Jump to content

Transakciona analiza


zlata

Препоручена порука

Постављена слика



Transakciona Analiza je socijalna psihologija koju je razvio lekar Erik Bern. Tokom poslednje četiri decenije, teorija Erika Berna se razvila tako da je postala deo psihoterapije, savetovanja, edukacije i organizacionog razvoja.

Erik Bern, rodjen 1910g. u Montrealu, Kanada, bio je pionir radikalnog pristupa na području psihijatrije. Bern je umro 15. jula 1970g. sa samo 60 godina. Za sobom je ostavio duboku i sistematičnu teoriju ličnosti i raspon alatki koje se koriste svuda po svetu kako bi se promovisalo zdravlje i razvoj. (Za jednostavan i efektivan opis života i dela E. Berna pogledaj knjigu Ian Stjuart-a... Erik Bern, Forma i ključne figure u seriji savetovanja, Sage 1992).

:) u psihoanalizi Bern je započeo kod Pola Federna 1947g., koji je radio sa Frojdom u Beču, a kasnije Bern postaje klijent Erika Eriksona. Oba ova psihoanalitičara su uticala na Bernov teorijski razvoj; Federn konkretno je uticao na razvoj Bernovih ideja o ego stanjima.

Prvi put u pisanoj formi TA Bern spominje 1957g., kasnije iste godine počinje seminar u San Francisku i tako započinje rast Transakcione Analize. San Francisco Bay Area je još uvek glavno uporište Internacionalne Transakcione Asocijacije.

Bernova najpoznatija knjiga Kojiu igri igraš (1964.), je internacionalni bestselr koji je uticao na način kako ljudi misle i razumeju međusobne odnose. Ideja o unutrašnjem Detetu, o Igrama, o Strokovima i o Životnom skriptu su sada termini koji se koriste izvan TA zajednice i ušle su u svakodnevni rečnik. Poslednja knjiga je izdata posthumno Šta kažeš posle zdravo. Ova knjiga je rezime većeg dela teorije i poslednjih dostignuća njegove TA teorije.

Bernove knjige:

Um u akciji, 1947.
Lajmanov vodič kroz psihijatriju i psihoanalizu, 1957.
Transakciona Analiza u psihoterapiji, 1961.
Struktura i dinamika organizacija i grupa, 1963.
Koju igru igraš, 1964.
Principi grupnog tretmana, 1966.
Sex u ljubavi, 1970.
Šta kažeš posle zdravo, 1971.



