Postavi pitanje muslimanu

antics · Децембар 10, 2011

Allahov poslanik je rekao ko bude nacrtao sliku sa likom na Sudnjem danu će mu biti predoćeno to što je naslikao i reći će mu se:De u njega dušu udahni.Na osnovu ovog i sličnih hadisa muslimani se ne bave slikanjem ili crtanjem živih bića.Dok je dozvoljeno slikati i crtati prirodu nežive predmete isl.

Добро, али зашто? Зашто ће се тражити од сликара да удахне душу у нешто што и није имало интенцију да буде живо, него представа? Одговараш ми операционалном дефиницијом, не дајеш ми суштину....

bosanac · Децембар 11, 2011

Suština je u tome da je to vid oponašanja u stvaranju .a Allah je taj koji je Stvoritelj.

antics · Децембар 11, 2011

Па зар није Бог створио и геометријске облике, па их је на арабескама онолико?

С друге стране, ако поштујете Теврат, зар не знате да Бог позива Адема и налаже му да свим животињама дадне имена? Шта је то, ако не Божији призив човеку на са-стварање?

bosanac · Децембар 11, 2011

Па зар није Бог створио и геометријске облике, па их је на арабескама онолико?

С друге стране, ако поштујете Теврат, зар не знате да Бог позива Адема и налаже му да свим животињама дадне имена? Шта је то, ако не Божији призив човеку на са-стварање?

Mislimo na živa bića brate.

bosanac · Децембар 11, 2011

Mi poštujemo Tevrat .Mada kada je u pitanju kazivanje o početku stvaranja kod nas je vjerovanje da ga je Bog podučio imenima svih stvari pa onda je rekoa Ademu:O Ademe obajveti ih imenima o svim stvarima ...

Gaša · Децембар 11, 2011

Allahov poslanik je rekao ko bude nacrtao sliku sa likom na Sudnjem danu će mu biti predoćeno to što je naslikao i reći će mu se:De u njega dušu udahni.Na osnovu ovog i sličnih hadisa muslimani se ne bave slikanjem ili crtanjem živih bića.Dok je dozvoljeno slikati i crtati prirodu nežive predmete isl.

Dobro...On je pomazanik,Muhamed nije.

I po Kur'anu čino je čuda,Muhamed nije.Zašto je Bog Isusa potpomogao čudima a nije Muhameda?

bosanac · Децембар 11, 2011

To što je pomazanik neznači da je Bog.Jer sve pšto je radio radio je uz pomoč Boga.I sam kada je išao prema mjestu u kojem je ležao njegov drug molio je Boga da ga ne ostavi i da mu pomogne.

Da Muhammed a.s. nije imao tu mudžizu, imao je mnoštvo drugih.A najveća mudžiza Muhammeda je sam Kuran.

bosanac · Децембар 11, 2011

Mudzize poslanika: Jedna od karika dugog niza dokaza postojanja Allaha dz.s. jesu mudzize (nadnaravne pojave) koje je Allah darovao nekim od poslanika, kao izazov narodima kojima su ti poslanici poslani. Medjutim, sam dolazak velikog broja poslanika u razlicitom vremenu i prostoru, koji su pozivali istoj strani,dovoljan je dokaz postojanja Allaha dz.s. Zbog cega? Samim tim da toliki broj ljudi, koji se nikada nisu sreli ni vidjeli, kazu: "Mi smo poslanici", te pozivaju u jednu te istu stvar - Islam, i vjerovanje u jednog jedinog Allaha, je dovoljan dokaz za postojanje Allaha dz.s. "Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: -Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte." (Prijevod znacenja, El-Enbija, 26.) Ovaj ajet nas opet vraca na cinjenicu da su svi oni zaista dosli sa istog izvora. Imamo primjer Nedzasije, kralja Abesinije koji je, nakon sto je cuo cemu poziva Muhammed s.a.v.s., zaplakao i rekao: "Zaista Muhammed i Isa dolaze sa istog izvora." Sto se tice samih mudziza one su najjaci dokaz istinitosti onoga sa cime su dolazili poslanici. Razliciti poslanici su imali razlicite mudzize. Muhammed s.a.v.s. je imao mnogobrojne mudzize, ali najveca mudziza koju mu je podario Allah dz.s. nesumljivo je Kur'an. Ona se razlikuje od svih mudziza koje su bile davane drugim poslanicima, jer su one prestajale smrcu istih, dok je Kur'an, najveca mudziza, ostala trajna sve do Sudnjeg dana. Zbog ovog Allah dz.s. na nekoliko mjesta u Kur'anu poziva ljude da dodju sa necim slicnim Kur'anu, ako mogu, pa kaze: "Reci: Kada bi se svi ljudi i dzinovi udruzili da sacine jedan ovakav Kur'an, oni, kao sto je on, ne bi sacinili, pa makar jedni drugima pomagali." (Prijevod znacenja, El-Isra, 88.)

