Претражи Живе Речи Утехе

ekst sadrži uznemirujuće detalje. Puno ime sagovornice poznato je redakciji BBC-ja na srpskom. Avganistanka Hatidže B. živi već sedam godina u Turskoj, gde je došla da studira. U Istanbulu je sa mužem i sinom, ali je duboko uznemirena najnovijim događajima u njenoj zemlji. Posebno je plaši sudbina sestara, kao i svih žena koje su ostale u Avganistanu. „Pod vlašću talibana u Avganistanu, biti žena ili devojčica je jednako smrti. „Da li ste nekad videli smrt? One dišu, ali su mrtve. Nemaju prava ni na šta", kaže Hatidže za BBC na srpskom. Talibani, predstavnici radikalnog muslimanskog političkog pokreta, posle dve decenije su ponovo preuzeli vlast u Avganistanu, osvojivši i prestonicu Kabul.

Nakon duge borbe koja je trajala skoro dve godine, Mihajlo Sporić (22), jedan od najboljih mladih fizičara iz Srbije, preminuo je od teške bolesti. Univerzitet Kembridž objavio je trodnevnu žalost povodom smrti stipendiste, studenta fizike na Triniti koledžu, inače dobitnika brojnih nagrada na međunarodnim i domaćim takmičenjima iz fizike, astronomije, matematike i drugih oblasti. Takođe Matematička gumnazija, čiji je Mihajlo bio učenik, izrazila je duboku žalost zbog ove tužne vesti. "Duboko nas je potresla vest o preranoj smrti našeg Mihajla Sporića (maturirao 2016). Pamtićemo ga kao nekog ko je bio omiljen u društvu, vedar, pozitivan, spreman da pomogne i motiviše. Nesebično je voleo Matematičku gimnaziju i do kraja joj je bio privržen. Mihajlo, uvek ćemo te voleti!" Mihajlo će biti sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, a sa njegovog ispraćaja umesto cveća sav prihod biće uplaćen Fondaciji za decu obolelu od raka Nurdor, prenosi portal "Novi Magazin". Bio je dobitnik brojnih nagrada Mihajlo je bio nosilac je Vukove diplome iz Matematičke gimnazije, Svetosavske nagrade, dobitnik zlatnih medalja na međunarodnoj Olimpijadi iz fizike u Švajcarskoj, na takmičenjima u Kazahstanu i Rumuniji. Osvojio je brojne nagrade na domaćim i međunarodnim takmičenjima, i najvažniju među njima - zlatnu medalju na Međunarodnoj olimpijadi iz fizike. U Srbiji je upisao dva fakulteta, Fizički i Elektrotehnički i studirao je na Kembridžu u Velikoj Britaniji. Sa Međunarodne olimpijade iz fizike u Cirihu, Mihajlo je doneo zlatno odličje 2016. godine. Godinu dana kasnije proglašen je za Mladog heroja Srbije. Univerzitetu Kembridž prosleđen je predlog da se ustanovi nagrada u čast Mihajla, studenta završne godine na odseku prirodnih nauka i nosioca nagrade IB Triniti koledža za prirodne nauke. https://www.blic.rs/vesti/hronika/napustio-nas-je-nas-zlatni-olimpijac-matematicka-gimnazija-zali-zbog-smrti-bivseg/j7ynp5d

Ovu temu treba prisajediniti temi o dusi ili SVESNOSTI duse nakon smrti tela. Bile su te teme ali ja ne mogu da ih pronadjem... Poznati fizičar kategorično tvrdi: Život posle smrti je nemoguć Šon Kerol, kosmolog i profesor fizike na uglednom Tehnološkom univerzitetu u Kaliforniji (Caltech), tvrdi da je život posle smrti, ideja koju promovišu brojne svetske religije, fizički nemoguć. "Mi potpuno razumemo zakone fizike koji se nalaze u pozadini svakodnevnog života", rekao je Kerol, dodavši da sve ono što se događa u stvarnosti mora da bude u okviru granica mogućeg. Da bi život posle smrti postojao, svest bi morala da bude odvojena od našeg fizičkog tela, što nije slučaj, tvrdi fizičar. Svest, na elementarnom nivou, čine atomi i elektroni koji stvaraju ono što nazivamo umom. "Zakoni fizike ne dozvoljavaju tim česticama da funkcionišu na taj način nakon ljudske smrti", smatra Kerol. "Postoji jedan veliki, nepremostiv problem u vezi sa idejom da postoji neka vrsta svesti nakon što naša tela umru i raspadnu se na atome od kojih su sačinjeni. Naime, mi potpuno razumemo zakone fizike koji određuju naš svakodnevni život i ne postoji nijedan način da ti zakoni dozvole 'preživljavanje' informacija uskladištenih u naše mozgove nakon smrti", napisao je Kerol za "Scientific American". Kerol se poziva na kvantnu teoriju polja prema kojoj, jednostavno rečeno, svaka vrsta čestica stvara sopstveno polje. Primera radi, svi fotoni u svemiru imaju svoje polje, baš kao i svi elektroni i ostale vrste čestica. Da postoji život posle smrti, mogli bismo da ga izmerimo. Kerol objašnjava da bi, ako se život na bilo koji način nastavlja nakon smrti, testiranja kvantnih polja otkrila "duhovne sile" ili "duhovne čestice", a to se ne događa. "Ako stvarno postoje samo atomi i poznate sile, ne postoji način da ljudska duša preživi smrt", napisao je Kerol. "Verovanje u život posle smrti zahteva, blago rečeno, postojanje fizike koja nadilazi Standardni model. I najvažnije od svega, trebalo bi da postoji način da ta 'nova fizika' interaguje s atomima koji nas čine. U kvantnoj teoriji polja ne može da postoji kolekcija 'duhovnih čestica' i 'duhovnih sila' koje stupaju u interakciju s našim 'običnim' atomima jer bismo ih u protivnom detektovali tokom dosadašnjih eksperimenata", smatra Kerol. Život posle smrti je, dakle, "dramatično nekompatibilan" s modernom naukom. Jednom kada to prihvate svi naučnici, moći ćemo da počnemo da razumemo način na koji ljudski um funkcioniše, uveren je poznati fizičar. "Ne postoji razlog da budemo agnostici vezano za ideje koje su dramatično nekompatibilne sa svime što znamo o modernoj nauci. Jednom kad savladamo našu nevoljnost da se suočimo sa stvarnošću po ovom pitanju, moći ćemo da se pozabavimo mnogo zanimljivijim pitanjima, poput onih o načinu na koji ljudska svest zaista funkcioniše", zaključuje Kerol.

