Evolucija i ateistički fundamentalizam/Evolucija i kršćanski fundamentalizam

[karadjordje]

Evolucija i ateistički fundamentalizam

Zajedno s publicističkom ofenzivom kreacionističkih ideja, posljednjih se godina u ofenzivu dao i militantni ateizam (to je naziv kojim ti pisci sami sebe opisuju) evolucionističkog usmjerenja. Isprva potaknut težnjom za kritikom kreacionizma koji se skriva iza krinke znanstvenosti, ovaj se ateistički fundamentalizam toliko razmahao da je počeo smatrati kako on ukida vjeru u samog Boga. Time su se ova dva fundamentalizma (ateistički i kreacionistički), premda stvoreni kao međusobni antipodi, zapravo toliko približili da je to s teološkog aspekta upravo zabavno. Oba su, naime, Boga degradirala na razinu zakrpe, te se sada natežu s tim jadnim bogom.

Budući ovo pitanje ima svoju duboku povijesnu pozadinu, vrijedi se i na nju osvrnuti. Filozofsko-teološka i prirodoznanstvena misao su još od Aristotela pa sve do početka 19. st. čvrsto stajale iza ideje o konstantnosti, tj. nepromjenjivosti biljnih i životinjskih vrsta. Prvi je hipotezu da se svijet mijenjao tijekom povijesti od jednostavnijih ka složenijim oblicima iznio Jean-Baptiste Lamarck (1744. - 1829.) u djelu “Zoološka filozofija” (1809.). Budući da za svoju teoriju nije pružio jasnih dokaza, Lamarck je nije uspio javno obraniti i ona nije bila šire prihvaćena. Prvi je konkretne čvrste dokaze u korist teorije evolucije pružio Charles Darwin (1809. - 1882.) u djelu “O postanku vrsta putem prirodnog odabiranja” (1859.). Promatranjem živog svijeta na izoliranom otočju Galapagos otkrio je da vrste nisu stalne, već evoluiraju, tj. razvijaju se na način da jedinke najbolje prilagođene okolišu opstaju i prenose svoje osobine na potomke, dok jedinke koje nisu prilagođene okolišu ugibaju bez potomstva. U spomenutom djelu Darwin ipak još nije tematizirao evoluciju čovjeka, već će to učiniti godine 1871. u djelu “Podrijetlo čovjeka”. Tu Darwin izlaže kako se čovjek ne može izuzeti iz zakonitosti cjelokupnog živog svijeta, pa je stoga sigurno da i on potječe od nižih razvojnih oblika.

Prije pojave Darwinove teorije, tadašnja se znanost u pogledu razvoja vrsta čvrsto držala doslovnog biblijskog teksta iz prvih poglavlja Knjige Postanka. Tako se je čak i pripovijest o Noinoj arci i općem potopu uzimala kao neosporna činjenica, te se smatralo da su fosili ostaci svijeta kakav je postojao prije ulaska životinja u arku, a one životinje koje je Noa smjestio u arku se od tada pa nadalje više nisu mijenjale. Danas pak znamo kako je u Bibliju ta pripovijest prispjela iz babilonske tradicije, vjerojatno kao sjećanje na velike poplave u dolini Eufrata i Tigrisa, koje je predaja kasnije uvećala do razine kataklizme. Razlog zašto je znanost davala Bibliji značenje i unutar prirodoslovlja leži u činjenici da se, uslijed nerazvijenosti znanstvenih metoda, veći autoritet davao biblijskom piscu nego li nekome tko je možda imao i suprotan stav, ali za to nije imao dokaza.

Nažalost, takvo davanje autoriteta biblijskom piscu je tijekom duge predznanstvene povijesti prešlo razumnu mjeru, tako da se Bibliji počeo pridavati veći značaj no što su joj sami autori namijenili. Slike kojima su biblijski pisci davali teološke poruke vremenom su se počeli doživljavati kao pravi povijesni izvještaji, pa se i autoritet religija gradio na navodnoj znanstvenoj nepogrešivosti Biblije. Kada je konačno ta nepogrešivost dovedena u pitanje na drastičan način putem teorije evolucije, religije zauzimaju defenzivan i neprijateljski stav spram nje. To rezultira i drugom tragedijom, naime onom da se u velikom dijelu intelektualnih krugova čitava kršćanska religija počinje poistovjećivati samo s tim srušenim autoritetom znanstvene nepogrešivosti Biblije. Tako je i za Darwina religija izgubila na značenju, te je on postao agnostik. Posljedica takve situacije biti će razvoj materijalističko-redukcionističkog shvaćanja evolucije, prema kojem shvaćanju evolucionizam negira postojanje Boga. Usporedno s eliminiacijom Boga, inaugurira se eugenika, teorija o poboljšanju genetskih resursa u čovjeka.

