Pisma o Muhamedanstvu

[karadjordje]

PISMO I.

Ti si me tako ubjedljivo molio, ljubljeni moj druže, da ti napišem o prevashodstvu hrišćanske vjere nad muhamedanstvom; ti si mi tako živo prikazao tvoj nezgodan položaj kada se u društvu muhamedanaca kojima komanduješ zapodjene diskusija o vjeri, da sam se ja napokon odlučio da udovoljim tvojoj želji, ali sam jedno vrijeme odlagao njeno ispunjenje. I evo danas, samo što sam se vratio sa jutarnje službe na Vrbice, sa radosnom grančicom palme u rukama, pred vratima me je dočekao oficir - Tatarin kojeg si poslao i u tvoje ime me pitao da li ima neko pismo za tebe. Priznajem, ja sam to doživio kao znak s visine i, ne gubeći ni jedne minute, sjeo da ti pišem. Neka ti, pomislih, tvoj poslanik, ne znajući sam šta mu je povjereno, donese prvo pismo o predmetu koji se tiče njegovog vlastitog spasenja.

Neka Gospod, Koji svim ljudima želi da se spasu i u razum istine priđu, daruje da i ova čeda Avramova, po Izmailu i Agari, poznaju na koncu - Ko je uistinu bio Sin Davida i Avraama, Kojeg oni sami priznaju za velikog proroka! Neka i oni jednom, oponašajući djecu jevrejsku, zajedno sa nama zapjevaju: Osana Sinu Davidovu! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje! Osana na visini! (Mt. 21:9). I On, Kojem, bez obzira na Njegovo zemaljsko smirenje, horovi angelski neprestano pjevaju: "osana!", On će sići, po nepobitnom Njegovom obećanju, ka onima koji Ga zovu u ime Gospodnje, samo ako budu spremni da Ga prihvate sa otvorenim srcem, sići će i nastaniti se kod njih sa Ocem Svojim nebeskim! (Jn. 14:23). U taj dan, kao što je nekada govorio On učenicima Svojim na posljednjoj večeri sa njima, u taj dan, od prekomjerne svoje radosti, neće Ga više ni za šta pitati (Jn. 16:23), to jest, neće radoznalo ispitivati: da li je stvarno On - Sin Božiji? Nego će, dobivši u svom srcu izobilno izlivenog Duha Božijeg, sami osjetiti da su djeca Božija i pojmiti da je samo Bog, tijesno se sjedinivši sa nama, mogao uzvisiti ljude do toliko blaženog njihovog usinovljenja.

O, kakav će to trenutak biti, druže moj, ako se ikada desi! Bojim se samo da mi hrišćani, grijesima svojim, koji sablažnjavaju našu braću, sami ne pravimo prepreke njihovoj duševnoj koristi! Molićemo se da Gospod upotrijebi, makar i nedostojna oruđa, za njihovo spasenje; jer On najbolje zna kakvu će iz svakoga izvući korist. A mi ćemo, sa djetinjim smirenjem i bez ikakvog uzdizanja, ništa ne pripisujući svome sitnom razumu, samo ispričati jedan drugom ono što nam leži na srcu, i ja ću, pamteći pitanja koja sam slušao od tebe, nastojati, prema svom razumijevanju, da im udovoljim, oslanjajući se na istine vjere.

Tešku si mi, ipak, obavezu zadao, ljubljeni druže, tešku ne toliko što se tiče suštine predmeta, zato što neću od sebe i neću svoje izlagati u pismima tebi, koliko u odnosu na one kojih se predmet tiče: jer stvar se dotiče vjerovanja bliskog njihovom srcu, a ne bih htio da ih povrijedim - ne samo riječju, nego čak ni za njih neprijatnom mišlju. Ja bih htio da me oni razumiju i uvjere se da me samo iskrena ljubav prema njima pokreće da govorim, uprkos mojoj vlastitoj želji, iako savršeno u skladu sa mojim osjećanjima; a čista ljubav - može li koga povrijediti? Ako ja stojim na ivici ambisa i ako me neko snažnom rukom odgurne odatle, mogu li ja to smatrati nepriličnim? Ili, ako neko ko zna da se u čaši slatkog vina krije otrov izbije tu čašu iz moje ruke - zar ću to smatrati drskošću? A ako se prema tome u slučajevima koji se tiču spasavanja prolaznog ovozemaljskog života takvo upozorenje prihvata sa blagodarnošću, - može li se negodovati na čovjeka koji se brine o spasenju bližnjega svog, na svu vječnost? A kada sam istinski ubijeđen, kao što me u tome uvjerava Sveto Pismo, da nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti (Dj. Ap. 4:12) osim blagoslovenog imena Gospoda našega Isusa Hrista, i da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; i da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca (Flb. 2:10-11), zar na meni ne leži sveštena obaveza, i zar nije dug savjesti svakog vjernika da upozna sa ovim spasiteljnim imenom one koji u nj ne vjeruju iz neznanja?

Slušam, ne bez straha, tužna razmišljanja nekih ljudi iz obrazovanog svijeta: "Sramota je mijenjati vjeru otaca! U svakoj vjeri je moguće spasiti se; neka svako slijedi onu u kojoj se rodio i ne sramoti sebe nepostojanošću!" Kako tako može? Kako može biti jedno te isto - biti hrišćanin, jevrej ili muhamedanac? I to drzavaju da govore ljudi na koje je stavljen pečat imena Hristovog, koji su iskupljeni Njegovom Krvlju, koji se koriste plodovima Njegovog blagodatnog vaskrsenja! Ali zar je jedno te isto - vjerovati u Hrista kao u Boga (jer samo na ovom neophodnom uslovu je zasnovano naše spasenje), ili, zaboravivši ovu osnovnu istinu, priznavati Hrista samo za čovjeka, mada i proroka, kao što rasuđuju o Njemu muhamedanci? Ili i još, što je užasno i izgovoriti, huliti na Njega kao jevreji, čiji su Ga preci raspeli? Zar ovakvo strašno razmišljanje ne razobličava savršeno odsustvo vjere, ili savršeno neznanje onoga u šta bi trebalo vjerovati? A kako drugačije usaglasiti, u obrazovanom umu, takve protivrječnosti, od kojih se čovjek, čim ih postavi jedne pored drugih, sa užasom udaljava? Prema tome, može li hrišćanin, ako ima trunku savjesti, sebe nazivati ovim sveštenim imenom, ako govori da se mirne duše može ostati u zakonu Muhamedovom, bez poznanja svjetlosti Hristove? A da li hrišćanin, koji duboko vjeruje da je nemoguće spasiti se inače osim kroz ovu vjeru u Hrista, može li on mirne savjesti da ostane ravnodušan prema nevjerju drugih? Zar ne treba on da nastoji da ubijedi muhamedance, ne samo u moralna načela, koja nikom nisu strana, nego u najkorjenitiju istinu, koja služi kao temelj za sve ostale, u Božanstvenost Gospoda našega Isusa Hrista?!

Ali na koji način? - Tebi će se učiniti čudnim moj odgovor: tako što će prije toga postati iskreni muhamedanac! Isto kao što ni jevreja nije moguće drugačije obratiti ka svjetlosti Hristovoj, prije nego što ne postane istiniti Izrailjac, i pažljivo ispita sve ono što se u knjigama proroka govori o obećanom Mesiji, jer: Istražujete Pisma, jer vi mislite da u njima imate život vječni; a baš ona svjedoče o Meni (Jn. 5:39).

I zaista, ja sam vidio da se jedan učeni jevrejski rabin upravo na taj način obratio. A šta sa svoje strane treba da uradi muhamedanac da bi se obratio? - Da izuči Kuran i poslije toga ga uporedi sa istinama Starog i Novog Zavjeta iz kojih je Muhamed crpio svoje izreke, kako bi ustanovio da li je on vjerno predao ono o čemu je slušao od drugih, i na osnovu toga hladnokrvno prosudi - do kog stepena se može vjerovati Muhamedu i u njegovim vlastitim riječima? Za to vrijeme, strogo ispunjavanje moralnih pravila Kurana, u kojima ima i mnogo toga korisnog, pripremiće čovjeka za prihvatanje viših istina, i moralnih i dogmatskih.

Bilo bi mi veoma drago da moja pisma dođu do uha i srca muhamedanaca koji su po svom obrazovanju jednaki Rusima, po svemu osim po hrišćanstvu. Njihovo duhovno stanje mene mnogo više boli nego što je to slučaj sa njihovom sabraćom koja, ne razmišljajući o svojim osjećanjima, u dubini svog neznanja umiju samo da uzvikuju "nema Boga osim Allaha, i Muhammed je njegov prorok!", ali zato strogo ispunjavaju njegove zapovijesti. Ako prema riječima Apostola Pavla neznabošci nemajući zakona čine od prirode što je po zakonu (Rim. 2:14), lako može da se desi da svuda dejstvujuća blagodat Božija, ranije ili kasnije, probudi njihovu savjest, a smireno njihovo poslušanje, makar i slijepo, pripremiće srce za još brže poslušanje onoj svijetloj istini, bez koje nema spasenja i koja će pred njima jasno stati u dan kada Bog kroz Isusa Hrista bude sudio sva tajna djela ljudska (Rim. 6:16) i kada će se, po Njegovom vlastitom uvjeravanju, pokazati znak Sina Čovječijega na nebu; i tada će proplakati sva plemena na zemlji; i ugledaće Sina Čovječijega gdje dolazi na oblacima nebeskim sa silom i slavom velikom (Mt. 24:30). Ali oni koji su se okoristili plodovima obrazovanja samo da bi odstupili od vlastitog predanja i pod maskom svjetskog obrazovanja iz obje vjere podjednako prenebregavaju ono što im nije po ukusu i mislima, oni koji na takav način plivaju po burnom moru strasti, daleko od obje obale, na trošnom čamčiću samouvjerenosti i slijepe ravnodušnosti - kakvog drugog pristaništa oni mogu da se dokopaju, ako ne pakla? Za njih se pomolimo, druže moj, njima sa obale pružimo spasilačku ruku, radi našeg sopstvenog spasenja, i ako se barem jedan od njih obrati ka istini, biće o njemu radost na nebu, kao i na zemlji, prema riječima Gospodnjim: Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu zbog jednoga grješnika koji se kaje, negoli za devedeset i devet pravednika koji nemaju potrebe za pokajanjem (Lk. 15:7).

Tiflis, 16. marta 1847. godine

[karadjordje]

PISMO II.

Obećao sam ti, druže moj ljubljeni, da ću nastaviti pisma o istom predmetu čim se vratim u sjevernu prijestonicu, i evo sad žurim da održim zadatu riječ, iako ne znam kako i kada će ovi redovi dospjeti do tebe. Ti si sad u najvećem žaru ratnih dejstava, tamo gdje najviše kipti sav fanatizam muhamedanstva, uz pokliče: "nema Boga osim Allaha, i Muhammed je njegov prorok!". Možda je baš sad vrijeme da ti istorijski objasnim ko je bio ovaj prorok i na koji način je položio takav ognjeni početak svoje propovijedi, tako da se i poslije dvanaest vijekova ona još uvijek silno razgara, i to uvijek uz zveket oružja. To može biti korisno ne samo za tebe, nego i za pristrasne sljedbenike ove propovijedi, zato što, ne razobličivši pred njima lice njihovog proroka, uz dužno poštovanje prema njihovim osjećanjima, neće se moći pristupiti njegovom učenju ili Kuranu, kako bi se razotkrila istina.

Prema tome, ko je bio Muhamed? Odgovaraću riječima jednog skromnijeg arapskog pisca, Abulfede, da ne bih utonuo u visokoparne govore sinova Istoka koji su glorifikovali načelnika njihove vjere. Muhamed potiče od Avraama, u trinaestom pokoljenju; ova pokoljenja su isto tako pomno proučena kod Arapa, koliko kod nas rodoslovlje jednog drugog Sina Avraamovog, Koji potiče od zakonite njegove žene Sare, a ne od robinje Agare, koja je uklonjena iz Patrijarhovog doma, prema riječima Svetog Pisma, da rod njezin ne bi imao naslijeđe sa djecom obećanja, rođenom od slobodne (1 Moj. 21:10). Ti me razumiješ, ljubljeni druže, i znaš da ja govorim o Gospodu našem Isusu Hristu, u licu Kojeg je Bog obećao blagoslov svim narodima zemaljskim, i Koji je takođe bio sin Avraamov, ali po Isaku (1 Moj. 22:18). Izuzetno je proročanstvo o Izmailu i njegovom potomstvu, baš u istih onih Pet Knjiga Mojsijevih, za koje sam Muhamed veli da im se neizostavno treba vjerovati, višekratno ih pominjući u svom Kuranu, i ne znajući da riječi Mojsijeve na njega ukazuju: "Taj će biti čovjek divalj; ruke njegove na svih i ruke sviju na njega, i pred licem sve braće će se useliti i u veliki narod izrasti" (1 Moj. 16:12, 21:18). Nije li se sve ovo zbilo sa divljim arapskim plemenom, koje je vojevalo sa čitavom vaseljenom, u dane Kalifata i propovijedi Kurana?

Muhamed je porijeklom iz slavnog plemena Koreišita, kojem je bilo dato isključivo pravo da u Meki čuva glavno njihovo svetilište Kabu, ili dom Avraamov; djed njegov El Motaleb, prema tajnom predosjećanju buduće slave mladenčeve, nadjenuo mu je ime Muhamed, tj. slavni, kakvo ime do tada nije nosio niko u njihovoj porodici. Ovo gromko ime je kasnije poslužilo da se kod sljedbenika Kurana oformi čudno i ni na čemu zasnovano mnenje, koje im je i sam Muhamed nametnuo. Naime, on u LXI glavi svog Kurana (st. 6) govori kako je navodno Isus, sin Marije, rekao sinovima Izrailjevim: "ja sam Božji Poslanik (poslat vama) da utvrdim Tevrat (Petoknjižje Mojsijevo) koji je objavljen prije mene, i da vas obradujem poslanikom koji će doći poslije mene, a čije će ime biti Ahmed, tj. slavni". Na čemu je ove riječi zasnivao Muhamed? - U Jevanđelju kod Jovana piše kako je Gospod, opraštajući se sa učenicima, rekao: I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog Utješitelja da prebiva s vama vavijek, Duha Istine (Jn. 14:16). Dalje je govorio i o dejstvima Njegovim: A kada dođe Utješitelj, koga ću vam ja poslati od Oca, Duh Istine, koji od Oca ishodi, On će svjedočiti za mene (Jn. 15:26). I kakvu je vezu Muhamed mogao uspostaviti između ovog obećanja našega Spasitelja i svog poslanstva? - Evo kakvo: na grčkom jeziku se riječ "utješitelj" izražava riječju paraklitos, a "slavni" riječju periklitos, i ovom sličnošću riječi po zvučnosti se okoristio novo-zakonodavac, kako bi na sebe uputio proročanstvo.

Da li je pošteno ovo? - O tome ostavljam da sude njegovi sljedbenici, jer su i Jevanđelje i Kuran pred njima, i glavne stihove sam im ukazao; uostalom, istina se pokazala i iz samih dejstava obećanog poslanika. Gospod je otvoreno ukazivao da će Utješitelj posvjedočiti o Njemu isto ono što je i Sam o Sebi svjedočio, tj. da je On istiniti Sin Božiji, ravan Ocu, i to je apostolima zapečatio Duh Sveti, obilno se izlivši na njih; a onaj koji je nepravilno na sebe primjenio riječi Hristove, nije Mu ukazao odgovarajuću slavu i čast, jer sam nije bio prosvećen Duhom istine, bez Kojeg niko ne može poznati Sina Božijeg i kroz Njega doći nebeskom Ocu (Jn. 14:6).

Vraćam se sada Muhamedovom životu. Nekoliko dana posle rođenja on biva lišen oca i vaspitava ga njegova dojilja u pustinji. Tamo su jednom, prema arapskim navodima, dva čovjeka u bijelim haljinama spustili mladenca na zemlju, razdrljili mu odjeću na grudima i na njih stavili nešto nebesko. Uplašena dojilja je požurila da vrati šestogodišnjeg dječaka majci, koja je uskoro posle toga umrla i on je ostao u rukama svoga stogodišnjeg djeda sve do njegove smrti. Ujak Abu-teleb mu je zamijenio roditelje; ali svo naslijedstvo Muhamedovo, sina Abdalinog, sastojalo se od pet kamila i jedne etiopljanske robinje. Abu-teleb, koji se bavio trgovinom, nastojao je da svoje znanje i iskustvo preda mladom sestriću, te ga je zbog toga uzimao sa sobom na svojim dalekim karavanskim putovanjima po Siriji. Muhamed je tada imao 13 godina, ali je njegov razum daleko prevazilazio uzrast, i neobične sposobnosti, spojene sa izuzetnom naočitošću, nagovještavali su u njemu neko neobično predodređenje. To je nehotice porazilo i nastojatelja jedne hrišćanske obitelji u blizini Bostre, gdje su gostoprimstvo zatražili ovi trgovački putnici; Abu-telebu je jedan inok pretskazao buduću slavu njegovog sestrića, upozoravajući ga na judejske spletke i opominjući ga da mu čuva život.

Pretskazanje je uzbudilo duh mladog Koreišita, već spremnog na sve veliko. Način njegovog života u kući Abu-teleba, čuvara Kabe, otvorene za sve knezove arapske, pripremio ga je za buduće narodno poprište, i još kao dijete on je stekao sveopšte povjerenje. To se pokazalo prilikom obnavljanja hrama Kabe. Sva koljena arapska su učestvovala u zajedničkom djelu blagočešća, svako od njih je zbog toga htjelo da ima tu izuzetnu čast, da unutar svetilišta, na staro mjesto, postavi crni kamen koji je, prema arapskim predanjima, prvim graditeljima Kabe, Avraamu i Izmailu, donio Arhangel Gavrilo. Zajednički su se saglasili da se spor riješi tako da se ta čast ukaže prvom čovjeku koji uđe u hram, a desilo se da to bude baš Muhamed; on je predložio da se svešteni kamen položi na tepih kojeg će za njegove krajeve držati po jedan čovjek iz svakog plemena i tako ga podići, a sam on ga je uzeo odatle i postavio na mjesto. Na taj način Muhamedu je još u mladom dobu bilo ustupljeno izuzetno važno djelo među njegovim istoplemenicima, što je kasnije poslužilo kao predznamenje buduće njegove slave.

Bio je napunio dvadeset pet godina kada mu je bogata udovica, iz istog znamenitog plemena Koreišita, povjerila - prvo svoje karavane, a potom i vlastitu sudbinu, izabravši ga za svog supruga; bez obzira na razliku u godinama, jer je Kadiža imala četrdeset godina, ovaj je brak bio ovjenčan porodičnom srećom; do same svoje smrti ona je bila jedina žena Muhamedova i kod njegovih sljedbenika smatra se jednom od četiri žene koje je Bog naročito proslavio i zavolio. Pitaćeš me - koje su ostale tri? - To je jedina kćerka Muhamedova od Kadiže, po imenu Fatima, koju je udao za Alija (ostala njegova djeca su umrla kao mala), i još preblagoslovena Marija, koju oni priznaju za djevu i pri rođenju Gospoda Isusa Hrista, prema svjedočenju Kurana (Gl. III. XXI.) Čudno i samoljubljivo zbližavanje! A ko je četvrta? - Sam ćeš se začuditi: bezimena žena faraona iz vremena u kojem se rodio Mojsije! I zašto se ona udostojila takve počasti? Teško je odgovoriti: to je jedno od proizvoljnih predanja arapske mašte. Moguće je da je po zaboravu predanja ova počast dopala faraonovoj ženi umjesto njene kćeri, koja je spasila i vaspitala Mojsija. Poslije braka Muhamedovog, istorija o njemu savršeno ćuti narednih petnaest godina, do njegovog četrdesetogodišnjeg uzrasta, i sav ovaj period je pokriven mrakom neizvjesnosti, koji prosvjetljava samo jedna riječ Abulfede: "Bog mu je usadio ljubav ka osamljivanju i svako ljeto je on provodio po mjesec dana u pećini na planini Hara".

