Хорхе Букај...неке причице о искрености

[Јелена011]

DETEKTOR LAŽI

"Dosta mi je!" požalio sam se.

"Čega ti je dosta, Demiane?"

"Da mi lažu! Dosta mi je toga da mi lažu!"

"Zašto te laž toliko ljuti?" upitao je Jorge kao da se žalim na to što je kiša mokra...

"Kako zašto? Zato što je to užasno! Uzrujavaju me ti koji mi lažu, koji me varaju, koji me motaju svojim izmišljotinama." "Motaju te? Kako te uspiju smotati?"

"Lažu. Eto što čine."

"Ali to nije dovoljno, Demiane. Oni bi mogli lagati danima, a ti bi se mogao zabavljati slušajući ih kako pričaju svoje priče..."

"Ali ja dopuštam da mi lažu, Jorge. Imam povjerenja, vjerujem im... Ako bilo koji idiot dođe i izmisli neku priču, ja mu vjerujem. Ja sam imbecil!"

"A zašto im vjeruješ?"

"Zato što... Zato što... Ne znam kog im vraga vjerujem! Pas mater!" vikao sam.

"Ne znam... Ne znam..."

Debeli je na trenutak zastao gledajući me u tišini pa onda dodao:

"Ti znaš da bi bilo dobro ne naljutiti se. Ali sada, kad si se već naljutio, najbolje bi bilo da ne dopustiš da te ljute i da učiniš nešto protiv ljutnje."

Znao sam na št o Debeli misli. Jorge je govorio da su ljutnja, ljubav ili tuga samo stupovi tijela; da je osjećaj energija koja prethodi pokretu; da osjećaj nije ništa bez djela; da pokušati isključiti ih znači otuđiti se izgubiti se, maknuti se iz sredi­ šta. ..

Ja sam to činio: pokušavao sam kontrolirati neobuzdanost prema onom u prema čemu me ta situacija gurala. Moj se terapeut izvalio na pod, približio golem jastuk i stavio ga preda se. Bez riječi je udario jastuk nekoliko puta, pozivajući i men e da to činim s njime.

Poznavao sam zadatak koji mi je Jorge predlagao. U tišini sam sjeo s druge strane jastuka i počeo šakama udarati po njemu.

Svaki put sve jače. Svaki put sve jače. Svaki put sve jače.

Udarao sam... i udarao.. . i udarao. I naposljetku sam viknuo. I vrijeđao. I nastavio sam udarati. I udarati... I udarati... Sve dok se nisam srušio, dašćući i iscrpljen...

Debeli mi je dopustio da povratim dah pa mi onda stavio ruku na rame i upitao: "Bolje?"

"Nije", rekao sam. "Možda je lakše, ali nije bolje."

"Ovisi o kriteriju", rekao je Jorge.

"Ja mislim da je uvijek bolje skinuti teret..."

Naslonio sam se na njegova prsa na nekoliko trenutaka i dopustio mu da me tješi. Nakon nekoliko minuta Jorge je upitao:

"Hoćeš mi sada reći što ti se dogodilo?"

"Neću, Debeli, neću. Nije važan događaj. Sad barem imam dovoljno bistrine da to shvatim. Moram znati što mi se događa u vezi s time. Osjećam da me previše izlu­đuje."

"Dobro, krenimo od nečega. Pokušaj mi ukratko reći što misliš ili osjećaš da je problem."

Smjestio sam se na pod, proizveo neki zvuk nosom i pokušao početi.

"Znaš, kad ja..."

Debeli mi nije dopustio da nastavim. "Ne, ne, ne. Izreci to kao da je riječ o brzojavu. Kao da te svaka riječ stoji bogatstvo. Hajde!"

Malo sam razmislio. "Smeta mi kad mi lažu", rekao sam naposljetku. Bio sam zadovoljan. To je bila ta rečenica. Pet riječi. To je bila sažeta poruka. Pogledao sam Debeloga. ... Tišina.

Odlučio sam ulagati i povećao sam ulog kako bih svojoj rečenici dao više realističnosti:

"Jako mi smeta kad mi lažu! Tako!"

Debeli se nasmiješio i napravio onaj izraz lica kao u djeda, izraz potpuna razumijevanja koji pravi Jorge, a koji sam katkad tumačio kao "kako si glup, dijete", a katkad kao snažan zagrljaj koji je govorio "tu sam" ili "sve je u redu". "Smeta mi!" potvrdio sam.

"Što ti lažu", dovršio je Jorge.

"Što mi lažu!" rekao sam.

"Što TI lažu", dodao je.

"Da, što MI lažu." Nisam shvaćao što pokušava reći.

"Čemu se smiješ?" upitao sam naposljetku.

" Ne smijem se. Smiješim se..."

"Što se događa?" upitao sam.

"Ništa ne razumi ­jem."

