Претражи Живе Речи Утехе

Ovo je tema koja dodire i veru i istoriju. Kako je bilo moguce ostvariti san Dositeja Obradovica i kasnije Vuka Karadzica o Srbima tri vere. Gde smo Srbi pogresili, na toj ideji i sta smo trebali uraditi drugacije. Ili smo trebali vise raditi da Muslimani ostane u Srbiji, skolstvo oduzeti crkvenoj organizaciji ili nesto trece. Koliko je to bilo moguce, ako je bilo ikad uopste moguce.

Srpski režiser Emir Kusturica, oštar kao i uvek, objavio je autorski tekst koji je podigao na noge čitav region. Autorski tekst Emira Kusturice, prenosimo u celosti i bez ispravki na ekavicu. Kada je čovjek natjeran da gazi po plićaku vremena u kome živi, nije najgore ako uporedi vlastiti život sa podrumom pretrpanim stvarima. Posebno ako povjeruje kako tamo još uvijek ima ponešto da se nađe i da je najteže iskopati ono najvažnije! Ako tako nešto uopšte postoji! Kada se odlučimo da krenemo u potragu za najvažnijm stvarima, čeka nas gomila, čitava skalamerija se ispriječi pred nama. Ako bi tada čovjek krenuo da pretura po stalažama ne bi ga gušila samo prašina, niti bi stvar bila olakšana Rembrantovskim zracima svjetla koji se probiju kroz prozorče, brzo bi otkrio kako i ono što nije primjećivao kao važno postaje jednako bitno kao stvari koje su ranije navirale nošene talasima sjećanja. Ipak čovjek mora sebi, ako nikome drugom, da polaže račune pošto se njegov život odvija u istoriji, nikako u vakuumu, iako su u svijetu i kod nas tvrdili 90-ih da živimo vrijeme postistorije, posebno naglašavajući da je teritorija nevažna. Onda su SAD bombardovale SR Jugoslaviju ne zbog zaštite ugroženih ljudskih prava i zločina nego zbog pomjeranja vojne sile prema Istoku. U tom svojevrsnom Drang nah Osten koje su u dva svjetska rata obavljali Njemci i tako je stručno obilježili, sada je Atlanska sila pokazala mišiće ne samo nama nego i Evropi na čijem terenu se odigrala drama. Osvojena je nova teritorija. Dakle u potrazi za Istinom koja je pohranjena u podrumu, od nas najbolje skrivena, postoje dva puta. Ideja da jedino put do Boga vodi do Istine i njoj suprotstavljeni racionalistički put koji nas dovodi do zaključka kojeg je u filmu „Sjećaš li se Doli Bel” izgovorio otac - pijani marksista. On je rekao: „Čovjek je izgubljen slučaj!” Vjerujem da je on govorio o jedinki, tačnije uzorku, kako su je atlantisti nazvali, „zlatna ljudska milijarda”.To je po njihovoj procjeni broj ljudi na planeti koji mogu da žive koliko-toliko dobro. Preostalih 5 milijardi po njima nema lijeka, svakako su osuđeni na propast te se, kasnije, s tim u vezi, pravdaju ratovanja i civilizovanje barbara te mesijanska uloga protestantskog puritanizma. Šta im treba pitamo se? Dobar kupac koji polako pristaje na ulogu roba pošto radi za malu platu i nema istorijsku svijest, odgovara ulozi koja mu je dodjeljena i vjeruje da je podjela na bogate i siromašne sudbina! Fatalizam kapitalizma! Tako je i kod nas bilo u praksi, pored uspješnih privatizacija, sportista i umjetnika, još jedino naučna pamet kod nas uspjeva da se rodi, ali tek kada ode u pečalbu dokaže i unovči svoje sposobnosti. Novi tip homo sapiens je potpuno otvoreno biće, ubija vrijeme gledajući rijalitije i porno filmove, voli da laže, ali ne pristaje na iluzije, ne voli da radi, a želio bi da bude bogat, sanja da će mu Bog preko Fejsbuka poslati najbolju djevojku i jedino je tada religiozan. Otvoreni je član otvorenog društva spreman, ne samo na torture transnacionalnog kapitala, nego i transeksualnog egzibicionizma. Ako nastavi ovako, uskoro bi mogao da traži legalizaciju incesta što su neki već pokrenuli u Sjedinjenim Američkim Državama! Posljedice otjelotvorenih ideja