Ovdje, u dubokoj tišini, sazrelo je ono što se davno tajilo u njegovom umu i plamenom srcu. Prije nego što počne da uvjerava druge, vjerovatno je sam nastojao da uvjeri sebe u svoje poslanstvo, jer je prvobitni njegov cilj bio dobar: istrijebiti idolosluženje u svom narodu i privesti ga poznanju istinitog Boga, uništivši idole koji su okruživali svešteno zdanje Kabe. Ali evo gdje je pogriješio novi zakonodavac: on je poželio da sazda vlastiti sistem vjere, da li iz osjećanja vlastite uzvišenosti, koje je oduvijek zavodilo ljude, čak i neke iz redova hrišćana, u slične zablude, ili iz neznanja stvarnih istočnika učenja hrišćanskog, tj. Sveštenog Pisma. Teško je usaglasiti grube pogreške i bajkolika mjesta koja se u Kuranu često susreću a tvrde da je to sam tekst Biblije, sa višestrukim uvjeravanjem, u istom tom Kuranu, u božanstvenost knjiga Mojsijevih, i Jevanđelja. Ne mislim da je Muhamed namjerno htio da iskvari tekstove Svetog Pisma, naročito one koji za njega nisu imali dogmatske važnosti; ja sam već pokazao kako je neke tekstove izmjenio u svoju korist. Mnogo je vjerovatnije da on nije imao prilike da temeljno izuči božanstvene knjige, nego je samo slušao dosta toga iz njih, jer se za vrijeme svojih putovanja stalno kretao među hrišćanima i jevrejima, koji su čak i živjeli među arapskim plemenima. Zatim, kada se sa takvom tajanstvenošću osamio kako bi sazdao novu vjeru, i radi većeg utiska svima tvrdio kako uopšte ne zna da piše i čita, on je u svom Kuranu izložio samo predanja iz Starog i Novog Zavjeta koja su se sačuvala u njegovom sjećanju, u onom vidu, u kojem ih je čuo, ili onako kako su se njemu urezala u sjećanje nakon mnogih godina. Zbog toga se i pojavljuje, među bezbrojnim ponavljanjima jednih te istih priča o Avramu, Noju, Mojsiju i drugim Patrijarsima i Prorocima, takva čudna nesaglasnost sa Svetim Pismom. Naročito kada se radi o Gospodu Isusu Hristu vidi se savršeno nerazumijevanje spasiteljnog dogmata našeg iskupljenja; u isto, pak, vrijeme natprirodno rođenje Njegovo od Djeve Marije i blagovijest Arhangela, ispričano je gotovo doslovce riječima Jevanđelja. Često se u Kuranu govori o čudesima Gospodnjim, ali zbog čega? Nejasno je zbog čega, kada prema riječima Muhamedovim Hristos nije ništa više do čovjek i kada njegovo učenje još mora biti zapečaćeno svjedočanstvom drugog proroka, tj. samog Muhameda. Do te mjere može da se zabludi um ljudski, kada traži svoje, a ne Božije.

Prvo javljanje Muhameda radi propovijedanja njegovog Kurana veoma je svečano prikazano kod arapskih pisaca. Po običaju on se osamio u planinskoj pećini i tamo je pred njim, usred noćnog mraka, stao Arhangel Gavrilo i rekao: "Čitaj!" - "Ne umijem da čitam", - odgovorio je novi prorok. "Čitaj, - uskliknuo je Angel, - imenom svoga Gospoda koji je (sve) stvorio; stvorio je čovjeka od zgrušane krvi (embrija); čitaj, a tvoj je najplemenitiji Gospod koji je naučio (čovjeka) peru (i pisanju); naučio je čovjeka onome što nije znao" (Kuran XCVI). Muhamed, ponavljajući ove stihove, krenuo je prema sredini planine i tu je opet začuo glas: "O Muhammede, ti si poslanik Božiji, a ja sam Džibril (Gavrilo)!" Sa ovim riječima iščezlo je pred njim viđenje. Šta mi hrišćani da kažemo o ovom novom poslanstvu, o kojem svjedoči samo poslanik i koje nikada niko nije pretskazao svijetu? Nije takvo bilo blagodatno javljanje Gospoda našega na Jordanu, predrečeno i iščekivano od početka svijeta, o kome je svjedočio niz proroka, tokom mnogo stoljeća, i posljednji od njih Jovan Preteča, u sam trenutak Njegovog dolaska; jer Jovan otvoreno i direktno čitavom narodu ukazuje na Gospoda, govoreći: Gle, Jagnje Božije koje uzima na se grijehe svijeta (Jn. 1:29). A kakva bi čudna protivrječnost bila kada bi Arhangel Gavrilo, koji se javio Prečistoj Djevi Mariji da joj blagovijesti ovaploćenje Slova Božijeg, Koje je predstavljalo ispunjenje zakona i proroka, javio opet da uzdigne novog proroka, koji će protivrječiti učenju Hristovom!

Prije svih povjerovala je u izaslanstvo svoga muža Kadiža, njegova supruga, i prihvatila islam, tj. posvećenje Bogu. Odmah za njom slijedio je mladi sestrić Muhamedov, Ali, i usvojeni Said, kojeg je Muhamed uzeo kao roba i oslobodio ga radi islamizma; tako je obraćenje započeto u njedrima njegove porodice. Abu-bekr, najbogatiji građanin Meke, prvi je prihvatio učenje Muhameda od ljudi koji nisu pripadali njegovoj porodici, i sam je ubijedio u istinu njegovog izaslanstva još devet uvaženijih građana. To je bio veliki trijumf za Muhameda, i on je taj događaj praznovao raskošnom večerom na koju je pozvana sva mnogobrojna rodbina njegovog ujaka Abu-teleba. Ali kada je počeo da propovijeda sam o sebi, po završetku večere, niko mu nije htio povjerovati; na njegovo pitanje "ko hoće da bude moj brat, namjesnik, kalif?" samo je vatreni Ali uskliknuo: "Ja, o proroče!" i ovaj ga je proglasio kalifom.

Pleme Koreišita, razdraženo novim učenjem jednog od njegovih pripadnika koji ih je gromko korio zbog idolopoklonstva, obratilo se njegovom ujaku, Abu-telebu, da prisili na ćutnju svog sestrića; ali Muhamed mu je odgovorio: "i da Koreišiti naoružaju protiv mene sunce i mjesec, jedno sa desne, a drugo sa lijeve strane, ja bih i tada ostao nepokolebljiv". Ipak, on je bio prinuđen da se skloni u obližnji planinski zamak, zato što su svi njegovi privrženici bili osuđeni na izgnanstvo i mnogi od njih su pobjegli u Abisiniju. Uticaj Abu-taleba je spasao samog propovjednika, iako on nije dijelio njegov način razmišljanja; ipak, i u zamku Muhamed umalo nije postao žrtva mržnje svoga plemena. Omar, jedan od najsurovijih Koreišita, bio je izabran kao njihov dželat, i već je išao sa nožem u ruci da umrtvi odstupnika od vjere otaca. Putem je svratio u kuću svoje sestre: tamo su mu pročitali nekoliko stihova iz Kurana i on je, iznenada se obrativši, požurio u zamak da ispovijeda svoju vjeru u učenje novog proroka. Arapski pisci tvrde da su u hramu Kabe crvi pojeli pergamentni list na kojem je pisala osuda Muhamedovih sljedbenika i da je to poslužilo kao povod za njegov povratak. Ali uskoro ga je smrt Abu-taleba i Kadiže lišila potpore u Meki, i on je bio prinuđen da se udalji iz svog zavičaja, gdje mu je prijetila opasnost.

U okolini Meke on je sreo stanovnike Medine koji su dolazili na poklonjenje u Kabu, i silom govorništva ubijedio ih u svoje poslanstvo, s obzirom da su oni, živeći u susjedstvu sa dva koljena jevreja, mnogo od njih slušali o Mesiji osvajaču; zatim su oni pripremili svoje sugrađane za prihvatanje novog proroka. Međutim, sam Muhamed je u Meki pokolebao povjerenje mnogih, čudnom pričom o svom noćnom putovanju do sedmog neba, iz hrama Jerusalimskog, na ognjenoj kobili El-borak. Neumjesno samouzdizanje Muhameda, koji je navodno razgovarao sa Adamom, Avraamom, Mojsijem, Aronom i samim Gospodom Isusom, pobudilo je sveopšte negodovanje; Abu-beker je kletvom morao da posvjedoči istinu viđenja, kako bi umirio uskomešane umove. Stanovnici Medine su iskoristili njegov otežan položaj u Meki kako bi ga svečano pozvali da dođe kod njih. Muhamed, uvjeren u odanost svojih novih pristalica, uputio je kod njih svoju porodicu, a sam se odlučio da se još jednom vrati u Meku, sa samo dvojicom svojih vjernika - Abu-bekrom i Alijem. Još jednom su pokušali da ga ubiju Koreišiti; doznavši o zavjeri, Muhamed je u svoju odjeću preobukao odvažnog Alija a sam je noću pobjegao iz Meke; ubice, ne našavši željenu žrtvu, poštedile su mladića i dale se u potjeru za omraženim propovjednikom. Prema arapskim piscima, njega je spasilo čudo; prestrašeni progonitelji pali su sa svojih konja pod njegove noge; on je uspio da se sakrije u Medinu. Ovo bjekstvo je poslužilo kao početna tačka za mjerenje vremena kod muhamedanaca, pod imenom Egira.

Prvo što je izgradio Muhamed u svojoj novoj otadžbini bila je džamija pored kuće u kojoj se nastanio, i tu su počeli da se iskupljaju muslimani ili, prema značenju ove riječi, vjerni. On je nastojao da utvrdi savez duhovnog bratstva među svojim mnogobrojnim pristalicama u Medini i, kako bi nagradio Abu-bekra za njegovu nepokolebljivu odanost, oženio je njegovu devetogodišnju kćerku Ajšu, bez obzira na njen dječiji uzrast. Ona je uvijek bila omiljena žena arapskog proroka, kojoj je povjeravao sve svoje tajne, i njen uticaj je kasnije darovao Abu-bekru kalifat, uprkos zakonitim pravima Alija. Ali ljubav prema Ajši za Muhameda nije predstavljala prepreku da postepeno stupa u supružnički savez sa još četrnaest drugih žena, zato što je on, prema riječima njegovih istoričara, bio naročito raspoložen prema ženskom polu: svojstvo jedva dostojno zakonodavca duhovnog?! - i kako je čudan taj procvat čula, u poznim godinama, nakon petnaestogodišnjeg monogamnog braka sa Kadižom, u naponu snage! Da se njen život produžio, ko zna, mnogoženstvo možda ne bi ni ušlo u moralno učenje i zakone islamizma. Ali čulnost Muhameda se razgarala sve više i više, do tog stepena, da se od njegovih sladostrasnih želja nije sakrila ni žena usvojenog sina Saida, i usvojenik, po proračunu ljudske mudrosti, dobrovoljno ju je ustupio čovjeku koji ga je posinio.

[karadjordje]

Ali kako je u Medini došlo do uskomešanog roptanja povodom takvog rodoskrnavljenja, Muhamed je tražio način kako da se opravda nebeskim razrješenjem, i iznenada su mu, navodno sa visine, bili poslani sljedeći stihovi, koji se do dan-danas mogu pročitati u XXXIII glavi Kurana: "(Sjeti se) kada si ti rekao onome kome je Allah učinio dobročinstvo (tj. Saidu, Zejdu): "Zadrži sebi svoju ženu i boj se Allaha!" a ti si krio u svojoj duši ono što je Allah pokazivao, i ti se bojiš ljudi, a Bog ima najviše pravo da se Njega bojiš. Pošto je izvršio Zejd svoju želju (rastavom od nje), Mi smo je tebi vjenčali, da ne bude vjernicima grijeh u (rastavljenim) ženama svojih posinaka, kada oni prema njima izvrše želju (razvodom od njih). A Božja je volja izvršiva. Nema Božjem Poslaniku grijeha u onome što mu je Allah dozvolio." (st. 37, 38) Šta reći za ovakvu rodoskrvnu zapovijest, izmišljenu radi lične svoje pohote? Naposlijetku, kada mu se prohtjelo da još više umnoži broj svojih žena, on je objavio da je opet začuo nebeski glas: "O, vjerovjesniče, Mi smo ti učinili dozvoljenim tvoje žene kojima si dao njihove darove, i one koje imaš u vlasti (robinje) koje ti je Allah dao (kao ratni plijen), i kćeri tvoga strica i kćeri tvojih tetaka (po ocu) i kćeri tvoga ujaka i kćeri tvojih tetaka (po majci), koje su se s tobom iselile, i ženu vjernicu, ako je sebe darovala vjerovjesniku, ako vjerovjesnik hoće da je vjenča; (ovo posljednje je) isključivo tebi, mimo ostale vjernike. Mi svakako znamo što smo odredili njima o njihovim ženama i o onima koje se nalaze pod njihovom vlašću da ne bi bilo tebi kakve poteškoće. Allah je oprosnik i milosnik." (Kuran, glava XXXIII, st. 49). Tako da je Muhamed razrješavao sebi, u svojstvu proroka, ono što nije drugima: nije li čudno na ovakav način se poigravati sa viđenjima i nadahnućem s visine, radi svojih plotskih naslađivanja?

U isto vrijeme Muhamed je tražio načina da silom oružja raširi svoje učenje izvan Medine; njegovi vojnici su napadali karavane koji su išli u Meku, i sam on je išao u borbe protiv nekih njima susjednih arapskih plemena, prisiljavajući ih da mu se pokore. Njegovi uspjesi su probudili revnost Koreišita; oni su stupili u rat protiv razarača njihovog otačkog bogosluženja, da bi zaštitili svoje karavane. Na obalama Crvenog mora, u blizini oaze Bedr, prvi put su se sudarili pukovi mnogobožaca sa muslimanskim, koji su bili malobrojniji, ali su ih nadmašali duhom, jer ih je nadahnjivao sam Muhamed. On je put mase nevjernika bacio pregršt praha, obećao svojim ratnicima pomoć legiona Angela, naredio Abu-bekru da pobijedi i pobijedio; vatreni stihovi Kurana su proslavili Bedrsko polje, kao prvo poprište pobjede islama nad mnogoboštvom. Ali, koji je započeo bitku srećnim dvobojem, kao suprugu je dobio Muhamedovu kćer Fatimu; peti dio bogatog ratnog plijena bio je određen Bogu, proroku, njegovoj rodbini, sirotim i ubogim; dvoje zarobljenika, okorjelih neprijatelja Muhameda, kažnjeni su smrću. Abu-Sofijan, starješina arapskih mnogobožaca, krenuo je sa svojim odredom jahača na Medinu, da se osveti za poraz na Bedru, i pobjegao kada se pred njima pojavio muslimanski vođa. Drugi pohod Koreišita je bio srećniji, i opsada Medine zamalo nije skršila rastuću veličinu Muhamedovu. On sam, okrvavljenog lica, ranjen, okružen svim užasima smrti, samo što nije postao žrtva neprijatelja; samo krajnji napori njegovih pristalica su uspjeli da ga spasu u žaru bitke. Međutim, Koreišiti su otišli, ne zadavši neprijatelju smrtni udarac; oslobodivši se od njihove strašne najezde, arapski zakonodavac je nastavio da upravlja Medinom kao car i prorok, u isto vrijeme izdavajući odredbe i građanske i duhovne sadržine, smirujući oružjem susjedna jevrejska plemena. Tada je uveo strogi post mjeseca ramazana, u spomen toga da mu je Kuran poslan sa neba u pustinji, i zabranio upotrebu vina, zato što je za vrijeme svojih ratnih pohoda vidio u kakav strašni nered je upadala vojska zahvaljujući ovom omamljujućem napitku koji je uzburkavao uzavrelu arapsku krv.

Nakon što su se udaljili od Medine, Koreišiti su nadmeno izazivali Muhameda da opet odmjere snage na Bedrskom polju, i on se pojavio, ali nije našao neprijatelje. Uskoro su stanovnici Meke, ipak, udruživši se sa drugim arapskim i jevrejskim plemenima, ponovo opkolili Medinu. Muhamed ih je čekao i utvrdio je grad; sam je radio sa svojim narodom, rasijecao je kamenje da bi iskopali rov oko zidina. Tri puta je udario čekićem po jednoj klisuri koju drugi nisu mogli sasjeći, i tri munje su sijevnule pod njegovim rukama: prema riječima Abdul-fede, ovako ih je objasnio prorok: "prva znači da će Bog mome oružju predati svu Arabiju, druga znači pokoravanje Sirije i Zapada, a treća Istoka." Hrabrost Muhamedova je opet nadvladala napade njegovih neprijatelja, uprkos pometnji u samoj Medini. Malo po malo, ratni tabor oko Medine se rasipao; prvi primjer bjekstva dali su jevreji, koji su i inicirali ovu bitku: arapski vođa je brzo poslao svoju vojsku da ih pokori i opkolio utvrđenje Karaidita. Posle dugog otpora oni su odlučili da svoju sudbinu povjere milosrđu pobjednika. Muhamed je kao posrednika u razgovorima o primirju i odluci o njihovoj sudbini poslao jednog od arapskih starješina koji je krajnje mrzio jevreje, kojeg su oni ranili za vrijeme opsade Medine, i on je, još pateći od rane, izgovorio gorku presudu: "usmrtiti sve muškarce, porobiti žene i djecu i razdijeliti njihovu imovinu!" - "To je presuda Božija! - uskliknuo je prorok, ona je dostigla već do sedmog neba i sa visine bila otkrivena Seidu!" i kao posljedica ovog, navodno nebeskog suda, sedam stotina jevreja je palo pod mačem pobjednika; najljepša od njihovih žena je pripala Muhamedu i postala supruga onoga ko je bio obliven krvlju njenih bližnjih: opet se čulnost sjedinila sa krvoprolićem!

Kada uporediš ove ratničke početke propovijedi Muhamedove, koji je oružjem rasprostirao svoje učenje po ustreptaloj Arabiji, sa krotkim počecima propovijedi Jevanđeoske: zar se neće umiliti svačije srce, ako samo ono zbilja hoće da spozna istinu, gledajući razliku u počecima? - Sa jedne strane oganj i mač, koji široko probijaju put Kuranu, koji u plamenim stihovima obećava, navodno sa visine, da će opravdati svako dejstvo, svaku strast strašnog proroka Arabije; sa druge Božanstveni učitelj, Koji mirno obilazi pustinje Palestine, trsku stučenu ne prelomivši i žižak tinjajući ne ugasivši (Mt. 12:20). On Svoje učenike izabira na obali jezera, kako bi od ribara napravio lovce na ljude, i propovijeda pokajanje za grijehe, jer se približilo Carstvo Nebesko. Ovdje se opipljivo osjeća blizina - ne zemaljskog, vanjskog carstva, koje se širi i skuplja po mjeri uspjeha ili pada sile oružja, nego unutrašnjeg, duhovnog i nebeskog, kakvo na zemlji nisu mogli sazdati ljudi, već samo i jedino Tvorac njihov, došavši na zemlju u ljudskom obrazu. Kakav je bio početak, takve su bile i posljedice, i kako je Spasitelj naš zapečatio Svojom krvlju učenje koje je propovijedao, tako se Njegovo nebesko carstvo na zemlji i nastavilo da gradi, na kostima mučenika koji su za Njega postradali, na isti način na koji je i Sam postradao za sav rod ljudski. Nasuprot tome, učenje zakonodavca arapskog, savršeno protivno Hristovom, iako je on sebe izdavao za utješitelja kojeg je On pretskazao, nastavilo je da se širi u duhu svog osnivača, potocima krvi onih koji nisu htjeli da mu se pokore.

Ko ima uši da čuje, neka čuje! (Lk. 8:8), vratimo se opet djelima Muhamedovim. Nastavak ratovanja je odvojio njegove sljedbenike od poklonjenja njihovoj rodnoj svetinji Kabi, ali njihova srca su gorjela željom da ispune svoj svešteni, po njihovim urođenim predstavama, dug. Muhamed im je obećao da će ubrzo ispuniti njihove plamene želje i, već osjećajući svoju snagu, krenuo je prema Meki, sa hiljadu i četiri stotine naoružanih ratnika. Sedamdeset kamila, bogato ukrašenih, išlo je za njima, namijenjeno je bilo za žrtvu: starozavjetno prolivanje krvi životinja sačuvalo se u novom učenju, jer on nije razumio cijenu božanstvene krvi Iskupitelja, koja je jednom i za svagda prolivena i nadomjestila grijehe naše: jer šta je svaka žrtva, ako ne obraz primirenja čovjeka sa Bogom? A Muhamed, bez ikakvog cilja, zadržao je znamenje, odbacivši njegovo ispunjenje. Jer Zakon imajući samo sjenku budućih dobara, a ne sami lik stvari, ne može nikada jednim te istim žrtvama, koje se prinose stalno svake godine, usavršiti one koji pristupaju. Jer nije moguće da krv junaca i jaraca spere grijehe. A On, prinijevši jednu žrtvu za grijehe, zanavijek sjede s desne strane Boga. Jer je On jednim prinosom učinio savršenima zauvijek one koji se osvećuju. (Jevr. 10:1, 3, 12, 14). U svoje vrijeme o tome ćemo popričati opširnije.

