Претражи Живе Речи Утехе

Waitsova “Bella Ciao” na jedan način zvuči u Europi, a na drugi u Americi. U Europi je to himna antifašističkog pokreta, a u SAD-u ona tek treba postati protestna pjesma Došlo neko takvo doba, znao je pisati veliki Igor Mandić, da se ponovo moraju pjevati – stare partizanske pjesme. Poput “Belle Ciao” koju je nedavno snimio i objavio Tom Waits na albumu gitarista Marca Ribota “Songs Of The Resistance 1948 – 2018”. Na pitanje zašto je baš sada Waits otpjevao i snimio dobro poznatu talijansku radničko-seljačku folk pjesmu koju su tijekom Drugoga svjetskog rata – donekle joj izmijenivši izvorni tekst – talijanski partizani prometnuli u jednu od najpoznatijih antifašističkih himni, može se dati nekoliko odgovora. Neposredni leži u ideji Marca Ribota, a koji je gitare svirao na nekim od ključnih Waitsovih albuma poput “Rain Dogs”, “Frank’s Wild Years”, “Mule Variations” i posljednjem “Bad As Me”, da pozove nekolicinu prijatelja i kolega da otpjevaju nekoliko protestnih pjesama iz povijesti kojima je priložio i nekoliko svojih. Jedan od njih – uz Stevea Earlea koji odavno slovi za neukrotivog buntovnika, zbog čega je za vrijeme američkih ratova u Iraku i Afganistanu gotovo pa dospio na listu državnih neprijatelja SAD-a, Meshell Ndegeocello, Fay Victor, Sama Omidona, Justin Vivian Bond i Ohenea Corneliusa – bio je i Tom Waits. “Odsvirao sam Tomu hrpicu melodija i odmah se vezao za ‘Bellu Ciao’. Naravno, on u sve što čini unosi određenu težinu pa moji talijanski prijatelji kažu da zvuči baš poput starog partizana”, navodi Ribot, sugerirajući i kako ju je Waits otpjevao, no o tome nešto kasnije. Dakle, Waits je “Bellu Ciao” prije svega otpjevao na poziv starog suradnika, ali zacijelo ne samo zbog toga. Bit će da s njime dijeli i mišljenje o tome kuda idu Amerika i svijet općenito. U tome leži i onaj drugi, bitno dublji razlog zbog kojeg je Waits, preko Ribota, odabrao “Bellu Ciao”. Ribot kaže kako je tu pjesmu uzeo jer “svaki pokret koji je u nečemu pobijedio, imao je pjesme”, a možda ju je zavolio i u Istri u kojoj je često nastupao. Ističe i da “otkako je Trump izabran” ne želi biti “poput Furtwänglera bilo kojem” pa tako ni “čovjeku narančaste kose koji je poželio biti diktator”. Referenca na Furtwänglera, vodećeg dirigenta klasične glazbe u Njemačkoj za vrijeme Hitlera i nacizma, doista je inspirativna, a ono što u Americi vrijedi za Trumpa, nažalost vrijedi i za niz drugih država. Tako i u Europi postoji niz “Hitlera iz našeg sokaka”; onih koji se radi vlastitih autoritarnih pa i diktatorskih stremljenja opasno poigravaju s profašističkim i pronacističkim promišljanjima današnje geopolitičke, socio-ekonomske, imigrantske i svake druge politike. Stoga Waitsova “Bella Ciao” na jedan način zvuči u Americi, a na drugi u Europi. Narav pjesme je ista, no u Europi “Bella Ciao” ima dublje značenje jer s njom su na usnama partizani umirali, pokapali svoje drugove, pjevali je da se hrabre ili da odagnaju tugu i strah. U Europi je ta pjesma, i to odavno, himna antifašističkog pokreta. U Americi kroz izvedbu Toma Waitsa, snimljenu u doba vladavine Trumpa i donekle, ali ne radikalno drugačijih povijesnih i političkih okolnosti, tek treba postati protestnom pjesmom. Implicira to i redatelj Jem Cohen u videospotu za “Bellu Ciao” u kojem kontrapunktira prazne ulice Washingtona pod opsadom vojske i policije s onima krcatima protestantima protiv Trumpa. Ipak, suština joj je nepromijenjena jer poanta je u tome da je to pjesma pokreta otpora. Jučer protiv onih, danas ovih jer Europi i