Analiza: Bosna i Hercegovina je historijska činjenica

[bosanac]

Analiza: Bosna i Hercegovina je historijska činjenica Monday, 05 March 2012 14:03 Share3

Ova analiza je pripremljena u čast dvadesete godišnjice Deklaracije neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina je područje susreta raznih civilizacija i kultura, koje su na nju uticale i ostavile pečat na njen kulturni, politički i društveno-ekonomski razvoj. Svi raspoloživi dokumenti potvrđuju činjenicu da Bosna kao država, njen narod, teritorij i granice imaju dugi historijski i državno-pravni kontinuitet. Sredinom X stoljeća naše ere na prostoru oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne i okolnih krajeva postojala je zemlja i država Bosna i njeni stanovnici su se zvali Bošnjani

Historijski je utvrđeno da je najkasnije u X stoljeću postojala država Bosna, samostalna u feudalno-političkom smislu ali je uvijek bila izložena pritiscima od Bizantijskog carstva u ranom period srednjovjekovne Bosne a kasnije pod većim pritiskom i uticajem od Rimo-katoličke crkve. U periodu srednjovjekovne neovisne Bosne, unatoč svim navedenim pritiscima, banovina i kraljevina Bosna je uspjela očuvati svoj suverenitet i teritorijalni integritet, sve do osmanske okupacije krajem 15-og vijeka. Historijske činjenice ukazuju da su vladari bosanske države, u više navrata, pod prijetnjom vojne agresije, zvanično morali dati vjernost bizantijskoj ili katoličkoj crkvi. Međutim, u praksi je Bosna imala svoju autohtonu Crkvu bosansku koja je bila predmet kritike, inkvizicije u cilju eradikacije tzv. heretika. Učenje Crkve bosanske, strukturirano kao dio bosanskog identiteta i nosilac ideje samostalnosti, bilo je duhovni otpor prema katolicizmu i pravoslavlju i povod za brojne ratove na Bosnu.

Među dokumentima koji nedvosmisleno govore o političkoj i svakoj drugoj neovisnosti Bosne i punom kapacitetu vladavine bosanskih vladara neizostavna je Povelja Kulina bana, izdata Dubrovčanima 1189. godine. Postoji veliki broj povelja i drugih isprava bosanskih kraljeva, kao i drugi izvori, koji potvrđuju postojanje bosanske države, njenu punu političku nezavisnost, posebnost unutrašnjih odnosa i vjersku autohtonost i samostalnost.

Pored Povelje Kulina bana, historijskog dokumenta par excellence koji jasno potvrđuje postojanje bosanske države i njene nezavisnosti, drugi bitan datum bosanske historije je pad bosanske države 1463e godine. Iako je Bosna izgubila svoj suverenitet za vrijeme Osmanskog perioda, kontinuitet bosanske države se nastavio u naporima bosanskog naroda da unutar osmanskog administrativnog poretka održe teritorijalni integritet i osjećaj pripadnosti bosanskom narodu i državi. To je evidentno u samom unutarnjem poretku bosankog pašaluka i hercegovačkog sandžaka koji su služili kao osnova za moderne granice Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci su pokušali da obnove bosansku državu 1831.-1832. godine, u vrijeme niza nacionalnih ustanaka na tlu Osmanske imperije, kada su autonomiju, nacionalnu i državnu, uz obilatu pomoć zapadnih zemalja, postigle Srbija, Grčka, Bugarska, Vlaška i druge pokrajine Osmanskog carstva. Bosanski autonomni pokret je zaustavljen prvenstveno zbog nedostatka unutarnje podrške od određenog broja Bošnjaka koji su bili lojalni Osmanskoj imperiji. Izostanak te podrške imao je obrnut efekt, jer je podržao aspiracije iz okolnih država prema Bosni, pa su i Srbija i Crna Gora, kao i Austro-Ugarska, nastojali destabilizovati stanje u Bosni, organizirajući ustanke i pokrete koji su imali za cilj da omoguće uspostavu srpske, crnogorske ili austrougarske dominacije u Bosni.

Ova nastojanja su dobila svoje finale na Berlinskom kongresu 1878, kada je Bosna i Hercegovina dodijeljena Austro-Ugarskoj, koja je dobila mandat da "okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom", sa zadatkom da uvede red i mir, a ustvari je to bilo pokriće za kasniju inkorporaciju Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku carevinu. Bosna i Hercegovina je ostala u Austro-Ugarskoj monarhiji do 29. oktobra 1918, a 1. decembra iste godine ušla je u sastav novoformirane zajedničke jugoslovenske monarhističke države (Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije). To je jedan od presudnih datuma u historiji Bosne i Hercegovine, koji, kao i prethodni datumi (1463. i 1878.), dokazuju da su postojale snage zainteresirane da se Bosna i Hercegovina kao historijski i politički subjekt izbriše sa političke karte Europe. Uvođenjem šestojanuarske diktature (1929.), u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom i praksom, razbijena je teritorijalna cjelovitost i posebnost Bosne i Hercegovine i kompaktnost bošnjačkog naroda. Srpsko-hrvatskim Sporazumom iz 1939. Bosna i Hercegovina je podijeljena između Srbije i Hrvatske, pri čemu u toj podjeli nije uzimana u obzir uopšte činjenica da su Bošnjaci većinsko stanovništvo.

Raspadom i kapitulacijom monarhističke Jugoslavije aprila 1941, u teškim uslovima fašističke okupacije i komadanja Jugoslavije, proglašena je (10. aprila) okupatorska tvorevina, tzv. Neovisna Država Hrvatska, u čiji je sastav, po odluci fašističkih sila i volji hrvatskih fašista, uključena i Bosna i Hercegovina. Narodi i građani Bosne za takvo pravno-političko uređenje nisu ni pitani.

Uspostavljeni okupacioni režim rezultirao je opštim pogoršanjem prilika i uslova za život, a naročito teškim progonima i pogromima stanovništva. Povlačenje glavnih okupacionih snaga iz Jugoslavije na Istočni front, te smanjenje gustine okupacije na europski prosjek od 1 vojnika na 1 kvadratni kilometar okupirane teritorije, Komunistička partija Jugoslavije je iskoristila za dizanje antifašističkog ustanka. Izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije se po potpisivanju kapitulacije sklonila pod zaštitu Velike Britanije, pri čemu se nije odazvala na poziv Antifašističke koalicije da u okupiranoj zemlji organizuje Pokret otpora. Četnički pokret Draže Mihailovića se pridružio ostalim kolaboracionistima u borbi protiv Narodnooslobodilačkog pokreta, vršeći genocid nad Bošnjacima i druge zločine nad borcima, pripadnicima i simpatizerima Narodnoslobodilačkog pokreta, kao i svim antifašistima.

Ustaški kolaboracionistički režim više se oslanjao na nacistički Treći Rajh i po ugledu na isti zaveo opšti progon nehrvatskog stanovništva. Na udaru ustaškog genocida prvi su bili Srbi, Jevreji i Romi, čemu se već u julu oštro suprotstavila Islamska zajednica. Bile su to dobro poznate muslimanske rezolucije, koje su predstavljale jedinstvenu pojavu u Drugom svjetskom ratu. U Bosni i Hercegovini su vođene sve, izuzev prve, okupatorsko-kvislinške ofanzive, kao i velike bitke, kao što su Neretva i Sutjeska, koje su predstavljale prekretnicu na jugoslovenskom ratištu. Bosna i Hercegovina je u Drugom svjetskom ratu imala časno i istaknuto mjesto, dajući veliki doprinos antifašističkoj borbi i oslobođenju zemlje.

U Bosni i Hercegovini je u toku antifašističke borbe došlo do bitne promjene u političkim odnosima. Antifašistička borba protiv okupatorâ i njihovih kolaboracionista mogla je računati na uspjeh samo pod uslovom da su svi stanovnici Bosne i Hercegovine i svi narodi koji u njoj žive bili uvjereni da će im ona donijeti ravnopravnost i slobodu. To je bio odlučujući faktor koji je politički život i mišljenje u Bosni orijentirao ka zajedničkim, a ne parcijalnim političkim ciljevima. Iz te činjenice proizašao je stav da Bosna i njeni stanovnici, svi narodi koji u njoj žive mogu biti slobodni i ravnopravni samo pod uslovom da i Bosna bude jednaka i ravnopravna ostalim državama koje su nasta(ja)le iz Narodnooslobodilačke borbe. Tako je došlo do dominacije stava da je borba protiv fašizma i borba za ravnopravnost građana i naroda koji žive na teritoriji Bosne i Hercegovine moguća i efikasna samo pod uslovom da bude obnovljena bosanska država i da svi njeni narodi budu ravnopravni. Ta politička platforma imala je apsolutnu i neupitnu podršku svih antifašističkih snaga u Bosni i Hercegovini i predstavnika svih njenih naroda koji su 25. novembra 1943. donijeli čuvenu Rezoluciju ZAVNOBiH-a, kojom je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine, kao zajednička država Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka).

