Predrag Finci: Od renesansne filozofije do Levijatana

[Милан Ракић]

Zapisi veselog filozofa rezultat je dva različita nastojanja: potpisnika kao autora teksta i grafičarke i likovne umjetnice Amele Hadžimejlić. Kada sam napisao tekst o „veselom filozofu“, zamolio sam Amelu da mi pomogne u dotjerivanju nekih vizualnih detalja, a onda je ona, kada je pročitala tekst, naslikala svoje komentare, malo po malo napravila svoju izložbu u imaginarnom prostoru, navedenim filozofima dodala njihove „jastuke“. Tako je ova knjiga postala sprega riječi i lika, teksta i oblika, ideja i portreta, kazivanje i pokazivanje, prezentiranje i reprezentiranje. Sprega mog tkanja teksta i Amelinih „slikovnih zapisa“. Tako je zapravo ova šaljiva, pomalo nadrealna „povijest filozofije“ iskazana i u slici i u riječi. Ona je dijalog dva različita načina artikuliranja i dva različita medija. Na dva različita načina ispričana ista priča. I Amelu i mene je u pričanju ove priče vodio stvaralački entuzijazam i osobni osjećaj humora. Nadamo se da će to biti blisko i potencijalnim čitateljima. Predrag Finci

Slikovnost: Amela Hadžimejlić: Mušketir Descartes

Piše: Predrag Finci

Pietro Pomponazzio

„Duša mi izgovoriti njegovo ime. I Pico della Mirandola, i Marsilio Ficino. U njihovim imenima ima i zvuka i nekog svjetla, kao da su zrcalili njihovo vrijeme i filozofiju“ – pomisli lokalni. Cijela renesansna filozofija je bila oživljavanje antike, usvajanje raznih škola mišljenja i kultura, amalgam različitih duhovnih iskustava. U doba velikog preporoda okupljena su najbolja nastojanja svih „abrahamovskih kultura“. Razbuđena je istraživačka znatiželja i ponovno slavljen Čovjek i Život. Bila je to filozofija i slavlje života samog. Načelo života je temeljno načelo i snaga iz koje čovjek crpi svu svoju energiju, vitalnost, volju i želju. Samo što su to neki kasnije skroz pogrešno shvatili i baš zbog toga rasipali uludu svoje živote, svoje jedino bogatstvo. A možda su mislili da život ne vrijedi baš mnogo, dobili ga na poklon, besplatno, pa proćerdali.

Machiavellieva ljutnja

„Još sam kanio knjigu nazvati Il Principe, Vladar, dodvoravao se, kazivao lijepo o princu, odobravao mu nemoralno djelanje, može i to činiti kada je na vlasti, sve mu je dopušteno, a on me, valjda da to dokaže, strpa u zatvor. Zamisli da sam knjigu nazvao Il Duce, ili recimo Tito, još bi me i objesili, ili barem Goli otok, pet godina.“

Paracelsus

Puno ime mu je bilo Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim. Svoja djela je potpisivao pseudonimom Paracelsus. Bio je teške naravi, ali vrlo inventivan i mudar. U tome se razlikovao od onih koji su samo teške naravi. Paracelsus je bio doktor, alkemičar i pisac, teolog i filozof. Transformirao je alkemiju u kemiju, a u svojim razmišljanjima tražio izvor sveg znanja. I našao ga u prirodi. Njegovo učenje postade dokaz da su znanost i filozofija povezani, a i jedna i druga u vezi s mističnim. Paracelsusovi tekstovi se i danas povremeno pojavljuju u specijaliziranim časopisima, ali mnogo svijeta voli uglavnom gledati crteže i gravire koje su ove tekstove pratile, naročito Paracelsusove portrete. Osim ako im ne zatreba kakav lijek ili eliksir, pa ga, prepadnuti, počnu tražiti i u „tajnovitim izvorima“. Ali, tada im obično više ništa ne može pomoći.