ONO ŠTO JE DODATNO IZIRITIRALO JAVNOST POSLE UDESA U KOME JE JEDNA ŽENA IZGUBILA ŽIVOT JESTE IZJAVA ZORANA BABIĆA DATA "KURIRU": "SVA SREĆA ŽIV SAM I JOŠ ĆU VAS GNJAVITI. NISAM ŽIVOTNO UGROŽEN, ALI IMAM PRELOME NOGE, BUTNE KOSTI NAJVEROVATNIJE, SADA SE SVE UTVRĐUJE. NALAZIM SE U KLINIČKOM CENTRU NIŠ I OVDE SU LEKARI I SESTRE PREDIVNI. DOBRO SAM PROŠAO", REKAO JE BABIĆ KAO NA BOJNOM POLJU: "Škoda" koja je izazvala sudar... U toku tog četvrtka, 31. januara, standardno-podobni mediji u Srbiji kao da su se obavezali na nešto što je ličilo na zavet ćutanja. Oko 8.20 ujutru na auto-putu E-75, na naplatnoj rampi kod Doljevca, automobil marke škoda se ogromnom brzinom zakucao u opel astru, na čijem zadnjem sedištu se, propisno vezana pojasom, nalazila Stanika Gligorijević. Od siline udara Gligorijević je na mestu preminula, a povređeno je još pet osoba – dve teže i tri lakše. ...i automobil u kome je bila žrtva Medijski izveštaji o tom udesu počeli su da stižu već pre 10 časova ujutru. No, mediji su, uprkos osnovnim pravilima novinarstva, uglavnom izveštavali o stanju Zorana Babića, tada još uvek vršioca dužnosti direktora državne firme Koridori Srbije d.o.o. Babić, član predsedništva Srpske napredne stranke, nalazio se u vozilu koje je izazvalo sudar, i tom prilikom je zadobio prelom butne kosti, a mediji su, uz usputno pominjanje da je jedna osoba poginula, mnogo više prostora posvetili Babićevoj butnoj kosti. Ujedno, niko od medija pod SNS kontrolom nije konstatovao šta se zaista dogodilo: da je vozilo u kome je bio Zoran Babić usmrtilo ženu zbog neprilagođene brzine. Odmah je bilo javljeno da je kod Doljevca bila gusta magla, vidljivost oko 15 metara, a škoda je toliko brzo uletela u opel astru da je i treći automobil, koji se nalazio ispred opela i čiji je vozač u trenutku udara plaćao putarinu, bio odbačen više desetina metara unapred. (Tek sutradan, javnost će saznati da Babićev vozač uopšte nije ni kočio pre sudara.) No, za medije je, izgleda, bila misterija šta se dogodilo, i ko je krivac kada se jedno vozilo od pozadi zakuca u drugo. KRATKA HRONIKA BEŠČAŠĆA: Tako, u prvom izveštaju, za "Informer" su se "iz za sada nepoznatog razloga sudarila tri vozila", a među povređenima se nalazi i Babić. Za "Kurir" su se "sudarila tri automobila", a "kao uzrok nesreće spominje se klizav kolovoz". TV Prva, odnedavno praktično pod kontrolom SNS-a, javila je u podne da su u nesreći "učestvovala tri putnička vozila", te da "očevici kažu da je ovde jutros bila gusta magla, a šta je tačno uzrok nesreće, utvrdiće istraga". Maltene istim rečima o događaju je izvestio i tzv. javni servis. "Blic" je bio naročito kreativan: osim o Babićevim povredama, list je izvestio da se "nastradala žena nalazila u automobilu koji je bio u sredini", a "vozilo u kom je bio Babić bilo je poslednje u koloni koja se sudarila". Dakle, kolona se sudarila, a, eto, vozilo u kojem je bio Babić je tu naišlo poslednje. U nečemu što se zove Nacionalni dnevnik, a prikazuje se na TV Pinku, takođe je najviše detalja bilo o Babićevim povredama, bez ikakvog nagoveštaja ko je krivac za udes. U toku tog dana – još uvek smo u poslednjem danu januara – stizala je podrška sa svih strana nekadašnjem šefu poslaničke grupe SNS-a u Skupštini Srbije, a prenosi "Kurir": "Svima nama koji smo na točkovima glava je u torbi. Strašno je što je ljudski život izgubljen, ali hvala bogu da je izbegnuta veća tragedija" (Rasim Ljajić). "Zoki je dobar čovek i ima punu podršku od mene i u ovom groznom trenutku. Srećom je dobro prošao i verujem da će se brzo oporaviti, pa da završimo konačno taj koridor" (Milutin Mrkonjić). "Zoran da ne brine. Biće sve dobro. Da sluša doktore! Svi mu želimo brz oporavak. A zna on da ćemo kolegijum organizovati i u bolničkoj sobi, ako zatreba" (Zorana Mihajlović). "Zoran je snažan i uporan čovek koji ima divnu porodicu zbog koje se vredi boriti i živeti. Svi smo uz njega" (Aleksandar Vulin). Ono što je dodatno iziritiralo javnost – na društvenim mrežama, jer je najveći broj medija partijsko glasilo – jeste Babićeva izjava, data opet "Kuriru": "Sva sreća živ sam i još ću vas gnjaviti. Nisam životno ugrožen, ali imam prelome noge, butne kosti najverovatnije, sada se sve utvrđuje. Nalazim se u Kliničkom centru Niš i ovde su lekari i sestre predivni. Dobro sam prošao", rekao je posle udesa Babić za "Kurir". BEZ LIČNE ODGOVORNOSTI: No, preko noći se sve menja. Sledećeg jutra, načelnik Uprave saobraćajne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Nebojša Arsov izjavljuje da je uhapšen vozač koji je izazvao sudar i opisuje način na koji se saobraćajna nezgoda dogodila ("vozilo marke škoda kretalo se velikom brzinom iz pravca Niša ka Leskovcu, kada je došlo do naplatne stanice Doljevac, isto se nije zaustavilo, već je udarilo u vozilo marke opel astra, koje je bilo zaustavljeno u redu za čekanje za naplatu putarine, koje je od siline udarca nabačeno na vozilo marke folksvagen pasat, čiji je vozač u tom trenutku plaćao putarinu"), a u javnost, kako su izvestili tabloidi, "isplivava" snimak udesa sa naplatne rampe. Iako se iz kadrova sa mesta udesa može videti da naplatna rampa Doljevac ima kameru na svom krovu, u javnost je "isplivao" snimak sa nivoa puta, sa koga se apsolutno ništa ne može