Gora sa sedam krugova

[Euthyphro]

'Gora sa sedam krugova' je autobiografija Tomasa Mertona, trapističkog monaha, objavljena prvi put 1948 godine, i opisuje njegovo obraćenje od neprihvatanja Boga i Božje ljubavi do ulaska u jedan od najstrožih redova Katoličke Crkve. Ima dosta toga u Mertonovoj autobiografiji što nas može podsjetiti na ton i poetiku Avgustinovih Ispovijesti, ponečega ima sličnog i sa knigom Ne od ovog svijeta, u kojoj je opisana konverzija još jednog savremenog 'Avgustina', blaženog Serafima Rouza (Serafim je čitao Mertona i izgleda imao pozitivan pogled na ovu knjigu iako je njegov odnos prema Mertonu bio, blago rečeno, kontraverzan zbog Mertonovih kasnijih 'izleta' u duhovnost i filozofiju Dalekog Istoka... postoji čak i pismo koje je Rouz uputio Mertonu, no o tome možda kasnije). Sam naziv 'gora sa sedam krugova' je motiv iz Danteovog Čistilišta. Gora sa sedam krugova, gora posred čistilišta, koja uzvodi dušu od pakla do mjesta sa kojeg može vidjeti raj. 

 

Eto prilike da se kaže nešto o samom Mertonu, ovoj knjizi i cistercitskoj duhovnosti koju Merton u knjizi oprisutnjuje vrlo upečatljivo.

[Euthyphro]

 

Ovim riječima, na slici, počinje Merton svoju autobiografiju...

 

Thomas Feverel Merton  rođen je 31 januara 1915 godine u mjestu Prades u južnoj Francuskoj.  školovao se u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Roditelji su mu bili slikari. Imao je i brata John Paula koji je 1943 poginuo kao saveznički pilot. U 23 godini nakon obraćenja sa ateizma kršten je u Katoličkoj Crkvi, sa 23 godine. Osjeća želju za duhovnim pozivom. Njegov prvi pokušaj da ostvari duhovni poziv kod franjevaca propada, te se poslije perioda samoisptivanja, na neobičan način pred njim otvaraju vrata trapističkog manastira Gethsemani u Kentakiju. U manastir stupa u predbožićno vrijeme, 10 decembra 1941 godine, sa 26 godina. Monaško ime mu je bilo -brat Luis. Po naredbi opata, piše i objavljuje pripovijest o svom obraćenju, koja je u doživjela nevjerovatan uspjeh, koji je zbunio i samog Mertona. U prvom izdanju rasprodata je u 600.000 primjeraka, do dans u više miliona, a samo u Sjedinjenim Državama doživjela je preko 50 izdanja. Merton je napisao i objavio još barem sedamdesetak knjiga o monaškoj duhovnosti ( kod nas je, npr., prevedena njegova knjižica  Sjemenke kontemplacije  koja sadrži kratak izbor izreka pustinjskih otaca), poeziju, članke o ekumenizmu i svjetskom miru, duhovnosti Dalekog Istoka itd.

Poginuo je od posljedica električnog udara na međureligijskoj konferenciji u Bankoku 10 decembra 1968 godine, tačno na godišnjicu svog ulaska u manastir. Kaže se da su mu poslednje riječi koje je izgovorio na konferenciji, riječi kojima je završio svoj govor, malo prije nego  što će nastradati, bile:  'So I shall disappear'. 

[Euthyphro]

'' Šta je milost? To je vlastiti život Boga kojeg je On podijelio sa nama. Bog je ljubav. Deus caritas est. Uz pomoć milosti mi smo u stanju biti dionici Njegove vječne, bezgranične i nesebične ljubavi, koja je toliko čista u svojoj aktualizaciji da ne traži ništa i zbog toga ne želi nikakvu sebičnu korist. Zaista izvan Boga nema ničega, i što god postoji, postoji zahvaljujući Njegovom daru, daru postojanja kojeg smo dobili po slobodnoj Božjoj volji i odluci, tako da je sebičnost predodžba posve kontradiktorna Božjemu savršenstvu. Metafizički je nemoguće da Bog bude sebičan, jer sve što postoji ovisno je o Njegovom daru i nesebičnosti...''