Michel de Montaigne

Kada ga spomenu u filozofiji, svaki put najprije navedu da je izumitelj eseja kao literarne forme. Michel de Montaigne je napisao mnoge lijepe eseje, a kao pisac i mislilac bio skeptik, čovjek koji je stavio osobno u centar svojih razmišljanja, upitao se tko je on sam, a na taj način i što je svaka druga osoba i do kraja života o tome razmišljao (Svaki pisac piše o onome što ga opisuje). Zbog toga je bio hvaljen, jer je otvorio i mnoge druge uputio u nove mogućnosti kazivanja i prostore istraživanja, ali i kritiziran, jer je kazivanje o osobnom psihološke naravi i slučaj za psihijatriju, a ne predmet filozofiranja. Što baš nije točno. U filozofiji uvijek govori filozofovo ja, na otvoren ili prikriven način. I iza potpuno apstraktnog stajališta stoji osoba filozofa.

Montaignea nazivaju para-filozofom. Tako uvaženi univerzitetski radnici i drugi poznavaoci filozofije kvalificiraju i Pascala, Unamuna, ponekad i Kierkegaarda, guraju tu i pjesnika filozofije Benjamina, rado bi i Nietzschea, ali se ne usude. Time bi oni koji su u svakom pogledu, a posebno kao filozofi, lošiji od njih htjeli reći da spomenuti ne vrijede mnogo. Nisu, vele, baš ušli u filozofiju, nisu shvatili njenu bit, kao oni, oštroumni kritičari. Para-filozofima spomenute najčešće nazivaju strogi akademici i novi skolastici (među kojima bude i onih koji još uvijek raspravljaju je li pravilno reći magister nostrandus ili pak noster magistrandus), kojima smeta što ovi lijepo pišu, razumljivo, ne služe se previše „stručnom terminologijom“ i ne raspravljaju o pitanjima iz repertoara filozofskih fantazija, a rado govore o onome što ljude zanima na način na koji mogu razumjeti i oni kojima filozofija nije struka. Zato ih neki ne cijene, a drugi, kojima filozofija nije uvijek bliska, vole.

Kada se, međutim, ozbiljan, duhovno zainteresirani čitatelj upusti u gonetanje Pascalovog, Benjaminovog ili Blanchotovog teksta, tada brzo otkrije da je putovanje u predjele njihovih tekstova kretanje ka novim misaonim horizontima, a ljepota i jednostavnost put ka onome što je teškoća svakog i za svakog od nas: put ka temeljnim pitanjima Bitka. Njegova beskonačna tajna. Njegovo nikada do kraja rečeno, što se u pravoj, lijepoj riječi prikriva i uvijek nanovo otkriva. O tome svjedoče mnogi briljantni tekstovi „para-filozofa“. Svakom istinskom autoru esej je drugo ime za mišljenje, istinska drama refleksije, drama samog autora i njegova čitatelja, filozofija prije nego što joj je dodan prefiks „para“: izvorno mišljenje svog predmeta i autentična riječ mislioca samog. Mišljenje u kojem je bilo hrabrosti da se napusti okoštala tradicija i drskosti da se izazovu utvrđena, a konzervativna stajališta. Da nije bilo Montaignea i drugih velikih filozofskih pisaca, da nije bilo ovih filozofa stvaralaca, filozofija bi bila polje skolastika i dosadnih, uvijek sličnih interpretatora i interpretatora ovih interpretatora. Polje puno biljki, bez cvijeta.

Tommaso Campanella

Stariji zatvorenik je savjetovao Campanellu da ne spominje filozofiju, ako bude rekao čime se bavi zapast će ga najteži poslovi i najgora ćelija, Boetije je zbog toga stradao, nema u tome utjehe. Campanella posluša, utaji svoje misli, privremeno. Zato je dobio jednu sasvim pristojnu ćeliju, koju bi ponekad obasjalo sunce, a kada bi se filozof propeo na prste mogao je u daljini vidjeti konture grada. Sve je jedno vrijeme bilo malo bolje, više ga nisu mučili, čak ga povremeno puštali iz zatvora, ali mu onda njegova strast za spekulacijom i narav slobodara opet ne dadoše mira, gdje god je dospio svoje bi rekao, pa bi opet bio uhapšen i zatočen. Njegovi su proklinjali onoga koji ga uputi u filozofiju, najviše su sumnjali na Aristotela, a ne dosjetiše se da je njihov Tommaso takav bio po svojoj naravi, sam je vraga tražio.

