Saint Teresa of Avila

[Bernard]

 

[Bernard]

Tri mesece je trajal boj v moji notranjosti in zdi se mi, da me je v tem boju za redovniški poklic vodil prej hlapčevski strah kakor ljubezen. Hudobni duh mi je prišepetaval, da težav redovniškega stanu ne bom mogla prenesti, navajena na blaginjo in udobje kakor sem. Da bi se temu ustavila, sem si priklicala v spomin Kristusove muke, češ - ne bo preveč, če tudi jaz trpim kaj zanj. Najbrž sem si tudi mislila, da mi bo pomagal nositi bremena, vendar se tega ne spomnim natančno. 

Tiste dni sem prestala mnogo skušnjav. Vzljubila sem dobre knjige in črpala iz njih pogum in moč. Zlasti pisma sv. Hieronima so me tako spodbudila, da sem se odločila, da očetu razodenem svoj sklep. A oče me je ljubil tako goreče, da ga nisem mogla pripraviti do tega, da bi privolil; tudi prošnje drugih, ki sem jih prosila za posredovanje, so bile zaman. Doseči je bilo moč od njega le to, da je rekel, da po njegovi smrti lahko storim kar hočem.

[Bernard]

THE INTERIOR CASTLE OR THE MANSIONS

THE FIRST MANSIONS - CHAPTER I.

9. As far as I can understand, the gate by which to enter this castle

   is prayer and meditation. I do not allude more to mental than to vocal

   prayer, for if it is prayer at all, the mind must take part in it. If a

   person neither considers to Whom he is addressing himself, what he

   asks, nor what he is who ventures to speak to God, although his lips

   may utter many words, I do not call it prayer.  Sometimes,

   indeed, one may pray devoutly without making all these considerations

   through having practised them at other times. The custom of speaking to

   God Almighty as freely as with a slave--caring nothing whether the

   words are suitable or not, but simply saying the first thing that comes

   to mind from being learnt by rote by frequent repetition--cannot be

   called prayer: God grant that no Christian may address Him in this

   manner.

https://www.ccel.org/ccel/teresa/castle2.pdf

[Bernard]

SVETA TEREZIJA AVILSKA

Nemojte ni pomisliti da ste u nutrini prazni. Duša je dijamantni zamak u kojem ima mnogo soba.

Terezija Avilska (28. ožujka 1515. – 14./15. listopada 1582.), obično zvana Velika ili Terezija od Isusa, je mističarka, crkvena naučiteljica i reformatorica karmelićanske zajednice. Unatoč tešku životnom putu (rana majčina pa očeva smrt, odlazak braće u Ameriku) i krhku zdravlju (tri godine nakon ulaska u karmelićanski samostan u Ávili toliko se razboljela da je iduće četiri godine provela gotovo u komi), imala je snažan karakter i volju te jak duh. Želeći svoja duboka duhovna iskustva i spoznaje prenijeti na druge, odlučila je obnoviti karmelićanski red pa je 1562. u Ávili, uz potporu gradskog biskupa, osnovala prvi reformirani karmel. Sljedećih godina i osnovala je i brojne druge samostane, među kojima se posebno ističe samostan bosonogih karmelićana koji je sa suvremenikom, svetim Ivanom od Križa 1568. utemeljila u Duruelu, mjestu nedaleko od Ávile. Uz to se veže poznata zgoda, u kojima se španjolska svetica otkriva kao vrlo duhovita, vedra osoba: nakon što je dobila dopuštenje za osnutak prvoga samostana bosonogih karmelićana, prvi redovnici bili su Antun od Isusa i Ivan od Križa. Budući da je Ivan, kojega je jako voljela i cijenila, bio nizak čovjek, katkad je u šali govorila: „Blagoslovljen nek je Bog jer za osnutak bosonoge braće imam redovnika i pol!“

Papa Pavao V. proglasio ju je blaženom 1614., papa Grgur XV. 1622. svetom, a papa Pavao VI. 1970. crkvenom naučiteljicom. Njezin se spomendan slavi na dan njezine smrti – 15. listopada.