Koreišiti su se smeli kada su čuli za naoružani pokret proroka kojeg su odbacili; sami su mu požurili u susret i poslali jednog od svojih starješina da pregovara. Sa zapanjenošću je on svojima opisao strahopoštovanje koje su novom zakonodavcu ukazivali njegovi sljedbenici: kada bi umivao ruke, oni bi pažljivo sakupljali vodu, kad bi pljunuo, oni bi uzimali pljuvačku, sakupljali su svaku dlaku koja bi slučajno pala sa njegove glave, jer je on, prema Abdul-fedi, bio kao Bog među sebi sličnim. I takve su počasti božanske ukazivali čovjeku revnitelji jedinstva Božijeg! Sa svoje strane Muhamed je na pregovore sa mnogobošcima poslao Otmana, jednog od svojih najbližih saradnika, i on je, zbog svojih smjelih odgovora, bio okovan lancima. Razdražio se i ujedno obradovao vođa muslimana, jer mu je to dalo povod da oružjem dovrši započeto hodočasništvo; već su se svi pripremali za bitku, kada su isprepadani Koreišiti otpustili sužnja i molili za mir; napisani su uslovi. Muhamed je htio da pored njegovog imena piše titula 'poslanik Božiji', ali predstavnik Koreišita nije htio da se saglasi sa tim, i prorok je bio prinuđen da popusti. Bezgranično odani Ali je uporno odbijao da napiše njegovo ime bez titule; tada je on sam, zaboravivši u tom odlučnom trenutku da je nekada prije Argangelu Gavrilu ispovijedao, a i kasnije, tokom čitavog svog života, da ne zna da piše, uzeo pero u ruke i svojom rukom napisao, umjesto gromkog imena poslanika Božijeg, skromnije: "Muhamed, sin Abdalin". Ovaj zaborav je kasnije protumačen kao čudo. Zaključili su desetogodišnji mir između Koreišita i Muslimana, za čije vrijeme je svim plemenima bilo dozvoljeno da podržavaju i jednu i drugu stranu, a muslimanima je bilo dozvoljeno da, bez oružja, posjećuju njihova sveta mjesta, ali ne duže od tri dana.

Mirni dogovor je porodio negodovanje muslimana koji su iščekivali osvajanje; Muhamed ih je teško uspio da umiri, i vlastitim primjerom je ispunio sveti dug poklonjenja Kabi, a radi utjehe odmah nakon povratka je naredio da se opkole dva jevrejska utvrđenja; ona su se pokorila; ali osvajanje trećeg zamka stajalo ih je mnogih žrtava. Hrabri Abu-bekr i Omar uzaludno su nasrtali na bedeme; Muhamed je svoje znamenje povjerio Aliju, kojeg je, prema riječima Abdul-fede, istog časa iscijelio od očne bolesti, iako sam Muhamed o sebi u Kuranu svjedoči da je njegovo poslanstvo bez ikakvih čuda (XXIX, 50); Ali, porazivši na bedemu vođu jevreja, probio se u zamak. Stanovnici su umakli smrti, ali ne i ropstvu, i opet je jedna od prekrasnih robinja postala supruga proroka arapskog, kao da je on postanovio kao stalno pravilo da svojoj ploti ugađa nakon svakog krvavog osvajanja. Ipak, ovo osvajanje ga je skupo koštalo: sestra ubijenog jevrejskog vođe na bračnom piru mu je dala otrovano jagnjeće meso. Čim je zagrizao, osjetio je otrov i uspio da ga ispljune; međutim, oštrina otrova već je bila pronikla u krv i umnogome skratile dane njegove, često izazivajući jake bolove. Ova izdaja još je više razdražila njegovu mržnju prema jevrejima. Požurio je da pokori sva njihova plemena i sa zemljom sravnio njihove utvrde.

[karadjordje]

Obogaćen ratnim plijenom, ispunjen slavom, zapovjednik muslimana već je počeo da osjeća svoju moć i da misli, kao car, o savezu sa okolnim vladarima; pridružili su mu se njegovi sunarodnici koji su ranije pobjegli u Abisiniju; poslao je molbu caru Abisinije da ga udostoji brakom sa kćerkom njemu neprijateljski nastrojenog vođe Koreišita, Abu-sofijana, koja se još uvijek nalazila kod abisinijskog cara. Ovaj je sa radošću ispunio njegovu molbu i sa bogatim poklonima otpustio novu prorokovu nevjestu. Zatim, urezavši za sebe pečat sa natpisom: "Muhamed, poslanik Božiji", novi zakonodavac je uputio odane ljude caru Persije Hozroju i Imperatoru Grčkom Irakliju. Moćni vladar Persije se razgnijevio zbog nadmene titule njemu nepoznatog Arapina i, pocijepavši pismo, naredio namjesniku u Arabiji da mu svezanog dovedu drskog samozvanca. On još uvijek nije znao za njegovu snagu, i uskoro ga je ubio vlastiti sin. Arapski pisci tvrde da je Muhamed vidio Hozrojevu smrt, u istom trenutku kad se taj događaj odigrao, i da se namjesnik, prestrašen tom prozorljivošću, preobratio u njegovu vjeru. Sa velikom pažnjom, pak, lukavi Iraklije je primio pismo arapskog vođe, u kojem je pozivao Imperatora da se sa svim narodom pokori njegovom učenju i da vjeruje u jedinog Boga, kako ne bi bilo mnogobožaca. Tako je malo poimao Muhamed, da hrišćani ne manje, i mnogo čistije od njega, priznaju jedinstvo Božije! Iraklije je otpustio Muhamedovog povjerenika sa bogatim darovima, jer nije želio da stvara nove neprijateljske susjede Svetom Gradu, koji tek što je bio izbavljen od persijskog jarma. Međutim, neki od najbližih arapskih vladara su sa prezirom odbacili Muhamedovu poslanicu; drugi su se ipak pokorili islamu.

Muhamed je iskoristio mir da bi još jednom izvršio obred poklonjenja Kabi, i ovog puta nije naišao ni na kakav otpor; grad je opustio kada se on pojavio. Prema posebnoj olakšici, koju je sam sebi dozvolio, protiv svih ustanovljenih pravila, on je još jednom stupio u brak u samoj Meki, kada još nije stigao da sa sebe skine hodočasničke haljine: toliko su njegove misli bile obuzete čulnim predmetima, čak i za vrijeme blagočestivog hodočašća. Neke od starješina Koreišita su mu se pokorile u Meki, između ostalih i Otman, čuvar Kabe, i dva buduća osvajača Sirije i Egipta, Kaled i Amru, koji su se proslavili svojom hrabrošću. U želji da potčini vladara Bostre, koji je gradom upravljao u ime Imperatora, Muhamed je poslao izaslanika sa predlogom da ovaj primi islam; ali izaslanik je još na putu bio ubijen, i tri hiljade Arapa se naoružalo da se, po volji njihovog proroka, osvete Grcima zbog narušavanja prava, iako je prvi pravo narušio arapski namjesnik.

To je bio prvi okršaj muhamedanstva sa hrišćanstvom, i od tada do danas se nije ugasio plamen rata. Nedaleko od Mrtvog mora, nadomak zamka Karaka, uzavrela je prva krvava bitka; ona je koštala mnogih žrtava Arape i njihov vojni zapovjednik Seid je pao u njoj; međutim, njihova očajnička hrabrost je nadvladala mnogoljudnije Grke. Plač nad mnoštvom pogiinulih umanjio je radost pobjede, i prvi trijumf Muhameda nad hrišćanima protekao je u pogrebnoj atmosferi. Novi neprijateljski nasrtaji Koreišita skrenuli su ponovo Muhamedovu pažnju na Meku. Odbivši zastupništvo svoga tasta Abu-sofijana za nepokorne sugrađane, on je na njih krenuo sa silnom vojskom. Za vrijeme pregovora pod zidinama grada buknula je bitka, i Koreišiti su bili poraženi, ovaj put definitivno. Muhamed je naredio da se prekine krvoproliće i kao pobjednik ušao u Meku, i to u smirenoj odjeći bogomoljca. Ali je pred njim nosio znamenje islama; svoj pohod su usmjerili pravo prema Kabi, i u jednom momentu je pod rukom duhovnog vođe Arapa palo 360 idola koji su okruživali svešteno zdanje Avraamovo. On je takođe istrijebio i ženske likove Angela, unutar Kabe, sa slikama Avraama i Izmaila, koji su u rukama držali strijele sudbine; zatim je sedam puta obišao hram, poklonio se crnom kamenu Patrijarha, izgovorio molitvu namaz pored bunara Agare koji se zove Zemzen, i dovršio obred poklonjenja običnim umivanjem.

Istog dana je stupio u hram Kabe u dostojanstvenom svojstvu vrhovnog imama, i izgovorio sa katedre ustanovljene molitve; ali u brizi da utvrdi svoju vlast nije se odlučio da vrijeđa sugrađane, i svakom plemenu je ostavio njegovo mjesto pri svetilištu. Milostivo se ponio i prema narodu, koji je očekivao nevolje. "Kako želite da postupim sa vama?", pitao je pobjednik smeteni sabor Koreišita. "Kao velikodušni brat", odgovorili su oni. "Slobodni ste!" Tako je postupio i sa najokorjelijim dotadašnjim neprijateljima, čak i sa onima koji su unaprijed bili osuđeni na smrt, samo ako se jave da mole za poštedu, ili ako se drugi za njih zastupe; veoma malo ih je postradalo tom prilikom. Nekada je i protiv svoje volje morao da prašta, i prigovarao je svojim drugovima - zašto prije nisu izvršili presudu? Dvije nedelje je proveo pobjednik u Meki, ali nije htio tamo da ostane, jer je u svojim postupcima bio svezan svetošću mjesta, drevnim običajima i slobodnim duhom Koreišita, dok je nasuprot tome u Medini carovao i, nemajući pred sobom Kabe, usredsređivao blagogovenije svojih sljedbenika na sebe samog. Proglasivši svoje učenje o jednom Bogu, i Meku za glavno svetilište svoje vjere, on je poslao svoje bližnje u naoružanu propovijed, po svim predjelima Arabije, da svuda ruše idole i privlače pokornosti Kuranu.

Međutim, na najvišem stepenu svoje moći, arapski zakonodavac zamalo da bude uništen, ustankom dvaju najjačih paganskih plemena. On je iz Meke izašao sa dvanaest hiljada vojnika, noću, i u planinskim klisurama se našao opkoljen neprijateljima. Njegova vojska se rasula u strahu, ostao je samo sa šačicom najodanijih, spremnih da za njega proliju posljednju kap svoje krvi. Abu-bekr, Omar, Kaled i Ali služili su mu kao nesavladivi štit. Uzalud je on dovikivao razbježalim muslimanima: "Ja sam Muhamed! Ja sam poslanik Božiji!" Pokliči njegovi samo su privlačili neprijatelje, a ne zaštitnike. Već je htio da se očajnički baci u masu neprijatelja kako bi tamo našao slavnu smrt; ali jedan od njegovih najodanijih privrženika, Al-Abas, pogodio je njegovu tajnu zamisao i uzeo uzde njegovog konja. "Ako me zadržavaš, sazovi onda moje vojnike", rekao mu je Muhamed, i gromki glas El-Abasa je iskupio oko njega nekoliko bjegunaca. Oni su se postidjeli svoje malodušnosti, i bitka se nanovo rasplamsala: pagani su htjeli da zadrže pobjedu, a muslimani da izglade svoju sramotu. Muhamed, vidjevši oduševljenje, opet je bacio, kao na Bedrskom polju, pregršt pijeska prema neprijatelju, obećavši pobjedu, i neprijatelji su se razbježali. Nikada do tada nije bio izložen takvoj opasnosti.

Neuspješan pohod na zamak u koji se zaključao vođa pagana, Malek, nije ipak spasao od jarma Muhamedovog one koji su se skrivali u njemu, zato što je mnoštvo zarobljnika i ratnog plijena kojeg su se dočepali tokom posljednje bitke prinudilo Maleka da prihvati novo učenje. Za njegovim primjerom pošli su gotovo svi knezovi različitih arapskih plemena, poraženi neobičnim uspjesima propovjednika Kurana. Oni su poslali kod njega svoje izaslanike sa darovima i bili primljeni u njegov duhovni savez. Samo jedan od njih, knez Iemamski, razmaštao se da će biti ravan sa njim i drznuo da mu ovako napiše: "Mosejlam, poslanik Božiji, Muhamedu, poslaniku Božijem, mir! Pola zemlje da bude tvoje, a pola zemlje meni". Ali on mu je odgovorio. "Muhamed, poslanik Božiji, Mojselamu lažovu: zemlja pripada Bogu i on je daje u naslijeđe kome hoće". Oružje Kaleda slomilo je gordog kneza. Već je potpuno bila pokorena Arabija; Muhamed je svoj pogled usmjerio prema bogatoj Siriji i proglasio sveti rat protiv Grka. On sam i svi njegovi bližnji dali su velike novčane priloge kako bi sakupili 30,000 vojnika, sa kojima je Muhamed prešao užarenu pustinju, ali nigdje nije sreo grčku vojsku i njegova ratna dejstva su se ograničila time što je pokorio nekoliko malih hrišćanskih vladara u okolini Crvenog mora. Drugo izaslanstvo kod Imperatora Iraklija sa prijedlogom prihvatanja islama završilo se samo na riječima.

Po mjeri uvećanja moći zakonodavca, njegova pravila protiv idolopoklonika su bivala strožija. Više niko od njih, pod prijetnjom smrtne kazne, nije smio da se približi svetilištu Kabe. Najzaostalija i najudaljenija arapska plemena gomilama su hrlila da se pokore učenju Kurana. Knezovi i carevi njihovi padali su pred noge proroka koji je upravljao čitavom Arabijom, maltene neprestano se nalazeći pod dejstvom i uticajem sila sa visine. Poslednja pokrajina Arabije je prihvatila propovijed iz usta Alija; samo je jedno pleme hrišćanskih Arapa, Nazranj, sačuvalo vjeru otaca i umjesto izdaje Jevanđelja odabralo plaćanje danka. Još jednom, posljednji put, Muhamed se zaputio na poklonjenje Kabi i izvršio ga sa velikom svečanošću i trijumfom, kao da je predosjećao svoj skori kraj: zato se ono do dan-danas kod muslimana naziva oproštajnim putovanjem. Sa vrha jedne od okolne planine još jednom je Muhamed propovijedao jednog Boga, da sav narod čuje, i objasnio tajanstveni smisao vanjskih obreda koje je sam izvršio pokraj doma Avraamova: skratio je sebi kosu, oslobodio 63 roba, vlastoručno zaklao isto toliko ovaca, prema godinama svoje starosti, i razdijelio ih za jelo svojim vjernim. Tada je, prema riječima arapskih pisaca, začuo sledeće riječi sa neba, zapisane u Kuranu, od čijeg je zvuka pod njim pala kamila: "Danas položih pečat ja tvoje vjere i ispuni se milost moja nad tobom, jer mi ugodno bijaše da tebi dam islam".

Nakon povratka u Medinu, kada su sve misli zakonodavca bile obuzete pokoravanjem grčke imperije, dostigla ga je neumoljiva gošća svih od smrtnoga roda. Prvi napad bolesti osjetio je dok se nalazio kod jedne od svojih žena, koje je posjećivao naizmjenično, i molio je da mu se dozvoli da svo vrijeme svoje nedaće provede u pokoju kod njegove ljubimice Ajše, kćerke Abu-bekra. "O, Ajša, govorio je on, otkako zagrizoh ono otrovno parče Haibarino, ne prestah da osjećam njegovo pogubno dejstvo; a sada otrov trza moju unutrašnjost i razdire žile moga srca". Ali bez obzira na to, usred najvećih muka, Muhamed i dalje samo mašta o ratu protiv Grka, kako bi se osvetio za smrt usvojenog sina Seida. Pozvao je svog mladog sina kod odra i, bez obzira na to što je ovaj bio još dijete, povjerio mu vojsku, u nadi da niko neće bolje osvetiti oca od njegovog sina. Sam on mu je, hladnom rukom, uručio znamenje islama i tvrdim glasom rekao: "Naoružaj se za djelo Božije, vodi hrabro sveti rat, oštricom mača satri neznabošce."

Kada gledaš začetnika naše vjere Gospoda Isusa, na visini krsta, na koji Ga je pribila mržnja neprijatelja, kako se moli Ocu da im oprosti taj grijeh, i kada, kao sušta suprotnost ovome, slušaš kako zakonodavac arapski, koji je obolio od trovanja u zagrljajima žena, zavještava dječaku da prolije krv hiljada nevinih ljudi da bi osvetio oca, i naziva to djelo Božijim, kako u srcu nehotično ne nikne pitanje: Da li je Božije djelo čitava njegova propovijed? Ne vidi li se tu ispunjavanje proročanstava Svetog Pisma o duhu koji će se javiti u svijetu, ali ne o Duhu Utješitelju, koji je sišao na učenike odmah nakon vaznesenja Gospoda Isusa Hrista, nego o duhu Antihristovom, savršeno protivnom Njegovom nebeskom učenju? Međutim, oni, oslijepljeni zemaljskom slavom svog proroka, ne nalaze ništa nedolično u ovim samrtnim njegovim postupcima, dok im se, naprotiv, visoko smirenje Božanstvenog Stradalnika na krstu čini toliko ponižavajuće da, iako kao i mi priznavaju njegovo čudesno rođenje od Djeve i slavno vaznesenje, smatraju za priviđenje Njegovu smrt na krstu, kojom su navodno prevareni bili judeji; tako su se obistinile riječi apostolove: Jer je riječ o krstu ludost onima koji ginu, a sila Božija nama koji se spasavamo (1 Kor. 1:18).

[karadjordje]

Dostojnim duhovnog zakonodavca bilo je to što je i u poslednjim danima života, potpuno fizički iznemogao, naredio da ga vode u džamiju i, uspevši se na katedru, pitao svoje vjerne muslimane "da li je uvrijedio koga od njih, i ima li neko protiv njega tužbu ili nezadovoljstvo, jer je svakoga od njih bio spreman da zadovolji novcem i to čak lično, trpljenjem bilo kakve uvrede". Ali i tu su posljednje riječi ove umilne propovijedi bile zapovijest: "silom oružja protjerati sve neznabošce iz Arabije i prokletstvo na jevreje". Muhamed već više nije mogao da se pokrene sa svog odra, ali nije prestajao da uvjerava svoje bližnje kako neprestano ima viđenja Angela. Samo jednom su ga izdale moralne snage i tada je uskliknuo, prema riječima Abul-fede: "Donesite hartije i mastila da vam napišem knjigu koja vam neće dozvoliti da se ikada više vratite u zabludu". Njegovi bliski su se zbunili: "Šta govori prorok?, - pitali su jedni druge, - Zar nemamo Kuran? Kakvu još knjigu hoće?" Počele su žučne rasprave pored odra bolesnika, i šum glasova dozvao ga je iz zaborava: "Izađite, - rekao je on, - ne doliči raspravljati se pred prorokom!" Od tada, osjećajući svoju slabost, zabranio je posjete bližnjima i drugovima. Samo vjerna Ajša je imala pravo da ostane kraj njega, jer je bio uvjeren u njenu odanost; od nje su muslimani slušali čudesne priče o posljednjim minutama njihovog proroka i o sastradavanju sa kojim je navodno Arhangel Gavrilo dolazio pred njegova vrata moleći ga za dozvolu da anđeo smrti uđe, govoreći da "Bog želi njegovo plameno prisustvo na nebu i da njegove vlastite, anđeoske stope, više nikad neće dotaći zemlju nakon što prorok ode sa nje". Onda je angel smrti pristupio i tek nakon saglasnosti prorokove primio njegovu dušu.

Sveopšta čamotinja je obuzela muslimane kada se raširila gorka vijest o Muhamedovoj smrti; niko u nju nije htio da vjeruje; svirepi Omar je prijetio da će ubiti svakoga ko drzne da kaže da je prorok umro, jer je on, poput Mojsija, samo na četrdeset dana otišao kod Gospoda. Takvo očajanje je bilo razumljivo, kada su očekivali nešto natprirodno od čovjeka koji je poštovan kao neko toliko blizak Bogu. I učenici Isusa Hrista su se rasijali u užasu kada su razapeli njihovog Gospoda, i oni su žalosno govorili na putu sa neznancem koji im se pridružio: A mi se nadasmo da je on taj koji će izbaviti Izrailja. Ali povrh svega toga, ovo je danas treći dan otkako se ovo dogodi (Lk. 25:21). Ali šta im je odgovorio njihov Božanstveni saputnik? O bezumni i sporoga srca za vjerovanje u sve što govoriše proroci! Nije li trebalo da Hristos to pretrpi i da uđe u slavu svoju? (25, 26). I kada su u Njemu prepoznali vaskrsloga Gospoda, božanstvenom se radošću ispunilo njihovo srce, i sa ovom viješću su požurili ka ostalim apostolima, koje je utješio Vaskrsli svojim javljanjem. Gdje ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobjeda? (1 Kor. 15:55) mogli su zaista da uskliknu apostoli naglas čitavoj vaseljeni, ne samo videći, nego i dodirujući takvo jasno ispunjavanje svih njihovih nada, za čije su svjedočanstvo prolili kasnije svoju vlastitu krv, a ne krv oslijepljenih neznabožaca. Tada im se i duboko tajanstvo stradanja njihovog Gospoda predstavilo u istinitom njegovom smislu, jer je ono prosijalo životom pred njihovim očima, radi iskupljenja čitavog svijeta, u zracima slave Njegovog vaskrsenja.

