plodove.

To znaci prožimati sve ono što stvorite dahom svoga duha,

I znati da svi blaženi mrtvi stoje oko vas i gledaju.

Često sam vas čuo kako kažete, kao da govorite u snu: "Onaj ko radi u mermeru i pronade oblik svoje duše u kamenu, plemenitiji je od onoga ko ore zemlju.

A onaj što uhvati dugu i utka je u platno po volji Čovekovoj, veći je od onoga što nam pravi sandale za noge."

Ali ja kažem, i to ne u snu, već na javi najbudnijoj u zenitu podnevnom, da vetar ne govori umilnije gorostasnim hrastovima nego i najmanjoj od svih vlati trave;

I samo je onaj veliki ko pretvara glas vetra u pesmu još umilniju od njegove ljubavi.

Rad je ljubav koja izlazi na videlo.

A ako ne možete da radite s ljubavlju, već samo uz gnušanje, bolje vam je da ostavite svoj posao i sedite uz kapiju hrama, primajući milodare od onih što rade s radošću.

Jer, ako pečete hleb ravnodušni, ispeći ćete gorak hleb što utoljuje tek polovinu čovekove gladi.

A ako gunđate dok muljate grožđe, gunđanje vaše pretače otrov u vino.

A ako pevate kao anđeli, a ne volite pevanje, zaglušujete uši ljudske za glasove dana i za glasove noći.

književnost

[Гост]

Његове речи о браку:

"Али нека у вашем заједништву буде простора

и нека небески ветар плеше између бас.

Волите једно друго,али не правите везе љубави.

Нека она буде покретно море међу

обалама ваших душа.

Напуните пехар једно другоме,али

не пијте из истог пехара.

Дајте једно другоме од свога хлеба,

али не једите од истог комада.

Певајте и плешите заједно  и будите весели,

али дозволите да свако буде сам.

Чак су и старе лауте саме,

мада трепере истом музиком.

Поклоните своја срца али не стављајте их

једно другом под стражу.

Јер,само река живота може да задовољи ваша срца.

Стојте заједно,а ипак не сувише заједно.

И стубови храма стоје одвојени,

а храст и чемпрес не расту у сенци један другоме."

[marija]

Čovjekova himna

Bio sam
i bit ću
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije

Osluškivao sam učenje Konfucija.
i ispitivah brahmansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu doživjeh čuda Nazarićanina
i u Medini slušah učenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam žrtva sumnje.

Sopstvenim očima gledah
moć Babilona.
Slavu Egipta i veličinu stare Grčke.
No moje oči su odgovorne
pred bijedom njihovih dijela.

Bijah kod čarobnjaka endorskog
sveštenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Učih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesništvu
što izvire iz srca arapskoga
slušah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome još sam slijep i ništa ne vidim
moje uši su gluhe i ne propuštaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajača.
Tlačenja despotska
sužanjstvo raznih moćnika.
I uprkos tome još sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.

Sve to čuh, vidjeh i trpjeh
iako sam još u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalačka
ostariću i ostvariti savršenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Khalil Gibran

[marija]

A jedna zena prozbori i rece: Govori nam o Boli.

A on kaza:

Vasa je bol lomljenje ljuske koja zatvara vase poimanje.
Kao sto se ljuska ploda mora slomiti
da bi mu jezgra izisla na vidjelo, tako i vi morate upoznati bol.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidasnjim cudesima zivota,
vasa vam se bol nece ciniti nista manje cudesnom od radosti.
I prihvatit cete doba svojega srca,
kao sto uvijek prihvacate godisnja doba
sto prolaze nad vasim poljima.
I gledat cete spokojno kroza zime svojega bola.

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim lijecnik u vama vida vase bolesno jastvo.
Stoga, vjerujte lijecniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno:
Jer, njegovu ruku, ako i jest teska i tvrda,
njezno vodi ruka Nevidljivoga,
I posuda koju donosi, ako vam i pece usne, nacinjena je od gline
sto ju je Grncar ovlazio svojim svetim suzama.

---

I on rece:

“Vi rastete u snu i zivite punijim zivotom dok snivate.
Jer, svi vasi dani prolaze u blagorodnosti
za ono sto primiste u spokoju noci.

Cesto mislite i govorite o noci kao vremenu za pocinak,
ali je noc zapravo doba za traganje i pronalazenje.
Dan vam pruza moc saznanja i uci vase prste da
budu vicni umijecu primanja;
ali vas noc odvodi u riznicu Zivota.

Sunce uci sve stvari da istrajno zude za svjetloscu.
Ali ih noc podize do zvijezda.

Upravo nocni spokoj tka svadbeni veo
nad drvecem u sumi i cvijecem u basti,
a zatim priprema gozbu raskosnu i svadbenu loznicu;
i u toj svetoj tisini sutrasnjica se zacinje u utrobi Vremena.

