Sveti Dominik

[Aristotel]

Danas Katolička Crkva slavi svetog Dominika (oko 1175–1221).

Liturgijska molitva na njegov blagdan glasi:

"Gospodine, sveti je Dominik bio odličan propovjednik tvoje istine. Daj da zaslugama i naukom pomogne tvoju Crkvu a nas zagovara svojim molitvama. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. amen."

Donosimo tekst o njemu iz knjige "Duhovni velikani" o. Josipa Antolovića SJ:

"Osnivač velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda, koji se službeno zove Red propovjednika, je sv. Dominik, svetac što ga danas slavimo. Rodio se oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka arhiprezbitera, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je čin ovako opravdao: »Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?«

Tu je vrlinu samilosti prema siromasima Dominik naučio od svoje majke Ivane, koja se zdušno brinula za siromahe svoga sela. Dominik je u međuvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeći se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veća nevolja zgrabila ga je za srce. I odluči se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa budući da su ti katari raznih boja – kao albigenzi i valdenzi – provodili izvanredan, upravo fanatičan religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uočiti krivi teološki nauk što se iza svega toga krio.

Nova krivovjerna naučavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katoličke crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, već i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je građanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moći. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza – da zlo suzbije silom – Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio također u borbu, ali posve drukčije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca – red propovjednika – koji će studijem i propovijedima izlagati istine katoličke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika.

Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, već da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlučio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, braće propovjednika. Svetac je znao da više od učenosti i od propovijedanja riječima i dokazima djeluje svjedočenje i propovijedanje primjerom života. I zato nije želio osnovati samo neko udruženje učenih profesora i teologa, još manje klub za diskusiju, već redovničku zajednicu u kojoj će se živjeti prema idealima evanđeoskih savjeta, koja će se »potpuno posvetiti molitvi i službi propovijedanja« (Dj 6,4). Zajednica će novoga reda biti duboko ukorijenjena u evanđeoskom siromaštvu, u odricanju od zemaljskih dobara i užitaka, u iskrenoj bratskoj ljubavi, povezanosti i uzajamnosti. »Apostolska revnost za duše mora neposredno proizlaziti iz poniranja u Božju tajnu i tako se očuvati od svakog izopačenja. Prije nego brat propovjednik posegne za riječju, čitav njegov život mora postati utjelovljena riječ istine. Samo tako će njegovo svjedočanstvo odzvanjati vjerodostojno« (Hilarius Barth, OP).

I dok čovjek čita o tako jasno izraženim idealima i načelima dominikanskoga života, odmah mu pred očima počinje defilirati ona velika povorka slavnih dominikanaca koji su te ideale ostvarili ili bar nastojali ostvariti, sjeća se odmah velikih svetaca Alberta Velikoga, Tome Akvinskoga, Vinka Fererskoga, Antonina, Pija V., sjeća se jednog Lacordairea, Garigou-Lagrangea ili našeg Hijacinta Boškovića, sjeća se svih onih velikih teologa, koji su znali i vjerovali da se njihova teologija i teološko poučavanje mora pretvoriti u čistu kontemplaciju. U odredbama, što ih je Dominik sastavio sa svojom braćom, stoji da se propovjednici moraju pokazivati kao dostojni redovnici, kao ljudi Evanđelja, koji slijede stope svoga Otkupitelja, koji među sobom i s bližnjima razgovaraju s Bogom ili o Bogu. Ta riječ »s Bogom ili o Bogu« bila je jedna od najomiljenijih svetome Dominiku. Ona najbolje izriče onaj dominikanski ideal: »Contemplata aliis tradere« – ono što je propovjednik sam u promatranju spoznao predavat će i drugima. Bez toga bi njegovo propovijedanje moglo postati prazno i hladno govorenje. Tko želi drugima naviještati, mora sam prije Božju poruku osluškivati.