Naime, ukoliko evoluciju shvatimo kao proces koji apsolutno izjednačava čovjeka i životinju, tada je logično da i u ophođenju s čovjekom primijenimo metode koje se koriste sa životinjama. Tako npr. kao što kod životinja parimo najsnažnije jedinke da bi se dobilo potomstvo s najboljim osobinama, isto je potrebno učiniti s ljudima. S druge strane, onima koji nemaju kvalitetne osobine treba onemogućiti reprodukciju putem prisilne sterilizacije ili segregacije, budući bi prenijeli te svoje negativnosti na potomstvo. Shodno tome, nema smisla trošiti resurse držeći na životu one koji su nesposobni pridonositi društvu. Zapravo, možemo poslušati što sam Darwin govori o “negativnostima” našeg društva: “Mi usporavamo proces eliminacije; gradimo domove za imbecile, sakate i bolesne; mi donosimo zakone koji idu na ruku siromašnima; naši liječnici trude se spasiti život svakome sve do posljednjeg trenutka.” Također Darwin kritizira napredak medicine, koji dovodi do evolucijskog nazadovanja, budući da “možemo s razlogom vjerovati da je vakinacija spasila život tisućama onih koji bi nekad zbog slabe tjelesne građe bili podlegli velikim boginjama”. Darwin sasvim logički zaključuje da je takvo uplitanje u prirodnu selekciju nerazumno jer “svatko tko je vidio kako se uzgajaju domaće životinje zna da je takvo što krajnje pogubno za ljudsku rasu”. (svi citati iz djela “Podrijetlo čovjeka”)

Ipak, Darwin je u pogledu eugenike bio prilično ambivalentan, pa je istu ponekad izričito zastupao, a ponekad odbijao. U praksi se baš nije iskazao kao dobar eugeničar jer je sam bio slabog zdravlja, a imao je desetoro boležljive djece, od kojih je sedam umrlo u ranoj dobi. Ipak, Darwinovi nasljednici će u tom pogledu biti mnogo izričitiji. Prvenstveno su se istakli Darwinov bratić Francis Galton (1822. -1911.) koji je skovao pojam eugenika, te njemački biolog i filozof Ernst Haeckel (1834. - 1919.), koji je u njemačkoj popularizirao Darwinova otkrića. Haeckel je smatrao da darvinizam treba razviti u takav znanstveni pogled na svijet koji bi zadovoljio znanstvene, političke, socijalne i religiozne potrebe čovjeka. Najviši intelektualni napredak prema njemu bi se ostvario padom triju centralnih metafizičkih dogmi, a to su: Bog, sloboda i besmrtnost. Evo jednog tipičnoh Haeckelovog citata iz njegovog djela “Čudo života”: “Kakvu korist čovječanstvu donosi umjetno održavanje na životu i skrb za tisuće bogalja, gluhonijemih, idiota, itd. , koji se rađaju s naslijeđenim teretom neizlječive bolesti? Nema nikakve koristi od odgovora koji kaže da kršćanstvo zabranjuje njihovo ubijanje. Protivljenje tomu posljedica je isključivo naše pretjerane osjećajnosti i snage konvencionalnog morala - tj. naše naslijeđem stečene sklonosti koja je od najranijeg djetinjstva zaogrnuta religioznošću, ma koliko ona bila iracionalna i opterećena predrasudama. Ovaj pobožni moral u biti je najgori nemoral.”

Propagandni plakat za program prisilne

eutanazije u nacističkoj Njemačkoj s

tekstom: “Ova osoba koja boluje od

naslijeđenih defekata košta zajednicu

60,000 maraka tijekom svojeg života.

Nijemci, to je i vaš novac!”

