Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'zgrade'.
Found 3 results
-
Novogradnja u donjem Kalemegdanu je najveća povreda kulturne baštine u novijoj istoriji Beograda. Ona niče na granici Donjeg grada Beogradske tvrđave i u potpunosti se nalazi u zaštićenom području i samo 20 metara od nadzemnih, vidljivih delova artiljerijskog utvrđenja iz 18. veka. A šta je ispod zgrada, nikada nećemo znati jer su podzemne garaže trajno obrisale materijalno svedočanstvo grada starog dva milenijuma, tvrdi za Novu ekonomiju arhitekta Marko Radosavljević. Marko je u online zajednici poznatiji kao osnivač Fejsbuk strane Beograd vekovni grad. Ovaj arhitekta je 2000-tih napravio 3d animaciju o Kalemegdanu i Beogradu iz 15.veka. Ni sanjao nije da dve decenije kasnije novim filmom mora da ukazuje domaćoj i stranoj javnosti kako građevinski radovi uz bedeme Kalemegdana nanose nepovratnu štetu svetskoj kulturnoj baštini, piše Nova ekonomija. Šta se to dogodilo u državnim institucijama da ste kao student arhitekture, pre 20 godina, imali privilegiju da dobijate poziv Turističke organizacija Beograda da sarađujete u izradi filma o Beogradu kao prestonici u 15.veku, a danas ste, nažalost, na društvenim mrežama urbanistički uzbunjivač i digitalni hroničar uništavanja vekovne istorije Kalemegdana? Početak dvehiljaditih pamtimo po demokratskim promenama koje su bile kratkog veka. Taj period, iz današnje perspektive, podseća na malu renesansu koja je obuhvatala buđenje i promovisanje pravih vrednosti u društvu, prvi put posle duže vremena. Turistička organizacija Beograda je imala inicijativu da “oživi” Beograd kada je prvi put postao prestonica Srbije, šest vekova ranije. Do tada sam se već nekoliko godina pasionirano bavio Beogradskom tvrđavom, što je bio preduslov da bi nekome ponudili tako obiman zadatak, za čiju izradu su bile potrebne naredne dve godine. Iskoristio sam priliku da tražim za stručnog savetnika dr Marka Popovića (arheolog, stručnjak za srednji vek, preminuo 2020., prim. novinara), koji me je ranije privukao svojim monografijama o Beogradskoj tvrđavi. Skoro 20 godina kasnije sam morao, iz moralnih razloga da intervenišem, kako devastacija Beogradske tvrđave ne bi ostala nezapažena. Moja naklonost Beogradskoj tvrđavi je bila dodatni motiv, ali su po svemu objektivni razlozi zašto taj prostor mora da se štiti i zašto je u interesu, ne samo naše, nego i svetske kulturne baštine da se sačuva njegova vrednost i autentičnost. Kažete da su izgradnjom novogradnje u donjem Kalemegdanu prekršeni brojni zakoni. Na osnovu kojeg planskog dokumenta je dozvoljena gradnja i ko je zakazao u lancu nadzora dozvolivši da se zida na ostacima Beograda? Da je ispoštovan Zakon o kulturnim dobrima, danas ne bismo imali o čemu da razgovaramo. Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda donosi rešenje 1965. god, da se Beogradska tvrđava sa svojom neposrednom blizinom proglašava za nepokretno kulturno dobro od izuzetnog značaja. Ne postoji veći stepen zaštite koji država može da dodeli spomeniku kulture. To je potvrđeno odlukom o kategorizaciji u Službenom glasniku 1979.godine. Jasno je da postoje granice koje obezbeđuju očuvanje urbanističke vrednosti Beogradske tvrđave i garantuju trajnom isticanju tvrđave kao posebnog i najjačeg akcenta panorame Beograda sa savske i dunavske strane.