Svi su ostali nemocni pred Kur'anom, Allahovim govorom, koji nije stvoren. Ostali su nemocni pred stilistikom Kur'ana i velicinom pouka koje u sebi sadrzi. Zar nije dovoljan dokaz da je Kur'an istina od Allaha dz.s., to sto u sebi sadrzi vijesti prijasnjih naroda i to u najsitnije detalje, navodi dijalog izmedju Merjeme i Zekerijjaa, Musaa a.s. i njegovog naroda, Musaa a.s. i faraona, rijeci Ibrahima a.s., pohode Zulkarnejna… Odakle je Poslanik to saznao u detalje odgovor nam daje Uzviseni: "To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo." (Prijevod znacenja, Ali-Imran, 44.) Zar nije dovoljan dokaz postojanja Allaha dz.s. Kur'an, Njegova knjiga u kojoj se nalaze Allahovi propisi, koji su regulirali cjelokupan sistem zivota kako pojedinca tako i zajednice. Ovaj zakon nije utopija, nego je dozivio svoju primjenu u stvarnom zivotu vise od hiljadu godina. Zar je mogao jedan covjek, koji nije znao ni citati ni pisati, doci sa potpunim sistemom kome se ne moze naci jedna, jedina greska. Sistem koji je regulirao sve, od najvaznijih zivotnih pitanja do onih najsitnijih. Zato je Selman El-Farisijj na prigovor Perzijanaca: "Zar si ostavio nasu kulturu i civilizaciju?", odgovorio: "Nas Poslanik nas je svemu poducio, pa cak i kako cemo nuzdu obaviti."

Михајло · Децембар 11, 2011

Шта су:

Ал Лат

Ал Уза

Манат

bosanac · Децембар 11, 2011

To su božanstva predislamskih arapa.

bosanac · Децембар 11, 2011

Nijednom narodu kao Arapima priroda i klima nisu toliko odredili način života i crte njihovog karaktera. Zbog zemlje, stanovništvo se dijeli na: beduine, seljake i gradsko stanovništvo. Predislamski Arapi su bili idolopoklonici. Pored Uzvišenog Allaha, dž.š., obožavali su veliki broj idola kojima su davali božanska svojstva i karakteristike. Svako pleme imalo je svog idola, a duhovni centar predislamskih Arapa bila je Meka u čijem središtu se nalazila Ka'ba sa 365 idola. Prije Muhameda, a.s., među Arapima su djelovali Božiji poslanici, tako da je u njihovoj religiji postojala svijest o Jednom Svemoćnom Bogu kome su ostali idoli služili kao posrednici. Norme ponašanja Arapi su crpili iz lokalne plemenske tradicije i običajnog prava, te prava naroda s kojima su pomoću trgovačkih veza dolazili u dodir. Izrazito ratničko obilježje plemenskih zajednica zahtijevalo je surove zakone koji su štitili i poštovali ratnike, a bezobzirno i nepravedno kršili osnovna ljudska prava nemoćnih, posebno žena i djece. Svako pleme smatralo se samostalnim, a jedna ružna riječ mogla je izazvati oružani sukob s velikim brojem žrtava. Krvna osveta bila je na vrhuncu. Glavno obilježje društvenog života bili su alkohol, kocka, blud, strelice za gatanje i prinošenje žrtvi idolima. Žensku djecu su ubijali. Ovo su glavne negativne karakteristike društva u kojem se pojavio i djelovao posljednji Allahov poslanik, Muhamed, a.s.

Međutim, Arapi su prije islama, također, bili ponosni ljudi, otvorenog duha, gostoljubivi prema strancima, iskreni u izvršavanju zavjeta, pouzdani kod ugovoranja, požrtvovani u ratu, odlučni i uporni u ispunjavanu željenog cilja. Uloga Vjerovjesnika, a.s., kao vjerskog reformatora bila je da uravnoteži ove suprotnosti Arapa; da očisti njihovo vjerovanje, ukloni nedostatke i prihvati njihove dobre strane. Činjenica je da je islam prihvatio dobru i plemenitu predislamsku praksu koja je postala sastavni dio njegovog učenja, jer proces simbioze islama s dobrom i korisnom predislamskom tradicijom nije završen u vrijeme Allahovog Poslanika, a.s., već kontinuirano traje i ponavlja se uvijek kada neki narod ulazi u okrilje islama. Uzvišeni Allah, dž.š., je tokom 23 godine, koliko je trajala poslanička misija, objavio brojne ajete Muhamedu, a.s., sa smjernicama, uputama i konkretnim odgovorima na konkretna pitanja. Kur'an sadrži informacije o Arapima prije islama u tako značajnom obimu da je na osnovu objavljene građe moguće vjerno rekonstruisati njihov religijski, socijalni, imovinsko-pravni i porodični život. Slično je i sa sunnetom Allahovog Poslanika, a.s., koji je, kao tumač Kur'ana, bio još konkretniji i detaljniji.

