Претражи Живе Речи Утехе

Kada sam ljetos s ocem, prvi puta u njegovom životu, posjetio područje nekadašnjeg logora smrti Jasenovac (stajali smo ispred Bogdanovićeva spomenika umorenima), rekao sam tati: Okreni se oko sebe i gledaj dokle ti pogled seže, ovdje je zemlja natopljena krvlju Srba, Židova, Roma te drugih… i, nemoj nikada zaboraviti, naših ljudi – Hrvata. Koliko su te moje riječi zaista pogodile tatino srce i um ja zaista ne znam, premda on ne bi uzeo u ruke, pročitao i pohvalio knjigu pokojnog Slavka Goldsteina ”1941. – godina koja se vraća” niti bi položio ruže u Jasenovcu tek tako. Nešto ga je ipak streslo. Od tada, praktični otkako se vratio iz Južne Amerike (iz Paragvaja, gdje je živio od 1972.), raspravljamo o politici i o povijesti; sada mu kanim pojasniti što su to strašno ovih dana napravili poljski političari, a Poljsku on smatra važnom zemljom jer je u njoj živio, kao dijete, dvije ratne godine (od 1942. do 1944.). Naime, poljski parlament je izglasao zakon kojim se može kazniti i sa tri godine zatvora svakog tko poveže holokaust s Poljacima. Potpiše li šef države taj zakon, pitao sam neki dan bivšeg predsjednika Ivu Josipovića za mišljenje (na predstavljanju nove knjige našega kolumniste Josipa Kregara), nitko ne može jamčiti, kako smo krenuli, da nećemo dočekati dan kada će biti zabranjeno i kažnjivo povezivati Hrvate s holokaustom. Istina je, puno je Poljaka pomagalo Židovima. U Yad Vashemu znamo za 6.706 Poljaka – pravednika među narodima. Više ih je nego u bilo kojoj drugoj zemlji, jer su riskirali, katkad i izgubili život u spašavanju Židova. Ali isto tako je činjenica da su nacisti uspjeli usmrtiti 3 milijuna Židova na teritoriju Poljske jer su znali da mogu računati s kolaboracionistima. Zašto su nacisti odvukli našeg Branka Lustiga ili našeg Olega Mandića na tako dalek put, do Poljske? Jer su znali da će dobar dio stanovništva sudjelovati u izvršenju plana genocida nad Židovima. Kad stojite na području logora Auschwitz-Birkenau ili na području Jasenovca, znajte da stojite na svetom tlu, na terenu na kojem je prolivena krv mučenika. I ja o tomu neću šutjeti. Moram o tome govoriti jer sam Hrvat i kršćanin, jer me na to sili osjećaj moralne odgovornost, isti onaj osjećaj krivice koji su osjećali Nijemci, a o kojem je već 1946. Karl Jaspers progovorio u djelu ”Pitanje krivnje”. Progovaram i zbog toga što sam unuk suradnika Wermachta i Gestapa (Jakov Pilsel) i unuk ustaše (Erih Pavlinec). Ne smijem šutjeti, osobito jer sam došao na svijet u obitelji onih koji su 10. svibnja 1945. spasili život uplašenom Anti Paveliću (u Judenburgu, u Austriji, gdje su tada živjeli Pilselovi, o čemu detaljnije možete pročitati u mojoj knjizi ”Argentinski roman”), pak osobito i zato jer mi je otac služio Paveliću i ustašama u Buenos Airesu i drugdje u Argentini i zato jer sam i sâm, kao mladić, bio inficiran idejama ustaštva, te mržnjom prema Židovima, Srbima, partizanima… To što sam se od toga distancirao polovinom osamdesetih i što sam se javno pokajao za nedjela (među kojima je i razbijanje prozora na sinagogi blizu moje kuće 1978. godine kada mi je bilo 16), te to što sam po uvjerenju antifašist i ljudskopravaški aktivist, mislim da mi daje pravo da kažem da je spomenuti poljski zakon sramota za Poljsku, koja, nažalost, sve dublje tone u fašizam, ali i prijetnja miru i demokraciji, samoj ideji Ujedinjene Europe, pobratimljene, pomirene… koju mi, građani Hrvatske, vjerujem i to, moramo baštiniti i braniti, pa i po cijenu života. Židovi se nisu skrivali samo od Nijemaca nacista, već i od Poljaka kolaboracionista i od Hrvata ustaša, dabome i od Srba nedićevaca, itd. Kad bismo slegnuli ramenima nad sramotom Poljske, bilo bi kao da priželjkujemo zakon kojim će se u Hrvatskoj kažnjavati povezivanje Hrvata s holokaustom. Još i gore, jer ako, objektivno rečeno, ne stoji pojam ”poljski koncentracijski logor”, pojam ”hrvatski koncentracijski logor” itekako stoji, jer su holokaust i genocid nad Srbima i Romima provedeni na teritoriju NDH, od Jadovna do Jasenovca, bili čista ”hrvatska manufaktura”. Umanjuje li činjenica da su tijekom Drugog svjetskog rata nacisti umorili jako puno Poljaka nedojbenu istinu da su mnogi Poljaci bili suučesnici genocida? Ne, ne umanjuje. To je dobro znao sveti Ivan Pavao II. koji je prvi od papa kleknuo u Auschwitzu i dok je još živio u Krakowu odlazio šutke na sahrane svojih drugova Židova i partizana. Mašinerija smrti nije mogla funkcionirati bez domaće radne snage. Tako je bilo i kod nas. Zato zakoni ne smiju služiti da se povijest zataška i zamuti, već da se ona ružna i krvoločna spriječi i ne ponovi. Moramo se suprotstaviti antisemitski i fašistički raspoloženim poljskim političarima, jer tako branimo i Hrvatsku od jačeg skretanja u ludost. Jedini nevini su umoreni u tim kampovima. U njihovo ime moramo progovoriti. