Filioque - kratki pregled istorije spora o "ishođenju Duha Svetoga"

[Zayron]

Filioque - kratki pregled istorije spora o "ishođenju Duha Svetoga" iz katoličkog aspekta

U vezi s tom raspravom na postu:

"Papa je vidljivi i živi Krist na zemlji"!?

i na želju nekoliko članova Foruma razjasniti

stav KC o Filioque objavljujem ovaj članak.

Kao što znamo, jedna od glavnih optužbi dizanih pravoslavcima od doba Patrijarha Fotia protiv katolicima bilo je uloženi izraza Filioque (i -od- Sina) do nikejsko-carigradskog ispovijedanja vjere.

U ovom članku objasnimo za kakvih okolnosti je došlo k uvedenome uloženi slova Filioque i kakvo je u tom slučaju istinito učenje katoličke Crkve, opirući se o svjedočanstvo Pisma svetoga, o učenja crkvenih Otaca i proglašenja koncila.

Ispovijedanje vjere proglašeno na Nikejskom koncilu 325 AD govori o Duhu Svetomu ovim načinom: "Vjerujem u Duha Svetoga". Nikejski koncil bio je usmjeren, usredsređen prije svega na definicije tičući se Boštva Sina Božijega protiv arijanskim bludnim učenjima, što objašnjava zašto je o Duhu Svetome učinjen tada samo jedan takav kratki pomen. Necijelih pedeset godina potom istupio Macedonius s nazorom da Duh Sveti je emanacijom, isijanjem samo Sina Božijega i da uopšte ne ishodi od Boga Oca. Taj jeretički patrijarha bio je osuđen na ekumenskom koncilu konstantinopoljskom 381 AD, koji je proglasio da Duh Sveti ishodi i od Oca a ne samo od Sina kao što je to tvrdio Macedonius i do nikejsko-carigradskog ispovijedanja vjere pridao sljedeće riječi: "koji od Oca ishodi, koji je s Ocem i Sinom zajedno slavljen i govorio ustima proroka". Već tada je ta formulacija "od Oca" iako bila tako sročena "od Oca" bez toga "i" imala ustvari značenje u proširujućem, taksativno nabrajajućem, evidentirajućem, ustanovljujućem i pojašnjavajućem smislu: "i od Oca". A zašto? Zato što to takvo učenje da Duh Sveti ishodi od Sina je tada u to doba svima tako opšte poznata stvar i samo po sebi jasna i nediskutabilna činjenica koju niko tada nije ni dovodio u pitanje jer se podrazumijevala i zato ga nije bilo potrebno nekim posebnim načinom ili člankom u NC vjerovanju akcentirati, obrazlagati ili apologizirati, braniti, štiti ili "zakonzervirati" - čuvati. Vratimo se k Macedoniusovim tvrdnjama da Duh Sveti ishodi samo od Sina. S tim što je napisao u NC Simvolu od Oca nikako nije bilo ukinuto ili dovedeno u pitanje to "iz Sina" i oko čega ustvari taj spor nije ni iznikao. U tom a ni s tim kako Duh Sveti ishodi od Sina, u samom tom učenju nikakav problem nije bio. Problem je bio u tom što je Macedonius tvrdio eksplicitno, izričito kako Duh Sveti izlazi SAMO I JEDINO, isključivo od Sina a ne i od Oca! Zato je tamo stavljeno to Oca, kako bi bilo jasno da OSIM što ishodi od Sina, u što NIKADA NIKO nije ni sumnjao ishodi TAKOĐER i od Oca! Tada nikome još nije ni padalo na pamet usuditi se ili odvažiti dovoditi činjenicu ishođenja Duha Svetoga od Sina u pitanje, to osporavati ili praviti od toga bilo kakav problem! To je bila tako pod suncem jasna i nediskutabilna naravna stvar koja se tada naprosto podrazumijevala bez ičeg daljeg i bez potrebe za nekim objašnjavanjima i obrazlaganjima! Kao da je dan dan ili noć noć! U takvom smislu je to onda tamo i napisano i dodano "od Oca".