Budući da, možda, o nijednom drugom svecu iz XIII. stoljeća ne posjedujemo tako bogato pisane povijesne izvore, koji su i vjerodostojni, kao o sv. Dominiku, jasno je da je njegov život moguće svestrano osvijetliti. Učinili su to mnogi životopisci, počevši od Dominikova suvremenika Jordana Saksonca (1185–1237) pa do Lacordairea i kasnijih.

Jordan Saksonac ovako opisuje svetog Dominika: »Posjedovao je savršenu uravnoteženost duše, osim ako bi ga potresla samilost i milosrđe. Njegova je nutarnja radost odsijevala na licu, koje dobrohotnošću i smiješkom odavaše mir srca, a koje se nikad nije dalo zanijeti srdžbom… Tom je radošću s lakoćom privlačio ljubav čitavoga svijeta; on je od prvog pogleda prodro bez muke u volju svima…

Dominik se posvuda riječima i djelima pokazivaše kao čovjek Evanđelja. Preko dana nitko se više od njega nije uključivao u društvo braće ili sudrugova puta, nitko od njega nije bio veseliji. No u noćnim satima nitko od njega nije bio revniji u bdjenju, u molitvi, u prošnjama svake vrste. Njegov se plač otegao do kasno u noć, a radost do ujutro. Dan je posvećivao bližnjemu, noć Bogu, znajući da Bog danju naklonost dijeli, a noću pjesmom ga slave. Suze su mu bile kruh danju i noću. Danju, nadasve za slavljenja svagdašnje mise, noću, kad je u bdjenju prezirom umora nadmašio svu braću.

Dominik je noću običavao ići u crkvu tako često da bi se moglo reći kao da uopće nije imao kreveta za spavanje. Molio je, dakle, noću i ustrajao u bdjenju koliko je samo mogla podnijeti slabost njegova tijela. A kad bi tijelo bilo slomljeno od umora i duh otežao, onda je svladan morao popustiti snu. A bilo bi to samo za časak da je otpočinuo bilo pred oltarom, bilo gdje drugdje, na kamenu, poput patrijarka Jakova; i opet bi se budio u duhu na žarku molitvu.

U veličini je svoje ljubavi primao sve ljude, a kako ih je sve ljubio, bijaše od sviju i ljubljen. On si je učinio osobnim zakonom da se raduje s radosnima, a plače s onima koji plaču, prelijevajući se od dobrote i dajući se posvema, brinući se za bližnjega i suosjećajući s ljudima u nevolji. Jedna druga crta činila ga je draga svima: jednostavnost ponašanja; u njegovim je riječima i djelima nije pojavljivala ni sjenka pretvaranja ili dvoličnosti.

Bio je istinski ljubitelj siromaštva: odijelo mu je bilo posve obično, hrana i piće odmjereni; izbjegavao je sve što je odisalo poslasticom i zadovoljavao se veoma jednostavnim obrocima ne trošeći do vina pomiješana s vodom, držeći u vlasti savršeno svoje tijelo, da zadovoljenje tjelesnim potrebama ne bi naškodilo prodornosti njegova duha…

Braćo moja, zahvalimo našem Otkupitelju što nam je dao takav uzor i takva vođu na putu kojim idemo ovdje na zemlji!«

Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajući joj u oči, rekao je svojoj braći dominikancima da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.

»Dominikovo djelo, Red propovjednika, naviješta slavu čovjeka koji je u strpljivosti i žrtvi htio ostati povučen iza svoga djela. Njemu je bilo dano da osnuje jedan red na svećeničkoapostolskoj zamisli. Njegova je trajna zasluga ta nova vrsta redovništva koja je za Crkvu bila tako plodonosna, jasno zamišljena i ostvarena. Time je u nekom smislu postao otac svih apostolskih redova i djeluje u svima i dalje. U svoje nastojanje za osobnom savršenoću uvukao je djelovanje za spasenje ljudi. Red što ga je stvorio nije bio vremenski uvjetovan, već rođen iz ljubavi svećeničkog apostolata, pa se okrenuo svim vremenima i prostorima« (Walz).