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Povijest, filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje. ”Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam tome prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja”, pisao je Jaspers. Poštovani čitatelji, ne smijemo šutjeti! Ostaje stid zbog stalno prisutnog zločina, koji se konkretno ne da rasvijetliti. Taj stid (osjetio sam ga opet, snažno, prije tjedan dana kada sam posjetio Ahmiće) se u najboljem slučaju može samo općenito razmotriti. Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere (kakva se stvara u Hrvatskoj!!!) koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje. Zaustavimo zlo dok još možemo. Mora nas nositi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono što je još moguće, dokle život traje. Poniznost i umjerenost, ali u stavu prosvjeda koji ne uzmiče, naš su udio. Za sada.

Po povratku iz Kanade 1996. Thompson se fotografirao za Arenu sa slikama Francetića i Pavelića. ‘Moje političko uvjerenje je stvarno tako da poštujem poglavnika… Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje Hrvatske’, pričao je u Slobodnoj Dalmaciji. Za zabranu koncerta u Nizozemskoj 2003. optužio je Židove koji su ‘razapeli i Isusa’ veljači 1996. godine, nepunu godinu dana nakon završetka rata, Arena je objavila priču o Marku Perkoviću Thompsonu. Povod je bio njegova turneja po kanadskim zavičajnim domovima. U razgovoru s novinarom oduševljeno je nizao anegdote i doživljaje sa sjevernoameričkih putešestvija. Thompson je ispričao da ‘u svakoj kancelariji visi slika poglavnika Ante Pavelića, a na pročelju hrvatska zastava s grbom kojemu je prvo polje bijelo’. Izvjesni Ivo Andrić poklonio mu je dvije fotografije, ‘jednu s Poglavnikom, a drugu s Jurom i Bobanom’, doktor Josip Gamulin slike ‘Poglavnika i Stepinca’, a gospodin Jure ‘dva ulja na platnu s Poglavnikom i Jurom Francetićem’. Najavio je da će od Poglavnikove kćeri uskoro dobiti knjigu ‘Liepa plavka’, ‘ljubavni roman koji je napisao sam Poglavnik, s njegovom posvetom’, dok će mu jedan 90-godišnji Hrvat, inače član Pavelićeva tjelesnog zdruga, pokloniti originalnu ‘poglavnikovu zastavu’. ‘Ako dobijem tu zastavu, stavit ću je u muzej u Čavoglavama’, obećao je Thompson u Areni, koja je priču opremila velikom fotografijom pjevača s portretima Ante Pavelića i Jure Francetića. Nekoliko mjeseci nakon toga Thompson će izjaviti da su mu Pavelićeva slika i zastava koje je dobio u inozemstvu ‘među najdražim stvarima’. Sadržaj toga teksta mladom će pjevaču uskoro uzrokovati velike probleme. Nakon što je u HTV-ovoj emisiji Željke Ogreste ponovio kanadske anegdote i pozitivne stavove o ustašama, otkazana su sva njegova planirana gostovanja na javnoj televiziji, u kojima je trebao promovirati novi album ‘Geni kameni’. Smanjenim brojem emisija i posljedičnom marginalizacijom kažnjena je i Željka Ogresta zbog postavljanja pitanja. Sam Thompson izjavio je medijima da je od urednika s HTV-a čuo kako je zabranjen po nalogu Ivića Pašalića, tadašnjeg sekundanta Franje Tuđmana. Iako svjestan da bi mu politički stavovi mogli naštetiti karijeri, Thompson je nakon skandala ostao vjeran Anti Paveliću. ‘Pojavila se u tisku i izjava glavne urednice HTV-a Hloverke Novak Srzićda ste veličali ustaštvo’, konstatirao je Thompsonu novinar Slobodne Dalmacije nakon gostovanja na javnoj televiziji. ‘Moje političko uvjerenje je stvarno tako da poštujem poglavnika, jer sam tako i odgojen, a u demokraciji svatko ima pravo na svoje političko opredjeljenje. Zašto bi u demokraciji nekome smetalo da ja imam takvo opredjeljenje?’ odgovorio mu je Thompson, dodajući i ‘da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo ni današnje Hrvatske’. ‘Simpatiziram pokret koji se borio za hrvatsku neovisnost. Druga je stvar što bi Hloverka Novak-Srzić mogla upitati Željku Ogrestu zašto je inzistirala na pitanjima o ustašama’, prisnažio je. Od tih je događaja prošlo više od 20 godina. Thompsona više nitko ne pita o ustašama, a Hloverka Novak Srzić danas je kolumnistica desničarskog portala Dnevno.hr, gdje se nedavno pridružila hajci na četiri glumice koje su kritizirale Thompsona, kojeg ona sada brani od optužbi za ustaštvo. Stavi li se na stranu pozdrav ‘Za dom spremni’, Perković je sa svojom metamorfozom iz filoustaše u domoljuba nositelj najuspješnije normalizacije hrvatskog fašizma u novijoj povijesti. Historijat Thompsonova djelovanja pokazuje kako je s vremenom naučio začepiti usta kada treba govoriti o Paveliću, dok su ostalo odradili politički sponzori, domoljubni intelektualci i Crkva. Nastup na dočeku reprezentativaca predstavljao je zaokruživanje priče. Ne samo da Thompson nije fašist, dominantni je narativ, nego to nikada nije ni bio. Svi koji se usude ustvrditi drugačije bit će podvrgnuti kritici u desnoj štampi, a potom bačeni forumaškoj rulji na iživljavanje. Da je Thompson ljubitelj fašizma, pokazao je u doslovno prve tri riječi premijerne pjesme koja ga je 1991. promovirala u zvijezdu ratne patriotske poetike. Ne želeći valjda tumačenja ustaškog pozdrava na početku pjesme ‘Bojna Čavoglave’ prepustiti drugima, sredinom 1992. izjavio je da se ‘mnogima ne sviđa što u pjesmi kažem ‘Za dom spremni’ i pritom na koncertima dignem ruku na pozdrav’. Kao što svjedoči niz tadašnjih fotografija, Perković je dizao ruku na nacistički pozdrav, dok je prvi zagrebački koncert u životu održao na 10. travnja, s jasnom simboličkom intencijom. Dok se njegov ratni fašizam među sljedbenicima tumačio kao ekstremistički prkos neprijatelju, Perković je i dugo nakon rata širio ustašluk. To ga je koštalo najmanje tri zabrane na javnoj televiziji do 2001. godine. Najduža, koju smo opisali na početku teksta, trajala je pune dvije godine. Jedan naš sugovornik, koji je u to vrijeme obnašao visoku dužnost na HTV-u, potvrdio nam je da je cenzura bila posljedica volje Franje Tuđmana ili automatski refleks njegovih epigona na javnoj televiziji. S jedne strane Thompson je ‘drukao’ za profašistički HSP, kao član i nositelj ideologije, a s druge je bio neugodna pojava u međunarodnom kontekstu. ‘Tuđman je zbog svjetske javnosti zabranjivao pojavljivanje bilo čega što asocira na ustaštvo. Thompson je bio dio te priče’, kaže naš sugovornik. Takav odnos politike prema pjevaču predstavljao je ozbiljne probleme za Thompsona. U drugoj polovici devedesetih u medijima se pojavila i informacija da razmišlja o odustajanju od glazbene karijere, koja je nakon rata najvećim dijelom bila fokusirana na bljutavu i slabo prodavanu ‘ljubavnu’ patetiku. No onda je došlo do Tuđmanove smrti i promjene vlasti. Početkom dvijetisućitih nastupila je prva faza poliranja imidža dojučerašnjeg otvorenog fašista. Vlada Ivice Račana, prvi predsjednički mandat Stjepana Mesića, suradnja s Haagom i umirovljenje tuceta generala predstavljali su argumente za novi nalet nacionalističkih političara, koji su se često okupljali oko Thompsonovih koncerata. Veliki koncert na Poljudu, koji se 2002. održao pred 40 tisuća ljudi, zgodna je ilustracija transformacije: publika je urlikala ‘Mesiću, cigane’, u počasnoj loži su sjedili likovi poput Ivića Pašalića, a dvije prazne stolice bile su rezervirane za odbjeglog Antu Gotovinu i za Mirka Norca. Umjesto veličanja ustaštva, Thompson je sada pozivao na rušenje komunističkih vlasti. Ustaški dio odrađivali su mladići u publici, gotovo redovno pjevajući ‘Juru i Bobana’, uz fašističke majice ili zastave ‘Srbe u Jasenovac’. Ošišan i svježe obrijan, Thompson će tako započeti s blagim odmakom od prošlosti. Ne, međutim, i do kraja. ‘Ustaške mi pjesme ne smetaju, dapače, pjevam ih’, poručio je u intervjuu Večernjem listu 2002., povodom izlaska albuma ‘E, moj narode’, koji će ga etablirati kao zvijezdu hrvatske desnice. Na koncertu u zagrebačkom Bestu publika je Perkoviću zahvalila vičući ‘Ustaše, ustaše!’ ‘Zašto ne bi vikali ustaše? Ako im to odgovara, neka to rade. Pa to je naša povijest’, poručio je novinaru Thompson. Dok je u Hrvatskoj priznao da i dalje pjeva ustaške pjesme, drugačije je ‘pjevao’ na međunarodnoj razini. Nakon što mu je 2003. zabranjen koncert u Nizozemskoj, za što je optužio Židove koji su ‘razapeli i Isusa’, Thompson će tamošnjem mediju na pitanje o tome zašto ljudi misle da je simpatizer ustaša odgovoriti: ‘Nemam pojma kakve ustaše’, lažući pritom da mu je ovo ‘prvi puta da ga se ovako javno proziva i optužuje’. ‘U svojim pjesmama obrađujem domoljubnu tematiku’, poručit će, koristeći ‘domoljubni’ argument na slične kritike do današnjeg dana. Thompson je 2003. doživio veliku promociju nakon što su ga rukometaši zvali da im na Trgu bana Jelačića otpjeva pokoju pjesmu povodom osvajanja svjetskog zlata. Organizatori dočeka su se oštro protivili, ali je presudilo inzistiranje nositelja medalje - ipak je to bilo njihovo slavlje. Thompsonov nedavni nastup na dočeku nogometaša gotovo je kopija tog događaja, uz jednu iznimku: mediji su zabilježili da su deseci, pa i stotine navijača, tada dizali desnice na ustaški pozdrav. Ivo Goldstein izjavio je tada da se ‘nikada pred tolikim brojem ljudi ruka nije dizala na ustaški pozdrav’. Njegov otac, pokojni Slavko Goldstein, napisao je u Novom listu da Thompson nije bio predviđen u programu, nego je lukavo prošvercan. ‘Tko ga je prošvercao, taj ili namjerno Hrvatskoj čini zlo ili možda ne zna što čini, ali mu to Hrvatska neće moći oprostiti. Ako zloćudni krijumčari propalih vampira prošlosti i nadalje neometano nastave trovati neupućenu djecu s Thompsonovim ‘Za dom spremni!’ i svime što taj pozdrav znači, ako se s tim pozdravom i nadalje budu identificirala hrvatska nacionalna slavlja, Hrvatskoj će se početi zatvarati vrata ne samo austrijskih bankarskih sponzora, nego i mnogih drugih institucija civiliziranog svijeta. Pozdrav ‘Za dom spremni’ oproštajni je pozdrav Evropi’, ustvrdio je Goldstein. Euforično slavlje prikrilo je, međutim, Goldsteinovo upozorenje, kao jedno od rijetkih koje je tih dana tiskano u štampi. Hrvatska javnost nije se suviše opterećivala mejnstrimiziranjem filoustaše i ustaškog pozdrava. Poslovično prestrašeni Račanovi liberali nisu puno toga poduzeli za suzbijanje fenomena. Dapače, baš će u Račanovom mandatu započeti proces legaliziranja ustaškog pozdrava u znakovlju veteranskih postrojbi. Razlog za moralnu paniku tek je nastupio godinu kasnije, kad je portal Index.hr objavio snimku na kojoj Thompson pjeva koljačku pjesmu ‘Jasenovac i Gradiška Stara’. Iako je na početku tvrdio da se ne sjeća te epizode, Thompson je uskoro priznao da ju je ipak pjevao 2000. godine. Kao razlog naveo je ‘komuniste’ što su stremili izvršnoj vlasti. Na početku se držao prkosno, nazivajući pojedine novinare koji o njemu negativno pišu ‘hijenama i psima čuvarima režima’. U intervjuu Jutarnjem listu dodao je da ne bi trebalo zabraniti pjesmu ‘Jasenovac i Gradiška Stara’ niti isticanje ustaških simbola u javnosti. Promijenio je priču tek kad se od njega počela distancirati Crkva, koja je oštro osudila Thompsonovo pjevanje sporne pjesme, a čak je i sa službenih stranica papinog posjeta uklonjena njegova pjesma posvećena Ivanu Pavlu II. Bio je to jedan od presudnih trenutaka nakon kojeg će Thompson prestati spominjati ustaše, pozivajući posjetitelje koncerata da dolaze s insignijama vojske Domovinskog rata. Ostatak priče je više-manje poznat. Za vrijeme Ive Sanadera protagonisti kriminalnog izvlačenja novca iz proračuna izjavili su u slučaju Fimi-media da je pjevač primio pare da ne pjeva na skupovima HSP-a. Thompson će na sudu demantirati takve optužbe, a Anto Đapić godinama nakon toga ustvrditi kako je njihov simpatizer i dugogodišnji član iz nepoznatog razloga odbijao pjevati na HSP-ovim skupovima još od 2001. Konačno retuširanje obavila je upravo vlada Ive Sanadera, i to ne samo u kontekstu spomenute istrage. Diplomatske depeše objavljene na Wikileaksu pokazuju da su Sanaderovi ministri u više navrata odlazili na sastanke s američkim ambasadorom u Hrvatskoj nastojeći ga uvjeriti da su fašističke oznake na Thompsonovim koncertima ‘eksces’, a sam Thompson domoljub. Poziciju ministrice evropskih integracija, a potom i vanjskih poslova tada je obnašala Kolinda Grabar-Kitarović, koja je nedavno ustvrdila da nikada nije čula za Thompsonove izlete u glazbeni nacizam. Nakon pada Sanadera HDZ je nastavio s praksom, šaljući i posredstvom tadašnjeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića diplomatske note evropskim državama koje su Thompsonu uvele višegodišnju zabranu prelaska granice. Paralelno s time, Thompson se dobrano prilagodio društveno-političkom poliranju imidža. Ne samo da nije više spominjao ustaše, nego je i koncem dvijetisućitih počeo lagati da nikada nije pjevao ‘Jasenovac i Gradišku Staru’, da