Premda je idolopoklonička religija predislamskih Arapa bila u direktnoj suprotnosti sa apsolutnim Božijim jedinstvom, islam nije kategorički odbacio ovu tradiciju Arapa, već je, zavisno od karaktera običaja, neke prihvatio, druge reformirao, a treće ukinuo ili zamijenio. U radu sa metodom tekstualne analize Kur'ana razmatraju se različiti egzemplari prihvaćene, reformirane i dokinute prakse predislamskih Arapa. Navedeni su primjeri neprihvatljivih obreda poput obožavanja kipova, gatanja, vjerovanja u nebeska tijela, ubijanja ženske djece i drugih idolopokloničkih običaja, rituala i nepravednih društvenih odnosa. Analizirani su reformirani običaji i obredi koji su poticali od ranijih Božijih poslanika, prvenstveno od Ibrahima, a.s., i Ismaila, a.s., a vezani su za obavljanje hadža. U fokusu rada, također, su egzemplari reformiranih propisa iz bračnog, nasljednog i testamentalnog prava. Na kraju su razmatrana moralna i društveno korisna praksa predislamskih Arapa koju je islam prihvatio i uvrstio u korpus svojih normi i propisa. Obrazac nastao na takav način primjenjivan je u vrijeme susreta islama s predislamskim tradicijama različitih naroda koji su kasnije ulazili u njegovo okrilje.

Običaji predislamskih Arapa spomenuti su u Kur'anu i navedeni razlozi zbog kojih su neki od njih prihvaćeni, drugi reformirani, a treći odbačeni i ukinuti. Kriterij koji je, pritom, korišten je usaglašavanje predislamske tradicije Arapa sa duhom i načelima šerijata. Islam je prihvatio plemenite i društveno korisne običaje Arapa, poput svadbenih običaja ili propisa da otac, prema običajima mjesta u kojem živi, vodi brigu o majci i djetetu. Poštivajući moralne i lijepe običaje Arapa islamsko pravo je otvorilo vrata korisnim i plemenitim običajim svih etničkih skupina koje su vremenom ulazile u okrilje islama. Narod koji je prihvatao islam unosio je u njega svoju kulturu, tradiciju i lijepe običaje, dajući mu na taj način tonalitet i posebnost po kojoj postaje prepoznatljiv svuda u svijetu. S druge strane, idolopoklonički obredi, nemoralni, nepravedni i ružni običaji predislamskih Arapa, od kojih su obožavanje idola i ubijanje djevojčica najgori, su derogirani i odbačeni jer islam prihvata samo ono što je lijepo, plemenito i društveno korisno. Početak pisane književnosti počinje stoljeće prije rođenja Muhameda a.s.. Između Taifa i Nahle, nedaleko od Meke nalazi se mjesto Ukaz gdje se u predislamsko doba svake godine u mjesecu zu-l-kade održavao glavni godišnji sajam. Iz cijele Arabije ljudi su dolazili na sajam, a poslije sajma hodočastili su Meku da se poklone idolu svoga plemena. To je bio sajam za sve, za razliku, od lokalnih.

bosanac · Децембар 11, 2011

Ovo ti je jedan dobar tekst da se upoznaš sa arapima i načinom njihova života prije islama

bosanac · Децембар 11, 2011

Većina Arapa slijedila je dugo vremena vjeru Ismaila, alejhi sellam, koji ih je pozivao vjeri svoga oca Ibrahima, alejhi sellam. Oni su vjerovali u Boga, Jednog Jedinog i ispovijedali Božiju vjeru. To je trajalo jedno izvjesno vrijeme, dok nisu počeli zaboravljati Božije opomene izabrane. I pored sve većeg zapadanja u idolopoklonstvo, uvijek je postojao vrhovni Bog - Allah, Dželleša`nuhu, kome su se obraćali u teškim situacijama. Neke islamske obrede hadža izvršavali su sve do dolaska na vlast Amra ibn Luhaja poglavara plemena Huzaat.

On je odrastao u pobo`žnoj sredini koja je poštovala Božije granice. Odlikovao se iskrenošću i bogobojaznošću, pa ga je narod zavolio. Smatrali su ga velikim čovjekom. On otputova u šam da posjeti područje iz kojega je bilo najviše poslanika i u koje je došlo najviše Božijih objava. Tamo vidje da stanovnici obožavaju kipove, pa mu se to dopade i povjerova da su oni u pravu. Iz šama se vrati noseći sa sobom kip zvani Hubel, pa ga postavi u Kabu. Zatim pozva stanovništvo Meke u mnogoboštvo. Oni se listom odazvaše, pošto su cijenili Amr ibn Luhaja, pa su smatrali da je i to čemu ih poziva dobro. Za kratko vrijeme, stanovnicicijelog Hidžaza počeše slijediti stanovnike Meke. Oni su vlasnici Kabe i stanovnici Harema. ⁽⁴⁴⁾ Među najstarije kipove u Kabi ubrajao se i bog Menat, kojeg su dovukli sobale Crvenog mora, iz nekog mjesta blizu Kudejda. Zatim je poznat Lat, kojeg su donijeli iz Taifa i Uzat, kojeg su nabavili u Vadi Nahlu. Ova tri kipa su bila i najveća.

širk - mnogoboštvo je iz dana u dan uzimalo sve više i više maha. Broj kipova sestalno povećavao. Bilo ih je na svakom mjestu Hidžaza. Spominje se da je Amr ibn Luhaja imao vezu sa džinima, pa ga jedan od džina obavijestio da su kipovi iz perioda Nuhovog, alejhi sellam, naroda, a koji su se zvali Vedd, Suvaa, Jegus, Jeuk i Nesr, zakopani u Džiddi, pa ih treba pronaći i donijeti u Kabu. On nađe ove kipove u mjestu Tihama, na obali Crvenogmora sjeverno od Hidžaza, i donese ih u Kabu. Kada dođe vrijeme hodočašća, on ih prikaza hodočasnicima, a potom ih opet smjesti u Kabu.

