Претражи Живе Речи Утехе

Za Net.hr piše povjesničar Goran Miljan, autor nedavno izdane knjige Croatia and the Rise of Fascism – the Youth Movement and the Ustasha During the WWII. Prva je to knjiga koja obrađuje pitanje fašizma i ustaškog pokreta s naglaskom na ideju, praksu i simboliku ustaške mladeži kao glavnog segmenta nove hrvatske nacije Pitanje odnosa i uloge mladeži u fašističkim pokretima i režimima već neko vrijeme zauzima značajan prostor u suvremenim historiografskim istraživanjima fašizma. To je posebice došlo do izražaja posljednjih godina kada se studije o fašizmu (fascist studies) počinju usmjeravati na istraživanje pitanja usporedbe i transnacionalnih aspekata fašizma. Donedavno je većina istraživanja vezana kako uz fašizam tako i uz ulogu mladeži bila fokusirana na centralne aktere poput nacističke Njemačke i fašističke Italije, dok su tzv. ‘periferni’ slučajevi ostali donekle zanemareni i neistraženi. Knjiga Croatia and the Rise of Fascism – the Youth Movement and the Ustasha During the WWII prva je koja obrađuje pitanje fašizma i ustaškog pokreta/režima s naglaskom na ideju, praksu, simboliku i ustašku viziju mladeži kao ključnog segmenta ‘nove’, ‘preporođene’ hrvatske nacije unutar šireg okvira komparativnih studija fašizma. Knjiga je objavljena u svibnju 2018. godine kod britanskog izdavača I.B. Tauris i rezultat je višegodišnjeg istraživanja arhivske, novinske i memoarske građe te mnoštva inozemne literature koja se bavi sličnom tematikom u okviru studija fašizma. Vrijednost knjige proizlazi i iz pozitivnih međunarodnih recenzija od kojih se ona Roryja Yeomansa sa Sveučilišta u Princetonu može pročitati na koricama knjige. Polazeći od radikalnog nacionalizma, ili onoga što se naziva ultranacionalizam, pristaše okupljene oko Ante Pavelića i njegove ideje državne samostalnosti kao jedinog načina “spasenja” hrvatske nacije, formirali su tridesetih godina dvadesetoga stoljeća UHRO – Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (kasnije poznata kao Ustaški pokret). Osnovne karakteristika UHRO-a bile su stroga organizacijska hijerarhija u kojoj je poglavnik kao karizmatski vođa postao utjelovljenje ideje i jedini vođa; snažno naglašena militarizacija; antikomunizam i antiparlamentarizam; antisemitizam; te nasilje i terorizam kao opravdana sredstva za postizanje cilja. Upravo u tridesetim godinama dvadesetoga stoljeća organizacija prolazi kroz svoju transformativnu fazu u kojoj ideja fašizma, tada dominantne političke ideologije i prakse u većini europskih zemalja snažno utječe na ideološki razvoj poglavnika i oko njega okupljene karizmatske aristokracije, tj. sljedbenika koji neupitno vjeruju u njega, njegove ideje i ciljeve kao unaprijed određene i neupitne. Upravo u razdoblju nakon atentata na kralja Aleksandra, u listopadu 1934. godine, uočava se snažniji utjecaj ideje fašizma kod poglavnika i njegovih sljedbenika. Naime, slično kao i Hitler, tijekom svoje internacije u Italiji Pavelić piše nekoliko knjiga te u jednoj od njih, Strahote zabluda, ne ostavlja ni trunku sumnje koju političku ideologiju i praksu vidi kao jedinu opciju sposobnu ‘spasiti’ europske nacije od kapitalizma, nesposobne demokracije i parlamentarizma, te nadirućeg, kako su već tada elaborirali judeo-boljševizma. Bio je to fašizam. U tom razdoblju pa sve do 1941. godine njegovi sljedbenici, kako oni u inozemstvu tako i oni u Kraljevini, sve više naglašavaju važnost i ulogu fašizma kao ideološkog i političkog sistema. Razdoblje je to u kojemu studenti na Sveučilištu u Zagrebu, s ispruženim