Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'samo'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Jelena (21) i Jovana (18) su sestre i obe imaju istu tešku i retku bolest, jedna je dobila terapiju i šansu za život, a druga postaje žrtva srpskog zdravstvenog sistema, administracije i Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje. Jovana već tri meseca prima inovativnu terapiju Trikafta o trošku Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje i to joj je za kratko vreme potpuno promenilo život nabolje. Dok Jovana počinje da živi, njena starija sestra se bukvalno bori za život i dah. Jelena je na listi čekanja, dok se bukvalno guši od kašlja. Trikafta je spas za pacijente sa cističnom fibrozom i šansa za život, umesto smrtne presude. Cistična fibroza (CF) je oboljenje koje pogađa jedno od 2.500 do 3.500 novorođene dece, a u Srbiji ima oko 250 registrovanih pacijenata obolelih od ove retke i često fatalne urođene bolesti. Ta dijagnoza sa sobom nosi probleme s plućima, pankreasom, varenjem, s gubitkom težine, ali i druge komplikacije, poput dijabetesa. Srbija je od decembra 2021. godine putem Republičkog fonda za zdravstveno osoiguranje počela da nabavlja Trikaftu, ali očigledno ne za sve. Postoje surove liste čekanja, a Jelena ima samo 21 godinu i u ovom najvažnijem životnom izvlačenju i lutriji do sada nije imala sreće. Posebno surovo je to što Jelena zna da nada postoji, gleda svoju sestru kako konačno udiše život punim plućima, bukvalno. Dok Jelena čeka na lek i naša redakcija čeka na odgovor Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje i Ministarstva zdravlja. Pitali smo ih – ima li leka i za nju, dokle će čekati na Trikaftu? RFZO nam je obećao odgovor, ali do objavljivanja ovog teksta on još nije stigao. Jelenino stanje je sve teže, danima ne izlazi iz kuće. Studiranje u Novom Sadu stavila je na čekanju zbog zdravstvenog stanja. Oseća se loše, neprestano kašlje, ne može na noge. Šta još treba da se desi, čime to treba da zasluži lek, da li su je Srbija i Republički fond za zdravstveno osiguranje otpisali? U redu, neki će reći dobro je da je Trikafta uopšte stigla u Srbiju, skup je to lek. Prema navodima specijalizovanog sajta drugs.com, cena ovog leka je nešto veća od 26.400 dolara u Americi za 84 tablete. Nema para za sve. Kako to nema para za lek u zemlji koja sebe smatra ekonomskim liderom u regionu i tigrom, kako to ima para za nacionalne stadione, milione je država dala i da pomogne izgradnju hrama Svetog Sve, a za lek para nema ni za lek? RFZO se za sada ne oglašava, ali i te kako ume da se oglasi i pohvali kada se neki lek doda na listu onih odobrenih, onih koji kojinačno stižu za napaćene pacijente u Srbiji. Umeju i da sastave saoptenje kada se „zavrti“ priča o nestašici leka koji koristi oko milion pacijenata sa dijabetesom, umeju da nas ubeđuju u to da nema problema čak i kada u svim apotekama čujemo isti odgovor – leka nema i nemamo pojma kada će ga biti. Sada su zaćutali. Da li je neophodno da mediji počnu da grme, da li mora da odjekne nečija teška i bolna priča, da li naša junakinja Jelena mora da zavapi da bi je neko (čitaj RFZO) čuo? Ako je tako, mi ćemo biti Jelenin glas, mi ćemo da grmimo i vičemo za nju? Jelenino ime ne sme da bude upisano na spisak žrtava srpskog zdravstva. Kao bolnu opomenu i uspomenu na sve one koje smo izgubili, treba da dobijemo i Bulevar žrtava srpskog zdravstva, to nam priliči. U svakom slučaju, pravda i Trikafta za Jelenu. https://nova.rs/vesti/drustvo/bulevar-zrtava-srpskog-zdravstva-jelena-ima-samo-21-godinu-i-ne-sme-da-osvane-na-tom-spisku/