Od tog vremena, svako pleme je imalo svoga boga - kipa, pa čak i svaka kuća zasebno. Harem Kabe ispuni se kipovima. Evidentno je, da je u vrijeme oslobađanja Meke, Resulullah, alejhi sellam, zatekao 360 kipova. On ih je poobarao i porazbijao, a zatim je naredio da sve ostatke iznesu iz Harema i da ih spale. ⁽⁴⁵⁾

Tako mnogoboštvo i vjera u kipove postadoše prava manifestacija cijelog stanovništva predislamske Arabije, koje je neprestano mislilo da još uvijek slijedi vjeru Ibrahima, alejhi sellam.

Arape predislamskog doba zvali su El - Džahilijjun, neznalice u vjeri. Oni su imali posebne običaje i vjeru, ceremonije u samim molitvama ispred kipova, koje je opet izmislio najviše Amr bin Luhaj.

Ono što bi on radio, mnogi su smatrali lijepom novotarijom, kojom će uljepšati Ibrahimovu vjeru, koju su već uveliko izopačili. Evo nekih ceremonija pri obožavanju kipova:

Stajali su i zadržavali se kraj kipa kome su se molili i od kojeg su tražili zaštitu, pomoć; molili za želju; vjerovali u njegov šefaat - zauzimanje kod Boga za počinjene grijehe, itd.
Oko kipa su činili hodočašće, tavaf, ili obilazak oko njih, činilu su pred njim sedždu i bili ponizni i skrušeni.
Pred kipom su klali žrtvu, putem koje su se nastojali približiti njegovoj svetosti. Pred njim su klali i stoku svakodnevno, te prizivali ime dotičnog kipa. Ovakvu vrstu klanja Allah, Dželleša`nuhu, zabranjuje muslimanima, kao i meso od tako zaklane stoke. Allah, Dželleša`nuhu, kaže:
˝ i što je na žrtvenicima žrtvovano. ˝ ^(5:3)
kao i:
˝ I ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime. ˝ ^(6:121)
Jedan od vidova približavanja božanstvu bilo je i prinošenje jela i pića kipovima. Također su odvajali od svoje ljetine i stoke i donosili pred kip. A od svega toga najneobičnija stvar je, da su uvijek odvajali dio za Allaha, vrhovnog Boga. Oni su imali običaj da neke stvari za koje su znali da pripadaju samo Allahu, ne pripisuju kipovima, ali također nisu prenosili na Allaha, Dželleša`nuhu, ono što su smatrali da pripada samo kipu u danoj situaciji. Uzvišeni Allah, Dželleša`nuhu, rekao je: ˝ oni određuju za Allaha dio ljetine i dio stoke koju je On stvorio, pa govore:
˝ Ovo je za Allaha! A ovo za božanstva naša! Međutim, ono što je namijenjeno božanstvima njihovim ne stiže Allahu, dok ono što je određeno za Allaha stiže božanstvima njihovim. Kako ružno oni sude! ˝ ^(6:136)
Jedan od načina približavanja kipu bilo je prinošenje stoke i plodova, što smo već spomenuli. Allah, Dželleša`nuhu, kaže:
˝ Ova i ova stoka, i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo - tvrde oni - a ove i ove kamile je zabranjeno jahati. Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži ... ˝ ^(6:138)
U obrede približavanja kipu spadalo je obožavanje određenih vrsta stoke:

behiret,
saibet,
vesilet i
hamj.
Ibn - Ishak kaže:
˝ El - behiret ili es - saiba oslobođena je deva, tj. ona koja je izrodila deset ženskih deva između kojih nema muške deve. Ovu vrstu deve ne jašu, ne šišaju joj dlaku, ona ne radi težačke poslove i njeno mlijeko ne pije niko osim gost. Ako ona ponovo rodi žensku devu, mladunčetu prorežu uho i prema njoj se postupa kao i premanjenoj majci. Ta posljednja, ili jedanaesta deva, zove se behiret - kćer saibe (oslobođene deve)
El - Vesilet: ovca koja je ojanjila pet puta po dvoje ženske janjadi. Ona se zove vesilet. Janjad koja dođu na svijet poslije toga, jedu samo muškarci, osim ako rodi mrtvo janje, pa njega jedu svi.
El - Hami je el - fahl, a fahl je dromedar - mužjak deve s kojim je ona izrodila deset ženskih deva između kojih nema muške deve. Njegova leđa su na cijeni (zaštićena), nejaše ga niko, ne radi nikakve poslove, ne šiša mu se dlaka i služi samo za rasplodnju. O tome Kuran kaže:
˝ Allah nije propisao behiru, ni saibu, ni vasilu a ni hama. To oni koji ne vjeruju, govore o Allahu laži, a većina njih nema pameti. ˝ (5:103)
Allah, Dželleša`nuhu, također kaže:
˝ Oni govore: ´ Ono što je u utrobama ove stoke dozvoljenoje samo muškarcima našim, a zabranjeno našim ženama. A ako se plod izjalovi, onda suu tome sudionici. ´ ˝ ^(6:139)

