Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'vučića'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. "ON NE MOŽE DA IDE NA IZBORE AKO NA NJIMA NEMA SVE GRAĐANE UKLJUČENE U IZBORNI PROCES. VIŠE NE MOŽE DA PREVARI NI STRANCE, TU JE SVE POTPUNO JASNO. NEMA ŠANSE DA BUDU ODRŽANI IZBORI A DA NE BUDU POŠTENI. SIGURAN SAM U TO JER SMO MI SAD NA JEDNOJ TAKO DRAMATIČNO VAŽNOJ TAČKI U KOJOJ KO ZNA ŠTA MOŽE DA SE DESI. DA LI ĆE TO BITI KAD NEKO PONOVO, KAO U TOPLOM DOLU, ZACEVI PLANINSKE REKE ILI SE NEKO S NEKIM ZAKAČI ZBOG NEPRAVDE NA PIJACI, ILI DA DOČEKAMO 4. NOVEMBAR DA VIDIMO DA LI JE SINIŠA MALI PLAGIJATOR ILI NIJE? SVE MOŽE DA BUDE ISKRA KOJA ĆE DA ZAPALI VATRU" Najvatreniji zagovornik bojkota izbora koji treba da budu održani na proleće sledeće godine je Nebojša Zelenović, predsednik stranke Zajedno za Srbiju, jedan od osnivača Saveza za Srbiju i, po čemu ga najčešće prepoznaju, gradonačelnik Šapca, jedinog grada u Srbiji (uz još tri opštine) u kojem Srpska napredna stranka ne učestvuje u vlasti. Prošle godine je 6. novembra na sednici Kongresa regionalnih i lokalnih vlasti Saveta Evrope predstavio izveštaj o zloupotrebama republičke vlasti i kršenju građanskih i političkih prava u Srbiji. Ove jeseni, odnosno prethodne nedelje, nije se složio sa generalnim sekretarom OEBS-a Tomasom Gremingerom, koji je posle sastanaka sa predsednikom Aleksandrom Vučićem i predsednicom Vlade Anom Brnabić izjavio da bojkot izbora nije dugotrajno održiva mera. Ni Zelenović ni njegove kolege iz Saveza za Srbiju nisu prisustvovali sastancima vlasti sa delom opozicije održanim 9. i 10. oktobra uz posredovanje evropskih parlamentaraca Eduarda Kukana i Knuta Flekenštajna. "VREME": Zbog čega vaša koalicija nije prisustvovala sastanku sa evropskim parlamentarcima? NEBOJŠA ZELENOVIĆ: Kukan nije ni došao, iz zdravstvenih razloga ostao je kod kuće. Došao je gospodin Flekenštajn, a mi njima nismo imali ništa novo da kažemo, oni manje-više sve znaju. Kad su prošli put dolazili, naša delegacija Saveza za Srbiju proširena strankom Borisa Tadića srela se sa njima i tada smo im rekli da mi više ne živimo u slobodnoj već u delimično slobodnoj državi, prema izveštaju organizacije Fridom haus, zatim da je Evropska komisija dala svoj krajnje negativan izveštaj o pravima građana, da su sve nezavisne organizacije, CRTA, CESID i Transparentnost Srbija, koje su bile deo okruglog stola vlasti i opozicije zaključile da je stanje u medijima katastrofalno. Stvar je potpuno jasna – u Srbiji je nemoguće da se odvija redovan politički život, a kamoli kakvi izbori. Mi tražimo da se to promeni. Rekli smo da ne želimo da učestvujemo ni u jednom cirkusu koji organizuje Aleksandar Vučić. Ili Maja Gojković, što je, na kraju krajeva, isto kao da organizuje Vučić. Ovaj poslednji razgovor je bio još jedan u nizu takvih sastanaka – da, posle svega što je tamo moglo da se čuje, izađe onaj Vladimir Đukanović i kaže da svi dišu kao jedan. Mi tu nemamo šta da tražimo jer je to još jedan politički cirkus koji prvenstveno služi da zamaže oči strancima i da pokaže kako u Srbiji, ipak, postoji nekakva forma dijaloga, samo, eto, tamo neka opozicija ne želi u tome da učestvuje. Naši zahtevi koji su strancima odavno poznati su veoma jednostavni – dakle, 42 preporuke stručnog tima se tehnički sprovode kroz svega tri konkretna zahteva. Prvi je smena svih članova REM-a, ne jednog, ne pet, već svih, i imenovanje ljudi oko kojih postoji politički konsenzus u Srbiji da su visokostručni i da su se dokazali kao zaštitnici slobode govora. Drugi zahtev je da i u Republičkoj izbornoj komisiji takođe sede visokostručni profesionalci jer je RIK sudija svih izbora. Treći je zahtev smena direktora Agencije za borbu protiv korupcije i imenovanje novog. Ako mi uspemo da kroz te tri stvari vratimo snagu institucijama ove države, to su uslovi posle kojih treba da prođe devet meseci, da te institucije počnu da rade, primenjuju zakone i da upravljaju resursima države u oblastima slobode izražavanja i slobode medija, da bismo mogli da idemo na izbore. Da li ste vi svesni da vam ova vlast to nikada neće ispuniti? Nijedan od ta tri zahteva. Bez ovih zahteva nema slobodnog glasanja u Srbiji. Mi nismo tražili da mi uređujemo Radio-televiziju Srbije, niti da Zoran Lutovac sedi u Upravnom odboru RTS-a ili bilo kod drugog medija ili televizije, niti smo tražili da naši članovi budu u RIK-u, a podsetiću vas da je Dejan Đurđević, čovek koji je išao na pregovore sa opozicijom kao deo delegacije Srpske napredne stranke, bio predsednik RIK-a, što po zakonu nije dozvoljeno. Mi tražimo samo da institucije počnu da rade svoj posao. Ne moram nikad da se pojavim na RTS-u – kao što nikad tamo nisam ni bio – ako će se onde čuti drugačije mišljenje. Dobro, ali zar ne mislite da je to malo paradoksalno? Imamo punih sedam godina tokom koji se institucije urušavaju, da bi se to potpuno zaokružilo podjarmljivanjem institucija zaštitnika građana i poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti. A vi sad očekujete od ove iste vlasti koja je sve institucije rasturila da ponovo počne da ih gradi. Bar neke od njih. Zar je to realno? Ja odavno ne očekujem puno od ove vlasti. Ne očekujem da ova vlast nekakvim magičnim štapićem počne da gradi institucije koje je za sedam godina uspela da uništi. Ovo nije stvar koja se tiče njih, da se oni pitaju, oni ne bi ništa uradili i bilo bi, može biti, samo gore od ovoga. Govorim o dva procesa koji se sad dešavaju u Srbiji i koji će njih nužno naterati da se to uradi. Prvi proces je što su krenuli protesti po Srbiji od decembra prošle godine i koji još traju. Mi smo kroz taj proces uspeli da od različitih zahteva, a bilo ih je stotine, dođemo do samo jednog: da se u Srbiji slobodno glasa. To je jedini zahtev koji traži ona Srbija koja protestuje. Druga činjenica je da prema istraživanjima oko milion i po ljudi neće da učestvuje na izborima jer veruju da je u ovom trenutku besmisleno ići na bilo kakve izbore. Dakle, želja onih koji protestuju jeste da opet ne budu prevareni i da opet ne budu zloupotrebljeni. U ovom trenutku Savez za Srbiju je zajedno sa SDS-om, sa delom "Dosta je bilo" i sa "Ne davimo Beograd" ušao u bojkot. Ideju bojkota sada dele politički predstavnici opozicije i pobunjeni narod. Mi ne tražimo da ono što je za sedam godina u Srbiji urušeno sad odjednom počne da živi. Mi tražimo samo jednu stvar, a to je da se pošteno glasa. Ljudi znaju da ako se u Srbiji bude pošteno glasalo i ako jednom budemo imali poštene izbore, sve ove druge stvari biće rešene vrlo brzo, kad jednom dođe poštena vlast na čelo države. Verujemo da to ne da nije mnogo, nego je toliko malo, a ipak najznačajnije za Srbiju. Sad smo to uspeli da objasnimo svim stranim predstavnicima, ljudima iz OEBS-a, Evropskog parlamenta ili ambasadorima. Svi oni znaju da je ovo sada cirkus u kome niko ozbiljan neće učestvovati i da smo došli do tačke koja mora da se reši. Ako se ne reši, nas Vučić gura u jedan tako loš period koji će se, kako se sad stvari razvijaju, završiti dramatično. To niko ne želi. Mi to ne želimo i zovemo na dijalog od samog početka protesta. Koliko stranci razumeju vašu poruku da su stvari otišle toliko daleko? Bili smo vrlo