ne govorimo o ostalim ustaškim epizodama. Dapače, otišao je toliko daleko da je u jednom intervjuu izjavio da je apolitičan, baš kao i njegove pjesme. Navedene činjenice dokazuju da se hrvatsko društvo nije prilagođavalo Thompsonu, već se Thompson prilagođavao političkim promjenama odozgo. U međuvremenu su se prilagodili i njegovi fanovi, dominantno lišeni fašističke simbolike na njegovim koncertima. Ostale su samo neizrečene geste između pjevača i publike, i pretorijanska garda desne intelektualne kreme i anonimnog polusvijeta koji će prijetiti klanjima i silovanjima na svaku kritiku Thompsonova opusa. Čak i mimo njega, ustaški pozdrav koji urliče na svakom koncertu postao je u međuvremenu simbol Domovinskog rata. Tu se krije i odgovor na pitanje je li današnji Thompson fašist. Odgovor bi mogao biti: Thompson nije fašist u mjeri u kojoj fašistički nije ni pozdrav ‘Za dom spremni’. Hrvoje ŠIMIČEVIĆ

Akademik Srboljub Živanović o komisiji koja je 1964. istraživala zlodela u NDH logoru: Posle prvih izveštaja i samo tri meseca rada, sve je stopirano. Ubijeno 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma. Oko 20 % žrtava živo zakopano ADA je Državna komisija sudskih antropologa bivše SFRJ u sastavu: dr Zdravko Marić, Vida Brodar, Aton Pogačnik i dr Srboljub Živanović, septembra 1964. završila prvu fazu ispitivanja masovnih grobnica na stratištu u Donjoj Gradini sa druge strane Save od logora Jasenovac, uplašili smo se brojeva do kojih smo došli. Na stratištima duž reke, u masovnim grobnicama koje su se prostirale na dužini 12,5 kilometara i širini 4,5, složili smo se nedvosmisleno da tu leži više stotina hiljada zverski ubijenih ljudi - 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma! U grobnice, široke šest, a duboke osam metara, naslagani su jedno na drugo, po 27 osoba, starih i mladih. Prve analize uzroka smrti svedočile su da je oko 20 odsto njih u grob otišlo živo. printscreen Ovo je, sa gorčinom u glasu, ispričao za Novosti akademik Srboljub Živanović, jedini profesor medicine Državne komisije koja je istraživala broj žrtava u Jasenovcu i predsednik Međunarodne komisije za istinu o ovom NDH logoru sa sedištem u Londonu. Živanović ističe da je Komisija izvršila 130 sondažnih bušenja na 100 masovnih grobnica, čiji su se rovovi protezeli između 60 i 80 metara. Radili su, seća se, tri meseca, te daleke 1964. godine. Posle prvih izveštaja, sve je, međutim, stopirano. Država im nije rekla zašto. Sa kolegama iz Sarajeva i Ljubljane bili ste prva stručna komisija koja je za račun države pokušala da utvrdi broj žrtava? - I pre nas je bilo istraživanja. Prvo je bilo u maju 1945. Komisija ZAVNOH iznela je tada procenu o između 500.000 i 600.000 ubijenih. Dve godine kasnije, bivši logoraš dr Nikola Nikolić sa sinom u Donjoj Gradini je identifikovao 258 grobnica dužine od 60 do 80 metara dubokih oko osam metara. Borci iz Kozarske Dubice 1961. ponovo su počeli sa istraživanjima, mada oni nisu imali stručna znanja. Nas su pozvali 1964. i bili smo najreprezentativnija grupa stručnjaka do tada. Posebnim bušilicama izvršili smo otvaranje 100 grobnica i posle tri meseca teškog rada izneli smo državnim organima procenu o broju žrtava. U Hrvatskoj priznaju samo nedela Miroslava Filipovića.. - Šta reći o zločincu, upravniku logora, koji je na jednoj misi pozvao pastvu da ode u selo i pobije sve Srbe, ali da prvo ubije njegovu rođenu sestru koja je udata za Srbina. Ja sam na Konferenciji Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu u Londonu izveo za govornicu Jevrejku Skibu kojoj je katolička časna sestra Pulherija zatezala vrat kako bi koljač mogao preciznije da udari. Skiba je govorila, a posle njenog govora katolički sveštenici su napustili salu. Dragutin Kukolj, Nikolom Masić, Jolo Josip Bujanović, Mihovil Marber, Stjepan Gabrić, samo su neki od sveštenika koji su ubijali. screenshot Kako je izgledao odlazak u Jasenovac 1964? - Bilo je čudno. Veliki profesori iz Beograda, Zagreba, Ljubljane nisu hteli ni da čuju da budu u sastavu te komisije. Pošto je ona ipak stvorena, odabrani su referentni centri iz Sarajeva, Ljubljane i Novog Sada, odakle sam i ja odabran kao docent sa medicinskim znanjem. Sećam se da sam prvo otišao u Aušvic da se spremim za posao jer do tada nisam znao mnogo o istraživanju masovnih stratišta. U tom logoru sam video da su Nemci praktično, industrijski ubijali