desnim rukama u zrak, pjevaju hrvatsku himnu i viču da je Ante Pavelić njihov vođa. Vrijeme je to u kojemu Mile Budak piše članke posvećene Hitleru i Fašističkoj Italiji te upozorava sve ‘Jude’ na skori dolazak ‘spasitelja’, tj. poglavnika. I doista, nije trebalo dugo čekati da se pravo ideološko naličje poglavnika, ustaškoga pokreta i njihovih sljedbenika i podupiratelja pokaže u svoj svojoj destruktivnoj i radikalnoj praksi. Revolucija krvi i revolucija duha Odmah po uspostavi NDH proglašeni su rasni zakoni, započeli su progoni i ubojstva, osnovani su koncentracijski logori te se započelo s onime što se naziva “revolucija krvi”, tj. čišćenje i odstranjivanje svih onih koji su smatrani neprijateljima, tj. osobama nedostojnima da se smatraju pripadnicima “nove”, “pročišćene” hrvatske nacije. I dok su jedni bili aktivni sudionici tih brutalnih i anticivilizacijskih događaja, druge bismo lako mogli svrstati u tihe podupiratelje i profitere ustaške prakse, dok je nažalost veoma maleni udio onih koji su se otvoreno usprotivili takvome djelovanju. Kao drugi važan aspekt fašističke ideje nužne potrebe preporoda, tj. onoga što Aristotle A. Kallis naziva regenerativnom utopijom fašizma, javlja se potreba organizacije i odgoja mladeži na novim principima. I dok škola i obitelj ostaju važan čimbenik u tom procesu, država se nameće kao treći i najvažniji. U NDH ta ideja i praksa počinje samo tri mjeseca nakon uspostave režima što označava početak onoga što se naziva “revolucijom duha”. Mogli bismo reći da ove dvije “revolucije”, kako ih se često naziva u literaturi, zapravo čine dva sastavna djela jedne revolucije – revolucije koja treba sprovesti regenerativnu utopiju tako što će odstraniti i ukloniti sve “strane elemente”, a na njihovo mjesto postaviti “nove” Hrvate – Ustaše. Ustaška uzdanica, junak, Starčevićeva i Sveučilišna mladež Iako se ideja organizacije državne mladeži javlja već 23. lipnja 1941. godine kada je izdana Odredba o sastavu Ustaškog pokreta, tek 12. srpnja 1941. godine nailazimo na dokument objavljen u listu Ustaša koji definira strukturu i zadaće novo organizirane Ustaške mladeži. Tim su dokumentom ukinute sve do tada postojeće organizacije mladeži te se sva mladež od navršene 7 do 18 godine sada svrstava u organizaciju Ustaške mladeži. Sama organizacija se dijeli na Ustašku uzdanicu (7-11), Ustaški junak (11-14), Ustaška Starčevićeva mladež (14-18) i Sveučilišna mladež. Vodstvo organizacije sastojalo se od Upravnog zapovjedništva na čelu s Upravnim zapovjednikom Ivanom Oršanićem koji je imao dva zamjenika, jednog za mušku, a drugog za žensku lozu Ustaške madeži. U studenome 1941. godine novim dekretom Sveučilišna mladež je izuzeta iz organizacije, a dob pripadnika Starčevićeve madeži je pomaknuta na 21. godinu starosti. Tijekom trajanja režima učinjeno je još nekoliko manjih preinaka, poput organiziranja Ustaških jurišnika i Ustaških djevojaka, te je došlo do promjene u vodstvu kada je Felix Niedzielski zamijenio Ivana Oršanića na mjestu Upravnog zapovjednika Ustaške mladeži. Još jedna značajna karakteristika organizacije bila je njena stroga rodna podjela uloga, tj. muška i ženska grana mladeži. Ta podjela bazirala se na strogom patrijarhalno-konzervativnom svjetonazoru unutar kojega je, pojednostavljenim rječnikom, muškarac bio ratnik, a žena je bila majka te se stoga i odgoj mladeži bazirao na takvim ideološkim, pedagoškim i svjetonazorskim premisama. U praksi su pripadnici Ustaške mladeži trebali predstavljati onaj segment društva koji je sposoban shvatiti, braniti