Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'skoro'.
Found 3 results
-
Skoro 20 odsto zaposlenih ima platu do 25.000 dinara Izvor: N1 Autor teksta: Vojislav Stevanović Najveći procenat zaposlenih u Srbiji, gotovo 20 odsto prima zaradu u visini od 20.000 do 25.000 dinara, a dve trećine prima manje od prosečne plate, pokazuju podaci Republičkog zavoda za statistiku za novembar 2017, obračunati po novoj metodologiji izračunavanja prosečnih zarada. Republički zavod za statistiku predstavio je danas podatke o platama u Srbiji, izračunate na osnovu nove metodologije. Ključna razlika u merenju je što se do sada poslodavci u anketi slali podatke koliko su radnicima isplatili para za određeni mesec. Sada se iz Poreske uprave dobijaju podaci o obračunatim platama i može da se vidi ono što se ranije pretpostavljalo. Tako na primer, podaci za novembar 2017. pokazuju da između stare i nove metodologije u obračunu plata ima razlike. Prema novom prosečna zarada u 2017, iznosila je 46.600 dinara, 2,7 odsto manje nego kada se računala po staroj metodologiji. U zavodu za statistiku kažu da razlike nisu značajne. Izvor: N1 TAGOVI: PROSEČNA PLATA
-
Rođen je u Upsali, u Švedskoj. Otac mu je bio pastor. Bio je osetljiv dečak. Kada bi se noću pomokrio u krevet, otac ga je zatvarao u orman. Ona je rođena u Tokiju. Mlada medicinska sestra, stidljiva Japanka, prišla je njenoj majci i šapnula: Sa jedanaest godina, on je metalne vojnike zamenio za detinju igračku, dirljivo lep model teatra, laternu magiku…Tu je našao spas. Tako je podneo detinjstvo, majčinu zaljubljenost u mladog pastora, njene drhtave ruke dok ujutu postavlja doručak, tihi plač oca koji je moli da ne odlazi. Govorimo o Ingmaru Bergmanu, koji je uz Andreja Tarkovskog najveći filmski reditelj dvadesetog veka, i o Liv Ulman, najvećoj norveškoj glumici. O njihovoj ljubavi i kratkom braku, iz koga imaju kćer Lin, mnogo je pisano, uglavnom plitko i površno. O njihovom pedesetogodišnjem prijateljstvu, veoma malo. O tome je indijski reditelj Diraj Akolkar 2012. snimio dokumentarni film „Liv i Ingmar“. Film je snimljen posle Bergmanove smrti. Preminuo je na ostrvu Faro, tamo gde je sve i počelo. Poljupci Ona ima onu sjajnu, snažnu lepotu koja leži otvorena pred njim, kadifena školjka severa. Preko noći oboje imaju košmare. Snimanja teku besprekorno. Onda ona lovi njegov tamni pogled dok čita knjigu između kadrova. U potpunoj je magiji apsolutne potčinjenosti njegovom zastrašujućem daru. Kada nakratko ode do Norveške, stižu pisma… Ona se ne vraća, preplašena. Noću zuri u plafon i pita se da li je ona glumica u velikom filmu koji režira ljubav, a čiji scenario joj nije poznat. Ima tahikardiju srca, ali i anticipaciju duše. Duša zna. Noću sanja zvona, u koja anđeli ostavljaju svoje zavetne haljine. On dolazi po nju. Krici U braku su. Plamti leto. Srećni kao deca igraju se na ostrvu. Zakopavaju novac. Uveče zovu duhove sa kartama, na severnjački način. Duhovi im neprekidno poručuju: Liv veruje. Ostale joj glumice šapuću da celu igru Ingmar namešta…Ne prestaje da režira. Na početku, čini joj se da je Bog taj koji sanja film, u kome ona igra sa njim. A onda shvata da je ona glumica u snu Ingmara Bergmana. Ali ne više i u sopstvenom. Na snimanju, Ingmar joj je davao rediteljska uputstva da priđe što bliže požaru. Puštao je da vidi filmsku ekipu samo sredom. Ujutru je lovila sebe kako pokušava da na licu oformi nešto kao osmeh. I ona odlazi. U avionu drži dete i piše očajnička pisma prijatelju glumcukoji takođe leti sa njom. Pisma su kao užareno ugljevlje bola. Njen prijatelj ne želi da ih iko vidi i trpa ih u usta i žvaće. Na aerodromu je videla neke ljude sa transparentima. Mislila je da su to demonstracije. Bile su to njene prijateljice. Nosile su transparente na kojima je pisalo:“Život se nastavlja, Liv! Dobro nam došla!