Međutim, postoji i drugačije tumačenje ovih vrsta stoke. ⁽⁴⁶⁾

Seid bin El - Musejjib smatra da su ove vrste stoke određene samo za njihove idole, ⁽⁴⁷⁾ a u autentičnom hadisu, koji je merfu tj. besprekidno prenesen od Resulullaha, alejhi sellam, stoji: Amr bin Lihj bio je prvi koji je zaštitio i oslobodio ove vrste životinja i uveo ih u obred božanstva. ⁽⁴⁸⁾

Sve prethodne radnje, Arapi su činili da bi udovoljili božanstvima, vjerujući da će ih božanstva približiti Allahu, biti posrednik do Allaha, i da će se kod Allaha zauzimati zanjih. Kuran o tome kaže:

˝ Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili. ˝ ^(39:3)

i:

˝ Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti i govore: ´ Ovo su naši zagovornici kod Allaha. ´ ˝^(10:18)

Arapi su vršili raspodjelu mnogih stvari uz pomoć strjelica bez perja, koje su služile za kockanje i igru. Bile su tri vrste strjelica: na kojima je pisalo Da i na kojima je pisalo Ne- koje su upotrebljavali za donošenje odluka vezanih za posao, putovanje, ženidbu i sl. Ako bi izašla strjelica sa Da, onda bi taj posao uradili, a sa Ne, ne bi ga uradili te godine, nego bi ponovo bacali sljedeće godine i tako redom. Bilo je strjelica u kojima je bila voda ili krv, pa vrsta na kojoj je pisalo od vas je i nije vaš i oboje. Tako npr. ako bi sumnjali u nečije porijeklo, odveli bi ga pred Hubela, i poveli stotinu kurbana koje bi predali vraču. Ovaj bi bacao strjelice i ako bi ispalo od vas je, znači, vaše je dijete i ima pravo naslijeđa, a ako bi izašlo nije vaš, ne bi imao pravo naslijeđa. Ako bi izašlo oboje, ostalo bi dijete uz tu porodicu, bilo bi kao i njihovo, ali bez naslijeđa i bez očinstva.

Slično strjelicama su kremen i hazardne igre koje su vezane za opkladu. Uz opkladubi dijelili meso žrtve prinesene božanstvu i zaklano odabirom strjelica. Arapi su vjerovaliu riječi kahina, arrafa i munedždžima.

Kahin je prorok, koji proriče budućnost. On se izdaje za poznavaoca tajni. Među njima ima onih koji smatraju da su sljedbenici džina i da im džini donose vijesti.

Arraf je onaj koji sebe smatra poznavaocem događaja s uzrocima i posljedicama koje navodi u danoj situaciji. On je pogađao na primjer ko je kradljivac, gdje se krađa dogodila, šta je ukradeno i uopće neke svakodnevne stvari.

Munedždžim je onaj koji gleda zvijezde i planete, i računa njihovo kretanje i položaje kako bi znao situaciju na dunjaluku i ono što će se desiti u budućnosti. ⁽⁴⁹⁾ Vjerovanje ovim ljudima je u stvari vjerovanje u zvijezde, a jedna od vrsta tog vjerovanja bilo je vjerovanje da zvijezde izazivaju kišu, pa su govorili: pala je kiša zbog te i te zvijezde. ⁽⁵⁰⁾

Među Arapima je bilo rasprostranjeno sujevjerje (tijere) - loš predznak ili pesimizam. Oni su u tom sujevjerju išli tako daleko da su prelazak mačke preko puta ili prelijetanje ptice iznad glave, smatrali nesrećom. Prilazili bi ptici (ili muflonu), te je poplašili, pa ako bi ona pobjegla na desnu stranu, oni bi nastavili sa započetim poslom i smatrali da je u njemu hair, a ako bi pobjegla na lijevu stranu, oni bi odustali od toga posla vidjevši u tome loš predznak. Ovim vradžbinskim običajima mogu se pridodati još - nošenje zečije šape oko vrata, zatim zaziranje od nekih dana ili mjeseci, od nekih životinja, kuća, žena,vjerovanje u zaraznu bolest i sovu. Vjerovali su da se duša ubijenog neće smiriti dok se ne podmiri krvna osveta i duša mu postaje sovom i lebdi vazduhom i da će govoriti: ˝ Vratite me u tijelo, vratite me u tijelo! ˝ , ili: ˝ Napijte me, napijte me! ˝ , pa ako se izvrši osveta iliuzme krvarina, ona će ući u tijelo i smirit će se. ⁽⁵¹⁾

Eto, tako su vjerovali Arapi predislamskog doba, i ako su imali i ostataka Ibrahimove, alejhi sellam, vjere, koju nisu u potpunosti napustili, kao:

veličanje Kabe,
obilaženje ili tavaf oko Kabe,
obavljanje hadža,
umre,
stajanje na Arefatu,
Muzdelifi i
klanje kurbana.