STRUKTURNA ANALIZA
Posmatranje spontane društvene aktivnosti, koja se najproduktivnije odvija u nekim vrstama
psihoterapeutskih grupa, otkriva da ljudi s vremena na vreme ispoljavaju primetne promene u
držanju tela, stanovištu, glasu, rečniku i drugim stranama ponašanja. Te promene u
ponašanju često su praćene obrtima osećanja. Ako izdvojeno gledamo jedinku, onda kod nje
odreñeni skup oblika ponašanja odgovara jednom stanju uma, a drugi skup povezan je
sa drukčijim psihičkim stavom, često u neskladu sa prvim. Ove promene i razlike stvorile su
ideju o ego-stanjima.
Upotrebljavajući stručnu terminologiju, ego-stanje mogli bismo fenomenološki opisati kao
usklañen sistem osećanja, a operacionalno kao skup usklañenih oblika ponašanja. Govoreći
praktičnije, to je sistem osećanja praćen odgovarajućim skupom oblika ponašanja. Izgleda da
je svakome dostupan ograničen repertoar takvih ego-stanja koja nisu uloge već psihološke
realnosti. Ovaj repertoar moguće je svrstati u sledeće kategorije: 1) ego-stanja koja
podsećaju na stanja roditeljskih likova, 2) koja su autonomno usmerena na objektivnu procenu
realnosti, i 3) koja predstavljaju arhaične ostatke, tj. još uvek aktivna ego-stanja
učvršćena već u ranom detinjstvu. Stručno ova ego-stanja nazivamo eksteropsihičkim,
neopsihičkim i arheopsihičkim. Svakodnevnim jezikom pokazivanja ovih ego-stanja nazivamo
Roditelj, Odrasli i Dete. Ovi jednostavni izrazi su sasvim upotrebljivi, sem kada je reč o čisto
stručnim raspravama.
Polazi se, dakle, od stanovišta da će u svakom datom momentu svaka jedinka u jednoj
društvenoj skupini pokazivati ego-stanje Roditelja, Odraslog ili Deteta, i da razne jedinke sa
različitim stepenom spremnosti mogu da preskaču iz jednog ego-stanja u drugo. Ova
zapažanja dovela su do odreñenih dijagnostičkih tvrdnji. „To je Roditelj u tebi" znači: „Ti si
sada u istom duševnom stanju u kakvom je jedan od tvojih roditelja (ili zamena za njih) ima
običaj da bude, i ti reaguješ kao i on, istim držanjem tela, gestovima, rečnikom, osećanjima,
itd." „To je Odrasli u tebi" znači: „Upravo si obavio jednu autonomnu, objektivnu procenu
situacije i bez predrasuda si formulisao rezultate svojih misaonih procesa, probleme koje
zapažaš ili zaključke do kojih si došao." „To je Dete u tebi" znači: „Namera iza tvoje reakcije
i način na koji si reagovao isti su kao što su bili kad si bio mali."
Šta to podrazumeva?
1. Da je svaka jedinka imala nekad roditelje (ili zamenu za roditelje) i da nosi u sebi skup
ego-stanja koja obnavljaju ego-stanja tih roditelja (kako ih je ona opažala), a moguće ih je
aktivirati pod izvesnim okolnostima (eksteropsihičko funkcionisanje). Svakodnevnim
jezikom: „Svako nosi u sebi svoje roditelje."
2. Da je svaka jedinka (uključujući decu, umno zaostale i shizofreničare) sposobna za
objektivnu obradu podataka ako se može aktivirati odgovarajuće ego-stanje (neopsihičko
funkcionisanje). Svakodnevno: „Svako ima jednog Odraslog u sebi."
3. Da je svaka jedinka nekada bila mlaña nego što je sada i da nosi u sebi učvršćene ostatke Iz
ranijih godina koje će aktivirati pod izvesnim uslovima (arheopsihičko funkcionisanje).
Svakodnevno:
„Svako nosi u sebi po jednu devojčicu ili dečaka."
9
Sada je pravi momenat za sliku 1A nazvanu strukturni dijagram. Ovaj dijagram predstavlja,
sa stanovišta ovde izloženog, celokupnu ličnost bilo koje jedinke. Ličnost se sastoji od
roditeljskih, odraslih i dečjih ego-stanja. Ta stanja su jasno razgraničena jedna od drugih, jer
su veoma različita i tako često meñusobno neusklañena. Nenaviknutom posmatraču ova
razlikovanja možda ne izgledaju jasna na prvi pogled, ali ubrzo se pokazuje da su vrlo
upečatljiva i zanimljiva ako čovek uloži malo truda da savlada strukturnu dijagnostiku. Bilo
bi zgodno da nadalje ego-stanja uvek označavamo velikim početnim slovom (Roditelj, Odrasli
i Dete), a kada mislimo na stvarne roditelje, odrasle ili decu, da pišemo malo početno slovo.
Slika 1B predstavlja podesnu, uprošćenu formu strukturnog dijagrama. Pre nego što
zaključimo ovu temu, treba pomenuti i neke mogućne komplikacije.
1. Izraz „detinjasto" nikad ne koristimo u strukturnoj analizi, jer je stekao jake prizvuke
nepoželjnosti, kao da je nešto sa čim treba prekinuti ili čega se treba otarasiti. Izraz
„detinje" koristimo pri opisivanju Deteta (arhaičnog ego-stanja), jer je neutralniji. U stvari,
Dete je mnogostruko najvredniji deo ličnosti i može da pruži životu čoveka ono što i stvarno
dete donosi porodičnom životu: neodoljivost, užitak i kreativnost. Kad je Dete u jedinki
smušeno i nezdravo, posledice mogu da budu nezgodne, ali to nikad nije izgubljen slučaj.
2. Isto važi i za izraze „zreo" i „nezreo". U ovom sistemu mišljenja ne postoji ništa nalik na
„nezrelu osobu". Postoje jedino ljudi u kojima Dete neadekvatno ili neproduktivno vodi
glavnu reč, ali svaki od njih ima kompletnog, dobro grañenog Odraslog u sebi, koga samo
treba otkriti i aktivirati.
Nasuprot tome, tzv. „zreli ljudi" su oni koji su sposobni da drže Odraslog na komandnom
položaju veći deo vremena, iako se i njima, kao i svima drugima, dogaña da Dete preuzme
vlast, često sa uznemiravajućim ishodima.
Roditeljsko ego-stanje
3. Treba primetiti da se Roditelj pokazuje u dva obličja, direktnom i indirektnom: kao aktivno
ego-stanje i kao odreñen uticaj. Kada je direktno aktivno stanje, onda osoba reaguje onako
kako je njen otac (ili majka) stvarno reagovao („Radi što i ja").
Kada je samo indirektan uticaj, onda osoba reaguje onako kako su želeli da reaguje („Ne radi
što i ja, nego kako ti kažem"). U prvom slučaju osoba postaje jedno od roditelja, a u drugom
samo prilagoñava sebe njihovim zahtevima.
4. Takoñe se i Dete pokazuje u dva obličja: kao prilagoñeno i kao prirodno. Prilagoñeno Dete
je ono koje menja svoje ponašanje pod Roditeljskim uticajem. Ono se ponaša onako kako je
otac (ili majka) od njega očekivao: poslušno ili drsko, na primer. Ono se prilagoñava
povlačenjem u sebe ili cmizdrenjem. Tu je Roditeljski uticaj uzrok, a prilagoñeno Dete
posledica. Prirodno Dete je spontani izraz: pobuna ili stvaralaštvo, na primer. Redosled
delovanja alkohola govori u prilog strukturne analize. Obično alkohol prvo razvlasti
Roditelja, tako da je prilagoñeno Dete osloboñeno Roditeljskog uticaja, i otkačinjanjem
postaje prirodno dete. Retko je neophodno za uspešnu analizu igara ići dalje od onoga što
smo dosad rekli o grañi ličnosti.
Ego-stanja spadaju u normalne fiziološke pojave. Ljudski mozak je organ ili organizator
psihičkog života, a njegovi proizvodi su ureñeni i smešteni u obliku ego-stanja. U nalazima
Penfilda (Penfield) i njegovih saradnika postoje konkretni dokazi za ovu tezu. Postoje i
drugačiji sistemi za razvrstavanje na drugim nivoima - na primer, činjeničko pamćenje - ali
prirodnu formu samog doživljavanja predstavljaju promenljiva duševna stanja. Svaki tip egostanja
ima svoju sopstvenu vitalnu vrednost za ljudski organizam.