utvrditi – u jednom trenutku prvi vozač plaća putarinu, u narednom se na njegovom mestu nalazi slupani automobil u kome se nalazio Babić. Sve se odigralo toliko brzo da se, osim činjenice da se sudar dogodio, malo šta može zaključiti: ni kolikom brzinom se vozilo kretalo, ni da li je kočilo, ni ko je vozio, ni ko se u automobilu uopšte nalazio. Na sva ova pitanja odgovor može da dâ pomenuta kamera koja se nalazi na krovu naplatne rampe. POSLUŠNI VOJNIK PARTIJE: Bivši v.d. Koridora Srbije Zoran Babić Već po podne ministar policije Nebojša Stefanović izjavljuje da će Babić podneti ostavku na mesto direktora Koridora Srbije, da je dotadašnja istraga pokazala "da je vozilo Koridora neprilagođenom i ogromnom brzinom ušlo u pojas naplatne rampe", te da Babić "nema ličnu odgovornost, jer nije upravljao vozilom, ali da je to (ostavka), ipak, logičan potez". Sofija Mandić je na "Peščaniku" primetila da bi upravo lična odgovornost trebalo da Babića preporuči za ostavku, "ali kao što Stefanović lepo kaže, Babić ove odgovornosti u sebi jednostavno nema". Ispostaviće se i da ministar, po ko zna koji put, laže javnost Srbije: "Insajder" je saznao, što su kasnije potvrdili i Koridori, da škoda nije u vlasništvu Koridora, već bugarske firme Trejs, koja je izvođač radova na koridoru 10 u Grdelici, a da je uhapšeni vozač – zaposlen u Koridorima. Obrazloženje Koridora bilo je da je "uobičajena praksa u međunarodnim ugovorima u celoj Evropi i svetu" da izvođači radova obezbede opremu i vozila za potrebe investitora i inženjera u cilju realizacije projekta. IZVRŠENJE BEZ NAREĐENJA: Tako je moralo da se dogodi da jedna osoba pogine, pa da javnost sazna za krajnje koruptivnu praksu – da je preduzeće čiji rad Koridori kontrolišu, tim istim Koridorima po ugovoru obavezno da kupuje automobile, koji nakon završetka projekta ostaju u vlasništvu Koridora. Nije još uvek jasno zašto se Babić vozio u tim kolima, jer su ona navodno dobijena za potrebe nadzora radova, a ne za vozikanje direktora. Takođe, javnost bi mogla i da se zapita šta joj sve još nije poznato kada ovako, čim se zagrebe, pokuljaju krajnje sumnjivi i koruptivni poslovi državnih firmi. Ubrzo nakon Stefanovića, u petak predveče, javlja se i Zoran Babić. Uz napomenu koja bi u drugim okolnostima bila smešna – da se naprednjacima ne naređuje, jer oni znaju šta treba da čine – Babić je podneo neopozivu ostavku ispoljivši, čak i u ovoj situaciji, neprimeren hvalospev stranačkom gazdi: "Znanje, ali i moral, odgovornost i pre svega ljudskost i čestitost, osobine su koje u svakom od nas traži naš predsednik. I ne treba da mi kaže bilo šta. Ako me je predložio na funkciju, onda znam šta mi je činiti." Tako se saga Zorana Babića u Koridorima završila nakon smrtnog slučaja koji je izazvao njegov vozač, saga koja je počela nakon predsedničkih izbora 2017. kada je, u maju, postavljen za v.d. direktora. No, to nikako nije jedini udes, niti jedina smrt koju su ljudi iz ove vlasti ili bliski njoj izazvali na putevima Srbije u poslednjih šest-sedam godina. MOLI TE ALEKSANDAR: Dva meseca pre nego što je Babić dobio novo zaduženje, u martu 2017, Slavica Đukić Dejanović je, vraćajući se službenim vozilom sa predizbornog mitinga Aleksandra Vučića, u Grdeličkoj klisuri doživela udes i dobila prelom ruke. Agencija za borbu protiv korupcije je, iako je bilo belodano da se službena vozila (i drugi funkcioneri su se vozili po Srbiji, da bi iskazali odanost) koriste u svrhu kampanje, što je protivzakonito – blagonaklono saopštila da neće reagovati na (zlo)upotrebu službenih automobila, jer, po njihovom mišljenju, to nije kršenje zakona. Koji dan kasnije, aktivista SNS-a Milivoje Gajić je poginuo na auto-putu Beograd– Novi Sad dok je lepio plakate za vladajuću partiju. Vest o njegovoj pogibiji saopštio je lično Vučić na jednom od svojih svakodnevnih mitinga, umećući ovu informaciju između vređanja opozicije i hvalospeva samom sebi. Očevici su posle pričali da je pukom srećom izbegnuta veća nesreća, a ko je Gajića poslao da lepi plakate na auto-put, još nije poznato. Ministar Stefanović bio je dovoljno bezobrazan da izjavi tada da mu je "užasno kada sluša da ljudi pokušavaju da na nesreći jednog čoveka, jedne porodice izgrade neku vrstu političkog napada da li na SNS, da li na Vučića, da li na bilo koga drugog", a na pitanje novinara da li je postojao nalog stranke da se plakati lepe na tom mestu, Stefanović je rekao da je "čovek lepio plakate", "da nije činio nikakvo krivično delo" i da se "dogodila nesreća". U novembru 2018. teško je povređen potpredsednik skupštine i poslanik SPS a Đorđe Milićević, kada je škoda u kojoj se vozio sletela sa puta i udarila u podzid na regionalnom putu Ub–Slovac. Milićević je nakon udesa bio u teškom stanju, a njegov vozač je zadobio prelome obe noge. U decembru 2017, ministar Zoran Đorđević je jurio da stigne na predizborni miting u Kostolcu, kada je vozilo u kom je bio sletelo sa puta i nekoliko puta se prevrnulo. Ministar nije bio povređen i stigao je na miting, dok tri njegova saradnika nisu bili iste sreće i završili su u bolnici sa lakšim povredama. U novembru 2014, službeni audi ministra Aleksandara Antića sleteo je u kanal pri povratku iz Kladova. Niko nije bio povređen. U decembru 2013, vozilo ministra