Federico Garcia Lorca ~ Federiko Garsija Lorka

[Тавита]

Federico Garcia Lorca je bio španski pjesnik i dramatičar rođen 1898. u selu Fuente Vaqueros pored Granade. Sin imućnog andaluzijskog veleposjednika koji nije baš bio uspješan đak. 1909. se s roditeljima seli u Granadu. 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži s mnogim tadašnjim španskim intelektualcima. Tamo se upoznaje i sprijateljuje s umjetnicima Luisom Bunuelom i Salvadoreom Dalijem. Muziku je učio kod M. de Falle koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga prema sakupljanju narodnog blaga. U Madridu se upoznaje s aktualnim evropskim i svjetskim zbivanjima i problemimam. Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajviše zbog neprihvaćanja okoline i prijatelja njegovu homoseksualnu orjentaciju. Bunuel i Dali skupa surađuju na filmu „Andaluzijski pas“ koji je Lorca protumačio kao osobni napad na njega. Uvidjevši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD-u, ponajviše u New Yorku, a posjetio je i Kubu. Nakon toga se vraća u novoproglašenu Republiku Španiju. Na poziv svoga granadskog profesora, socijalista F. de la Riosa, prihvaća posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta La Barraca s kojim je obišao sve krajeve Španije, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću pozorišta je prikazivao djela španske klasike i provodio je ideju o društvenoj ulozi pozorišta. Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorca se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. augusta 1936. fašistički vojnici su ga ulovili i izveli napolje, a tijelo su mu bacili u neobilježen grob. Francova vlada je pokušala uništit spomen na Lorcu tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena je bilo zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama španskog građanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.

[Тавита]

Stabljiko, stabljiko

Stabljiko, stabljiko,
suva i zelena.
Lanokosa cura mala
masline je brala
a udvarac kula, vetar,
struk joj obgrlio.
Tu cetiri kabalera
minuse na konju,
U ruhu od teske svile,
plave i zelene,
i u dugom, tamnom plastu.
''Podji s' nama u Granadu,
curo lanokosa!''
A cura ih i ne slusa.
Tri torera vita struka
minuse na konju,
svi u ruhu narandzastom
i s' macem od srebra.
''Podji s' nama u Sevilju,
curo lanokosna!''
A cura ih i ne slusa.
Najzad, kad je vece palo,
ljubicasto, mutno,
minu mladic sa luninim
ruzama i mirtom.
''Podji sa mnom u Granadu,
curo lanokosna!''
A cura ga i ne slusa,
vec masline bere,
dok sve jace struk joj steze
siva ruka vetra.
Stabljiko, stabljiko,
suva i zelena.

[Тавита]

Romansa o luni

Luna je, obla poput nara.
usla u kovacnicu.
Dete je glada, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
siri ruke,
otkrivajuci raspusna i cista
nedra od tvrdog lima.
''Bezi, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dodju,
napravice od tvog srca
djerdane i prstenje belo!''
''Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dodju, naci ce te
na nakovnju, ociju zatvorenih!''
''Bezi, oh, luno, luno, luno!
Vec cujem bliski topot konja!''
''Pusti me, dete, i ne gazi
ustirkanu belinu moju!''
Sve blize bubnja topot konja
po zategnutom dobosu ravnice.
U kovacnici lezalo je dete
na nakovnju, ociju zatvorenih..
Iz maslinjaka stigose Cigani
noseci san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i ociju snom obrvanih.
Aj, kako zalobno uzdise sova
na crnom stablu noci!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovacnici lelecu Cigani
i placu gorko.
A nad njom lahor veo svija. svija,
veo crnine lahor nad njom svija.