zlata Написано Март 3, 2010 Пријави Подели Написано Март 3, 2010 (1897—1982) Luj Aragon je bio francuski istoričar, pisac i pesnik, član akademije nauka.Aragon se rodio i umro u Parizu.Bio je pristalica dadaizma od 1919. do 1924, postao osnivač pokreta nadrealizma 1924. zajedno sa Andre Bretonom i Filipe Supoom. Aragon se pridružio Komunističkoj partiji Francuske zajedno sa još nekoliko nadrealista. Ostaće njen član do kraja života, pri tom pišući nekoliko političkih poema uključujući i jednu posvećenu Maurisu Torezu, ali bio je jako velik kritičar SSSR-a, naročito tokom 1950-ih.1939. se oženio Elzom Triolet (rođena 1896), snahom ruskog pesnika Vladimira Majakovskog.Tokom nemačke okupacije u Francuskoj tokom Drugog svetskog rata pisao je za tajni list Les Éditions de Minuit.Važnija Aragonova poema je "Crveni poster," u kojoj je počastio strance koji su poginuli oslobađajući Francusku. To je učinio odgovarajući nacističkoj propagandnoj kampanji zvanoj Crveni poster, koja je trebalo da ubedi francuski narod i javnost da je pokret otpora fašizmu u Francuskoj bio sastavljen od stranaca, uglavnom Jevreja, koji su služili interesima Britanije i Sovetskog Saveza. Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti Vreme je žena Ono oseća Potrebu da mu se udvara i da se klekne Pred njegove noge kao kad se haljina raširi Vreme je kao kosa beskrajna Očešljana Ogledalo koje dah zamućuje i dah razbistrava Vreme si ti koje spava u zoru kad se budi I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena Tu moru vremena zaustavljenu kao krv u venama plavim I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji I ja znam da ne treba razbijati čaroliju Mnogo je gore nego da te osetim stranom Da bežiš sa mislima izvan nas I srcem već u nekom drugom veku Bože moj kako su reči teške A u stvari jeste to Moja ljubav iznad zadovoljstava Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik I ako ti ne dišeš gušim se I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč Na mojoj usni sirotica je koja prosi Jednu sitnicu za tvoje ruke stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom I zato ja kažem tako često da te volim U nedostatku dovoljo jasnog kristala izraza koju bi ti stavila sebi oko vrata Ne vređaj se zbog mog prostačkog govora Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni šum u vatri Reći ću ti veliku tajnu Ja ne znam Da govorim o vremenu koje na tebe liči Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice Mašu rukom pošto su vozovi otišli Šaka se smiruje tek pod novim teretom suza Hoću da ti kažem veliku tajnu Bojim se tebe Bojim se onog što te prati večerom ka prozorima I gestove koje ti činiš od reči koje se ne izgovaraju Bojim se vremena brzog i laganog bojim se tebe Hoću da ti kažem veliku tajnu Zatvori sva vrata Lakše je umreti nego voleti Zato ja sebe mučim životom Ljubavi moja. "Видети свет у зрнцу песка, И небо у дивљем цвету, Држати бесконачност на длану А вечност у једном часу" В.Блејк Link to comment Подели на овим сајтовима More sharing options...
Препоручена порука