"Poznajem situaciju u kojoj se sad nalaziš. A poznajem ju jer sam čitao negdje nešto o tome. Poznajem ju jer sam u njoj proveo velik dio svoga života... Smiješim se zbog sućuti, identifikacije, jer prepoznajem drugoga sebe iz drugih vremena, jer sam ga prepoznao u tvom držanju..."

"To mi ništa ne pomaže, Debeli. Nije mi dovoljno znati da si ti bio u istoj situaciji. Ne tješi me što znam da je to najprometnija ulica na planetu. Danas mi to nije dovoljno!"

Debeli je i dalje imao izraz lica zadovoljnog Bude.

"Znam. Znam da ti nije dovoljno. Ali, već odlaziš?"

"Ne . Ne odlazim."

"Dobro, onda se smiri. Htio si znati zašto se smiješim i ja sam ti htio objasniti. To je sve."

Jorge se vratio u svoj naslonjač.

"Smeta ti što ti lažu?" "Da!" "A zašto misliš da ti lažu?"

"Kako zašto mislim da mi lažu? Kažu mi nešto za što prije ili poslije otkrijem da nije istina."

"Ah. Ali ti si pobrkao istinu s nelaganjem."

"Molim? To nije isto?"

"Nipošto."

Izričito logična linija moga razmišljanja udarila je o granitni zid... Moja jedina utjeha bila je kad sam pomislio, kao što je Jorge uvijek govorio, da zbrka predstavlja ulazna vrata u jasnoću, a ja sam zasigurno bio na pragu najviše svjetlosti jer nisam razumio baš ništa.

"Naravno!" počeo je Jorge.

"Tebi jest naravno!" upleo sam se.

Debeli se od srca nasmijao. I nastavio: "Reći istinu ili ne nema veze s laganjem. Evo primjera."

 

Prije mnogo godina, kad se na svijetu pojavio detektor laži, svi odvjetnici i stručnjaci za ljudsko ponašanje bili su očarani. Aparat se zasniva na nizu senzora koji otkrivaju različite fiziološke varijacije znojenja, stezanje mišića, varijacije bila, drhtanje ili pomicanje očiju, koji se događaju u svih osoba dok lažu.

U tom su se trenutku iskustva sa "strojem istine", kako su ga nazvali, množila na sve strane. Jednog dana nekom je odvjetniku palo na pamet posebno istraživanje. Preselio je stroj u gradsku psihijatrijsku bolnicu i za njega posjeo jednog bolesnika: J. C. Jonesa. Gospodin Jones bolovao je od psihoze i u svom je deliriju tvrdio da je Napoleon Bonaparte. Mo­žda zato što je proučavao povijest, savršeno je poznavao Napoleonov život i izložio je vrlo točno i u prvom licu sve pojedinosti iz života Velikoga Korzikanca, vrlo logično i smisleno. Liječnici su posjeli gospodina J. C. Jonesa za detektor laži i nakon uobičajene kalibracije upitali su ga: "Jeste li vi Napoleon Bonaparte?" Pacijent je na trenutak razmislio i onda odgovorio: "Nisam! Što vam pada na pamet? Ja sam J. C. Jones." Svi su se nasmiješili, osim službenika na detektoru laži, koji je prijavio da gospodin Jones laže! Stroj je pokazao da je pacijent dok je govorio istinu (drugim riječima, dok je tvrdio da je gospodin Jones), lagao... jer on je vjerovao da je Napoleon.

[Јелена011]

JA SAM PETER

 

Činjenica da netko može lagati dok govori istinu i njezina suprotna logika, drugim riječima, mogućnost da netko bude iskren dok laže, na kraju je pobrkala neke ideje koje su mi se motale glavom.

"To je užasno, Jorge", rekao sam.

"To znači da se istina pretvara u apsolutno subjektivan koncept i sukladno tomu relativan."

"U svakom slučaju nakon našega razgovora pobrkan je koncept laganja, a ne koncept istine. Istinito bi moglo i dalje biti apsolutno, makar priznali da iznošenje nekih laži kao istine nije laganje.

Ipak, kako je naše poimanje istine usko vezano uz naš sustav vjerovanja, upast ćemo uvijek u tvoj zaključak (s kojim se osim toga slažem zbog ovoga, ali i drugih razloga): istina je relativna, subjektivna, i dopusti da dodam još nešto, nestalna i nepotpuna."

"To je točno", dodao sam. "I ništa ne mijenja ono što sam prije rekao. Smeta mi što mi lažu. Drugim riječima, bilo istina ili ne, smeta mi kad mi kažu nešto što znam da nije istina. Pa bila to i relativna, subjektivna i nepotpuna istina onoga tko je kaže. Smeta mi što mi lažu."

"A zašto misliš da ti lažu?"

"Opet? " rekao sam.

"Opet? "

"Želim te pitati zašto misliš da tebi lažu?"

"Kako zašto? Meni govore spornu laž", rekao sam, uzrujan.

" Ne ljuti se. Ja mislim da kad netko laže, laže! Drugim riječima: ne laže tebi; ne laže MENI. Jednostavno LAŽE! Ili u boljem slučaju, laže SEBI."