Vanje Udovičića je pod uključenom rotacijom prilikom preticanja udarilo vozilo iz suprotnog smera. Ni ovde nije bilo povređenih. Napokon, ili najpre, u julu 2013. sin vlasnika TV Pinka Željka Mitrovića, Aleksandar, vozeći džip BMW X5, udario je vozilom 17-godišnju Andreu Bojanić. Mitrović mlađi je pobegao sa mesta udesa, da bi se nakon nekoliko sati pojavio u policiji sa svojim ocem i advokatom. Aleksandar Mitrović bio je optužen za teško delo protiv bezbednosti javnog saobraćaja, u sticaju sa krivičnim delom nepružanja pomoći licu povređenom u saobraćajnoj nezgodi, ali je u januaru 2015. viši tužilac Vera Stanić odlučila da ga ne goni za to što nije pružio pomoć pregaženoj Andrei, uz cinično obrazloženje da je devojka ostala mrtva na licu mesta. U oktobru 2018, otac pokojne Andree se pojavio na Pinku i izjavio da se ime njegove ćerke zloupotrebljava u političke svrhe, te da je Željko Mitrović "održao reč" jer nije uticao na tužilaštvo i sud. Prema njegovim rečima, slučaj je tada bio na "superveštačenju na saobraćajnom departmanu u Novom Sadu". U decembru 2018, glavni urednik lista "Danas" objavio je SMS koji je, po njegovim rečima, tog jula 2013. uputila urednicima medija Suzana Vasiljević, savetnica za medije predsednika Aleksandra Vučića. U SMS-u je pisalo: "Moli te Aleksandar samo da ne budeš previše grub prema Željkovom malom. Ako nije problem. Hvala!" Radmilo MARKOVIĆ, VREME

Nasilna smrt dvojice mladića ujedinila je ljude u Bosni i Hercegovini nadilazeći pritom krute etničke linije. Da li je moguće da se nešto konačno pokreće u podijeljenoj balkanskoj državi? * Nasilna smrt dvojice mladića ujedinila je ljude u Bosni i Hercegovini nadilazeći pritom krute etničke linije. Da li je moguće da se nešto konačno pokreće u podijeljenoj balkanskoj državi? Kada razmišljamo o čudima i Bosni, prva asocijacija koja tu iskače je pojava djevice Marije prije nekoliko decenija u Međugorju – događaj koji je doveo milijune hodočasnika na to područje. Međutim, prije tjedan dana, u Banjoj Luci, glavnom gradu srpskog dijela Bosne („Republike Srpske“), a potom i u drugim bosanskim gradovima, dogodilo se mnogo veće i važnije čudo. Čudo nisu izbori koji su se održali ove nedjelje. Kao i obično, bosanski izbori (sa svim popratnim nepravilnostima) bili su obilježeni apatijom i ravnodušnošću, i upravo su potvrdili trodijelnu podjelu države po etničkim linijama. Danas, srpski dio sve više djeluje kao suverena država, dok u muslimanskom Sarajevu napreduje islamizam, što pokazuje, između ostalog i to da je tamo sve teže dobiti pivo u restoranu ili baru. U međuvremenu, u cijeloj BiH cvjetaju specifični oblici JPP-a (javno-privatnih partnerstava): lokalne političke elite isprepletene su polu-legalnim privatnim poslovima, njihova vladavina legitimirana je kao ona zaštitnika etničkih entiteta (Bosanaca, Srba, itd.) protiv „neprijatelja“. U takvoj situaciji gdje je siromaštvo posvuda i mladi migriraju u zapadnu Europu u potrazi za poslom, nacionalizam buja i obrana nacionalnog identiteta lako dominira nad ekonomskim pitanjima. Lekcije iz prošlosti Problem s kojim se suočava Bosna najbolje ilustrira ono što se prije nekoliko godina dogodilo u Hrvatskoj. Tamo su bila najavljena dva prosvjeda. Sindikati su pozvali na prosvjed protiv eksplozije nezaposlenosti i siromaštva (što su osjećali obični ljudi). U isto vrijeme, desničarski nacionalisti najavili su okupljanje kako bi prosvjedovali zbog ponovnog uvođenja službenog statusa ćirilice u Vokovaru (zbog srpske manjine onamo). Na prvom prosvjedu se naravno skupilo nekoliko stotina ljudi, dok je drugo okupljanje privuklo preko 100 000. Iako je za običnog čovjeka siromaštvo bilo mnogo veći problem od prijetnje ćirilice, sindikati nisu uspjeli mobilizirati masu. Vispreni komentatori žele evocirati takve priče kako bi cinično ismijali ljevičarske tvrdnje kako bi naš cilj trebao biti poraziti lokalni nacionalizam i dovesti do transnacionalne koalicije onih kojima manipuliraju i koje iskorištavaju vladajuće etničke elite. Strpljivo objašnjavaju kako je, posebno na području kao što je Balkan, „nerazumna“ etnička mržnja isuviše duboka da bi bila pobijeđena „racionalnim“ ekonomskim interesima – što znači transnacionalnu koaliciju eksploatiranih, čuda koje se nikada neće dogoditi. Pa ipak, odjednom se čudo dogodilo. Čineći Međugorje blijedom usporedbom. Ljudska cijena David Dragičević, mladi srpsko-bosanski haker, nestao je u noći između 17. i 18. marta ove godine, a njegovo tijelo pronađeno je u blizini Banje Luke 24. marta; bilo je jasno iz njegovog unakaženog tijela da je ubojstvu prethodilo brutalno mučenje. Od 26. marta, održavani su protesti na glavnom trgu u Banjoj Luci, u organizaciji njegovog oca Davora pod nazivom „Pravda za Davida“. Policija je Davidovu smrt proglasila samoubojstvom, a tek nakon jakog pritiska javnosti počelo ju se istraživati kao slučaj ubojstva, ali još uvijek bez rezultata. Na kraju je postalo jasno da je David otkrio tragove korupcije i druge kriminalne radnje vladajuće klike. Zato je morao nestati. Prije tjedan dana, neprekidni protesti eruptirali su u veliko masovno okupljanje, s desecima hiljada sudionika i desecima autobusa koji su doveli ljude iz cijele Republike Srpske u Banju Luku. Vladajuća klika je