“ Opet je plakala. Opet i opet. Bergman je ponovo došao po nju. Ovoga puta se nije vratila. Šaputanja „Možda možemo da nastavimo zajedno“, stizali su glasovi sa ostrva Faro, ali nisu mogli. Blizina prži. No, nekim neobičnim čudom, strast između njih se ne razvija u mržnju, nego u prijateljstvo. „Gradila sam taj most. Bilo je beskrajno teško. Razgovarao je kćerkom Lin telefonom, ona je imala četiri godine. Pitala ga je da li može da dopuzi do nje telefonskim kablom. Upinjala sam se da se ne rasplačem pred detetom“ Liv odlazi u Holivud, snima sa drugim rediteljima, ali njoj se čini da svi filmovi bez Ingmara predstavljaju filmsku traku koja gori i pretvara se u pepeo pred njenim očima. Noću misli o tome kako je prljav uspeh. Seća se reči Hane Šigule da Holivud nije mesto za žene koje imaju četrdeset godina i člansku kartu biblioteke. Ona nema četrdeset, ali je već radila sa najveći. (Mada je sam Bergman tvrdio da je najveći od svih – Tarkovski.) Od Bergmana je naučila toliko toga. Između ostalog i to da između slave i umetnosti gotovo nikada nema jednakosti. Odlučuje da se vrati. Nastavljaju saradnju. Kao prijatelji. Jedne noći, ona odlazi na njegova vrata i kuca da mu kaže da je sve sada stvarno gotovo. Njemu se učinilo da je besna, iskočio je od straha kroz prozor i pobegao u šumu. Nije smeo da otvori. Oboje su nastavili mnogo da rade. Ipak, nju su stalno pitali novinari kako je to raditi sa Bergmanom. Žalila mu se. On je odgovorio: “I ti si deo filma. Moj omiljeni Stradivarijus.“ Tokom snimanja, kada se kadar završi, a kamere ostaju uključene još nekoliko minuta, ostaje snimak Bergmana kako joj prilazi i miluje je po licu i po kosi, pažljivo, besvesno, oprezno, nežno. Posle njegove smrti, ostala je kuća na ostrvu Faro. Ostala su vrata na kojima su, dok je trajao brak, crtali dnevnik tih dana. Vrata su prepuna nacrtanih srca koja se kikoću, grle, trće, plaču. Sunce je padalo na tu belu, drvenu ploču i ti su znaci bledeli svake godine. Svakog proleća, Bergman ih je podebljavao. Nije dozvoljavao da se bilo šta izbriše…“Posle moje smrti, sunce će ovo izbrisati zauvek“. Pošto je Bergman preminuo, tokom snimanja ovog dokumentarnog filma, Ulmanova je pronašla Bergmanovog medu (o, ko je ikada izrekao laž da postoje odrasli ljudi?). U medinoj odeći bilo je skriveno pismo Liv. U pismu adresovanom na najdražeg Vingmara (tako ga je zvala), ona kaže da je sa njim bilo divno i teško, da ju je on činio živom i da je to najviše što vam ljubav može dati, da mu je beskrajno zahvalna za svaki momenat, za razumevanje, saučesništvo, samilost. U postkriptumu kaže: „Ja te i dalje volim, toliko silno intezivno, toliko mnogo“. Dok ovo čita pred kamerama, njeno lice obasjano je mesečarskom, snenom svetlošću. Miluje malog medveda, ne krije suze. Sledeći kadar je voda. Sve suze ovog sveta zajedno, koje je isplakalo neko dete bog. A onda tama. Prah i ništavilo. Sanja Domazet Objavljeno u dnevnom listu „Politika“ u subotu 8.marta 2014 godine izvor
-
- ingmar bergman
- liv ulman
-
(и још 5 )
Таговано са:
-
Deca su nam postala DIGITALNI ROBINZONI i skoro da su ZABORAVILA PRIRODU
тема је објавио/ла JESSY у Дечија Страница
Koliko su nove generacije dece zaboravile na prirodu? Hodanje po konopcu, logorska vatra, planinarenje - ali ne u virtuelnom, već u stvarnom svetu... Foto: RAS Srbija Kućica na drvetu oduvek je bila san svih generacija dece. Beg od odraslih, sloboda i igra u krošnji. Današnje generacije, čini se, skoro pa da preko aplikacija dizajniraju te kućice na drvetu, a iz svoje sobe ne izlaze. Čitav svet im je tu. Mada, kad se posmatraju u igri, deluju kao i sva deca pre njih. Vladislav Mandić, jedan od osnivača „Avanturija letnjeg kampa“ na Kopaoniku, ski-instruktor i diplomirani teolog, kaže da deca nisu toliko troma i neaktivna kako se često čuje u medijima, ali da i te kako žude za prirodom. - Statistika sa upisa u prvi osnovne pokazuje da su manje fizički aktivni. Porast deformiteta je očigledan, ravna stopala, deformacija kičme. I sasvim je očigledno zašto su manje aktivna i u tom smislu možemo da krivimo razvoj tehnologije. Ali mi ne možemo ni da zamislimo kako će i svest da raste zajedno s njima. Na nama je da ih malo vratimo na Tarzane i Robinzone, inače će živeti samo u glavama i potpunom Matriksu - kaže Mandić. Foto: RAS Srbija Kao generacija koja je odrastala osamdesetih na Novom Beogradu, već tada uz konzole i igrice, on kaže da se pojam „idem napolje“ sada promenio. - Kao deca mi smo provodili mnogo sati napolju, osećali smo se bezbedno. Nije postojala mogućnost da neko ukrade dete, da dete nestane, kao što se to dešava danas. I da ne bude opšte mesto, ali roditelji jesu prezaposleni i često nemaju vremena za to sportsko, avanturističko podizanje dece, ali ipak imaju svest da je to njihovoj deci potrebno. Zato smo mi došli na ideju da napravimo kamp u prirodi i da deca budu aktivna od ujutru do uveče. Da se veru po drveću, da se penju po stenama, da lete kroz vazduh, sve što može da im bude interesantno i da im ponude igrice, ali ne u virtuelnom svetu, već u realnom - kaže Mandić.
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.