U Detetu počiva intuicija, kreativnost, nagon spontanosti i uživanje. Odrasli je neophodan da
bi se preživelo. On obrañuje podatke i „kompjuteriše" verovatnoće raznih kombinacija i
mogućnosti, što je bitno za uspešno izlaženje na kraj sa spoljašnjim svetom. I on takoñe
doživljava svojevrsne uspone i padove. Prelaženje gradske ulice van pešačkog prelaza, na
primer, traži obradu složenih nizova podataka o kretanju; akcija se odlaže sve dok unutrašnji
kompjuter ne pokaže da postoji velika verovatnoća bezbednog stizanja na suprotnu stranu.
Zadovoljenja koja pružaju uspešna izračunavanja ovog tipa omogućavaju deo ushićenja koja
doživljavamo pri skijanju, letenju, jedrenju i drugim brzinskim sportovima. Odrasli ima još i
zadatak da usmerava aktivnosti Roditelja i Deteta, i da nepristrasno posreduje meñu njima.
Roditelj ima dve glavne funkcije. Prvo, on omogućuje čoveku da bude uspešan kao stvarni
roditelj svojoj deci, čime pospešuje i opstanak ljudske vrste. Njegov, značaj na ovom planu
vidljiv je u činjenici da je, po svemu sudeći, onima koji su ostali siročad u detinjstvu teže da
podižu decu nego onima koji su i mladost proživeli u neokrnjenim porodicama. Drugo, mnoge
reakcije on automatizuje i time štedi čoveku vreme i energiju. Mnoge stvari radimo onako
kako radimo samo zato „što se to tako radi". Time je Odrasli osloboñen obaveze da donosi
bezbrojne trivijalne odluke, pa može sebe posvetiti važnijim stvarima, ostavljajući Roditelju
rutinske zadatke.
Prema tome, sve tri strane ličnosti imaju visoku vrednost za opstanak i življenje. Tek kada
neka od njih poremeti zdravu ravnotežu, potrebna je analiza i reorganizacija. Inače, svaka od
njih - Roditelj, Odrasli i Dete - zaslužuje podjednako poštovanje i ravnopravno mesto u
punom i produktivnom životu.