Ali takvu utjehu nisu mogli imati sljedbenici Muhameda, jer, bez obzira na sva navodna javljanja Angela i dozvolu koju je on navodno dao Angelu smrti, on je umro kao čovjek i mrtav je ležao pred njima, ne mogavši vaskrsnuti prije posljednjeg opšteg suda, i to jednako kao i drugi. Tu se vidio žalac smrti i pobjeda pakla! Tast mrtvog proroka, Abu-bekr, morao je da obuzda jarost Omara i omekša očajanje naroda, podsjetivši ih na sopstvene riječi njihovog proroka u njegovom Kuranu: "Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?" (III. 144). "Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, i oni će, takođe, pomrijeti" (gl. XXXIX. 30) Odišu li ove gorke riječi onim životom kojim je ispunjeno svo Jevanđelje, da li je to nalik na utješni glas pobjedonosnog vaskršnjeg pozdrava: "Hristos Voskrese!"? A ako Hristos nije ustao, onda je prazna propovijed naša, pa prazna i vjera vaša (1 Kor. 15:14), jer, zaista, samo na toj nadi je zasnovana sva vjera naša.

Evo, ljubljeni druže, naslikao sam ti ukratko, zasnivajući se na arapskim izvorima, sav život ovog Arapina, čiji se duh silnim porivom uznio od idolopoklonstva do priznanja jednog Boga, ali je to praskozorje istine zatamnio vlastoljubljem i čulnošću; on može da se nazove velikim samo po uspjehu, zato što je stvorio kalifat koji je obuhvatio Aziju i Afriku, i do dan-danas ima preko dvije stotine miliona sljedbenika. Ali prolazno njegovo carstvo, koje se širi i smanjuje po mjeri uspjeha ili propasti oružja muslimana, savršeno je suprotno nebeskom carstvu Hristovom, koje nije od svijeta ovoga i zbog toga neće imati kraja, kao što je to pretskazao Arhangel (Lk. 1:33). Da bih ti još jasnije predstavio ovu istinu, ja ću se postarati da ti u sljedećim pismima razotkrijem učenje Kurana, poredeći ga sa Jevanđeljem, i posebno ukazati na ona svojevoljna odstupanja od stvarnih riječi Starog i Novog Zavjeta, koje je dozvoljavao sebi novi prorok, uprkos tome naređujući da se vjeruje knjigama Mojsijevim i Jevanđelju.

[karadjordje]

PISMO III.

Želiš li da znaš kakvo visoko mišljenje je sam Muhamed imao o svom Kuranu? Zadivićeš se njegovim izrazima, ali oni se tamo nalaze: "Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur'an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali" (Kuran XVII. 88) Kako bi pridao što veću vjerodostojnost ovoj knjizi, on na drugom mjestu govori, navodno od lica Božijeg: "I zaista je On (Kuran) Objava Gospodara svjetova. Njega je dostavio povjerljivi duh (Džibril) na tvoje srce, da budeš od onih koji opominju na jasnom arapskom jeziku. I zaista je on (Kuran spomenut) u knjigama prijašnjih (poslanika). Zar njima nije bio dokaz (to) što su ga znali učenjaci Izraelićana." (Kuran, XXVI, 192-197). To bi zaista bilo znamenje za Kuran; ali, naprotiv, poznavaoci Svetog Pisma mogu da posvjedoče da nigdje u knjigama Starog i Novog Zavjeta nije pominjan ili nagovještavan Kuran. Već sam ti u prethodnom pismu pokazao kako je nepravilno na sebe primjenio Muhamed ono što je Gospod Isus rekao o Duhu Svetom Utješitelju, dok je u isto vrijeme Sveto Pismo je prepuno proročanstava i predznamenja o dolasku Hristovom.

Samozvani prorok arapski nekoliko puta u svom Kuranu pominje kako je ta knjiga, prema njegovim riječima božanstvena, data kao potvrda i dopuna Petoknjižja Mojsijevog i Jevanđelja Hristovog, kao najsavršeniji zakon za rukovodstvo ljudima. "O sinovi Israilovi, - govori on, - vjerujte u ono što objavljujem, čime se potvrđuje da je istinito ono što vi imate" (Kuran, II, 41). "Recite: "Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau (Mojsiju) i Isau (Isusu), i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo" (II, 136). "Knjiga Musaova (Mojsijeva) je bila putovođa i milost prije njega. A ovo je Knjiga na arapskom jeziku koja nju potvrđuje da bi opomenula one koji rade zlo i da bi obradovala one koji čine dobro" (XLVI. 12). Mnogo sličnih svjedočanstava bi se moglo navesti iz Kurana, ali ih prećutkujem zbog dužine pisma: iz svega ovoga slijedi da bi se moralo očekivati da se u Kuranu ponove iste one istine i događaji, koji se nalaze i u Svetom Pismu, sa nekim njihovim razvijanjem i dopunjavanjem. Naprotiv - nisu samo dogmati, nego su i sami događaji iskrivljeni u Kuranu, ili su predstavljeni u potpuno drugačijem vidu. Kome onda vjerovati? Da li Pismu, za koje i on sam naređuje da se vjeruje, ili sopstvenim riječima Kurana, koje isto to Pismo pobija, po samovolji onoga koji ga sebi priziva kao svjedoka? Samo neznanje čitalaca može da dozvoli previd tolikog neznanja pisca koji sa ovakvom samouvjerenošću smjelo ukazuje na Sveto Pismo. Tako naprimjer, uvjeravajući da je svaka hrana bila data Izrailju, osim one koju je navodno još prije zakona Mojsijevog sebi zabranio Patrijarh Jakov (kamilje meso), on uzvikuje: "donesite Tevrat (Petoknjižje) pa ga čitajte, ako istinu govorite" (Kuran III, 93). Poslušajmo volju Muhamedovu, otvorimo Petoknjižje i ništa ni nalik na to nigdje nećemo naći, tako da se ne može ni nagađati na koje mjesto u Pismu je htio da ukaže Muhamed! Međutim, on se ne boji da odmah za ovim doda: "Ko izmišlja laž na Boga, ubraja se u nečastive". Postavlja se pitanje - na koga se odnosi ova strašna riječ, ako ne na one koji iskrivljuju Sveto Pismo, nadahnuto sa visine? Na isti ovaj način, po svom nahođenju, Muhamed mijenja biblijske priče o svim prorocima i patrijarsima, i uprkos tome što ih navodi u apsolutno drugačijem vidu, dodaje, navodno od lica Boga: "Mi ti pričamo o poslanicima razne priče kojima ćemo učvrstiti tvoje srce." (Kuran XI, 120). Ali zar kod Gospoda mogu da postoje dvije, jedna drugoj protivrječne, istine?

Nema potrebe da se prolazi sav Kuran da bismo se uvjerili u neprestano ponavljane protivrječnosti sa Svetim Pismom, na koje se on često poziva; dovoljno je pogledati prve dvije ili tri glave da bismo se ubijedili u neistinitost navedenih svjedočanstava, samo ako neko želi da sazna istinu, a ne samo da slijepo doziva: "nema Boga osim Allaha, i Muhammed je njegov prorok!". Čini se, avaj, ne samo u Božijim djelima, nego i u ljudskim, da ako neko navede nekoga kao svjedoka, i ako taj svjedok kaže nešto drugo, a ne ono što je ovaj tvrdio, taj koji je ukazao na svjedoka koji mu protivrječi biva osuđen i više nemaju povjerenja u njega u sledećim njegovim iskazima. Ne bi li isto tako trebalo postupiti i prema Kuranu? Evo, poslije prve veličanstvene glave, koju muhamedanci upotrebljavaju na svakodnevnoj molitvi, u zaglavlju druge čitamo: "Krava". Šta znači ovaj čudni naslov ove božanstvene knjige i na čemu je on utemeljen? - Opet na neistinitoj priči o kravi koju je Mojsije naznačio za žrtvu: tu se navodi čitava besjeda zakonodavca sa narodom, koja je veoma čudna i koje uopšte nema u Svetom Pismu; čak i sam razlog prinošenja žrtve je izmišljen u Kuranu. Treba samo zaviriti u knjigu Brojeva (19. glavu) kako bismo se ubijedili do koje mjere Muhamed odstupa od isitne. Mojsije zapovijeda da se radi očišćenja nečistote u sinovima Izrailjevih zakolje junica riđa izvan stana i krvlju njezinom poškrope sedam puta pred vratima skinije svjedočanstva; zatim da se potpuno spali ova žrtva, a njen pepeo sačuva na čistom mjestu, da bi, prelivši preko nje vodu, škropili njome one kojima treba očišćenje. U Kuranu, pak, Mojsije imenom Božijim zapovijeda da se zakolje krava i narod ga pita: "da to nije šala?" Mojsije odgovara: "neka me Bog izbavi da me ne ubroje u bezumnike". Tada ga Izrailjci opet ispituju o godinama, dlaci i osobinama te krave, i sa teškoćom se saglašavaju da prinesu takvu žrtvu. Na kraju, Mojsije zapovijeda, kao odmazdu za ubistvo, da se mrtvac udari jednim od udova te krave i govori: "tako Bog vaskrsava mrtve i tvori čudesa pred očima vašim". Odakle je sve ovo izvučeno? Kasniji tumači Kurana ovim povodom su sastavili čitavu pripovijest, osnovanu - ne zna se na kakvom predanju: o ubistvu bogatog jevreja koje je otkriveno prilikom klanja riđe krave koja je za veliku cijenu bila kupljena od mladića-siročeta, po pretskazanju Angela. Vidi se da Muhamed nije pio iz čistog izvora Svetog Pisma, nego iz nekih narodom iskrivljenih tumačenja i legendi, od jevrejskih plemena koja su živjela među Arapima i djelimično pozaboravljala svoju vjeru.

Međutim, druga glava, koja nosi naslov "Krava", jeste jedna od osnovnih u Kuranu, jer se ona tiče ne samo inače malo važne starozavjetne žrtve, nego se u njoj, na isti neodgovoran i iskrzan način, pominju i drugi izuzetno važni događaji iz Biblije; to dokazuje na kakav je nesavršen način sastavljena knjiga zakonodavca arapskog, sabrana po listovima nakon njegove smrti, i nikada u sebi ne sadržavajući ništa cjelovito, iako ona do dan-danas služi kao jedini zakon, i duhovni i građanski, za sve njegove sljedbenike. Ona je samo prepuna neobične poezije, i oni ovo čovječije nadahnuće doživljavaju kao božanstveno. Proučimo u njoj malo detaljnije opis stvaranja čovjeka (Kuran, II, st. 30-36). Gospod besjeduje sa Angelima, obavještavajući ih da će da postavi načelnika na zemlji, i odgovara na njihove primjedbe, bolje reći - prigovaranja: "Ja znam ono što vi ne znate", zato što Angeli prikazuju Bogu buduće krvoproliće među ljudima, umjesto himni koje je svo vrijeme slušao od hora duhova. Poslije toga Bog, nazvavši za Adama imena svih životinja, ispituje Angele: mogu li oni da kažu njihova imena? I tjera Adama da im on kaže ovu tajnu. On zapovijeda Angelima da se poklone čovjeku; ali Iblis, ili Satana, odriče se, zbog gordosti, i kao što je rečeno na drugom mjestu u Kuranu (gl. XV, st. 30-35), bivši proklet, moli poštedu za sebe do dana vaskrsenja ljudi, i govori u lice Gospodu da će, kao što je On njega prevario, i on (tj. đavo) praviti klopke ljudima, izuzev izabranim. Odakle je Muhamed mogao da pozajmi svu ovu apsurdnu priču?

Kako je, nasuprot ovome, sve veličanstveno u Bibliji: Bog se savjetuje Sam sa Sobom, o stvaranju čovjeka, znamenujući time tajnu Svete Trojice u jedinstvu suštastva Svojega, koja se razotkriva i u samom djelu stvaranja: jer, kao što je napisano u Mojsijevoj Knjizi Postanja, Bog sve stvara Riječju Svojom i Duh Božiji se nosi nad bezdanom. Umjesto čudnovate izmišljotine Kurana o ispitivanju Angela povodom imenovanja životinja, Mojsije, koji je bolje poznao naznačenje čovjeka, stvorenog po obrazu Božijem, govori da je sam Adam nazvao svaku od njih po imenu. Pripovijest o grehovnom padu naših praotaca u raju dva puta se ponavlja, u II i VII glavi Kurana, i oba puta iskrivljeno. Muhamed takođe priča o zabrani da se okuša neki plod, ali ne imenuje drvo, o tome kako je čovjeka prevario đavo, o stidu golotinje nakon pada, o izgnanstvu iz raja i o budućem neprijateljstvu čovjeka i đavola; ali i ovdje je dopušteno odstupanje od istine i nije spoznata proročka sila riječi Božijih o dolazećem Iskupitelju. U knjizi Mojsijevoj: đavo obmanjuje ženu, kao slabiju, i obećava da će ljudi biti kao bogovi ako probaju plod drveta poznanja dobra i zla (1 Moj. 3:6). U Kuranu, pak, đavo obmanjuje oboje zajedno, obećavajući im samo da će oni postati Angeli, iako je malo prije toga u tekstu Kurana napisano da je čovjek postavljen iznad Angela, jer je i đavo navodno pao zato što nije htio da mu se pokloni, i hvalio se u lice Gospodu da će progoniti njegovu tvorevinu do posljednjeg suda. A kakvu će zaštitu protiv njega imati čovjek i kakve su posljedice njegovog pada i protjerivanja iz raja? - U knjizi Postanja to je objašnjeno: smrt je posljedica grijeha, trud i bolesti joj prethode; ali u isto to vrijeme je čovjeku obećano da će sjeme žene, to jest onaj koji se od nje rodi, Gospod Isus Hristos, skršiti glavu zmije, tj. đavola (1 Moj. 3:15). Kod Muhameda, pak, zapisan je samo dio proročanstva, o neprijateljstvu čovjeka i đavola, ali on nije pojmio radosno obećanje o dolazećem Iskupitelju, kao što nije mogao pojmiti ni u čemu se sastojao pad čovjekov; a bez pada kakvo se iskupljenje može očekivati? Zbog toga je tako tuđe Božanstveno lice Iskupitelja u obrazu čovječijem, i on se neprestano ustremljuje protiv njega u svom Kuranu.

Ja sam već ukazao na ovu glavnu, osnovnu pogrešku protiv one istine hrišćanstva, na kojoj je utemeljeno svo naše učenje. Treba li pominjati ostale svojevoljne priče iz iste glave Kurana, koje idu protiv stvarnih riječi Svetog Pisma: naprimjer, o tome kako se u Mojsijevo vrijeme vaskrsavaju mrtvi (st. 56), o pretvaranju onih koji su narušili subotu u majmune (st. 65) i druge? Treba li govoriti o Avraamu, kako on moli Boga da mu pokaže Svoju silu tako što će vaskrsnuti ptice koje je on rasjekao radi žrtve (st. 260), i o sličnim izmišljotinama o ostalim patrijarsima? Sva predanja su ispreturana i izvrnuta, jedno te isto se o istim licima ponavlja na raznim mjestima, uz često pozivanje na Petkonjižje Mojsijevo, koje, avaj, nikako ne može da potvrdi riječi Kurana, iako Muhamed kritikuje same jevreje zbog neznanja, te da navodno oni, a ne on, zamjenjuju istinu bajkama (st. 73).

Navešću još kao primjer dirljivu priču o Josifu, koja je poznata svim hrišćanima, po knjizi Mojsijevoj, a zauzima čitavu XII glavu u Kuranu, gdje se pak mnogo toga drastično razlikuje od mnogo drevnijeg kazivanja Biblije. Kako objasniti ovu promjenu? I kakav je tome mogao biti razlog, ako ne neznanje i naviknutost na svojevoljne izmišljotine, tim prije što je veći dio ove pripovijesti Muhamed preuzeo, gotovo doslovce, iz Biblije (1 Moj. 38-46). Početak je veoma sličan, što se tiče Josifovih snova i toga da su ga braća prodala; ali celomudrije Josifovo u odnosu na Pentefrijevu ženu je izgubilo svo dostojanstvo u Kuranu, jer je on tamo već spreman da se saglasi na grijeh, kada ga iznenada zadržava neko znamenje, očeva sjenka, kao što govore tumači Kurana. Pentefrije zatiče Josifa na vratima svoje spavaće sobe i kada žena kleveće na Josifa, caredvorčevi drugovi saznaju istinu na osnovu pitanja da li je mladićeva haljina bila pocijepana sprijeda ili odostraga. Pentefrijeva žena, da bi se opravdala pred svojim drugaricama, zove ih na trpezu za kojom služi Josif, i sve bivaju tako opčinjene njegovom ljepotom, da su, zagledane u mladića, porezale sebi prste: kakva bajka! Pentefrije, ubijeđen u nevinost Josifovu, na početku moli Josifa da nikome ne priča o sramoti njegove žene, da bi ga potom, bez ikakvog razloga, bacio u tamnicu gdje, prema riječima Kurana, on propovijeda jedinstvo Božije i razobličava idolopokloničku vjeru svojih sapatnika u zatvoru.

[karadjordje]

Objašnjenje mljekarovog i pekarovog sna je slično biblijskom, isto kao i Josifovo tumačenje faraonovog sna; ali njega ne zovu prvo kod cara, nego tek oslobođeni mljekar služi kao posrednik među njima, što je opet nesaglasno sa Biblijom. Josif poručuje da se Faraonu kaže da je on rekao da se egipćanke upitaju zbog čega su na piru Pentefrijeve žene porezale sebi prste (pitanje apsolutno neumjesno, jer je krivac za to bila njegova ljepota), i to prisiljava vinovnu suprugu da otkrije istinu, koja je već odavno bila poznata njenom mužu. Priča o Josifovoj braći, koja su došla u Egipat da kupe hljeb, o tome kako im je bilo zapovijeđeno da dovedu najmlađeg Veniamina i o čaši koja je nađena u njegovoj vreći - saglasna je sa Mojsijem; ali i tu se pojavljuje dodatak: Josif, navodno, zajedno sa braćom ocu šalje i svoju odjeću, kako bi ovaj progledao kada je stavi na svoje oči; ali u to vrijeme Jakov još nije bio slijep i nikada nije bio iscijeljen sinovom odjećom. Zatim Josif postavlja oca svojega i majku na visoke stolice, i oni padaju ničice pred njim, čime se obistinjuje njihov davnašnji san o tome kako su se njemu poklonili sunce, mjesec i zvijezde. Ali ovoga nema u Bibliji, i to bi bilo potpuno nespojivo sa Josifovom skromnošću; uz to, poznato je, prema kazivanju Mojsijevom, da je Josifova majka, Rahilja, već davno bila pokojna, poslije porođaja najmlađeg njegovog brata Veniamina. Tako se na svakom koraku razobličavaju neznanje i izmišljotine, čak i na mjestima gdje po istorijskom sadržaju nije bilo razloga da se izmišlja; vidi se da je sam Muhamed slušao netačno ispričano kazivanje Mojsijevo, sa bajkolikim arapskim dodacima. Međutim, on se ne boji da ih predstavi kao otkrovenje Božije i Angel kobajagi govori njemu, od lica Gospodnjeg: "To su vijesti neviđenih (događaja). Mi ti ih (Muhamede) objavljujemo. Ti nisi bio kod njih (pa da bi znao) kada su odlučivali o svojoj stvari, a oni koji su spletkarili (o Jusufu - Josifu). Većina ljudi nisu vjernici, makar ti to želio. Ti od njih ne tražiš nikakve nagrade za to (što ih upućuješ). On (Kuran) je samo opomena svjetovima. Koliko (mnogo) ima dokaza na nebesima i na zemlji kraj kojih prolaze, a oni od njih okreću (glave i ne razmišljaju). Većina njih ne vjeruju Allaha, nego Mu pripisuju drugove." (Kuran, XII, 102, 105).

Dovoljno je bilo obličenja starog Zavjeta protiv izmišljotina Kurana; obratimo se Novom, odnosno Jevanđelju, kojem on takođe zapovijeda da se vjeruje, mada i njega takođe izopačuje. Poslije druge glave Kurana, "Krava", treća nosi naslov "Porodica Imranova". Kakvo je to ime? Muhamed je smislio da tako nazove roditelja Presvete Djeve, ali on ga je zamijenio sa Mojsijevim ocem, koji se zaista zvao Amram; ime, pak, roditelja Djevinog bilo je Joakim. Da li je oprostiva ovakva greška? Ipak, ova glava počinje veoma gromoglasno: "Elif. Lam. Mim. Allah je (jedan). nema Boga osim Njega, (koji) vječno živi i vlada (svim stvorenjima). Objavio ti je Knjigu s Istinom, potvrđujući ono što je prije (objavljeno). Prije je objavio Tevrat (Petoknjižje) i Indžil (Jevanđelja) kao uputu ljudima, a objavio je i Furkan (knjigu odličja)". Pogledajmo onda šta ona kaže o kćeri Imranovoj, u čijem se imenu prorok već otklonio od istine? - Početak pripovijesti uzet je iz takozvanog prvog Jevanđelja Jakovljevog, koje Crkva nije priznala, iako se neka od predanja koja su tamo izložena priznaju za vjerodostojna. Dalje ide pretskazanje Angela Zahariji o rođenju Jovana (u Kuranu Jahije), pozajmljeno iz Lukinovg Jevanđelja; ali tamo je rečeno da će Zaharija ostati nijem dok mu se ne rodi sin, a kod Muhameda je dat samo trodnevni rok nevoljnom tihovanju: tako da ispada da je isti taj Angel koji je ovo ispričao Muhamedu - protivrječio sam sebi!? Isto tako, netačno je u Kuranu opisana i blagovijest Prečistoj Djevi.