pijanog marksiste nisu samo racionalistički zaključci nego i ono što će trideset godina kasnije, u našem plićaku, postati životna stvarnost, marksizam i liberalizam su objedinjeni transnacionalnim kapitalom obrćući kapital i čovjeka nazvanog – izgubljeni slučaj. Još od Dekarta i Voltera, preko Hegela i Kanta, Karla Marksa, Zapad je proizvodio najbolje i najgore, a ono što je do nas doprlo je najčešće bilo ono najgore. U dugom periodu od prihvatanja hrišćanstva, Zapadna crkva je objedinila bibliju, mač i kamatu, u postupku dehristijanizacije fabrikovala čovjeka ubačenog u proces lišavanja svojstava gdje su materijalni dobici i komfor zamjenili potrebu za čovečnošću i žrtvovanjem. Da li ćemo, pored svih stvari koje smo već prodali, staviti na doboš Istinu! Ipak, još uvijek nismo poraženi. Nevjerovatno je da smo mi, uz Ruse, preostali dio hrišćanske kulture koji nije ubačen u centrifuge atlantizma i koliko-toliko smo ostali svoji. Koliko dugo još? Zavisi od toga da li ćemo ili nećemo priznati Kosovo. I da li ćemo održati Rapubliku Srpsku. Još uvijek nas nisu do kraja lišili svojstava i što je najvažnije, nismo izgubili ideju da su naša crkva i vjera, te naša kultura, magnetne sile opstanka i naše budućnosti, a vjerovanje u vječnost duše, vrata slobode. Jer da nije tako, piše antropolog i lingvista Nikolaj Trubeckoj, ni ruski narod ne bi preživio dok je pod mongolskom vlašću, plaćajući danak, na tihoj vatri, a nikada nije bio rob, u ilegali održavao narodno hrišćanstvo koje je iz hibernacije ušlo preko Ivana Groznog, Ivana III, u fazu stvaranja carske ruske istorije. Isto je bilo i u našoj istoriji. Pod vjekovnom vlašću otomanskih Turaka, kako piše Ivo Andrić, duhovni život, a time i pismenost u manastirima Srpske pravoslavne crkve, stvarana je neraskidiva veza sa Kosovskim zavjetom ali i vremenom budućnosti. Zato je nama važna Istina o Kosovu. To je najveći intimni i socijalni motiv, bez kog bi u onom podrumu o kojem pišem, umjesto tragova preko kojih se stiže do istine, ostalo brdo nepotrebnih informacija - nered u kojem može da zavlada promaja i ne samo da ja ne bih mogao da pronađem ono najvažnije što razdvaja od plićaka vremena po kojem gazimo i vjeru da život nije prolazna epizoda. Zašto sam se onda žrtvovao i pravio tolike filmove. Zato što sam preko pokretnih slika koje su montirane u ritmu srca zakoračio u onostrano i povjerovao da postoji vječni duh. Ako krenemo u kopanje po podrumu, najteži zadatak bi bio kako poredati sve kako valja, jer u našem plićaku čizme postaju važnije od noge na koju se navlače, kapa od glave, rasklimani krevet uvaženiji od onoga koji je na njemu spavao, gramofonska ploča mnogo značajnija od uha i srca do kojeg je harmonija dopirala. Tako se danas živi. Čovjek je u evropskoj istoriji napravio ogroman krug, oslobodio se ropskih okova, izborio se za hrišćanstvo, poslije racionalista i protestanata žrtvovao je duhovni život u ime materijalnog dobra. Mrzilo ga da čeka raj poslije upokojenja, pa je požurio da ga napravi na zemlji. Poslije Francuske revolucije, masoni su proizveli građansko društvo, industrijsku, pa informatičku revoluciju. U međuvremenu je stvorena pozitivna uloga u stvaranju sindikalne svijesti, svijesti o zlostavljanju žena i svijesti o ugroženosti životne sredine. Taman kada smo povjerovali da će novi svijet ublažiti eksploatisanje, ono je postalo najgore. Tek danas se ostvaruje ideja pijanog marksiste – savremeni čovjek, izgubljeni slučaj, danas se vratio na početak. Umjesto kraljeva koje je srušio, dobio je faraone i svijet u kome 8% ljudi posjeduje 88% svjetskog bogatstva. Kada su junaci filma „Sjećaš li se Doli Bel” Dino i Kliker u lavorima