  2. PAKAO – ne samo da postoji – nego je i VJEČAN (“aionion”) Ove stvari nazivamo ‘posljednje stvari’: smrt, sud, raj, pakao, čistilište, Isusov drugi dolazak. Kao što je smrt nakon ovog života općenito tako postojanje vječne kazne postaje jasno tek u posljednjoj knjizi Starog zavjeta. Prorok Danijel ima viđenje o onima koji spavaju u smrti: “Neki će živjeti zauvijek. Drugi če biti u vječnom užasu u nemilosti”. Dan 12,2. U Juditinoj pjesmi neprijateljima ljudi Božjih prijeti vječna kazna. Jud 16,17: “ Jao narodima koji ustanu na narod moj! Bog Svevladar kaznit će ih na dan Suda…” Dolaskom Kristovim, objavljeno je postojanje pakla i njegova vječnost je savršeno jasna. “ Krist doslovno iscrpljuje riječnik ljudskog jezika da ne ostavlja nikakve sumnje u ikakvom iskrenom vjerniku. Isus je upozorio grešnike na stvarnost pakla. Naziva ga Gehena, “gdje crv ne umire i vatra se ne gasi”, šest redaka u Markovu evanđelju 9,43-48 Krist navješta da će Bog temeljito očistiti svoje gumno i da će sakupiti svoju pšenicu u ambar, a pljeva će biti “spaljena ognjem neugasivim”. Pakao je, kako nam Krist govori, mjesto tame. To je užarena peć gdje će biti “plač i škrgut zubi”, ali najopsežnije i konačno predviđanje pakla je u Spasiteljevu predviđanju konačne presude. Napravljena je, kao što znamo, uoči Njegove muke i predviđa Njegov Drugi dolazak posljednjeg dana kako bi sudio svim narodima ljudske povijesti. On će odvojiti ovce od koza. Taj je način govora značio naglašavanje Isusove sudačke moći. On će odlučiti tko će stajati gdje na Posljednjem sudu. Onda, kao Kralj svemira, najprije pozvati one koji su spašeni da preuzmu kraljevstvo “pripremljeno za vas od početka svijeta” u kojem će pravednici ući u nebesku slavu jer su prakticirali ljubav prema durgima. Zatim, okrenut će se onima s lijeva “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen za đavla i anđele njegove. Jer bijah gladan i ne dadoste mi jesti, bijah žedan i ne dadoste mi piti, bio sam stranac i niste me primili, gol i ne odjenuste me, u zatvoru i ne pohodiste me.” Što to znači hraniti gladne, pojiti žedne itd. Za sada ćemo obratiti pažnju na one nad kojima je izrečena kazna od strane Krista Kralja kojima je još rekao: “Što niste učinili jednom od moje najmanje braće niste ni meni učinili”. Ne bi bilo duhovne obnove ako ne bismo govorili o ljubavi. Sinteza se nalazi u 25 poglavlju Matejeva evanđelja, točnije u retku 46. Dvaput takle, govoreći o sudbini obojih, izgubljenih I spašenih, on će utvrditi: “ovi će ići u vječnu propast, a pravedni u vječni život“, govori Spasitelj. Najvažniji dio ovog proroštva, usudio bih se reći je najteži dio naše vjere, jest o vječnosti pakla, svjesno trajanje boli. Bolje bi nam bilo da smo sigurni da vjerujemo u vječnost pakla. Riječ koji upotrebljava nadahnuti pisac “vječna” analizirat ću nekih pet minuta, jer nema jednostvanog pridjeva u Božjoj odbavi kji bi bio važniji o odvog. Kako znamo? Jesmo li sigurni da je pakao vječan? Mi znamo. Mi smo sigurni. Evo nekih dokaza. Prvo: svi drevni rukopisi Biblije se slažu da je Krist koristio istu riječ za vječnost i u opisu raja i u opisu pakla. U originalnom grčkom jeziku “vječna kazna” ista riječ. Budući da nikad nije bilo nikakve sumnje o vječnosti pakla, Krist izjednačava kaznu grešnih ljudi sa kaznom đavla i anđela njegovih. Budući da je trajanje pakla beskrajno za đavle je sigurno da će također trpjeti beskrajno trpljenje izgubljenih muškaraca i žena. Štoviše grčka riječ “aionion” je stalno upotrebljavana u Bibliji da označi trajanje. Npr. za Boga se kaže da je “aionios” što znači – vječan, kad je Abraham zazvao Boga imenom: “Gospodin, Bog, vječni”. Ako je Bog nazvan vječnim i to istom riječju kojom se označuje vječnost pakla, možemo li iz toga donijeti zaključak o trajanju pakla? Božja vječnost je beskrajno trajanje, pa također vječna mora biti i kazna ljudi. Izaija navješta pjesmu pobjede koja će se pjevati u zemlji Judinoj da se odmori u Gospodinu zauvijek, jer je Gospodin vječna stijena. ista riječ. Neću vam reći koliko sam vremena proveo pregledavajući drevne grčke leksikone i kad sam gledao grčke klasične pisce, ista stvar. “Aionios” se odnosi na “vječno” za Boga, sa Božji duh. Drugim riječima, pod Božjim nadahnućem sveti pisci izabiru jednu riječ u najbogatijem riječniku ljudske povijesti, grčkom. Kad su imali riječ za to, to je bila riječ za to. Imali su riječ za vječno. To se odnosilo na vječnost Božju i na Božje atribute, i ista riječ pod nadahnućem Duha Svetoga je