Na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, 29. novembra 1943. u Jajcu, donijeta je odluka o federalnom ustrojstvu nove Jugoslavije, sa Bosnom i Hercegovinom kao jednom od šest članica buduće federacije. Odlukama koje je ZAVNOBiH donio na svom Drugom zasjedanju, održanom u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944, Bosna i Hercegovina je u svojim povijesnim granicama pravno konstituirana kao država ravnopravnih građana Srba, Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, odnosno kao federalna jedinica u okviru Demokratske Federativne Jugoslavije. Sve je to potvrđeno Prvim Ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije, usvojenim u Ustavotvornoj skupštini u Beogradu 31. januara 1946. BiH je u tom prvom Ustavu FNRJ postala jedina članica Federacije bez nacionalnog predznaka, ali sa sačuvanom državnošću.

U međuvremenu ZAVNOBiH je na svom Trećem zasjedanju, održanom u Sarajevu 26.-28. aprila 1945, rekonstruisan u Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Istovremeno je izabrana prva narodna vlada Bosne i Hercegovine. Narodna skupština je pripremila izbore za Ustavotvornu skupštinu je poslije ratifikacije akata ZAVNOBiH-a, odnosno Narodne skupštine, Bosne i Hercegovine, koji su održani 13. oktobra 1946. Ustavotvorna skupština pripremila i 30. decembra 1946. donijela prvi Ustav Narodne Republike BOSNE I HERCEGOVINE.

Međunarodnim priznanjem Federativne Narodne Republike Jugoslavije i utvrđivanjem njenih granica mirovnim ugovorom zaključenim u Parizu 10. februara 1947. automatski su (argumento a minore ad maius) priznate i njene unutrašnje granice. Odatle se može samo zaključiti da su granice Bosne i Hercegovine rezultat višestoljetnog političkog, kulturnog i demografskog razvitka njene državne granice.

Bosna i Hercegovina je u poslijeratnom periodu (1945.-1991.), na tekovinama Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašističke borbe, postigla značajan privredni i kulturni razvoj, obezbjeđujući, između ostalog, i nacionalnu afirmaciju Bošnjaka i pored činjenice da je dvije decenije insistirano na dva naroda (Srbi i Hrvati) i muslimanima obilježenim po vjerskoj (a ne nacionalnoj osnovi). Period njene renesanse i preporoda omogućio je stvaranje samostalne i nezavisne države Bosne i Hercegovine. U izuzetno teškim uslovima agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima (1993.) Bošnjaci su zamijenili dotadašnju vjersku osnovu svog identiteta (Musliman) sa identifikacijom kroz njihov historijski identitet, koji se temelji na postojanju zemlje i države Bosne i njenog naroda Bošnjana - Bosanaca - Bošnjaka.

*

* *

U općoj jugoslovenskoj krizi (devedesetih godina XX stoljeća), suverena Bosna i Hercegovina i njeni organi vlasti su u svim razgovorima o preuređenju ili razdruživanju zajedničke države zastupali stav o njenom opstanku, bez obzira na formu (federacija ili konfederacija), pristajući i na asimetrične varijante. Po izvršenom puču u Predsjedništvu SFRJ (3. oktobra 1991.) Skupština Bosne i Hercegovine je 14. oktobra usvojila Memorandum (Pismo o namjerama) i Platformu o položaju Bosne i Hercegovine i budućem ustrojstvu jugoslovenske zajednice. Zbog specifičnosti ovog multinacionalnog sastava, uslov svoga opstanka u jugoslovenskoj zajednici vidjela je samo u slučaju da u njoj ostanu i Srbija i Hrvatska. U uslovima tihe okupacije i pokrenute Haške konferencije (od 8. oktobra u naporima udružena sa specijalnim izaslanikom generalnog sekretara Ujedinjenih Nacija S. Vensa), čitavih 100 dana čekao se rezultat te konferencije i stav Evropske zajednice.

Za razliku od njih, po nalozima svojih poslodavaca iz Beograda i Zagreba, dva od tri koaliciona partnera vlasti, ne napuštajući svoje pozicije u njoj intenzivirale su svoju petokolonašku aktivnost i destrukciju Bosne i Hercegovine na svim nivoima. Briselskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 17. decembra 1991. na osnovu preporuka Badinterove (Robert Badenteur) Arbitražne komisije od 7. decembra,konstatovana je disolucija (raspad) SFRJ i republike pozvane da se do 23. decembra 1991. izjasne o nezavisnosti, sa obećanjima da će ih priznati 15. januara 1992. Bosna i Hercegovina je blagovremeno podnijela Prijavu i odgovorila na Upitnik Arbitražne komisije, a do tog vremena bio je pripremljen i radni tekst Nacrta Ustava Republike Bosne i Hercegovine.

Tek tog dana (15. januara 1992.) objavljen je (novi) Izvještaj Badinterove Arbitražne komisije, u kome je konstituisanje Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisne države uslovljeno još jedino referendumom njenih građana, pošto su ostali uslovi iz decembarske Deklaracije Evropske zajednice ispunjeni. Na osnovu toga Skupština Bosne i Hercegovine je 26. januara 1992. donijela Odluku o raspisivanju referenduma o budućem statusu Republike. Referendum je zakazan i održan 29. februara i 1. marta 1992.

Tako je pod međunarodnom kontrolom, u uslovima praktične okupacije zemlje, postignute povećanjem gustine posjedanja JNA i ilegalno naoružanih srpskih oružanih formacija, uključujući i djelovanje paradržavne tvorevine Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, u cilju "proglašenja Hrvatske države u Bosni i Hercegovini" i njenog "priključenja Republici Hrvatskoj", odbijanja opština u kojima je "saoizacije" bila dovršena da učestvuje u pripremama i organizaciji referenduma, te pokušaja redefinisanja referendumskog pitanja za nezavisnost Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske demokratske zajednice za Bosnu i Hercegovinu (tzv. livanjsko pitanje) i drugih organizovanih oblika destrukcije Bosne i Hercegovine, izvršen značajan pritisak na birače. Na referendum se od 3,253.847 upisanih glasača, uprkos opstrukciji i pritisku Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine i uspostavljenih nelegalnih organa Republike Srpske Bosne i Hercegovine u značajnom broju opština,odazvalo 2,073.568 ili 64,31 odsto ukupnog biračkog tijela. Pozitivan odgovor na referendumsko pitanje (za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive) dalo je 2,061.932 ili63,95 odsto od potencijalnog broja glasača, odnosno 99,44 odsto od broja glasača koji su pristupili referendumskom izjašnjavanju (protiv referendumskog pitanja je bilo svega 6.037 birača ili 0,19 odsto glasačkog tijela Bosne i Hercegovine.

Nakon Referenduma i dužih konsultacija sa saveznicima Evropska zajednica je 6. aprila 1992. priznala nezavisnost i suverenitet Republike Bosne i Hercegovine, a dan nakon toga su to učinile i Sjedinjene Američke Države. Bosna i Hercegovina je time međunarodno priznata i stekla potpunu državnu suverenost i međunarodno-pravni subjektivitet. Političko-administrativne granice Republike Bosne i Hercegovine, kao jedne od šest federalnih jedinica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, postale su međunarodne državne granice.

Srbija i Crna Gora i Republika Hrvatska su, u uslovima razbijanja Jugoslavije, formirali kolaboracionističke, nacionalističke tvorevine (Republika Srpska Bosna i Hercegovina, Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna i Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna), organizovano i sistematski izvršile sve pripreme (ideološke, obavještajne, političke, vojne, medijske, pravne, ekonomske i dr.) za izvršenje agresije i drugih oblika zločina u Bosni i Hercegovini. Cilj agresije bio je osvajanje i uništenje Republike Bosne i Hercegovine i istrjebljenje Bošnjaka. Cilj je osvajački rat za teritorije, za "životni prostor", za otimanje tuđe - bosanske zemlje. Da se radi o planiranim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava svjedoče brojni podaci - originalni dokumenti različite provenijencije. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima čine suštinu zajedničkog zločinačkog poduhvata.