jasni i mislim da su oni sve razumeli. Na kraju krajeva, svi koji predstavljaju neku političku snagu a dolaze iz inostranstva, zaključili su da ova stvar sa Vučićem nema neku naročitu budućnost. Došli smo u fazu da vlast sa Vučićem i ovakvim parlamentom ne može ništa značajno i važno za Srbiju da odluči. Oni, jednostavno, nemaju više taj kapacitet. I stranci se slažu sa tom vašom ocenom? Ne znam da li se oni slažu, ali sam siguran da su razumeli i da ovde više nema nikakvog pretvaranja. Sve je potpuno jasno: ovakvi izbori, bez učešća opozicije i bez učešća milion i po birača neće sutra moći da dovedu legitimne predstavnike građana koji će moći o bilo čemu ozbiljnom da odluče. Pa ni o Kosovu. A to je tema nad temama koja najviše zaokuplja predstavnike Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Vi se sećate izbora iz 1997. koje je opozicija, sa izuzetkom Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, bojkotovala. I tada ste dobili jednu nelegitimnu vlast koja je uvela državu u rat protiv NATO-a, vlast koja je naterala Vojsku da potpiše Kumanovski sporazum, vlast koja je fizički izgubila Kosovo. Samo godinu dana kasnije, kada su bili verovatno najgori mogući izborni uslovi u savremenoj istoriji Srbije, opozicija izlazi na izbore i dobija. Kako to tumačite u kontekstu legitimiteta vlasti? Bio sam tada student i učesnik protesta, pa i bojkota. Tada se desilo ono što će se danas ponoviti. Svako ko na bilo koji način želi da sarađuje sa Vučićem ispašće iz ovog procesa. Kao što je onda Vuk Drašković odlukom da učestvuje na takvim izborima, a cela ostala opozicija ih bojkotovala, prestao da bude pokretačka snaga opozicije i krenuo u proces iščezavanja. To je bilo loše samo po Srpski pokret obnove, ali je bilo veoma dobro za opoziciju i budućnost Srbije. Tada se Demokratska stranka etablirala kao neko ko predvodi čitavu opoziciju, što je na kraju dovelo do smene Slobodana Miloševića. Period od 1997. do 2000. bio je potreban da se građani uvere da je promena moguća, da ona ne može da se desi ako ne postoji prava opozicija, ako ne postoji demokratska snaga. To će se ponoviti i sada. Postoji li unutar opozicije pritisak da se izađe na izbore? Mi smo svaki dan pod pritiskom, ali vidite da taj pritisak ne daje rezultate. U to su mogli da se uvere i Flekenštajn i Greminger. Ta dva sastanka su poslužila da se razbije jedinstvo opozicije. Na sastanak opozicije sa Tomasom Gremingerom, na koji smo pozvani mi iz Saveza za Srbiju koji bojkotujemo izbore i Pokret slobodnih građana koji se dvoumi, odjednom dolazi Čedomir Jovanović – koga niko nije ni zvao i mi i ne znamo da on tamo prisustvuje – da on objasni Gremingeru kako je, u stvari, opozicija jedna gomila luzera. To je samo još jedan u nizu pokušaja da se razbije jedinstvo opozicije, ali očigledno je da nije uspelo. Meni je žao što je Greminger kao generalni sekretar OEBS-a bio zloupotrebljen u Vučićevoj igri koja treba da posluži da obezbedi dovoljan broj predstavnika opozicije na sledećim izborima. Ne uspeva. A zašto? Zbog ovih milion i po građana čije je snažno uverenje da je bojkot u ovom trenutku najjače sredstvo koje imaju u borbi protiv Vučića. Rekli ste da se Pokret slobodnih građana dvoumi. Znate li zašto? Ne znam. Čuo sam različita njihova obrazloženja, neću da vršim dodatni pritisak na njih. Na njima je. Ovo je ozbiljna stvar, u pitanju je budućnost Srbije u svakom pogledu, i svako ko se prema tome ponaša neodgovorno na kraju će snositi posledice za koje treba sam da odgovara. Da li vaš bojkot podrazumeva da nećete izaći ni na lokalne izbore? To mi je najčešće postavljano pitanje pošto je ovo jedini grad u kojem stranka Aleksandra Vučića nije na vlasti. Sve ono što su lokalne politike Šapca, vrlo lako i vrlo brzo mogu da postanu nacionalne politike. I što se tiče uključivanja građana u odlučivanje i referenduma koje organizujemo i prilike da milioni ljudi mogu da odlučuju o svom novcu u gradovima, selima i mesnim zajednicama u kojima žive. I da javni sektor pruža najjeftinije moguće usluge građanima. Da sistem finansijske kontrole obezbedi da građani, za početak građani Šapca, a kasnije i cele Srbije, znaju na šta se troše narodne pare. Ko ih troši, kako i čemu to služi. Sve to vrlo brzo može da postane nacionalna politika. Taj sistem će omogućiti da se rešimo ovoga što se sad zove 230.000 robova koje drži SNS u javnom sektoru i ne da im da se osećaju i ponašaju kao ljudi jer je, pored njih samih, zarobila i njihove porodice u najbeskrupoloznijem sistemu pritiska da glasaju za njih. Meni ljudi po Šapcu pričaju da moraju da glasaju za SNS zbog deteta koje radi kao medicinska sestra u bolnici. Ako tu ostane bez posla otići će u Nemačku, ako ode u Nemačku njemu će se raspasti cela kuća. To niko nije zaslužio. Zatim, mi u Šapcu imamo potpuno nov privredni ambijent u kojem su svi slobodni da rade svoj posao, a da ih niko ne reketira. Tačno se zna koliko košta kvadrat zemljišta, nema neosnovanih subvencija i poklanjanja zemljišta u industrijskim zonama. U ovom trenutku mi u okviru ujedinjene Demokratske stranke završavamo razvojni program koji će kroz privredu, energetiku i biznis obezbediti osam posto rasta godišnje. To je naš plan. Pravimo sad strategiju kako da ovaj bojkot na najbolji način proizvede svoj puni efekat. Obilazimo Srbiju, podižemo energiju kod ljudi, imamo plan da za dve nedelje obiđemo stotinak gradova i opština. Ja sam sâm obišao desetak, Zoran Lutovac isto... Izgleda da ste vi spremni da sve to što ste uspeli i postigli u Šapcu i što imate želju da proširite na državni nivo prepustite bez borbe Vučiću na lokalnim izborima dogodine. Nije ideja da li ćemo mi prepustiti ili ne. Na kraju će građani reći šta ćemo uraditi. Ali to zavisi od toga da li oni veruju da je ovo što smo do sada uradili dobro. Radićemo sve što možemo da Vučića pobedimo na poštenim izborima. Od građana će zavisiti kako će se s tim u vezi izjasniti. U mnogim gradovima u kojima sam nedavno bio čuo sam da mi ni po koju cenu ne smemo da pustimo da Šabac padne u ruke bilo koga. Ali i Šabac i Paraćin i sva ta druga mesta su sada manje važna, najvažnije je da mi dođemo do energije ljudi. A do energije ćemo doći ako počnu da nam veruju da mi radimo pravu stvar. Zato smo mi paralelno sa bojkotom izbora ušli u još jedan proces za koji su svi rekli da nema šanse da uspe, a ja vam kažem da će uspeti, a to je da ujedinimo Demokratsku stranku. Da napravimo snažnu političku organizaciju levog centra koja će, jednom u Srbiji, biti poštena politička organizacija. Šta znači poštena? Da svaki član, a zatim i svaki građanin, vidi kako se troši novac u toj stranci. Kako novac ulazi, kako izlazi, kako se troši, zašto se troši i na šta se troši. Jer ne može neko ko hoće ozbiljno da se bavi politikom da kaže: "Ja sam sposoban da vodim državu, al’ baš nešto nisam sposoban da vodim stranku. I baš sam sposoban da organizujem državu, ali, eto, ne mogu stranku. I baš ću da vratim sve državne dugove, da napravim od Srbije najprosperitetniju državu u Evropi, al’ nešto ne mogu da vratim ove dugove koje ima Demokratska stranka." Ne biva. To ne ide tako. Zato smo se dogovorili da idemo u kampanju u kojoj ćemo tražiti od svakog člana, od svakog