Izraz Filioque bio po riječima "ex Patre" uložen prvi put na Zapadu a desilo se to za sljedećih okolnosti. Oko polovine 5. vijeka (dakle oko 450 AD) počeli su glasati i naučavati španjelski jeretici sabeliani i prisciliani među ostalima mnogim svojim bludima i to: da Sin Božiji u Presvetoj Trojici nije s Ocem iste naravi, prirode tj. jednosušan, čime su obnavljali i ponavljali jeretičke blude Ariove. Na potporu svog mišljenja se pomenuti jeretici španjelski pozivali na nikejsko-carigradsko ispovijedanje vjere tj. Vjerovanje ili Simvol i u kojem nije bilo rečeno, da Duh Sveti ne ishodi iz Sina ali da ishodi samo od Oca.

Kako bi bile ukončene sve diskusije, uložio je Toledski synod 448 AD do spomenutog nikejsko-carigradskog ispovijedanja vjere "Filioque! Poslije toga i sve ostale španjelske synode koje su slijedile potom su prihvatile, akceptirale navedeno dakle NC ispovijedanje vjere s tim dodatkom "filioque". Odtuda dana riječ prešla do Galije, Germanije, Anglije. Upravo tada u sedmom i osmom vijeku se razvio iz te stvari spor među istokom i zapadom. I tako je potrebno naglasiti da se cijeli tadašnji spor ticao samo pitanja "umjesnosti" ulaganja tog dodatka u NC ispovijedanje vjere. Samo to naučavanje, znači bit, suština, smisao naučavanja da Duh Sveti ishodi od Sina NIKADA ni na jedan trenutak nije bilo predmetom spora do tada. Grci isto kao i latinici su vjerovali da Duh Sveti ishodi kako od Oca tako i od Sina. O tom takvom učenju svjedoči i s njim je u saglasnosti u potpunosti na primjer Grk sv. Maxim u svojoj poslanici, pismu Marinusu. Dakle ta drevna hrišćanska vjerska istina o ishođenju Duha Svetoga od Sina postala je predmetom spora zahvaljujući tek naknadnim dogmatskim reinterpretacijama i revizijama koje su se desile i protekle na hrišćanskom Istoku a to par vijekova po raskolu 1054. godine.

[Zayron]

Na početku 9. vijeka zapadni monasi koji su boravili u manastiru na Maslinskoj gori blizu Jeruzalema, pjevali su tamo Credo s dodatkom "filioque". Iz tog razloga jedan monah grčkog porijekla iz manastira Svetog Save (Sv. Sabe pustinjaka), zahvaćen napadom revnjivosti, pobunio tamnošnje mještane protiv spomenutih monaha, optužujući ih iz jeresi. Ti protiv monasima poslali žalbu Papi Lavu III a istovremeno se pozvali na cara Karla Velikog. Tako je taj slučaj najednom iz ničega ništa poprimio neviđene razmjere. Karlo Veliki sazvao do Aix-la-Chapelle synodu koja je imala u toj stvari presuditi. Međutim okupljeni biskupi odbili iznijeti konačni verdikt i odlučili se i oni u toj stvari obratiti na Papu. Lav III već takvim načinom prinuđen izjasniti se k razrješenju spora odlučio potvrditi dosadašnju drevnu hrišćansku nauku Crkve o ishođenju Duha Svetoga od Oca i Sina ali istovremeno odstranio iz NC Simvola, ispovijedanja vjere riječ "filioque" kao stvar koja nije aktualnim predmetom spora. No, istovremeno, pošto upotreba tog dodatka u NC Simvolu nije bila papom izričito zabranjena ili osuđena, njeno dalje korištenje nastavile praktikovati i nadalje crkve u Galiji, Germaniji i Hispaniji a na istoku monasima bilo preporučenio radi sačuvanja smira sa istočnim hrišćanima ga dalje ne upotrebljavati. Katoličkom Crkvom "filioque" bilo zvanično potvrđeno za pape Benedikta VIII 1015. godine.

Tada Grci, koji su u početku protestovali znači samo i jedino protiv uloženi izraza "filioque" u NC Simvol iz čisto formalnih razloga, nikako suštinskih, recimo zato što su smatrali nauk o ishođenju Duha Svetoga od Sina neispravnim ili jeretičkim, počeli su kasnije potom dodatno, naknadno (a nezavisno na tom prvom formalnom sporu) otporovat i samom nauku o ishođenju Duha Svetoga od Sina, a upravo to je potom počelo predstavljati glavni predmet spora među Grcima i latinicima.