Namjera tog zločinačkog čina imala je za cilj osvajanje, podjelu i uništenje Republike Bosne i Hercegovine kao države, te istrebljenje Bošnjaka ili njihovo svođenje na beznačajnu etničku skupinu. Svi relevantni izvori potvrđuju da je prije izvođenja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima postojala dobro osmišljena namjera za izvršenje tih i drugih oblika zločina.

Radi ostvarivanja navedene genocidne namjere preduzete su sljedeće aktivnosti: razbijen je ustavni koncept odbrane SFRJ; smanjena je i razoružana Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine i još nekih konstitutivnih elemenata Federacije; Jugoslavenska narodna armija je, od antifašističke i multietničke oružane sile, transformisana u velikosrpsku vojsku; isprobani su klasični napadački planovi Vojske Kraljevine Srbije prema Bosni i Hercegovini; obnovljeni su i eskalirali srpski i hrvatski ekstremni nacionalistički pokreti; utvrđeni su metodi, mehanizmi i postupci planiranja i pripremanja zločina; postignut je načelan dogovor o uništenju Bosne i Hercegovine između šefova susjednih država - Pakt Milošević - Tuđman (marta 1991); omeđavane su nove granice; organizovana je i naoružana peta kolona u Bosni i Hercegovini; komandovanje na okupiranim teritorijama objedinjeno je u rukama šefova susjednih država - koje su se pojavile kao okupacione sile; zauzete su polazne pozicije za agresiju i druge zločinačke aktivnosti, koje omogućavaju efikasnu agresiju i genocid nad Bošnjacima.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu isplanirana je (politički, vojno, ekonomski, medijski, obavještajno, psihološki, itd.), sa jasno postavljenim ciljem uništenja Bosne i Hercegovine. Naređeno je izvršenje ovog plana sa nadležnih političkih i vojnih mjesta i on je planski, organizovano i sistematski izvršen. Poznate su države agresori, zatim ideolozi, planeri, organizatori, naredbodavci, izvršioci i saradnici ovog zločina.

Rat je planiran, pripreman i organizovan kao agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, rukovođen i komandovan kao akt agresije; operativno planiran, pripreman, koordiniran, usmjeravali i preko svojih oficira vodili borbene operacije protiv Bosne i Hercegovine; osiguravali živu silu (starješinski i vojnički kadar), kompletnu logističku podršku (tenkove, transportere, helikoptere, artiljerijsko i pješadijsko naoružanje, radarsko-računarska sredstva, minsko-eksplozivna sredstva, municiju, gorivo i mazivo i druge strateške sirovine; sanitetski materijal; zdravstveno osiguranje i svu drugu vojnu opremu, zatim plate i penzije, te tako neposredno učestvovali u izvršenju genocida i dugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Samo u periodu do 31. decembra 1994. Savezna Republika Jugoslavija je za izvođenje agresije osigurala 89,4% pješadijske, 73% artiljerijske i 95,1% protivavionske municije. Navedene podatke je pravovremeno, još u toku sudskog procesa, posjedovao Međunarodni sud pravde, ali ih, nažalost, kao i mnoge druge krucijalne dokaze o neposrednom učešću i odgovornosti Savezne Republike Jugoslavije u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima, nije uzeo u obzir.

Oružana agresija, osvajački rat protiv Bosne i Hercegovine, bila je sastavni dio Miloševićeve državne politike, u čije je ime najveći dio Bosne i Hercegovine okupiran, a Bošnjaci ubijani, protjerivani i odvođeni u koncentracione logore samo zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti. Genocid nad Bošnjacima je, pored zauzimanja i podjele Bosne i Hercegovine između dva agresora, predstavljao instrument ostvarivanja osnovnog cilja agresije - širenje agresorskog Lebensrauma. Bitan uslov za ostvarenje tog cilja bilo je biološko i duhovno istrebljenje Bošnjaka. Neobjašnjiva pasivnost međunarodne zajednice, neadekvatni odnos Ujedinjenih nacija, i nedjelotvornost međunarodnog poretka omogućili su agresorima i njihovim kolaboracionistima da upravo tim instrumentom pokušaju ostvariti eksterminaciju Bošnjaka, pri čemu su nad njima izvršili genocid.

U toku obrambenog rata Republika Bosna i Hercegovina se odbranila od brutalne agresije. Odbrambeni rat je vođen prvenstveno vlastitim snagama i sredstvima, u uslovima višestruke nadmoći agresorâ i u situaciji kada je Bosni i Hercegovini, nezakonitim embargom na oružje, koga je Vijeće sigurnosti OUN-a usvojilo na zahtjev srpskog rukovodstva i lično Slobodana Miloševića 1991, priznatoj, nezavisnoj državi i članici Ujedinjenih nacija, faktički oduzeto pravo da brani teritorijalni integritet i sigurnost svojih građana pred agresijom i genocidom, zagarantovano Poveljom Ujedinjenih nacija.

Mobilizirani rezervni sastavi policije i samoorganizirane grupe patriota pružile su prvi otpor i omogućili da se na osnovama Platforme za djelovanje Predsjedništva u ratnim uvjetima, kao najšireg okvira okupljanja svih patriotskih snaga, pod rukovodstvom Štaba teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, okupe značajne, ali slabo naoružane snage, koje su u toku ljeta 1992. prerasle u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, koja je konstantno narastala, ali ostala nedovoljno naoružana. Od početnih četa, bataljona, odreda i grupa Armija je transformirana u brigade i korpuse, ali su njene jedinice ostale vezane za određene teritorije. Pored centralne slobodne teritorije bilo je više odvojenih slobodnih enklava. Do naoružanja se teško dolazilo, uglavnom plijenom od agresora i njihovih kolaboracionista.

Odbrambeni rat je vođen vlastitim snagama i sredstvima i u uslovima koji su se graničili sa nemogućim. Zemlja (i njena Teritorijalna odbrana) je prvo bila razoružana, pa okupirana i na njenoj trećini izgrađen efektivan okupacioni aparat, koji je, uz petokolonaško i zločinačko ponašanje i djelovanje više političkih partija onemogućavao adekvatne pripreme za odbranu. Kao i u Narodnooslobodilačkom ratu, 1941.-1945. godine, početak je bio veoma težak: raspoloživo, zaplijenjeno, u primitivnim radionicama izrađeno, i ponešto za skupe pare nabavljeno, oružje i municija daleko je premašeno brojem dobrovoljaca, pa ih se i po nekoliko služilo jednom puškom.

Dugotrajnim naporima, konstelacija odnosa u zemlji i svijetu se ipak promijenila. Iako svedene na manje od 30% ukupne državne površine i međusobno izolirane, slobodne teritorije su nekako konsolidirane.

Odbrambeni rat je u ljeto 1995. bio na pragu potpunog uspjeha, baš zato što je bio odbrambeni, što nije težio osvajanju teritorija drugih država, nego samo za odbranu svojih teritorija i svoje suverene, međunarodno priznate države, uz to članice Ujedinjenih nacija. Približavanje tom završnom uspjehu, bilo je, međutim, vrlo mučno i dugotrajno, ostvarivalo se iscrpljujući i posljednje atome snage i naroda i Armije. Kad je završni uspjeh bio na pomolu zaustavljen je Dejtonskim mirovnim sporazumom, koji je "legalizirao" osvajački rat protiv Republike Bosne i Hercegovine i genocid nad Bošnjacima, te nametnuo rješenja koja nisu u skladu sa međunarodnim demokratskim standardima. Pokazalo se da su agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nagrađeni podjelom zemlje na dva entiteta od kojih je jedan ostao pod kontrolom onih koji su pokrenuli uništenje države. Posebno je nemoralno i cinički degutantno da je region Srebrenice ostao u sastavu entiteta RS.

Europska zajednica, Ujedinjene nacije i međunarodna zajednica, iako su prihvatili rezultate referenduma za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i međunarodno je priznali, nažalost, nisu adekvatno zaštitili Republiku Bosnu i Hercegovinu - svoju članicu, žrtvu oružane agresije i genocida. Umjesto toga, Vijeće sigurnosti, nažalost, , ne samo što je propustilo da brani Bosnu, već joj je uskratilo neotuđivo pravo da se brani od agresije i genocida. Žrtve genocida (Bošnjaci) su, nažalost, lišene prava na samoodbranu embargom na oružje (25. septembar 1991.). Nametnut (SFR) Jugoslaviji, a ne Republici Bosni i Hercegovini, embargo je bio nezakonit i bez pravne snage, jer je lišio jednu suverenu zemlju, članicu UN-a, njenog prirodnog prava na samoodbranu. Ipak, Bosna i Hercegovina je opstala zahvaljujući hrabrom otporu njenih branilaca, vođenom na temelju stečenog suvereniteta i neovisnosti 1992.