upotrijebljena da označi trajanje kazne. Ona je vječna. Znamo da sveti Ivan potvrđuje da je Sin Božji došao i dao nam da prepoznamo onog koji je Jedan pravi, i mi smo u Jednom koji je Pravi jer mi smo u Njegovi Sinu, Isusu Kristu. On je pravi Bog i Vječni život. Istu riječ koju upotrebljava Ivan upotrebljavaju i ostali evanđelisti, a i sv. Pavao. Drugim riječima, nesumnjivo, nedvojbeno, određeni pridjev je, pod Božjim nadahnućem, izabran da označi trajanje i pakla kao – vječnog. Nekad bi po dva sata proučavao jedna pridjev, ali mislio sam da to vrijedi. Da budemo sigurni… Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J. http://magnifikat.hr/pakao-ne-samo-da-postoji-nego-je-i-vjecan-aionion/
  3. Ima potrebe i za ovakvom ultra-ozbiljnom neozbiljnom temom. Nadasve vaspitno-dušekorisnom! Udrimo po sujeti i gordosti! PINNED Почећу ја: a inače (kradem jer je odlično )
  4. Čini se da je ovaj novi oblik zajedničkog vaspitanja deteta bolji, uspešniji i prirodniji nego onaj raniji način, kada je uticaj majke bio prevashodan. Savremena psihologija, naročito dubinska psihologija, već odavno tvrdi da je za pravilan psihofizički razvoj deteta neophodna identifikacija sa oba roditelja. I bez savremenih objašnjenja potrebe da dete u razvoju ima i majku i oca, patrijarhalan način života hiljadama godina negovao je relativan porodičan sklad, znajući da su detetu nužna oba roditelja. Moglo bi se ipak primetiti da u patrijarhatu (i u onom srpskom, balkanskom), kada je u pitanju uticaj, samim tim i vaspitanje dece, majka je igrala prvorazrednu ulogu. Otac, i kada je bio požrtvovani srpski domaćin, manje je uticao na tok vaspitanja svoje dece. Kada su bile u pitanju ćerke, otac je još manje brinuo – duševno i intelektualno – nego kada je bilo sinova u porodici. Ali tek tada (još gore ako je sin bio jedinac ili jedino muško među decom), odnosi oca i sina nisu bili dobri. Da li je moguće da i danas u XXI veku (možda i češće nego u ranijim decenijama) ne prođe mesec dana, a da se u novinama ne pročita kako je sin ubio oca ili otac sina! Kako se i zašto radost očeva kada im se rodi sin – naslednik promeni (najčešće od vremena adolescencije sina) u sukobe, neprijateljstva, čak i mržnju? Da li je u pitanju očeva ljubomora zbog preterane ljubavi majke prema sinu; da li se javlja rivalstvo, bilo oko dominantnog položaja u porodici, zavidljivost prema boljoj pameti sina u odnosu na oca; da li je u pitanju nasleđivanje očevog imanja (naročito kada je više sinova u porodici)? Od svega je ponešto istina, a postoje i drugi razlozi javljanja neprijateljstva između oca i sina koji se nekada završe trajnim rastankom (najpre emotivnim, a onda i prostornim). Da li su takvi odnosi u Srbiji (vekovima?) tipični i za druge evropske, civilizovanije države? Da bi se odgovorilo na ovakvo, ne baš nevažno pitanje, bile bi potrebne uporedne studije porodičnog života balkanskih i evropskih zemalja, i to najpre poređenje nekoliko pravoslavnih država (na primer, Srbije i Rumunije, Bugarske, Grčke), a zatim i sa nekoliko katoličkih i protestantskih država. uloga majke i oca Na pragu smo, međutim, ulaska u neko sasvim novo doba – da li je to zbilja početak new age u zapadnoevropskom svetu? Patrijarhalno vreme koje je u hrišćanstvu trajalo dve hiljade godina – a u drugim delovima sveta, u drugim civilizacijama i religijama (Indija, islamske države) još traje – na samom je kraju svoga dugog postojanja, sa neznatnim izgle- dima na oporavak ili povratak starom. U Srbiji, koja se doskora smatrala prilično konzervativnim društvom, sa još mnogo ostataka starog načina mišljenja, osećanja i življenja (pozitivnim i negativnim slojem paganstva), duh novog doba već je dobrim delom prodro u srpski narod i u srpsku porodicu. Neprirodno brzo prodire uticaj Zapadne, sve brže tehokratske civilizacije koja, koliko god bila ubrzana i na Zapadu, tamo manje oštećuje daleko bolje prilagođeno zapadno društvo na nove načine života, nego što je to bilo pripremljeno u konzervativnom, i u isto vreme neubedljivom socijalističkom društvu Srbije.