Muhamed ponovo za svog svjedoka priziva otkrovenje Božije, i poslanik sa neba navodno mu govori: "mi ćemo tebi otkriti neznane tajne", iako je ta tajna već obznanjena i zapisana u Jevanđelju, šest stotina godina prije Muhameda. Angeli, a ne Arhangel Gavrilo, prema riječima ovog navodnog novog otrkovenja, rekoše Djevi (Kuran, III 45-47): "Kada su meleki (angeli) rekli (Merjemi - Mariji): "O, Merjemo, Bog ti šalje radosnu vijest s jednom riječju, (a to je) da mu je (ime) Mesih Isa (Isus Hristos), sin Merjemin, ugledan (i) na ovom i na budućem svijetu, i (biće) od ljudi bliskih (Bogu). I razgovaraće (Isa) s ljudima (kad bude) u kolijevci i kao odrastao čovjek, (a biće) od najboljih ljudi." Reče (Merjema): "Moj Gospodaru! Kako ću ja imati dijete, a (nijedan) me čovjek nije ni dohvatio" Reče (Bog): Tako (će to biti). Allah stvara šta hoće. Kada nešto odluči, samo mu rekne: "Budi!" i ono bude". (To su iskrivljene riječi Jevanđeliste Luke: Duh Sveti doći će na tebe, i sila Višnjega osjeniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se Sin Božji (gl. 1, 35). Dalje u Kuranu Angeli govore: "I Bog će ga podučiti Knjizi, mudrosti, Tevratu (Petoknjižju) i Indžilu (Jevanđelju). (I poslaće ga) kao poslanika Izraelićanima (kojima će reći): "Donesoh vam jedan znak od vašega Gospodara. Napraviću vam od blata nešto kao pticu, i dunuću u to pa će postati ptica, s Božjom dozvolom (uzeto iz jeretičkog kazivanja, koje je Crkva odbacila, o djetinjstvu Hristovom). Izliječiću slijepa i gubava i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, kazivaću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate (kakav apsurd, poslije toliko velikih čudesa!). To će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete, i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene" itd. Isus je uskoro primjetio nevjerje judeja i uzviknuo: "Koji će biti pomagači moji na Allahovom putu? - Mi, rekoše učenici, mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu. Gospodaru, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike" (Kuran, III, st. 45-53). I tako dakle, od Apostola stiže pomoć Gospodu, a ne od Gospoda Njegovim učenicima!

"I nevjernici (judejci) počeše, - nastavlja Muhamed, - smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje" (III. 54). Međutim, priliči li Bogu takva ratobornost? Ovdje opet počinje da govori sam Gospod umjesto Muhameda, jer je i inače sve izmiješano u Kuranu, i lica i predanja, sudeći po njegovim slučajnim i nepredvidivim uzletima mašte; ove riječi su upućene Hristu: "O Isa, Ja ću te usmrtiti, i uzdignuti Sebi i spasiti te od onih koji ne vjeruju, i postaviću one koji tebe slijede iznad onih koji ne vjeruju do Sudnjega dana" (st. 55). Prema tome, evo, Muhamed kao da ovdje priznaje, iako nehotice, smrt Hristovu prije Njegovog vaznesenja, dok, nasuprot tome, na drugom mjestu u Kuranu on tvrdi kako je navodno na krstu razapet bio čovjek koji je samo ličio na Hrista, zato što je on, ne spoznavši svu visinu smirenja Hristovog, smatrao za beščašće krst, koji je postao slava vaseljene. Jer, govori on, "zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: "Naša su srca okorjela" - Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo - i zbog nevjerovanja njihova i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme, i zbog riječi njihovih: "Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!" A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti." (Kuran IV. 155-159). Drsko zaključuje Muhamed, poslije blagovijesnih riječi Angelskih o rođenju Hristovom od Djeve: "Isaov (Isusov) je slučaj u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!" - i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj!" (III. 59-60).

Tako slijepo unižava Muhamed Božanstvo Hristovo, poredeći Gospoda sa Adamom, kojem je zaista bio ravan samo po čovječanstvu. Ali neka nam Muhamed objasni radi čega će toliko neobična znamenja prilikom rođenja običnog čovjeka, kada je poslije njega bio potreban još jedan prorok, to jest sam Muhamed, navodno pretskazani? I na kakvom osnovu vjerovati njemu, ako on sam uništava sva drevna proročanstva o Hristu? Već smo vidjeli kako se on osmjelio da iskrivljenim tumačenjem na sebe primjeni ono što je Gospod rekao o Utješitelju, Duhu Istine. A ovdje, odmah nakon hulnih riječi protiv Božanstva Hristovog, isto toliko drsko na sebe primjenjuje proročanstvo Mojsijevo o dolazećem Mesiji, navodeći samo dio njegovih riječi, ali ne pokazujući kada i ko ih je kazao. Mojsije je u knjizi Ponovoljeni zakoni opraštajući se sa narodom Izrailja rekao: "drugoga proroka će vam uzdići Gospod, kao i mene, toga poslušajte u svemu što god vam bude govorio, svaka duša koja ne posluša tog proroka biće istrijebljena iz naroda" (2 Moj. 18:15-18). I nakon vaskrsenja Hristovog, kada su se već obistinila sva obećana znamenja nad Hristom, Apostol Petar, u knjizi Djela Apostolska (glava 3) otvoreno ukazuje na Hrista kao na pretskazanog i već došavšeg proroka. Ali Muhamed, nakon 600 godina, želi da prisvoji sebi prava Hristova, kao što je sebi prisvojio i lice Duha Svetoga, i zato u istoj toj glavi Kurana (III. 81-82) govori: "Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao - obavezu uzeo: "Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?" - oni su odgovarali: "Pristajemo!" - "Budite, onda, svjedoci" - rekao bi on - "a i Ja ću se s vama svjedočiti. A oni koji i poslije toga glave okrenu, oni su doista nevjernici". Nije li užasno ovakvo lažno svjedočenje?

U XIX glavi Kurana Muhamed opet ponavlja jevanđeosku pripovijest o rađanju Preteče i blagovijesti Prečiste Djeve, ali drugim riječima, sa izmjenama koje protivrječe njegovim prethodnim kazivanjima i na kraju dodaje mnogo izmišljotina, koje je teško i sramotno čak i pominjati. U III glavi Kurana Angeli su, u množini, blagovijestili Djevi, a ovdje Bog šalje Duha u savršenom obličju ljudskom, koji se iznenada pojavljuje pred njom, koja se u "istočnom dijelu kuće zaklonila, i jedan zastor uzela da se od ukućana zakloni", "A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga, - reče on, - da ti poklonim dječaka čista!" (XIX. 19), jer, po mišljenju muhamedanaca, Duh Sveti i Arhangel Mihailo jesu jedno te isto: tako malo oni razumiju tajne hrišćanske, koje drzavaju da osuđuju! Riječi Prečiste Djeve i odgovori Angela razlikuju se od prethodno navedenih u Kuranu, koji su bili bliži jevanđeoskim, a u tako visokim predmetima, mijenjati riječi znači isto što i izmišljati. Dalje, na suprot Svetom Pismu i čak i zdravom smislu, Prečistu Djevu sustižu porođajne muke, i ona priziva Boga da joj da smrt, kao da je neporočno začeto u njezinoj utrobi, od Duha Svetoga, moglo da je prilikom porođaja podvrgne uobičajenim mukama kojima su podvrgnute žene koje u grijehu rađaju u grijehu začetu djecu? - Zbog čega bi se onda dopustilo natprirodno začeće od Duha? Prema riječima Kurana, stradalnica je kao utjehu začula glas novorođenčeta kako joj zapovijeda da utoli glad i žeđ plodovima palme koju je stresla i vodom iz izvora koji se pojavio pod njenim nogama, jer je ona, prema pomiješanim arapskim predanjima, pobjegla u pustinju, da bi tajno rodila. - Odakle je mogao da pozajmi takve izmišljotine pisac Kurana, koji ih je proglasio za istinite?

On zatim prikazuje Prečistu Djevu kako se vraća sa čudesnim Mladencem u svoju porodicu, koja je sa divljenjem ispituje o novorođenčetu i, ko zna zašto, naziva je Aronovom sestrom. Muhamed je zaboravio da je ona izmoljena molitvom od neplodne, i ovoga puta je pomiješao sa Marijamijom, sestrom prvosveštenika judejskog, kao što se njemu često dešava sa imenima i licima. Marija onima koji je pitaju kaže da pitaju mladenca, i novorođenče im odgovara: "Ja sam Allahov rob" - reče ono, - "meni će on Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti, i učiniće me, gdje god budem, blagoslovenim"". To je iskrivljena priča drevnog proročanstva, datog Avraamu, da će u njegovom sjemenu biti blagosloveni svi narodi (1 Moj. 22:18). "I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!". Svim ovim izmišljenim rečenicama Muhamed, koji ih nije nigdje mogao pročitati, jer ih u Pismu nema, pridodaje svoju uobičajenu hulu, utemeljenu na dubokom nepoznavanju tajni Božijih: "Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On!" (Kuran XIX 31-35), kao da hrišćani priznaju Boga Svedržitelja da ima djecu u ljudskom smislu!

Ali evo još jedan poražavajući primjer izmišljotina Muhamedovih, koji bezobzirno sebe postavlja na istu ravan sa najvećim prorocima Božijim i opisuje na koji će način Bog u posljednji dan sabrati izaslanike koje je poslao, između ostalih i njega, da bi od njih tražio izvještaj o uspjehu njihove propovijedi. Ovdje on prisajedinjuje sljedeću izmišljotinu, kojom vjerovatno misli da zamijeni jevanđeosko kazivanje o Tajnoj večeri, koja prevazilazi njegove čulne pojmove: "A kada učenici rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?" - on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici! "Mi želimo" - rekoše oni - "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci. Isa, sin Merjemin, reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" - "Ja ću vam je spustiti" - reče Allah - "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." A kada Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: 'Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!" - on će reći: "Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: "Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!' I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar si ti." (Kuran V, 112-118).

Može li se izmišljati sa većom samouvjerenošću? - Kako je malo razumio Muhamed - šta je bio Gospod naš Isus Hristos, kada Mu stavlja u usta takve riječi i izjednačava Ga sa smrtnom po ploti Njegovom majkom! Međutim, na osnovu ovih lažnih svjedočanstava, sljedbenici Kurana misle da mi poštujemo kao Božanstvo prečistu Majku Gospoda: jer, po sljepilu svog učitelja, ne mogu da razlikuju božanstvenost od čovječanstva, pa prema tome i ne mogu da ukažu potrebnu slavu istinitom Sinu božijem i Bogu. Niko ne zna Sina osim Oca (Mt. 11:27), govori Spasitelj naš, i da ne bismo pomislili da Boga mogu da spoznaju ljudi bez Njegovog posredništva, dodaje: niti Oca zna iko osim Sina, i kome Sin hoće da otkrije. O ovom božanstvenom otkrovenju, Sina u Ocu i Oca u Sinu, pisaću ti u sljedećim pismima, koliko je to ljudskim riječima moguće objasniti, na osnovu sveštenog otkrovenja, od Samog Boga nama otkrivenom.

Ali prije toga, kao zaključak ovog pisma, pitam te: može li se vjerovati Muhamedu, poslije svih ovih izmišljotina, kojima Kuran sam sebe razobličava, kroz provjeru i poređenje sa Svetim Pismom, mada ga on i priznaje za bogonadahnutu knjigu? Prost zdrav razum dovoljno govori da ako se Muhamed poziva na Jevanđelje, koje su pisala, šest stotina godina prije njega, četiri nepristrasna svjedoka, i na Petoknjižje Mojsijevo, pisano prije 2000 godina: treba ili prihvatiti kao istinito svjedočanstvo ove knjige i, uporedivši ih sa onim što je iz njih izvučeno u Kuranu, odbaciti onu knjigu koja ih je iskrivila, ili tražiti nove knjige Mojsijeve i Jevanđeoske, koje, avaj, muhamedanci ne mogu da nam pruže; a i kako ih stvoriti nakon nekoliko hiljada godina, i kako prisiliti nekoga da u to vjeruje - ne samo hrišćane, nego čak i jevreje, koji su sveto čuvali kod sebe knjige Mojsijeve od samog početka? Zbog toga čovjek, prožet istinama Svetog Pisma, sa užasom čita izmišljotine Kurana, bez obzira na svu poetičnost njegovih kazivanja, i mora podsjetiti muhamedance na vlastite riječi samog Muhameda: "Reci: donesite Tevrat pa ga čitajte, ako istinu govorite! A oni koji i poslije toga iznose laži o Allahu, oni su doista nasilnici." (Kuran III, 93-94).

24. decembra 1847 godine

Sergijeva pustinja

[karadjordje]

PISMO IV.

Prije nego što pristupimo objašnjenju dogmata vjere, ne smatram da je izlišno da se uporedi, makar samo u glavnim crtama, moralno učenje Kurana sa učenjem hrišćanskim, pošto sam ja već poredio izmišljena kazivanja Kurana sa istinitim događajima iz Svetog Pisma. Mnogi uveličaju moralno učenje Kurana i nalaze "da ono ne ustupa jevanđeoskom": tu i nema čemu da se čudimo, mada je neprilično takvo poređenje. Apostol Pavle govori kako čak i pagani, koji nemaju zakon, od prirode čine po zakonu (Rim. 2:11); odnosno, onaj koji samo sluša glas svoje savjesti, već je blizu dobra, iako nema dovoljno snage da ga izvrši bez blagodati, koja se odozgo daruje od Boga ljudima. Tim prije je Muhamed, koji se rodio šest vijekova nakon što se utvrdila vjera Hristova na Istoku, i koji je pozajmio svoje učenje dijelom od jevreja, a dijelom od hrišćana, mogao imati pred sobom čiste izvore iz kojih je mogao da crpi moralne istine, te ako se nečemu treba čuditi - to je njegov samovoljni otklon ka drugim načelima, u koja su ga uvukli slavoljublje i čulnost.

On sam nekoliko puta ponavlja da je knjiga njegova pisana radi potvrde Svetog Pisma, i čak se ponekad blagonakolono odnosi prema drugim vjeroispovijestima: "one koji su vjerovali (tj. muslimane), pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabijci - one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili - doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!" (Kuran, II, 62). Ali u sljedećoj glavi, prema čudnom protivrječju koje se, uostalom, veoma često sreće u Kuranu, govori: "A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati" (III, st. 85), odnosno, Muhamed preptostavlja da su istiniti jevreji i hrišćani u suštini oni koji slijede njegovo učenje; međutim, već smo vidjeli kako je on sam izokrenuo ono što je od njih pozajmio, iako zapovijeda da se vjeruje njihovim knjigama.

Iz ovoga je niklo čudno mnjenje među njegovim sljedbenicima, kao da se hrišćani ne koriste pravim knjigama Svetog Pisma, te da se istinito predanje nalazi u rukama muhamedanaca. Mnjenje je ovo zasnovano na tome da su oni slušali kako je u prvim vijekovima hrišćanstva bilo rasprostranjeno nekoliko lažnih knjiga pod imenom Jevanđelja od strane jeretika koji su to činili radi svoje koristi; ali oni ne znaju da je u isto to vrijeme, na samom početku, Crkva hrišćanska razobličila ove lažne knjige, sveto čuvajući u sebi one koje je primila od najbližih učenika Gospoda. Poznato je da je Jevanđelista Jovan, koji je sam bio apostol i koji je živio preko stotinu godina, još za svoga života pročitao i utvrdio tri Jevanđelja od Mateja, Marka i Luke, napisao kao dopunu njima četvrto Jevanđelje, tako da poslije ovoga više ne može ostati ni najmanje sumnje u istinu ova četiri svjedočanstva Hristovih savremenika.

Bez obzira na to, hrišćanima su poznate sve apokrifne knjige koje su širili jeretici i, što je veoma karakteristično, izuzev dva ili tri slučaja, na koje sam ukazao u prethodnom pismu, kazivanja Kurana se razlikuju čak i od ovih, od naše strane neprihvaćenih spisa; a naravno da muhamedanci ne mogu da nam predstave nijedan vjerodostojan tekst ovih apokrifa koji nama nije poznat, jer su svi oni bili razobličeni davno prije rođenja Muhamedovog. Ali evo šta još bolje može razotkriti istinu: Petkonjižje Mojsijevo, na koje se neprestano poziva Muhamed, napisano je hiljadu i po godina prije Hristovog rođenja i do tog stepena čuvano kod jevreja, da su u njemu izbrojane ne samo riječi, nego i slova, tako da nikada i nikome nije čak ni palo na pamet, ni u drevna ni u novija vremena, da napiše apokrifno Petkonjižje; to je tim prije vjerodostojnije, što se ove knjige i dan-danas čuvaju kod jevreja, koji su prema nama neprijateljski raspoloženi. Na koji način Muhamed nije u svojim spisima saglasan ni sa najdrevnijim knjigama Mojsijevim, i neprestano mijenja, po svom nahođenju, to što je osveštano vremenom i neprekinutim predanjem?

Međutim, bez obzira na takve nepravedne pojmove o hrišćanima i jevrejima, i oni, kao nevjernici, zajedno sa neznabošcima bivaju podvrgavani gonjenjima, jer Kuran zapovijeda da se bez ikakve milosti izgoni i ubije svaki nevjernik (IV. 89). On čak prekorijeva one koji se uklanjaju od borbe: "Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji!", kliče on (II. 216); do te je mjere svo njegovo učenje prožeto duhom rata, a ne mira. "Najgora bića kod Allaha su oni koji poriču, oni koji neće da vjeruju, oni s kojima ti ugovore sklapaš, pa oni svaki put, ne bojeći se posljedica, krše ugovor svoj. Ako se u borbi s njima sukobiš, tako ih razjuri da se opamete oni koji su iza njih. Čim primjetiš vjerolomstvo nekog plemena, i ti njemu isto tako otkaži ugovor - Allah uistinu ne voli vjerolomnike. I neka nikako ne misle oni koji ne vjeruju da će se spasiti; oni doista neće moći umaći. I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih - vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti. Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, usitinu, sve čuje i sve zna. A ako te htjednu prevariti - pa, tebi je doista dovoljan Allah; On te podržava Svojom pomoći" (Kuran VIII. 57-62). Ko govori ove ratoborne riječi? Sudeći po njihovom duhu, a i po samom naslovu ("Plijen"), naravno, neki vojskovođa; ali ne, to je zakonodavac i rodonačelnik vjere; ali i on, kao da sam osjeća neprimjerenost takvih ratobornih pokliča njegovom duhovnom činu, dodaje: "Nijednom vjerovjesniku nije dopušteno da drži sužnje dok ne izvojuje pobjedu na Zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi onaj svijet. Allah je silan i mudar" (st. 67). Ali po samim ovim osobinama Božijim, mi ne možemo povjerovati da su te riječi bile od Boga!

Ne, znamo mi drugog Proroka, i sam Muhamed Ga zna, jer je pokoju riječ i od Njega pozajmio: trsku stučenu nije prelomio i žižak tinjajući nije ugasio (Isaija 42:12, Mt. 12:20), upravo kako su za Njega prorekli proroci koji su bili prije Njega i Koji je, prema istim tim proročanstvima, izašavši na visinu, zaplijenio plijen i podijelio darove učenicima (Isaija, 67:19), svoje učenike, ribare, načinivši lovcima ljudi, i ne samo to, nego je i slomio nesalomljiva vrata pakla, srušivši njegovo carstvo, i sve to samo snagom riječi, doduše - božanstvene: zato što je On bio Bog i čovjek koji ne dođe da pogubi duše ljudske nego da spase (Lk. 9:56). On u mnogobošcima, koji zbog sljepila nisu znali Boga, nije vidio gnusne životinje, već samo zabludjele ovce (Jn. 10:16) koje je trebalo dovesti u ovčiji tor, i oni su sa radošću slušali glas Njegov. On nije zabranjivao da se moli za njih, kako je to zapovijedao Muhamed, navodno od imena Božijeg, objavljujući: "Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici u Džehennemu biti" (Kuran IX. 113). Ne, On se Sam molio za one koji su Ga razapeli, sa visine iskupiteljnog krsta: Oče, oprosti im, jer ne znaju šta rade (Lk. 23:34) jer je radi toga On i došao u svijet u obrazu čovječijem, da bi prinio Sebe u žrtvu za svo čovječanstvo; ali zakonodavac arapski nije mogao da spozna duhovnu visinu ovog neobičnog smirenja.