i nastaviti ono što su “izvorne” ustaše započele pod poglavnikom. Dakle, ideja je bila da se stvori jedna nova generacija, generacija odanih “novih” Hrvata – ustaša koja će nastaviti borbu i vjeru u ono što je poglavnik započeo. Kao što je dr Ivo Korski rekao u svome članku Ustaška mladež u novoj hrvatskoj državi, objavljenom 1942. godine u Ustaškom godišnjaku: "Samo mladež može postati ustaška i zato je Poglavnik i osnovao stašku mladež kao obvezatnu organizaciju za sve hrvatske dječake i djevojke, kako bi duše mladih Hrvata izbrusio i iz njih stvorio ustaše, koji će popuniti redove njegovih vjernih ustaša i njih nadomjestiti kad ovi padnu, na polju rada ili polju časti." Nova uloga mladeži Ovakva uloga bila je dana mladeži jer je ustaški ideološki okvir naglašavao ideju da su prethodne generacije bile zatrovane liberalizmom, komunizmom, kao i nasilnim praksama zatiranja onoga što su ustaše smatrale da predstavlja “esenciju” hrvatskoga duha i kulture. Upravo je ovo naglasio Rudolf Pavlek u svojoj knjizi Izgradnja hrvatske mladeži, objavljenoj 1941. godine kada je rekao da se mladež mora pripremiti za novu ulogu u novoj Europi, ali da je prije toga treba “oteti nedavnoj prošlosti, koja je sva u znaku trule demokracije i žido-marksizma”. Kao što je vidljivo, mladeži je dana uloga novoga elementa koji će NDH svrstati uz bok njenih saveznika u “novoj” fašističkoj Europi. Stoga ne čudi značajna aktivnost organizacije na međunarodnome polju. Ta aktivnost prostirala se od kontakata dužnosnika, koji su započeli već u ljeto 1941. godine, do potpisivanja službenih ugovora o suradnji s organizacijom talijanske fašističke mladeži Gioventù Italiana del Littorio u rujnu 1942. godine, putovanja mladeži u Rim, Firenzu, Weimar, Berlin ili Bratislavu pa sve do sudjelovanja na kongresu mladeži koji je održan u Beču u rujnu 1942. godine. Sve te aktivnosti trebale su pokazati da Ustaška mladež, a preko nje ustaše i NDH, imaju svoje mjesto i svoju budućnost u “novoj”‘ Europi. Da bi se sve ostvarilo, mladež se trebala odgajati na novim principima i novim idejama. Mladež je trebala naučiti vrijednost manualnog rada, kako teorijski tako i praktično. Stoga su organizirane radne akcije poput čišćenja gradskih parkova, čišćenje korita rijeka, pomaganja u poljoprivredi preko ljetnih praznika, izgradnje mostova, i dr. Još jedan važan aspekt obrazovanja mladeži bili su militarizam i kampiranje. Predvojnička naobrazba je u početku bila rezervirana samo za mušku mladež, ali je s pogoršanjem sigurnosne situacije i jačanja Titova partizanskog pokreta postala također naglašena i kod ženskoga dijela mladeži, što je činilo značajan odmak od prvotne uloge djevojaka kao budućih majki. Zdravi, čvrsti i tjelesno sposobni ‘novi Hrvati’ – ustaše Kao treći važan segment naglašavan je sport i njegova uloga i važnost u razvoju zdravih, čvrstih i tjelesno sposobnih “novih” Hrvata – ustaša. Kao i u ostalim segmentima i ovdje je vidljiva podjela na muške i ženske sportove. S jedne strane, sport je trebao učvrstiti fizionomiju, karakter i izdržljivost mladića, dok je s druge strane kod djevojaka trebao biti takve namjene i karaktera da one postanu snažne, zdrave majke. Još jedna ideja koja se propagirala, a koja je bila prisutna kod svih fašističkih organizacija mladeži, bila je da “mladež vodi mladež”. Stoga su i ustaše organizirali specijalne dužnosničke škole, poput one koja je osnovana u prostorijama tvornice Bata u Borovu u listopadu 1941. godine. Te škole bile su zamišljene kao škole u kojima se održavaju tečajevi za buduće