  5. Koliko su muškarci sa foruma visoki saznaćemo kroz ovu anketu. Nemojte da lažete , nema potrebe i nije lepo a i greh je. Krenimo.
  6. Da li vam se dogodilo da nešto pričate, a da suprotna strana donese sasvim drugačiji zaključak? Da li vam se dogodilo da za nešto bivate optuženi, a zapravo ste imali dobru nameru? Često u takvim situacijama kažemo sebi: Šta mi je sve ovo trebalo? Preturamo po svojoj glavi tražeći razloge, možda čak svoju krivicu, i nikako ne možemo da dođemo do rešenja. Odustanimo od toga, jer jednostavno nije greška u nama, već je sve samo stvar percepcije. Svaka osoba ima svoj pogled na svet. To je jedinstvenost. Ne postoje dva ista pogleda na ovu našu stvarnost. Možda se dogodi da naizgled o nekim temama isto mislimo, ali to je samo naizgled. Prvo moramo da raščlanimo šta je to percepcija da bismo mogli da idemo dalje, odnosno da razumemo kako ona nastaje. U odnosu na prikupljene informacije i naša se percepcija menja. Dakle, znanje je veoma važno. Potom, stečeno znanje, odmah nakon sticanja, postaje iskustvo. Dakle, znanje ili saznanje može to da bude samo do trenutka dok ga ne spoznamo. Nakon toga prelazi u iskustvo. Ova dva principa se neprestano smenjuju. Znanje ili saznanje o nečemu dovode do iskustva, a iskustvo nas nagoni da nadalje iskusimo nova saznanja. Hteli mi to ili ne, ovaj proces se u nama odvija od samog rođenja. Jer, bez toga naši životi ne bi imali smisao.
  7. Prošle nedelje na nemačkom internet sajtu Helionline pojavile su se nove fotografije srpskih vojnih H145M pa tako sada imamo fotografije svih 5 helikoptera namenjenih RV i PVO. U fabričkom krugu Erbasovog pogona u Donevortu 3. aprila primećena su još dva H145M sa privremenim nemačkim registracijama D-HMBB i D-HCBT. Na osnovu dostupnih fotografija može se videti da meteo-radar poseduje samo jedan helikopter, primerak sa evidencijskim brojem 14502 (privremena nemačka registracija D-HBTS). Taj helikopter služiće za traganje i spasavanje dok će se, kako Tango Six saznaje, helikopter 14501 (D-HADD) koristiti za borbeno traganje i spasavanje. H145M D-HCBT fotografisan 3. aprila ove godine u Erbasovom pogonu u Donavurtu / Foto: Alexander Lutz Drugi helikopter primećen prošle nedelje D-HMBB / Foto: Alexander Lutz Do sada smo imali prilike da vidimo tri vojna H145M, na primopredaji je bio prikazan čelni helikopter ev. broja 14501, fotografiju 14502 Tango Six je objavio krajem novembra 2018. a takođe na sajtu Helionline je 3. februara ove godine objavljena i fotografija helikoptera sa registracijom D-HADZ koji je uočen 31. januara za koji se pretpostavlja da mu je ev. broj 14503. Poslednji uslikani srpski policijski H145M, YU-SAR (D-HCBV) / Foto: Alexander Lutz Helikopteri nisu fotografisani samo na fabričkom aerodromu u Donevortu već i u vazduhoplovnoj bazi Ingolstadt Manching gde se obučavaju naši piloti a u kojoj se nalazi sedište kompanije Airbus Defence and Space kao i Vazduhoplovno-tehnički centar nemačke vojske. Na ovom aerodromu ne obučavaju se samo srpski vojni piloti već i piloti Helikopterske jedinice policije. Od 4 srpska policijska H145M do sada su na fotografijama uočena tri, maskirni YU-ICE (D-HADR), YU-MED (D-HAD0) i YU-SAR (D-HCBV). Kako saznajemo, četvrti će nositi registraciju YU-MUP. Živojin BANKOVIĆ