Pius Parsch uz spomendan sv. Dominika vjernike želi potaknuti da u sebi i drugima bude žar za slušanje propovijedi, ukoliko su propovijedi naviještanje Božje riječi. To je uz proslavu osnivača Reda propovjednika i posve na mjestu. No od njega valja da učimo živjeti po Evanđelju, svjedočiti i propovijedati životom. To je danas više nego ikada ne samo suvremeno već i potrebno. Danas se više vjeruje svjedocima nego propovjednicima. Evanđeosko je svjedočenje najsnažnija, najuvjerljivija i najneodoljivija propovijed. Takvi su propovjednici bili svi sveci, zato su i svojim životom i primjerom uvijek suvremeni, uvijek nam na pouku i pobudu."

[Aristotel]

[Aristotel]

Papina kateheza o svetom Dominiku (prvi dio - 3.2.2010.):

Sveti Dominik – istinski propovjednik evanđelja

Draga braćo i sestre!

Nakon što sam predstavio sjajni lik Franje Asiškog, danas bih htio govoriti o drugom svecu koji, u istom dobu, dao je temeljni doprinos obnovi Crkve svoga doba. Riječ je o svetom Dominiku, utemeljitelju Reda braće propovjednika, poznatom i kao braća dominikanci.

Njegov nasljednik na čelu Reda, blaženi Jordan Saksonski, u tekstu poznate molitve daje cjeloviti portret svetog Dominika: "Izgarajući od revnosti prema Bogu i zapaljen nadnaravnim žarom, po svojoj beskrajnoj ljubavi i snažnom duhovnom žaru sav si se zavjetom trajnog siromaštva posvetio vršenju apostolata i propovijedanju evanđelja." Upravo to je temeljna crta Dominikova svjedočenja koju se redovito ističe: on je uvijek govorio s Bogom i o Bogu. U životu svetaca, ljubav prema Gospodinu i prema bližnjemu, traženje Božje slave i spasenja duša idu uvijek jedno s drugim ukorak.

Dominik se rodio u Španjolskoj, u Caleruegi, oko 1170. godine. Potječe iz plemićke obitelji iz Stare Kastilje. Uz potporu ujaka svećenika školovao se u slavnoj školi u Palenciji. Odmah se istaknuo zanimanjem za proučavanje Svetog Pisma i ljubavlju prema siromašnima, i to tolikom da je prodavao knjige, koje su u njegovo doba predstavljale veliku vrijednost, kako bi, od tako stečenog prihoda, pomogao žrtvama bijede.

Nakon što je zaređen za svećenika, izabran je za kanonika prvostolnog kaptola u svojoj rodnoj biskupiji, Osmi. Premda je to imenovanje moglo predstavljati put prema stjecanju ugleda u Crkvi i u društvu, on ga nije doživljavao kao osobni prestiž, niti kao početak briljantne crkvene karijere, već kao službu koju mora vršiti predano i ponizno. Zar nije možda istina da na napast karijere i vlasti nisu imuni ni oni čija je zadaća voditi i vršiti vlast u Crkvi? Podsjetio sam na to prije nekoliko mjeseci, tijekom ređenja nekih svećenika: "Ne tražimo vlast, ugled, poštivanje prema nama samima. Znamo kako neke stvari u građanskom društvu i, nerijetko u Crkvi, trpe zbog činjenice da mnogi od onih kojima je dodijeljena neka zadaća, rade za sebe a ne za zajednicu" (Omelia. Cappella Papale per l'Ordinazione episcopale di cinque Ecc.mi Presuli, 12. rujna 2009.).