 

                                                                    

[Euthyphro]

'' U hramu Božjem gdje sam upravo postao novi čovjek, jedna vječna i čista žrtva bila je ponuđena Bogu koji je prisutan u meni: žrtva Boga Bogu, i mene koji sam zajedno žrtvovan s Bogom, otkupljen u Njegovom utjelovljenju. Krist je rođen u meni, novi Betlehem, i žrtvovan u meni, Njegova nova Kalvarija, raste u meni: i predaje me Ocu, u Njemu, moleći Oca, mog Oca i Njegovog, da me primi u svoju bezgraničnu i posebnu ljubav - ne u ljubav kojom čini da sve postoji, jer samo postojanje je znak Božje ljubavi - nego u ljubav kojm ljubi svako stvorenje posebno, zbog njega samog.

Sada sam zahvaćen tom velikom privlačnom snagom Duha Svetoga, koji je vlastita Božja težnja prema ispunjenju Njegove beskonačne prirode i Njegove beskrajne dobrote. I taj Bog, to središte koje je svagdje i čiji kraj nije nigdje, nalazi me i ljubi, kroz sjedinjenje sa Kristom, da bi prožet silom Duha Svetoga uronio u to veliko, sveprožimajuće ispunjenje Njegove ljubavi.

I On me glasno doziva iz svoje velike dubine.''

 

[Euthyphro]

 

 

 

 

Trapistička opatija Gethsemani, u kojoj je živeo, radio i molio (ora et labora) Thomas Merton...

 

Više o trapistima i njihovom duhovnosti i načinu života: http://www.trapisti.com/

 

I odličan dokumentarac o cistercitskom načinu života:

 

Celi film: 

http://www.youtube.com/watch?v=X-z3JPfJNI4

Film traje skoro tri sata ali prevod nije potreban pošto se ne govori skoro ništa. Merton inače govori kako je učio trapistički znakovni jezik kada je ušao u manastir, jezik kojim monasi komuniciraju za vreme bezmolvija.

http://en.wikipedia.org/wiki/Monastic_sign_languages

[Euthyphro]

            

 

Marija Zvijezda -   trapistička opatija ...kod Banjaluke

 

http://www.trapisti-banjaluka.org/

[Euthyphro]

''Slavna Majko Božja, hoću li ikada više posumnjati u tebe, ili u tvog Boga, pred čijim si prijestoljem tako neodoljiva u svom zagovoru? Hoću li ikada odvratiti svoje oči od tvojih ruku, tvoga lica i očiju? Hoću li ikada pogledati negdje drugdje, a ne u lice tvoje ljubavi, kako bih pronašao istinski savjet, i spoznao vlastiti put, u svim danima i trenucima svog života?

Kako si postupala sa mnom, Gospe, postupaj također s milijunima moje braće koji žive u istoj bijedi koju sam i sam upoznao: vodi ih unatoč njima samima i upravljaj njima svojim veličanstvenim utjecajem, o Presveta Kraljice duša i utočište grešnika, dovedi ih svome Sinu Kristu, onako kao si dovela mene. Illos tuos misericordes oculos ad nos convere, et Jesum, benedictum fructum ventris tui, nobis ostende.* Pokaži nam svoga Isusa, Gospe, nakon ovog progonstva, pokaži nam Ga sada, pokaži nam ga ovdje, dok smo još uvijek putnici.''

                                                       

*ovo je odlomak iz 'Salve regina' koja se pjeva noću u trapističkim manastirima..jedna od najljepših pjesama Presvetoj Bogorodici...

 

 

Zdravo, Kraljice, majko milosrđa,  živote, slasti i ufanje naše zdravo.

K tebi vapijemo prognani sinovi Evini.

K tebi uzdišemo tugujući i plačući  u ovoj suznoj dolini.

Svrni, dakle, odvjetnice naša,  one svoje milostive oči na nas

te nam poslije ovoga progona  pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje.

O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.

 

Ovako to zvuči kad trapisti iz Gethsemanija pjevaju (snimak je iz 1956 god.

a tekst je najvjerovatnije iz 11 vijeka

 

 

 

• Salve, Regina, Mater misericordiæ,
• vita, dulcedo, et spes nostra, salve.
• ad te clamamus exsules filii Hevæ,
• ad te suspiramus, gementes et flentes
• in hac lacrimarum valle.
• Eia, ergo, advocata nostra, illos tuos
• misericordes oculos ad nos converte;
• et Iesum, benedictum fructum ventris tui,
• nobis post hoc exsilium ostende.
• O clemens, O pia, O dulcis Virgo Maria.

 

[Euthyphro]

''Pozvonio sam na ulazna vrata. Čuo se prigušen mukli zvuk unutar praznog dvorišta. Moj vozač je ušao u automobil i odvezao se. Nitko nije došao. Mogao sam čuti kako se netko kreće u vratarskoj kućici. Nisam ponovno pozvonio. Uskoro se prozor otvorio i brat Matthew je pogledao kroz rešetke, jasnih očiju i sijede brade.