žrtve, praveći od njih sapune, češljeve. U Donjoj Gradini smo naišli na žrtve koje su sadistički ubijane iz mržnje i sa velikom strašću. Koja vam je prva asocijacija kada se danas prisetite tog vremena? - Strah i stravičan slatkasti miris smrti uvek kada je sonda otvorila grobnicu. Kada se istražuje jedna takva raka, pa kada u ruke uzmete polomljenu lobanju jednogodišnjeg deteta, to vas promeni zauvek. Kada god govorim o tome, pa i u ovom momentu, ja se tresem, a kao sudski antropolog svašta sam video. Onda možete zamisliti kakav je to osećaj bio. Kada vidite cucle, kantice za mleko, flašice... Vama je bilo zabranjeno da fotografišete svoje nalaze. Šta ste radili sa pronađenim stvarima u grobnicama? - Nismo smeli da slikamo, ali sve smo beležili u radne sveske. Svaki član komisije je vodio dnevnik i posle radnog dana jedan drugom smo pregledali zapisnike i potom ih potpisivali. Sva četiri dnevnika imaju potpise svih članova komisije. U tim zapisnicima su neke od najstrašnijih stvari koje čovek može da zamisli. Recimo, u lobanjama su se tada još nalazili ostaci mozga i oni su poslati na obradu u Zavod za sudsku medicinu u Ljubljanu. Na osnovu rada došli smo do zaključka da je gotovo dvadeset odsto žrtava živo otišlo u grob. U grobnicama, naročito tamo gde su bili ujamljeni Romi, nalazili smo ogromne količine zlata, đerdana, dukata, i sve to smo posle otvaranja grobnica ponovo sahranjivali. Mi smo imali obećanje da će se istraživanje nastaviti i pravljeni su planovi kako dalje. tanjug/public Kako ste došli do broja od 730.000 umorenih samo u Gradini? - Anton Pogačnik je radio matematičku procenu broja žrtava na osnovu broja grobnica i na osnovu broja pronađenih žrtava u onima koje su bile otvorene. Svi smo se složili oko ove brojke. Međutim, pošto ste u jesen 1964. predali nalaze, sve je stalo? - Obavezali smo se na ćutanje u javnosti, a ja nisam mogao da ne govorim. Razgovarao sam sa jednim novinarom „Politike". Međutim, taj tekst nikada nije ugledao svetlost dana. Kada sam pitao novinara Momu Stefanovića šta se događa, on mi je samo kratko rekao da ga više nikada o tome ništa ne pitam. Posle još nekih signala, 1965. sam emigrirao u Afriku, pa u Englesku, a 1968. indirektno mi je saopšteno da se ne vraćam u zemlju. Ipak, nastavio sam sa istraživanjem Jasenovca. Public Kako komentarišete inicijativu da se Stepinac proglasi za sveca, zašta Vatikan traži i mišljenje SPC? - Kada je ta inicijativa objavljena dobio sam iz Australije pismo od Vase Kondića iz Sidneja, koji je posvedočio da je kao sedmogišnjak video mnogo katoličkih sveštenika kako ubijaju srpsku decu. Njega su, veli, spasli Nemci. Kondić piše i da je u logoru bilo pravo slavlje kada bi dolazio u Jasenovac nadbiskup Alojzije Stepinac. Nosio je nekakvu posebnu uniformu, a njegov krst je bio mnogo veći od krstova ostalih sveštenika. I on je učestvovao u zločinima - prenosi Đivanović delove ovog pisma. Ovo svedočenje, kako ukazuje, overeno je u advokatskoj kancelaraji u Adelaidu u Australiji od strane advokata Vaska Vukoja. Šta se dogodilo kada su državni organi dobili procenu stručanjka? - To ne znam. Ja sam svoju kopiju poneo u London i ceo život sam je nosio sa sobom. Kada sam pomislio da je devedesetih godina došlo vreme da se vratim u Beograd, predao sam je Arhivu Grada. Predao sam i još nešto, zapisnik sa sednice Svetog arhijerejkog sinoda SPC iz 1942. godine koji je posvećen Jasenovcu, a koji je tajnim kanalima završio u Londonu 1943. Posle rada od 50 godina na Jasenovcu i dokumenata koje ste sakupili, šta još mora da se zna? - Jasenovac, Jadovno, Prebilovci, jame na Velebitu... nisu delo zavedenih ili izmanipulisanih ljudi. To je proizvod državne politike NDH i napora cele te države da fizički istrebi srpski narod. Genocid nad Srbima nisu vodile ustaše, već sam vrh Katoličke crkve na čelu sa Alojzijem Stepencem.Učestvovali su svi, hrvatski domobrani, obični seljaci, železničari, a kada je 1944. postalo jasno da Nemačka gubi rat, ponovo su svi uložili veliki napor da sakriju tragove genocida. Moša Pijade i Mile Budak su se sretali i po ovom pitanju. Tito je, kako je to otkrila dr Smilja Avramov, 1944. išao u tajnu audijenciju kod pape. Možda je sa teritorije bivše SFRJ ova dokumentacija nestala, ali u svetskim arhivama, u to sam ubeđen, postoji. Šta ste našli tragajući po svetu? - U Londonu, recimo u Javnom arhivu je više od 2.000 