ispunjenim vodom šarali očima nadajući se da će od toga zjenice blistati od sjaja, a djevojke padati kao zrele kruške u njihovo naručje, iz SFR Jugoslavije su počeli da odlaze prvi radnici u SR Njemačku, a na radiju smo, pored vijesti šta je radio i gdje je bio drug Tito, slušali Ćelentana i 24 hiljade poljubaca. Majke su glancale lavaboe i kade plavim radionom, dok su na periferijama gradova naši očevi po birtijama praktikovali titoizam, religiju nevjernika, najčešće u pripitom stanju nikada ne gubeći iz vida da je pojava druga Tita važnija od titoizma. Koliko god je bio omražen, svi su cijenili poredak kojeg je uspostavio, dok ga oni koji su ga doveli nisu srušili. Tako je Emil Sioran pisao o Ivanu Groznom kao strašilu kojem zavidimo jer je učinio sve što mi nismo smjeli ili nismo mogli, ubijao ljude. iIma ih koji tvrde da su neki čak završili na njegovoj trpezi. Mi smo mu zavidjeli jer nismo bili u stanju da napravimo sve ono što je bilo zabranjeno. I ja sam mislio da su Informbirovci voljeli Staljina pošto je on volio hercegovački duvan i imao ponosnog dilera koji mu je doturao škiju iz Popova polja. Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim kako Titov razlaz sa njim nije bio autentična odluka nego je to odlučio isti onaj koji je finansirao boljševičku revoluciju (Njemački kralj Vilhem II, a kasnije Vudro Vilson predsjednik SAD-a), a da je Staljinova uloga u Drugom svjetskom ratu poremetila planove ne samo u civilizovanju Rusa, nego su im na kraju Drugog svjetskog rata stigli do Berlina. Kasnije je bilo što je bilo. Ljubav srpskih i ruskih komunista koja je prekinuta Informbiroom, bila je takođe investicija koju smo 90-tih skupo platili. Naša veza sa Rusima je ostala krvno srodstvo, a duhovnost je ime tog srodstva. Nisu samo visokoobrazovani bjelogardejci dali Beogradu najbolje što su mogli, nego je Nikolaj II objavio rat Njemačkoj stajući u odbranu Srbije. Dino i Kliker, u Doli Bel, nisu radili samo na glancanju očiju. U tek začetim duhovnim procesima oni su tragali za odgovorom na pitanja svijeta odraslih koji su mislili da su vjerovali u komunizam i kojem su oni htjeli da suprotstave hipnozu. Čim bi izvukli glave na suvo tinejdžeri su ponavljali do iznemoglosti „Svaki dan u svakom pogledu sve više napredujem” vjerujući u moć ostvarivanja vlasti nad samim sobom pomoću svjesne autosugestije, prateći ideje slavnog psihologa Emila Kuea. Sve bi bilo kako valja da nisu popustili živci šarmatnog lažova Klikera koji nije pristao na religioznu mantru. Nije se mirio sa onim dijelom „sve više”, pa je prekinuo te večeri duhovnu seansu u potkrovlju golubarnika i rekao: „Dobro to, a šta ću ja sutra?” Svi smo se smijali Klikerovom izrazu i dok je on mislio na sutrašnji sastanak sa djevojkom, nas je oduševio njegov smisao za realnost. Smisao za realnost kao zajednička osobina koja briše razliku između laži i istine, spoj jedinke sa ostatkom svijeta. Ali šta da radimo sa tim smislom danas? Upravo su nadahnuće i vjera u transcedentalnu sposobnost vode u budućnost. U nauci, fikciji i realnosti. Upravo je odstupanje od realnosti neophodna distanca za zdrav život. Koliko god Kliker nije mogao da se nađe na putu transcendencije, Dino jeste i zato je i bio glavni junak filma. Ne samo da Dinov idealizam zvuči naivno i privlačno, čak je i Klikerova laž danas bliska srcu jer nije lagao za pare. On je uljepšao svoj svijet. Danas, kako tvrde teoretičari naučne kulture, oni koji pokušavaju da promjene sve što je čovjek u istoriji napravio, kada Isis napada i uništi Palmiru, oni nisu uznemireni. Kada poslije bombardovanja Iraka novinari pitaju američkog generala zašto nisu zaštitili mesopotamske