Tako je sa vama i tako, trazeci,
pronalazite slast i ispunjenje.
I premda vam u praskozorje budjenje brise pamcenje,
trpeza snova postavljena je za sva vremena,
a svadbena loznica ceka.”

---

Kad povjeris svoju nevolju susjedu, darujes
mu dio svoga srca. Ako je u
njega velika dusa, zahvaljuje ti;
a ako je malena, omalovazava te.
Napredak nije puko popravljanje proslosti;
On je neprekidno gibanje prema buducnosti.
Umjetnost je korak od vidljivog, poznatog, do
nepoznatog.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost
hrabrost, a njeznost kukavicluk.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje
mudrost, a cutanje neznanje.
Oni vele meni: Ako vidis roba kako spava, ne
budi ga, jer mozda sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba kako spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.

Ocuvaj me od mudrosti koja ne place,
filozofije koja se ne smije, i velicine
koja se ne klanja pred djecom.

[marija]

A ucenjak rece: Govori o Razgovoru.

I on odvrati govoreci:
Razgovarate kad vise niste u miru sa svojim mislima;
I kad vise ne mozete izdrzati u samoci srca,
zivite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga.

I u mnogom vasem razgovoru misljenje je napola ubijeno.
Jer misao je ptica prostora, i u krletki reci moze doista rasiriti krila, ali ne moze leteti.

Ima ih medu vama koji traze razgovorljive, iz straha da ne budu sami.
Tisina samotnosti otkriva njihovim ocima golo jastvo, i rado bi umakli.

A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajuci i bez predumisljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti.

A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju recima.
U grudima takvih duh boravi u ritmickoj tisini.
Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vase usne i upravlja vasim jezikom.
Neka glas u vasem glasu govori uvu u njegovom uhu.
Jer njegova ce dusa cuvati istinu vasega srca, kao sto se pamti okus vina.
Kad se i boja zaboravi, a ni posude vise nema.

[marija]

Tada rece ucitelj: Govori nam o poucavanju.

A on rece:

Nitko vam ne može otkriti ništa osim onoga
što je vec ležalo, poluusnulo, u pocecima vašeg znanja.
Ucitelj koji se šece u sjeni hrama, medu ucenicima,
ne daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje ljubavi.
Ako je doista mudar, ne nudi vam da udete u kucu njegove mudrosti
nego vas radije vodi do praga vašega duha.
Zvjezdar vam može govoriti o svojem poimanju svemira,
ali vam on ne može dati svojega poimanja.
Glazbenik vam može pjevati o ritmu koji je u cjelome svemiru,
ali vam ne može dati uho koje hvata ritam, ni glas koji ga odražava.
A onaj koji je upucen u znanost o brojevima može govoriti o podrucjima težine i mjere,
ali vas ne može odvesti onamo.
Jer videnje jednog covjeka
ne uzajmljuje svoja krila drugome covjeku.
I kao što svaki od vas stoji u božjem znanju,
tako mora svaki od vas biti sam u svojem poznavanju Boga
i u svojem poimanju zemlje.

---

Ja koji sam vjerovao bio sam i onaj koji sumnja;
Jer, cesto sam stavljao prst u vlastitu ranu da bih mogao jace vjerovati u vas i jace vas upoznati.
I upravo s tom vjerom i s tim znanjem kazem:
Vi niste zatoceni u tijelima, ni omedjeni kucama i poljima.
Ono sto ste vi boravi iznad planina i luta s vjetrom.
To nije bice koje puze po suncu da se zgrije niti kopa rupe u mraku radi sigurnosti.
Nego slobodno, duh koji ovija zemlju i pokrece je u eteru.
Nejasan je i mutan pocetak svih stvari, ali ne i njihov kraj.
I radovao bih se kad biste me pamtili kao pocetak.
Zivot, i sve sto zivi, zacet je u magli, a ne u kristalu.
I tko zna nije li kristal magla koja propada?
(PROROK)

[marija]

Vasa je dusa cesto bojiste, na kojem vas um i vasa rasudna moc ratuju protiv vase strasti i vaseg nagona.

O kada bih bio mirotvorac u vasoj dusi, da uzmognem preobraziti nesklad u suparnistvo vasih pocela u jednost i melodiju.

Ali kako, dok vi sami ne budete mirotvorci, dakle ljubavnici svojih pocela?

Vas um i vasa strast kormilo su i jedra vase moreplovne duse.

Ako se slomi bilo kormilo, bilo jedra, mozete se samo valjati tamo-amo i da vas struja nosi,ili pak,ostati nepomicni nasred mora.

Jer je um, dok upravlja sam, ogranicavajuca sila,a strast, necuvana, jest oganj sto gori do samounistenja.