Pronevjera

Mnogi su filozofi imali problema sa vladajućom ideologijom, bili proganjani, bježali u tuđinu, bili osuđivani i zatvarani, Giordano Bruno je zbog svog krivovjerja spaljen na lijepom Cvjetnom trgu. Samo slobodan kazuje ono što uistinu misli. Istina ničim ne smije biti korumpirana. Bilo je međutim i nekih, lukavijih, opreznijih, koji su se znali vlasti dodvoriti. Takvi su bili njeni mezimci, od nje i darove dobivali, svim nagradama bili ovjenčani, postajali “uvaženi akademici“ i “zaslužni članovi društva”, hvaljeni i uz počasti ispraćani. I Francis Bacon je volio biti u blizini vlasti, onda se, mislio je, i filozofijom lakše baviti, popravi se financijska situacija, bolje se živi. Imao je Bacon lijepu reputaciju i kao znanstvenik i kao mislilac („Znanje je moć“), a posebno kao lord kancelar, svaku molbu je pažljivo razmotrio, išao od slučaja do slučaja, indukcija je ispravna, najbolja metoda, govorio je, ali se onda upetlja u neke zakonski i moralno problematične djelatnosti, neki su čak tvrdili pronevjeru, zbog čega se o njemu počelo pričati još više. Neki kasniji filozofi i „filozofi“ usvojiše njegovo držanje, pa se o njima samo zbog toga ima razloga govoriti, ponekad, kratko.

(Lokalni filozof je jedno vrijeme tvrdio da još nije čuo za nemoralnog filozofa. Čuo je, govorio je, za ljude koji su se predstavljali filozofima, čuo i za Baconove podvale, ali on tada nije bio filozof, nego političar, službenik moćnika. Nemoralan ne može biti filozofom. Može imati sve titule, i filozofiju predavati, o njoj pisati, ali ne može filozofijski progovoriti, jer je eros filozofiranja prizivanje istine Bitka, a nema istine koja nije i etična, nema je ako u sebi ne sadrži ili sobom ne podrazumijeva i moralno načelo. Tako je govorio lokalni. U to je vjerovao, ranije).

Iskustvo iz prve ruke

Kada je jedne noći u nekoj prigradskoj kavani, veseli, lucidni S., kolega lokalnog filozofa, duhovito izvrijeđao (svakako iz duboko moralnih pobuda i intelektualnih razloga) lokalnog siledžiju, ovaj konj mu izbi zube, izbrojio je tri, pa je kolega lokalnog kasnije zaključio da mu kao filozofu iskustvo (ni takvo, ni neko drugo) nikako nije bilo potrebno, mogao je o konju i zubima znati i a priori, nije to morao saznati „iz prve ruke“ (“from the horse‘s mouth“).

Descartesov Cogito

Neki su mislili da je on umjetnik, švedska kraljica Kristina vjerovala da je, kao i svi Francuzi, baletan, on i sam pisao svoje rasprave kao priče, ali ga dotukoše životne okolnosti, svaki čas negdje morao bježati, jedva preživljavao, pribojavao se prerane smrti, i onda sa strašću u sebi iskaza „Mislim“, što mu postade ključni dokaz da postoji.