Biskup Osme, koji se zvao Diego, pravi i gorljivi pastir, zamijetio je ubrzo Dominikove duhovne osobine i odlučio je uzeti ga za svoga suradnika. Zajedno su pošli u Sjevernu Europu, kako bi izvršili diplomatske misije koje im je povjerio kastiljanski kralj. Na tome putovanju Dominik je uvidio dva velika izazova za Crkvu svoga doba. Prvi su predstavljali narodi na sjevernim granicama europskog kontinenta koji još uvijek nisu evangelizirani, a drugi vjerski raskol koji je slabio kršćanski život u Južnoj Francuskoj, gdje su neke krivovjerne skupine svojim djelovanjem stvarale pomutnju i udaljavale ljude od vjerskih istina. Misijski rad s onima koji ne poznaju svjetlo evanđelja i djelo ponovne evangelizacije kršćanskih zajednica postali su tako apostolski ciljevi koje je pred sebe postavio Dominik. Papa, kojem su se biskup Diego i Dominik uputili da potraže savjet, zatražio je od ovog potonjeg da se posveti propovijedanju albigenzima, krivovjernoj skupini koja je zastupala dualističko shvaćanje stvarnosti. Albigenzi su naime učili da postoje dva jednako moćna principa stvaranja: dobri i zli princip. Prezirali su stoga materiju, odbacujući također ženidbu, a išli su čak dotle da su nijekali Kristovo utjelovljenje, sakramente u kojima se Gospodina može "dotaći" pomoću materije i uskrsnuće tijela. Albigenzi su cijenili život u siromaštvu i skromnosti – u tome su čak bili uzorni – i kritizirali bogatstvo klera toga doba. Dominik je s oduševljenjem prihvatio to poslanje, koje je vršio primjerom vlastitoga života u siromaštvu i skromnosti, propovijedajući evanđelje i vodeći javne rasprave. Tome poslanju propovijedanja Radosne vijesti posvetio je ostatak svoga života. Njegovi će duhovni sinovi ostvariti također ostale snove svetog Dominika: misiju ad gentes, naime naviještaj onima koji još uvijek ne poznaju Krista, te misijski rad s onima koji žive u gradovima, prije svega u sveučilišnim središtima, gdje su nova intelektualna stremljenja bila izazov za vjeru učenih vjernika.

Taj nam veliki svetac doziva u svijest kako u srcu Crkve mora uvijek gorjeti misijski žar, koji neprestano potiče na prvi navještaj evanđelja i, tamo gdje je to nužno, na novu evangelizaciju: Krist je, naime, najdragocjenije dobro koje muškarci i žene svakog doba imaju pravo upoznati i ljubiti! Utješno je vidjeti kako i u današnjoj Crkvi ima mnogo onih – pastira i vjernika laika, članova starih redovničkih redova i novih crkvenih pokreta – koji su s radošću uložili svoj život za ovaj najviši ideal: naviještati i svjedočiti evanđelje!

Dominiku Guzmanu pridružili su se kasnije drugi, privučeni istim nadahnućem. Na taj je način, od prve zajednice u Touloseu, postupno nastao Red braće propovjednika. Dominik se, naime, u punoj poslušnosti smjernicama papa svoga doba, Inocenta III. i Honorija III., poslužio drevnim pravilom svetoga Augustina, prilagodivši ga potrebama apostolskog života, koji su naveli njega i njegove drugove propovijedati seleći se s jednoga mjesta na drugo, ali vraćajući se, zatim, svojim samostanima, studiju, molitvi i zajedničkom životu. Dominik je, na osobit način, stavio naglasak na dvije vrijednosti koje je smatrao neophodnima za uspjeh evangelizacijskog poslanja: to su zajednički život u siromaštvu i u studiju.

