Sokrat - dokumentarni film

[Zayron]

Sokrat

 

 

Sokrat o demokraciji:

 

 

Sokrat, st.grč. Sokrátes / Σωκράτης (Atena, 469. - Atena, 399. pr. Kr.), grčki filozof i Platonov učitelj. Bavi se moralom (razlikovanje dobra i zla), a u svojim istraživanjima se služi metodom pitanja i odgovora. Optužen je da kvari mladež te je osuđen na smrt.Sokrat za osnovu svog poštivanja zakona uzima činjenicu da poštuje sporazum društva u kojem živi. Za građanina Atene biti građanin znači mnogo više no što bismo danas mogli zamisliti na prvi pogled. Status građanina donosi svoje odgovornosti i beneficije i zapravo može značiti život i smrt u kritičnim slučajevima. Možda nije bez razloga da Sokrat nikada nije napustio Atenu. Svijet izvan polisa nije bio nimalo siguran, a uljuđenost na kakvu je atensko društvo naviklo bila je rijetkost. Pa i unutar granica Atene onaj tko nije bio rođeni građanin nije imao jednaka prava, a da ne govorimo o položaju robova. Uistinu, zakon koji je štitio građanina Atene bio je zakon koji je njega izdizao iznad ostatka svijeta i približavao njegov život idealima filozofskog života. Stoga nije ni čudo da filozof i građanin, kakav je bio Sokrat, cijelog svog života cijeni i uzdiže zakon koji ga štiti i čini posebnim, velikim.No, Sokrat nije u zakonu gledao samo zaštitu i dogovor koji je jamčio sigurnost i civilizaciju. On ne gleda samo atenske zakone, već zakone općenito. Oni su pravedni i štite čovjeka. Sokrat ne ide u idealizam u intenzitetu u kojem to čini Platon, no iz njegova djelovanja jasno je da on nazire univerzalne zakone koji proizlaze iz prirode čovjeka i svijeta. Kako su ti zakoni nedostižni čovjeku svijeta, zakoni društva u kojem živimo, pa makar bili i sporazumni, najbolja su zamjena za univerzalni zakon i njih treba poštovati. Oni se trebaju provoditi pravedno i s pravdom kao ciljem, te svatko tko živi u zajednici mora ih prihvatiti ili napustiti društvo ukoliko ne prihvaća pravdu koju oni predstavljaju. No, što bi bilo kada bi zakon nalagao nepravdu? Sofistički gledano, zakon ne može nalagati nepravdu, jer je sam zakon pravda, a čovjek je mjera svakog zakona. Ali, Sokrat nije sofist i čak što više bori se protiv sofizma. Zakon Atene, koji njega štiti, uzdiže i obvezuje, iako je porijeklom političko-društveni zakon (koji je nastao nakon prelaska s nomadskog na sjedilački oblik života), ipak je zakon koji je stvoren za boljitak građanina u fizičkom i duhovnom smislu, ma kako građanin Atene te pojmove doživljavao. On je utjelovljenje pravde jer štiti građanina prije nego se rodi i nakon što ostari i onemoća. No, Sokrat ne ide tako daleko da izjednačuje sve zakone. Kako konkretni zakon proizlazi iz pravde i jest njegovo utjelovljenje, onaj zakon koji ne predstavlja pravdu i nije zakon.Na primjer, on se nalazi u zatvoru zbog osude donesene na temelju nepravednog zakona. No, koliko god da se on mora boriti protiv nepravednog zakona, iz zatvora ne smije bježati jer segment zakona koji brani zatvorenicima da bježe prema Sokratovom viđenju kvalitativno je odvojen od nepravednog zakona. Kada bi građanin Atene smatrao da on može kršiti pravedan zakon po vlastitoj procjeni, onda bi zapravo ili zakon bio nepravedan, ili građanin. Pošto Sokrat želi biti pravedan i vjeruje da je atenski zakon u svojoj biti pravedan, on ne može bježati iz zatvora.
Također, ukoliko mu je postavljena mogućnost da zbog odbijanja nepravednog zakona on mora napustiti Atenu, Sokrat mora biti vrlo oprezan. Osim fizičkih nelagoda koje su starom čovjeku bez građanskog statusa u tuđem gradu mogle biti ravne smrti, gubitak statusa građanina također znači da on pristaje na odbacivanje cjelokupnog atenskog zakona. A kako je na taj zakon on pristao kao na najvjerodostojnije utjelovljenje općeg i savršenog zakona i oblikotvorni element njega kao čovjeka, odbacivanje zakona bi za njega bilo odbacivanje pravde na koju je pristao svojom voljom i koja mu je jamčila zaštitu i uzdignuće iznad svijeta prije nego je uopće bio rođen.
Za Sokrata je samo bitno da se ono što je nepravda ne čini, a što je pravda čini, ma koliko ga to dovodilo u kontradiktorne situacije. Iz tog razloga on nije izabrao izgnanstvo, iako materijalno gledano ne bi prošao ništa gore nego da je popio otrov. Također iz tog razloga nije niti bježao iz zatvora, jer nije htio ići protiv zakona koji njega štiti. Otrov je popio zato jer prema pravdi onaj koji je osuđen na smrt prema zakonu treba ostati u zatvoru i umrijeti, no nije htio da ga pogube jer bi ga pogubili zbog zakona koji nije zakon jer je nepravedan. Stoga smrt da, no pogubljenje ne. Nedugo nakon njegove smrti, Atenjani su uvidjeli učinjenu nepravdu te je nekolicina stvari za koje se mislilac zauzimao bilo promijenjeno, te je od onda bio slavljen u Ateni, dok su njegovi tužitelji po više povijesnih izvora bili ili ubijeni ili su si pak sami presudili.