panično reagirala: hiljade policajaca kontrolirali su ulice i blokirale ulazak u grad. Sada dolazi pravo čudo. Neočekivano, u prekrasnom prikazu trans-etničke solidarnosti, slični skupovi održani su u drugim bosanskim gradovima gdje su muslimani većina. U Sarajevu, glavnom gradu Bosne, stotine ljudi tražili su pravdu za sličan slučaj koji se dogodio u njihovoj sredini: smrt Dženana Memića, koji je nestao u noći između 8. i 9. februara 2016., a koja nikada nije ozbiljno istražena, iako je i na njegovom unakaženom tijelu bilo tragova mučenja. Zajedno sami Prosvjednici u Banjoj Luci, Sarajevu i drugim bosanskim gradovima razmijenili su poruke i pokazali solidarnost prevazilazeći etničke podjele, budući svi dijele istu sudbinu kontroliranu od strane korumpiranih JPP elita. Konačno su postali svjesni da prava prijetnja ne dolazi iz drugih etničkih skupina, već od korupcije u vlastitoj, i da se mogu riješiti tog zločudnog tumora samo djelujući zajedno. Onda se dogodilo nemoguće i „nezamislivo“ (za cinične realiste). Naravno, ne treba očekivati previše od takvih eksplozija. Sličan trans-etnički pokret protiv ekonomskog siromaštva već se dogodio prije nekoliko godina, u ehou arapskog proljeća, i postupno je iščezao. Međutim, vatra i dalje tinja ispod površine, a ta je vatra jedini znak nade u Bosni. U tom slučaju ponovno se potvrđuje istinitost stare izjave Abrahama Lincolna: Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme. https://www.rt.com/op-ed/440974-zizek-bosnia-balkan-croatia/ http://www.prometej.ba/clanak/prijevodi/slavoj-zizek-tragicne-smrti-nadahnjuju-bosansko-cudo-3638

O mučeničkoj smrti učenice Milice Kostić pre 43 godine u Kruševcu, pisali smo i diskutovali i na stranicama našeg Foruma više puta. Javnost je u tadašnoj SFRJ nepodoljeno bila zgrožena nad monstruznošću razbojnika koji su imali nameru da siluju tadašnju učenicu kruševačke Medicinske škole, ali je sam čin Miličin, koja je da bi se otrgla od napasnika skočila sa 11-og sprata jednog kruševačkog solitera izazvala disonantne tonove u javnosti. Vašoj pažnji, kao zanimljivost u moru tada podeljenih stavova (crkvena javnost nasuprot tzv. društvene elite) preporučujemo reportažu iz "Glasa Koncila" (GK) iz 1974. godine, iz pera urednika tog lista, inače grkokatoličkog sveštenika Živka Kustića, koji je za taj list napravio reportažu o stradanju Miličinom... MILICA KOSTlĆ — ŠUMADIJSKA „MARIJA GORETTI“ SAMOUBOJSTVO ILI MUČENIŠTVO? MILICA KOSTIĆ, 16-go­dišnja uče­nica medi­cinske ško­le u Kruševcu, skočila je 2. rujna s jeda­naestog ka­ta boreći se protiv silo­vanja. Je li to bilo sa­moubojstvo ili mučeništvo? Kuka­vičluk ili ju­naštvo? Na tragu tog slučaja naš reporter (pater Živko Kustić, grkokatolički sveštenik i dugogodišnji urednik GK-prim.prir.) li­sta stare zapise i po­hađa Miličin dom i grob. Ono što Je učinila Milica Kostić, osamnaestogodišnja učenica medicinske škole u Kruševcu 2. rujna ove godi­ne u 10 sati, uzbudilo je ci­jelu našu javnost, pokrenulo ankete i okrugle stolove, o tome još pišu novinari i stručnjaci, a očekuje se i zna­čajan sudski proces. Djevoj­ka je skočila s jedanaestog kata velike kuće u središtu grada da bi izbjegla silova­nje, u stanu u koji je bila na prijevaru domamljena. Pala je na platno razapeto nad stolovima restauracije u pri­zemlju, te se nije na mjestu ubila, nego je živjela u bolnici još oko dvadesetčetiri sata. Tako je bilo moguće čuti i zabilježiti nekoliko nje­zinih rečenica koje mogu osvijetliti događaj i motive njezina skoka. I nakon svega u javnosti, u tisku i na tele­viziji ostaje otvoreno pitanje: je li Milica junakinja ili zbunjena djevojka sa sela ko­ja je pobjegla u smrt jer ne bi mogla podnijeti sramotu? Je li Milica samoubojica Ili mučenica? Je li je u smrt natjerao kruti starinski patrijarhalni odgoj, po kojemu djevojka kojoj je oduzeto djevičanstvo gubi svaku vri­jednost, ili je svjesno i ju­nački protestirala protiv po­nižavajućeg nasilja i postala znak borbe za pravdu slobo­du i dostojanstvo žene u na­šem društvu? Pitanje je u biti crkveno. Ako je izvršila samoubojstvo, jedva bi smjela dobiti crkve­ni pogreb; ako se po cijenu života oprla nasilju i posvje­dočila slobodu kreposti, tre­balo bi njoj u čast crkve po­dizati. Da li se djevojka morala ubiti? Tim se pitanjem stručnoteoloski pozabavio nitko drugi nego najglasovitiji naučitelj prvog tisućljeća Crkve, sv. Augustin, negdje oko godine 410. poslije Krista, dobrih 15 stoljeća prije podviga Milice Kostić. U svom najpoznati­jem djelu „De civitate Dei“ u prvoj knjizi, u poglavlju 25, Augustin najodlučnije tvrdi da nema smisla vršiti samoubojstvo da bi se izbje­glo silovanje, jer djevojka ili žena koju drugi nasilno uzme nije time ništa sagriješila, kao što ne bi sagriješila da joj taj nasilnik slomi ruku ili nogu. To će u 13. stoljeću još preciznije reći najglasovitiji naučitelj drugog tisućljeća Crkve, sv. Toma Akvinski. Čak i kad bi se djevojka bo­jala da bi u silovanju mo­gla osjećajno popustiti i pri­hvatiti grešnu nasladu, ne bi se smjela preventivno ubiti. Jer je svjesno samoubojstvo golem grijeh koji čak ne ostavlja vremena za obraća­nje, dok je ono drugo samo opasnost u koju se ipak ne mora upasti. I uopće nikad nije slobodno činiti jedan gri­jeh da bi se izbjegao drugi. Stoga