Prije svega, Dominik i braća propovjednici su se predstavljali kao prosjaci, to jest nisu imali velike posjede kojima bi trebalo upravljati. Zato su imali više vremena na raspolaganju za studij i propovijedanje po raznim mjestima a to je ujedno predstavljalo konkretno svjedočanstvo pred narodom. Upravljanje dominikanskim samostanima i provincijama bilo je povjereno kapitulima, na kojima su birani poglavari, koje bi kasnije potvrđivali viši poglavari; riječ je, dakle, o ustroju koji je poticao bratski život i odgovornost svih članova zajednice, zahtijevajući snažna osobna uvjerenja. Izbor toga sistema upravljanja proizlazio je upravo iz činjenice da su dominikanci, kao propovjednici istine o Bogu, morali živjeti dosljedno onomu što propovijedaju. Istina koju se proučava i dijeli s braćom u ljubavi najdublji je izvor radosti. Blaženi Jordan Saksonski kaže o svetom Dominiku: "On je prihvaćao svakog čovjeka u krilo ljubavi i, budući da je sve ljubio, svi su ljubili njega. Postavio si je za osobno pravilo radovati se s radosnima i plakati s onima koji plaču " (Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum autore Iordano de Saxonia, izd. H.C. Scheeben, [Monumenta Historica Sancti Patris Nostri Dominici, Romae, 1935.]).

Nadalje, Dominik je, s mnogo odvažnosti, želio da njegovi sljedbenici steknu solidnu teološku naobrazbu te ih je bez oklijevanja slao na sveučilišta toga doba, premda su mnogi crkveni ljudi gledali sa podozrenjem na te obrazovne ustanove. Konstitucije Reda propovjednika pridaju veliku važnost studiju kao pripravi na apostolat. Dominik je stoga želio da se njegova braća predano, marljivo i pobožno posvete studiju koji se temelji na duši svakog teološkog nauka, to jest na Svetom pismu, i koji uzima o obzir pitanja koja postavlja razum. Razvoj kultura nalaže od onih koji vrše službu Riječi, na raznim razinama, da steknu dobru naobrazbu. Pozivam stoga sve, kako pastire tako i laike, da njeguju tu "kulturnu dimenziju" vjere, kako bi se ljepota kršćanske istine sve bolje shvaćala a vjera doista produbljivala, jačala a i branila. U ovoj Svećeničkoj godini, pozivam sjemeništarce, bogoslove i svećenike da cijene duhovnu vrijednost studija. Kvaliteta svećeničke službe ovisi, među ostalim, o velikodušnosti kojom se prianja proučavanju objavljenih istina.

Dominik, koji je želio osnovati redovnički red propovjednika i teologa, podsjeća nas da teologija ima duhovnu i pastoralnu dimenziju koja obogaćuje duh i život. Svećenici, posvećene osobe kao i svi vjernici mogu pronaći duboku "duhovnu radost" u kontemplaciji ljepote istine koja dolazi od Boga, istine koja je uvijek aktualna i živa. Geslo braće propovjednika – contemplata aliis tradere (drugima prenositi plodove svoga razmatranja) – pomaže nam, zatim, otkriti pastoralnu težnju u kontemplativnom studiju tih istina, naime potrebu da se saopći drugima plod vlastite kontemplacije.

Kada je Dominik 1221. godine umro u Bologni, gradu koji ga je proglasio svojim zaštitnikom, njegovo je djelo već bilo doživjelo veliki uspjeh. Red braće propovjednika, uz potporu Svete Stolice, proširio se u mnogim europskim zemljama na korist čitave Crkve. Dominik je proglašen svetim 1234. i on nam sam, svojom svetošću, pokazuje dva sredstva koja su nužna da bi apostolsko djelovanje bilo djelotvorno. To je, prije svega, marijanska pobožnost, koju je on njegovao s nježnošću i koju je ostavio kao dragocjenu baštinu svojoj duhovnoj djeci, koji su u povijesti Crkve imali veliku zaslugu širenja molitve svete krunice, tako drage vjerničkom puku i tako bogate evanđeoskim vrijednostima; krunica je uistinu prava škola vjere i pobožnosti. Pored toga, Dominik, koji je preuzeo na sebe brigu za neke ženske samostane u Francuskoj i Rimu, bio je potpuno uvjeren u vrijednost molitve zagovora za uspjeh apostolskog rada. Tek ćemo u raju shvatiti koliko molitva klauzurnih redovnica djelotvorno prati apostolski rad! Svakoj od njih izražavam zahvalnost i upućujem srdačan pozdrav.