'Hej, brate!' rekoh.

Prepoznao me, letimično pogledao kovčeg i rekao:  'Jesi li ovaj put došao kako bi ostao?'

'Da, brate, ako ćete moliti za mene'  rekao sam.

Brat je klimao glavom, i podigao ruku kako bi zatvorio prozor.

'To je ono što radim', rekao je, 'molim za tebe.'

Ulaz u Opatiju Gethsemani u Kentakiju..na današnji dan pre 71 godinu  odvijao se gornji dijalog.

 

[Euthyphro]

''Logika uspjeha u svijetu počiva na zabludi: neobična zabluda da naše savršenstvo ovisi o mišljenjima i odobravanju drugih ljudi! Strašan je to život, stvarno, živjeti uvijek u nečijoj tuđoj predodžbi, kao da je to jedino mjesto u kojem se može napokon postati stvaran!'

 

[Euthyphro]

Trapistički samostan Novy Dvur u Češkoj..sa prepoznatljivom, gotovo ikonoklastičkom jednostavnošću.

[Euthyphro]

Običaj je da trapistički manastiri budu bez ikakvih ukrasa, bez ičega što bi privlačilo bilo koga osim one koji žele svetu samoću i tišinu...

[Euthyphro]

Ova minimalistička arhitektura je potpuno u duhu trapistička. Duh jednostavnosti. Sav prostor kao da je ispražnjen od svega osim od svijetla.  Sam prostor navodi na kontemlaciju.

 

[Euthyphro]

http://www.novydvur.cz/

[Euthyphro]

''Predivno je iskustvo otkriti novog sveca. Jer Bog se najviše proslavlja u svecima: na drugačiji način u svakome od njih. Ne postoje dva ista sveca: ali svi su oni slični Bogu, slični Njemu na različite i posebne načine. U stvari, da Adam nikada nije počinio istočni grijeh, cijeli ljudski rod bio bi niz prekrasnih, različitih i sjajnih slika Boga, svaki od milijuna ljudi pokazivao bi Njegovu slavu i savršenstvo na jedan začuđujuće novi način, svaki sjajeći svojom vlastitom posebnom svjetlošću, svjetlošću određenom od cijele vječnosti kao najpotpunijem i nezamislivo nadnaravnom savršenstvu njegovog ljudskog obilježja.

Od vremena pada ovaj plan nikada neće biti ostvaren u milijunima duša i milijuni će odbaciti slavu za koju su predodređeni, i skriti svoj identitet  u vječnoj izopačenosti, iznakaženosti, međutim, u preobražaju Božje slike u dušama izopačenim i napola uništenim zlom i neredom, Božja djela ljubavi i mudrosti još su izrazitija i ljepša u oprečnosti sa takvim okružjem, u kojem se Gospodin ne ustručava djelovati.

Za mene nikad nije bilo i ne može biti  bilo kakvog iznenađenja u činjenici da svece treba tražiti u bijedi, jadu i mukama Harlema, u koloniji gubavaca poput Molokaja oca Damjana, u predgrađima Torina poput Ivana don Bosca, na cestama Umbrije u doba sv. Franje, u skrivenim cistercitskim opatijama iz dvanaestog stoljeća, u Grande Chartreuse, ili u Thebaidi, Jeronimovoj pećini (s lavom koji čuva stražu iznad Biblije) ili na Šimunovom stupu. Sve mi je to bilo očito. Bile su to snažne reakcije i  odgovori svetaca u raznim stoljećima na izazove koji su zahtjevali izniman heroizam.''

 

Osnivači Citeaux-a: Sveti Robert, Alberic i Stefan Harding

[Euthyphro]

U 11. stoljeću, veliki je broj onih koji žele živjeti pustinjačkim životom. Neki će ostati usamljeni, drugi će privući sljedbenike. Tako niču zajednice, od kojih će neke vrlo brzo nestati, druge će pak duže potrajati. Među velikanima - utemeljiteljima ili reformatorima vjerskih redova, ističe se Bruno, Norbert, Robert iz Arbrissela, Stjepan de Grandmont,. No povijest pamti imena osnivača Cîteaux-a čiji blagdan slavimo 26. siječnja, tj. Roberta, Albérica i Stjepana Hardinga 