Augustin veliča one kršćanske žene koje su pod­nijele silovanje, makar nakon toga morale podnositi neo­pravdani prezir okoline. To je, po Augustinu, znak da su zrelo i hrabro prosudile što je važnije, da su spremne pod­nijeti poniženje radije nego kukavički pobjeći od života. No, i Augustin kao i svi kr­šćanski mislioci drži da se napastovana žena mora bra­niti od napasnika, da smije u toj obrani izgubiti i život; iako nije dužna opirati se do smrti. Opre li se do smrti, postaje mučenica. To je kla­sičan slučaj mučenica sv. či­stoće kakva je bila poznata talijanska djevojčica Marija Goretti koju je mladić probo nožem zbog toga što se nije htjela prepustiti. Izgleda da bi se logika sv. Augustina, primijenjena na slučaj Milice Kostić, složila s logikom dra Mladena Kostića, psihologa u beogradskom savjetovalištu za omladinu, koji kaže: „A meni je strašno žao što je jedna djevojka mrtva zbog predrasuda. Zbog predrasuda, da je djevojačka čast vred­nija od ljudskog života.“ Ipak - mučenica Međutim, Augustin nije se­be smatrao tolikim mudracem da bi se suprotstavio uvjerenju naroda koji je već onda neke djevojke koje su postupile poput naše Milice štovao kao svete mučenice. Stoga Augustin u slijedećoj, 26. glavi piše: „Ali, vele da su se neke svete žene u vremenima pro­gonstva bacale u rijeke da bi Izbjegle nasrtaje na svoju stidljlvost. I tako su umrle, a njihovo se mučenlštvo naj­svečanije slavi u cijeloj Cr­kvi. O takvima se ne usuđu­jem na svoju ruku suditi. Jer ne znam, nije li sam Bog dao da Crkva, na temelju vjerodostojnih znakova, shvati da treba slaviti njiho­vu uspomena. Može biti da je tako. Jer one možda nisu onako postupile po ljudskoj zabludi, nego po božjem na­dahnuću ...“ Te nas Augustinove riječi upućuju da prije svega vidi­mo što se zapravo dogodilo i što svijet u Kruševcu, krš­ćanski narod po selima ispod Kopaonika i na asfaitu naglo procvalih šumadijskih grado­va o svemu tome misli. Službena Crkva nije se, na­ravno, još izrazila o Miličinim krepostima, ali joj je bez imalo krzmanja dala crkveni pogreb. Svećenik Miroslav Stefanović, paroh njezine ro­dne parohije svetoga Arhanđela Mihajla u Dupcima kraj Brusa, održao je nad otvore­nim grobom dirljiv govor u kojemu je pohvalio njezinu vjernost i izrazio uvjerenje da je Bog primio njezinu dušu. I njezin biskup, žički epis­kop preosvešteni Vasilije, go­voreći ovih dana na posveti jedne crkve u tom kraju, proslavio je njezino junaštvo i u ime Crkve oštro osudio nemoral koji vodi u nasilje, koji ugrožava čast i dosto­janstvo čestitih djevojaka ka­kva je bila Milica. Djevojke iz cijelog onog kraja pred novinarima, pred televizij­skim kamerama i u privat­nim razgovorima govore o Milici kao o svojoj junaki­nji, a starije se žene pobo­žno križaju, govoreći da se Milica posvetila. Tu bi veliki Augustin prignuo glavu i s poštovanjem se poklonio glasu naroda i Crkve, koji je redovito glas Božji. I zacijelo bi pošao tragom događaja, brižno sakupljajući činjenice i izjave. Željeli bismo vjerovati da će baš tako postupiti nadležna crkvena vlast. Jer Crkva, sakramentalna Crkva, koja zna da joj je Bog povjerio naviještanje Evanđelja i kršćanski život u onom narodu, ne može ostati ravnodušna pred znakovima koje, što je i mo­guće i vjerojatno, Bog podiže pred očima ovoga naraštaja. A nama je, u okvirima ovog Izvještaja, moguće samo pabirčiti po novinama i iznijeti dojmove iz susreta s Miličinim krajem, njezinom rodbi­nom i Crkvom. Izabrala je — slobodu Prvi i doista izvrstan no­vinarski izvještaj našli smo u „Ilustrovanoj politici“ od 10. rujna pod naslovom „Drh­tala je kao srna“. Tu su doslovno prenesene posljednje riječi Milice Kostić koje je izgovorila pred kirurgom drom Petrom Mašićem i di­plomiranom pravnicom Olgicom Filipović. Milica je re­kla: „Zamolio me da mu pozo­vem devojku. Pošli smo lif­tom do jedanaestog sprata. Rekao mi je: zvoni i traži Draganu. Lepo me je zamolio i dopalo mi se što se boji ro­ditelja svoje djevojke. Jedan dečak je otvorio vrata i re­kao: „Uđi, Dragana se če­šlja.“ Navalili su na mene... Hteli su mi telo. Hteli su da iščupaju srce. Da me osramo­te i da mi oduzmu sve što imam. Spas sam našla u ambisu. Zaplivala sam i, evo me, čika Pero. Sad sam slo­bodna“ Milica se očito nije htjela ubiti, nego pobjeći, obraniti se, makar uz cijenu smrti. I istraga je ustanovila da je Tomislav Nikolić, dvade­setogodišnji automehaničar bez zaposlenja, toga jutra pred izlogom robne kuće u Kruševcu pristupio Milici i zamolio je da mu iz stana na jedanaestom katu pozove njegovu djevojku, da se on ne usuđuje sam je pozvati, jer da su joj roditelji vrlo stro­gi. Zanimljivo je i tipično za mladi svijet u Šumadiji, a ta­kođer vrlo značajno za pitanje kojim se ovdje bavimo, da Milica prihvaća na ulici razgovor s nepoznatim i da mu je odmah spremna kole­gijalno pomoći. Očito nije ri­ječ o nekoj patrijarhalnoj za­tucanosti, kako bi to htjeli neki od stručnjaka koji su se javili u novinama i na tele­viziji. O tome najautentičnije svjedoči mladi advokat Gradimir Moskovljević, koji se dobrovoljno prihvatio da pred sudom zastupa Miličinu obitelj („Politika“ 28. rujna). On kaže: „Dobro poznajem te seoske mladiće i djevojke, jer sam i ja iz tih sela pod Kopaonikom. To nisu devojke koje se pasiviziranjem, povlačenjem od sveta čuvaju od susreta sa mladim ljudima i tako čuva­ju svoju djevojačku čast. One su slobodne, otvorene i osejćaju se ravnopravnima s mu­škarcima da polemišu o sve­mu. Ali, one ne flertuju, one cene dostojanstvo devojke i nije, dakle, neobjašnjivo što je ova devojka tako završi­la.