građanina koji želi da podrži, jednom u 30 godina parlamenarizma u Srbiji, poštenu političku organizaciju da dâ 100 dinara mesečno za taj cilj. Za nešto svoje, za svoju budućnost, za svoju stranku. Obilazeći Srbiju zajedno sa Zoranom Lutovcem i Sašom Ivanovićem, video sam da kada pitate ljude: "Jel’ biste vi za poštenu političku organizaciju dali 100 dinara mesečno? A da znate, da kontrolišete i da vidite svaki dinar u njoj?" Ljudi kao u školi – dižu dva prsta. Svi hoće. Jer su shvatili da je to put da smenite Vučića i da tu nema nekih trica i kučina. Mi hoćemo da pokažemo da je moguće napraviti pristojno društvo, a da biste to postigli trebaju vam pristojne i poštene stranke, i to ćemo mi napraviti sa Demokratskom strankom. Jednom u 30 godina! Način na koji vi usmeravate svoju političku energiju je nešto sa dugoročnim ciljem – treba da prođe nekoliko godina da bismo došli do društva koje će malo pažljivije da posmatra političke tokove i da ih malo racionalnije tumači. Ali šta ćete vi dogodine u martu ili aprilu kada se budu održali izbori? Biće sigurno, nećete ih odložiti. Nema šanse. Ja sam potpuno drugog uverenja. Vučiću se steže obruč. On ne može da ide na izbore ako na njima nema sve građane uključene u izborni proces. Više ne može da prevari ni strance, tu je sve potpuno jasno. Nema šanse da budu održani izbori a da ne budu pošteni. Siguran sam u to jer smo mi sad na jednoj tako dramatično važnoj tački u kojoj ko zna šta može da se desi. Da li će to biti kad neko ponovo, kao u onom Toplom Dolu, zacevi planinske reke ili se neko s nekim zakači zbog nepravde na pijaci, ili da dočekamo 4. novembar da vidimo da li je Siniša Mali plagijator ili nije. Sve može da bude iskra koja će da zapali vatru. Mislim da je to svima jasno. Mi ćemo istrajati, promovisaćemo ideju bojkota, nećemo zatvarati vrata Evropskoj uniji, sa njima moramo da razgovaramo jer hoćemo da idemo u Evropsku uniju. Tražićemo ove tri vrlo jednostavne stvari. One nisu nedostižne. Mi tražimo samo ono na čemu Evropska unija insistira, a to je vladavina prava. To da vratimo, pa da pustimo pošten svet u REM-u da radi svoj posao. Pitali su me stranci da li ima takvih ljudi – poštenih, nezavisnih autoriteta. Ima. Pa evo, takvi autoriteti će sada biti u Nadzornom odboru Demokratske stranke: Zoran Ivošević, Žarko Trebješanin, Ivan Vujačić. To su ljudi koji nemaju nijednu mrlju u svojoj karijeri. Bivši sudija Vrhovnog suda, profesor univerziteta, bivši ambasador u SAD, to su ljudi koji će kontrolisati ulazak i izlazak novca u Demokratskoj stranci. Međutim, u istoriji Demokratske stranke mnogi ugledni ljudi su joj pristupili i dali joj svoje ime i obraz, ali ne možete reći da se stranka može podičiti da je čista i poštena. Slažem se. Ali kakve veze imam ja s tim? Kakve veze ima Zoran Lutovac? Kakve Saša Ivanović? Demokratska stranka nikad nije bila problem kao stranka, problem su ljudi u toj stranci. Evo, sad su došli neki novi ljudi. I ja mislim da ima još novih ljudi. Uz sve pritiske i sva osporavanja, uz sve ove prepreke i podmetanja koje postavlja Aleksandar Vučić, mi ćemo završiti posao. Znam da smo blizu, samo još malo nam treba. Biće teško, biće još više pritisaka, ali taj posao u vezi s Vučićem se mora završiti. Oko Vučića se steže obruč WWW.VREME.COM
  2. Vikend analiza Jasmine Lukač-Taj Đilasov nadkandidat možda bi mogao da bude baš i Jovo Bakić, čime bi se postigao veliki dramski obrt i “pomirenje” dva pola protesta, jednog koji pripada opoziciji, i drugi uticajnoj javnosti. Da je ljudima koji su koliko zimus demonstrirali protiv vlasti neko rekao na šta će to sada izgledati, većina ne bi verovala. A izgleda kao dvostruki potpuni neuspeh – i političara u liku Dragana Đilasa i građanske javnosti u liku Jove Bakića. Potpuni neuspeh jer koliko u decembru više desetina hiljada ljudi je izašlo na ulice zbog krvave glave Đilasovog potpredsednika Borka Stefanovića. U junu zbog tri okrvavljene glave studenata iz Novog Sada jedva da se okupilo više stotina ljudi. Priča o prebijanju političkih neistomišljenika neslavno je potrošena, kao što su Saša Janković i Saša Radulović pre dve godine neslavno uništili priču o izbornoj krađi. I kao što tri godine ranije Ne davimo Beograd nije uspeo da od protivnika urbanističkog nasilja i mafijaške gradnje izraste u ozbiljnu političku snagu. Uzalud je sada neprestano ponavljanje poruka o nasilju nad neistomišljenicima. Raskorak između očekivanja i ishoda je toliko nesrećno veliki da dovodi samo do prihvatanja situacije. Drugi nivo poraza koji se tiče građanske javnosti se ogleda u slučaju Jove Bakića – nakon toliko reči o ogromnom dometu protesta na planu oslobađanja od straha, svesti o ugroženim političkim slobodama, nakon javnih peticija i izjašnjavanja univerzitetskih profesora, stvar se vratila na šta? Na saslušanje Bakića u policiji u svojstvu građanina, zbog intervjua u kome je rekao da se u Radioteleviziju Srbije ne upada bez dugih cevi. Koliko u februaru zbog Bakićevog saslušanja u policiji možda bi na ulice Beograda izašlo više od 50.000 ljudi, koliko ove subote pet hiljada bi predstavljalo neverovatan uspeh. I to uz navođenja svih mogućih razloga, kao što su ispitni rokovi za studente, raspust, velike vrućine i slično. I Dragan Đilas i Jovo Bakić kao ličnosti paradigmatične za protest mogu sami sebi za zahvale za poraz, priznali to ili ne. Prvi, jer se i dalje ne obraća građanima, koliko Vučiću samom, a i drugi iz istog razloga. Za razliku od njih, Vučić se jedino i isključivo obraća ne kamerama, ne građanskoj javnosti, niti protivniku Đilasu i drugima, već građaninu, prosečnom stanovniku Srbije, šta god o njemu u sebi mislio. Obraća se osobi koja nosi obuću od 2000 dinara, majicu od 500, koja krpi kraj s krajem, i koja je u stalnom očekivanju nekog sloma. Iznimno, Vučić se obraća i stranoj javnosti, ali pazeći da ne poremeti svoju glavnu publiku. Foto: BETA I zato je prvo što je Vučić uradio, ako se sećamo, kada su protesti počeli, bilo da se izravno obrati onima koji su demonstrirali, i da isključi druge političare kao suvišne. Jer, politički protest može da ima kao zahtev samo promenu vlasti, bilo da hoće vanredne izbore, bilo pre toga ostavke najviših zvaničnika, ali tu svakako moraju biti dve grupe političara koje se oko toga bore. Međutim, ako protest zovemo građanski to znači da se može tražiti svašta – smanjenje poreza, otkrivanje izvršilaca nekog zločina, ili rešavanje duga u švajcarskim francima. Kada su se na kraju Vučić i građani dogovorili da je protest ovo drugo, i Đilas i Savez za Srbiju su se upodobili tom okviru – tražeći svoja građansko-partijska prava u vezi sprovođenja izbora. I saveznici su prosto priznali poraz – da samo traže svoja prava od Vučića, da ga ne smenjuju, ali će to jednom sigurno uraditi. Jednom – kada? Posle onoliko usijanih govora na trgovima Srbije i dizanja lestvice očekivanja, posle onoliko zaklinjanja da je stvar još malo pa rešena. I, pošto se većina ljudi ne može toliko sekirati oko izborne procedure i medija, koliko političari, na kraju više nije imao ko da demonstrira. A izjave tipa da su demonstracije maraton a ne sprint, bile su vrh debakla. Njima su vođe protesta svoje pristalice “mamuzale” na, u dlaku isti