Darwinovu teoriju evolucije s oduševljenjem su prihvatili i veliki pobornici ateizma Feuerbach, Marx, Engels i Nietzsche. Marx je tako smatrao da teorija evolucije iznosi prirodnopovijesnu podlogu za njegova stajališta. Stoga je želio Darwinu posvetiti engleski prijevod “Kapitala”, no ovaj ga je odbio s objašnjenjem da antikršćanska ili ateistička promidžba šteti duhovnoj slobodi. Ipak, darvinistička načela će se kasnije upotrijebiti za opravdanje najokrutnijih zločina 20. stoljeća.Koliko ta načela stoje iza nacističke rasne politike najbolje se vidi iz Hitlerovog djela “Mein Kampf” (Moja borba), gdje se uništenje čitavih rasa opravdava “poboljšanjem” preostalog djela stanovništva. Milijunska ubojstva Hitler je opravdavao time da pomaže prirodno odabiranje i unapređuje čovjekovo biološko stanje. S druge pak strane, još od Marxovog vremena komunistička antireligiozna kampanja počiva na najprimitivnijem darvinizmu. Kasnije se u Sovjetskom Savezu, a slično je bilo i u ostalim zemljama istočnog bloka, vodi oštra borba protiv svake religije, osobito u školama. Komunisti su smatrali da se nijedno dijete ne može pravilno i potpuno razviti ako religija na bilo koji način utječe na njegov život. Tako je npr. obveza škole bila boriti se da djeca vjernika ne postanu moralnim bogaljima već pravim graditeljima komunizma i potpunim ljudima,. U tom ozračju su djecu silom uzimali od roditelja i smještali u državne ustanove, gdje su ih odgajali u ateističkom duhu.

Nakon Drugog svjetskog rata na Zapadu ipak nastupa ideološko otrježnjenje, iako se s vremena na vrijeme ponovno javljaju pojedinci koji zloupotrebljavaju teoriju evolucije u propagandne svrhe. Danas je od takvih najpoznatiji britanski biolog Richard Dawkins. Središnji dio njegove velike ateističke apologije “Iluzija o Bogu” jest poglavlje pod nazivom “Zašto gotovo sigurno nema Boga”. Tu Dawkins iznosi svoj zaključak kako, budući se u evoluciji složenija bića razvijaju iz jednostavnijih, i Bog bi se morao razviti iz jednostavnijih bića. Ovako to tumači Dawkins: “Ako je svemir stvorio nadljudski tvorac, onda to sigurno neće biti tvorac koji je samo tako iskočio u postojanju ili oduvijek postoji. Naprotiv, taj tvorac mora biti konačni proizvod neke vrste kumulativnog eskalatora ili dizalice, možda neke vrste darvinizma u nekom drugom svemiru.” A ovako Dawkins zamišlja našeg jadnog Boga: “Bog koji je u stanju slati razgovijetne signale milijunima ljudi istodobno te također istodobno primati poruke od svih njih, ne može biti jednostavan, što god drugo da bio. Takav raspon frekvencija! Bog možda nema mozak koji se sastoj od neurona ili mikroprocesora načinjena od silicija, ali ako ima sposobnosti koje mu se pripisuju, onda mora imati nešto još mnogo složenije, što ne može biti slučajno konstruirano, već nešto što je i najveći mozak ili najveći kompjuter kojeg poznajemo.”

Činjenica da je Dawkins danas visoko cijenjen u ateističkim krugovima pokazuje koliko je neuspješan do sada bio dijalog kršćana i ateista. Terry Eagleton, po mnogima najutjecajniji živući britanski literarni kritičar o takvim Dawkinsonovim teološkim akrobacijama piše ovako: "Zamislite nekoga tko razglaba o biologiji a jedino znanje koje o predmetu ima je iz Knjige britanskih ptica, i otprilike ćete razumjeti koji je osjećaj čitati Dawkinsa o teologiji" (London Rewiev of Books). Dok kršćani vjeruju u Boga koji nije dio prirode, već je njen temelj, Dawkins misli kako ovi vjeruju u nekog moćnog vanzemaljca. U situaciji kada jednu stranu niti ne zanima stajalište druge, već je isključivo zainteresirana za držanje svojih monologa, govorimo o fundamentalizmu. Ipak, treba naglasiti kako takvi militantni ateisti čine manjinu među ateistima, no budući su najagresivniji i najglasniji, stvaraju privid svoje intelektualne i brojčane nadmoći.  