Dejtonskim sporazumom nagrađeni su agresori i njihovi kolaboracionisti i nacionalisti, koji su uništavali državu Bosnu i Hercegovinu i izvršili genocid nad Bošnjacima, za razliku od Drugog svjetskog rata, kada su i okupatori i kolaboracionisti vojno poraženi. Današnja dejtonska Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta, od kojih je Republika Srpska ili srpski entitet, genocidna tvorevina velikosrpskog nacionalizma, nastala na teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava, obilježena i natopljena, uglavnom, bošnjačkom krvlju, te omeđena i prekrivena brojnim masovnim grobnicama i koncentracionim logorima, u kojoj legalno djeluju četničke organizacije. Tu genocidnu tvorevinu, međunarodna zajednica je ugurala u dejtonski ustav koji čini Anex IV sporazuma o miru što predstavlja apsolutno kršenje svih legalnih procedura o promjeni Ustava Republike BiH. Političko rukovodstvo i druge strukture entiteta Republika Srpska, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, na sve moguće načine prikrivaju, minimiziraju, relativiziraju i negiraju genocid nad Bošnjacima; permanentno i kontinuirano izjednačavaju žrtve genocida sa njihovim (svojim) izvršiocima (zločincima); osporavaju historijski, političko-pravni i državni kontinuitet Bosne i Hercegovine, opstruiraju jačanje države Bosne i Hercegovine i konstantno sprovode secesiju, uništavanje i uništenje države Bosne i Hercegovine, negirajući mogućnost održanja, razvoja i unapređenja kvaliteta zajedničkog života, čime se najozbiljnije dovode u pitanje univerzalne ljudske vrijednosti, slobode i prava, civilizacijske i kulturne tekovine. Entitet Federacija Bosna i Hercegovina, čiji je temelj Vašingtonski sporazum (18. mart 1994.), Protjerani bošnjački narod se nije vratio u svoja prijeratna mjesta življenja i gradovi u kojima je nekada bio većina danas su potpuno promijenjene demografske strukture.

Krajnje je vrijeme i nužna potreba ujedinjavanja i ujedinjenja, te aktivnijeg angažovanja svih progresivnih patriotskih snaga u očuvanju i izgradnji Bosne i Hercegovine kao države svih njenih građana i naroda. Vrijeme je za Svjetski Bošnjački Sabor da se zauzme zajednički stav i platforma djelovanja za ubuduće.

Prof. dr. Smail Čekić

Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Prof. dr. Senadin Lavić

Predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice Preporod, Sarajevo

Prof. Emir Ramić

Direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada

Mr. Haris Alibašić

Predsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike

-------------

Bibliography

A partial bibliography on Bosnia and Herzegovina's history, culture/ Djelomična bibliografija o historiji i kulturi Bosne i Hercegovine

Allen, Beverly (1995) Rape Warfare: The Hidden Genocide in Bosnia and Herzegovina and Croatia.Minneapolis. University of Minnesota Press.

Benac, Alojz (1955) Kulturna istorija Bosne i Hercegovine. Narodna prosvjeta, Sarajevo.

Balić, Smail (1994) Kultura Bošnjaka: Muslimanska komponenta. Tuzla.

Balić, Smail. (1952). Etičko naličje bosansko-hercegovačkih muslimana. Gottstein.

Banac, Ivo (1984) The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Ithaca. Cornell University Press.

Banac, Ivo Nation and Ideology: Essays in Honor of Wayne S. Vucinich (eds. Banac I., Ackerman J. G., and Szporluk P.). Boulder. East European Monographs, # 95.

Bašeskija, Mula Mustafa Sevki (1987) Ljetopis: 1746 - 1804. [Chronicle: 1746 - 1804.] Sarajevo. Veselin Maslesa.

Binga, Tone (1995). Being Muslim the Bosnian Way [Paperback]. Princeton University Press.

Cigar, Norman (1995) Genocide in Bosnia - The Policy of 'Ethnic Cleasing'. Texas A&M University Press.

Cushman, Thomas and Mestrovic, Stjepan (1996) This time we knew - Western Responses to Genocide in Bosnia.New York University Press.

Čekić, Smail. (1995) Causes, objectives and extent of the aggression against Bosnia and Hercegovina 1991.-1995. Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca.

Čekić, Smail. (2009) Research of genocide victims with a special emphasis on Bosnia and Herzegovina: problems and issues in scientific theory and methodology. Institute for the Research of Crimes against Humanity and International Law of the University of Sarajevo.

Čekić, Smail. (2005) The aggression against the Republic of Bosnia and Herzegovina: planning, preparation, execution, Book 1. Institute for the Research of Crimes against Humanity and International Law of the University of Sarajevo.

Dizdarevic, Zlatko (1993) Sarajevo, A War Journal. New York. Fromm International.

Donia, Robert (1981) Islam Under the Double Eagle: The Muslims Of Bosnia and Herzegovina, 1878 - 1914. [East European Monographs #78]. Boulder. Columbia University Press.

Donia, Robert and Fine, John (1994) Bosnia and Herzegovina, A Tradition Betrayed. New York. Columbia University Press.

Doubt, Keith (2000) Sociology after Bosnia and Kosovo. Rowman & Littlefield Publishers

Filipović, Muhamed (2004) Historija bosanske duhovnosti (4 sveske), Svjetlost, Sarajevo

Fine, John (1975) The Bosnian Church: A New Interpretation. Boulder. East European Quarterly.

Franjevci Bosne i Hercegovine na Raskrscu Kultura i Civilizacija: (1988) Katalog Izlozbe. [Franciscans of Bosnia and Herzegovina at the Crosroads of Cultures and Civilizations -- Catalogue of the Exhibition)]. Zagreb. MGC.

Friedman, Francine. (1996). The Bosnian Muslims: Denial Of A Nation [Paperback]. Westview Press.

Gutman, Roy (1993) A Witness to Genocide. New York. Macmillan Publishing Company.

Ibraković, Dželal (2008) Bosna, islam - Bošnjaci (etnološko-povijesne skice). Faukultet političkih nauka, Sarajevo.

Imamović, Mustafa (1998) Historija Bošnjaka. Bošnjačka zajednica culture. Sarajevo.

Karahasan, Dzevad (1994) Sarajevo, Exodus of a City. New York. Kodansha.

Klaić, Nada (1989) Srednjovjekovna Bosna: Politicki Polozaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe, 1377 G. Grafički zavod Hrvatske.

Kirsch, Jonathan. Turning a Blind Eye to Genocide in Bosnia. Los Angeles. Los Angeles Times (review)

Kurspahic, Kemal (1997) As Long As Sarajevo Exists. Stony Creek. The Pamphleteer's Press.

Malcolm, Noel (1994) Bosnia:A Short History. London. Macmillan.

Norris, Harry, T. (1993) Islam in the Balkans: Religion and Society between Europe and the Arab World. Columbia.

Pinson, Mark (ed.) (1993): The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia. Cambridge. Harvard University Press.

Purivatra, Atif (1970) Nacionalni i Politicki Razvitak Muslimana [Muslims: Their National and Political Development]. Sarajevo. Svjetlost.

Rieff, David (1995) Slaughterhouse: Bosnia and the Failure of the West. New York. Simon and Schuster.

Stiglmayer, Alexandra (1994) Mass Rape - The War Against Women in Bosnia and Herzegovina.Lincoln. University of Nebraska Press.

War Crimes in Bosnia and Herzegovina - Volume I and II. Helsinki Watch.

Copyright © 2012 Rijaset.

[Manolis]

Данас си неуморан, морам признати, лепо је када човек има инспирацију да покрене 1000 тема у року од сат времена... Ти си наш zru херој...

[Zayron]

Jašta nego istorijska, samo se bojim da samo tako i ne ostane,

jedino ta istorijska činjenica od sve nje cijele što bila, omg!

Nekad bilo pa se spominjalo!