način kao i vrh Srpske napredne stranke svoje, jer i naprednjaci obećavaju svojima kad ih dovoze na mitinge, bolju budućnost u nekom dugom maratonu, koji nije kratka trka. I kada je konačno glumac i član DS Branislav Lečić otvoreno rekao da protesti više nemaju smisla, onaj ko je iz Saveza za Srbiju ili van njega, izvršio pritisak da povuče tu izjavu, učinio je toj grupaciji medveđu uslugu. Naterao je Savez za Srbiju da najotvorenije pokaže kako osim tog protesta u nestajanju nemaju ništa drugo da pregrme do proleća i izbora 2020. Da li su stvari mogle biti drugačije? Da li je Jovo Bakić i javnost koju predstavlja mogla da izvrši drugačiji, bolji uticaj na minuli društveni tok? Na čemu Bakić temelji prizivanje Revolucije karanfila, navodeći primer kada su protugalski oficiri izvršili vojni puč u tom intervjuu za NIN koji je morao da objašnjava “korektnim” policajcima? Da li Bakić ima priliku da razgovara sa srpskim oficirima, bivšim i sadašnjim, i da možda primeti, da su to vojnici jedne teško poražene države, te da bi, ako se o cevima radi, pre cev okrenuli i pucali sebi u glavu kao seljak-plemić iz poslednjeg romana Mišela Uelbeka, nego što bi pokušali da utiču na istoriju? Đilasu sada ostaje isto što i Zoranu Đinđiću pre 20 godina. A to je da razmišlja o ličnosti koja bi, kao nosilac parlamentarne ili bojkot liste, mogla da pokrene i pridobije podršku, i to "Jovo, nanovo", sa nekom novom temom. To ne bi trebalo da bude tako teško, Đinđić je, mladim ljudima sa kojima je voleo da raspravlja o politici, dugo pre nego što je to lansirano na političkoj sceni, tvrdio da je Vojislav Koštunica idealni kandidat protiv Slobodana Miloševića. Kako se prepričava, objašnjavao je da je to zato što Koštunici izgleda kao da nije preterano stalo do kandidovanja, deluje kao profesor koji uvek može da zabije nos nazad u svoje knjige. Foto: BETA Đilasu bi potraga za kandidatom – profesorom koji izranja iz knjiga i nije mu stalo do para i moći - trebalo da padne još lakše nego Đinđiću. Jer Đilas mnogo lakše podnosi da bude čovek broj dva. To je dokazao i kada na velikom mitingu opozicije 13. aprila nije govorio, prepuštajući tu čast svom nekadašnjem partijskom šefu Borisu Tadiću. Taj Đilasov nadkandidat možda bi mogao da bude baš i Jovo Bakić, čime bi se postigao veliki dramski obrt i “pomirenje” dva pola protesta, jednog koji pripada opoziciji, i drugi uticajnoj javnosti. To bi označilo prećutni pakt onih koji ne misle dobro jedni od drugima, ali samo zajedno mogu da potvrde tačnost svog polazišta da je vlast represivna i diktatorska. Uzgred, to bi možda i sačuvalo od teškog raspada i Savez za Srbiju, budući da bi i dalje svi (Vuk Jeremić, Boško Obradović) ostali u trci za kasnije – nakon što nadikandidat uspe ili propadne na izborima. Jovo Bakić bi dobio životnu priliku da proveri koliko mu je naučna postavka tačna, što naravno, zahteva i lični doprinos. Mogao bi da proveri svoj zaključak da su Đilas i Vučić dva lica istog establišmenta, i da nešto uradi iznutra. Nešto slično kao što je uradio kada je svojevremeno objavio da mu je Vučić po dolasku na vlast 2012. pokazao dosije Ivice Dačića sa zabeleženim spornim kontaktima sa povezanim sa kriminalom.
  3. Radni deo majskog zasedanja Svetog arhijerejskog sabora SPC u manastiru Žiča, kako Danas nezvanično saznaje u visokim crkvenim krugovima, počeo je žestoko – raspravom srpskih arhijereja zbog poziva koji je patrijarh Irinej uputio predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću da u ponedeljak prisustvuje saborskoj sednici. Veliki deo episkopata se, navodno, tome usprotivio, tvrdeći da je reč o pritisku države na rad i samostalno odlučivanje Sabora. Kako se spekuliše, Vučića bi u ponedeljak najverovatnije u nekom od salona Patrijaršijskog dvora u Beogradu, trebalo da prime poglavar SPC i one srpske vladike koje budu želele da se sretnu sa predsednikom Srbije, mada se navodno patrijarhu Irineju ova varijanta nikako ne dopada. Kako je našem listu pojašnjeno, episkopi koji su protiv Vučićevog prisustva na sednici Sabora nisu protiv toga da se sa njim razgovara, ali posle Sabora. U crkvenim krugovima priča se da je patrijarh Irinej šokirao većinu braće arhijereja kad je na počeku zasedanja saopštio da će na njegov poziv Sabor posetiti Aleksandar Vučić. Većina vladika se tome usprotivila, ukazujući da bi to bio presedan, jer do sada saborskim sednicama nisu prisustvovali najviši državni službenici. Neki sumnjaju da je incijativa zapravo Vučićeva. On je kao prvi potpredsednik Vlade Srbije, na lični zahetv, primljen u Sabor krajem maja 2013. i to, kako se tada spekulisalo, u aranžmanu episkopa bačkog Irineja (Bulovića), ali nije bio na sednici. Vučić je tada želeo da pojasni Saboru Prvi briselski sporazum, što nije prošlo bez sporenja sa pojedinim arhijerejima koji se protive njegovoj politici na KiM, a u Patrijaršiji se priča da je Vučić sebi tom prilikom dozvolio da podigne ton na neke od vladika. Sabor SPC se na oba zasedanja u 2018. – u maju i novembru javno izjasnio protiv podele i priznavanja nezavisnosti KiM. Patrijarh Irinej je posle prošlogodišnjeg prolećnog Sabora jedno vreme bio u nemilosti predsednika Srbije i njegovih saradnika. Sad je u Žiči veći deo Sabora kritikovao patrijarha što je uoči početka Velikog posta 10. aprila u cik zore primio Vučića, Anu Brnabić i Ivicu Dačića. Mnoge vladike su i prisustvo Vučićevog generalnog sekretara Nikole Selakovića u petak na Žiči na svečanom otvaranju majskog Sabora ocenile kao uvod u predsednikov pritisak na Crkvu, tvrde izvori Danasa. U crkvenim krugovima spekuliše se da su se pojedini episkopi bunili i zbog prisustva razrešenog episkopa kanadskog Georgija (Đokića) na zasedanju u Žiči, ali je patrijarh Irinej odobrio da ostane na Saboru. Za sada se ne zna da li će i druge vladike, smenjene u kanonski spornim procesima od dolaska patrijarha Irineja na čelo SPC, doći na ovo majsko zasedanje Sabora. Jelena TASIĆ
  4. Jedan golman, koji brani prostor od ulaska lopte „kroz vratnice“, očajan zbog sudijske odluke – koju je procenio kao nepravednu – najavio je svoje razdržavljenje. Vratiće, kaže on, srpski pasoš, jer se takva sudijska slabovidost i pristrasnost ne mogu trpeti, niti se pak može živeti u državi gde su one moguće. A sve zbog toga jer je sudac, kako bi rekao Mladen Delić, „fućkao gol, iako gola bilo nije…“ Izgleda da se golman brzo pokajao zbog svoje apatridne brzopletosti, pa je izvesno da će svoju putovnicu zadržati. Kao, mladost-ludost, vrela krv, sportska strast. Ohladio se momak, pa se izvinio naciji. Neće je napustiti. Nevažno je, međutim, je li u srpskoj oračkoj verziji fudbala jeste ili nije bio gol, kad se mnogo ozbiljnije igre odvijaju u loptačkoj mafiji, koja pod dilerskim opijatskim uzdama drži brojnu stranačku paravojsku. A ona je, uz patriotsko navijanje, zadužena da kliče nekadašnjem huliganu. Taj se uzdigao daleko iznad stvarnog sebe, pretvoren u drvenog boga, sve glasniji, nejasniji i mahnitiji kako vreme prolazi, neopisivo i nepovratno ljut na sve koji ga ne mogu razumeti. A ne može ga razumeti skoro niko od onih koji moraju da ga slušaju. Oni su prepadnuti da nisu možda ogluveli, otupaveli, je li im mentalni sklop pod manom, ili se njihov