U svojim djelima svetica svjedoči o Božjoj prisutnosti u čovjekovu životu, ali i čovjekovoj prisutnosti pred Njime, o Božjem planu ljudskog spasenja preko Krista i u Kristu koji je spoznala ponirući u sebe. U Putu k savršenosti savjetuje i opominje karmelićanke novakinje, u Knjizi osnutaka progovara o novoosnovanoj zajednici bosonogih karmelićanki, a posebno se ističu njezino mistično djelo Zamak duše te autobiografska knjiga Moj život u kojoj „na poseban način pruža svjedočanstvo Božjeg djelovanja koje je postalo život u njoj“ i želi jako „naglasiti da je svetost Božje djelo u čovjeku: Bog je taj koji u njemu ostvaruje plan kad mu čovjek to ne priječi. To posvećujuće Božje djelovanje raspiruje u osobi mnogo zahtjeva: zauzetost, suradnju, raspoloživost… Ali ostaje uvijek očito kako je Bog taj koji pretječe, prati i ostvaruje svetost“ (o. Zdenko Križić, OCD). 

U potonjem djelu alegorijski govori o četirima stupnjevima ili načinima molitve na putu zbližavanju s Bogom uspoređujući ih sa zalijevanjem vrta:  No, pogledajmo sada načine na koje se može zalijevati kako bismo shvatili što trebamo činiti i koliko će nas truda stajati te je li on veći od dobitka i koliko će vremena potrajati. Meni se čini da se može zalijevati na četiri načina:
• ili izvlačeći vodu iz zdenca, što nam zadaje velik trud
• ili s pomoću bunara i vjedra, gdje se izvlači uz pomoć kotača; ja sam tako izvlačila nekoliko puta; iziskuje manje truda i izvlači se više vode
• ili iz rijeke ili potoka; tako se bolje zalijeva jer zemlja postaje bolje natopljena vodom i nije potrebno zalijevati tako često, te to iziskuje puno manje truda za vrtlara
• ili pak ako puno kiši, jer vrt zalijeva Gospodin bez ikakva našeg truda i neusporedivo je bolje od svega što je spomenuto.
Za one koji počinju ulaziti u molitvu možemo reći da su oni koji izvlače vodu iz zdenca, što ih stoji velikoga truda, kako sam rekla, jer se moraju zamarati sabirući osjetila, što je, budući da su naviknuta biti rastresena, velik napor. Potrebno im je navikavati se da im ne bude nimalo stalo da vide ili čuju, i to, dakako, provoditi u djelo, za satova molitve, već biti u samoći i, povučeni, misliti na svoj protekli život. 

U svome najzrelijem djelu Zamak duše naglašava: „Nemojte ni pomisliti da ste u nutrini prazni. Duša je dijamantni zamak u kojem ima mnogo soba“ i iznosi temeljnu misao: da duša može dohvatiti Boga koji stanuje u njezinu središtu. Ta je mogućnost dana u molitvi, trajnom razgovoru s Bogom, prijateljevanju, životu u zajedništvu s Njime. Duša je alegorijski prikazana kao „zamak sa sedam odaja“: Bog stanuje u središnjoj, na dnu duše, iz koje Njegova svjetlost sjaji u druge odaje. Sv. Terezija prikazuje dušu kako ulazi u zamak i ide prema središtu, prema Bogu, ulazeći tako u samu sebe. Čovjek traži Boga u dubini svojeg bitka jer je stvoren na Njegovu sliku. Susreće se, dakle, s Njime na u samome sebi, gdje mu se On otkriva i daruje. Propusnica u zamak i put kroza nj jest molitva: po njoj stižemo do središta svoje duše i ondje susrećemo Boga. A moliti se može uvijek i svagdje.

Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure.

Spoznaja Boga za Tereziju je, kako je istaknuo prof. dr. sc. Adalbert Rebić, „prvotni i osnovni zadatak čovjekova života jer tako spoznajemo sami sebe. A na svom putu prema središtu zamka, prema Bogu, najbolje spoznajemo sami sebe ako stalno pred očima imamo Isusa Krista, Čovjeka boli. Stoga spoznavanje Boga oslobađa čovjeka“.

Ništa neka te ne straši,
neka te ništa ne uznemiruje. 
Sve prolazi. 
Samo Bog ostaje isti. 
Tko je strpljiv, sve postiže. 
Tko ima Boga, ima sve. 
Jedino Bog dostaje.

https://www.jeka-tisine.org/sv-terezija-avilska-i-sv-ivan-od-kri382a.html

[Bernard]

Zli duhovi prema sv. Tereziji Avilskoj i sv. Ivanu od Križa

Đavao oponaša Boga

Kako bi prevario kontemplativne duše, đavao također oponaša Boga. Očite kušnje su zamaskirane kao lažna ukazanja svetaca ili u lijepim ili očigledno svetim riječima. Ivan kaže:
Đavao često opskrbljuje osjetila objektima, pružajući osjetilu vida slike svetaca i najljepših svjetala . . . . A osjetilu mirisa, različite miomirise; stavlja slatkoću u usta i ugodu u osjetilo dodira. On sve to tako radi da zavodeći osobe preko tih objekata osjetila, može osobe uvesti u mnoga zla (Uspon na goru Karmel 133).

Terezija je iskusila takve napasti u nekoliko prigoda kada joj se đavao pokušao predstaviti kao Gospodin praveći lažnu sličnost s Bogom. Ali ona je primijetila da duša postaje uznemirena, očajna, nespokojna i nesposobna za molitvu. Isto vrijedi i za nutarnji govor, kao i za teškoću prosuđivanja. U ovim slučajevima Ivan od Križa savjetuje da točno razlikovanje ovisi o svetosti duhovnog vođe: “Osoba, kao za posljedicu, će morati biti veoma duhovna kako bi ovo prepoznala” (Uspon na goru Karmel 207).

https://www.bitno.net/vjera/zli-duhovi-prema-sv-tereziji-avilskoj-i-sv-ivanu-od-kriza/

[Bernard]

ČETIRI NAČINA ZALIJEVANJA VRTA

U ovom članku poslužit ćemo se prelijepom usporedbom o zalijevanju vrta naše Majke koja je bila pravi «stručnjak» za molitvu i od Crkve je dobila naslov «naučiteljica molitve», kako bi bolje shvatili molitvu. Ona u svojoj autobiografiji «Moj život» put molitve uspoređuje s uređivanjem vrta. Slika koja nam je vrlo bliska, svakodnevna, životna. Naime ona predlaže onome koji započinje s molitvom da zamisli kako počinje uređivati vrt za Gospodina, ali na neplodnoj zemlji punoj korova i svakovrsnog drača. Gospodin je, recimo tako, iščupao ono loše i posadio pitomo, jestivo i korisno raslinje. Sad je početnik u molitvi kao vrtlar koji mora dobro paziti da mu bilje raste. Mora ga zalijevati da ne uvene i da procvjeta te donese plod. Ako Gospodin vidi dobro uređen vrt, vrlo će rado u njega svratiti i šetati po njemu. U njemu se može i odmoriti.

Najprije ćemo pogledati na koje se načine može zalijevati pa da znamo napraviti plan koliko i kako ćemo raditi. Neće li naš trud biti veći od dobitka i dokad ćemo se truditi.