"Ne! "

"Da ! Zašto ljudi lažu, Demiane? Razmisli. Zašto?"

"Znam zašto! Zbog tisuću razloga..."

"Reci mi jedan. Onaj zbog kojeg si došao zlovoljan u ordinaciju."

"Kako bi prikrili nešto što su loše učinili."

"A čemu to? "

"Da ih drugi ne osuđuju?"

"Zato što lažljivac zna da će ga taj drugi osuditi."

"A zašto ne želi da ga taj drugi osudi?"

"Zato što mu je stalo do njega."

"I? "

"I.. . Ne želi snositi posljedice."

"Drugim riječima, kako ne bi bio odgovoran."

"Naravno."

"Dobro. Recimo da je to pokretač devedeset devet posto laži."

"Vjerujem da jest."

"Dobro. Kako lažljivac zna da bi morao biti odgovoran? Tko određuje odgovornost?"

"Nitko. Bah! On sam."

"Tako je. On sam."

"I? "

"Nije ti jasno? Lažljivac nije netko tko se boji posljedice tuđe osude, ni kazne koja iz te osude proizlazi. Lažljivac je već osudio i kaznio sam sebe. Razumiješ li? Stvar je već osuđena. Lažljivac se krije iza vlastite osude, iza vlastite kazne i vlastite odgovornosti. Kao što sam ti rekao, problem nije u drugomu nego u onomu koji laže."

Smrznuo sam se. Sve je to bilo točno. Ja sam to znao jer sam to promatrao izvana i iznutra. Lagao sam nakon što sam već bio osudio i kaznio samoga sebe.

"Ali istina je da meni laže!"

"To je toliko istina kao kad je moja majka govorila za moga brata Cacha: 'Ništa mi ne jede.' Moj brat JOJ nije jeo ni meso, niti JOJ je jeo juhu, niti JOJ je kušao 'puding koji je toliko hranjiv'..."

"Ne , to nije isto. Kad meni netko laže, laže MENI."

"Ne, Demiane. Prihvaćam da vjeruješ da si ti središte svoga svijeta. Zapravo i jesi. Ali NISI središte CIJELOGA svijeta. On laže. Ne laže TEBI. To čini zato što je tako odlučio, jer mu to odgovara ili jer mu se tako hoće. To je NJEGOVA povlastica. Reći da laže TEBI, vodi te u to da stvoriš autoreferencijalni delirij u kojemu ono što je zapravo njegov problem postaje TVOJ problem. Ne ljuti se!"

"A to je njegov problem?"

"Kad netko laže kako bi izbjegao odgovornost, to je kao neki znak. Koliko smo puta zajedno vidjeli da, u krajnjoj liniji, neuroza nije drugo doli način da ne budemo odrasli, da pobjegnemo od odgovornosti koju podrazumijeva odrastanje?"

" Ne znam. Moram razmisliti. U svakodnevnom životu lažljivac je taj koji izvuče korist, a ne onaj koji se ljuti."

"Sve da to i jest istina, pravda nema veze sa zdravljem. Osim toga, sve ovisi o tome što podrazumijevaš pod izvući korist. Postići to da sve bude onako kako određuje laž, teško je. Mislim da, a i to je previše, laž može postići samo to da se nešto događa kratko vrijeme onako kako to želi onaj koji laže (iako on u dubini duše zna da je to lažno, izmišljeno, papirmaše, da počiva na njegovoj laži)."

" Ne lažemo zbog toga, ili ne uviđamo to. U svakom slučaju, čini mi se da kad lažem, tražim kontrolu nad situacijom."

"Drugim riječima, moć..."

"Da, na neki način moć. Ja sam taj koji uvijek zna istinu. Ja te potičem. Ja ti lažem. Ja te varam. Ja te ljutim. .. Jebena moć, ali ipak moć."

"Da ti ispričam priču?" Jorge mi već dugo nije ispričao priču. Hajde!

" Dobro, ne baš priču."

 

Bila jednom jedna birtijetina u jednoj od najmračnijih gradskih četvrti. To prljavo mjesto izgledalo je kao da je ispalo iz noir krimića. Pijani klavirist s podočnjacima svirao je neki dosadan blues u kutu koji se jedva nazirao zbog oskudna svjetla i dima smrdljivih cigareta. Iznenada, vrata su se otvorila udarcem noge. Klavirist je prestao svirati, a svi su pogledi bili upereni u ulaz. Bio je to nekakav gorostas pun mišića koji su mu bježali iz košulje, s tetovažama na kovačkim rukama. Užasan ožiljak na licu davao je još krvoločniji izgled njegovu užasnu izrazu lica. Glasom od kojega se ledila krv viknuo je:

"Tko je Peter?" Barom je zavladala gluha i grozna tišina. Gorostas je napravio dva koraka, zgrabio stolac i bacio ga u zrcalo.