Zbog toga i postoji takvo rastojanje između zapovijesti, istinski božanstvenih, datih sa visine, zajedno sa blagodatnom silom da se one izvrše, i zapovijesti ljudskih, koje se samo na prvi pogled čine visokim. Muhamed smatra da je dovoljno rekao ovim riječima: "Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive" (Kuran XVI. 126). Ali šta nam govori Božanstveni naš učitelj? - Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vrijeđaju i gone, da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima; jer On svojim suncem obasjava i zle i dobre; i daje dažd pravednima i nepravednima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate? Ne čine li tako i carinici? I ako pozdravljate samo braću svoju, šta odviše činite? Ne čine li tako i neznabošci? Budite vi, dakle, savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt. 5:44-48). Zbog strogosti, Muhamed hvali Mojsijev zakon oko za oko, zub za zub, mada takođe zapovijeda i rukovođenje Jevanđeljem (Kuran. V. 52). Ali on sam iz njega nije usvojio ove božanstvene riječi: Čuli ste da je kazano: Oko za oko, i zub za zub. A ja vam kažem da se ne protivite zlu, nego ako te ko udari po desnom obrazu tvom, okreni mu i drugi; i koji hoće da se sudi s tobom i košulju tvoju da uzme, podaj mu i haljinu (Mt. 5:38-40).

Samo jednu zapovijest, o milostinji, sa ljubavlju je prihvatio Muhamed, i često o njoj govori u Kuranu, zapovijedajući je svojim sljedbenicima. Ali ako se zagledamo u tajne dubine svoga srca, neizostavno ćemo priznati da je mnogo lakše činiti milostinju, od svog viška, pa čak i od nedostatka, i primiti tuđinca u svoju kuću, nego li oprostiti neprijatelju, i to ne onom koji sa oružjem ide protiv nas, već onom koji nas vrijeđa po pitanjima najosjetljivijim za naše srce. Za to je potrebno ostvariti savršenu pobjedu nad samim sobom i dostignuti visinu smirenja i ljubavi koju usaditi u nas može samo Gospod Koji je postradao za nas. Onaj ko zna do kog je stepena Bog smirio Sebe da bi podigao palog čovjeka, moći će već, radi te nebeske ljubavi, sve da oprosti bratu, jer imaju zajedničkog Oca na nebesima. Eto zbog čega samo i jedino Jevanđelje može savršeno da preporodi čovjeka, učinivši ga članom porodice Hristove i čedom Božijim, kada, naprotiv, svako drugo učenje, koje je poteklo od ljudi, iako i daje neko moralno obrazovanje, ne preporađa čovjeka savršeno, jer ga ne prožima Duhom Božijim. I kako ono ne usavršava čovjeka kao jedinku, isto tako ga ne obrazuje ni u njegovom porodičnom, društvenom životu, zbog isto tako nedovoljnih zakona, koji naizgled kao i da imaju neku osnovu u samoj ljudskoj prirodi.

Hoću da govorim o mnogoženstvu, koje je ispočetka i sam Muhamed opovrgavao vlastitim primjerom, budući, za vrijeme najvatrenijih mladalačkih godina, vjeran suprug jedine svoje žene Kadiže, iako je ona bila mnogo starija od njega, i koje je tako široke ruke dopustio nakon njene smrti, kada je imao već četrdeset godina i kada se sam predao čulnosti koju je uzakonio. Iz njegovog smo života vidjeli da je imao do petnaest žena i da nije propuštao ni najmanji slučaj, u ratnim pohodima, pa čak i na hodočasničkim putovanjima, da stupa u nove brakove, sa izgovorima političke prirode; sama smrt njegova prouzrokovana je otrovom koji je na piru probao od ženske ruke. Naročite olakšice koje je sebi dao u svojstvu zakonodavca i proroka prevazilaze svaku moguću mjeru, tako da je bio prinuđen da se opravdava dozvolama koje su mu navodno davane sa visine, da stupa u nedozvoljene brakove sa rodicama i čak sa ženom usvojenog sina; sve se to nužno odrazilo i na njegovo zakonodavstvo.

"O, Muhamede!, - navodno mu je rekao Angel, -" O, vjerovjesniče, Mi smo ti učinili dozvoljenim tvoje žene kojima si dao njihove darove, i one koje imaš u vlasti (robinje) koje ti je Allah dao (kao ratni plijen), i kćeri tvoga strica i kćeri tvojih tetaka (po ocu) i kćeri tvoga ujaka i kćeri tvojih tetaka (po majci), koje su se s tobom iselile, i ženu vjernicu, ako je sebe darovala vjerovjesniku, ako vjerovjesnik hoće da je vjenča; (ovo posljednje je) isključivo tebi, mimo ostale vjernike. Mi svakako znamo što smo odredili njima o njihovim ženama i o onima koje se nalaze pod njihovom vlašću da ne bi bilo tebi kakve poteškoće. Allah je oprosnik i milosnik." (Kuran, glava XXXIII, st. 49 i 50). Prema tome, kako sam zakonodavac priznaje, čulna naslađivanja su mu data kao nagrada za vjeru koju propovijeda, i služe mu kao neko odličje kojim se razlikuje od ostale gomile muslimana. Sa kakvim prefinjenim sladostrašćem je opisivao on sve ove olakšice date samom sebi! "Možeš zanemariti one među njima koje hoćeš i možeš pozvati sebi onu koju hoćeš, a možeš zatražiti onu koju si udaljio, nijedno od toga nije tvoj grijeh. Najlakše će tako one radosne biti i neće se žalostiti i tako će sve onim što im ti daješ zadovoljne biti - A Allah zna šta je u srcima vašim; Allah sve zna i blag je" (st. 51).

[karadjordje]

Odvratno je pratiti sva ova uvijanja sladostrašća i ženskih intriga, o kojima se ne jednom u Kuranu govori, i koje su davale povode za nove zakone sa navodnim nadzemaljskim porijeklom; samo to bi bilo dovoljno da se razobliči ovo lažno poslaništvo, koje je do te mjere zaprljano plotskim pomislima. Tako, naprimjer, kad se jedna od njegovih žena uvrijedila zato što je ukazao pažnju drugoj sa kojom je proveo noć koja je pripadala njoj, od toga su potekle surove pogrde koje su uskovitlale prorokovu dušu. Istog trena, u svojstvu nadzemaljske poruke, pojavila se čitava glava u Kuranu, pod naslovom "Zabrana" (LXVI), u kojoj su opisane svakojake ženske spletke i intrige: kako jedna od žena nije sačuvala povjerenu joj tajnu, i kako je sve to prorok doznao po nebeskom nadahnuću, i kako je na to dodato "A ako se protiv njega udružite, - pa (sramotno je i pisati o tome, ali ovo su originalne riječi Kurana, st. 4!) Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki (Angeli) će mu na pomoći biti". Da li je ovo dostojno Božanstva i čistoga svijeta Angelskoga? Već sam početak ove glave razotkriva čulnost kojom je sva ona prožeta: O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio - u nastojanju da svoje žene zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je. Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite; Allah je vaš Gospodar, on sve zna i mudar je". I nakon sveg ovog spominjanja svetog imena Božijeg, toliko hulno i često izgovaranog uzalud, radi predmeta grube čulnosti, još uvijek ima ljudi koji iskreno vjeruju nebeskom izaslanstvu njihovog proroka?

Do tog stepena se pomračila duša Muhamedova, i sve mu se predstavljalo u čulnom vidu, da je čak i rajske naslade duhovnog svijeta, kojih, prema izreci Apostola, oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe, ono pripremi Bog onima koji ga ljube (1 Kor. 2:9), i to je uspio da prevrati u čulno: "A one koji vjeruju i čine dobra djela uvešćemo, sigurno, u džennetske (rajske) bašte, kroz koje će rijeke teći; u njima će vječno i zauvijek ostati, a u njima će čiste žene imati, i u debelu hladovinu ćemo ih uvesti" (Kuran IV. 57). U glavi LVI to je opisano još čulnije, tako, da je sramno to prepisivati (st. 34-37), i šta? - Ovo obećanje nebeskih hurija zavarava mnoge čulne ljude, i tjera ih da veličaju dostojanstvo Kurana i da u njega slijepo vjeruju!

Pošto je Muhamed sebi dozvolio tako mnogo, i pošto je obećao toliko mnogo grubih naslada u budućem životu, naravno, i u ovom životu se pobrinuo da udovolji plotskim pohotama svojih sljedbenika, kako bi ih što čvršće privezao za sebe nečistim lancima. "Žene su vaše njive vaše, - govori on, - i vi njivama vašim prilazite kako hoćete" (Kuran II. 223). Kakvo nedostojno poređenje! Pogledajmo ipak, šta zabranjuje, a šta dopušta Muhamed u svojim bračnim ustavima: "Zabranjuju vam se, - govori on (ali može li se čak i pomisliti na ovakav užas?) - matere vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše i sestre očeva vaših, i sestre matera vaših i bratične vaše, i sestrične vaše, i pomajke vaše koje su vas dojile, i sestre vaše po mlijeku, i majke žena vaših, i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojima ste imali bračne odnose - ali ako vi s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh - i žene vaših rođenih sinova, i da sastavite dvije sestre - što je bilo, bilo je, Allah zaista prašta i samilostan je" (Kuran IV. 23). Ne dolazi li ovdje do rodoskrnavljenja? Ali ovo dozvoljava Muhamed, i to u ime Božije! Dalje on zabranjuje da se uzimaju udate žene, osim onih koje vjerni zarobe, i ovome pridodaje: "to su vam Allahovi propisi" (st. 24). Ali zar se brak robinje razlikuje od braka slobodne, svetošću lanaca? I sve ovo se izdaje i prihvata za riječ Božiju!

Interesantno je, ipak, pogledati kakvim logičkim rasuđivanjem se rukovodi Muhamed radi uzakonjivanja svog ovog haosa, u IV glavi Kurana, koje nosi naslov "Žene". On na njenom početku govori: "O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao". Prema tome, na početku stvaranja, prikazuje nam se jedan jedini par, stvoren rukom Božijom i blagosloven na rađanje sebi sličnih. Zar ne proističe iz toga brak hrišćanski, jednoga muža sa jednom ženom, prema riječi Božijoj, rečenoj prvom čovjeku, koju je potvrdio i Spasitelj naš u Jevanđelju: Zbog toga će ostaviti čovjek oca svojega i mater, i prilijepiće se ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo (1 Moj. 2:24; Mt. 19:5). Zbog toga, nije li mnogoženstvo muhamedanaca vidljiva protivrječnost - ne samo zakonu Božijem, nego i zakonu prirodnom, koji nam je ukazan i prilikom samog stvaranja čovjeka, i povraćen u prvobitnu čistotu u bogonadahnutom zakonu hrišćanskom? Ovdje se može vidjeti jarka crta razlike između ustava ljudskih i ustava božanstvenih. Ako bismo pitali čulnu prirodu čovjeka, to razrješenje, koje je darovao Muhamed radi zadovoljavanja plotske pohote u vidu ozakonjenih brakova, čini se mnogo razumnije od strogosti jevanđeoske, koja ne dozvoljava, ni pod kakvim izgovorom, da se izađe iz naizgled tjeskobne dvojnosti bračnih lica, i svi ljudi koji traže kako da ugode svojoj ploti - tako razmišljaju; ali i u tom slučaju, kao i kod drugih, uzvišenijih, u potpunosti se opravdava istiniti zakon Božiji, u kojem je sve usmjereno na očišćenje i uzvisivanje duha čovječijeg, kroz umrtvljavanje ploti sa strastima i pohotama.

Neka najrevnosniji, ali nepristrasni muhamedanac zaviri u svakodnevni porodični život svojih jedinovjeraca koji su oženjeni sa po nekoliko žena, po ustavu Kurana, i neka ih potom uporedi sa hrišćanskim: postoji li, i može li postojati, mir i saglasnost između nekoliko žena jednog te istog muža, koje zaviduju jedna drugoj, ne samo u moralnom, nego čak i u čulnom raspoloženju prema njima njihovog zajedničkog vlastelina, kada čak i Kuran kritikuje takav nered u domaćinstvu, koji je vladao unutar porodice samog zakonodavca? A šta reći još i za mnogobrojne robinje, koje preko toga bude zavist i samih zakonitih žena? I kakvi su plodovi ovog međusobnog, unutrašnjeg previranja? Potpuno uništenje porodične harmonije, gdje nema jednakosti prirodne i hrišćanske, između muža i žene, nego samo odnos gospodara prema njemu potčinjenom biću, koje se naziva zakonitom ženom ili naložnicom, tamo nema i one srčane sloge koja je zasnovana na uzajamnom uvažavanju oba supruga; a da i ne govorim o nedostojnim svađama i spletkama između žena, zbog privlačenja k sebi čulnih strasti njihovog supruga.

A šta reći o njihovoj djeci, vaspitanoj na nejednakim pravima, u zavisnosti od položaja njihovih majki, i u neprekidnoj mržnji jednih prema drugim? - Samo ona koja potiču iz iste utrobe većinom bivaju složna između sebe, i to dokazuje da prirodno uvijek pobjeđuje protivprirodno; ali najveće moguće neprijateljstvo dijeli djecu raznih majki, jer ona sa mlijekom sisaju mržnju svojih majki. Sama nemogućnost da se u jedinomisliju vaspitava takva raznorodna porodica dovodi do toga da ravnodušni roditelji nastoje da odvoje od sebe djecu i predaju ih u tuđe ruke na vaspitanje, pa se ona očinskom krovu vraćaju savršeno tuđa; a ako ih i vaspitavaju u kući, kakva je mogućnost da se djetetu daju ispravna moralna načela usred unutrašnjeg haosa razdora koji truje porodičnu svakodnevnicu gotovo svakog muslimana?

Može li se i porediti ovo tužno stanje sa blagoslovenom organizacijom porodice hrišćanske, gdje je muž, budući samo glava, a ne gospodar ženi, sjedinjen sa njom savezom duhovnim, koji znamenuje tajanstveni savez Samog Gospoda našega sa Crkvom (Ef. 5:32). Sa prolaskom prvog žara ljubavi ostaje među supruzima nježna družba, zasnovana na uzajamnom uvažavanju, i plod njegov jeste moralno vaspitanje djece, tj. obrazovanje njihovog duha i srca do onog stepena savršenstva, na kojem bi u svim svojim postupcima, a najviše u djelima ljubavi prema bližnjem, koliko je to moguće u ovom životu, nalikovali na svoga Tvorca, i do tog nalikovanja dostizali kroz podražavanje Onoga Ko je na Sebi nosio zajedno i obraz čovječiji i obraz Božiji - Gospoda našega Isusa Hrista. Takvo porodično blagoustrojstvo, zasnovano na ličnom duhovnom obrazovanju čovjeka, proizvodi i građansko blagostanje, jer ono postepeno iz porodice prelazi u društvo, iz društva u državu. Ali, nažalost, mi ne možemo naići na državno blagostanje u zemljama muslimanskim, upravo zato što su oni lišeni poretka društvenog i porodičnog.

Osim ovog osnovnog razloga, čak i samo to, što svako muslimansko društvo želi da se rukovodi isključivo Kuranom kao jedinstvenim duhovnim i građanskim zakonom, sa proizvoljnim i često pristrasnim njegovim tumačenjem svojih kadija i mula - samo to već čini prepreke za uspostavljanje željenog poretka; jer sam Kuran, iako u sebi sadrži neke zakone, ipak ne može predstavljati njihov potpuno zadovoljavajući i isrcpan zbornik. - Takvu isključivu pristrasnost prema njemu podsjeća nas na postupak drugog kalifa Omara, koji je na pitanje svog vojskovođe Amrua o tome šta da radi sa veličanstvenom Aleksandrijskom bibliotekom odgovorio: "Ako ona u sebi sadrži isto što ima i u Kuranu, ona je beskorisna, te je prema tome treba spaliti; a ako sadrži protivno Kuranu, onda je tim prije treba spaliti", pa je na ovaj način u plamenu pogubljena najdragocjenija riznica ljudskih poznanja, sabirana tokom mnoštva vijekova, u kojoj je bilo sakupljeno svo učenje drevnih ljudi. Presuda ova nad obrazovanjem i učenošću čitavog svijeta poslužila je kao kamen-temeljac i za nasljednike ovog kalifa; zbog toga je uobičajena posledica širenja Kurana uvijek bilo gašenje svjetlosti nauke, sa izuzetkom malog broja njenih ogranaka, i potpuno istrebljenje umjetnosti, bez obzira na svu vanjsku slavu brzo širećeg se kalifata.

Neka takođe nepristrasni musliman uporedi način ovog ratobornog širenja svoje vjere sa krotkim širenjem hrišćanstva, i neka kaže, položivši ruku na srce: koje od ovo dvoje je dostojnije Božanstva? U jednom oganj i mač koji krše, po zapovijesti arapskog proroka, sve koji ne vjeruju njegovom Kuranu; u drugom - takođe prolivanje krvi, ali krvi dobrovoljnih žrtvi, koje su sebe prinosile za ispovijedanje istine i - čudno djelo! - na kostima mučenika se gradi tvrdo zdanje vjere, koje pogoduje svakom umnom razvitku, dok, naprotiv ovome, muhamedanska potiskuje prosvjetu i sama slabi sa opadanjem fizičke sile svojih propovjednika. Zar ovo ne dokazuje božanstveno načelo - jedne, i ljudsko - druge vjere? Tim prije što, ako se zadubimo u dogmate obje religije, Muhamedova se, kao izum ovozemaljski, čini bliža ljudskim pojmovima i lakša je za ispunjavanje svojih zapovijesti. I na koji onda način ona koja je svojstvenija ljudima može da se u čovjeka useli samo naprezanjem čulne sile, a ona koja poražava naš razum neobičajnošću svojih dogmata i moralnih načela usmjerenih ka obuzdavanju ljudskih strasti - proniče u dušu, kroz krotku riječ ubjeđivanja i, smirivši prvo um, uznosi ga potom do najviše tačke sozercanja koja je uopšte moguća i dostupna na zemlji? Nije li i to znamenje njene božanstvenosti, ispunjenje proročanskih riječi Apostola, koji je i sam bio jedan od čudesnih njezinih propovjednika:

Nego što je ludo pred svijetom ono izabra Bog da posrami mudre; i što je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jake; i što je neplemenito pred svijetom i poniženo izabra Bog, i ono što je ništavno, da uništi ono što jeste, da se ne pohvali ni jedno tijelo pred Bogom; Da vjera vaša ne bude u mudrosti ljudskoj nego u sili Božijoj (1 Kor. 1:27-29; 2:5).

[karadjordje]

PISMO V.

Nakon svega što smo govorili o moralnim razlikama između Jevanđelja i Kurana, podsjetimo se još jednom - koje istine zajedno sa nama ispovijeda Kuran. Kao prvo, to je jedinstvo Božije, dogmat koji je Muhamed toliko revnosno ispovijedao, da je čak mislio da smo mi od njega odstupili, zato što on nije htio da pronikne u tajnu koja je samo još više utvrdila našu vjeru u ovu istinu. Zatim, priznaje on stvaranje svijeta, vidljivog i nevidljivog, silom Božijom, stvaranje Angela i pad jednog od njih, Satane; stvaranje Adama i Eve i iskušavanje njihovo u raju od đavola, kroz okušanje zabranjenog ploda. Sve to su istine biblijske, iako su predane drugim riječima i sa proizvoljnim dodacima. Kuran dopušta i svjetski potop, i otkrovenje Božije ljudima kroz izabrane muževe, patrijarhe i proroke, i zakon, dat kroz Mojsija narodu Izrailjskom, i na kraju posljednji sud i sveopšte vaskrsenje mrtvih. On ispovijeda i osnovnu jevanđeosku istinu: rođenje Gospoda našega Isusa Hrista, od Prečiste Djeve Marije, nailaskom Duha Božijeg, nazivajući čak rođenog od nje Riječju Božijom.

U čemu je onda razlika, pitaćeš ti, posle ovakvih iskaza, potpuno sličnih hrišćanskim? - Razlika se sastoji u udsustvu jedne velike istine: priznanja Božanstva u licu Isusa Hrista, bez čega izrazi Kurana o Njemu kao rođenom od djeve i kao o Riječi Božijoj nemaju značaja; jer se oni mogu odnositi samo na Boga. Do Gospoda Isusa nije bilo nikoga ko bi se rodio od Djeve, ne od sjemena muškog, nego od nailaska Duha Svetoga; i pošto je svaki čovjek prirodni plod muža i žene, samo to neobično rođenje iz djevičanske utrobe, bez sjemena muškog, - ne razotkriva li ono neko natprirodno Biće, koje nikako ne može da stane u isti red sa drugim prorocima? I može li Ono imati potrebu za još jednim kasnijim prorokom radi potvrde svoje božanstvenosti? Prema tome, muhamedanci, ispovijedajući čudesno rođenje Gospoda Isusa, sami to ne znajući, ćutke ispovijedaju Njegovu Božanstvenost, pod omotom čovječanstva i eto koja glasna, neophodna istina nedostaje punoći njihovog ispovijedanja! Eto zbog čega - zbog toga što je Muhamed nasilno istrgnuo ovaj osnovni kamen spasenja svih ljudi iz obećanja Starog Zavjeta i njihovog blagodatnog ispunjenja u Novom - eto zbog čega ne može biti stabilno njegovo zdanje, jer je utvrđeno samo na ljudskim načelima, bez veze sa božanstvenim.