“ U članku iz kojeg uzimamo taj citat Poliitkin komenta­tor Ž. Todorović jasno svje­doči da je Milica „platila ži­votom cenu svoga ljudskog dostojanstva“. Žrtvovala se za mnoge Spomenuti članak u „Ilustrovanoj Politici« naglašava da je više djevojaka nastra­dalo u tom stanu u kojem se ugnjijezdila grupa obijesnih nezaposlenih mladića. To u Kruševcu nije bila tajna, ali djevojke su šutjele skrivajući sramotu, i organi SUP-a bili su nemoćni. U članku doslovno stoji: „Ko zna koliko bi to trajalo. Ko­liko bi čestitih devojaka po­srnulo i dokle bi trajalo or­gijanje obesnih i besprizor­nih kruševačkih siledžija da tog kobnog dana nije u „Ru­bin“ (tako zovu visoku zgra­du iz koje je Milica skočila — op. Ž. K.) zakoračila Milica Kostić, čestita devojka, dobra učenica, koja je imala hra­brosti da se nasilnicima su­protstavi najdražim što je imala — životom.“ Tako novinar Milorad Dobrić izražava uvjerenje da je Milica svojim junaštvom po­služila mnogima, spriječila nova nasilja. I predsjednik Skupštine Kruševca Radomir Micić u istom smislu kaže: „Naš grad ima snage da se suprotstavi svakom koji po­teže na slobodu našeg građa­nina, na čast naših kćeri i devojaka, na mirnu igru naše dece. Dogovorili smo se da ovaj nemio slučaj brzo okon­čamo, jer nas je smrt naše omladinke Milice Kostić po­tresla. Mi se stidimo zbog siledžija, ali se u isto vreme ponosimo što imamo takve devojke.“ O Miličinoj skromnosti i poštenju govorila je Stojanka Lukić, direktor medicinske škole, a Miličin razrednik profesor Miloš Antić spomi­nje kako Milica nije mogla poći s razredom na nagradnu ekskurziju, ali ničim nije odala da je razlog neimaština. Lijepo i ponosno umiranje Značajno svjedočanstvo da­je kirurg dr Radoslav Marjanović: „Milica Kostić je bila kod nas na praksi i svi smo je poznavali kao da je bila u radnom odnosu. Bili smo obavešteni da je neka djevojka bežeći od opasnosti da bude obeščašćena, potražila spas, slobodu u bezdanu. Ne mogu da vam opišem naš re­volt i ogorčenje. U isto vreme bili smo ponosni što imamo takve omladinke. Kad sam čuo da je to Milica, učinilo mi se kao da je moje dete. Svi smo plakali. A samo da znate kako je bila tih poslednjih trenutaka lepa. Dr­htala je kao srna. Iz zenica joj je zračio neki ponos, za­dovoljstvo. A znali smo da je smrt blizu. I kamen bi tada proplakao...“ To svjedočanstvo o pobjed­ničkom ponosu pred samu smrt, o produhovljenoj lje­poti posljednjih trenutaka, navodi nas da se sjetimo ka­ko vjernici u mnogim mje­stima Srbije rado ističu slične promjene na licima tvojih umirućih, vjerujući da to oni već doživljavaju početak vječnosti. Tragom „patrijarhalnog“ odgoja Beogradske „Večernje no­vosti“ od 20. i 21. rujna do­nose izjave pravnika, psiho­loga i kriminologa o Miličinu slučaju. Prvi članak nosi naslov „Milica na savesti“, a drugi „Junak naše krivice“. Opazili smo da neki stručnja­ci počinju više Ili manje iz­ravno okrivljavati patrijar­halan „seoski odgoj“ koji je Milicu natjerao u smrt, a mo­gla je ostati živa. Uz vrlo vrijedne izjave o potrebi da naše društvo mladi naraštaj ne samo naobrazuje nego i humano odgoji, o potrebi da se oštrijim pravnim mjerama stane na kraj siledžijama na­šle su se tu i riječi: „Siledžije koje su učestvo­vale u tragičnom događaju u Kmševcu stekle su potcjenjivački stav prema ženi u pa­trijarhalnoj sredini. Pod pri­tiskom iste te sredine Milica je morala da izabere smrt. I sada društvo veličajući nje­nu smrt, želi da učvršćivanjem baš patrijarhalnih sta­vova — reši problem. To je nemoguće.“ Te i takve izjave, dale su nam naslutiti da netko želi unaprijed spriječiti veličanje „patrijarhalnog“ odgoja koji je Milica primila u svojoj ro­dnoj kući. Objavljeni snimci s Miličina sprovoda u Strojincima kao da su izbjegli ne­ke detalje. Brzo smo sazna­li da je Miličina obitelj tra­žila i dobila crkveni pogreb, da je Milica bila krštena, da je bila — po svemu sudeći — kršćanka. Pošli smo pred­stavnicima Pravoslavni Crkve u onom kraju. Živa i tiha Crkva Već obična vožnja po šumadijskim cestama pokazuje da je Crkva na svoj način ondje živo prisutna. Na autobusnim stanicama i po seoskim putovima često susre­ćemo jednostavne svećenike u propisnim, ali nimalo nje­govanim mantijama, tvrdih pučanskih lica uokvirenih bradama koje ne računaju na kozmetiku. Male crkve po­svuda su uredno obnovljene. Vjerski život naročito buja na grobljima na kojima se rođa­ci zajedno sa svećenikom vi­še dana nakon sprovoda sa­staju na molitvu; i gdje su grobovi bez križa zaista rije­tki. Čak su i gradske ulice vidno označene osmrtnicama na kojima se, uz rijetke iz­nimke, ističu masno otisnuti križevi. Ali, izravni susret sa svećenicima odmah nam po­kazuje da je ta Crkva neka­ko svjesno tiha i vrlo strogo organizirana; svaki svećenik kojemu se obraćamo uljudno nas prima i odmah upućuje na svog pretpostavljenog. Ni­tko se ne lakomi davati izja­ve za javnost. Ali, iz očiju progovara nepokolebana vjera i neizrečeno bratsko po­vjerenje. Da, organiziranog