"Tko je Peter?" upitao je ponovno. Malen čovječuljak s cvikerima odmaknuo je svoj stolac od bočnih stolova. Bez buke je krenuo prema gorostasu i gotovo nečujnim glasom prošaptao:

"Ja... Ja sam Peter."

"Ah! Dakle ti si Peter! Ja sam Jack, kurvin sine!"

Dignuo ga je jednom rukom u zrak i bacio u ogledalo. Dignuo ga je i dvaput tako ošamario da je izgledalo kao da će mu iščupati glavu. Onda mu je zgnječio cvikere. Poderao mu je odjeću i na kraju ga bacio na pod te mu skočio na trbuh. Tanak mlaz krvi počeo je curiti iz čovječuljkova ruba usana, a on je ostao na podu u polusvijesti. Gorostas je prišao izlazu i prije odlaska rekao:

'Nitko neće praviti budalu od mene. Nitko!'

I otišao. Čim je zatvorio vrata, dva ili tri muškarca pritekla su u pomoć prebijenoj žrtvi. Posjeli su ga i donijeli mu viski. Čovjek je očistio krv s usana i počeo se smijati, prvo blago, a onda grohotom. Ljudi su ga iznenađeno promatrali. Poludio je od udaraca ?

"Ništa ne razumijete", rekao je. I nastavio se smijati.

"Ja sam ipak napravio budalu od te budale."

Ostali nisu mogli suspregnuti znatiželju i obasuli su ga pitanjima. Kada? Kako? Zbog žene? Zbog novca? Što si mu učinio? Poslao si ga u zatvor? Čovječuljak se i dalje smijao.

"Ne, ne. Ja sam napravio budalu od toga glupana sada, pred svima. Jer ja... Ha, ha, ha! Ja...

...Ja nisam Peter!"

Otišao sam iz ordinacije grohotom se smijući. Pred sobom sam imao sliku pretučena čovječuljka koji je mislio da se narugao mrgi. Kad sam prošao nekoliko blokova, prošao me smijeh i obuzeo neki čudan osjećaj samosažaljenja...

[Јелена011]

ROBOV SAN

 

Već sam bio zaboravio kako sam se naljutio onoga dana. Osjećao sam da mi je mnogo važniji problem laži kao takav. Čitav sam tjedan proveo razmišljajući o tome, iznova otkrivajući vlastitu sklonost laganju, prisjećajući se svojih i tuđih laži.

I uvijek sam se uvjeravao u koncept koji je Jorge posijao i koji je snažno rastao:

"Ako laž predstavlja problem, onda ga ima lažljivac."

Malo sam se zapetljao s "dobronamjernim" lažima. U početku su se činile kao da pripadaju drugoj kategoriji. Činilo se kao da tu nema nikakve osude ni samoosude. Čak ni pokušaja da izbjegnem odgovornost. Ipak, kad malo razmislim, DA, postojala je cijena koju nisam htio platiti kad sam štitio druge. Nisam se htio suočavati s njihovom boli ili s njihovom nemoći ili s njihovom ljutnjom.

 

I kao da to nije bilo dovoljno, shvatio sam da se u velikom dijelu tih dobronamjernih laži stavljam na mjesto toga drugoga.

Kao što je govorio moj terapeut, identificirao sam se sa žrtvom. I onda sam mislio:

"Da je to moja stvarnost, radije bih da za nju ne znam."

I od tog sam trenutka osjećao da imam pravo odlučiti umjesto drugih kako ne bi doznali istinu.

Tako izrečeno, shvatio sam da je laž u mnogo većoj mjeri jezovito manipuliranje nego čin samilosti.

Kakav užas! Još jednom laž koja nije za drugoga, nego za mene. Prema komu je to dobronamjerno?

Prema meni samome !

Gotovo sve su laži dobronamjerne, ali dobronamjerne prema lažljivcu, prema onomu koji laže...

"Dobronamjerne su prema lažljivcu", rekao sam mu.

"Bravo, Demiane. Nikad o tome nisam tako razmiš­ ljao. Mislim da je to izvrsna ideja", nagradio me Debeli.

"'Dobronamjerne' su laži uvijek sumnjive i otvaraju katkad zamršena pitanja s moralnog i filozofskog stajališta. Jedno od najmoćnijih etičkih pitanja koje poznajem jest Sokratova dvojba o čovjeku i robu.

Posljednji put kad sam je čuo, Lea ju je spomenula u jednoj skupini parova s kojima smo zajedno radili. Dok sam je slušao, odjeknula je u meni i mutno sam se prisjetio da sam jednom pročitao priču, ne shvaćajući njezinu važnost. Ipak, kad sam čuo diskusiju medu onima koji su je slušali, i istodobno pratio svoje unutarnje procese, shvatio sam da sam još na nečemu mogao zahvaliti Lei osim na njezinu prijateljstvu.

Priča je veoma jednostavna.

" Idem usamljenim putem.

Uživam u zraku, suncu, pticama i sreći što me moje noge nose onuda kuda one to žele.

S jedne strane puta nailazim na roba koji spava.