lider toliko misaono udaljio, uzdigao na viši nivo igre, pa se više nikakvim sredstvima ne može dostići. Konačno je priznao i jedan poraz, i to onaj najteži, kosovski, u boju u koji je uložio sve što je umeo. Dugo je ubeđivao iste one koji ga vole, iako im je sve manje jasan, da je pred njim i pod njegovom rukom pobeda čista kao suza, pa ispada da se poraz ukazao iznenada, u neskladu sa njegovom snagom. Zaslugom drugih, jer njegova Srbija nije ona koja peva i raduje se, nego ona koja plače i žali – tako je rekao, ne objasnivši povode ni za plač ni za radovanje. Golman, koji zbog sumnjivog gola zamalo nije vratio pasoš, bar nije izgubio. Vučiću je stiglo vreme za bilans: šta je uradio a šta nije. Šta god to bilo, i kakav god bio, kraj se primakao. Ako postoji nešto, morali bismo da znamo šta je to. Ako ne, zašto je sve pokušao da upropasti sam. On govori: „Politika koju vodim…“ To znači da je ovlastio samog sebe da radi ono što mu nije posao, posredno priznajući da taj posao ne ume da radi. Ali za njega već davno ne postoji politički cilj, jer on zna da nijedan od njih ne može dostići. Zato jer ovde politički ciljevi inače ne postoje, niti ih je bilo ko postavio. Kako je onda uspeo da prepozna poraz, ako već nije iskusio pobede, i zašto je saznanje o izgubljenom, nasuprot svom stilu, saopštio tako skrušeno, skoro bez otpora? Ako se nekom logikom volje za moć može definisati „njegova politika“, onda je to delatnost koja donosi opstanak u njoj samoj. Dakle, postojanje u nečemu što nema smisla ni cilja, i u čemu se porazi uvek mogu opravdati isključivo krivicom onih koji u porazu nisu mogli da učestvuju. Dakle ono što se nije smelo izgubiti – izgubljeno jeste, i sada, kada dolazi kraj valja krenuti od početka: razumeti život sa onim čega nema. Tako se Vučićeva uloga u sopstvenom životu može videti kao razularena, ali strastvena borba za gomilanjem moći, koja je sve nepotrebnija ukoliko je više ima. Šta bi on uopšte mogao da učini sa njom? Da ponovo osvoji Kosovo? Da zavede oblik tiranije koji bi mogao da opstane? Da bude zapamćen kao zadužbinar, koji umesto nakaznih projekata gradi nešto što opstaje a ne ruži? Da bude komandant najsilnije vojske na Balkanu? Da dokaže podanicima kako ne ume da laže niti je ikada umeo? Svoju je poziciju apsolutnog vladara apsolvirao potcenjivanjem građana, prezirom i mržnjom prema njima, stvaranjem odreda uterivača dugova i atmosfere slobodnog otimanja dobara, siromašenjem trudnica, pauperizacijom radnika, devastiranjem i biološkim satiranjem penzionera. Tako se moć, akumulirana bez ikakve kontrole, realizuje čak bez elementarnog autoritarnog stila, kao haotični uličarski model. Ništa od toga u velikom građanskom otporu, kad god se on dogodio, ne može biti prećutano niti može biti amnestije. To je poraz, a ne (samo) Kosovo. Kosovo je bilo poprište amaterskog političkog šepurenja nekadašnjih balkanskih delinkvenata, koji svoje poslednje sklonište traže u odanim stranačkim torovima. Ali, kako uopšte stojimo sa tom vrstom vernosti? Kao predsednik SNS-a, Vučić se oseća nesigurnim i uzdrmanim unutar sopstvene političke partije, čijim se neospornim vlasnikom smatra. Male pukotine i veći raskoli nastaju u vučjim borbama za plen. Otimača je sve više a plena sve manje, pa je već uočljiva podela na gazdine miljenike i one koji su definitivno udaljeni od glavne sofre. Zbog toga je njegov govor na Glavnom odboru bio nervozniji i konfuzniji nego ikad, uz brojne rebuse, pletenice i gatanke, ezopovske poruke i ljutite pretnje da sledi velika rekonstrukcija stranke. Svakako je najdirljivija ideja o jačanju smešnog kulta, koji se i među revnosnim ljubiteljima lika ima smatrati uzdrmanim. Vučićeva opsesija da bude voljen i slavljen davno se izjalovila. Ne postoji nijedan razlog za izlive ljubavi, niti dela za slavu; čak su i aplauzi „na stranci“ bili usiljeni i potencirani bukačkim entuzijazmom. Jedan od takvih, izvesni Aleksa Jokić, stari Slobin kadar – u delu sednice zatvorene za javnost – tražio je udarničku agilnost naprednjaka u javnom slavljenju Vučića. Kako bi ga obožavaoci uzdigli na visine gde njihov gospodar nije uspeo da se uzvere sam, svojim velikim pobedama? Tako što će ga hvaliti, kačiti njegove slike gde god se može, govoriti o njemu sa uvežbanim divljenjem. Jer niko od njih, kaže Jokić, ne bi bio tu da nije bilo Vučića, nijednu funkciju naprednjaci ne bi imali bez njega. Jokić je tako otkrio i suštinu Vučićeve moći: njegovi stranački podanici neće govoriti ni o čemu što je on stvorio, kako je preskočio epohe, usrećio narod, uveo nas među civilizacijski krem. Neće, naravno, jer takvo nešto i ne postoji. Oni će veličati Vučića, jer je sve njih doveo tu gde jesu; bez njega ne bi bilo ni njih ni funkcija. To je smisao postojanja stranke, u poduhvatu osvajanja vlasti svi su drugi ciljevi bez smisla. Samo valja sačuvati bar javno saznanje o Vučićevom značaju za njihova živote, i razumeti ono što je skoro neobjašnjivo: ulogu njihovog vođe u sopstvenom. Šta ga je vodilo i dovelo dovde? A odavde se konačno ne može krenuti nigde, vratiti negde niti uteći bilo gde. Peščanik.net, 27.09.2018.
  5. VUČIĆA SA DRŽAVOM IZJEDNAČUJU I NJEGOVI GLASAČI I PARTIJSKA VOJSKA, ALI I SVI ONI KOJI GA DOŽIVLJAVAJU VINOVNIKOM SVEGA LOŠEG U OVOM DRUŠTVU – OD KORUPCIJE, RAZORENIH INSTITUCIJA, ZAROBLJENIH MEDIJA, DO SIROMAŠTVA, PARTIJSKOG ZAPOŠLJAVANJA, ODLASKA LJUDI IZ ZEMLJE. ALI, NIJE ON STVORIO SISTEM, NEGO JE SISTEM PROIZVEO NJEGA. ZATO UTISAK DA BI SE ODLASKOM ALEKSANDRA VUČIĆA SA VLASTI SVE PROMENILO NIJE TOLIKO SNAŽAN, KAO ŠTO JE BIO U SLUČAJU SLOBODANA MILOŠEVIĆA. A DA PROMENI SISTEM, OVO DRUŠTVO IZGLEDA JOŠ NEMA DOVOLJNO SNAGE. TREBALO BI DA SE VRATI U 1990. A TO NIJE NIMALO PRIJATNO. TU JE VUČIĆEVA NAJVEĆA MOĆ Petogodišnjaci nisu baš sigurni šta znači popularna ličnost, izgleda da ih roditelji još uspešno čuvaju od jutjubera sa milionskim pregledima i rijaliti programa. Ali, ako im se objasni da popularne ličnosti mogu biti glumci i pevači, pisci dečijih knjiga, pa fudbaleri i neki drugi sportisti, kao i da o njima često slušamo na televiziji i vidimo njihove slike u novinama, onda im je sve mnogo razumljivije. Na pitanje „za koje ste popularne ličnosti čuli", deca poskaču samouvereno: „Vučić! Mesi! Ronaldo!" Tačno tim redom. Nije ovo scena iz čuvene „Kefalice". Tako su potpisnici ovog teksta odgovorila deca iz beogradskog vrtića na jednoj, za njih upriličenoj, novinarskoj radionici. Doduše, bilo je najviše onih koji su uzviknuli: „Vučić!" A dva dečaka su ohrabreno dodala: „Mesi" i „Ronaldo". Znali su bez ikakve zabune da je Aleksandar Vučić predsednik Srbije, a Mesi i Ronaldo – fudbaleri. To je generacija dece 2012/2013. rođene u Srbiji, zapravo prva generacija rođena za vakta Aleksandra Vučića i njegove naprednjačke koalicije i koliko god da se roditelji trude da ih što duže sačuvaju od uticaja medija i zadrže u prirodi, ne mogu ih skloniti na drugu planetu. Ovo je, ipak, zemlja u kojoj i sam predsednik države, bar kako je nedavno objavio „Fajnenšel tajms", ima devet televizijskih ekrana u svojoj kancelariji. Razume se da odgovori dece iz vrtića nisu, što vele ovi istraživači, reprezentativan uzorak za zaključke o bilo čemu, ali se ne može reći da