Постављена слика



TRANSAKCIONA ANALIZA
Jedinicu društvenog opštenja nazivamo transakcija. Kad se dvoje ili više ljudi nañe na okupu,
pre ili kasnije neko od njih progovoriće ili na neki drugi način pokazati da „prima k znanju"
prisustvo drugih. To nazivamo transakciona draž. Neko drugi će zatim reći ili učiniti nešto što
je u nekoj vezi sa tom draži, i to ćemo nazvati transakcioni odgovor. Jednostavnom
transakcionom analizom odreñujemo koje ego-stanje je izbacilo transakcionu draž a koje je
uzvratilo transakcionim odgovorom. Najjednostavnije transakcije su one u kojima i draž i
odgovor nastaju iz Odraslih obeju zainteresovanih strana. Inicijator pruža ruku kad na
osnovu podataka koji mu stoje na raspolaganju proceni da je potreban skalpel. Partner
pravilno ocenjuje značenje ovog pokreta, zatim procenjuje distancu i odmerava snagu, pa
pruža skalpel drškom napred tačno onako kako ga hirurg i očekuje.
Sledeće po jednostavnosti su transakcije Dete-Roditelj. Dete u groznici traži čašu vode i
brižna majka mu donosi.
Obe ove transakcije su komplementarne, tj. odgovor je primeren i očekivan, u skladu sa
prirodnim redom koji vlada u zdravim ljudskim odnosima. Prva od njih, koju smo razvrstali
kao „Komplementarnu transakciju - tip I", predstavljena je na slici 2A. Druga
„Komplementrana transakcija - tip II", prikazana je na slici 2B. Očigledno je, meñutim, da
transakcije imaju sklonost da se vezuju u lance, tako da svaki odgovor postaje draž za
sebe. Prvo pravilo saobraćaja meñu ljudima glasi da će saobraćaj teći glatko sve dok su
transakcije komplementarne, a dopunsko pravilo glasi da je saobraćaj, u principu, moguće
nastaviti u beskraj sve dok su transakcije komplementarne. Na ova pravila ne utiču ni priroda
ni sadržaj transakcija - ona zavise isključivo od usmerenosti uključenih vektora. Sve dok su
transakcije komplementarne, potpuno je irelevantno da li su dvoje ljudi zaneti ogovaranjem
(Roditelj-Roditelj), rešavanjem nekog problema (Odrasli-Odrasli) ili igranjem (Dete-Dete
ili Roditelj-Dete).
Obrnuto pravilo nalaže da će saobraćaj biti prekinut čim se dogodi ukrštena transakcija.
Najčešća ukrštena transakcija, predstavljena na slici 3A kao „Ukrštena transakcija -¦ tip I",
oduvek je bila glavni izvor komplikacija meñu ljudima, bilo u braku, u ljubavi, prijateljstvu ili
na poslu. Ovaj tip transakcije predstavlja glavnu brigu psihoterapeuta a oličen je u klasičnoj
reakciji - transferom u toku psihoanalize. Draž je u ravni Odrasli-Odrasli, kao na primer:
„Možda bi trebalo malo da pročeprkamo zašto ti toliko piješ u poslednje vreme?", ili: „Znaš li
gde su mi ključevi?" U oba slučaja postoje i odgovarajući odgovori Odraslog Odraslome:
„Možda bi trebalo. Sto se mene tiče, svakako bih voleo da saznam!", tj. „Tamo na stolu."
Ako, meñutim, partner bukne, onda njegovi odgovori mogu da izgledaju i ovako: „Stalno mi
nešto zvocaš, isti si moj otac." Ili: „Ja sam uvek kriva za sve." U oba slučaja imamo odgovore
Deteta Roditelju i, kao što pokazuje transakcioni dijagram, vektori su ukršteni. Kad su stvari
tako zapetljane, onda Odrasli problemi, kao što je pojačano odavanje piću ili traženje
zaturenih ključeva, moraju da pričekaju dok se vektori ne razmrse. To može potrajati
mesecima - u slučaju pića, ili svega nekoliko sekundi - kada je reč o zaturenim ključevima. Ili
će inicijator morati da zauzme Roditeljski stav da bi bio komplementaran sa partnerovim
iznenada aktiviranim Detetom, ili će ponovo biti aktiviran partnerov Odrasli da bi bio
komplementaran sa inicijatorovim Odraslim. Ako se tokom rasprave o pranju sudova pobuni
kućna pomoćnica, razgovor Odraslog sa Odraslim o sudovima je završen; ostaje jedino
nastavak Dete-Roditelj, ili stvarna rasprava o jednoj drugoj Odrasloj temi, tj. o njenom
daljem zadržavanju na tom poslu.
Obrtanje „Ukrštene transakcije - tip I" ilustrovano je slikom 3B. To je ona situacija kada u
psihoanalizi terapeut reaguje kontra-transferom: pacijent iznese neko objektivno, Odraslo
zapažanje, a terapeut ukrsti vektore odgovarajući kao roditelj koji se obraća svom detetu.