spomenike kulture, on odgovara da to nisu bili američki prioriteti. Šta onda jesu? Zatiranje prošlosti i hrišćanske kulture i uspostavljanje najnovijeg poretka robovlasništva i potčinjavanja planete. Za to je potrebno da Mikelanđelo bude manje važan od Endija Vorhola, Dostojevski od Den Brauna, a da sve što nas je inspirisalo u Holivudu sve do sedamdesetih godina treba presnimiti. I to se radi. Najveći dio Holivudskih hitova su rimejci i video-igre. Dakle, porodica nije samo ugrožena marksističkom bazom i liberalnom filosofijom na kojoj svoje veze sa svijetom već dugi niz godina ostvaruje naša država, a ljudi, šta će drugo, bježe, ne žele da budu najjeftinija radna snaga u svijetu. Jedino što prikriveni rasizam danas prihvata bijele Slovene za koje je po pangermanskim planovima bilo zacrtano zatiranje i bilo planirano odmah iza Jevreja i Roma budu izbrisani sa lica zemlje. Danas kada se više niko ne pita odakle migrant po Evropi i malo ko uzima u obzir da su ratove započeli oni koji su najglasniji borci za prava migranata. Sve se to neko nekome za nešto sveti. Stavlja se tačka na hrišćansku Evropu. Otac iz „Sjećaš li se Doli Bel” nije znao da će se njegove riječi otjelotvoriti u našem vremenu niti je mogao sanjati tada kako će se razviti stvar sa čovjekom – izgubljenim slučajem. Nisu slučajno na početku ove priče pomenuti prvi pečalbari koji su se otisnuli u Njemačku i druge zapadne zemlje 60-tih, a drug Tito ih optužio da su izdajnici. Danas ti izdajnici finansiraju život kod nas. Kada neki stranac nabasa u Beograd, pita se odakle ovim ljudima onoliki novac da čitav dan gluvare po kafićima i ležernije žive od onih na Zapadu. Odgovor je opet u šezdesetim godinama kada su prvi pečalbari otišli u dijasporu koja svoje viškove, iz samilosti i potrebe da budu od pomoći, pošalje godišnje 5-7 milijardi eura u otadžbinu. Bez tog novca, bila bi mrka kapa. Mi ne ostvarujemo viškove iz kojih bismo mogli da finansiramo bolji život. Eto sad i ja kao moj otac, ali šta da radim. Moj otac je bio marksista. Šta bi se desilo kada bi filmski likovi oživjeli danas? Kliker je imao veliki nos i sa njim bi se desilo isto, pretpostavljam kao i sa legendarnim Siranom De Beržerakom! Mislim da bi i jedan i drugi tražili put kako da skrate noseve. Kliker bi, pretpostavljam, obavio široke konsultacije i zaključio kako je doktor u pravu kada kaže da bi nos trebalo skratiti. Međutim, ako bi mu prilike dozvolile ne bi se on zaustavio samo na nosu. Pretpostavljam da bi elektronska slika na njegovom ajfonu otkrila mnoštvo nedostataka koje bi nastavio da koriguje. Uvijek je imao smisla za realnost. Ništa ne bi ostalo od Klikera za koga smo uz osmijeh govorili: „Kako ti divno lažeš.” Dino bi sigurno, uprkos majčinom nastojanju da ga uputi na realnost, „skrenuo” u duhovne vode i nema sumnje da bi ga plićak u kome živimo pogađao i da bi tražio utopiju. Nije isključeno da bi se stavio pod Božiji autoritet. Kada nekom nije najgore da svoj život uporedi sa prenatrpanim podrumom i kada realnost prijeti da u završnoj fazi procesa dehristijanizacije Evrope poništi posljednje rezerve ove kulture i kada zna da ona još uvijek pulsira na Kosovu, onda mu ništa drugo ne preostaje nego da shvati kako bi formalni gubitak Kosova i Metohije bio završni čin gaženja sve vrijednosti hrišćanske kulture, što je slučaj sa današnjom Evropom, onda bi trebalo gaziti dublje i bježati iz plićaka u kome nas drži vrijeme u kome živimo. Naše trajne vrijednosti su zavjetnog tipa. Utoliko je i namjera da Istina u čovjekovom životu igra glavnu ulogu vrijedna stvar. Čak i kad bi samo jedan govorio istinu, trebalo bi ga podržati. Istina o sudbini Kosova i Metohije