nisu valjan znak u kakvoj Srbiji nam deca rastu. Kada je jedna petogodišnja devojčica iz pomenute grupe za neki državni praznik videla da domar kači zastavu Srbije na zgradu obdaništa, uzviknula je: „Mama, vidi, čika Raša opet stavio Vučićevu zastavu!" Da li će Aleksandar Vučić za prvu generaciju dece koja je rođena za vreme njegove vlasti ostati samo anegdota iz detinjstva ili će ova deca nastaviti svoj život i školovanje stičući sve značajniju svest o najpopularnijoj ličnosti u zemlji, i te kako zavisi od toga koliko je rano štampan ovaj tekst o Srbiji posle Vučića. I da li je „Srbija posle Vučića" u ovom trenutku zaista naučna fantastika ili je, možda, neka sagledivija budućnost? TV TROVAČNICE I NACIONALNA MEGALOMANIJA: Sagovornici „Vremena" nemaju ista viđenja. Novinarka Olja Bećković, na primer, ne veruje da će on ikad otići. Biljana Stepanović, glavna urednica mesečnika „Nova ekonomija", misli da je svođenje računa pomalo preuranjeno, kao i da ćemo do postvučićevskog doba sačekati bar još dve naredne godine, kao i da će šteta biti veća što duže bude ostajao na vlasti (videti antrfile). A sociolog Jovo Bakić u razgovoru za „Vreme" kaže da je ova vlast katastrofalna u gotovo svim segmentima, da je društvo kulturno zapuštano trideset godina, da je poslednjih 5-6 godina samo nastavak uvaljivanja u ogoljeni primitivizam i da dno još nismo dotakli: „Ako pođemo od televizija sa nacionalnom pokrivenošću, izuzev RTS-ovog kulturnog programa, sve ostale televizije su duhovne trovačnice. Velika je grehota što RTS, pored svog kulturno-umetničkog programa koji ima, i koji je zaista vredan pažnje, ima i informativni program kreiran po meri vladavine Aleksandra Vučića." Nove generacije stasavaju, godine prolaze i uvek može da bude gore, uveren je Bakić. Svojim je ušima, kaže, čuo od odličnih đaka, gimnazijalaca, da oni ne veruju u zvaničnu verziju nacionalne istorije i smatraju da je ono što uče u školi falsifikat takozvane germanske istoriografske škole, koja je namerno izbrisala i prepravila našu istoriju. „Oni su naučili sve što treba i što piše u udžbenicima za ocenu, ali ne veruju u to što piše u njihovim udžbenicima, veruju, naime, da su Srbi narod najstariji. A to je recept za katastrofu", siguran je Bakić. Razume se da se ne može naprednjačka koalicija sa Vučićem na čelu optužiti za baš sve loše društvene trendove u zemlji, regionu i svetu, pa ni zato što se đacima više sviđa alternativna Jutjub istorija prema kojoj je „osmomilenijumsko srpsko poreklo zapravo indijsko" ili makar „podunavsko, odakle su Srbi naselili i Evropu i Malu Aziju". Ne može se, međutim, oteti utisku da je vladavina naprednjaka čije je, da tako kažemo, poreklo u staroradikalskom uverenju o velikoj Srbiji, dobrano doprinela toj nekoj klimi „nacionalne megalomanije", o kojoj dalje govori Jovo Bakić. „Veliki nacionalisti", nastavlja Bakić, „po pravilu najviše štete naprave sopstvenoj naciji, a to se posebno dešava relativno malobrojnim nacijama kao što je srpska. Svaka nacionalna megalomanija na ovaj ili onaj način šteti. Tako, dok su radikali bili ideološki i politički značajni i uticajni, tada je bilo važno pitanje stvaranja velike Srbije, širenje u prostoru, širenje granica. Danas, kada je uglavnom svima jasno da to nije moguće, nacionalna ideologija više nije horizontalna nego je vertikalna, tačnije, od širenja granica i povećavanja teritorije prešlo se na rast u visinu. Zato se grade kule najviše na Balkanu, pa se postavljaju jarboli čija visina je jedino važna, i na taj način se i sasvim doslovno ostvaruje ideja o nebeskoj Srbiji. Svedoci smo banalizacije nacionalizma. Veličina se postiže na neki drugi način, izgradnjom najvećeg šoping mola na Balkanu, jarbola, kule. To je zapravo nadmetanje u banalnom nacionalizmu koje je u svojoj suštini zatupljujuće". Bakić, dalje, podseća da je Srbija društvo u kojem je nejednakost najveća na kontinentu: „Medijana prihoda je 212 evra, to znači da 50 odsto ljudi ima prihode ispod 212 evra, a drugih 50 odsto zaposlenih ima iznad 212 evra prihoda. Tri četvrtine društva ima ispod 312 evra, 80 odsto ne dopire do prosečne plate koja je 400 evra. Svaka priča o naciji je u ovom kontekstu sasvim izlišna. Kakvo dostojanstvo može imati čovek koji prima 212 evra mesečno? Tu je priča o nacionalnom uvredljiva za razum." O zaradama govoreći, ovde treba dodati još samo da i ta prosečna mesečna plata u Srbiji koja iznosi 422 evra i do koje ne dopire čak 80 odsto građana Srbije, ne samo da je među najnižima u Evropi, nego je i među najnižima u regionu, kako je ovih dana objavio Demostat u svojoj ekonomskoj analizi. U Velikoj Britaniji neto plata je 1.990 evra, u Francuskoj 2.157, Nemačkoj 3.771, Italiji 1.758, Austriji 2.324, a Danskoj 3.270 evra. I u regionu smo na dnu liste: prosečna plata u BiH je 440 evra, Crnoj Gori 512 evra, Hrvatskoj 832 evra, Sloveniji 1077, Mađarskoj 703 evra, Rumuniji 535 evra, a u Bugarskoj 457 evra. Čak i u Grčkoj, najviše pogođenoj svetskom ekonomskom krizom, u kojoj su sprovedene ozbiljne mere štednje, prosečna plata iznosi 917 evra. Srbija, prema prosečnoj neto plati, bolje stoji samo od Makedonije u kojoj je prosečna zarada 376 evra i Albanije u kojoj je prosečna zarada 378 evra. ISTORIJA VS. RAČUNI ZA STRUJU: Zato nimalo ne treba da čudi to što je milion građana Srbije na spiskovima izvršitelja za prinudnu naplatu dugova, uglavnom za komunalne račune. Niti je neobično to što 30.000 ljudi svake godine napušta Srbiju. Računica je sasvim prosta: strani investitori dobijaju subvencije od države Srbije da zapošljavaju uglavnom nekvalifikovanu i jeftinu radnu snagu. Slično se ponaša i država: budući da je ogrezla u partokratiji, od oko 600.000 članova SNS-a većina je zaposlena u javnom sektoru, što znači da je članska karta u SNS-u uslov za radno mesto, a ne kvalifikacije. Za to vreme, predsednik te iste zemlje pred novinarima „Fajnenšel tajmsa" poigrava se istorijskim paralelizmima tumačeći značaj svog imena u Srbiji, upozorava Vašington i Brisel da bi njega neko mogao i da ubije pre nego što ispuni sve što je obećao: „Nijedan Aleksandar nije preživeo na vlasti", rekao je u intervjuu „Fajnenšel tajmsu" kada je na terasi u predsedničkoj palati objašnjavao novinarima da su tu ubijeni kralj Aleksandar i kraljica Draga 1903. Neku nedelju pre je i svojim sunarodnicima predočio da je svestan da mu „Srbi neće oprostiti svoju bolju budućnost i mir" i da će „rešenje Kosova" ujedno biti i njegov „politički kraj". I ko pored tolike navale istorije da brine o računu za struju ili frižideru što samo prazan svetli? Malobrojni kritičari njegove vlasti uvereni su da je tako i jedne i druge (i Zapad i Srbe) pozvao da ga podrže u sledećoj kampanji. Imaće šta da pruži i jednima i drugima. „Ja ne mogu da zamislim da on ode", više puta u toku razgovora za „Vreme" ponavlja Olja Bećković. „Ako i dođe taj trenutak da on ode, to će biti jedan uvredljivi bilans. Ovo već predugo traje, nema nikakve granice između istine i laži, dobrog i lošeg, sve je dozvoljeno. Oni koji su promenili 30 partija i 40 mišljenja danas drže predavanje: kako te nije sramota što si promenio mišljenje. Evo, gledam Skupštinu dok razgovaramo i vidim da je Nebojša Stefanović potpuno spreman