Prilazim i otkrivam da sanja.

Prema njegovim riječima i pokretima naslućujem... znam što sanja: rob sanja da je slobodan. Izraz njegova lica odražava mir i vedrinu.

Pitam se...

Moram li ga probuditi i upozoriti ga da je to samo san i reći da je i dalje rob? Ili ga moram ostaviti da spava koliko god može, i da uživa makar u snovima u svojoj izmišljenoj stvarnosti?

"Što je točan odgovor?" dodao je Jorge.

Slegnuo sam ramenima.

"Nema točnoga odgovora", nastavio je.

"Svatko mora naći svoj odgovor i ne može ga tražiti izvan sebe samoga."

"Ja mislim da bih ostao paraliziran pred robom, da ne bih znao što učiniti", rekao sam.

"Malo ću ti pomoći, što ti barem u nekim slučajevima može olakšati. Kad budeš paraliziran, približi se robu i pogledaj ga. Ako sam taj rob ja, ne oklijevaj: Probudi me!"

[Јелена011]

SLIJEPČEVA ŽENA

 

Toga sam dana bio buntovan.

"Čini se da smatraš da laž nije problem, ali da je lagati loše.

"Tako su nas učili."

"Jesi li siguran, Demiane? Je li istina da su nas učili da ne smijemo lagati? Ja nisam tako siguran...

Zamisli ovaj prizor (događa se svaki dan, u svim domovima i svim gradovima): Dječak je upravo otkriven u laži. Otac, pun razumijevanja i modernih nazora, zna da nije važna TA laž, nego moralni koncept laganja. Tako da...

Otac ostavlja svoj posao i sjeda sa svojim sinom da mu objasni, jednostavnim rječnikom, zašto uvijek mora govoriti istinu, ma što se dogodilo i pod svaku cijenu...

Zazvoni telefon. Sin, koji pokušava zaraditi nekoliko bodova, kaže: 'Ja ću!' I potrči da se javi na telefon. Ubrzo se vraća.

'Prodavač polica osiguranja, tata.'

'Uf! Baš sada? Reci mu da me nema.'

Uče li nas da ne lažemo? Sumnjam. Kažu nam da ne lažemo, to da.

Ali... naši roditelji, naši učitelji, naši svećenici, naše vladajuće strukture, uče li nas da ne lažemo?"

Jorge je napravio stanku, pripremio mate i nastavio:

"Čini se kao da ulazimo na drugo polje, na osobno i subjektivno polje onoga što se događa svakomu od nas kad se nađemo pred laži. U svakom slučaju nalazimo se pred pitanjem zašto je laganje loše. Tisuću smo puta zajedno vidjeli da društvo u kojem živimo prezire nepredvidljive osobe. To podrazumijeva gubitak kontrole, koja komplicira pravila igre suživota, barem u tako strukturiranom sustavu. U tom sustavu laganje je loše jer ako ti lažeš, ja nikad neću moći sasvim točno znati što misliš, što radiš ni što ti je. Kako bih sačuvao kontrolu nad situacijom, ja, kao i drugi, trebam točne činjenice. Ako me moja osjetila ne informiraju, trebam informacije koje mi ti daješ, moram vjerovati da je ono što mi kažeš istinito."

"Ali ako ne mogu vjerovati u ono što mi govore drugi", objasnio sam, "ne mogu ni živjeti."

"Nitko ti ne može zabraniti da vjeruješ, Demiane. Ono o čemu raspravljam jest možeš li zabraniti drugomu da laže."

"Ali, Jorge, da svatko kaže što mu se prohtije, sve bi postalo užasno. Ako svi lažu i nitko nikomu ne vjeruje, situacija postaje kaotična."

"To je jedna mogućnost", rekao je Debeli, "ali nije i jedina. Postoji i druga mogućnost i o njoj rado mislim kao o vjerojatnijoj. Rekli smo da netko laže zato što se osuđujući samoga sebe, boji suda drugih. Rekli smo i da se onaj koji laže već osudio.

Ali zamisli svijet slobode, svijet neizmjernih dopu­ štenja, svijet u kojem ništa nije zabranjeno, neprikladno ili obvezatno... Postoji i ta mogućnost, Demiane."

"Siguran si da je to mogućnost?"

"Ne, nisam siguran. Ali tako je malo stvari u koje sam siguran da radije sa sigurnošću vjerujem u ovu, koja sve ako i ne postoji, barem ima tu prednost da je poželjna."

"Tebe može odvesti svaki autobus."

" Ne znam može li me odvesti, ali ako nosi broj koji čekam, ulazim u njega."

"Reci mi nešto, Debeli. Ako je istina da je tvoj san moguć, zašto svijet ne odluči proći tim 'opuštenim i povjerljivim' prostorom, kako ga zoveš?"

"Zato što prvo, Demiane, mora pobijediti strah."

"Kakav strah?"

"Strah od istine. Jednom ću ti ispričati priču o dućan­čiću istine."