dokumenata o ustaškoj državi i zločinima nad Srbima. U Arhivu SSSR u Moskvi smo našli tek dva dokumenta. Plašim se da su braća komunisti učestvovala u prikrivanju zločina. U malom Muzeju holokausta u gradu Aki, u Izraelu, pronašli smo more dokumenata i svedočenja o ovim zločinima. Godine 2000. u Njujorku, kada je naša Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu izlagala veze Katoličke crkve sa genocidom, ustao je profesor Majkl Bernbaum iz Muzeja Holokausta u ovom gradu i izgrdio nas što ništa ne radimo da se istina sazna. Naime, mi smo tada imali podatak da je oko 370 katoličkih sveštenika bilo direktno uključeno u likvidacije Srba, dok je Bernbaum imao spisak od 1.400 imena. Krenuvši za ovim spiskom, naša komisija je došla do imena 1.371 katoličkog sveštenika koji je učestvovao u likvidacijama. Ako se zna da je 1941. u Hrvatskoj bilo oko 2.000 katoličkih sveštenika, nije teško izračunuti koliko ih je među njima bilo ubica. Public Alojzije Stepinac http://informer.rs/vesti/drustvo/371296/tito-je-krio-istinu-o-jasenovcu-jer-srbe-nisu-klale-samo-ustase-nego-i-svestenici-seljaci-radnici-sokantno-svedocanstvo-akademika-srboljuba-zivanovica

Za Dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti izabran je 27. siječnja jer je na taj dan 1945. ruska armija oslobodila oko 7.000 zatvorenika koje su ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Poljskoj. Sistematska i namjerna destrukcija jednoga naroda ili etničke grupe se iz perspektive međunarodnoga prava smatra najtežim od svih mogućih zločina. Zovemo ga genocid. To je zločin protiv čovječnosti, zločin koji teško i danas možemo razumjeti. Holokaust, masovno umorstvo Židova u Europi (Hitler je želio zbrisati i Rome), je grčka riječ koja znači ”potpuno spaljen”, a obilježava razdoblje od 1933. do 1945. koje karakterizira neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača. Vrhunac je bilo ”konačno rje­šenje” (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog europskog židovstva. Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu U civiliziranom svijetu javne institucije i mediji provode posebne programe koji se bave antisemitizmom, a njega ima i u nas iako je pojačana obrazovna aktivnost. To što se holokaust (šoah na hebrejskom) dogodio i na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske, dakle i na teritoriju sadašnje Republike Hrvatske, trebalo bi nas činiti izuzetno osjetljivima i nepopustljivima prema bilo kakvoj pojavi negacionizma i relativiziranja bilo čijih zločina, odnosno uzdizanja ili nekritičnoga predstavljanja bilo kojeg od ustaških dužnosnika i ubojica, od Ante Pavelića na niže. Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu. Mnogi ne znaju o strahovitom zločinu koji su Srbi počinili kod Ovčare u studenom 1991. ili Hrvati kod Mrkonjić grada u listopadu 1995., a kamoli o stradanjima u Jadovnom ili Jasenovcu u režiji ustaških mesara. Izazov je to i za Katoličku crkvu, pogotovo što je 1941. podržala ustaški režim i što se do dana današnjega nije ispričala i pokajala na adekvatan način, a željela bi se baviti obrazovanjem djece i mladeži. Nobelovac Elie Wiesel, koji je preživio čak tri nacistička logora, kao i naš oskarovac Branko Lustig ili antifašist koji je također preživio Auschwitz Oleg Mandić, naučili su me da moramo svjedočiti u ime onih koji su stradali kao nevine žrtve i da to moramo učiniti odgajajući za mir. Jer što će nam sjećanje na holokaust bez želje da nam se ne ponovi povijest koja u nas ima neumoljivu sklonost prema nasilju? Što se mene tiče, ja imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki puta kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je stajala sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge u pokušaju da oživim duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Zašto? Jer još uvijek pred nama stoji teška zadaća da demontiramo mitove naše povijesti, da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima. Valja upozoriti na još uvijek prisutan problem antisemitizma u modernom društvu. Ima ga i u nas. Itekako ga ima. I zato, parafrazirajući pismo koje je njemački kancelar Konrad Adenauer u veljači 1946. poslao prijatelju, katoličkom svećeniku u Bonnu (”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički”), grijesi u hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti su činjenice kao što je praznina u Praškoj ulici u Zagrebu