da nasledi Vučića, već su uveliko spremni da ukoliko on ode, samo nastave isto. Razorene su sve vrednosti, sve institucije, razoreno je ljudsko tkivo, nisu naš problem institucije, nego ljudi. Jer i institucije – čine ljudi. A ljudsko tkivo je razoreno jer je sve svedeno na borbu za goli opstanak. I ljudi su naučeni da u tome nema ništa loše. Ti nemaš mogućnost sad da biraš stranu, da li ćeš svetliju budućnost dočekati s nekim drugim, s kim, u odnosu na koga ti treba da budeš moralan, jak i čvrst, i integrisan, gde je taj reper? A ako ga, recimo, zameni taj neki lider opozicije, pa će nas terati da slavimo, kao otišao Vučić, a došao … ? Ulaže se najneverovatnija energija da devalviraju, kompromituju, unište tog lidera opozicije. Onda će da se dogodi da taj tako uništen, kad više nijedan čovek ne bude uz njega, kad više niko ne bude verovao u njega, onda će da se dogodi da će taj zameniti Vučića. Tad će biti jasno da o tome ne odlučuju građani, nego da o tome odlučuje neko drugi, ko ima interes da nas vređa i vređa bez kraja i konca. To se svodi na ono što nam se uvek gadilo da poverujemo, svodi se na ono da se menjaju po principu ‘ko daje više od onog prethodnog’. I kad potrošimo ovog, kad nam da sve što je mogao, onda ćemo dovesti drugog koji će dati još više, a taj spisak želja šta još treba da damo to ćemo tek da vidimo." To što se Vučić trudi da se održi na žici koju mu je Zapad postavio jeste samo svest da bez spoljnopolitičke podrške neće moći da opstane na periferiji svetskog kapitalističkog sistema, misli Jovo Bakić. „Utoliko je njegov sistem opasniji od Miloševićevog. On je učinio sve da dobije spoljnopolitičku podršku i dobio je. U ovom trenutku, jedan od razloga što opozicije faktički nema, što je totalno rasturena, jeste taj što nijedan politički delatnik iz opozicije ne može dobiti političku podršku spolja, tu je Vučić sa svoje tačke gledišta, odigrao mudro. Zavisiće mnogo i od toga koliko će i kada nezadovoljstvo među građanima narasti da se stvori istinska opoziciona snaga, i zavisi od toga hoće li ta opoziciona snaga moći da privuče spoljnopolitičku podršku. To je osnova za promene. A budućnost je krajnje neizvesna." Sve one javne institucije u Srbiji (kaže se da je ukupno 11.000 korisnika javnih sredstava, u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi, vojsci, policiji, kulturi, prosveti, sudstvu i zdravstvu) u rukama su vladajuće stranke, koja, dakle, upravlja životima 700.000 zaposlenih. Od ovog lepog broja u javnom sektoru dobra većina ima člansku kartu SNS-a i drugih vladajućih partija, dakle, ljudi u javnom sektoru su njegova država u državi, vojska koja obezbeđuje dodatne glasove za svaki izborni ciklus. Ali, ako ćemo pošteno, nije taj sistem izmislio Vučić, sistem je postojao i pre njega, on ga je samo, da tako kažemo, unapredio. Ko je makar malo putovao po Srbiji zna da u svakom mestu u glavnoj ulici ili na samom trgu, kod opštine i suda, postoji i zgrada s partijskim kancelarijama. Jedni te isti gradski šefovi šefuju i u tim kancelarijama, samo se nazivi partija menjaju. „Oni koji su tu došli s Vučićevim prethodnicima, oni su se lako prestrojili. To će biti i posle Vučića, ti će se ljudi prestrojiti gde treba. Osim ukoliko ne dođe do nekih značajnijih lomova, što bi bilo poželjno. Oligarhijski sistem su stvorile prethodne vlasti, sad postoji jedan čvrstorukaš na čelu sistema i on ih je sve disciplinovao. Ako se sistem, što ne zavisi od Vučića, značajno ne promeni, on će i sa silaskom Vučića sa vlasti nastaviti da funkcioniše. Pouzdano znam da su na platnom spisku Poreske uprave bili ljudi iz G17+ koji se nisu pojavljivali na poslu, ali su primali platu. I danas znam da postoje ljudi koji su formalno zaposleni po opštinama u Srbiji, primaju platu, ne pojavljuju se na poslu, a jedina kvalifikacija im je članstvo u SNS-u", kaže Jovo Bakić. SRASTANJE MAFIJE I DRŽAVE: Vučićeva zabrinjavajuća inovacija je, međutim, prema tumačenju Bakića, „srastanje mafije i države", odnosno, mafija je zarobila državu, a mafija neće otići glasačkim listićima. Kada jednom naprednjaci izgube podršku na izborima, uveren je on, biće postavljeno pitanje: da li se pravi aranžman s mafijom da bi se ovekovečio taj mafijaški sistem ili će se dogoditi krvoproliće sa neizvesnim ishodom. „Slično je bilo i 2000. Tada je napravljen dogovor. Da bi na kraju onaj koji je napravio dogovor platio glavom kad je pokušao da napravi državu. To je ta nesreća, jer s druge strane, upravo je taj dogovor sprečio da u Beogradu 5. oktobra bude najmanje 100 mrtvih. A opet je pitanje kakav bi bio ishod. Dok se ne raskrinka ta mafija vezana za oba kluba, Zvezdu i Partizan, u njihovim upravama, među takozvanim navijačima, mafijašima, koji se zapravo bave trgovinom droge, ugovaraju poslove sa državom, imaju svoje firme, obogatili su se u poslednje tri-četiri godine, pobeđuju na svakom tenderu, ovde se neće nikada i ništa promeniti. Ako se to ne reši, ako ti ljudi budu dobri i nekoj sledećoj vlasti, jer ne zaboravimo oni su bili dobri i 5. oktobra 2000, tu sigurno onda nema ničega, mi kao društvo odmah možemo sebi da potpišemo smrtnu presudu. Jer ti su ljudi zaista mafijaši, oni neće svojevoljno otići u zatvor." Zato je Bakić uveren da dan posle zavisi od nekoliko scenarija: „Hoće li biti krvoprolića i u kojim razmerama i kakve će to posledice doneti. To je samo po sebi vrlo traumatično. Dođe li do nagodbe, imaćemo isto ovo što je prisutno godinama, sistem je isti, samo se elita dopunjava novim članovima. To je sistem koji je u interesu moćnim spoljnopolitičkim činiocima i naravno, multinacionalnim kompanijama, imaju ovde jeftinu radnu snagu. Sa stanovišta građana Srbije, to je sve katastrofalno. Izbori su, dakle, očajni, ali ja ne vidim na koji treći način ovo može da se promeni." Olja Bećković je pak sigurna da je apsolutno nemoguće da se taj sistem demontira i da posle Miloševića nije došlo ni do jednog demontiranja: „Već nam je ušlo u naviku da pričamo kao da jeste, pa smo sad, eto, nezadovoljni što nije došlo do demontiranja iznutra. Ali upravo smo poslednjih godina svedoci da do demontiranja nije došlo nikako, ni spolja ni iznutra. Sad to gledamo. Hajde za početak da zamislimo ako dođe taj dan, niko više neće ići da gostuje na Pinku. Već je to nemoguće. Hajde, demontirajte Pink i ljude koji rade na Pinku. Kako? Nikad ništa nije demontirano, od političara koji će da pevaju ‚Maj vej’ (Nenad Čanak posle 5. oktobra, uz opasku: „Pa šta, to je sad naš Pink", prim.n) do novinara koji će na isti način da čitaju otvorena pisma istog tog Željka Mitrovića, samo nekom drugom." Vučića sa državom izjednačuju i njegovi glasači i partijska vojska, ali i svi oni koji ga doživljavaju vinovnikom svega lošeg u ovom društvu – od korupcije, razorenih institucija, zarobljenih medija, do siromaštva, partijskog zapošljavanja, odlaska ljudi iz zemlje. Ali, nije on stvorio sistem, nego je sistem proizveo njega. Zato utisak da bi se odlaskom Aleksandra Vučića sa vlasti sve promenilo nije toliko snažan, kao što je bio u slučaju Slobodana Miloševića. A da promeni sistem, ovo društvo izgleda još nema dovoljno snage. Trebalo bi da se vrati u 1990. A to nije nimalo prijatno. Tu je Vučićeva najveća moć.