Zalijevati možemo na četiri načina. Kao prvo možemo izvlačiti vodu iz zdenca, a to je teško i iziskuje veliki napor. Drugi je način izvlačenje vode pomoću kotača i lanca na kojem je privezana posuda (dolap) i ovdje je malo manje muke. Navodnjavanje iz potoka ili iz rijeke slijedeći je tj. treći način zalijevanja. Ovaj je način za sada mnogo bolji od prijašnjih jer se time postiže veća vlažnost zemlje i zahtjeva manje truda. Najbolji je četvrti način, a to je Božja kiša koja se događa bez ikakvog našeg truda.

Te je načine zalijevanja Terezija primijenila na molitvu i objasnila četiri stupnja molitve na koje katkada Gospodin uzdiže dušu svojom dobrotom.

Prvi način zalijevanja je grabljenje vode iz zdenca. Taj posao naliči onom koji obavlja onaj koji započinje nutarnju, mislenu molitvu. Od njega se zahtjeva puno truda baš kao i kod onoga koji iz zdenca mora izvlačiti teške kante vode. Duša se ovdje želi sabrati, usmjeriti na svoj predmet, a to je Bog, ali osjetila su rastresena i teško ih je obuzdati. Ovdje se ona mora privikavati da ništa ne gleda i ne sluša da bi mogla sabrano moliti, ili se povući negdje u samoću da razmišlja o svom prošlom životu. Muči se jer ne može razaznati da li se doista kaje za grijehe, a kaje se jer je čvrsto odlučila služiti Bogu. Želi se približiti Kristu pa se privikava razmatrati o njegovom životu, a time umara razum. Do ovog se može doći samo milošću Božjom jer bez njega ne možemo doći ni do kakve dobre misli.

Nadamo se da u bunaru ima vode, a ako je nema, nije krivnja na duši jer je ona spremna na sve samo da je se domogne pa da može zaliti cvijeće. Ako Gospodin i učini da zdenac presahne, to je ne smije obeshrabriti pa da i dalje ne radi kao dobar vrtlar. Gospodin će i bez vode uzdržavati cvijeće, a njoj će rast zasluge.

Što će učiniti onaj koji u sebi zapaža samo dugotrajnu sušu, mrzovoljnost pa i odbojnost da vuče vodu i dolazi mu misao da sve napusti? Možda bi to i učinio, ali svijest da je u službi Gospodinovoj pomaže mu u nastojanju da ne izgubiti ono što je do sada zaslužio a nada se dobitku.

Nije lagano spuštati vedro (razmišljati) u zdenac i izvlačiti ga prazna, tj. događat će se u molitvi da ti ne dođu nikakve dobre misli. Što ćeš tad učiniti? Tješit ćeš se mišlju da radiš u vrtu tako dobrog i uzvišenog Gospodara i nije ti stalo da zadovoljiš sebe nego Njega. Gospodinovo iskazano povjerenje mora dušu potaknuti na zahvalnost. Isto tako s Gospodinom nosi križ, a on ga je cijeli život nosio. Ne smijemo željeti ovdje dobiti nagradu i ne smijemo zanemariti molitve makar nam ona bila mučna. I kad bi ta suša trajala čitav život, odlučujemo da nećemo napustiti Krista jer on će to naplatiti, dobar je on platac. Neće nam trud biti uzaludan jer ga On sigurno vidi.

O molitvi mira

Drugi stupanj molitve uspoređen je s izvlačenjem vode pomoću kotača ili dolapa. U današnje vrijeme, kad je ovaj način izvlačenja vode već zastario, mogli bismo ga usporediti s ručnom pumpom. Moramo upotrijebiti snagu u početku a onda se možemo malo i odmoriti. Znači, ovaj novi način zalijevanja iziskuje manje muke i znoja jer se brže zagrabi više vode pa se vrtlar može i malo odmoriti, može počinuti. Slika je to molitve koju Terezija naziva molitvom mira.