  8. Aleksandar Savić iz Jasenice kod Žitorađe, zbog venčanja sa Filipinkom Katarinom u Manili, ostao je bez posla, jer od firme nije dobio obećano neplaćeno odsustvo od mesec dana. Uz to, mladenci nisu mogli da obave građansko venčanje zbog nedostatka jednog papira, pa se mladoženja u rodno selo vratio bez neveste. Aleksandar je šest meseci radio u fabrici „Solemez“ u Žitorađi da bi sakupio novac za avionsku kartu do Manile, gde ga je čekala izabranica koju je upoznao preko društvenih mreža, prenosi "RTS". Ljubav koja je buknula na daljinu, i posle tri godine trebalo je da bude krunisana brakom. Da bi to tamo i obavio, u Srbiji je prikupio gomilu papira. FOTO: RTS / SCREENSHOT Venčali su se u crkvi, ali kada je trebalo da obave građansko venčanje, nedostajao mu je jedan papir. - Taj jedan dokument je bio problem zato što se kod nas ta dva dokumenta zovu istim imenom - objašnjava mladoženja Aleksandar Savić. Pošto nisu uspeli da obave građansko venčanje, venčali su se u Grčkoj pravoslavnoj crkvi, gde je mlada Filipinka promenila veru i dobila ime Katarina. FOTO: RTS / SCREENSHOT - Zvanično u dokumentima ona još uvek ima svoje staro ime Dženis Paganavan, ali problem je sada što mi građanski sada nismo zvanično venčani samo zbog tog jednog papira - dodaje Aleksandar. Iako je protiv ove veze bio njegov otac Dušan, a kada je video da ne može da promeni njegovu odluku da ode i iz dalekog sveta dovede mladu, svu svoju ušteđevinu, od hiljadu evra, dao mu je za put. - Pristao sam, morao sam, šta ću. Kaže: ja idem pa bilo kako idem tamo, pa ću da se ženim - objašnjava mladoženjin otac Dušan Savić. Aleksandar se, međutim, vratio bez mlade, koja bez venčanog lista nije mogla da dobije vizu. To nije bio kraj njegovim mukama, jer ga je dočekala i vest da je ostao bez posla. - Ja sam tražio to neplaćeno odsustvo, oni su mi prvo obećali, ali kasnije su mi rekli da mi se ne odobrava - kaže Aleksandar. Za novi odlazak na Filipine, uz pribavljen papir, Aleksandar više nema para, a bez posla, teško da će ih uskoro i sakupiti. Od male penzije njegovog oca, koja jedva da je dovoljna za lekove neophodne za lečenje njegove bolesne sestre, žive svi u kući. Tako će zajednički život dvoje zaljubljenih morati da sačeka neka bolja vremena. izvor
  9. Kina ima cilj da stvori najsnažniji sistem prepoznavanja lica na svetu. To je projekat koji je pokrenulo Ministarstvo za javnu bezbednost 2015. godine, a koji se razvija u saradnji sa kompanijom za bezbednost čije je sedište u Šangaju. Kina je, inače, već ugradila više od 170 miliona najsavremenijih kamera za nadzor širom zemlje. Cilj ove najmodernije mreže je da identifikuje bilo koga od svojih 1,4 milijarde građana u roku od tri sekunde, a samo prošlog septembra, Kina je instalirala preko 20 miliona sigurnosnih kamera širom zemlje, piše Daily Mail. Jedan od primera kako se u Kini ovaj masovni nadzor, koji je opremljen najnaprednijom veštačkom inteligencijom i softverom za prepoznavanje lica, suprotstavlja kriminalu su i visokotehnološke sunčane naočare koje policija u centralnoj Kini koristi, a koje su opremljene tehnologijom prepoznavanja lica kako bi se uočili osumnjičeni za kriminal na železničkim stanicama. Takođe, saobraćajna policija u Šenženu je montirala 40 kompleta kamera za nadzor pod nazivom "robokap" kako bi identifikovala lica