[karadjordje]

Evolucija i kršćanski fundamentalizam

Vjerovanje kako je svijet nastao sukladno biblijskom opisu stvaranja i danas je snažno prisutno kod mnogih kršćana, a posebno se ističe i propagira unutar nekih protestantskih denominacija. Prvenstveno se to odnosi na denominacije nastale u posljednjih nekoliko stoljeća (prema podacima Svjetske kršćanske enciklopedije iz 2001. god., na svijetu je postojalo 33.000 protestantskih denominacija, a svake godine ih nastane 270-300 novih), te posebno na one bazirane u SAD-u. Takvo učenje nazivamo kreacionizam, a njegovu moderniju inačicu, koja ide za dokazivanjem Božje intervencije u procesu stvaranja, nazivamo teorija inteligentnog dizajna.

Nakon objavljivanja Darwinove teorije evolucije u drugoj polovici 19. st., u SAD-u dolazi do konflikta dviju krajnosti u odnosu na tu problematiku. S jedne strane se događa zdušno prihvaćanje evolucionizma shvaćenog u materijalističko-redukcionističkom smislu, što dovodi do negiranja ideje Boga, protivljenja svakoj religiji, te identificiranja čovjeka s animalnim svijetom. Kao posljedica takvog shvaćanja javljaju se eugeničke ideje koje idu ka uvođenju mjera kojima bi se poboljšala genetička struktura ljudi. Tako se od kraja 19. st. uvode zakoni koji zabranjuju ženidbu mentalno hendikepiranim osobama, a 1907. god. Indiana postaje prva od ukupno više od 30 država u kojima se zakonski odobrava prisilna sterilizacija određenih pojedinaca. Do 1963. na taj je način sterilizirano 63.000 osoba. Eugeničkim potrebama, a sve utemeljeno na mnogobrojnim “znanstvenim istraživanjima”, opravdavali su se i zakoni o rasnoj čistoći koji su zabranjivali ženidbu Afroamerikanaca s bijelcima, jer se time navodno oštećuje genetsko blago superiornije rase. Zanimljivo je da će na suđenju u Nurnbergu njemački časnici suočeni s optužbama za genocid koristili ove podatke kao opravdanje.

Dok dakle s jedne strane u SAD-u teorija evolucije kao svoj nusprodukt stvara i provodi eugeničke ideje, kao opreka tome javlja se s druge strane negiranje evolucije i propagiranje kreacionizma. Uviđajući naime u praksi kobne posljedice evolucionizma po društvo, mnogi kršćani, umjesto kritike spram pogrešnog shvaćanja evolucije, kritiziraju samu teoriju evolucije. Tako, dok su s jedne strane mnoge države prihvaćale eugeničke zakone, druge savezne države, u kojima je prevladavao puritanski stila življenja, podupiru kreacionizam. Posebno je kao rani zagovornik kreacionizma ostao upamćen William J. Bryan, trostruki kandidat na američkim predsjedničkim izborima, koji je izjavljivao da je I. svjetski rat produkt darvinizma. Tvrdio je da darvinizam uništava demokraciju i kršćanstvo, te da je odgovoran za sve zločine, jer vodi do gubitka povjerenja u Bibliju. Diljem SAD-a vodio je kampanju za zabranu podučavanja teorije evolucije u školama. Stekao je mnoge pristalice, tako da je krajem 20-ih godina teorija evolucije bila zabranjena u javnim školama u više od 20 saveznih država.

Bryan je predvodio optužbu i u poznatom sudskom slučaju Johna Scopesa, srednjoškolskog nastavnika koji je bio optužen zbog podučavanja teorije evolucije, što je bilo suprotno zakonu države Tennessee. Tzv. “Majmunski proces” iz 1925. privukao je dotad neviđenu medijsku pažnju. Vrhunac je dosegnut kada je obrana predložila Bryana za svog svjedoka, s namjerom da ga ispita o znanstvenosti Biblije. Bryan je na to pristao, pa je morao odgovarati na pitanja “kako je moguće da je Eva nastala iz Adamova rebra” i “gdje si je Kajin našao ženu” . Prvostupanjski postupak je konačno završio time što je Scopesu odmjerena kazna od 100 dolara, no u drugom stupnju je ta kazna ukinuta zbog procesnih nepravilnosti.