vjeronauka nemaju. Drže da im to nije ostvarivo. Da, nisu još poduzeli značajnije litur­gijske reforme, ali znaju da njihov narod vjeruje. Koliko god to neobično zvučilo, su­sreli smo diljem Srbije više mladića i djevojaka, mladih intelektualaca, koji rijetko idu u crkvu, koji nisu primi­li gotovo nikakvu sustavnu vjersku pouku, ali bez imalo krzmanja tvrde da su pravo­slavni hrišćani i da vjeruju u Boga, upravo u Isusa Hrlista. I da se toga nikada neće odreći. U Kruševcu uz Sabornu cr­kvu sv. Đorđa, u parohjjalnom domu uz arhijerejskog namjesnika, protu Radovana Savića nađosmo više sveće­nika. Dvojica sasvim mladi. Malo riječi, mnogo srdačno­sti. Rekoše nam da su Strojinci u okviru susjedne Žlčke eparhije i da je ondje u Dupcima paroh Miroslav Stefanović. Duh svetog cara Lazara Kruševac se doista naglo razvio, ali čini nam se, da mu je srce još uvijek u spome­niku koji podsjeća i na cara Lazara koji je odande krenuo u Kosovsku bitku. A narodna pjesma zna da Lazar nije mo­rao pasti, da se mogao priklo­niti jačem „carstvu zemaljskome“, ali da se radije pri­klonio „carstvu nebeskom“. I žena mu carica Milica imala je vjerske snage da nakon katastrofe s više obudovjelih plemkinja osniva manastire koji još uvijek zrače, i ne sa­mo iz prošlosti. Ime Milice, vrlo često u tom kraju, nosi­la je i naša junakinja. Putem prema Strojincima ljudi, koje usput pitamo za smjer, upozoravaju nas na mjesto kod Jankove klisure gdje se vojska pred Kosovo pričestila. „Da nije vjerovala, ne bi to učinila“ U Dupcima brižno obnov­ljena mala crkva na kojoj se vidi slika nadvojvode nebe­skoga Arhanđela Mihajla. Zvonik je skucan od nekoli­ko starih greda. Župnika ne­ma kod kuće, ali nas popadija srdačno prima, a bistra kćerkica brzo u kancelariji pronalazi koncept tatina go­vora nad Miličinim grobom da nam ga zanosno pročita. Daju nam jednog znanca da nas povede u Strojince. Selo malo, na koja dva kilometra od crkve, siromašno, ispod groblja na brijegu. Miličinu majku Slavku nađosmo pred kućom u poslu. Sitna mrša­va radna žena, suze su već presahle u suhom grču lica, ruke kao same od sebe nešto posluju. Mislimo na Jugovića majku, nemamo snage kopati po tom tvrdom srcu. Pi­tamo je kako je Milicu ot­hranila i odgojila. Slavka širi ruke preko svoje sirotinje, govori o žuljevima, o kupina­ma koje je brala i prodavala zajedno sa svoje četvero dje­ce, tri kćerke i sinom. A odgojila je Milicu, naravno, kr­šćanski, u poštenju. Oni su kršćani, slava im je sveti Đorđe, idu u crkvu koliko mogu, o Uskrsu na pričešće, Kada ponovim pitanje jeli Milica bila vjernica, majka me čudno gleda, a jedan od rođaka koji su nam prišli kratko kaže: „Da nije verovala, ne bi to učinila.“ I gle­da me čovjek nekako čudno, nije čuo da sam svećenik, pa čudeći se što se neki novinar raspituje o njihovoj vjeri i blagdanima, kaže: „Eto, kao što vi službenici imate svoja praznike, tako i mi hrišćani imamo svoje slave i blagdane.“ Miličin brat Milomir, neobrijan u znak žalosti, zna, kao i majka mu Slavka, da smo došli preko svećenika. Iznosi nam veliku Millčlnu sliku, a zatim dršćući vadi iz ormara kućnu svetinju, dio Millčine odjeće, jednostavne plave hlače koje su nasilnici počeli parati i u kojima je Milica skočila kroz prozor. Kaže nam da će dvanaestog oktobra, u subotu, biti na grobu četrdesetdnevni crkve­ni pomen. Datum provjerava iz malog crkvenog kalendarića koji stoji na polici. Kalendarić je siguran znak da je kuća vjernička, da u nju re­dovito dolazi svećenik, a nje­gove izmašćene korice poka­zuju da se često upotreblja­va. Na kućnom zidu kraj ulaznih vrata vide se izresci iz novina, ističe se naslov: „U smrt zbog časti.“ U sobi na zidu na počasnom mjestu sveta slika, ikona. Serum protiv smrti Penjemo se do groblja. Brat nam pokazuje Miličin križ među mnoštvom vijenaca škola i drugih organizaci­ja. O križ je obješen ručnik; djevojački je sprovod poput svadbene povorke. Na susjed­nom, još svježijem grobu iz­nad križa leprša na štapu trobojnica kojoj je u bijelo polje ušiven veliki crveni križ. Valjalo bi doživjeti je­dan takav sprovod. Odlazeći saznajemo da će se dvanaestog listopada naći nad Miličinim grobom, uz rodbinu i svećenike i srodnike i više grupa đaka iz raznih, čak vr­lo udaljenih škola. lako ni u susretu sa žičkim episkopom Vasilijem nismo mogli sa­znati kako će se Crkva dalje angažirati u ovom slučaju, očevidno ja da Millčino ime već postaje znak za mnoge mlade ljude, ne samo za vjer­nike nego na isti način za sve one koji vjeruju u ljudsko dostojanstvo, u ljepotu i ple­menitost mladenačke ljubavi, te ljudske i kršćanske vrije­dnosti za koje vrijedi živjeti, a također umirati, kad na­stupi trenutak – mi bismo re­kli: vazmeno-misterijski tre­nutak, da se jedino smrću može usmrtiti smrt, kako to kroz stoljeća odjekuje u uskr­snom troparu Istočne Crkve, u pjesmi koju ondje zna pje­vati svaki vjernik: „Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh život darovav“ (Krist je od mrtvih uskrsnuo, smrću je smrt usmrtio, mrtvima ži­vot darovao). Bez obzira na neposredno rezultate suđenja nasilnici­ma, Miličina smrt već djelu­je kao serum protiv zla, već budi nove nade za novo shvaćanje ljubavi i života. Živko KUSTIĆ Glas Koncila, broj 20., 6. listopad 1974. godine View full Странице