"Zašto ne danas?"

"Zato što je danas dan za drugu priču..."

 

U jednom selu živio je gospodin koji je imao čudnu bolest očiju.

Čovjek je bio slijep posljednjih nekoliko godina svoga života.

Jednog je dana u selo došao poznati liječnik, s kojim su se savjetovali o njegovu slučaju.

Doktor je tvrdio da čovjeku, ako ga operira, može vratiti vid.

Njegova žena (koja se osjećala starom i ružnom) usprotivila se...

[Јелена011]

POGUBLJENJE

 

"Ali onda iskrenost za tebe nema nikakvu važnost", bunio sam se.

"Naravno da ima, Demiane. Ali odbijam da se nametne dekretom."

"A kako će doći taj svijet koji ti i ja priželjkujemo? "

"Kako budu protjecali vrijeme i život, događat će ti se, već ti se događa, da se nađeš s drugima s kojima ćeš se osjećati dovoljno slobodno da ne trebaš lagati. Srest ćeš neke kojima ćeš moći dopustiti da budu kakvi jesu i kojima nikad neće pasti na pamet lagati ti. To su tvoji pravi prijatelji. Čuvaj ih", rekao je Jorge.

"I ako ti prijatelji i ti shvatite da s vama počinje novi poredak..."

"Reci mi nešto. Ti smatraš da otvorenost proizlazi samo iz prijateljstva?"

"Da. Ali oprez: otvorenost je jedno, a iskrenost drugo "

"Još jednom? "

"Još jednom!"

"Da čujem."

"Otvorenost dolazi od prostodušan, otvoren. Sjeti se ideje 'slobodnog prolaska'.

Biti otvoren znači da nema nijednoga skrivenog mjesta u mojoj nutrini kamo je zabranjen ulazak. Ne postoji nijedan kutak moga mišljenja, osjećaja ili sjećanja koji ne poznajem ili koji želim zadržati samo za sebe.

Iskrenost je mnogo više.

Iskrenost je za mene : 'Sve što ti kažem, točno je. Ili barem točno za mene.' Drugim riječima, 'ne lažem ti', kako ti kažeš."

"Dakle može se biti iskren, ali ne i otvoren."

"Apsolutno. Otvorenost je, Demiane, osjetilan odnos, kao Ljubav (s velikim slovom). Osjećaj koji je rezerviran za malo njih, veoma malo njih."

"Ali, Jorge, ako je to istina, mogu u sebi imati područja koja su tebi zabranjena, a da ne prestanem zbog toga biti iskren. Kao da kažeš da skrivanje nije laganje."

"Meni barem skrivanje nije laganje. Samo ako ne lažeš kako bi sakrio."

"Primjer molim."

 

Dijalog između jednog para.

"Što ti je?"

"Ništa..." (Jest. Nešto mu jest i on zna da mu nešto jest iako ne zna što. Laže.)

 

Drugi slučaj:

"Što ti je?"

"Ne znam..." (Da, nešto mu jest i on zna što. Dakle laže.)

 

Još jedan:

"Što ti je?"

"Ne želim ti sad odgovoriti." (Možda se čini problematičnije, ali ta osoba nešto krije i iskrena je.)"

 

"Ali, Jorge, u prva dva slučaja moja bi mi partnerica to tolerirala ili bi me shvatila. U ovom posljednjem poslala bi me u govna."

"Dobro, možda je vrijeme da razmisliš kakvu partnericu imaš kad razumije i tolerira kad lažeš, a kažnjava kad si iskren."

"Uvijek imaš odgovor?"

"Da ! Svi uvijek imamo odgovor. Makar to katkad bila šutnja, drugi put zbunjenost, a neki drugi pak put bijeg."

"Dosta mi te."

"I meni je dosta mene."

"Samo malo, Debeli. Čekaj da to rezimiram."

"Samo naprijed."

"Kažeš da ne preporučuješ stav da se laganje okarakterizira kao nešto loše. Kažeš da je to odluka svakoga od nas i u svakom trenutku."

"I u svakoj vezi", dodao je Jorge.

"I u svakoj vezi", pristao sam .

"Smatraš osim toga da laganje nije skrivanje."

"Ne . Smatram da skrivanje nije laganje, da to nije isto."

"To je točno. I kažeš da iskrenost trebamo čuvati za prijatelje, a otvorenost za 'odabrane', je li tako?"

"Da. Tako nekako."

"Dobro. Onda će činjenica da ja vjerujem u ono što govoriš uvijek ovisiti o odnosu između mene i tebe. O mojem povjerenju ili o mojoj ljubavi." "Naravno. O tome i o tvojoj volji."

"Kojoj volji?"

"Da ti ispričam priču?

 

U nekoj udaljenoj zemlji živio je feudalac čija je moć bila usporediva samo s njegovom okrutnošću.