:o :rolleyes:

[Zayron]

No ima i gore, pogledaj koliko je puta Poljska bila od realne postajala

samo istorijskom činjenicom, pa su opet i dan danas svi živi, zdravi i veseli:

I imaju danas državu - Rzeczpospolitu

http://respekt.ihned.cz/c1-36174610-rzeczpospolitu-si-rozvracet-nedame

Polska 990 - 2010

Poland (Polish: Polska), officially the Republic of Poland (Rzeczpospolita Polska), is a country in Central Europe. Poland is bordered by Germany to the west; the Czech Republic and Slovakia to the south; Ukraine, Belarus and Lithuania to the east; and the Baltic Sea and Kaliningrad Oblast, a Russian exclave, to the north. The total area of Poland is 312,679 square kilometres (120,726 sq mi), making it the 69th largest country in the world and the 9th largest in Europe. Poland has a population of over 38 million people, which makes it the 34th most populous country in the world[4] and the most populous Eastern European Member State of the EU.

The establishment of a Polish state is often identified with the adoption of Christianity by its ruler Mieszko I, in 966 (see Baptism of Poland), when the state covered territory similar to that of present-day Poland. In 1025, Poland became a kingdom and in 1569, it cemented a long association with the Grand Duchy of Lithuania, by signing the Union of Lublin, forming the PolishLithuanian Commonwealth. The Commonwealth collapsed in 1795 and Poland's territory was partitioned among Kingdom of Prussia, Russian Empire and Austria. Poland regained its independence as the Second Polish Republic in 1918, after World War I, but lost it again in World War II, then occupied by Nazi Germany and the Soviet Union. Poland lost over six million citizens in World War II, emerging several years later as the socialist People's Republic of Poland within the Eastern Bloc, under strong Soviet influence.

During the Revolutions of 1989, communist rule was overthrown and Poland became what is constitutionally known as the "Third Polish Republic". Poland is a unitary state, made up of sixteen voivodeships (Polish: województwo). Poland is also a member of the European Union, NATO and the Organisation for Economic Co-operation and Development (OECD).

Granice Polski - od Mieszka I do współczesności

Granice Polski 990-2011 - aktualizacja: poprawki w treści i poprawiona jakość filmu HD

[Zawisza]

Žalosna ta istorijska činjenica, uleteli Turci i uvaljali nedonoščadima islam pa im dali kao nekakvu važnost u svojoj imperiji, a onda kad su te Turke balkanski hrišćani nogom u zadnjicu izšutirali 1912 do Bosfora, ostala ta izbezumljena sluđena ekipa što nije umela da napravi državu, nije ni imala pojma šta je država. I pogledaj sad te nakaze od država, Albanija, pa to što zovu Kosovo, Bošnjakistan, zapadna Makedonija, to je ruglo ravno onim prosjacima što pružaju ruku za milostinju na ulici, samo za razliku Turcima i Amerima. Ruglo i slika kako izgledaju ljudi koji posle 500 godina pod čizmom Turske izgube dušu , hoće da budu Turci a nisu, hoće da budu deo hrišćanske civilizacije al nisu ni to...nisu ništa, bezoblična forma koja pokušava da plutajući između paralelnih svetova da sebi nekakvu važnost.

[Zayron]

Žalosna ta istorijska činjenica, uleteli Turci i uvaljali nedonoščadima islam pa im dali kao nekakvu važnost u svojoj imperiji, a onda kad su te Turke balkanski hrišćani nogom u zadnjicu izšutirali 1912 do Bosfora, ostala ta izbezumljena sluđena ekipa što nije umela da napravi državu, nije ni imala pojma šta je država. I pogledaj sad te nakaze od država, Albanija, pa to što zovu Kosovo, Bošnjakistan, zapadna Makedonija, to je ruglo ravno onim prosjacima što pružaju ruku za milostinju na ulici, samo za razliku Turcima i Amerima. Ruglo i slika kako izgledaju ljudi koji posle 500 godina pod čizmom Turske izgube dušu , hoće da budu Turci a nisu, hoće da budu deo hrišćanske civilizacije al nisu ni to...nisu ništa, bezoblična forma koja pokušava da plutajući između paralelnih svetova da sebi nekakvu važnost.

Za BiH je bilo najbolje da je ostala pod Austrougarskom, zlatna aneksija.

http://en.wikipedia....and_Herzegovina

http://wwi.lib.byu.edu/index.php/The_Annexation_of_Bosnia_and_Herzegovina_by_Austria-Hungary

[bosanac]

Žalosna ta istorijska činjenica, uleteli Turci i uvaljali nedonoščadima islam pa im dali kao nekakvu važnost u svojoj imperiji, a onda kad su te Turke balkanski hrišćani nogom u zadnjicu izšutirali 1912 do Bosfora, ostala ta izbezumljena sluđena ekipa što nije umela da napravi državu, nije ni imala pojma šta je država. I pogledaj sad te nakaze od država, Albanija, pa to što zovu Kosovo, Bošnjakistan, zapadna Makedonija, to je ruglo ravno onim prosjacima što pružaju ruku za milostinju na ulici, samo za razliku Turcima i Amerima. Ruglo i slika kako izgledaju ljudi koji posle 500 godina pod čizmom Turske izgube dušu , hoće da budu Turci a nisu, hoće da budu deo hrišćanske civilizacije al nisu ni to...nisu ništa, bezoblična forma koja pokušava da plutajući između paralelnih svetova da sebi nekakvu važnost.

"Nedonoščad,sluđena ekipa".Šta od tebe očekivati osim vrijeđanje.Gledajte šta ja kao musliman moram trpjeti tako samo da ostane zapisano ovo "hriščansko uvažavanje"

Bijedno i žalosno.

[bosanac]

Данас си неуморан, морам признати, лепо је када човек има инспирацију да покрене 1000 тема у року од сат времена... Ти си наш zru херој...

Uvijek na usluzi naročito pred put ka Turskoj...

[Manolis]

Uvijek na usluzi naročito pred put ka Turskoj...

Професија сваког оданог јаничара...

[Желе Зека]

Босном и Херцеговином се увек управљало из неког центра ван ње,сад ће из Брисла.Иначе,мала исправка,Република БиХ је пропала у рату.

[Zayron]

Ovo je trailer, klip pozivnica na proslavu Dana Nezavisnosti Poljske a odlično

ilustruje te strahote kroz koje je Poljska prolazila. Na sreću Poljaci sve to preživješe.

Navodim to kao primjer takve jedne vrlo teške istorije koja se na kraju završila dobro.

Marsz Niepodległości - Zapowiedź 11.11.11

Jak klip nabijen emocijama. Lijep, ilustrativan, poučan i patriotski.

[bosanac]

Bosna i Hercegovina jeste istorijska, i srpska. Volim svoju srpsku Bosnu i Hercegovinu, i Gospod Gospod, Otac i Sin i Sveti Duh, da dadne da sve to jednom bude jedna jedina Srbija, jedan jedini srpski Izrailj! Amin.

Ljubavniku duše moje, milostivi oče, podigni slugu tvojeg u volju tvoju, da k tebi trči kao srna, padajući pred tvojom slavom, tvoje prijateljstvo da mu bude milije od meda i svih dragocenosti.

Divan i lep je sjaj sveta, duša moja ali čezni k tvojoj ljubavi. Molim te, Bože, podaj joj isceljenje, u spoznanju lepote sjaja tvojega. Onda ću da okrepim i da ozdravim i večna radost biće dušoj mojoj.

Uzvišeni, da teče milost tvoja i smiluj se tvom ljubljenom detetu. Koliko sam čeznuo da gledam lepotu slave tvoje. Ovo je čežnja srca mojega: Smiluj se i ne sakrivaj se.

Otkrij se i raširi, moj ljubljeni, šator mira tvojega nada mnom. Prosvetli zemlju u tvojoj časti, onda ćemo da se veselimo i radovaćemo se tobom. Požuri k tvojim ljubljenima, jer došlo je vreme, smiluj se nama kao u dane pravremena.

Hriste Bože, volim te.

Vidovit nisam a nekako sam predosječao da će se Dragi upecati na ovu temu.Samo odakle mi taj predosječaj? 301

[Zawisza]

"Nedonoščad,sluđena ekipa".Šta od tebe očekivati osim vrijeđanje.Gledajte šta ja kao musliman moram trpjeti tako samo da ostane zapisano ovo "hriščansko uvažavanje"

Bijedno i žalosno.