Također su u to sve unosili bidate - novotarije.

Kurejšije su govorile: ˝ Mi smo sinovi Ibrahima i nasljednici Kabe, mi smo njeni vlasnicii stanovnici Meke. Niko od Arapa nema takva prava i takav položaj. ˝ Sebe su znali nazivati El - Hums, a to je zajednički naziv pripadnika plemena Kurejš, Kinana i Džedil. ˝ Mi nesmijemo napuštati Harem i skinuti Ihrame. ˝ Oni nisu stajali na Arefatu, niti su ifadu činili s Arefata, nego su to činili s Muzdelife (ifada je grupni povratak s Arefata). O tome Allah, Dželleša`nuhu, kaže:

˝ Zatim krenite odakle kreću ostali ljudi. ˝ ^(2:199)

Oni su govorili također: ˝ Mi, El - Hums, ne smijemo drobiti hranu i pržiti je na maslu, dok smo u ihramu. Mi ne ulazimo u šatore od kostrijeti, a kada se odmaramo, odmaramo se samo u kućama, sve dok smo u ihramima. ˝ ⁽⁵²⁾ Govorili su također: ˝ Ko je došao u Hrami donio sa sobom hranu, ne treba jesti tu hranu u vrijeme had`ža i umre. ˝ ⁽⁵³⁾

Također su naredili stanovnicima van Harema da svoj prvi tavaf oko Kabe moraju obaviti u odjeći nekog od El - Humsa, a ako ne nađu odjeću (a muškarci su), onda će obilaziti Kabu goli. Žene su skidale svoju odjeću osim otvorene košulje. O oblačenju Allah, Dželleša`nuhu, kaže:

˝ O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite. ˝ ^(7:31)

Ako neko od muškaraca ili žena bude počašćen da tavafi u svojoj odjeći u kojoj je došao, bacit će je poslije tavafa i neće je koristiti više ni oni, a ni drugi. Običaj im je bio da ne ulaze u svoje kuće na glavni ulaz ako su u ihramima, nego bi na zadnjoj strani kuće napravili otvor kroz koji bi ulazili i izlazili. Takvu besmislenost smatrali su dobročinstvom. Kur´an je to zabranio, pa Allah, Dželleša`nuhu, kaže:

˝ Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je čestitost u tome da se Allaha bojite. ˝ ^(2:189)

Sva ova vjerska ubjeđenja predislamskih Arapa bila su čisti širk ili mnogoboštvo. To isto je i vjerovanje u kipove, u vradžbine, u izmišljotine itd. Čak su i jevreji, kršćani, međusije - poklonici vatre, Sabejci i drugi, nalazili puteve da prodru u Arabiju sa svojim vjerskim ubjeđenjima i običajima. Jevreji su imali najmanje dva perioda kada im je uspjeloda prodru na arabijsko tlo.

Njihova seoba u vrijeme ratnih pohoda Asirije i Babilonije u Palestinu. Do osvajačkih pohoda došlo je zbog pritiska na jevreje, rušenja njihovih gradova i njihovih hramova od strane kralja Nabukodonosora, 589. godine prije nove ere. Većina zarobljenih jevreja odvedena je u Babiloniju, a odatle da podijele napuštenu zemlju od Palestine do Hidžaza i da se udomaće na sjeveru Arabije.⁽⁵⁴⁾
Poslije rimskog zauzimanja Palestine, pod vođstvom rimskog vođe Tita, 70. godine nove ere, Rimljani su vršili pritisak na jevreje, te nakon rušenja njihovih hramova, više jevrejskih plemena odlazi u Hidžaz. Oni se naseliše u Jesrib (Medinu), Hajber i Tejmu. Izgradiše naselja, sela i tvrđave. Tako dođe židovska vjera u Arabiju, putem njihovih muhadžira (izbjeglica). Jevreji postadoše i politički faktor o kojem se govorilo pred pojavu islama, a posebno u vrijeme prvog stoljeća islama. Kada se islam počeo širiti, u Arabiji su živjela poznata jevrejska plemena: Hajber, Nadir, Mustalek, Kurejza, Kajneka, a čuveni pisac djela Vefaul - Vefa, Es - Srmhudi, spominje na 116. strani svoje knjige preko dvadeset jevrejskih plemena. ⁽⁵⁵⁾

Jevrejska vjera je stigla i u Jemen preko Esada Ebi - Kureba, koji je kao borac išao u Jesrib i tamo primio jevrejstvo. On je sa sobom poveo dvojicu rabina iz plemena Benu - Kurejza u Jemen. Jevrejska vjera brzo se širila u Jemenu, tako da je dolaskom na vlast Esadovog sina Jusufa u Jemenu, Zu Nuvas udario na kršćane Nedžrana i pozvao ih da prime jevrejstvo. Kad oni odbiše, on ih pobaca u iskopane jame i zapali ih. U vatri sugorjeli, bez razlike, muško i žensko, i staro i mlado. Navodi se da je broj žrtava bio između 20 i 40 hiljada. Taj događaj desio se oktobra, 523. godine, ⁽⁵⁶⁾ a Kur´an navodi dio ove priče u poglavlju El - Burudž.