-
April 23. 1999.: Jedna od zaposlenih novinarki u neko vreme ušla je u informativnu redakciju i rekla: „Idem po grisine“, što je bila lozinka da će zgrada za koji trenutak biti bombardovana… Nakon što je to rekla, hladno je prošla pored mastera i drugih soba, a da ničim nije upozorila one koji su potom stradali. Celokupno rukovodstvo RTS, ovoga puta kao glavni organizatori i producenti najjezivijeg streljanja svojih radnika, u koprodukciji sa NATO paktom, stižu u istom trenutku u svojim limuzinama i sa svojim šoferima. Znali su. Bili su tu negde u blizini, u mraku, tu su najsigurniji. Plaše se dana i svetlosti i pevca i glogovog kolca. U noći bombardovanja televizije, u Tašmajdanskom parku i u Ulici Majke Jevrosime, bile su postavljene kamere, da iščekuju i da snime taj strašni događaj. Kada je smrt doletela, zastala je u jednom trenu, kao da se pitala: Gospode, da li je moguće da ima takvih zlikovaca koji me šalju ovde i onih još gorih što pomoću nas ubijaju svoje. Da ih ostave uterane u tor, kao nevine ovce spremne za klanje. Trče prema užasu i vrište… Ton, ide, kamera, ide… Akcija! Klaper udara u klapu: Ubistvo radnika RTS! Scena prva, kadar… Snimaj, ne pitamo šta košta! Narod plaća. *** Danas Nije potrebno moliti ministra finansija da odobri dodatna sredstva za zidanje memorijalnog centra posvećenog poginulim radnicima RTS, pre dvadeset godina. Porodicama streljanih radnika nije potreban memorijalni centar, njima je jedino potrebna pravda, koju čekaju dvadeset godina i koju država perfidno izbegava da sprovede, čekajući da svi završe svoje živote prirodnim putem, pa da proglase slučaj zastarelim. Porodice zahtevaju da se kazne za svoj stravični zločin, svi oni koji su znali da će biti bombardovana zgrada RTS. To su, državno i vojno rukovodstvo režima Slobodana Miloševića, čiji pojedinci imaju značajnu ulogu i u današnjoj vlasti. NJihov memorijalni centar je u njihovim glavama, mislima, snovima. On je tamo gde su streljani njihovi jedini i najmiliji i u čijoj blizini je pozorište za decu, koju oni neće nikada imati, niti videti više. Za one druge, memorijalni centar je jedno nepotrebno zdanje, koje će odneti novac, a doneti samo stalni strah od krivice. Noću tu doleću golubovi da prespavaju. Vetrovi pokušavaju da odnesu jednu žutu pocepanu zavesu, koja uporno leprša. Dve stolice i nečujna golema tuga i jauci koji izlaze iz tih zidova. Tako treba da ostane. Da niko ne skrnavi mesto gde su streljani od strane onih koji su govorili njihov jezik i imali imena slična njihovim, radili svaki dan s njima i videli ih mrtve dok su oni još bili živi. April 23. 2018. Pre skoro godinu dana, stajale su porodice pod vedrim nebom i mesecom, blizu mesta gde su žrtvovani mučenici, za mali, prljavi, smrdljivi, propagandni rat koji će ubiti Srbiju i njenu već odavno mrtvu ekonomiju, ubiti moral i mozak koji postaje degenerisan borbom protiv svakog, a najviše svojih. Nema nikakve razlike između Milanovića, Tijanića i ovih danas koji vode RTS, srušenu iznutra, neradom, lažima, neznanjem i krađom, spaljenog morala i spržene savesti. Stajali su i oni, ali u mraku, plašeći se svoje i tuđih senki, kao uhode, kao lopovi, plašeći se sami sebe. Nisi im video lica. Stajali su po dužnosti, ne osećajući ništa, sem aprilske jutarnje hladnoće i pitanjem: Kad će već jednom ovo da se završi? Ne pale ni cigarete, da ne bi bljesak šibice osvetleo lica kukavica, koji izađoše pred Spomen-kamen, tumarajući i udarajući okolo kao slepci kad izađu iz mraka na ulično svetlo. Priđe kurir da pita mogu li šef i ostali da pristupe polaganju venaca. Nakon minuta ćutanja, u ime Radio-televizije Srbije venac je položio i sveću zapalio generalni direktor RTS-a Bujošević… I brzo, što je moguće brže otarasiše se venaca i cveća koje je već počelo da zaudara na njih. Popraviše trake na kojima je pisalo, da su svi duboko ožalošćeni. Nije smeo šef ni glavu da podigne, ni da priđe majkama i braći, da pruži ruku. Plašio se istine na njihovim licima, umornim od nepravde, sa