kao najvećoj pljački 20. vijeka ovorena je prije nekoliko godina kao metafora. U našoj javnosti Druga Srbija regrutuje kvazinaučnike koji sa podsmjehom gledaju na ideju o izboru carstva nebeskog nad carstvom zemaljskim. Ali upravo je tu podvala. Carstvo nebesko je hrišćanska ideja u koju jedni vjeruju, a drugi ne vjeruju. Nemanjići su kovali srebrnjake trgovali i ratovali, osvajali teritorije, ali su naše divljenje izazivali svojim podvižničkim potezima. Njihovi nasljednici kopali su rude po Kosovu, svoju vojsku oblačili u najmoderniju ratnu opremu. Kako bi se inače oduprli najmoćnijoj carevini petnaestog vijeka u bici na Kosovu. Dakle, čizma koja je devedesetih tamo zagazila nije samo osvojila i zauzela teritoriju da bi disciplinovala Srbe. Oni su stali na mjesto odakle se kontroliše bogata moravsko-vardarska dolina, tu se preko Rumunije izlazi na Crno more, a preko Makedonije stiže do Soluna o kojem je maštao Bizmark. Austrougari i Njemci su to sve osvojili, ali su na kraju poraženi. Dakle, priznavanje Kosova ne bi bila samo nezalječiva rana onih koji biraju carsko nebesko nad carstvom zemaljskim, nego legalizacija pljačke koja se desila pod otrcanom firmom ljudskih prava i brigom za civile. O ovoj, kao i mnogim važnim stvarima za naš narod, najbolje je rekao upokojeni patrijarh Pavle, čije riječi stoje na počasnom mjestu u osjećanjima čovjeka koji je pomislio da je njegov život podrum pretrpan stvarima. On je rekao: „Car Lazar nije imao ništa protiv carstva zemaljskoga, ali kada je bio prinuđen da bira između zemaljskog i nebeskog, onda je on izabrao carstvo nebesko!” AUTORSKI TEKST EMIRA KUSTURICE DIGAO JE ČITAV REGION NA NOGE! Bez ustezanja o Srbima, RUSIMA, Nemcima, Kosovu, Nemanjićima, caru Lazaru... A za kraj je ostavio reči patrijarha Pavla WWW.KURIR.RS Srpski režiser Emir Kusturica, oštar kao i uvek, objavio je autorski tekst koji je podigao na noge čitav region. Autorski tekst Emira...

Nemačka vlada usvojila je novi zakon o useljavanju stručne radne snage, kojim su ublaženi kriterijumi i podjednostavljene procedure za zapošljavanje u toj zemlji za radnike koji dolaze iz trećih zemalja, odnosno koji nisu ni nemački državljani ni državljani EU. Novi zakon (Fachkräfteeinwanderungsgesetz) koji će omogućiti radnicima iz zemalja kao što su Srbija ili Bosna i Hecegovina da pronađu posao u najjačoj evropskoj ekonomiji, donosi nekoliko značajnih promena. 1. Svi su kvalifikovani radnici FOTO : SINIŠA PAŠALIĆ / RAS SRBIJA Kako je navedeno na sajtu nemačke vlade, jedna od najznačajnih promena je to što će se prema novom zakonu izraz "kvalifikovani radnik" koristiti i za radnike sa visokom stručnom spremom (fakultetskom diplomom) i za radnike sa nižim stručnim kvalifikacijama, što će ovim drugima olakšati put do posla. 2. Traženje posla i u Nemačkoj Bitna promena je i to što će radnici u buduće moći da uđu Nemačku i pre nego što nađu posao, kao što je to do sada bio slučaj sa visokoobrazovanom radnom snagom. Kako navodi "Velt", novi zakon omogućava radnicima koji mogu da dokažu da imaju sredstava da se izdržavaju šest meseci (odnosno da ne budu na teretu nemačke države) i osnovno znanje nemačkog da dobiju boravišnu dozvolu. Posao bi trebalo da pronađu tokom tih šest meseci da bi im boravišna dozvola bila produžena. 