Na početku, u šumi Collan, u Burgundiji

Oko 1070. godine jedan pustinjak se povlači u šumu Collan pokraj Tonnerre-a u regiji Yonne. Tamo privlači sljedbenike i uskoro ih je bilo sedmorica. Tražeći iskusna čovjeka koji će ih voditi, obraćaju se čak papi kako bi ostvarili svoju nakanu. Taj čovjek, benediktinski redovnik, Robert, ulazi vrlo mlad u opatiju Moutier-la-Celle, pokraj grada Troyes i u 25. godini postaje prior. U dobi od 40 godina imenovan je upraviteljem samostana Sv. Mihaela u Tonnerre-u, a dvije godine kasnije upravlja samostanom Saint-Ayoul u Provins-u, gdje ga papa Grgur VII postavlja na čelo pustinjaka iz Collan-a, koje usmjerava prema cenobitskom životu.

Molesme, prvi samostan

Skupina, koja se u međuvremenu povećala, uskoro napušta močvarnu i nezdravu šumu u Collan-u. Odlazi u Molesme osnovati pravi samostan, kojemu je Robert opat, a Albéric, jedan od pustinjaka – predstojnik. Tu im se pridružuje i Stjepan Harding, Englez koji se vraća s hodočašća iz Rima. Ušavši vrlo rano u samostan Sherborne, napušta otok kako bi studirao na kopnu. Nepoznata su nam mjesta koja je obišao, ali jasno pokazuje da se temeljito upoznao sa Biblijom i svime što obuhvaća svećeničko obrazovanje.

Cîteaux

U krugu zajednice, Robert nailazi na jaki otpor idealu redovničkog života kojemu teži. Stoga, u zimi 1097. godine odlazi s Albéricom, Stjepanom i još nekolicinom redovnika, tražiti od papina opunomoćenika, Hugues-a de Die, dozvolu za osnivanje «Novoga Samostana» sa redovnicima iz Molesme-a, koje je takav projekt privlačio. Dobivši dozvolu koju potvrđuje biskup iz Chalon-a, 21 redovnik odlazi pod vodstvom Roberta. Pronalaze smještaj u Cîteaux-u, koji se nalazi na granici dijeceze u Chalon-u, posjedu Renarda de Beaune, na području Burgundije.

Od samih početaka, posredstvom papina poslanika, vojvoda Eudes iz Burgundije, opskrbljuje ih najnužnijim potrepštinama kako bi preživjeli i sagradili samostan od drveta. Za Božić 1098. godine, daruje im vinograd u Meursault-u, koji će se kasnije postati nadaleko čuven.
Za to vrijeme u Molesme-u, redovnici, spoznavši da su izgubili poštovanje susjedstva, obraćaju se papi kako bi im vratio Roberta. Poslušavši papina izaslanika, Robert im se vraća s nekoliko redovnika koji su loše podnosili samoću.

Cistercitski red se ustrojava

Mala zajednica u Cîteaux-u, koju sada vodi Alberic, teško se oporavlja od Robertova odlaska. Posla ne manjka: izgradnja samostana, krčenje zemlje i isticanje njene vrijednosti, kopije rukopisa nužnih za liturgijski i duhovni život. Nekoliko aspiranata se pojavljuje, ali vrlo malo ustraje, vjerojatno obeshrabreni strogošću života u zajednici.
U takvome teškome okruženju umire Alberic (1109.). Stjepan Harding postaje poglavarom. Ali Bog pazi i čuva: dolaskom Bernard-a de Fontaine-a sa trideset pratitelja, kaže tradicija, ohrabruje zajednicu i omogućuje razmatranje osnivanja novih fondacija: čak četiri u tri godine! La Ferté (1113.), Pontigny (1114.), Clairvaux kao i Morimond(1115.).

Stjepanov genij uspijeva dati prednost stvaranju, a da se pritom pridržava izvornih zahtijeva i njihova duha: Povelja milosrđa (Carta Charitatis) i jednodušnosti, bit će zajednička osnova za ustrojstvo onoga što će kasnije postati cistercitskim redom. Jednom godišnje, revidira je skupština svih poglavara u Cîteaux-u, postupno dodajući statutarne odluke temeljene na proživljenom - na iskustvu. Zatim su dodatni i zakonici pridruženi kako bi se odredila redovnička služba (Ecclestiastica Officia), odnosno braće laika (Usus Convesorum). Ovi potonji, premda tretirani kao redovnici, nisu morali ići na iste liturgijske molitve i posvećuju više vremena fizičkome radu.

http://www.trapisti.com/Ostalo/Duhovni-kutak/Citeaux---Novi-Samostan.aspx