Duša se u prethodnom stupnju vježbala u sabranosti, nastojala je svoje misli držati blizu Gospodina, a ovdje je ona već sabrana i počinje razumijevati nadnaravne stvari, tj. one milosti koje se ne mogu postići vlastitim trudom i naporom. Jedno vrijeme morat će se pomučiti da radi razumom (okreće kotač), ali to ide lakše jer je voda bliže. Duša jasnije raspoznaje milosti koje joj Bog ovdje daje. Duševne moći (volja, razum, pamćenje i mašta) su sabranije, ali nisu posve uspavane, obuzete. Jedino je volja kao zarobljena od Onoga koji je ljubi. Terezija bi gledajući tu njegovu ljubav rekla:

“O Isuse i Gospodine moj! Koliko nam ovdje vrijedi Vaša ljubav! Jer ona našu dušu drži tako vezanu da joj u to vrijeme ne da slobodu da ljubi išta osim Vas. (Moj život, 14,2)”

Razum i mašta pomažu volji uživati tako veliko dobro, a ponekad joj i odmažu. Tada je za dušu važno da se ne osvrće na njih i neka ostane u miru. One odlaze drugdje tražiti hranu pa kad je ne nalaze vraćaju se natrag. Molitva na ovom stupnju ne zamara makar potrajala dugo vremena.

Ova voda obiluje velikom dobrima i milostima, a duša zamjećuje u sebi rast kreposti više nego u prijašnjoj molitvi. U duši se gubi pomama za zemaljskim stvarima i uviđa da je one ne mogu zadovoljiti: ni radost, ni bogatstvo, ni čast, ni veselje. U svemu tome ne može naći one smirenosti i sreće koju nalazi u molitvi. Neizmjerno je boli kad izostane Gospodinova naklonost. A Gospodin želi da duša shvati kako je on uvijek blizu nje te da može bez izgovaranja riječi razgovarati s Njim, jer je tako blizu da razumije i svaki najmanji pokret usnica.

Zamjećuju se ovdje počeci vrhunaravne molitve i jako je važno za dušu da nađe nekog tko će je na ovom putu voditi i razumjeti. Važno je znati što treba činiti u kojem od ovih stanja. Također je važno poznavati učinke koje daje ova molitva da bismo mogli raspoznati da li je od duha Božjega. Primjećuje se da u vrtu, u koji dolazi Gospodin šetati, sve počinje pupati i cvasti i da je u njemu sve više cvijeća. Kad ono počne venuti, duši se čini kao da voda više neće pritjecati i da kod nje nije nikad bilo ništa kreposnog. U tom se razdoblju čupaju s korijenom zle travčice koje su zaostale u vrtu. Uviđajući pak svoje ništavilo duša stječe poniznost, a upravo po njoj u duši ponovno počinje rasti cvijeće.

Terezija zna da mnogo duša stigne do ove molitve, ali ih malo pođe naprijed. Važno je da duša spozna veliko dostojanstvo na kojem se nalazi i veliku milost koju joj je Gospodin udijelio. Savjetuje da se nikako ne napušta molitva. Po ovoj je molitvi Gospodin upalio iskricu koja će, ako je ne ugasimo, potpaljivati veliku vatru koja će u svoje vrijeme izbacivati velike plamenove ljubavi prema Bogu. Iskra je znak što ga Bog daje ovoj duši da je odabire za velike stvari.

Svetica nam daje savjete kako se ponašati pri ovoj molitvi smirenosti. Za vrijeme molitve treba ostati miran i ne uzrujavati se.

Uzrujavanjem Terezija naziva suvišno razmišljanje, traženje riječi, nizanje grijeha i pogrešaka radi kojih ne zaslužujemo toliku Božju naklonost. Volja mora biti mirna, sva usmjerena na Gospodina jer s Bogom nema pogađanja.

Počnemo li u toj molitvi razglabati razumom to bi bilo kao da veliku cjepanicu bacimo na iskricu. Duša može npr. reći: “Gospodine, što ja mogu ovdje? Što ima služavka s Gospodarom, te zemlja s nebom?” Može reći nešto što joj dolazi na pamet, a što odiše ljubavlju.