Šta je tu uvredljivo? pa zar nije bilo tako?

evo jedan malo duži tekst iz http://bihinfo.com/aggregator/sources/9?page=2

"Šta je Turska? Turska je jedan mali Balkan, mali Bliski Istok, mala Kavkazija. Mi imamo više Bošnjaka koji žive u Turskoj nego u Bosni i Hercegovini. Više Albanaca žive u Turskoj nego u Albaniji, više Gruzijaca, Čečena, Abhazijaca žive u Turskoj nego u Gruziji, Čečeniji ili Abhaziji… A imamo Kurde, Arape, Turke zajedno." A šta nemamo? Nemamo Armena više...( hoće da kaže hrišćana, moja primedba)

Protekle sedmice vodeći turski mediji, uključujući državnu televiziju TRT i najutjecajnije turske dnevne listove, prenijeli su informaciju o Specijalnom priznanju koje je "Dnevni avaz" dodijelio turskom šefu diplomatije, energičnom Ahmetu Davutoluu (Davutoglu).

Ministar Davutolu je Specijalno priznanje "zaslužio nastavkom svojih aktivnosti na kreiranju nove turske politike na Balkanu, a posebno pružanju podrške našoj državi".

Tim povodom, a zbog potrebe jasnijeg sagledavanja turske politike prema Balkanu i posebno BiH, portal "Dnevnog avaza" donosi tekst sada već čuvenog govora ministra Davutolua na otvaranju konferencije "Osmansko naslijeđe i muslimanske zajednice Balkana danas".

Taj govor bio je predmet brojnih optužbi na račun ministra Davutolua iz Srbije i Republike Srpske, a zbog politike "neoosmanizma", termina koji je konstruirao Darko Tanasković.

Dragi prijatelji, braćo i sestre,

Es-selamu ‘alejkum, ve rahmetullahi ve berekatuhu

Prije svega želim da zahvalim organizatorima za ovu prigodu, što su mi dali priliku da vam se obratim. Prošla sedmica je za mene bila veoma iscrpljujuća. Bio sam u Iraku, Siriji u Cirihu, zbog različitih povoda. A jučer, nakon dugog dana u Iraku, kući smo došli oko 3 sata ujutro i nakon 3 sata odmora došao sam u Sarajevo. Mnogi ljudi su bili iznenađeni. Kazali su mi: ‘Zar nisam umoran?’ Kada sam stigao u Sarajevo, posebno na Baščaršiju, osjetio sam se pun energije. Jer, duh Sarajeva, duh Baščaršije je duh naše historije. Naše zajedničke historije.

Sarajevo nije običan grad. Morate razumijeti taj duh, a onda ćete razumjeti Bosnu i Hercegovinu, i onda ćete razumjeti balkansku civilizaciju. Bez razumijevanja Sarajeva ne možete razumjeti balkansku historiju, ne možete razumjeti balkansku kulturu.

Bosna treba uspjeh!

Prije nego što se dotaknemo detalja o ovoj balkanskoj kulturi, historiji i geografiji, želio bih da čestitam Bosni i Hercegovini iz dva razloga: Jedan je, Bosna i Hercegovina je postala nestalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija od slijedeće godine, a Turska je u potpunosti podržavala Bosnu i Hercegovinu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, jer to pokazuje snagu Bosne i Hercegovine. A mi ćemo nastaviti podržavati Bosnu i Hercegovinu bilo gdje u svijetu. Druga čestitka je zbog pobjede fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina je porazila Tursku. To znači mi smo pobjedili nas. Kada sam gledao posljednju utakmicu sa Bosnom, vjerujte mi, srce mi je bilo podijeljeno. Nisam se osjećao nesretnim kada smo izgubili. Po prvi put nije mi bilo žao. Jer, Bosna treba uspjeh! Zbog samopouzdanja vi to Svjetsko prvenstvo trebate više od nas. I nadamo se još većem uspjehu Bosne i Hercegovine u Južnoj Africi: molićemo se, podržavaćemo i navijati za naše.

Balkan: centar ili periferija Evrope?

Sada, dolazimo do teme kultura Balkana. Pošto je to stvar osmanske ostavštine postaviću dva pitanja: Šta je to karakteristika Balkana koja ga ističe i koje su to istaknute karakteristike osmanske države u historiji Balkana i u svjetskoj historiji? Karakteristike koje ističu Balkan u osnovi su zbog njegove geografije u afro-evro-azijijskim relacijama, a njegova historija je povezana sa njegovom geografijom. Tri karakteristike Balkana mogle bi se identificirati: Prva je – balkanski region je tampon zona u geopolitici, u geopolitici se obično na njeg gleda kao na tampon zonu. Tampon zona na prijelazu iz Evrope u Aziju, od Baltika do Mediterana, čak i do Afrike – od sjevera ka jugu, od istoka ka zapadu – to je jedna geopolitička tampon zona i zona prijenosa. Doći ću do toga šta to znači, zašto je to toliko važno. Zašto ova odlika ima utjecaja na historiju Balkana.

Druga karakteristika je geo-ekonomska. Balkanski region je region prijenosa (transakcija) u geo-ekonomskom smislu. Od vremena grčke civilizacije, drevnih civilizacija, balkanski region je region ekonomske razmjene – od mora do kopnenih puteva Evrope, istočne Evrope, od istoka ka zapadu – bio je i ostao prostor razmjene geo-ekonomije. Treća odlika Balkana je da balkanski region bio region geo- kulturalnog međudjelovanja. Nekoliko kultura su međusobno utjecale jedna na drugu na Balkanu, mnoge migracije, različiti narodi došli su i mješali se jedni s drugima.

Region sa ovakvim karakteristikama, sa ove tri karakteristike: geo-politička tampon zona, geo-ekonomska zona prijenosa i geo-kulturološke interakcije – vi imate dvije alternativne sudbine u historiji: možete biti ili centar svjetske politike ili ćete morati biti žrtve svjetskog natjecanja i biti periferija neke druge sile. Stoga, Balkan je ili jedna uspješna priča ili priča neuspjeha i žrtve ovoga natjecanja. U historji, zbog ovih odlika, danas naprimjer, kada govorimo o Balkanu, uobičajeno mislimo da je balkanski region periferija Evrope, ne centar Evrope, već periferija

Evrope. Da li je balkanski region zaista periferija u geografskom smislu? Ne! Ustvari, balkanski region je usred jedne od najstrateškijih centara afro-euro-azije. Zašto je on postao, zašto imamo takvu percepciju periferije?

Osmanska historija je historija Balkana

Ako biste, naprimjer, upitali Mehmed-pašu Sokolovića, on vam ne bi rekao da je Sarajevo ili Solun periferija Osmanske države, ili periferija Evrope. On bi smatrao da je ovo upravo centar svega. I, to je bilo tačno. Stoga, pogledajte historiju! Prva grčka država, imperijalna država mogli bismo kazati, koja je izniknula iz balkanskog regiona bilo je Aleksandrovo carstvo. Ono je poniklo na Balkanu, ali centar Aleksandrovog carstva nije bio Balkan, nije bilo Aleksandrija, sve prijestolnice cara Aleksandra bile su u Anadoliji, u Egiptu, u Iranu i Afganistanu. Ta carevina se pojavila na Balkanu, ali je centar Aleksandrove carevine nije bio na Balkanu. U Rimskom carstvu, i u Istočnom i Zapadnom rimskom carstvu, balkanski region bio je periferija: rimski car bi na Balkanu provodio samo onaj dan kada bi odlučio da ima vojni napad ili u pripremama za odlazak u Aziju.

On balkanski region nije smatrao centrom. Jedina iznimka širom historije u tom smislu je Osmanska država. Tokom Osmanske države, taj dio, balkanski region, postao je centrom svjetske politike. Ovo je zlatno doba Balkana. Ja ovo ne govorim zbog toga što smo mi nasljednici osmanske baštine, već zbog toga što je ovo historijska činjenica.

Ko je vodio svjetsku politiku u 16. stoljeću? Vaši preci! Nisu svi oni bili Turci! Neki su bili slavenskog porijekla, neki albanskog, neki čak konvertiti grčkog porijekla. Ali, oni su vodili svjetsku politiku. Mehmed paša Sokolović je dobar primjer. Da nije bilo Osmanske države Mehmed paša Sokolović bio bi siromašni, zaostali, srpski seljak koji bi možda imao malu farmu ili štagod da je imao, u to vrijeme, u tom dijelu svijeta. Ali, zahvaljujući Osmanskoj državi, on je postao lider u svjetskoj politici. Stoga, osmanska historija je historija balkanskog regiona. To je historija centralne uloge Balkana u svjetskoj politici. I to ne samo u političkom smislu.