gdje sramota traje jer sinagoga i prateći kulturni centar nikako da se dogode! Još nešto. Hrvatska biskupska konferencija još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije. Međutim, kada se analiziraju, na primjer, govori (nad)biskupa na Bleiburškom polju, vidi se da se veliča vojska NDH i žali zbog stradavanja ”nevinih” ustaša. Taj refleks ne bi trebao iznenaditi: Katolička crkva se dosta puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece! Pa i kada osuđuju zločine NDH-zije, predstavnici Katoličke crkve stalno moraju balansirati, nivelirati, relativizirati, svoditi na rat brojem žrtava. Zašto se broj žrtava mijenja ovisno o okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti? Zašto se neke žrtve nisu smjele ni spominjati, zašto mi u naše vrijeme ne spominjemo sve žrtve, nego neke prešućujemo, zašto ne brojimo sve, nego samo žrtve na svojoj strani te zašto Jasenovac nije do danas od političke prerastao u povijesnu temu? ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički” Odmah nakon proglašenja NDH na udaru sistematskog državnog terora našli su se prije svega Srbi i Srpska pravoslavna crkva, s njima i Židovi, Romi i politički protivnici, prije svega komunisti i demokratski orijentirani Hrvati. Sve to odvijalo se pred očima Alojzija Stepinca koji je, manje-više, kako je napisao patrijarh srpski Irinej papi Franji – ”ćutao”. Važno je istaknuti da je on sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka. Na primjer: ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode ”na čovječan način”. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve. Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa. Povremene intervencije u korist progonjenih Srba i Židova izloženih genocidu, prije svega onih koji su prešli na rimokatoličku vjeru, te zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja. Dapače, sredinom 1943., nakon uništenja Židova, Stepinac će se i dalje pred samim papom Pijom XII. zalagati za priznanje NDH!! Nadbiskup Stepinac je imao vrlo naglašen moralni autoritet i velik utjecaj na vlasti NDH. To je svakako bio glavni razlog da mu ustaški vođa Ante Pavelić uoči sloma države i povlačenja iz zemlje ponudi prerogative vlasti, što je Stepinac odbio. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup Stepinac je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve Elem, tvrdi se da mi koji na te stvari upozoravamo napadamo, čak i mrzimo Crkvu. To nije točno. Crkva napada samu sebe sadržajem onoga što je izgovarala, ne samo u doba NDH, što je jednostavno pokazati i to na temelju izjava članova episkopata koji ne poznaju niti poštuju duh Drugog vatikanskog sabora. Slično je ponašanje predstavnika hrvatskih vlasti, cinične dabome (kako to pojašnjava kolega Dragan Markovina). To dokazuje da su i tada i danas na djelu oni koji prakticiraju moral fašista. A on je, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, u sljedećem: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom.” Bilo bi vrijeme da se ta praksa napusti: da Crkva jasno osudi ustaše i NDH te da Andrej Plenković prestane razvijati jedan diskurs za po doma, a drugi za Yad Vašem. View full Странице

Svećenik s luksuznim Mercedesom otvoreno slavi ustaše Tekst Foto: Pixsell/Davor Javorovic/Facebook SVEĆENIK Andrija Vrbanić iz siromašnog slavonskog sela Ivanovac voli Mercedese. >> Slavonski svećenik kupio luksuzni Mercedes: "Zar ga vi ne bi kupili da možete?" Pregledom don Andrijinog Facebook profila može se vidjeti kako voli i svoju mušku pjevačku skupinu Baje. Često objavljuje fotografije s gaža, upotpunjujući ih "šaljivim" opisima. Osim objava s tamburaških turneja, ovaj božji pastir putem popularne društvene mreže često izražava i svoje svjetovne poglede. Baja i ustaše Sudeći po njegovom javnom Facebook profilu, don Andrija Vrbanić, osim što voli njemačke automobile, također voli iskazivati svoju privrženost ružnom dijelu hrvatske prošlosti. Naime, njegov profil preplavljen je ustaškom ikonografijom i ustaškim pozdravima. Tako pod Bajinim imenom možemo vidjeti klempave samoglasnike, šahovnice s prvim bijelim poljem, jezične vratolomije pisane caps lockom te sav ostali nacionalistički virtualni folklor poznat u tom dijelu interneta. TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA http://www.index.hr/vijesti/clanak/svecenik-s-luksuznim-mercedesom-otvoreno-slavi-ustase/1013901.aspx