Iskrenost se traži u svakom smislu. Na razum se ne treba obazirati jer je on, po riječima sv. Terezije, običan smutljivac – klati se okolo dok je volja sjedinjena s Bogom. Volja neka ostane sabrana poput mudre pčele koja ulazi u košnicu i tu pravi med. Kad ne bi ostala u košnici, nego lijetala okolo, slabo bi se pravio med.

Razum mora shvatiti da je jedino Božja dobrota razlog radi kojeg nam je iskazana tako velika milost. A kako se nalazi duša tako blizu Bogu, bit će dobro da moli za Crkvu, za one koji su nam se preporučili, za duše u čistilištu, ali ne s puno riječi nego s toplom željom da nas usliša. Neka i volja razmisli o tako velikom dobročinstvu da se još više rasplamti ljubavlju i neka odluči da će raditi za Onoga kojemu toliko duguje. Ne smije dopustiti razumu da se uznemiruje tražeći nešto veliko, nego nekoliko slamica s poniznošću položenih na ovu iskricu da se vatra raspali.

Molitva sjedinjenja

 

Treći stupanj molitve, odnosno način moljenja,  Terezija uspoređuje s navodnjavanjem iz potaka, rijeke ili s izvora. Ovakvo zalijevanje zahtjeva manje truda, ali se ipak moramo potruditi da izgradimo sistem pomoću kojega ćemo dovoditi vodu u svoj vrt, a kasnije ga trebamo usmjeravati kamo je potrebno. Gospodin ovdje tako puno čini kao da je on sam vrtlar.

Duševne moći su ovdje kao u snu. Terezija to još naziva “san duhovnih moći” jer one se u ovoj molitvi niti posve gube, a niti znaju kako djeluju. Veselje, užitak i radost neusporedivo su veći od onih na prijašnjem stupnju. Čini se kao da voda milosti doseže duši do grla pa sama ne zna kako ići dalje, a ne zna ni natrag. Želi samo uživati tu preveliku slavu i blaženstvo. Čini se kao da to nije ništa drugo nego umiranje svemu stvorenom i uživanje Boga. Terezija ovako opisuje to stanje:

“Ja ne znam druge izraze kojima bih to iskazala, niti kako bi to objasnila, niti tada duša zna što bi radila. Ne zna da li bi govorila ili bi šutjela, niti da li bi se smijala ili bi plakala. To je neka blažena obezglavljenost, neko nebesko ludilo, gdje se uči istinska mudrost, te vrlo nasladan način kojim uživa duša” (Moj život, 16,1).

U ovom trećem stupnju molitve, koju Terezija naziva i molitvom sjedinjenja, duša je kao izbezumljena i opijena ljubavlju koja dolazi od Boga, ali se teško razabire kako se to zbiva. Moći su ovdje gotovo posve sjedinjene, ali nisu tako zanesene da ne bi djelovale. Dakle, moći duše se ovdje bave samo Bogom. Nijedna se ne usudi micati i teško ih je rastresti. Izgovaraju se mnoge riječi bez reda u hvaljenju Boga i razum je nemoćan da ih sredi. To može učiniti jedino Gospodin. Duša bi htjela kliktati u hvaljenju Boga.

Cvijeće u vrtu je procvalo i širi divan miris. Tako opijena duša htjela bi da svi vide i upoznaju njezino blaženstvo i da zbog toga hvale Boga. Želi im dati dio svoje radosti, htjela bi se pretvoriti u jezike da ga mogne još više hvaliti. Najednom duša postaje pjesnički raspoložena i ona koja nema taj izraziti talent. Počinje pisati stihove u kojima izražava svoj ushit i bol što nije posve s Bogom. Duša bi se htjela osjećati slobodnom, veli dalje Terezija. Potreba za jelom je smeta; “spavanje je muči; vidi da joj vrijeme ovog života postaje provođenje u nasladi” i da je ništa više ne može zadovoljiti izvan Boga. Čini joj se da živi protiv prirode, budući da više ne želi živjeti u sebi, nego u Bogu.