Ovo je „Ukrštena transakcija - tip II". U svakodnevnom životu „Znaš li gde su mi ključevi?"
može da izazove: „Što ne paziš gde ostavljaš stvari? Nisi više dete."
Dijagram odnosa na slici 4, koji prikazuje devet mogućih vektora društvenog delovanja
izmeñu inicijatora i partnera, ima izvesna zanimljiva geometrijska (topološka) obeležja.
Komplementarne transakcije meñu „psihološki ravnopravnim" osobama predstavljene su
odnosima (1-I)2, (5-5)2 i (9-9).
Postoje još tri komplementarne transakcije: (2-4) (4-2), (3-7) (7-3) i (6-8) (8-6). Sve ostale
kombinacije formiraju ukrštene transakcije a u većini slučajeva to izgleda kao i ukrštanje na
dijagramu; na primer, (3-7) (3-7), što" dovodi do situacije u kojoj dve osobe ćutke pilje jedna
u drugu. Ako nijedna od njih ne odustane, saobraćaj meñu njima je gotov: preostaje im
jedino da krenu svaka na svoju stranu. Uobičajeno rešenje je da jedna od njih popusti i
preduzme (7-3), čime otpočinje igra „Frka", ili (5-5)2, što je bolji potez, jer posle njega
oboje prsnu u smeh i rukuju se.
Jednostavne komplementarne transakcije najčešće se odigravaju u površnim odnosima na
poslu ili u društvu, i mogu lako biti poremećene jednostavnim ukrštenim transakcijama. U
stvari, površan odnos bismo mogli definisati i kao onaj koji zastaje na nivou prostih
komplementarnih transakcija. Takvi odnosi nastaju tokom aktivnosti, rituala i razonoda.
Složenije su skrivene transakcije - one u kojima su aktivirana više od dva ego-stanja
istovremeno – i to je vrsta transakcija koja je u podlozi igara. Trgovački putnici su posebno
vesti u izvoñenju ugaonih transakcija u kojima su aktivirana po tri ego-stanja.
Grub ali dramatičan primer prodavačke igre možemo naći u ovakvom razgovoru:
Prodavac: „Ovo je bolje, ali je preskupo za Vas."
Mušterija: „Uzeću baš to."
Analiza ove reakcije prikazana je na slici 5A. Prodavac, kao Odrasli, konstatuje dve
objektivne činjenice: „ovo je bolje" i „preskupo je za Vas". Na ravni tobožnjeg ili društvenog
saobraćaja, ovo je namenjeno Odraslom mušterije, čiji bi Odrasli odgovor trebalo da glasi: „I
jedno i drugo je tačno."
Meñutim, na skrivenom ili psihološkom planu vektor je upućen od Odraslog jednog prevejanog
prodavca ka Detetu mušterije. To najbolje potvrñuje odgovor koji daje Dete mušterije, a u
podtekstu glasi: „Bez obzira na finansijsku stranu stvari, pokazaću tom uobraženom tipu da
nisam ništa gora od drugih njegovih mušterija." Takva transakcija je komplementarna sa obe
tačke gledišta, jer njen odgovor biva prihvaćen onako kako je prikazan - kao izraz Odrasle
namere da nešto bude kupljeno.
Dvostruko skrivena transakcija aktivira četiri ego-stanja i često je srećemo u igrama
flertovanja.
Seljak: „Hajde da Vi pokažem štalu."
Gošća: „Sanjam o štalama još od malih nogu."
Kao što pokazuje slika 5B, ovo na društvenom nivou ostavlja utisak Odraslog razgovora o
štalama, a na psihološkom planu je Dečji razgovor o seksualnom začikavanju. Na površini
deluje kao da Odrasli vodi glavnu reč ali - kao i u većini igara - ishod odreñuje Dete i učesnici
uvek mogu da dožive iznenañenje.
Transakcije je, dakle, moguće podeliti na komplementarne ili ukrštene, jednostavne ili
skrivene, a skrivene dalje možemo deliti na ugaone i dvostruke.

"Видети свет у зрнцу песка,

И небо у дивљем цвету,

Држати бесконачност на длану

А вечност у једном часу"

В.Блејк

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...