Americi ne prijeti invazija imigranata nego ponovo – fašista i nacista. Način na koji ju je Waits otpjevao uz Ribotovu elegičnu gitaru toj pjesmi danas pridaje i dodatno značenje. No za tu analizu – kako ju je otpjevao Tom Waits – moramo se vratiti u prošlost. Naravno, nisam čuo uživo kako su je pjevali partizani, ali iz filmova ni to nije teško zamisliti, uz napomenu da je isprva bila pjesma radnika na rižinim poljima uz rijeku Po. Često su je izvodili u relativno poletnom tempu, praćenu zborskim vokalima, a što sugerira i verzija Vlade Kreslina s Tržaškim partizanskim pevskim zborom iz Trsta, jer u Sloveniji i u Italiji se ne srame te pjesme; kao ni u Istri u kojoj su na “Belli Ciao” kao pjesmi pokreta otpora, s još bržim ritmom i oštrim pankerskim gitarama, a po uzoru na “Bandiera Rossa” u izvedbi Pankrta, opravdano inzistirali KUD Idijoti. Ta nam je verzija, barem u Hrvatskoj u proteklih četvrt stoljeća, ponajviše ostala u uhu. Tom je verzijom KUD-a Idijoti “Bella Ciao”, za razliku od verzije Yvesa Montanda koji ju je predstavio kao šlagerašku šansonicu ili Gorana Bregovića koji ju je utopio u neukusni balkanski dernek, i u bitno drugačijem aranžmanu zadržala prvotni duh. Kao i u ponosnoj izvedbi talijanske kanconijerke Milve i gerilskoj Manu Chaoa. Ipak, Waits je u “čitanju” i interpretaciji “Belle Ciao” otišao dublje od svih njih. Način na koji ju je otpjevao i mračna orkestracija Ribota donekle jesu bliski Manuovoj, prilično sjetnoj izvedbi, no posrijedi je i jedna druga nit vodilja. Bliska, ali ipak druga, a ta nit Waitsovu izvedbu “Belle Ciao” dovodi u vezu s “The Partisan” Leonarda Cohena; pogotovo s kasnijim live izvedbama te pjesme, snimljenima nekoliko godina prije njegove smrti. Kao da se “zakačio” za odjavne stihove te Cohenove skladbe – “Oh, vjetar, vjetar puše/Kroz grobove vjetar puše/Sloboda će uskoro doći/I tad ćemo iz sjene izaći” – da bi iz Toma Waitsa i “Belle Ciao” progovorili i duhovi mrtvih partizana. Kroz Waitsov zagrobni glas, već u uvodnim stihovima “Belle Ciao” u kojima “okupator stoji na vratima”, ti duhovi kao da pitaju – i sebe i nas – jesu li poginuli uzalud te ima li danas hrabrih ljudi, poput njih nekoć, kadrih ustati protiv fašizma i nacizma, a koji se evidentno “vraćaju na scenu”. O tome progovara cijeli Ribotov album “Songs of The Resistance 1948-2018”, ali Waitsova “Bella Ciao” doslovce mrvi u prah slušatelja time koliko je tronuta i tužna. S jedne strane ta se tuga može pojmiti poput pijeteta, odnosno senzibilnog i sjetnog odavanja počasti Ribota i Waitsa spram ljudi koji su nesebično ginuli da bi drugima bilo bolje. S druge strane, uviđajući što se posljednjih godina događa, može se o Ribot-Waitsovoj izvedbi “Belle Ciao” razmišljati i kao terminalnoj; odnosno onoj koja nas tjera da se zapitamo je li neka nova bitka protiv novog uspona fašizma i nacizma unaprijed izgubljena. To i takvo pitanje ne proizlazi samo iz ovako opore, gorke, teške i mračne verzije “Belle Ciao”, nego i iz činjenice da je pjeva sad već ostarjeli Tom Waits čiji glas zvuči kao da dolazi iz groba Ivana Gorana Kovačića, i to dok mu s druge strane barikada stoje mladi neonacisti koji jedva čekaju da ga ubiju. I dok mimo tih barikada – buljeći u pametne telefone na kojima vjerojatno neće ni čuti ovu prokleto tužnu, ali i tako uznositu verziju stare partizanske pjesme “Bella Ciao” – nehajno prolaze oni koji za “biti ili ne biti” pitanja, o kojima pjeva ova pjesma, ne mare ni koliko je crne zemlje pod noktom samo jednog partizana zaginulog u Drugom svjetskom ratu. Aleksandar Dragaš (XXZ)