Draga braćo i sestre, neka nas život Dominika Guzmana sve potakne da budemo gorljivi u molitvi, hrabri u življenju vjere i duboko zaljubljeni u Isusa Krista. Po njegovu zagovoru, molimo Boga da uvijek obogaćuje Crkvu istinskim propovjednicima evanđelja.

[Aristotel]

Slavlje svetog Dominika u Beogradu

Beograd, 9.8.2011. - U beogradskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, a u sklopu devetnice za svetkovinu Velike Gospe, u ponedjeljak 8. kolovoza svečano je proslavljen blagdan sv. Dominika. Misno slavlje predvodio je dominikanac dr. Slavko Slišković.

U propovijedi je istaknuo radost što sudjeluje u pripravi za veliki Gospin blagdan u gradu susreta Istočne i Zapadne Crkve koje na poseban način časte Bogorodicu, moleći da nam njezin zagovor pomogne na putu zajedništva i mira.

Nije skrivao ni radost zbog pružene prigode da progovori o sv. Dominiku u sredini kojoj je ovaj veliki svetac relativno nepoznat. Povlačeći paralelu između sv. Dominika i Blažene Djevice Marije iznio je niz sličnosti koje ujedinjuje svijest o potrebama ljudi i želja da im se pomogne kako materijalno tako i duhovno.

Osobito je naglasio važnost vjere u Marijino Bogomajčinstvo te vjere u Isusa Krista koji je pravi Bog i pravi čovjek. Sumnja krivovjeraca u njegovo utjelovljenje jedan je od razloga nastanka Reda propovjednika. Dominik je osnovao svoj red kako bi svjetlo istine proširio cijelim svijetom.

Podsjećajući vjernike da je "apostolski otac" pri tome isticao važnost studija i učenja o. Slavko ih je potaknuo da zdušno i neprestano upoznaju svoju vjeru te odlučno žive. Osobito je pozvao na molitvu krunice Blažene Djevice Marije u kojoj je sažetak evanđelja te potpuni prikaz života Isusa Krista i njegove svete majke.

Završavajući propovijed zazvao je sv. Dominika da svojim zagovorom pomogne svima kako bi upoznali svoju vjeru, molitvom je hranili i životom svjedočili te na taj način ovaj svijet oplemenili i doveli do konačnog ispunjenja.

Na kraju sv. mise beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar zahvalio je o. Slavku na dolasku u Beograd, slavlju svete mise i poticajnoj propovijedi te njemu i cijeloj dominikanskoj obitelji čestitao blagdan sv. Utemeljitelja uz želju da evanđeosku istinu hrabro pronose svijetom, a osobito ovim našim prostorima.

[Дориан]

Какве истине, какав Доминик, какав Фрањо Асишки који се купао у прелести до краја живота, какви бакарачи?

[Дориан]

Дозвољавате овим јеретицима да вам шире њихово душепогубно учење на православном форуму. Зна се где иде католик кад умре, зна се да католичка фирма нема везе са Христом. Шта је ово, браћо?

Зна се да ти њихови свеци то нису!

Узимате свете доминике, терезе и фрање, а одбацујете Николаја, Серафима, Саву

СРАМ ВАС БИЛО

[Zayron]

Какве истине, какав Доминик, какав Фрањо Асишки који се купао у прелести до краја живота, какви бакарачи?

Prelaziš u dosadu, Pinhas! Smaraš!    sHa_sarcasticlol

[Дориан]

Знам ја да ви не волите истину и љубите пребивање у јереси

[Zayron]

Знам ја да ви не волите истину и љубите пребивање у јереси

Hahahaha, misliš da ja nemam pojma ko su mesijanski "hrišćani", ne priznajete Hristu božansku prirodu,

što ne kažeš to tu jasno na Forumu da svako zna s kim ima tu čast, s kakvim to velikim pravovjercem!