Svi glavni trgovački putevi vodili su preko Balkana u to vrijeme. Solun je postao centar ekonomske aktivnosti. Prije toga Solun je bio jedan mali grad, ali u osmansko vrijeme Solun je postao glavni trgovinski centar. Sva trgovina Mediterana išla je preko Soluna. Pratite migracije Jevreja, moći ćete shvatiti tokove novca. Zašto je Solun postao grad sa najvećom židovskom zajednicom od 16. do 18. stoljeća, čak i u 19. stoljeću značajan broj populacije Soluna bili su Židovi. Šta su oni tu radili? Bili su bankari i bavili se trgovinom. Sva trgovina iz Soluna ka sjeveru, ka euro-aziji, mediteranska ekonomija, do euro-azijske ekonomije, administrirana je iz Soluna i Istanbula. Isto tako, Beograd. U četrnaestom stoljeću Beograd je bio poput svakog, ne sela, već manjeg grada. Ali za vrijeme Osmanske države Beograd je postao centralni grad, ključni grad, Dunava, centralne Evrope, u ekonomskom smislu, u kulturološkom smislu, bilo je stotine džamija i crkava. Sarajevo je čudo, kao neka minijatura ovog nasljedstva.

Ako shvatite Sarajevo, možete razumjeti svu osmansku historiju, jer možete reći: postoje ljudi koje ako shvatite, shvatićete to stoljeće. Ako shvatite Hegela, razumjećete njemački mentalitet 19. stoljeća. To je poput nekog prototipa cjelokupnog mentaliteta. Isto tako, Sarajevo je prototip osmanske civilizacije. Sarajevo je bilo prototip rasta Balkana. Slično tome, kasnije u 19. stoljeću Kavalalı Mehmed Ali-paša je bio Albanac. Ali, on ne samo da je postao jedna od vodećih figura osmanske države tog vremena. On je osnivač modernog Egipta. Da nije bilo osmanske tradicije, Egipćani ne bi vidjeli jednog Albanca u svom životu, a Kavalali Mehmed Ali-paša bi u najboljem živio negdje na Balkanu kao jedna inteligentna osoba. Stoga su vodeće figure kao prototipi te civilizacije. Šta mi iz ovoga možemo naučiti? Balkanski region ima svoju sudbinu zbog ovih geo-političkih, geo-kulturalnih i geo-ekonomskih faktora: ili će balkanski region biti centar svega ili žrtva svega.

Duh Sarajeva je duh koegzistencije

Zašto je nakon 19. stoljeća balkanski region podijeljen i od tog vremena, kadgod govorimo o Balkanu, govorimo o podjelama, sukobima i svemu tome. Ne o civilizaciji, jer odsutnost geo-kulturalne interakcije znači sukob kultura. Odsustvo geo-ekonomske razmjene znači ekonomsku stagnaciju. Odsustvo političke moći i vlasti znači postajanje tampon zonom svih mogućih sukoba. Sada je vrijeme obnove, kada ćemo nanovo otkriti duh Balkana.

Koji tip politike bismo trebali implementirati s ciljem da postignemo ovo? Prvo, kako bi geo-političku tampon zonu pretvorili da balkanski region ne bude žrtva konflikata – moramo stvoriti novi osjećaj jedinstva u našoj regiji. Moramo ojačati regionalnu saradnju i zajednički regionalni osjećaj. Ako pogledate u historiju, mi smo ljudska bića, ne živimo u raju.

Poput historije ljudska bića su ozbiljna ili historija je ozbiljna poput ljudskih bića. Mi nismo životinje, na nama je da odlučimo da učinimo nešto. Isto tako historija je ozbiljna i ovisi iz kojeg dijela historije uzimate odabir da biste ga danas interpretirali. Balkanska historija nije samo historija konflikata, tokom 15. do 19. stoljeća, balkanska historija bila je priča uspjeha. Mi možemo ponovno uspostaviti ovaj uspjeh stvarajući novu regionalnu vlastitost kroz kreiranje nove multikulturalne koegzistencije i nove ekonomske zone. Multikulturalna koegzistencija je veoma važna.

Jer uspon civilizacije može biti shvaćen jedino kroz analiziranje struktura gradova i kulturološkog života u njima. Ako je jedan grad homogen, to znači da ta civilizacija nije dovoljno raznolika i bogata. U doba prije Rimskog carstva, grad Rim je bio pun Rimljana, ali kasnije kada se uspostavilo Rimsko carstvo Rim je postao kozmopolitski grad. Na Balkanu, jednako tako, Istanbul i mnogi drugi gradovi, su bili multi-kulturalni, gdje se živjelo zajedno. I zbog tog jakog kulturološkog bogatstva dogodio se porast u međusobnom utjecaju.

Zaostajanje je izazov. Ono što je 1990-tih bilo, oni koji su organizirali masakre u Srebrenici i širom Bosne i Hercegovine su bili barbari koji nisu htjeli tolerirati razlike u kulturološkom smislu. Duh Sarajeva je duh koegzistencije, duh zajedničkog života.

Osnovni parametri vanjske politike Turske?

Zašto Turska mora igrati ulogu? Zašto sam ja došao u Bosnu na manje od 24 sata? Zato što je Bosna u veoma kritičnoj transformacijskoj etapi. Želimo da iskažemo solidarnost sa Bosnom i Hercegovinom. Želim da pokažem da smo mi ovdje. Mi smo sa Bosancima i dalje ćemo biti sa Bosancima.

Zašto je ova tranzicija tako važna? Jer, teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, političko jedinstvo Bosne i Hercegovine treba biti zaštićeno s ciljem da imamo sigurnost u našem regionu. Ako Bosna i Hercegovina nije sigurna i stabilna, ne možemo imati sigurnost i stabilnost na Balkanu. Tursko viđenje ovog regiona jeste da se nanovo uspostavi novi balkanski region zasnovan na razumijevanju i političkom dijalogu. Rješavanje pitanja političkim dijalogom će pospješiti ekonomske odnose i kulturološku koegzistenciju i harmoniju.

Hiljadu devesto devedesetih smo se suočili sa mnogim poteškoćama u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Makedoniji – a kada su se te teškoće desile - gdje su ovi ljudi okretali svoje lice, Bošnjaci, makedonski Albanci, Turci, Kosovari? Gdje su se okretali? Prema Turskoj! To je historijski odnos. Dopustite da vam navedem primjer iz analogije koju sam načinio na početku obraćanja. Karakter političke tampon zone, geo-kulturološke interakcije i geo-ekonomske razmjene – ovo su iste karakteristike Iraka i Afganistana. Zašto smo imali probleme u Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini, u Iraku i Afganistanu?

Jer sve ove države su bile mini-modeli tih regiona. Bosna i Hercegovina je jedna vrsta malog Balkana. Imate Bošnjake, katolike, pravoslavce, Hrvate i Srbe žive zajedno kao jedna minijatura Balkana. Isto tako Irak je jedna vrsta malog Bliskog Istoka: Arapi, Kurdi, Turkmeni, ši’ije, sunnije itd. Afganistan je jedna vrsta male Kavkazije ili Centralne Azije: Tadžici, Peštuni, Hazari… Stoga ove zemlje su ključne zemlje. Ako se s njima bude rukovodilo na odgovarajući način, moćete upravljati regionom. Ako ne uspijete, imaćete regionalnu krizu.

Bosna i Hercegovina je naša odgovornost!

Šta je Turska? Turska je jedan mali Balkan, mali Bliski Istok, mala Kavkazija. Mi imamo više Bošnjaka koji žive u Turskoj nego u Bosni i Hercegovini. Više Albanaca žive u Turskoj nego u Albaniji, više Gruzijaca, Čečena, Abhazijaca žive u Turskoj nego u Gruziji, Čečeniji ili Abhaziji… A imamo Kurde, Arape, Turke zajedno. Zašto ovo imamo? Zbog ove osmanske ostavštine! Za sve ove muslimanske nacije Balkana, Kavkazije i Bliskog Istoka, Turska je neka vrsta sigurnog utočišta, domovina, da! Najvišu dobrodošlicu imate. Anadolija pripada vama draga naša Bosanska braćo i sestre. A i mi smo sigurni da je Sarajevo naše! Kada kažem da je Anadolija vaša, to znači: ako hoćete doći, dođite! Ali mi želimo da vi budete sigurni i postojani ovdje kao posjednici Sarajeva i Bosne i Hercegovine! Zbog toga moramo biti oprezni. Ono što se dešava u Bosni i Hercegovini je naša odgovornost!