Terezija, iskusna učiteljica, savjetuje da je ovdje važno posve se prepustiti u Božje ruke. A to znači da duša pristaje na sve: i na dug život i na skoru smrt, kako god Bog odredi. Prepušta mu se da on s njom raspolaže kao s nečim posve njegovim, jer duša ne pripada više sama sebi. Prepuštanje Bogu je učinak ove molitve, a to znači da je duša milošću Božjom osposobljena da to i može učiniti. Za vrijeme ovakvog jednog dolaska Gospodinovog on može više učiniti nego što je duša mogla nakupiti zamarajući razum dvadesetak godina. Kreposti su ovdje jače nego kod molitve smirenosti. One su joj darovane jer ona ih je godinama pokušavala steći, ali nije uspjela. Osjeća se također da je duša poniznija nego ranije.

Ima više vrsta ove molitve. Kod jedne je volja vezana i opijena, a razum i pamet mogu obavljati druge poslove, recimo baviti se milosrdnim djelima. Tada su u jednoj osobi spojene i Marija i Marta. Volja je trajno uz Gospodina (Marija), a druge moći djeluju (Marta). Kod druge vrste sjedinjenja, koju spominje sv. Terezija, volju i razum obuzme Gospodin i zauzeti su uživanjem Boga, a pamćenje i mašta su slobodni pa mašta pri tom sjedinjenju nameće svoje predodžbe i uznemiruje dušu, ali je ne može odvratiti od sjedinjenja. Ovdje se isto tako može primijeniti savjet koji je Svetica dala kod molitve smirenosti: na predodžbenu moć ne moramo se nimalo obazirati i strpljivo je podnosimo. Kod svih ovih vrsta molitve sjedinjenja ovog trećeg molitvenog stupnja učinci su ovi: veliko blaženstvo i spokoj duše. U tom užitku sudjeluje i tijelo, a kreposti postaju vrlo velike.

Četvrti stupanj molitve – Voda s neba

Četvrti stupanj molitve prema sv. Tereziji Avilskoj može se doseći na zemlji, ali ne po našem trudu, nego po Božjoj dobroti. Bog nam se želi posve dati ako se mi njemu posve predamo. Molitva je ovdje uspoređena s vodom koja dolazi s neba i sve u vrtu natopi svojim obiljem. Vrtlar se uopće ne bi trebao truditi ako bi kiša Božja padala uvijek kad njemu treba. Kako se to ne događa, on je prisiljen pribaviti je na jedan od spomenutih načina iz prijašnjih stupnjeva.

Do mističnih milosti, kojih ima u obilju na ovom putu, dolazi se nakon što je duša proboravila dulje vrijeme trudeći se oko nutarnje molitve, tj. razmatranja. Sjedinjenje, koje je započeto na prijašnjem stupnju molitve ovdje se produbljuje, jačeg je intenziteta. Vlastitim snagama nikad sjedinjenje nećemo zadobiti jer Bog ga, po riječima sv. Terezije, daje kome, kada i koliko hoće. Videći da se duša trudila tražeći ga na sve ove spomenute načine, Bog je nagrađuje duhovnim užicima koji su ovdje neusporedivo veći i ne mogu se iskazati riječima. Kod ove molitve sve su moći sjedinjenje s Bogom, obuzete njime i duša gubi svijest, ulazi u ekstazu gdje zastaje dah i napuštaju je tjelesne sile. S velikom mukom pokreće svoje udove, oči joj se zatvaraju, a ne želi ih zatvoriti. Ako ih drži otvorene, ne vidi ništa. Čuje glasove oko sebe, ali ih ne razumije. Osjetilima se ne može nimalo koristiti i sva se izvanjska snaga gubi, a povećava se snaga duše da bi bolje mogla uživati u svome blaženstvu.