Teorija evolucije je tek 70-ih godina 20. stoljeća ponovno našla svoje mjesto u udžbenicima biologije u onim državama iz čijih ih je nastavnih planova bila isključena. Kreacionisti su se tada preorijentirali na borbu za znanstveno izjednačavanje njihovih teorija s evolucijom. 1970. godine je u San Diegu osnovan Creation Science Research Center (danas Institute for Creation Research - Institut za istraživanje stvaranja), cilj kojega je traženje znanstvenih “dokaza” koji potkrepljuju biblijsko učenje da je svijet nastao u 6 dana prije 6.000 godina . U praksi su to uglavnom argumenti kako je evolucija nedokaziva, odnosno nije ništa više znanstvena od kreacionizma. Inače, dobar primjer za to koliko je učenje ICR-a zasnovano na znanosti je njihova teza da je Grand Canyon nastao tek prije nekoliko tisuća godina, i to u svega nekoliko dana, kao posljedica općeg potopa opisanog u Bibliji.

Novi poticaj kreacionizmu dala je teorija inteligentnog dizajna. Taj se termin prvi put javio 1987. godine, a označava učenje prema kojem evolucija ne može objasniti sve značajke svemira i živih bića, već su te značajke objašnjive jedino ako iza njih stoji određeni inteligentni uzrok. To je dakle modernija verzija kreacionizma, koja je manje eksplicitna u svojim tezama, no očito je kako se pod “inteligentnim dizajnerom” misli na Boga. Glavni promotor inteligentnog dizajna je Institut Discovery u Seattleu, koji je također pokušava progurati svoje teze kao legitimnu alternativu evolucionizmu. Za sada je kulminacija tih nastojanja nastupila u sudskom slučaju Kitzmiller protiv škole Dover iz 2005., kada je sud presudio da je neustavno u školama predavati biologiju koristeći se teorijom inteligenstnog dizajna.

Ključ teorije inteligentnog dizajna je pronalaženje dokaza o “znakovima inteligencije”, tj. o fizikalnim svojstvima predmeta koja bi upućivala na dizajnera. Iako takav dokaz nisu uspjeli pronaći, zaslužni su za širenje mnijenja o tome kako je teorija evolucije navodno u krizi, što se posebice u SAD-u ali i drugdje, očituje u nevjerovanju u evoluciju kod značajnog dijela stanovništva. Tako je npr. u Srbiji 2004. godine ministrica obrazovanja obvezala škole da uz evoluciju moraju podučavati i kreacionizam, no zbog pritiska znanstvenika je nakon tjedan dana nakon toga morala ukinuti tu odluku i dati svoj otkaz u Vladi. S druge strane, “znanstveni dosezi” američkih kreacionista imaju značajnog odjeka i u muslimanskim zemljama, pa se tako u Turskoj vodi žučna rasprava po tom pitanju.

Ono što je najtragičnije kod kreacionizma i inteligentnog dizajna jest okolnost da zastupnici tih učenja misle kako čine uslugu kršćanstvu, dapače, smatraju da ga čuvaju od propasti. No, kao što smo vidjeli ovdje, evolucija nije u nikakvom konfliktu s ispravno shvaćenim kršćanstvom. Dapače, u konfliktu s kršćanstvom su učenja koja, poput inteligentnog dizajna, Boga predstavljaju kao zakrpu koji intervenira tamo gdje mi nešto ne možemo objasniti. Nasuprot tome, ozbiljna teologija danas uči kako je Bog temelj prirode, a ne njezin dio. Bog nikada nije unutarsvjetski dio stvarnosti, već je on transcendentalni temelj cjelokupne stvarnosti u njezinom bivstvovanju i postojanju. On je metafizički temelj zbivanja i ne ulazi kao jedna karika u sam lanac zbivanja u svijetu. Ponajveći katolički teolog 20. stoljeća Karl Rahner kaže kako “Božje djelovanje nije jedan trenutak u našem iskustvu, nego je kao implicitni su-potvrđeni temelj svake nadošle i potvrđene stvarnosti, kao bitak, temelj svakog bića, koji je uvijek prisutan posredovan kroz konačno”. Stoga možemo zaključiti kako protestantski fundamentalizam o kojem smo ovdje raspravljali predstavlja tešku degradaciju ne samo bogate protestantske intelektualne misli razvijane od Leibniza do Bonhoeffera, već i užasnu degradaciju cjelokupnog kršćanstva. Najironičnije je to što ti ljudi uz pomoć laži misle da brane onoga koji je rekao “Istina će vas osloboditi”. Iako treba imati na umu da se njihovo inzistiranje na kreacionizmu razvilo prvenstveno kao opreka socijalnom darvinizmu i materijalizmu kao nusproduktima teorije evolucije, takvo inzistiranje učvrstio je u mnogih kršćana i ateista primitivnu sliku Boga koji ili mora pobiti Darwina ili ne može postojati.