3. Priznavanje diploma Bitan deo zakona je i "utvrđivanje ekvivalentnosti kvalifikacija". Priznavanje stranih diploma do sada je bio težak proces, koji je često bio teško ostvariv iz matične zemlje radnika. Novi zakon to menja odredbom koja definiše da u određenim okolnostima, radik može stručnu spremu stečenu u zemlji iz koje dolazi da dokaže nakon dolaska u Nemačku. PROČITAJTE I... NEMAČKA USVOJILA NOVI ZAKON Uvedene bitne promene, koje će važiti i za RADNIKE IZ SRBIJE To znači da kvalifikovani stranci mogu da uđu u zemlju, možda čak i počnu da rade, dok traje postupak priznavanja njihovih diploma i kvalifikacija. Radnici će moći da se prijave za stalni boravak ukoliko četiri godine konstantno imaju boravišnu dozvolu, rade i plaćaju penzioni sistem najmanje 48 meseci. Ukoliko su profesionalne kvalifikacije stekli u Nemačkoj, taj period je skraćen na tri godine. U zanimanjima u kojima postoji ozbiljan nedostatak kvalifikovane radne snage, kao što je IT ili usluge nege, ako je posao prihvaćen, čak nije ni potrebno dokazivanje kvalifikacija, piše "Euroaktiv". 4. Neće biti potrebno dokazivati da Nemac nije želeo taj posao Značajna razlika u odnosu na dosadašnji zakon je to što nemački poslodavci više neće morati da dokazuju da za mesto ponuđeno radniku imigrantu nije bilo moguće pronaći odgovarajućeg kandidata iz Nemačke ili EU. Ako radnik ima potrebnu kvalifikaciju i ugovor o radu, može da dobije posao bez obzira na poreklo drugih kandidata. F OTO: V.K. / RAS SRBIJA Takođe, radnu vizu mogu da dobiju i radnici čija zanimanja na spadaju u grupu traženih u Nemačkoj. 5. Olakšavanje procedura Kao bitna promena u zakonu, na sajtu se navodi da se ovim zakonom olakšava ostanak radnika u Nemačkoj u cilju doškolovavanja i priznavanja stručnih i profesionalnih kvalifikacija. 6. Radna dozvola iako je odbijen azil Što se tiče potražilaca azila, zakon predviđa privremenu dozvolu boravka i rada u trajanju od dve godine - takozvani "Beschäftigungsduldung". To znači da ako potražilac azila ima posao, dve godine ne sme biti proteran iz Nemačke. Ovo se odnosi na osobe kojima je azil odbijen, koje najmanje godinu dana imaju takozvani duldung, koji najmanje 18 meseci imaju regularan posao preko kojeg plaćaju porez i doprinose, i rade najmanje 35 sati nedeljno, navodi "Dojče vele". 7. Kada zakon stupa na snagu? Zakon stupa na snagu od 1. januara 2020. godine do kada će važiti postojeći zakon o zapošljavanju radnika iz inostranstva. Prethodno, zakon treba da prođe Bundestag. Nemačkoj nedostaje 1,2 miliona radnika, prema podacima nemačkog Instituta za istraživanje tržišta rada. https://www.blic.rs/vesti/svet/sedam-kljucnih-stvari-u-novom-zakonu-koji-srbima-otvara-vrata-za-rad-u-nemackoj/f17rsk3?ref=pushpushgo

Zakintos: Ubijen Amerikanac, Mediji: Sukobio se sa Srbima Atina -- Jedan američki turista je pretučen nasmrt u baru na grčkom ostrvu Zakintos, zbog čega su uhapšeni Grk i Britanac srpskog porekla, saopštile su grčke vlasti. Grčka policija je navela da je 22-godišnji Amerikanac podlegao povredama zadobijenim u tuči u jednom baru na Zakintosu. Policija je saopštila da su tog muškarca jutros nasmrt pretukla grupa ljudi u baru u oblasti Lagana, u kojoj je učestalo siledžijsko ponašanje stranih turista, navela je agencija AP. Grčke vlasti navode da su 34-godišnji Grk i 32-godišnji Britanac poreklom iz Srbije uhapšeni i da će se pojaviti pred tužiocem zbog optužbi za ubistvo. Istraga ostalih osoba umešanih u tuču je u toku, kao i uzroka sukoba. Kako prenosi grčki list "Katimerini", incident je izbio u 3:15 posle ponoći, kada se 22-godišnji Amerikanac sukobio sa grupom Srba u baru "Bar kod". Kako se navodi, zaposleni u obezbeđenju 32-godišnji Britanac srpskog porekla, grupa Srba i 34-godišnji barmen grčke nacionalnosti pojurili su za Amerikancem na ulicu i počeli da ga tuku, ostavljajući ga bez svesti. Njemu su na putu ka bolnici konstatovane teške povrede glave, ali je po dolasku u bolnicu proglašen mrtvim. Izvor