Na njegovoj je zemlji vladao njegov zakon, a seljacima je čak bilo zabranjeno spomenuti njegovo ime. Narod su ugnjetavali čuvari koje je on imenovao i tlačili ubirači poreza koji su im uzimali ono malo novca koji su mogli zaraditi prodajući svoju žetvu, svoje vino i obrtničke predmete.

 

Nolav, tako se zvao gospodar, imao je moćnu vojsku iz koje su se povremeno javljali mladi časnici koji su pokušavali dignuti pobunu kako bi ga srušili... Ali tiranin je sve te pokušaje slomio krvlju i ognjem.

 

Seoski je svećenik bio toliko dobar koliko je vladar bio pokvaren, čovjek vrijedan poštovanja zbog svoje vjere, koji je posvetio život pomaganju drugima i prenošenju svoga velikog znanja. S njim u kući živjelo je petnaest ili dvadeset učenika koji su slijedili njegov put i učili iz svakoga pokreta i svake riječi svoga učitelja.

Jednoga jutra, nakon jutarnje molitve, okupio je svoje učenike i rekao im:

"Djeco moja, moramo pomoći svom narodu. On bi se mogao boriti za svoju slobodu, ali gospodar zemlje naučio ga je da ima preveliku moć da bi mu se muškarci i žene usudili suprotstaviti. Strah od Nolava rastao je s njima i ako ništa ne učinimo, umrijet će kao robovi."

"Bit će učinjeno kako ti kažeš", odgovorili su jednoglasno.

"Makar vas to stajalo života?" upitao je.

"Što je život ako, kad možeš pomoći bratu, to ne učiniš?" odgovorio je učenik koji je zborio kao glasnogovornik.

Došao je peti dan ožujka. Tog se dana slavio rođendan gospodara palače i samo bi tom prilikom u čitavoj godini gospodar zemlje prošao selom u kočiji. Okru­žen jakom pratnjom i urešen odjećom izvezenom zlatom i dragim kamenjem, Nolav je i toga jutra krenuo u obilazak.

Službena objava zahtijevala je da svi seljaci u znak poštovanja padnu ničice pred kraljevskom kočijom. Na opće iznenađenje, nekoliko ulica od palače kočija je prošla ispred jedne kuće i jedan od podanika ostao je stajati. Stražari su ga smjesta uhitili i odveli pred gospodara.

"Ne znaš da se moraš nakloniti?"

"Znam, Visosti."

"Ali nisi to učinio."

"Nisam."

"Znaš li da te mogu osuditi na smrt?"

"Tomu se i nadam, Visosti."

Nolava je iznenadio odgovor, ali nije se dao zastra­šiti.

"Dobro. Ako na taj način želiš umrijeti, u suton će se krvnik pobrinuti za tvoju glavu."

"Hvala, gospodaru", rekao je mladić i smiješeći se kleknuo.

Netko je u gomili povikao:

"Gospodaru, moj gospodaru! Mogu li nešto reći?"

Tiranin mu je dopustio da priđe.

"Reci."

"Dopustite mi, gospodaru moj, da danas umrem ja, a ne on."

"Tražiš da budeš pogubljen umjesto njega?"

"Da, gospodaru. Molim vas. Uvijek sam vam bio odan. Dopustite to, molim vas."

Gospodar se iznenadio i upitao osuđenika: "Je li to tvoj rođak?"

"Nikad ga u životu nisam vidio. Ne dopustite mu da me zamijeni. Pogreška je moja i moja glava treba letjeti."

"Ne, Visosti, moja."

"Ne, moja."

"Moja."

"Tišina!" povikao je gospodar.

"Mogu vam udovoljiti obojici. Obojica ćete biti pogubljena."

"Dobro, Visosti. Ali ja sam osuđen prvi i mislim da imam pravo umrijeti prvi."

"Ne, gospodaru. Ta povlastica pripada meni jer nisam ni uvrijedio Vašu Visost."

"Dosta! Što je ovo?" vikao je Nolav.

"Šutite i imat ćete povlasticu da budete pogubljeni istodobno. Ima više od jednog krvnika u ovoj zemlji."

Jedan se glas digao iz gomile.

"U tom slučaju, gospodaru, i ja želim biti na tom popisu."

"I ja, gospodaru."

"I ja."

Feudalac je zanijemio. Nije razumio što se događa.

A ako je nešto moglo oneraspoložiti tiranina, onda je to bilo kad nije mogao shvatiti što se događa.

Petorica mladića molila su da budu pogubljena, a to je bilo nešto neshvatljivo. Sklopio je oči da razmisli. Za nekoliko trenutaka donio je odluku.

Nije htio da njegovi podanici misle da oklijeva.

Naći će pet krvnika! Ali kad je otvorio oči i pogledao ljude koji su bili okupljeni oko njega, više ih nije bilo pet, nego je više od deset glasova tražilo da bude pogubljeno. A ruke su se i dalje dizale.

To je bilo previše za moćnoga feudalca.

"Dosta!" povikao je.

"Otkazuju se sva smaknuća dok ne odlučim tko će umrijeti i kada."