Na kraju se možemo dotaći i katoličkog pogleda na evoluciju. Neposredno nakon izdavanja Darwinovog “O postanku vrsta putem prirodnog odabiranja” (1859. god.), njemački biskupi isprva osuđuju evolucionizam na Provincijskom saboru u Kölnu (1860. god.). Iako većinski, takav stav ipak nije bio općeprisutan u Crkvi, pa je tako poznati engleski kardinal John Henry Newman 1868. kazao da "Darwinova teorija, istinita ili ne, nije nužno ateistička; dapače, ona nam možda jednostavno sugerira veću ideju o Božjoj providnosti i vještini". Shodno tome, papa Leon XIII. je u svojoj enciklici Providentissimus Deus iz 1893. god. zahtjevao od biblijskih stručnjaka poznavanje prirodoslovnih spoznaja. Tu se tvrdi da ne može biti bitnog protuslovlja između teologije i prirodoslovnih znanosti, ukoliko se obje strane zadržavaju unutar svojih metodoloških granica. Kod mogućih protuslovlja, ili onih koja se takvima samo čine, kaže papa, potrebno je intenzivirati istraživanje, jer “istina istini ne može protusloviti”.

Na formalnoj razini Crkva sve do 1950. god. nije iskazivala službena stajališta u vezi evolucije, a tada papa Pio XII. izdaje encikliku Humani generis u kojoj dopušta mogućnost porijekla ljudskog tijela “iz već postojeće žive tvari”. Nakon te enciklike, kako je naglašavao naš ugledni teolog Vjekoslav Bajsić, nitko nema pravo u ime Katoličke crkve nastupati protiv teorije evolucije. Svaki katolik, kao slobodna osoba, može biti i kreacionist, no to učenje nema pravo, poput protestantskih fundamentalista, nametati u ime vjere u Boga. Danas se tako u svim katoličkim školama na svijetu podučava teorija evolucije, a i posljednja dvojica papa su u više navrata potvrdili kako između teorije evolucije i kršćanstva nema konflikta. Također, posljednji crkveni dokument koji se bavio tumačenjem Biblije - "Tumačenje Biblije u Crkvi", koji je izdala Papinska biblijska komisija 1993. godine, kaže da je "prihvaćanje kao istinite drevne nadiđene kozmologije zato što se nalazi izrečena u Bibliji" zapravo "fundamentalizam koji dovodi do suženja mišljenja".

http://responder.blog.hr/2008/06/1625064592/evolucija-i-krscanski-fundamentalizam.html

http://responder.blog.hr/

[karadjordje]

Коментар?

[Aquilius Cratus]

Ko god kaze da svoj ateizam zasniva na nauci ili naucnim oktricima taj prvo laze sebe pa tek onda sve ostale.

To koriste neopozitivisti koji su i sami priznali da ovaj njihov pozitivizam im sluzi za politicko-socijoloski obracun sa 'religijima' a ne filozofski. Da bi covek bio neopozitivista kao recimo (Richard Dawkins, Den Dennet, Sam Harris, Christopher Hitchins, Michel Onfray, Jonathan Miller) on mora da maskrira epistemiologiju, filozofiju nauke, istoriju, filozofiju, antropologiju (sve podgrane). Tako i samo tako moze da izadje i napise neku budalastinu kao "The God Delusion" ili "God is not great". Te dve knjiige (a i sve ostale iz branse povampirenog ateizma) su pune toliko netacnih cinjenica i laznih dilema da neko sa prve godine filozofskog fakulteta u Beogradu moze da "lupa samere" gorenavedenim autorima.

Nauka se ne bavi istinom i dok zeli da daje rezultate i da napreduje nikada se nece baviti istinom. Ta ludacka ideja pozitivista je razbijena pre oko 70 godina i daleko joj ruzna kuca sto bi rekao prof. Cirkovic.

p.s Ovi gorepomenuti ateisti i njima slicni se u pricnipu po nicemu ne razlikuju od kreacionista. Samo sto za razliku od njih ovi zele da uniste filozofiju i drustvene nauke. Kreacionisit pak kako nam je ponzato kidisu na prirodne nauke.