Više desetina Albanaca od jutros svojim vozilima, traktorima i teškom mehanizacijom blokiraju prilaz Crkvi Svete Trojice u Petriču kod Kline, javlja Radio Goraždevac. Oni ne dozvoljavaju raseljenim Srbima iz sela da obeleže današnji praznik po kome crkva nosi ime. Na terenu je prisutan veliki broj pripadnika kosovske policije. Okupljeni Albanci su sa tri strane blokirali prilaze crkvi, a oko podneva su zauzeli i crkveno dvorište u kome sede i ne dozvoljavaju kosovskim policajcima da ih pomere. Prema informacijama medija prisutno je između 50 do 150 Albanaca, koji su blokirali prilaz crkvi. Božidar Šarković, predsednik Privremenog organa Kline kaže da su Albanci blokirali put, tako da tridesetak raseljenih Srba nije uspelo da uđe u crkveno dvorište i preseče slavski kolač. - Albanci i dalje ne žele da se pomere, već su mnogi od njih posedali oko temelja porušene svetinje kojoj i dalje ne možemo da priđemo - kaže predsednik privremenog organa Kline Božidar Šarković koji se nada da će specijalne jedinice kosovske policije uspeti da sklone okupljene Albance i raseljenim Srbima omogućiti da obeleže seosku slavu. On je prethodno objasnio da su raseljeni Srbi policiji u Klini prijavili ovaj događaj. - Pošto nismo imali drugog izbora, a plašeći se za svoju bezbednost, otišli so do stanice policije u Klini, odakle su poslali specijalnu jedinicu koja će nadam se rasterati okupljene Albance a nama omogućiti da obeležimo seosku slavu iako je svih oko 250 Srba iz sela proterano 1999. godine - ističe predsednik Šarković, prenose "Večernje novosti". On napominje da Albanci nemaju nikakvog razloga da onemogućavaju obeležavanje verskih praznika pogotovu što ih raseljeni Srbi ničim ne ugrožavaju. Foto: screenshot Blokiran put do Crkve Svete Trojice Grupa raseljenih iz sela Petrič danas je trebalo da poseti ostatke porušene crkve i seosko groblje kako bi obeležili praznik Sv. Trojice. Inače, u selu Petrič kod Kline od Srba ostala je samo baka Kata Grujić, čija je imovina često na meti lopova. Crkva Svete Trojice nalazila se u Petriču nedaleko od Kline, na putu Peć-Priština. Sagrađena je 1992. godine, a nakon dolaska italijanskih snaga KFOR-a, demolirana je krajem juna 1999. Kamenicama na ambulantu kod Kosovske Mitrovice Ambulanta u srpskom delu Suvog dola, koji se nalazi na par kilometara od Kosovske Mitrovice ponovo se našla na meti nepoznatih napadača. U noći između nedelje i ponedeljka, kamenicama su polomljena stakla na ulaznim vratima i prozor na ordinaciji, a napadači, kao i u prethodnih nekoliko napada, nisu pronađeni. "Naša ambulanta u Suvom dolu, u kojoj pet dana u nedelji odriniraju lekar i medicinska sestra, često je na meti vandala koji uvek ostaju neotkriveni i nekažnjeni. Poslednji napad desio se februara meseca ove godine, ali su naše prostorije u ovom multietničkom selu bile meta i ranijih godina" kaže direktor Doma zdravlja u severnoj Kosovskoj Mitrovici doktor Mirjana Gvozdić. https://www.blic.rs/vesti/drustvo/tenzije-na-kosovu-albanci-vozilima-blokirali-srbima-prilaz-crkvi-i-posedali-u/71g3v5b

Jedan od najpopularnijih, ali i najzgodnijih glumaca današnjice, Džoš Duamel, suprug pevačice Fergi samo jednom fotografijom oduševio je sve Srbe koji prate njegov rad. Foto: Profimedia Naime, iako dosad nije bilo poznato da obožava našu zemlju, Džoš se potrudio da to i dokaže. Novu godinu svima je čestitao fotografijom Hrama Svetog Save, a na ćirilici je potom objavio čestitku. Foto: Facebook / screenshot Džoš nije jedini koji obožava našu zemlju. Na listi holivudskih faca su i Dženifer Aniston, Robert de Niro, Džoni Dep, Džeremi Ajrons, Džejms Vuds... http://www.blic.rs/zabava/vesti/objavio-sliku-hrama-svetog-save-holivudski-glumac-na-cirilici-srbima-cestitao-novu/szvn79f