Stoga neka vasa dusa uznosi vas um do visina strasti, da uzmogne pjevati;

I neka upravlja vasom strascu s umom, da strast vasa moze zivjeti iz dana u dan ozivljavajuci, i da se poput feniksa dize iz vlastitog pepela.

Htio bih da svoj razum i svoj nagon gledate kao sto biste gledali ljubljene goste u svojoj kuci.

Zacijelo, ne biste jednog gosta castili vise nego drugog, jer ko je privrzeniji jednome, gubi ljubav i povjerenje obojice.

Medju brijegovima, kada sjedite u prohladnoj sjeni bijelih jablanova, uzivajuci u spokoju i divoti dalekih polja i livada ? neka srce vase kaze u tisini: Bog miruje u umu.

A kada krenu oluja i snazan vjetar zaljulja sumu, a munje i gromovi obznane velicanstvo nema ? neka srce vase kaze sa strahopostovanjem: Bog se njise u strasti.

I jer si dah u Bozijem ozracju.

I list u Bozijoj sumi.

I ti ces otpocinuti u umu i njihati se u strasti.

Vi biste mjerili vrijeme koje je neizmjerno i neizmjerljivo.

Vi biste da prilagodite svoje drzanje i cak da upravljate svojim duhom prema satima i godisnjim dobima.

Od vremena biste da napravite potok i da na njegovoj obali sjedite i motrite mu tok.

Ipak, bezvremeno u vama svjesno je bezvremenosti zivota,

I zna da juce nije nista drugo do danasnje sjecanje i da je sutra danasnji san.

I da ono sto pjeva i razmislja u vama jos boravi u granicama prvog trenutka koji je razbacao zvijezde po svemiru.

Ko medju vama ne osjeca da je bezgranicna njegova moc ljubavi?

A ipak, ko ne osjeca da je sama ljubav, premda bezgranicna, sadrzana u jezgru njegovog bica, i da se ne njise od od jedne ljubavne misli do druge , niti od jednog ljubavnog cina do drugog.

I nije li vrijeme kao i ljubav nepodjeljivo i neizmjerljivo?

Ali, ako u misli morate razdijeliti vrijeme na godisnja doba, neka svako doba sadrzi sva druga.

I neka danas obgrli proslost sjecanjem i buducnost ceznjom.

[marija]

Izreke potoka

Isao sam dolinom dok je zora, rudeci, odavala tajnu vjecnosti,
A ondje je potok, tekuci, pjevao, zvao i govorio:
Zivot nije samo veselje;
Zivot je ceznja i odlucnost.
Mudrost nije u rijecima;
Mudrost je smisao u rijecima.
Velicina nije u visokom polozaju;
Velicina je u onih koji odbijaju polozaj.

Covjek nije plemenit po podrijetlu;
Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!

Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!

Raj nije u skrusenosti;
Raj je u cistu srcu.

Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.

Bogatstva nisu samo u novcu;
Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi!

Niti su svi siromasi vrijedni prezira;
Bogatstvi je svijeta u glavi kruha i u ogrtacu.

Ljepota nije u licu;
Ljepota je svjetlost u srcu.

Savrsenstvo nije u onih koji su cista srca;
Vrline moze biti i u grijehu.

To rece potok drvetu na svojoj obali;
Mozda je u onome sto je pjevao potok
Bilo nesto od tajna mora.
(Halil Dzubran)

[Тавита]

Aramejski, kojim je Isus govorio, bio je Dzubranu drugi jezik. Atmosfera i izgled Judeje ocarava citaoca koji je, krecuci se kroz prizore iz onih dana i one zemlje, svestan necega mnogo uzvisenijeg nego sto su reci na stranici. Gledamo mladica iz Nazareta kakvim ga nikad nismo videli, jer u Dzubranovom Isusu, prvi put otkako su napisana Jevandjelja, jedan Isusov zemljak pise o njegovim recima i delima.

[Тавита]

Ovi tekstovi jasno otkrivaju Dzubrana kao proroka prodorne vizije i objektivne spoznaje. On zlokobno upozorava na ozbiljne i neuocene opasnosti koje ce tek zadesiti ovaj svet na njegovom olujnom putu intriga, neprilagodjenosti i granicne svesti. Na religioznom planu on pokazuje briljantnost duhovnog uvida i odlucnost posvecenosti koji opstaju dok se ne probiju na onu stranu spoljasnjeg bica...

[Тавита]

Autobiografska novela o Dzubranovoj prvoj ljubavi. Ovo poeticno delo, koje govori o ljubavi, slatkoj i gorkoj, radosnoj i tuznoj, govori zapravo o sili koja pokrece svet - "Kada volimo, Bog nije u nasem srcu, vec ljubavlju dosezemo Bozije srce..."