[Grizzly Adams]

Знам ја да ви не волите истину и љубите пребивање у јереси

Hahahaha, misliš da ja nemam pojma ko su mesijanski hrišćani, ne priznajete Hristu božansku

prirodu, što to ne kažeš to tu jasno na Forumu da svako zna s kim ima tu čast, s kakvim pravovjercem!

Мислим да га већина овде једноставно игнорише, не секирајте се.

[Zayron]

Знам ја да ви не волите истину и љубите пребивање у јереси

Hahahaha, misliš da ja nemam pojma ko su mesijanski hrišćani, ne priznajete Hristu božansku

prirodu, što to ne kažeš to tu jasno na Forumu da svako zna s kim ima tu čast, s kakvim pravovjercem!

Мислим да га већина овде једноставно игнорише, не секирајте се.

Te mesijanske "hrišćane" sam htio čak i novčano dugoročno potporovat zajedno s nekoliko svojih prijatelja, ali kad sam doznao da tamo nemaju ništa što bi hrišćani imati trebali ni Presvetu Trojicu, ni Hrista kao Boga a ne samo Pomazanika i poslanika Božijeg dakle - čovjeka a ni Svete Tajne, nemaju ni evharistiju, tako sam rekao ništa! Vrlo pohvalno od njih što barem na Hrista više ne pljuju kao do sada ali to hrišćanstvom još nije nikakvim, daleko od toga. Pravim hrišćanom ne može biti niko tko popira Isusovo boštvo.

[Grizzly Adams]

Па да, ко не прихвата Свету Тројицу не може да се зове хришћанин. То је елементарна ствар.

Мени је занимљиво да читам о вашим светитељима. Може ли нешто о св. Џону Вијaнију ако имате при руци?

[Zayron]

Па да, ко не прихвата Свету Тројицу не може да се зове хришћанин. То је елементарна ствар.

Мени је занимљиво да читам о вашим светитељима. Може ли нешто о св. Џону Вијaнију ако имате при руци?

Prije par dana bio njegov spomedan, gospodin Zelić o njemu napisao post, nađem ti link i dodam ovdje.

A na You Tube je dosta videa o njemu, možda i na našem, na engleskom sigurno bude.

Sveti Ivan Marija Vianney

https://www.pouke.org/forum/index.php/topic,16266.0.html

[Grizzly Adams]

Супер, хвала! Имам цркву посвећену њему у комшилуку, а недалеко и цркву св. Доминика. Обе су баш лепе.

[suza]

Дозвољавате овим јеретицима да вам шире њихово душепогубно учење на православном форуму. Зна се где иде католик кад умре, зна се да католичка фирма нема везе са Христом. Шта је ово, браћо?

Зна се да ти њихови свеци то нису!

Узимате свете доминике, терезе и фрање, а одбацујете Николаја, Серафима, Саву

СРАМ ВАС БИЛО

 pa pravoslavci i katolici bi trebali da se uzajamno postuju da postanu jedna crkva -kako sliku druga religija tek ond aima o hriscanstvu ,kad nisu saglasni ti sto i jesu skupa sve osnovali prije dvije hiljade-dakle ko vjeruje u svetce na taj nacin onda je  svetac svetac ili nije,  svetci se po hriscanstvu zauzimaju  na nebu za na zemlji sto su ostali-a  ako vi hriscani imate problema sa tim i odredjujete i mislite da ce svetci ispuniti vase zelje onda se varate  sami  ,   isto bi besmisleno bilo misliti da samo stiti neki dio  naroda ili za jedne  i uznosi molbe  u nebu -rijec svet je nesto posveceno ako jedan svetac moze da bude nesvetac onda  sve po tome nije istina  ,izgleda onda  da sami sebi  ogranicavate put o kome pricaju svi