službenike Ustaške mladeži, ali su također služile i za održavanje međunarodnih zajedničkih tečajeva, poput primjerice dvomjesečnog tečaja za pripadnike Ustaške i Hlinkine mladeži. Ono što je važno spomenuti jest i nejednako sudjelovanje mladeži u organizaciji, ovisno o području i trenutnoj sigurnosnoj situaciji, nezadovoljstvu roditelja lokalnim dužnosnicima, oklijevanju roditelja da svoju djecu upišu u organizaciju zbog nesigurnog ishoda trenutnih sukoba, do toga da mladež nije svesrdno prihvatila ovakvo nametanje discipline i autoriteta. I dok je država pokušavala ovakve stvari zataškati i vršiti prisilu da sva djeca upisana u prvi razred osnovne škole moraju također biti i članovi Ustaške mladeži, uspješnost je u mnogo slučajeva ovisila o sigurnosnoj situaciji na terenu, koja je nakon zime 1942./43. postajala sve nepovoljnija. Posljednjih godina radikalno-konzervativni pokreti vraćaju poražene ideje Dakle, osnovna ideja bila je svrstati mladež u jedinu dopuštenu organizaciju Ustaške mladeži. Kroz tu organizaciju trebalo je stvoriti “nove” Hrvate – ustaše, koji će biti odani svome poglavniku i svojoj naciji i koji će svoje zahtjeve i potrebe zajednice staviti ispred svojih individualnih potreba. Trebala je to biti generacija koja će prihvatiti autoritet kao jedini ispravni način kolektivnog djelovanja. Generacija koja prihvaća nasilje i kojoj nasilje neće biti zadnja, već prva instanca ako dođe do ugroze novouspostavljenog poretka. Generacija koja je spremna žrtvovati svoje živote ako poglavnik i ustaše to zatraže od nje. Generacija koja će prihvatiti “novi” europski poredak fašizma te koja će ga znati očuvati nakon što zamijeni “izvorne” ustaše. Trebala je to biti generacija koja će, prema riječima Antuna Bonifačića: "Uklopiti sebe sama u narodnu cjelinu, razviti u sebi sve mogućnosti do kraja i biti spremna na najveću žrtvu, postaje najviši zakon zdravoga pojedinca. Svatko, tko se ne može uklopiti, mora nestati kao i svaki nametnik iz zdravoga organizma." Kao zaključak, ova knjiga važna je jer obrađuje ključan, do sada potpuno zanemaren segment ustaške ideologije i prakse te njihova odnosa prema mladeži i društvu općenito. Pored toga, knjiga pridonosi širem razumijevanju fašizma na “periferiji”, kao i brojnim društvenim aspektima vezanima uz mladež kao budućih predstavnike nove, radikalne vizije fašističkoga društva. Strogo definirane rodne uloge, važnost patrijarhalne obitelji, pitanje demografije, pitanje kapitalizma i komunizma kao sustava koji uništavaju mladež, uloga nasilja, te ideja nužne potreba regeneracije i očuvanja “esencije” nacionalnoga bića samo su neki od aspekata koje ova knjiga obrađuje, a koji posljednjih godina ponovno dolaze do izražaja u radikalno-konzervativnim pokretima i idejama na jugoistoku/istoku Europe. Goran Miljan stekao je doktorat iz komparativne povijesti 2016. godine na Srednjouropskom sveučilištu u Budimpešti gdje je pod mentorstvom profesora Constantina Iordachija uspješno obranio (summa cum laude) disertaciju na temu fašizma i Ustaške mladeži. Autor je nekoliko znanstvenih radova objavljenih u međunarodnim znanstvenim časopisima i knjigama. Također objavljuje znanstvene radove i rasprave u hrvatskom tisku i znanstvenim časopisima. Dobitnik je nekoliko međunarodnih stipendija poput DAAD stipendije i stipendije Kraljevske akademije književnosti, povijesti i starina u Stockholmu. Trenutačno je zaposlen na Hugo Valentin centru, Sveučilište Uppsala gdje radi na projektu koji se bavi ulogom pripadnika Ustaške mladeži u Holokaustu, 1941.-1945.