Ponedeljak je ujutru. Ustali ste 10 minuta kasnije, budite decu koja se rastežu i kasniće bar 20 minuta u odnosu na optimalno vreme za polazak u školu. Znate da je dan već počeo da se otima kontroli. Ulećete u kupatilo i shvatate da su vaši ukućani sinoć zaboravili da uključe bojler posle tuširanja i tuširate se hladnom vodom. Pišti vam telefon, šef vam poručuje da je očekivao da ćete danas stići ranije na posao, zbog važnog sastanka u podne. Izlećete iz sobe i nasred predsoblja saplićete se na ranac vašeg školarca. Gotovo. Klapna pada.
Padobrodoklećujadasklanjamsvepokući!?
Imaliuovojkućinekokonemislisamonasebe!?
Danimatelefonnećešvidetijelmečuješ!!!
Ili neka slična roditeljska dreka.
Da stvar bude još bolja, vaš školarac vas pogleda onako blagoteleći, gotovo prezirno, u fazonu – ova žena je stvarno luda i vi osećate, lepo osećate, dve suprotne plime u svom rođenom telu – plimu čistog besa zbog kojeg biste ga pojeli sa sve patikama i plimu krivice jer znate, znate, znate da ne vičete zbog ranca, ili bar ne samo zbog ranca. Bilo da se detetu izvinite zbog preterane reakcije, bilo da istrajavate u ljutnji, osećate se baš loše.