Imamo ovdje minimalno dva odlišna pitanja na koja s nekoliko riječi odgovorimo. Smatramo da u formalnom smislu je moguće raspravljati o "umjesnosti i neumjesnosti" ulaganja i korištenja tog dodatka "filioque" u NC Simvol vjere. No, istovremeno tvrdimo da ga nije moguće apriori proglašavati neispravnim a pogotovu ne nekakvim jeretičkim. Ustvari ni Saborski Oci koncila nikejskoga isto tako kao ni konstantinopoljskoga od 381.g. nisu ni imali u umislu namjeru do NC Simvola ulagati najednom sve hrišćanske dogme koje postoje. Inače su redovito prema pravilu proglasili anatemu nad svima, koji bi se odvažili promjeniti njima ustanovljenu formulu ali ta prijetnja je bila upućena samo protiv jereticima. Uostalom to što je Crkva ustanovila na Nikejskom ili bilo kojem drugom koncilu može i ima pravo dopuniti na drugom, nekom od sljedećih ekumenskih koncila.

Međutim, što se tiče nauka o ishođenju Duha Svetog, nužno je znati da su najstarije tradicije grčke Crkve u naprostoj saglasnosti s naukom rimske Crkve. A ukoliko su se Oci konstantinopoljskog sabora iz 381. g. ograničili samo na tvrđenje da Duh Sveti ishodi od Oca a ne spomenuli ništa o Sinu Božijem, učinili su tako kao odgovor na blude jeretika makedonijana i eunominijana. Ti uostalom nisu toliko ni otporovali nauku o ishođenju Duha Svetog koja je tada kako sam gore objasnio bila opšteprihvaćenom i samo po sebi naravnom nediskutabilnom činjenicom koja se u to vrijeme PODRAZUMIJEVALA BEZ DALJEG, ali koji su ustvari prenaglašavali a to još i sasvim neispravno da Duh Sveti ishodi SAMO I JEDINO iz Sina, Otac je iz toga bio isključen. A tvrdili su to izričito, eksplicitno, u tome je bio taj problem. Dakle oni su bili osuđeni kao jeretici ne zbog toga što su tvrdili da Duh Sveti ishodi od Sina, već radi toga što su tvrdili kako Duh Sveti ishodi samo i jedino od Sina a pri tom istovremeno iz Oca navodno "ne ishodi". Tako su to vjerovali i smatrali oni. A na to su nikejski saborski Oci reagovati morali a zaista tada reagovali i jesu ulaganjem u vjerovanje tog dodatka "od Oca... itd" kako bi jasno dali tim na znanje da osim što Duh Sveti SAMO PO SEBI JASNO i bez ikakve sumnje ili dvojbe ishodi od Sina isto tako i podjednako SAMO PO SEBI JASNO i bez ikakve sumnje ili dvojbe ishodi i od Oca. Zanimljivo je znači da se tu u cjelini radi o dva pnevmatološka dodatka "ex Patre" i "filioque" i oba su nastala kao reakcija na zablude osuđenih jeretka, ali je prvi bio prihvaćen i formalno i na Istoku i na Zapadu a taj drugi nije, znači bio je prihvaćen samo na Zapadu! To je sva ta razlika među njima!

[Srdjan Kotur]

Zanimljivo je kako svako ima vrlo lepo objašnjenje za ono u šta veruje. A svi su intelektualci teologije. Mislim ovde na sve. Bez uvrede. :-)

[Zayron]

Zanimljivo je kako svako ima vrlo lepo objašnjenje za ono u šta veruje. A svi su intelektualci teologije. Mislim ovde na sve. Bez uvrede. :-)

Slobodno komentarišite i dalje ko bude htio, nije ovo nikakav naučni simpozijum. Za sada ostavim ovo ovako kako je napisano. Ako bude potrebno i na vaš zahtijev pridam još neko objašnjenje i odgovorim vam na eventualna pitanja. Ne ispisuju mi se ni ne prevode toliki citati iz svetootačkih tekstova koje svejedno imate bolje prevedeno na srpski, teolozi o njima već znaju a laike to mnogo zanimati ne bude. Zato se ograničim samo na ovakve pojašnjavajuće tekstove bez neke tako zahtijevne "citatologije". To malo koga zanima a većina nema ni vremena da čita "Markove konake". Mislim da je ovo ovako sasvim dovoljno. Ako nađem još kakve zanimljive, popularno publicistički pisane tekstove na tu temu postavim ih onda ovdje. Lijepu nedelju vam svima želim!

prstgore