Kršćanska vjera je došla u Arabiju putem vizantijske i abesinijske okupacije. Prva abesinska okupacija Jemena bila je 340. godine nove ere i trajala je do 378. godine (57). U tom periodu, u Jemenu počelo je propovijedanje evanđelja u svim pokrajinama. Tada je u Nedžran došao i neki veliki pobožnjak, zvani Fimijan, pa je i Ned`žrance pozvao u kršćansku vjeru. Zbog njegove pobožnosti svijet mu povjerova, a kad njihov vođa Malbu primi tu vjeru, primi je i ostalo stanovništvo. ⁽⁵⁸⁾

Kad su Abesinci ušli u Jemen, pogaziše ono što je učinio Zu - Nuvas, a Ebreha zauze vlast. On poče širiti kršćansku vjeru veoma brzo i na veoma širokom području. To doseže takve granice da je u Jemenu želio sagraditi Kabu, kako bi odlazak u Meku zamijenio dolaskom u Jemen. On krenu da sruši Kabu u Meki, pa ga Allah primjerno kazni i za ovaj iza onaj svijet.

Kršćanstvo su prihvatila arapska plemena Gasasine, Taglub, Tajj, a i neka plemenakoja su graničila s Bizantijom, a prihvatili su ga i neki vladari Hire.

Obožavanje vatre (el - medžusijje), uglavnom su prihvatili Arapi koji su živjeli u pograničnim predjelima Arabije prema Perziji. Sljedbenika ove vjere bilo je i u Iraku i Bahrejnu. Naročito ih je bilo u Ahsi i Hidžru, gradovima Bahrejna, kao i na obali Arabijskog zaljeva. Tu vjeru slijedili su i mnogi Jemenci u vrijeme perzijanske okupacije.

O sabijstvu nam govore mnoge arheološke iskopine u Iraku.

To je bila vjera naroda Ibrahima Kaldejskog. Kaldejci su bili semitski narod koji je vjerovaou astrologe i astrologiju. Ovoj vjeri su se priklonili mnogi stanovnici šama i Jemena u prošlosti. Ali, nakon navale kršćanstva i jevrejstva, to vjerovanje počelo je gubiti svoje sljedbenike. I pored toga još uvijek ima među ljudima ostataka tog vjerovanja, pomiješanog s obožavanjem vatre, naročito u Iraku i na obalama Arabijskog zaljeva. ⁽⁵⁹⁾

bosanac · Децембар 11, 2011

vjera kod predislamskih arapa

Većina Arapa slijedila je dugo vremena vjeru Ismaila, alejhi sellam, koji ih je pozivao vjeri svoga oca Ibrahima, alejhi sellam. Oni su vjerovali u Boga, Jednog Jedinog i ispovijedali Božiju vjeru. To je trajalo jedno izvjesno vrijeme, dok nisu počeli zaboravljati Božije opomene izabrane. I pored sve većeg zapadanja u idolopoklonstvo, uvijek je postojao vrhovni Bog - Allah, Dželleša`nuhu, kome su se obraćali u teškim situacijama. Neke islamske obrede hadža izvršavali su sve do dolaska na vlast Amra ibn Luhaja poglavara plemena Huzaat.

On je odrastao u pobo`žnoj sredini koja je poštovala Božije granice. Odlikovao se iskrenošću i bogobojaznošću, pa ga je narod zavolio. Smatrali su ga velikim čovjekom. On otputova u šam da posjeti područje iz kojega je bilo najviše poslanika i u koje je došlo najviše Božijih objava. Tamo vidje da stanovnici obožavaju kipove, pa mu se to dopade i povjerova da su oni u pravu. Iz šama se vrati noseći sa sobom kip zvani Hubel, pa ga postavi u Kabu. Zatim pozva stanovništvo Meke u mnogoboštvo. Oni se listom odazvaše, pošto su cijenili Amr ibn Luhaja, pa su smatrali da je i to čemu ih poziva dobro. Za kratko vrijeme, stanovnicicijelog Hidžaza počeše slijediti stanovnike Meke. Oni su vlasnici Kabe i stanovnici Harema. ⁽⁴⁴⁾ Među najstarije kipove u Kabi ubrajao se i bog Menat, kojeg su dovukli sobale Crvenog mora, iz nekog mjesta blizu Kudejda. Zatim je poznat Lat, kojeg su donijeli iz Taifa i Uzat, kojeg su nabavili u Vadi Nahlu. Ova tri kipa su bila i najveća.

širk - mnogoboštvo je iz dana u dan uzimalo sve više i više maha. Broj kipova sestalno povećavao. Bilo ih je na svakom mjestu Hidžaza. Spominje se da je Amr ibn Luhaja imao vezu sa džinima, pa ga jedan od džina obavijestio da su kipovi iz perioda Nuhovog, alejhi sellam, naroda, a koji su se zvali Vedd, Suvaa, Jegus, Jeuk i Nesr, zakopani u Džiddi, pa ih treba pronaći i donijeti u Kabu. On nađe ove kipove u mjestu Tihama, na obali Crvenogmora sjeverno od Hidžaza, i donese ih u Kabu. Kada dođe vrijeme hodočašća, on ih prikaza hodočasnicima, a potom ih opet smjesti u Kabu.