tišinom i pogledima koji razaraju. Nije se poklonio ni streljanim radnicima televizije, a hor je uzalud pevao da šefa i njegove Gospod pomiluje… Ako ga ima, neće to učiniti nikad. Ko su ti ljudi, koji vode svoju decu kući, a ostalu unezverenu, ostave da zauvek nestanu. Ko ste vi iz mraka? Koja snaga ove zemlje? Koja mračna sila? I nemojte više da dolazite i da skrnavite to veče. Unosite nemir u mir, koji su odavno živi uspostavili sa svojim mrtvima. I ne verujte onima koji pale puno sveća, mora da su mnogo zgrešili. Otac je palio sveću sinu i ruka mu je drhtala, a šefu je bila mirna, ni plamen se nije pomerio. To je taj kontinuitet RTS i Studija B, kao podaničkih televizija, koje kada dođe do promene vlasti u Beogradu i Republici i kada im se zadrmaju fotelje, postaju oni, što bi naš narod rekao: Čiji nisu bili, čiji biti neće. *** U vojnom Operativnom centru u Podgorici, zastavnik Krstevski dobija presretnutu i dešifrovanu poruku iz Avijana o predstojećem napadu na RTS. Poruka je istog dana 22. aprila, dan pre bombardovanja RTS, prosleđena Operativnom centru u Beogradu. Tu joj se gubi svaki trag… kao i Srbiji. Autor je dramski umetnik https://www.danas.rs/dijalog/licni-stavovi/odo-ja-po-grisine/?fbclid=IwAR1O5iST7b4k9kej0Y5tvkMPHRxodkaG7tOOtDoPuRlHCCTxqD0j3DhVppU
-
Krajem februara ove godine zvanično je započeto dugo najavljivano rušenje nekadašenje Upravne zgrade prve srpske fabrike aviona „Ikarus“ na Novom Beogradu. Rušenje je odlagano nekoliko puta, pri čemu je poslednji rok bio previđen za jul prethodne godine. U planu nadogradnja četiri nova sprata / Foto: Neda Mojsilović, Tango Six Zgrada tada ipak nije srušena. Rok je kao i prethodnih nekoliko puta odložen na neodređeno vreme, a planovi investitora (kompanija Neimar visokogradnja i Kemoimpeks) ostali su na papiru. Međutim, 21. februara ove godine radovi su započeti postavljanjem kočića i ograđivanjem parcele na kojoj se zgrada nalazi. Početak radova / Foto: Inicijativa građana Skoro tri hiljade potpisa skupljeno je protiv rušenja objekta / Foto: Inicijativa građana Kako stoji na zvaničnoj stranici Inicijative građana protiv izmena i dopuna Plana detaljne regulacije dela Bloka 9a, investitor „Neimar V“ dobio je dozvolu za izgradnju i dve nove zgrade. Prema navodima u građevinskoj dozvoli, Neimaru se odobrava izvođenje radova na rekonstrukciji, sanaciji, nadgradnji i dogradnji zgrade poslovnih usluga. Na planove ivestitora za rekonstrukciju i nadgradnju već postojećeg objekta ukazuje i tabla koja je 23. februara postavljena neposreno ispred same zgrade. Novo lice novog „Ikarusa“ / Foto: Inicijativa građana – Postavljena je tabla na kojoj je prikazan „Ikarus“ pod teretom dogradnje od čak četiri sprata. Ispod „Ikarusa“ gradiće se dva nivoa podzemne garaže rezervisane za nove stanare. Nadali smo se da do toga neće doći uprkos svim apelima koje smo uputili nadležnima, peticije od skoro 3000 potpisa, protestima, obraćanjima javnosti i medijima. – stoji na stranici Inicijative. Foto: Inicijativa građana Kako navode, pored dozvole da sruši jednu od najstarijih zgrada na Novom Beogradu, firmi „Neimar V“ dato je i pravo da prilaz privatnoj podzemnoj garaži izgradi preko zemljišta u javnom vlasništvu i uništi nekoliko blokovskih parking mesta bez ijednog troška te kompanije. Podsetimo, krajem prethodne godine, nakon višestrukog odlaganja rokova za rušenje „Ikarusa“, razgovarali smo sa pokretačem akcije spasavanja zgrade Miodragom Simovićem. Tango Six je tom prilikom saznao da postoje kako pravni, tako i urbanistički problemi kada je reč o rušenju objekta, kao i da samu smenu vlasništva, odnosno prodaju zgrade investitorima, prati određena pravna problematika. Takođe, o rušenju smo razgovarali i sa dokumentalistom u Muzeju vazduhoplovstva Aleksandrom Kolom, koji je govoreći o vrednosti i značaju zgrade branio ideju njenog očuvanja i podržao inicijatore u akciji spasavanja. Marta LUTOVAC
-
- izgubljena
- borba
- (и још 8 )
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.