A osnov ovaj, veza ova, ključ Staroga i Novoga Zavjeta, ključ neba i zemlje, bez Koga, prema riječima jevanđeoskim, ništa ne postade što je postalo (Jn. 1:3) jeste Gospod naš Isus Hristos - Riječ Božija, kako Ga naziva i Kuran (IV. 171), opisujući blagovijest Angela Djevi, - Sin Božiji, mada i neće tako da Ga nazove Muhamed; čulni njegov razum nije mogao da se uzvisi do duhovnog sozercanja Božanstvene prirode, koliko je Ona sama sebe blagoizvolila da otkrije ubogoj čovječijoj prirodi. Omračen plotskim pomislima, Muhamed čak nije mogao da pojmi i spozna mogućnost drugog, duhovnog rođenja za same ljude, o kojima govori Jevanđelista Jovan: koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga (Jn. 1:13). Koliko je onda tim prije Onaj Koji je posredstvom ove vjere mogao darovati ljudima blagodat da postaju djeca Božija (i to već ne samo po blagodati, nego i po samoj svojoj prirodi, koja daleko prevazilazi našu) morao biti Sin Božiji, jedinac nebeskoga svoga Oca! A tako i svjedoči o tome Jevanđelista: U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog (Jn. 1:1). On Ga naziva: svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet (Jn. 1:9), ali, objavljujući Njegovo tajanstveno rođenje od Boga, ne boji se da javno ispovijeda: U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. (Jn. 1:10-11).

A ako Jevanđelist tako smjelo i javno ispovijeda da Logos postade tijelo i nastani se među nama (Jn. 1:14), to je zato što je lično vidio slavu jedinorodnog Sina Božijeg, kako sam piše o tome u svom Jevanđelju i u sabornoj poslanici svim ljudima: Što bješe od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše opipaše, o Logosu (Riječi) života: i Život se javi, i vidjeli smo, i svjedočimo, i objavljujemo vam Život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama; što smo vidjeli i čuli objavljujemo vama da i vi s nama imate zajednicu, a naša zajednica je sa Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Hristom. I ovo vam pišemo da radost naša bude potpuna. (1 Jn. 1:4). Takvom očiglednom svjedočanstvu se može povjerovati, i u svakom slučaju ono zaslužuje da ispitamo njegove riječi, jer nam odmah za tim ispovijeda istinu koju niko niko od nas ne može da ne prizna: Ako rečemo da grijeha nemamo, sebe varamo, i istine nema u nama. (1 Jn. 1:8). Ali evo kakvu utješnu riječ dodaje uz ovo Jevanđelista: Ako ispovijedamo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe, i očisti nas od svake nepravde (1 Jn. 1:9); Dječice moja, ovo vam pišem da ne sagriješite; i ako neko sagriješi, imamo Zastupnika kod Oca, Isusa Hrista Pravednika. A on je žrtva pomirenja za grijehe naše, i ne samo za naše nego i svega svijeta. (1 Jn. 2:1-2).

Ovdje postaje jasan razlog Njegovog rođenja u obrazu ljudskom, i razjašnjavaju se sva otkrovenja Proroka i zakon Mojsijev, koji je pred-ukazivao Judejima budućeg Izbavitelja roda čovječanskog. Na taj način, sve što je nedorečeno ili isječeno u Kuranu, isključivanjem iz njega neophodnog lica Bogočovjeka, ispunjava se i popunjava ovaploćenjem Isusa Hrista.

Ako je našem ograničenom umu nepojmljivo krajnje snishođenje Gospoda našega i Boga prema ljudima, onda je barem dostupna, našem grehovnom srcu, neophodnost takvog snishođenja, bez kojeg bismo vječno ostali u stanju pada. I mada se sredstvo našeg ponovnog podizanja čini neobičnim, kako je ipak ono prosto i sa-obrazno sa onim što nam je bilo neophodno! Zaista je veliko samo ono što je jednostavno. - Pošto smo bolesni, treba da tražimo lijek koji je suprotan onome što je prouzrokovalo bolest; a od čega smo bolesni? - Od gordosti, zato što je ona bila vinovnik našeg pada i do dana današnjeg nas vuče ka istom tom. Prema tome, čime moramo da se liječimo? - Smirenjem; ali tu već nije bilo dovoljno samo naše smirenje, da nas podigne iz bezdana grehovnog pada, zato što je gordost ljudska utisnula u čovjeka strašnu misao da "postane Bog", te je, shodno tome, bilo potrebno obratno dejstvo samog Boga, radi korjenitog iscjeljenja ove ljudske gordosti. I šta se desilo? - Premudro i prosto pjeva o ovome Crkva, u jednoj od svojih pjesama, na dan Blagovijesti: "Adam prohtjede da postane Bog, i prevari se; Bog postaje čovjek, da oboži Adama".

O, dubino premudrosti i krajnjega čovjekoljublja! Bog, Koji sve ispunjava Sobom, javlja se na zemlji, da bi vaspostavio svoj obraz, pomračen u čovjeku i, primivši na Sebe ljudski obraz, kroz ovo tvoračko doticanje Božanstva sa čovječanstvom, ponovo ga sazdaje, kao što ga je nekada stvorio iz zemlje: jer preobrazovati, jednako kao i stvarati, može samo Tvorac, i nikakva sila ljudska nije u stanju da obnovi palo čovječanstvo. Neuspjeh Nojeve propovijedi i svjetski potop koji je za njom uslijedio služili su kao gorki dokaz ove istine; zakon Mojsijev, dat od Boga izabranom narodu, još je više posvjedočio nedovoljnost sredstava ljudskih, mada i osveštanih s visine. Trebalo je da Sam Tvorac dođe u pomoć svojoj tvorevini, i kao što zrak sunca proniče obasjava predmete koje osvjetljuje, tako je i On blagoizvolio da božanstvenim životom prožme našu palu prirodu.

Poslije ovoga postaje jasna blagovijest Angela Prečistoj Djevi, i začeće njezino od Duha Svetoga: jer ona je poslužila, kao nekada djevičanska u to vrijeme zemlja, za formiranje novog Adama, koji je morao imati prvobitnu čistotu, koja poslije pada nije mogla da proizađe iz sjemena ljudskog. Na ovaj način meni je jasan dogmat Hrišćanski; ali ja ne mogu da shvatim razlog tako neobičnog rođenja ako se rodio samo običan čovjek, kako lažno mudruje Kuran; i šta? - U natprirodnom se pronalazi smisao koji uzalud tražiš u prirodnom, zato što je, po riječima Apostola, ludost Božija mudrija od ljudi (1 Kor. 1:25). Možda će se sledbenici Kurana sumnjičavo zapitati: kako je duhovno biće Božije moglo da se sjedini sa propadljivim sastavom čovječanskim? - A zar duša, koja je sjedinjena sa tijelom i koja sa njim zajedno sačinjava jednog čovjeka, takođe nije biće duhovno, mada i u neizmjernom rastojanju od Božanskog? Ali ljubav Božija je skratila ovo rastojanje, i svemoć Božija je popunila ono što se nama čini nemogućim.

I opet ustaje protiv Boga čulni razum, koji se pak nije prepao, još u prvom Adamu, da traži jednakost sa Bogom, zbog čega je i pao do tog stepena, da čak ne može ni da pojmi do koje mjere se rasprostire čovjekoljublje Sazdatelja! "Šta je to Riječ božija? - pita on, - kakav Sin može biti kod nebeskog Oca?", jer grubost ljudske prirode unosi i ljudske pomisli u duhovna sozercanja. Ali šta je to što nam daje mogućnost da se uzvisimo nad beslovesnom prirodom životinja, ako ne razumni govor, koji nas oštrom crtom razdvaja od njih, koji polaže na nas pečat božanstvenog podobija? A ako riječ ljudska u nama ima ulogu podobija Božanstva, može li onda samo Božanstvo biti lišeno ove prvo-obrazne Riječi, Koja Ga je tvorački otkrila svijetu? Jer je svijet sazdan Riječju Božijom; ali Ona je toliko iznad naše ljudske riječi, koliko i samo Božanstvo prevazilazi čovječanstvo. U postojanje ove Riječi Božije u Bogu mi bezuslovno moramo da povjerujemo, ako se samo zagledamo u same sebe; spoznati, pak, tajanstvene odnose Riječi Božije sa Bogom Ocem mi ne možemo, po nemoći našoj, jer nismo u stanju da spoznamo ni našu vlastitu prirodu; zbog toga moramo sa vjerom da prihvatimo ono što je Božanstvena Riječ blagoizvolila da nam o Sebi otkrije, objavljujući Duhom Svetim o Svom predvječnom rođenju od Boga, Oca svega. Misao o Ocu neophodno porađa i misao o Sinu, i mi vjerujemo u Sina Božijeg, Koji je blagoizvolio da nam se otkrije u za nas pristupačnijem obrazu Sina Čovječijeg.

Do kakvog stepena, ipak, može da oslijepi ljudski razum, ako još uvijek strada pod bremenom pada Adamovog i tuđ je obnovljenja Hristovog! - To što sačinjava najbolje preimućstvo roda ljudskog i što se otkriva jedino u vjeri hrišćanskoj, za njega predstavlja kamen spoticanja. Samo mi hrišćani nazivamo Boga Svedržitelja sladosnim imenom Oca našega: jer samo mi vjerujemo da je On saizvolio Sinu Svome jedinorodnom da postane Sin Čovječiji i kroz Njegovo zemaljsko sa nama bratstvo uzveo nas u nebesko dostojanstvo čeda Božijih, nasljednika vječnog carstva Gospoda našega Isusa Hrista. Kako su utješni ovi rodbinski lanci tvorevine sa Tvorcem! - oni nisu zasnovani na bilo kakvom uznošenju uma i srca od zemlje ka nebu (jer nikakvo naše sozercanje ne može da popuni bezdan koji ih razdvaja), nego na stvarnom snishođenju samog Tvorca ka svojoj tvorevini, u obraz koje se On obukao, da bi je savršeno usvojio sebi i sebe njoj. Ako umu ne prosvijetljenom vjerom izgleda čudno ovo snishođenje: tim prije bi trebalo biti čudno, pa čak i nedostojno Božanstva, da je Bog ostavio svoju tvorevinu u vječnom stanju pada i otuđenja, kada je On sam utisnuo ljudima plamenu želju da što bliže poznaju Njega i da se sa Njim sjedinjuju.

Neka svaki nepristrasni muhamedanac položi ruku na srce i kaže: da li je on tako blizak Bogu, kroz posredstvo propovijedi njegovog proroka, kao što je nebeskom Ocu svojem blizak svaki hrišćanin, kroz Hrista? Jer Hristos se, budući Bog, obukao za nas ploću, i kroz Svoje svima dostupno čovječanstvo nas približio inače nedostupnom Božanstvu. Nije li takvo sredstvo zbližavanja izraz krajnje ljubavi Božije prema ljudima, u potpunosti dostojno Boga, Koji je sam, po riječi Apostola, ljubav (1 Jn. 4:16). A da se blagodatna sila Njegovog ovaploćenja ne bi prostirala samo na savremenike očovječenja Hristovog, On se saopštava svakom od nas, kroz priopštavanje božanstvenog Njegovog Tijela i Krvi. Ali prije toga mi moramo povjerovati u Njega srcem, i krstiti se ne samo u ime Njegovo, nego i u ime nebeskog Oca, Koji Ga je k nama poslao, i u ime Duha Svetoga, kroz Čiji se nailazak On ovaplotio i Kojeg je Sam poslao na zemlju, da bi boravio u ljudima iskupljenim Njegovom krvlju. Takvo je osnovno značenje dvaju osnovnih tajanstava hrišćanstva, krštenja i pričešćenja, koja sjedinjuju čovjeka sa Bogom.

[karadjordje]

Vanjska umivanja, koja svakodnevno ponavljaju muhamedanci, samo radi vanjske čistoće, ne sadrže u sebi nikakvo duhovno značenje, jer ona ne preporađaju čovjeka ka vječnom životu, što kod hrišćana čini jedinstveno, neponovljivo tajanstvo krštenja, koje nas omiva od prvorodnog, naslijednog grijeha Adamovog. Podjednako i obrezanje krajička ploti, koje je služilo kao znamenje Starog Zavjeta kod jevreja, do javljanja Novog, obećanog Zavjeta u licu Mesije, izgubilo je svoj duhovni značaj kod muslimana, jer oni ne očekuju nikakvog Mesiju. Ono njima ne služi čak ni kao moralno znamenje obrezanja plotskih strasti, jer nigdje kao kod njih nije otvoreno tako široko polje za njihovo djelovanje. U čemu se onda sastoji vidljivi zalog njihovog opštenja sa Bogom? Jer, samo molitve, koje se mogu naći kod svih naroda, čak i paganskih, nisu dovoljne: one su samo uznošenje duše ka Bogu, više ili manje čisto, u skladu sa stepenom duhovnog obrazovanja, ali to nije pečat božanstvenog sa nama opštenja. Samo tajanstva, to jest vidljivi znaci nevidljive blagodati Božije, koje upravo zbog toga i nose naziv tajanstva, zapečaćuju savez naš sa Bogom, kroz za nas postradavšeg Bogočovjeka; zbog toga vjera hrišćanska tako tvrdo ispovijeda da bez njih ljudima nema spasenja.

Ali ja čujem da kod muhamedanaca ima jedan obred, koji oni vrše nakon završetka jedinog njihovog posta Ramazana, na praznik Bajrama, koji kod njih kao da zamjenjuje našu Pashu. To predstavlja svečano prinošenje u žrtvu izabranog ovna ili jagnjeta od strane glave porodice, i ja uzalud tražim tajanstveni smisao ovog žrtvoprinošenja; vidim samo doslednost predanja koje je predato od otaca, ali koje je izgubilo duhovnu silu, zajedno sa duhovnim značenjem. - Avraam i Izmail, rodnonačelnici plemena arapskog, prinosili su žrtve, i Mojsije je ustanovio njihov zakoniti poredak za narod Izrailjski; ali šta su predznamenovale ove žrtve? - Jer, po riječima Apostola Pavla, koje sam već navodio: Međutim, te žrtve svake godine podsjećaju na grijehe. Jer nije moguće da krv junaca i jaraca spere grijehe. (Jev. 10:3-4). Kod hrišćana za ovo postoji rješenje, kao i za same grijehe na koje su podsjećale žrtve, te je stoga ukinuto ovo podsjećanje. Hristos je, nastavlja isti ovaj Apostol, jednim prinosom učinio savršenima zauvijek one koji se osvećuju (Jev. 10:14). Tako je stari zakon Mojsijev, koji je bio samo sjenka budućih dobara, a ne sam obraz stvari, ispunjen ovom spasiteljnom i jedinstvenom žrtvom i predznamenovanja njezina postalo su suvišna.

Ali Muhamed, ne postigavši smisao ovih tajanstvenih predznamenovanja, zadržao ih je u svom zakonu, i do dan-danas se kod njega proliva krv beslovesnih životinja, umjesto beskrvnog prinošenja umilostiviteljne žrtve, u spomen one koja je pomirila Boga sa ljudima. Rodonačelnik njegov Avraam, koji je, prema riječima Jevanđelja, vidio dan Hristov (Jn. 8:56), duhovno je pred-vidio i ovu iskupiteljnu žrtvu kada je, radi poslušanja, kao žrtvu paljenicu htio da prinese ljubljenog svog sina Isaka, koji je bio obraz za nas postradalog Sina Božijeg, i tada mu je bilo obećano da će u sjemenu njegovom, tj. u Onom Ko je imao da proizađe od njegovog roda, biti blagoslovena sva plemena zemaljska (1 Moj. 22:18). Priča o dobrovoljnoj Avramovoj žrtvi nalazi se i u Kuranu (XXXVII 101-113), iako nije objašnjen njen stvarni, tajanstveni smisao. I kada se obistinio pretskazani blagoslov nad vaseljenom, u licu Gospoda Isusa Hrista, Koji je Svojom krvlju iskupio sav svijet, Muhamed, koji je živio šest stotina godina poslije ovog blagodatnog događaja, nije razumio tajnu koju je još prije dvije hiljade godina sozercavao njegov praotac Avraam. Toliko je oštro oko duhovno, da može da pred-vidi i na hiljade godina unaprijed, i toliko je slijepo oko čulno, da ne primjećuje ni ono što se prije njega već dogodilo!

I kakve velike tajne, ili, tačnije je reći, kakvog jedinstvenog, nasušnog blaga je lišio Muhamed, iz svog neznanja, one koji povjeruju njegovim riječima više nego li Hristovim? - Iskupljenja, tj. oslobođenja od vječne duhovne smrti koja nas očekuje za grijeh Adamov i koja nam je pred-znamenovana privremenom, prolaznom tjelesnom smrću! - Strašno je i misliti o tom lišavanju, tim prije što je ono dobrovoljno i više se ničim ne može nadoknaditi: to nije neki "sporedni" dogmat, koji nema uticaja na našu sudbinu, nego najnasušniji, najbitniji, na kojem je zasnovano svo naše spasenje, i u koji nas gorko ubjeđuje uskovitlano osjećanje naše grehovnosti, koje priziva pomoć sa visine. I kakva nelogičnost! - Mi u Kuranu vidimo da Muhamed ispovijeda pad Adamov u raju, prema tome i svog roda ljudskog u prvom čovjeku, koji je dobrovoljno sebe predao iskušenju đavolskom; međutim, u Kuranu nema nikakvog spasiteljnog sredstva za vaspostavljanje palog čovječanstva, koje je prepušteno svojim vlastitim snagama, već u stanju pada, bez blagodati Božije. Mi opet vidimo starozavjetne žrtve, koje se nastavljaju u novom učenju arapskog zakonodavca, i više ne možemo da pojmimo njihovo značenje: zato što nas one ne privode ka jedinstvenoj iskupiteljnoj žrtvi, jednom za nas prinesenoj, i zato što one mimo Golgote nemaju nikakvog cilja! Kakvim suzama oplakati takvu zabludu, koja duše vodi u pogibiju?

Krst Hristov, koji je na zemlji najveća pohvala i koji ne uzalud ovjenčava čelo onih koji caruju i vrhove naših hramova, ovaj divni krst Muhamedu se čini beščašćem: zato što on nije umio da postigne svu njegovu spasiteljnu slavu, i ne govori slučajno Apostol: Jer je riječ o krstu ludost onima koji ginu, a sila Božija nama koji se spasavamo (1 Kor. 1:18). Nije li to stvarno znamenje sile Božije, koja se u nemoći vrši, prema riječima istog ovog Apostola, kada je besramno oruđe kazne poslužilo za spasenje vaseljene i opet uzdiglo ljude na jednom izgubljeno dostojanstvo djece Božije? Šta je istinski slavnije i dostojnije Božanstva? - To, da su, kako pretpostavlja Muhamed (Kuran, glava IV) prevareni Jevreji greškom raspeli nepoznatog, ali Hristu naoko sličnog čovjeka, koji je prema tome zbog Njega nevino postradao, dok je sam Hristos, na ovakav sraman način se sklanjajući od smrti, bio uzet na nebo? - Ili to, kako nam blagovijesti Jevanđelje, da je On stvarno bio raspet, ali svojevoljno, a ne protiv svoje volje, jer je Sam o Sebi govorio: Vlast imam položiti ga i vlast imam opet uzeti ga (Jn. 10:18), što je i dokazao na djelu svojim vaskrsenjem; dok nije, pak, bilo došlo vrijeme da se zakolje, a Jevreji htjedoše da ga kamenuju zbog toga što je ispovijedao svoje Božanstvo, On je prošao kroz njihovu gomilu (Jn. 8:57). Da li je i ovo još malo za slavu Raspetog, što je u sam čas Svoje smrti sišao, u sili Svog Božanstva, u ad, da bi izveo odatle duše u Njega vjerujućih praotaca, i trodnevan vaskrsao iz groba? - Tada je tek, dakle, nakon izvršenja na zemlji svog nebeskog poslanstva, a ne radi izbjegavanja smrti, kako uči Kuran, On bio uzet na nebo, i skršivši Svojom smrću žalac smrti, uznio se sa slavom ka Bogu Ocu, da bi nam nisposlao Duha Svetoga; i opet će doći, ovaj put u slavi, da sudi svijet.

Ne poriče ovaj poslednji strašni događaj ni Muhamed, kada nakon svoje izmišljotine o tome kako je Gospod navodno izbjegao slavu krsta dodaje: "I nema nijednog sljedbenika Knjige (tako je on nazivao jevreje i hrišćane) koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti." (Kuran, IV 159). Zaista, prema riječima drevnih proroka, navedenim i u Jevanđelju, pogledaće na onoga koga probodoše. (Jn. 19:37). Ali oni koji su se zanijeli drugom krajnošću, nerazumno smatrajući raspeće nedostojnim Božanstva i odbacivši zbog toga iskupljenje, umjesto da sebe osveštaju krvlju i vodom koje su istekle u času raspeća iz probodenog rebra Gospoda našega i Spasa, - neće li morati da daju strašni odgovor Bogu za svoju tvrdovratost? Šta će reći oni u dan suda, kada na nebu ugledaju ovo znamenje Sina Čovječijeg, krst njegov, pred kojim će, po riječima Samog raspetog Gospoda, proplakati sva plemena na zemlji (Mt. 24:30), ali od kojeg su se sablaznili oni, odbacujući sva spasiteljna objavljenja?