Iz svog iskustva Terezija tvrdi kako ova molitva ne škodi pa makar bila i dugotrajna. Kada bi se tako provelo pola sata bilo bi to puno, ona se nije nikad nalazila toliko odjednom. Volja ostane najduže sjedinjena a druge se moći brže povrate i počnu uznemirivati. Ali budući da je volja smirena, ponovno ih obuzme pa se tako može provesti i nekoliko sati molitve.

“Što duša ovdje osjeća?”, pitala se Terezija i isto je pitanje postavila za vrijeme jedne takve molitve Gospodinu. On joj je odgovorio:

“Rastapa se duša, kćeri, da bi bolje zašla u Me. Nije više ona ta koja živi, već Ja. Kako ne može razumjeti ono što shvaća, to je ne shvaćati shvaćajući.(Moj život, 18, 14)”

Učinak takvog stanja je velika sigurnost da je duša združena s Bogom. Duševne moći naprosto ne mogu djelovati. Terezija je to ovako oprimjerila:

“Ako je razmišljala (osoba, o. p.) o nekom prizoru, odmah ga gubi iz pamćenja kao da joj se nikad nije govorilo o njemu. Ako čita, ne sjeća se onoga što je čitala, niti ustraje. Ako moli, isto tako. Prema tome, ovom nametljivom leptiriću pamćenja ovdje se spaljuju krila; više se ne može micati. Volja mora biti posve zaokupljena time da ljubi, ali ne shvaća kako ljubi. Razum, ako shvaća, ne shvaća kako shvaća. U najmanju ruku ne može razumjeti ono što shvaća” (Moj život, 18,14).

Evo nekoliko učinaka koje u duši ostavlja ova molitva. Nakon nje duša se nađe raznježena i sva oblivena suzama kao da će se rastopiti. Drugi vrlo važni učinak jeste srčanost koju duša sada osjeća. Želje su joj gorljive, a odluke junačke. Nema toga što ona ne bi napravila za svog Gospodina. Raste u njoj poniznost jer osjećaj prisutnosti Svetoga u njezinoj duši jasno razotkriva njezinu bijedu i nedostojnost toga velikog dara. Svjesna je da je posjednica velikog blaga i želi ga dijeliti s drugima da ne bude ona jedina koja je bogata.

Koristi bližnjima, a da sama od sebe ne čini ništa. Cvijeće iz njezina vrta ugodno miriše i u okolini pobuđuje želju da mu se približe. To ne znači da u pozadini svega toga nisu prisutne tegobe razne vrste: proganjanja, prigovori, bolesti. S ove se visine može opet pasti, zemlja se opet može osušiti ako se vrtlar opusti. Važno je tada ne napustiti molitvu jer će ga ona opet izvesti u “luku svjetlosti”. Dobro je ne pouzdati se previše u sebe jer se može pasti, napasti vrebaju odasvud. Kad duša stigne do ovog stanja može sa sigurnošću računati da je Gospodin neće napustiti, tj. neće dopustiti da se izgubi.

Izvor: Karmel Marija Bistrica

http://karmel.hr/?p=4151

 

 

[Bernard]

 

[Bernard]

                                                               

[Bernard]

[Bernard]

I repeat that this consists mainly or entirely in our ceasing to care about ourselves and our own pleasures, for the least that anyone who is beginning to serve the Lord truly can offer Him is his life. Once he has surrendered his will to Him, what has he to fear? It is evident that if he is a true religious and a real man of prayer and aspires to the enjoyment of Divine consolations, he must not [turn back or] shrink from desiring to die and suffer martyrdom for His sake. And do you not know, sisters, that the life of a good religious, who wishes to be among the closest friends of God, is one long martyrdom?

Saint Teresa of Avila - The WAy of Perfection, Chapter 12