Od tog vremena, svako pleme je imalo svoga boga - kipa, pa čak i svaka kuća zasebno. Harem Kabe ispuni se kipovima. Evidentno je, da je u vrijeme oslobađanja Meke, Resulullah, alejhi sellam, zatekao 360 kipova. On ih je poobarao i porazbijao, a zatim je naredio da sve ostatke iznesu iz Harema i da ih spale. ⁽⁴⁵⁾

Tako mnogoboštvo i vjera u kipove postadoše prava manifestacija cijelog stanovništva predislamske Arabije, koje je neprestano mislilo da još uvijek slijedi vjeru Ibrahima, alejhi sellam.

Arape predislamskog doba zvali su El - Džahilijjun, neznalice u vjeri. Oni su imali posebne običaje i vjeru, ceremonije u samim molitvama ispred kipova, koje je opet izmislio najviše Amr bin Luhaj.

Ono što bi on radio, mnogi su smatrali lijepom novotarijom, kojom će uljepšati Ibrahimovu vjeru, koju su već uveliko izopačili. Evo nekih ceremonija pri obožavanju kipova:

Stajali su i zadržavali se kraj kipa kome su se molili i od kojeg su tražili zaštitu, pomoć; molili za želju; vjerovali u njegov šefaat - zauzimanje kod Boga za počinjene grijehe, itd.
Oko kipa su činili hodočašće, tavaf, ili obilazak oko njih, činilu su pred njim sedždu i bili ponizni i skrušeni.
Pred kipom su klali žrtvu, putem koje su se nastojali približiti njegovoj svetosti. Pred njim su klali i stoku svakodnevno, te prizivali ime dotičnog kipa. Ovakvu vrstu klanja Allah, Dželleša`nuhu, zabranjuje muslimanima, kao i meso od tako zaklane stoke. Allah, Dželleša`nuhu, kaže:
˝ i što je na žrtvenicima žrtvovano. ˝ ^(5:3)
kao i:
˝ I ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime. ˝ ^(6:121)
Jedan od vidova približavanja božanstvu bilo je i prinošenje jela i pića kipovima. Također su odvajali od svoje ljetine i stoke i donosili pred kip. A od svega toga najneobičnija stvar je, da su uvijek odvajali dio za Allaha, vrhovnog Boga. Oni su imali običaj da neke stvari za koje su znali da pripadaju samo Allahu, ne pripisuju kipovima, ali također nisu prenosili na Allaha, Dželleša`nuhu, ono što su smatrali da pripada samo kipu u danoj situaciji. Uzvišeni Allah, Dželleša`nuhu, rekao je: ˝ oni određuju za Allaha dio ljetine i dio stoke koju je On stvorio, pa govore:
˝ Ovo je za Allaha! A ovo za božanstva naša! Međutim, ono što je namijenjeno božanstvima njihovim ne stiže Allahu, dok ono što je određeno za Allaha stiže božanstvima njihovim. Kako ružno oni sude! ˝ ^(6:136)
Jedan od načina približavanja kipu bilo je prinošenje stoke i plodova, što smo već spomenuli. Allah, Dželleša`nuhu, kaže:
˝ Ova i ova stoka, i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo - tvrde oni - a ove i ove kamile je zabranjeno jahati. Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži ... ˝ ^(6:138)
U obrede približavanja kipu spadalo je obožavanje određenih vrsta stoke:

behiret,
saibet,
vesilet i
hamj.
Ibn - Ishak kaže:
˝ El - behiret ili es - saiba oslobođena je deva, tj. ona koja je izrodila deset ženskih deva između kojih nema muške deve. Ovu vrstu deve ne jašu, ne šišaju joj dlaku, ona ne radi težačke poslove i njeno mlijeko ne pije niko osim gost. Ako ona ponovo rodi žensku devu, mladunčetu prorežu uho i prema njoj se postupa kao i premanjenoj majci. Ta posljednja, ili jedanaesta deva, zove se behiret - kćer saibe (oslobođene deve)
El - Vesilet: ovca koja je ojanjila pet puta po dvoje ženske janjadi. Ona se zove vesilet. Janjad koja dođu na svijet poslije toga, jedu samo muškarci, osim ako rodi mrtvo janje, pa njega jedu svi.
El - Hami je el - fahl, a fahl je dromedar - mužjak deve s kojim je ona izrodila deset ženskih deva između kojih nema muške deve. Njegova leđa su na cijeni (zaštićena), nejaše ga niko, ne radi nikakve poslove, ne šiša mu se dlaka i služi samo za rasplodnju. O tome Kuran kaže:
˝ Allah nije propisao behiru, ni saibu, ni vasilu a ni hama. To oni koji ne vjeruju, govore o Allahu laži, a većina njih nema pameti. ˝ (5:103)
Allah, Dželleša`nuhu, također kaže:
˝ Oni govore: ´ Ono što je u utrobama ove stoke dozvoljenoje samo muškarcima našim, a zabranjeno našim ženama. A ako se plod izjalovi, onda suu tome sudionici. ´ ˝ ^(6:139)