Strašno je pasti u ruke Boga živoga, - govori Apostol, - kad neko prestupi Zakon Mojsejev, po iskazu dva ili tri svjedoka, ima da umre bez milosti; zamislite koliko će sada težu kaznu zaslužiti onaj koji gazi Sina Božijega, i krv Zavjeta kojom je osvećen za nesvetu drži, i Duha blagodati vrijeđa? Jer znamo Onoga koji reče: Moja je osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospod. I opet: Gospod će suditi narodu svojemu (Jev. 10:28-31). A šta mi možemo da vidimo? - Bezumno urlanje jevreja koji na smrt predaju svoga Mesiju: krv Njegova na nas i na djecu našu! (Mt. 27:25); i zaista je krv ova teško legla na njih: još za života onih koji su raspeli Gospoda slave bijaše sa zemljom sravnjen njihov prestupnički grad i sav narod bijaše rasijan po licu zemlje, da se ispuni davno proročanstvo Mojsijevo, za to što nisu poslušali istinitog Proroka kojeg im je podigao Bog (Dj. ap. 3:22). Ali zar nije isto tako strašno odbacivati iskupiteljnu ovu Krv, prolivenu za sav svijet, koja jedino može da nas omije od prvorodnog grijeha našeg praoca Adama i izbavi nas od vječne smrti, smrću za nas postradalog Sina Božijeg? I kako je odbaciti, kada On milosrdno širi svoje ruke u zagrljaj, sa visine Svoga spasiteljnog krsta, i neprestano nas zove: Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer jaram je moj blag, i breme je moje lako (Mt. 11:28-30).

Evo, druže moj, šta sam htio da ti kažem, od viška srca, kako bi ti sa svoje strane mogao da predaš to sledbenicima Kurana koji ti se obrate, ne iz radoznalosti, nego sa iskrenom željom da spoznaju istinu. A Gospod naš Isus Hristos, Koji hoće da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine (1 Tim. 2:4) bolje od naše slabe ljudske riječi može objasniti njihovom srcu ono što je neophodno za njihovo spasenje.

Peterburg

20 marta

1848.

[karadjordje]

PISMO VI.

Ne za tebe, i nije tebi bilo pisano pismo ovo, ljubljeni druže, zato što je ono prethodilo mom putovanju u Gruziju, gdje smo se mi i sreli. Ne, pisao sam ga jednom drugom mom poznaniku, jednom od obrazovanih i dobronamjernih muhamedanaca; ali ga sada šaljem i tebi, zato što smatram da je korisno, nakon odgovora koje sam izložio na pitanja hrišćanina o vjeri Muhamedovoj, da izložim svoje misli, makar i ukratko, i sledbeniku Kurana, kao neko bratsko obavještavanje, radi njegovog spasenja. Ovdje sam, u kratkim crticama, prikazao ono o čemu sam malo šire govorio sa tobom, i možda će direktno upućena riječ biti djelotvornija od prenesene, samo ako bude prihvaćena otvorenom dušom i u prostoti srca. I tako, šaljem ti ovo neimenovano pismo, i molim te da ga primiš dobronamjerno kao i prethodna: ono je prožeto istom ljubavlju prema našoj braći (ako ne još u Hristu, a ono dok se to ne zbude) u zajedničkom našem rodonačelniku Adamu, čiji je obraz na Sebe primio Gospod naš Isus Hristos radi spasenja svih ljudi.

"...

Odgovaram ti, ljubljeni K., na tvoju čestitku povodom naših Svijetlih praznika, koju primiti mi bijaše drago i od muhamedanca. Ali moja duhovna radost bila je pomućena onim što sam pročitao na kraju tvoga pisma, naime nesrećnom mišlju, koju si pozajmio od neukih ljudi, prema kojoj je "svejedno da li si hrišćanin ili muhamedanac, važno je da si častan čovjek". Kako je teška ova nepromišljena misao, i kako se jasno vidi da ti još uvijek uopšte ne razumiješ šta je to vjera Hristova! Iako si čitao naše knjige, ja bih volio da vjera, koliko je to moguće, bude dostupna tvome razumu. Može li se u isto vrijeme razapinjati Hristos, i vjerovati u Njega? - Ne: jer to bi bilo isto što i ruganje jevreja Hristu, kad su Mu se klanjali i pljuvali Ga, tukli i podrugljivo uzvikivali Zdravo, care judejski! (Mk. 15:18), prema tome, ne može se u isto vrijeme biti jevrej i hrišćanin! Pitam i ovo: da li je moguće priznavati u isto vrijeme Hrista, Sina Božijeg, o Kojem su svjedočili proroci od početka svijeta, i apostoli sa mučenicima do dana današnjeg, i Muhameda, koji je, prisvojivši za sebe naziv Utješitelja kojeg je navodno u njegovom licu Isus Hristos obećao svojim učenicima, progonio hrišćanstvo u samoj njegovoj kolijevci, na Istoku, gdje je ono cvjetalo već šest vijekova? Prema tome, ako on o sebi nije rekao istinu, makar u jednoj stvari, može li mu se vjerovati u ostalom? A što se tiče moralnog učenja u Kuranu, nemoj da zaboraviš da ga je on izvukao, isto kao i priče iz Starog i Novog Zavjeta, doduše prerađene po njegovom razumijevanju, iz naših Sveštenih knjiga i iz usmenog predanja hrišćana i jevreja. Reći ću i nešto više: ni Hristu ne bi trebalo vjerovati, bez obzira na visoku moralnost njegovih Božanstvenih Jevanđelja, ako bi On o Sebi kazao makar jednu neistinitu riječ; jer ako bi čovjek, iz bilo kakvih namjera, mogao sebe nazvati Sinom Božijim, a da to nije, - ne bi li to bio krajnji stepen svetogrđa, za koji bi opravdana bila želja jevreja da se kamenuje (Jn. 10:33), i kako bi do dan-danas mogli vjerovati njegovoj propovijedi?

I sam vidiš da tu nema sredine: ili je Isus Hristos Sin Božiji i Bog, ravan Svom nebeskom Ocu, ili mi sa užasom moramo da bježimo od Njega, kao od čovjeka koji je htio da nas prevari! Ali vjera Hristova se ne plaši ove sumnje, jer onaj koji razumije šta je Sin Božiji, taj Mu i vjeruje, a nevjerje uglavnom proističe iz neznanja. Hajde, probaj: reci nekom Čerkezu, ili našem prostom ruskom mužiku, da se Zemlja okreće oko Sunca, a da Sunce stoji na mjestu; on će ti se nasmijati u oči i reći: "u šta ti hoćeš da ja povjerujem? zar ne vidiš svojim očima kako pred tobom sunce ustaje i zalazi, i zar pod nogama ne osjećaš kako zemlja stoji na mjestu?" Šta ćeš odgovoriti ovakvom mudracu, koji se naizgled rukovodi i razumom i opitom? Kako ćeš mu dokazivati, - možda astronomskim proračunima po kojima, naprotiv tome, sunce stoji, a zemlja se oko njega okreće? - Njegovo neznanje će se još više utvrditi samouvjerenošću i predanjem predaka, i on će ostati pri svom mišljenju, smijući ti se. - Ne biva li isto, druže moj, i sa neukima u vjeri, koji ne žele da proniknu u njene dogmate?

Ti, međutim, vidiš da Sunce ispušta na Zemlju svoje zrake, koje kupaju svjetlošću i toplotom svu zemlju, a koje se u isto vrijeme ne odvajaju od svijetlog tijela iz kojeg ističu: zbog čega nećeš da povjeruješ u božanstveno rođenje Sina Božijeg iz krila Predvječnog Oca Svojega, sa Kojim prebiva nerazdvojno? Kada ti nešto govoriš, osjećaš da tvoja riječ, izlazeći iz usta, izražava tajnu misao i jeste njen vjerni odraz, i riječju svojom ljudskom mnogo toga činiš. Zbog čega onda nećeš da vjeruješ da je Božanstvena Riječ, Koja tajanstveno izlazi iz Boga nevidljivog, vjerni Obraz Njegov, stvaralačka sila, koja je stvorila vaseljenu i otkrila nam Nebeskog Oca? Ti vjeruješ, po svjedočenju Kurana (gl. III, 45) da se Isus Hristos rodio nailaskom Duha Božijeg od Marije Djeve, i priznaješ takvo rođenje, koje se po zakonima ljudskim čini nemogućim? Zbog čega onda, pitaću te opet, ne vjeruješ u Gospoda Isusa kao Sina Božijeg, Koji je sišao na zemlju da nas spasi? Ili hoćeš da ispitaš i istražiš biće i prirodu Božiju, i tajnu Njegovog Trojičnog postojanja, a sam, o čovječe, od blata sagrađeni, svoju sopstvenu prirodu ne razumiješ, ni šta je to duša tvoja? Mada je u sebi osjećaš i mada je i u njoj odražen trojični obraz tvoga Tvorca: jer i u njoj je načelo svega um, i riječ koja ga izražava, i sve ispunjavajuća volja, mada se naše biće i ne može porediti sa bićem Božijim.

O, spoznaj Gospoda Isusa Hrista, ljubljeni druže, i vjerovaćeš Mu neizostavno! Ti meni kažeš da ja trebam da ti oprostim za sve što si mi skrivio, jer je Pasha dan sveopšteg praštanja; ali na čemu su zasnovane tvoje riječi? - Ako je Hristos samo pravednik, pravda jednog čovjeka ne spasava druge i stradanja njegova ne iskupljuju od grijeha. Samo Tvorac, Koji je stvorio čovjeka, mogao je i da ga preobrazi, postavši Sam Čovjek, tako da svi mi, pali u praocu Adamu, ustajemo kroz novog Adama, tj. Isusa Hrista. Adam je htio da bude Bog i pao je; Bog je radi nas postao čovjek i mi smo ustali: to je ukratko sav sistem hrišćanstva. - Ali za to je neophodno da budemo u najbližem mogućem opštenju sa Hristom; trebamo da budemo Njegovo duhovno tijelo, pošto smo od Adama naslijedili tijelo grijeha i truležnosti; radi toga se mi moramo ponovo roditi drugim rođenjem u Hrista, kroz očistiteljno krštenje; inače nećemo biti Njegova djeca i naslednici; moramo se hraniti Njegovom duhovnom hranom, kako bismo živjeli, inače ćemo umrijeti opet. Ne može čovjek, sin starog Adama, da ostane bez materijalne hrane; ne može ni sin Novog Adama da živi bez Božanstvene hrane, koju mu je sa visine darovao Sam Hristos: a kakve hrane? - On nas čini pričesnicima vlastitog Tijela i Krvi, da bismo mi, hraneći se njima, istinski postali najprisniji udovi Njegovog tijela, tako što On kroz ovu hranu svakom od nas saopštava zajedništvo sa Svojom silom i životom, i čini nas naslednicima vječnog života, kojeg smo se lišili kroz Adama. Sada je smrt u ovom vremenu za nas samo prelazak u vječni život, a prije Hrista i izvan Hrista, Koji je jedinstvena istina i život, ta smrt je bila početak vječne smrti, jer smo se raspadali u grijehu.

I tako, spoznaj sada silu riječi Hristovih: niko ne dolazi Ocu osim kroz mene (Jn. 14:6). Koji povjeruje i krsti se biće spasen, a koji ne vjeruje biće osuđen (Mk. 16:16). Koji jede moje tijelo i pije moju krv u meni prebiva i ja u njemu (Jn. 6:56). Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi (Jn. 6:53). Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao (Jn. 5:23). Ko vjeruje u Sina, ima život vječni; a ako je neposlušan Sinu, neće vidjeti života, nego gnjev Božiji ostaje na njemu (Jn. 3:36). A ovo je sud što je svjetlost došla na svijet, a ljudi više zavolješe tamu negoli svjetlost; jer njihova djela bijahu zla (Jn. 3:19).

Ovo ti je, ljubljeni druže, ukratko izloženo hrišćanstvo, koliko u sebe može da smjesti tijesna forma pisma. Sada ću da kažem i nekoliko riječi o tebi samom. Ti pretpostavljaš da je za naše spasenje dovoljno imati samo ljudsku vrlinu. - Iz svega gore navedenog si već mogao da vidiš da je to mišljenje pogrešno: jer vrlina služi samo kao prvi stepen ka sapasenju, a spasiti može samo vjera u Hrista - Boga Koji ima vlast da spase. Imaš knjigu Novog Zavjeta; pročitaj tamo, u Djelima Apostolskim, 10. glavu, o rimskom kapetanu Korniliju, koji je bio toliko milosrdan prema sirotinji i revnosan u molitvi, da mu se čak i Angel javio od Boga. Ali šta mu je zapovijedio Angel? - Da pozove k sebi apostola Petra i ispuni to što mu ovaj naredi. I šta mu je naredio apostol? Da se krsti! Jer nema drugog spasenja. Prema tome, vrlina obraća pažnju Božiju na čovjeka; ali teško onome ko, zasluživši ovu pažnju, ne radi na svom spasenju, naročito kada ima toliko sredstava i ljudi koji mu otkrivaju istinu i zovu ga ka Hristu. Ništa ne može pred Bogom opravdati takvo nerađenje, gdje se tami daje prednost u odnosu na svjetlost. Onaj koji umre u tami u njoj će prebivati vječno, jer dok je još mogao da hodi ka svjetlosti na zemlji, nije htio da ide, i sam je zavolio više mrak nego svjetlost istine. Zločin će ovaj biti dobrovoljan, te će i kazna biti pravedna.

Reći ću ti vijest, radosnu za tebe: možda ćemo se vidjeti ove jeseni, zato što imam namjeru da zimu provedem u Gruziji, a u Stavropolj i na more namjeravam doći u septembru. Prema tome, nastoj da se vidimo, ili sa ove strane Kavkaza, ili sa one; ali prije toga požuri da mi odgovoriš na pismo. Oprosti: grlim te misaono i želim ti spasenje više od svega.

..."

S. Peterburg

22 aprila

1846

[karadjordje]

PISMO VII.

Ne znam, ljubljeni druže, da li ćeš biti zadovoljan onim što sam u kratkim pismima nastojao da da dam odgovore na tvoja pitanja o muhamedanstvu. U krajnjoj liniji, tu ćeš uvidjeti u čemu se sastoji razlika između istinite vjere u Hrista i vjerovanja u proroka koji je sam sebe prozvao ovim imenom, ali ničim nije posvjedočio svoje nebesko izaslanstvo: jer vlastito uvjeravanje nije dovoljno.

Kada bih mogao da predvidim sva pitanja koja će se pojaviti među sledbenicima Kurana, ja bih se, naravno, potrudio da i na njih, prema mogućnostima, dam zadovoljavajući odgovor. Ali meni se čini da će se njihovo negodovanje svoditi ili na neke konkretne, nevažne detalje, ili na pozivanje na narodna predanja, velikim dijelom iskrivljena, na koja nema prijeke potrebe ni odgovarati, jer ona ne čine suštinu njihove vjere, pošto se sve što je neophodno nalazi u Kuranu; a ja sam se već dotakao temeljnih dogmata na kojima stoji zdanje njihove vjere.

Za one koji žele da poznaju istinu, naročito za obrazovane i dobronamjerne, dovoljno je rečeno da bi mogli da sopstvenim očima uvide istinu: kakva neistinita svjedočanstva se navode u Kuranu, i kakvo je ogromno rastojanje u moralnom učenju i dogmatima između ove dvije vjeroispovijesti. Rasprostirati se više od ovoga bi možda za njih bilo i zamorno. Za one, pak, koji ne žele da se približe svjetlosti istine i koji više vole da trunu u mraku samo zato što su se u njemu rodili i što su i njihovi očevi tako vjerovali - nikakva ljudska riječ ubjeđivanja ne može biti dovoljna. Ne bi bilo loše, ipak, podsjetiti ih, pošto se oni tako tvrdo drže otačkog predanja i smatraju sramnim njegovu izdaju, da su ipak njihovi očevi sami jednom već narušili ovu vjernost, jer, osim onih koji su na islam prešli iz paganstva, veliki broj njih se prevratio u islam iz hrišćanstva, pošto je religija Hristova na šest stoljeća prethodila Muhamedovoj, i sve oblasti u kojima danas gospodari učenje Kurana naročito su cvjetale hrišćanstvom: ostaci mnogobrojnih crkva u gorama Kavkaza jasno svjedoče o tome.

Prema tome, ako nam moralno osjećanje govori da trebamo da ispravljamo svoje greške, i ako nije dobro, kako neki misle, izdavati vjeru otaca: onda je povratak na staru njihovu vjeru, ako je ona bila hrišćanska, prije djelo časti, a ne srama, kao ispravljanje davne greške koja je obremenjavala čitava pokolenja. Ja, pak, na ovo pitanje gledam i sa jedne druge tačke gledišta. U svim našim svjetovnim poslovima mi nastojimo da napredujemo, i naše intelektualno obrazovanje daleko je prevazišlo obrazovanje naših otaca. Zbog čega onda mi želimo da ostanemo ravnodušni prema prosvećenju duhovnom, ako se sa njim susrećemo na životnom putu zajedno sa obrazovanjem svjetovnim? Uostalom, ovo se pitanje ne može odnositi direktno na nas hrišćane, pošto nas je svjetlost Božanstvene istine ozarila prije bilo koje nauke i, budući da potiče iz nebeskog načela, rukovodila nama kroz sumrak varvarskih vremena ka obrazovanju kakvo imamo danas. Međutim, i kod nas možemo da vidimo razlike među ljudima koji su sebe posvetili izučavanju uzvišenih istina hrišćanstva, i ljudi koji se prosto drže učenja vjere, a ne zadubljuju se u njegove duboke istine; naravno, i ovdje, duhovna prosvjeta, sjedinjena sa čistom vjerom, koja se ne plaši prosvjećenja, ima tu prednost, što može donijeti mnogo plodova, ne samo za sebe, nego i za druge.

Zbog čega onda muhamedanci, koji tako rado od nas prihvataju svjetovno obrazovanje, ne žele da idu dalje, i zaustavljaju se na tom prvom, nižem stepenu, ne vodeći računa o tome šta su od nas stekli? Kada bi htjeli da proniknu u istinito načelo tog njima privlačnog prosvjećenja, uvidjeli bi da je i njemu kao temelj poslužila vjera Hristova, koja prvo obrazuje srce, a posle toga i čitavog čovjeka, bez čega ne može biti ni istinskog prosvjećenja, ne samo duhovnog, nego čak ni svjetovnog. Ako se ta blagočestiva žeđ prilikom čitanja ovih pisama koja razobličavaju učenje Kurana pojavi u srcima nekih od njegovih sledbenika: - neka se obrate, radi daljeg izučavanja istina hrišćanstva, svetoj Crkvi, koja će ih nastaviti kroz svoje izabrane propovjednike; jer moj cilj je bio da samo probudim u njima taj osjećaj, koji vrlo često drijema, pod bremenom ravnodušnosti i rasijanosti, ali koji je radi našega spasenja Sam Bog utisnuo u svakog od nas. Ako bi se makar neko od mnogobrojnog skupa muhamedanaca pokrenuo na ovaj bratski zov i otvorio svoje oči za svjetlost Hristovu - u potpunosti bi bio nagrađen moj trud, preduzet zbog svih, sa iskrenom ljubavlju prema njima. Zaista bi bila velika radost, ne samo na zemlji, među hrišćanima, zbog dobijanja novoga brata, nego i na nebu, među Angelima Božijim (Lk. 15:10), zbog spasenja još jedne duše, radi koje je takođe prolio Svoju dragocjenu krv zajednički Iksupitelj čitavog svijeta, Gospod naš Isus Hristos; samo kada bi duša ta u Njega povjerovala i stupila u spasiteljno sa Njim opštenje!

Moskva,

Velika Subota

10 aprila

[Eniz]

ljudi svasta pišu.

[Цвеле1993]

ljudi svasta pišu.

Брате, велика рана вама или ти боље рећи РУПА је у ствари то што ви нигде у старом завету немате никакву потврду за појаву Мухамеда (право име му је било Абул Касем Ибн Абдала, а сам је себе назвао Мухамед што значи ХВАЉЕНИ). А за Христа је пророковано, сви пророци су за Христа пророковали, просто нема места за Мухамеда. Осим тога, сам живот Мухамеда је порочан, посебно што је волео жене, имао је читав харем жена, и најсмешнија је једна интервенција Алаха у вези жена Мухамедових, где у Курану пише да би био велики грех за муслимана који би имао "сношај" са неком од жена Мухамеда!!! Ето како их је Мухамед штитио.