Prošle sedmice intenzivirali smo naše napore vezane za Bosnu i Hercegovinu. Kada sam se sreo sa Hilary Clinton u Cirihu u vezi armenijskog pitanja, potegao sam bosansko pitanje. Više smo razgovarali o Bosni nego o armenijskom pitanju u Cirihu. A onda je predsjednik Haris Silajdžić došao u Ankaru i mi smo imali mnogo aktivnosti prošle sedmice, a ja sam promijenio sve svoje rasporede i odlučio da dođem u Sarajevo, a odavde putujem u Albaniju. Jedan zapadni diplomata me je pitao: zašto vršite “desant” u pogledu ovog pitanja? Tj. zašto se uplićete u Bosni i Hercegovini, poput padobranaca, odjednom, samo u sedmici dana?

A ja sam našem ambasadoru koji mi je prenio ovu vijest i pitanje rekao da mu odgovori: Mi u Bosnu nismo išli sa padobranima, već s konjima, i tamo ostali sa Bosancima dijeleći istu sudbinu. Da, štagod da se desi na Balkanu, Kavkaziji i Bliskom Istoku – to je naš problem. Ja sam jedan dan u Iraku, drugi dan u Azerbejdžanu, slijedeći dan u Bosni, kao ministar vanjskih poslova – štagod da se desi to je u agendi i programu naše vanjske politike.

Ako nema reda, plaćat ćemo cijenu!

Kada sjedim u Ankari i načinim krug od hiljadu kilometara, tu ima 23 zemlje – sve one su naša rodbina i očekuju nešto od nas. Ako načinimo krug od 3 hiljade kilometara, tu je 72 zemlje i svaki dan u našem uredu u ministarstvu vijest može doći iz bilo koje od ovih zemalja koja će promijeniti naš raspored. U junu sam bio u sjevernom Afganistanu, u Mazarišerifu, Belhu, Džandženizu. Posjetili smo šest gradova. Zapadne diplomate obično kada idu u Afganistan posjete samo Kabul i vraćaju se nazad. Samo turski ministri mogu posjetiti šest gradova u Afganistanu bez ikakve poteškoće. Jer, poput Bosne, Afganistan je naša zemlja. Ja se u Afganistanu ne osjećam strancem. U Mezarišerifu, guverner Belha, sjedio je do mene na sastanku i osjećao se slobodnim da kaže: Ministre, treba mi škola, bolnica, park. Ja sam pozvao TIKA koordinatora i rekao mu da to pribilježi. Naši novinari su bili iznenađeni, rekli su: on vam se obraća kao da ste afganistanski ministar, ili kao da je guverner Konje.

Da! On smatra da ja to moram učiniti. Za njega je Turska velika, turski ministar ima kapacitete bez ograničenja i mora to učiniti, to je historijsko breme. Nakon dvije-tri sedmice, sa jednom delegacijom sam otišao u Sandžak, Novi Pazar. I tamo, narod Sandžaka i onog crnogorskog dijela, su kazali: treba nam klinika, škola, trebamo to, trebamo ovo. Misle, da, Turci su odgovorni da učine sve ove stvari. Jadni Turčin! Ne znam kako da to učinimo, ali moramo to učiniti.

U pravu su! Za njih Turska nešto znači. Za njih je Turska mjesto gdje mogu pronaći utočište. Turski narod i turski državnici su ljudi koji moraju pronaći rješenje. Mi ne možemo biti slabi iz njihove perspektive. Stoga, naša vanjska politika mora biti praktična. Ništa ne možemo ignorisati. Naprimjer, vi znate, Bosanac i neko iz Dagestana, vi ste tako daleko jedan od drugog. On je ruski građanin, ili Azer sa Kaspijskog regiona i Bošnjak u Bosni. Ali u apartmanu u Turskoj, Bošnjak i Azer, Albanac i Egipćanin, žive zajedno. Možda smatrate da ste daleko, ali u Turskoj ste u istoj kući, zbog ovog historijskog odnosa. Stoga, naša vanjska politika ima namjeru da uspostavi red u svim regionima koji nas okružuju: na Balkanu, Kavkaziji i Bliskom Istoku. Jer, ako nema reda, onda ćemo mi plaćati cijenu!

Reintegrisat ćemo Balkan!

Za Zapadnjaka ili nekog diplomatu iz drugog dijela svijeta, Bosansko pitanje je tehničko pitanje koje se treba rješavati. Treba odraditi ovo, ne smije se uraditi ovo… poput tehničkog diplomatskog procesa. Za nas to je priča života i smrti! To je toliko važno! Teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine za nas je u istoj mjeri važan kao teritorijalni integritet Turske. Prosperitet i sigurnost Sarajeva nam je važan kao i sigurnost i prosperitet Istanbula – ovo nije samo osjećaj i odgovornost državnika, ovo su osjećaji i emocije bilo kojeg Turčina koji živi u bilo kojem dijelu Turske.

Danas sam to pričao vašim liderima ovdje. Bila su dva velika spontana mitinga, demonstracije u Turskoj, veoma velike, koje ja u svom životu pamtim. Sjećam se dobro jedne, bila je 1993. godine. Na medijima je prenijeta vijest da Srbi koriste hemijsko oružje u napadu na Goražde. Vijest je objavljena u 7 ili 8 sati navečer. Ne hiljade, već stotine hiljada ljudi su se okupile na Taksimu (trg u Istanbulu) spontano. Da se od njih zatražilo da pješaće do Bosne te noći, ne bi razmišljali ni da kući odu, istog momenta bi krenuli prema Bosni sa takvim emocijama.

Ovo je način na koji smo mi vezani jedni za druge. Ukratko, naša historija je ista, naša sudbina je ista i naša budućnost je ista. I poput 16. stoljeća, kada se dogodio rast osmanskog Balkana kao centra svjetske politike, mi ćemo učiniti da Balkan, Kavkazija i Bliski Istok, zajedno sa Turskom postanu centar svjetske politike u budućnosti. Ovo je cilj turske vanjske politike i mi ćemo ovo postići. Mi ćemo reintegrisati balkanski region, Kavkaziju, Bliski Istok na osnovu principa regionalnog i globalnog mira ne samo za sve nas, već za cijelo čovječanstvo.

Mnogo vam hvala što ste me pozvali i Allah emanet!

Šta je Turska?

Turska je jedan mali Balkan, mali Bliski Istok, mala Kavkazija. Mi imamo više Bošnjaka koji žive u Turskoj nego u Bosni i Hercegovini. Više Albanaca žive u Turskoj nego u Albaniji, više Gruzijaca, Čečena, Abhazijaca žive u Turskoj nego u Gruziji, Čečeniji ili Abhaziji… A imamo Kurde, Arape, Turke zajedno. Zašto ovo imamo? Zbog ove osmanske ostavštine! Za sve ove muslimanske nacije Balkana, Kavkazije i Bliskog Istoka, Turska je neka vrsta sigurnog utočišta, domovina, da! Najvišu dobrodošlicu imate.

Osmanska država i osmanska ostavština?

Mi hoćemo da imamo jedan novi balkanski region zasnovan na političkom dijalogu, ekonomskoj saradnji i oslanjanju, te kulturološkoj harmoniji i toleranciji. Ovakav je bio osmanski Balkan. Mi ćemo ponovno uspostaviti ovakav Balkan. Mene ljudi zovu neo-osmanistom, stoga se ja rijetko pozivam na osmansku državu u bilo kojem pitanju vanjske politike, ali ono što želim da potcrtam jeste osmanska ostavština, baština, zavještanje kao neku vodilju. Vijekovi osmanske uprave na Balkanu bile su priče uspjeha, a danas ih mi moramo ponovno otkriti!

_________________

[Владан]

Енизе до којег кољена познајеш своје поријекло?

[modran1458]

Шта је по мени важн?Важно је то да Босна и Херцеговина има српски индетитет.Сви покушаји да се ово паче земље истргне из тог бића имају за последицу велику муку и страдање нашег народа.Језик је тај који свједочи да је народ један.То не може бити нико други до Српски род.Ја ово не кажем са жељом да морају сви бити Срби али не значи да ако ријешим да се не зовем именом српским треба дда мрзим то што сам био.Историја као наука је варљива ствар.Ја чак и не вјерујем у сва историска писанија јер увјек је писано онако како је нечији интерес.Босна са Србијом добија своју пуноћу.А та мржња која Босну краси има дубок коријен и засијана је давних дана муслиманима причом да ће "Бвалси" уништити муслимаско царство а код Срба тортуром која нема везе са људскости и вјером.