  6. Danas nam u dvodnevni pohod stiže predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Pozvala ga je, navodno iznenada, usred galame o Jasenovcu, kolegica Kolinda Grabar-Kitarović. Kažem navodno, jer se ovaj susret pripremao duže. Berlin, Washington i Bruxelles prisilili su KGK da ubrza proceduru, pa je Predsjednica iskoristila priliku povišenih tonova i razmjene diplomatskih prosvjednih nota da dezavuira Plenkovićevu Vladu čak do te mjere da brani agendu dogovorenu s Vučićevim uredom, pa je tako rekla hrvatskom premijeru da se o ratnoj šteti neće govoriti. Elem, pamtimo da je propao plan Vučićeva dolaska kad je lani izbila svađa nakon što je u Srbiji podignut spomenik majoru Milanu Tepiću (koji je 29. rujna 1991. digao u zrak sebe i kasarnu JNA u Bjelovaru) i kada je Grabar-Kitarović izlanula megastupidnost da će ”još puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija mogu reći da su prijateljske države…”. Iz spomenutih centara moći su pojasnili KGK, a vjerojatno i Vučiću, da se izvole pokrenuti. Pozivnica i ekspresno prihvaćanje djelovali su komično, ali dobro je da se to ipak dogodilo. Mene ne zabrinjava to što Vučić, superiorniji i sposobniji od kolegice KGK, ne može razgovarati s osobom koja može nešto konkretno riješiti. Naime, o problemima treba razgovarati na svim mogućim razinama. Ja bih danas iskoristio priliku da pitam hrvatsku Predsjednicu i njenog kolegu vjeruju li oni zaista u identitet koji je utemeljen na mitu i na mržnji, to jest, smatraju li da se o budućim pitanjima može raspravljati dok se korača kaljužom međusobnih optuživanja? Ekskluzivna, samorazumljiva priča koja ne mora nužno uvijek biti loša s obzirom na to da mit, kako tumači Ivan Čolović, često održava koherentnost arhaičnih zajednica, u srpskom ili hrvatskom slučaju najčešće je izvor fašizma jer im mit služi da poraz pretvori u pobjedu ili da jedan narod proglasi boljim od drugoga. Taj se moral, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, može vidjeti u sljedećem stavu: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom” (Mario Missiroli, ”Vjerska politika Mussolinija”, Zagreb, 1941.). Mit i utopija svojim poetskim i profetskim otkrivanjem početnog i s(a)vršenog stanja čovječanstva jesu na strani života. Ideologija kao djelatna apsolutizacija relativnog, nasilna prema zbilji, protivna je životu. Anti-Mit je, dakle, negacija mita u prenesenom značenju; to je mit izmišljene vrijednosti, smišljeno lažan, u službi dnevnopolitičke poruke. Pišemo ga velikim slovom M – jer se radi o napuhanosti, kočoperstvu i ”lajanju na Mjesec”. Politički mitomani užasno gnjave i sretan je onaj narod u kojem su prestali brbljati. O naciji nije još sve rečeno. I nacionalna svijest i nacionalni pokreti postojali su prije nacionalizma, dok Eric Hobsbawm misli potpuno drugačije. Ukratko – piše – u analitičke svrhe nacionalizam prethodi nacijama. Nacije ne stvaraju države i nacionalizme, već upravo obrnuto. Između tih krajnosti bezbroj je nijansi u definicijama nacije i nacionalizama; prihvatit ću stoga ono što razni autori kršćanskog humanizma vide u naciji: ona je nešto ćudoredno-društveno, ljudska zajednica utemeljena na činjenici rođenja i podrijetla, ali sa svim ćudorednim suznačenjima tih naziva. Rođenje za razumski život i za civilizacijske djelatnosti, podrijetlo svojstveno obiteljskim predajama, društvenom i pravnom odgoju, kulturnom nasljeđu, zajedničkim shvaćanjima i običajima, povijesnim sjećanjima, patnjama, zahtjevima, nadama, predrasudama i zajedničkim ozlojeđenostima. Teologija nacionalnog anti-Mita (kojom se bavim) može se svrstati u dio političke teologije. Politička teologija nije isto što i ”kršćanska politika” – kako bi netko mogao pomisliti. ”Kršćanska politika” ne postoji; postoje kršćani u politici, kao što postoje ateisti, židovi, liječnici, pravnici…, koji onda sebe, naravno, unose u politički angažman i s onim što ex professo znaju i mogu. Političku teologiju inspiriralo je Evanđelje i njegov duh, a s intencijom da se politika i ljudi oko nje prožmu kršćanskim načelima; bolje reći, usklade s njima i s moralom koji je ”evanđeoska zadnja riječ” u životu. Politička teologija je tako krenula de facto relativizirati politiku i njezino apsolutističko ponašanje. Tako su se otvorili prostori i za druga jednako vrijedna bogatstva, pa i duhovna. Politička teologija nije prema tome ni mogla upasti u ”političku arenu” – jer je u krajnjem cilju demitologizirala politiku. O demokraciji se govori s rezervom i – uvjetno. Tako, recimo, govori Nikolaj Berđajev: ”Demokracija ostaje ravnodušna prema dobru i zlu. Ona je tolerantna, jer je indiferentna, jer je izgubila vjeru u istinu i nema snage da izabere istinu. Demokracija je skeptična, ona se javlja u skeptičnom vijeku, vijeku bezvjerja, kad su narodi izgubili stalne kriterije istine i kad su nemoćni da ispovijedaju bilo makar kakvu apsolutnu istinu. Demokracija je krajnji relativizam, poricanje svega apsolutnog.” Ta druga strana demokracije opisno se izražava i ovako: ”Pa i Hitler je na vlast došao demokratskim putem!” – što nije bio zadnji slučaj te vrste u prvoj polovici 20. stoljeća. Bilo bi pogrešno reći da se današnje društvo vraća vjeri, ali je točno da ono uvažava vjeru. Zato je pluralističko – i s principima vjere računa. Današnje društvo ne bi smjelo biti neutralno prema moralu koji je svakidašnja primjena Evanđelja i crkvenog iskustva na život. Što ometa demokratska kretanja u Hrvatskoj ili Srbiji nakon pada komunizma? Drugim riječima, što je slika totalitarnog stanja u našim državama? Iskustvo govori: ne funkcionira pravna država, predsjednik države se devedesetih ponašao kao Mesija od Boga pozvan da spasi narod od propasti i ujedini ga u državi, svetoj i vječnoj; neoustaštvo i neočetništvo kao posebni oblici fašizma postali su čest način razmišljanja; sve je jači utjecaj jedne crkve u društvu; jaz između bogatih i siromašnih dobiva zastrašujuće dimenzije… Predsjednik Franjo Tuđman je govorio da ima tajni sporazum s Bogom. U mitu je i to moguće. Ali naše su se rijeke Sava, Drava, Dunav… pretvorile u krv, žabe su nas prekrile, pijesak se okrenuo u komarce, muhe su na nas navalile, uginula nam je stoka, kraste su se pojavile na ljudima i životinjama, tuča nam je satrla usjeve, skakavci su pobrali ono što nam je još ostalo, tama je zastrla Domovinu, prvijenci su nam izginuli u ratovima… Pitali smo se: Što li nas još čeka, Bože!? Faraon je, naime, uporan u stavu: ”Tko je Gospod da ga ja slušam? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!” Država nije cilj samoj sebi. Ona je radi blagostanja i razvitka svih pojedinaca. Crkveni društveni nauk odbacuje sve koncepcije države-mita, svaku divinizaciju države, državu-moloha kojoj bi se nesmetano žrtvovale ljudske osobe … Država, dakle, nema apsolutnu vrijednost. Naučio sam da religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi. Važno je stoga pitanje kako se rastati s identitetom koji je utemeljen na mitu? Nove generacije Hrvata i Srba morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u čovjeka. Naime, nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem (kako je upozorila HBK, pod vodstvom Franje Kuharića, 1995.): Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Iz te perspektive pozdravljam dolazak Aleksandra Vučića, premda mu itekako zamjeram nedemokratske tendencije u Srbiji i gušenje preostalih slobodnih medija (za jedan pišem, tjednik Novi magazin). Pozdravljam napor svih onih koji će se potruditi da upozna jednu drugačiju Hrvatsku od one koja se prikazuje u beogradskim tabloidima, televizijama, itd. koje mu laskaju. Pozdravljam napor hrvatske Predsjednice, osobit napor mitropolite zagrebačko-ljubljanskog Porfirija (o tome drugom prilikom), prijatelja iz Srpskog narodnog vijeća te svih ostalih koji, kao i ja, ne vjerujemo u mržnju jer znamo da je Kolinda Grabar-Kitarović u krivu: Hrvatska i Srbija su dvije ne samo prijateljske već i bratske države. Ja zaista vjerujem da ćemo mi i Srbi biti na Balkanu ono što su Njemačka i Francuska postigli u Europi (ne isključujem nikoga, molim vas!) – jamstvo jedne sređene, pomirene, plodonosne i trajno miroljubive koegzistencije.
×
×
  • Креирај ново...