Između prosvjeda i prigovora onih koji su htjeli umrijeti, kočija se vratila u palaču.

Kad je stigao, Nolav se zatvorio u svoje odaje i dao se na razmišljanje o tome.

Odjednom, sine mu ideja. Poslao je po svećenika.

On je sigurno znao nešto o tom kolektivnom ludilu. Brzo su potražili starca i odveli ga pred feudalca.

"Zašto se tvoj narod bori da bude pogubljen?"

Starac nije odgovorio.

"Odgovori!"

Tišina.

"Naređujem ti!"

Tišina.

"Ne izazivaj me. Mogu te prisiliti da progovoriš!"

Tišina.

Starca su odveli u dvoranu za mučenje i satima ga podvrgavali najgorim mukama. Ali odbijao je progovoriti.

Tiranin je poslao svoje stražare da odu u njegov hram po nekoliko učenika.

Kad su došli, pokazao im je izmučeno učiteljevo tijelo i upitao ih:

"Zbog čega ti ljudi žele biti pogubljeni?"

Tankim glasićem stari je svećenik uzviknuo:

"Zabranjujem vam da progovorite!"

Gospodar zemlje znao je da ne može prijetiti smrću nijednomu koji se nalazio ondje.

Pa im je rekao:

"Vaš će učitelj patiti u najgorim mukama koje čovjek može zamisliti. Prisilit ću vas da to gledate. Ako volite ovoga čovjeka, recite mi tajnu i onda ćete svi moći oti­ ći."

"Dobro", rekao je jedan učenik.

"Šuti", rekao je starac.

"Nastavi", rekao je Nolav.

"Ako danas netko bude pogubljen..." počeo je učenik.

"Šuti", ponovio je starac.

"Proklet bio ako otkriješ tajnu..."

Gospodar je učinio jedan pokret i starac je dobio udarac od kojeg je ostao bez svijesti.

"Nastavi", naredio je.

"Prvi čovjek koji danas bude pogubljen, nakon sutona će postati besmrtan."

"Besmrtan? Lažeš!" rekao je Nolav. "

Piše u Svetom pismu", rekao je mladić.

Otvorio je knjigu koju je nosio u torbi i pročitao ulomak koji je to potvrđivao.

Besmrtan! pomislio je feudalac.

Jedino čega se tiranin bojao bila je smrt, a ovo je bila prilika da je pobijedi. Besmrtan, pomislio je.

Gospodar nije oklijevao ni trenutka.

Zatražio je papir i pero i naredio vlastito smaknuće.

Sve su ih izbacili iz palače i kad je zašlo Sunce, Nolav je prema svojoj naredbi bio smaknut.

Tako se narod oslobodio svoga ugnjetavača i poveo borbu za svoju slobodu.

Nakon nekoliko mjeseci svi su bili slobodni.

Feudalca nitko više nikad nije spomenuo, osim u noći njegova pogubljenja, kad su učenici, liječeći rane svoga učitelja, primali od njega blagoslov jer su riskirali glave, i čestitke za odličnu glumu.

 

"Demiane, zašto je gospodin feudalac povjerovao u takvu laž?

Zašto je bio u stanju narediti vlastito pogubljenje zbog priče koju su mu ispripovijedali njegovi neprijatelji?

Zašto je povjerovao u učiteljevu zamku?

Postoji samo jedno rješenje: zato što je htio vjerovati u to. Htio je misliti da je to točno.

A to je, Demiane, jedna od najnevjerojatnijih pokretačkih istina koje sam upoznao u čitavom svom životu.

U laži vjerujemo zbog nekoliko razloga, ali posebice zato što želimo vjerovati u njih.

Zašto si opsjednut time da tebi lažu, pitao si neki dan. Opsjednut si jer si htio vjerovati da je ono što ti kažu istina!"

Odgovorio je na svoje pitanje.

"Nitko nema više mogućnosti da upadne u laž od onoga čija se laž poklapa s njegovim istinama."

[Јелена011]

SISA ILI MLIJEKO

 

Jorge nije pričao priče na svakoj seansi, ali zbog nekog razloga sjećam se gotovo svih priča koje mi je pričao tijekom godinu i pol dana terapije.

Možda je imao pravo kad je govorio da je to najbolji način da nešto naučiš.

Sjećam se dana kad sam mu rekao da se osjećam ovisno.

Rekao sam mu koliko mi to smeta, ali da se istodobno ne mogu odreći onoga što dobivam od njega na svakoj seansi.

Imao sam osjećaj da zbog divljenja i ljubavi koje sam osjećao prema Jorgeu postajem previše ovisan o njegovu pogledu i da me previše vežu uz terapiju.

Gladan si znanja

gladan odrastanja

gladan spoznavanja

gladan letenja...

Možda sam danas ja sisa koja ti daje mlijeko koja ublažava tvoju glad...

Mislim da je sjajno što danas želiš ovu sisu.

Ali ne zaboravi ovo: nije sisa ono što te hrani...

Nego mlijeko!