Претражи Живе Речи Утехе

Mislim da je likvidacija Mihajla i Marije Zec te njihova najstarijeg djeteta, 12-godišnje Aleksandre, jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti. Taj slučaj možda jasnije od drugih dovodi u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata. Počinitelji su bili pripadnici specijalnih postrojbi koji su oslobođeni zbog proceduralnih pogrešaka. Neki su nakon toga napredovali u karijeri, neki su odlikovani, što navodi na zaključak da su ljudi ubijani po nalogu državne vlasti. U kuću Mihajla Zeca, poznatog mesara koji je opskrbljivao brojne zagrebačke mesnice, ali i Sabor te financijski potpomagao HDZ, i njegove supruge, vlasnice kafića na Dolcu, u Poljaničkoj ulici na Trešnjevci upalo je 7. prosinca u 23 sata petero pripadnika pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, jedinice pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, kasnije poznate i po nadimku Merčepov eskadron smrti. Obitelj je već spavala. Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović probudili su Mihajla Zeca i naredili mu da se odjene i pođe s njima. Mesar se uplašio i pokušao pobjeći. Istrčao je na ulicu, gdje ga je pucnjem u leđa likvidirao najmlađi iz petorke, tad 18-godišnji Siniša Rimac. Ubojstvo su gledale Marija i Aleksandra Zec, koje je petorka utovarila u kombi i odvela do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, gdje smo se okupili u subotu, a gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a zločinci bili stacionirani. Nakon što su u prvim satima 8. prosinca likvidirali Mariju Zec Siniša Rimac kolege je pokušao nagovoriti da ostave na životu 12-godišnju Aleksandru, ali nisu ga poslušali. Smatrali su da je to prevelik rizik jer im je vidjela lica. Munib Suljić djevojčici je hladnokrvno prislonio automatsku pušku na zatiljak i povukao okidač. Njeno tijelo bacili su u udubinu za smeće iznad Adolfovca. Sve što su učinili te noći merčepovci su nakon uhićenja nekoliko dana poslije detaljno ispričali istražnoj sutkinji. Izgledalo je kao da će pravda lako biti zadovoljena, ali umjesto toga dogodila se travestija koja baca ljagu na početke hrvatske države. Ubojice su puštene jer davanju iskaza u kojem su opisali i neka druga zvjerstva nisu nazočili njihovi odvjetnici. Za osudu nisu bili dovoljni ni svjedoci koji su vidjeli Rimca kako ubija Mihajla Zeca, ni iskazi svjedoka kojima je Mikola priznao ubojstvo. Nije bilo važno ni što je vještačenje pokazalo da je oružje oduzeto od petorke identično oružju kojim je počinjeno ubojstvo, a ni to što su u kombiju nađena vlakna s odjeće Marije i Aleksandre Zec. Munib Suljić Siniša Rimac postao je jedan od tjelohranitelja ministra obrane Gojka Šuška. Siniša Rimac je 30. svibnja 1995. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za junački čin u ratu iz ruku predsjednika Franje Tuđmana. Siniša Rimac Shvatio sam to kao afirmaciju tog nedjela i poželjni način ponašanja. Uz spomen na Aleksandru i na njene roditelje dužni smo se sjećati stotina ostale djece ubijene tijekom Domovinskog rata i agresije na Republiku Hrvatsku. Molio bih vas i da pročitate poglavlje iz knjige Ive Goldsteina ”Jasenovac – o stradavanju srpske djece s Kozare od ustaša”, a koje se nalazi u rubrici Književni ogledi. Igor Mikola Sramota je da još ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec. Predlažem da se po toj djevojčici nazove sadašnja Avenija Gojka Šuška u Dubravi. Ili zagrebački Trg Franje Tuđmana. Ali neka se HDZ ne digne na stražnje noge – dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i ploča na zavoju, blizu mjesta ubojstva, u ime nas – građana Grada Zagreba. Dovoljno bi bilo da Grad Zagreb počisti dio napuštenoga i spaljenoga doma Adolfovac, da se napravi mala šetnica do tog mjesta, da se postave klupe za odmor i za razmišljanje, možda i ispod ili u blizini spomen-ploče. Nebojša Hodak (prvi zdesna) Prijatelj, profesor emeritus Instituta za fiziku Mišo Milun je napisao: ”Smaknuće obitelji Zec i sve što se kasnije s ubojicama dešavalo duboko je sramotno i predstavlja golemu mrlju na savjesti Republike. Zbog toga je važno sjetiti se male Aleksandre i njenih roditelja i odgovornih za njihovu smrt. Neki od njih su još živi i, bojim se, bez prevelike grižnje savjesti. Volio bih da se varam. Ove je godine, namjerno u crnilu noći, održana komemoracija na mjestu gdje su ubijene majka i kći. Da se ne zaboravi, jer se oprostiti ne može onima koji oprosta tražili nisu: ubojice, naredbodavac, državni tužilac i svi oni koji su omogućili da se “zbog proceduralne pogreške” počinitelji puste na slobodu.” Adolfovac: Mjesto gdje je ubijena obitelj Zec | Author: Siniša Hančić (PIXSELL) Aleksandra Zec nema spomenik. Tuđmanovi ljudi su je bacili u jamu za smeće. Ali ona se meni pred očima uzdiže kao najsvjetliji spomenik, podsjetnik na dobro u ljudima nasuprot užasno ružnom i grotesknom spomeniku Franji Tuđmanu. Nadam se da će mu na svoj poznati način svi zagrebački golubovi ostaviti svoj trag kao znak vremena jer je uvalio ovu zemlju i naše ljude u govna do guše. Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca. Neka im je vječna slava i hvala. http://www.autograf.hr/mala-aleksandra-zec-nasuprot-uzasnom-spomeniku-tudmanu/