Jasno i razgovijetno

Descartes je bio dobar učenik, najbolji, mnogo čitao, mnoge umne glave slušao, među njima i predavanja nekih skolastika koji bi pred svoje studente iznosili svoja golema znanja, vezli iz jedne rečenice u drugu, mnogo važnih stvari spominjali, ali Cartesius osjeti da ono što tvrde ni njima samima nije jasno, a ponekad tvrde samo da bi tvrdili, govore a znaju da ništa nisu rekli, samo riječi, riječi, riječi… Dodija to Descartesu, pa napisa ovakva četiri pravila svoje metode: prvo, nikada ništa ne prihvaćati kao istinito, ako jasno nije spoznato; drugo, svaku od teškoća koju istraživač proučava treba podijeli na onoliko dijelova na koliko je to moguće i koliko je potrebno radi njihova najboljeg rješenja; treće, treba ići od jednostavnog ka složenom; i četvrto, na kraju sve pobrojiti i učiniti preglednim, kako bi istraživač mogao biti siguran da ništa nije izostavio. Nakon Descartesa filozofija se uveliko oslobodila onih koji su svoju praznoglavost prikrivali velikim riječima i praznim idejama, a pritom se nikako nije moglo razabrati što su zapravo htjeli kazati i dokazati. Descartes je postavio zahtjev da se u filozofiji govori jasno i razgovijetno. Nejasnost i stilska nespretnost je eho i dokaz autorove misaone konfuzije. Descartes je oslobodio filozofiju „misaone nepismenosti“, što mu neki istaknuti tekstopisci nisu nikada oprostili, u njegovo doba, a ni danas.

Prije sljedeće narudžbe

„Descartes, c’est la France“ – prisjeti se lokalni. „Francuzi su uvijek, u svemu, bili racionalni i odmjereni. Razboriti. Pili su malo vina, uz jelo. Uvijek vrlo umjereno. Zato su smislili konjak, da bi se na kraju oni kojima je do toga mogli pošteno napiti“.

Poslije predstave

„Molim vas, Descartes, nemojte biti potišteni, vaša baletna točka je izazvala pravo zadovoljstvo publike, vidjeli ste koliko su se smijali, a priznajete, dok ste plesali niste ništa mislili, nikakav cogito, bili ste samo res extensa na pozornici, nemisleće tijelo, nije vas ni bilo, što će reći nije se ni dogodilo, kako bi bilo da večeras ponovo, onako filozofski, pokažete da i tijelom egzistirate, bio bi to lijep dokaz da vaš Cogito potpuno jest…“.

Levijatan

Thomas Hobbes je živio u dramatična vremena, u doba španjolske invazije i engleskog građanskog rata. Iako ugledan aristokrat, bio je prinuđen emigrirati eda bi izbjegao nevoljama koje su mu prijetile. U svojoj političkoj filozofiji bio je dosljedni zastupnik suverene vlasti, društvenog ugovora i, paradoksalno, rodonačelnik europskog građanskog liberalnog društva. Tvrdio je da su ljudi po prirodi jednaki, ali izvan državne zajednice stalno vlada rat svakoga protiv svakoga, a „čovjek je čovjeku vuk“. Zapisao je, ima tome gotovo četiri stoljeća, ovo: „… sve što proizlazi iz vremena rata, u kojemu je svatko neprijatelj svakoga, proizlazi i iz vremena u kojem ljudi žive bez druge sigurnosti osim one koju im daje vlastita snaga i domišljatost. U takvim uvjetima nema mjesta za radinost, jer su nesigurni njeni plodovi, pa prema tome nema obrade zemlje, nema plovidbe ni dobara koja se uvoze morem, nema udobnih stanova, nema naprava za pokretanje za predmete koji zahtijevaju mnogo snage, nema poznavanja površine Zemlje, ne vodi se računa o vremenu, nema umjetnosti, ni književnosti, ni društva; a što je najgore, postoji stalan strah i opasnost od nasilne smrti, a život čovjeka je usamljen, bijedan, ogavan i kratak“. Dok je preko mora bježao u Francusku, dosjeti se: nazvat će tu svoju knjigu po morskom čudovištu, biblijskoj zastrašujućoj nemani, Levijatanu. To je najbolje ime za sveprisutnu vlast koja sve u sebe apsorbira, sve proždire, a ipak je nužda i osnova svakog dobrog društva. S naslovom se kasnije suglasio i njegov engleski izdavač, onaj isti koji mnogo godina kasnije ostarjelom Hobbesu napisa da je dodijao i njemu i čitateljstvu, neka više ne šalje svoje rukopise.

radio gornji grad