neposlušnih vozača i regulisala saobraćaj. Ilustracija / Foto: Depositphotos/giggswalk U istom gradu na pešackim prelazima pešaci dobijaju trenutno obaveštenje o novčanoj kazni čim prekrše pravila, a istovremeno slike i imena ljudi koji prelaze ulicu na crveno svetlo projektuju se na velike LED ekrane. Na velikim stadionima koristeći tehnologiju prepoznavanja lica kao deo bezbednosnih mera, policija je za dva meseca uhapsila tri begunca na koncertima pevača Džeki Čunga u Hong Kongu. Kina je uvela prepoznavanje lica i u druge javne sfere - od nadgledanja studentskih domova do ograničavanja korišćenja toalet papira u javnim toaletima, a protivnici ovakvog sistema navode da Kina ovim metodama u potpunosti ukida slobodu svojim građanima, navodi Daily Mail. https://www.b92.net/tehnopolis/vesti.php?yyyy=2019&mm=03&nav_id=1516283
  10. "TO MOŽE SAMO PRAVOSLAVLjE": Lajfkoučing nema potencijal da isceli čoveka Veliki broj “lajfkoučeva” koji nude rešenja za brojne probleme savremenog čoveka govori upravo o tome da je savremeni čovek danas uplašen, da je njegova psiha razorena, da mu se duh razboleo Oliver Subotić / Foto Tanjug Veliki broj “lajfkoučeva” koji nude rešenja za brojne probleme savremenog čoveka govori upravo o tome da je savremeni čovek danas uplašen, da je njegova psiha razorena, da mu se duh razboleo i da mu je potrebno isceljenje, kaže za Tanjug uoči vaskršenjeg posta prezviter Oliver Subotić i upućuje da to isceljenje vekovima nudi Pravoslavna Crkva. “Jedan pravoslavni teolog kaže, kada bi sveti oci živeli u naše vreme, oni teologiju nikada ne bi poredili sa filozofijom nego sa medicinom, jer teologija treba da leči čoveka”, navodi Subotić, koji je početkom godine objavio drugo izdanje knjige "O kamenu odbačenom i onima koji ga odbaciše", koja odgovara na neke dileme odgovarao na brojna pitanja koja interesuju vernike, ali i ateiste. Pravoslavni pristup čoveku, kaže, usmerava ka Bogu, ka Hristu, jer isceljenje bez Božije blagodati nije moguće, a, kako kaže, savremeni čovek poseže za nekim površnim rešenjima koja suštinski ne rešavaju problem, jer ne isceljuju um i srce, a tome pribegava, jer oseća nedostatak mira i radosti, možda čak i ne može da definiše šta nema, premda oseća da mu nešto nedostaje. Upozorava da pristup “dovoljno je misliti pozitivno” može dovesti čoveka u stanje samoobmane da je on zaista isceljen i da je rešio problem, dok unutra “strasti tinjaju, muče čoveka i lome ga, a da on nije toga ni svestan”. “Taj ''lajfkoučing'' omogućava čoveku spoljašnje funkcionisanje i na neke kratke staze rešavanje ''ovozemaljskih'' problema, a u unutrašnjem smislu nema potencijal da isceli čoveka, jer nema odakle da pruži iscelenje, koje bez blagodati Duha Svetog nije moguće”, kaže Subotić. Kako kaže, mas mediji su učinili da je dalekoistočna tradicija svima poznata, a mali broj ljudi čak i na ovim prostorima je svestan da pravoslavlje ima ogromno blago unutrašnje, umne molitve i metod sticanja istinskog umnog mira i prosvetljenja, i navodi primer "kružnog kretanja uma" o kome govori upravo pravoslavno hrišćanstvo. Veliki broj “gurua” i opštu popularnost joge i meditacionih tehnika vidi kao posledicu duhovnog pustošenja posle Drugog svetskog rata i nemogućnost Crkve da slobodno deluje u posleratnom vremenu, ali i kao posledicu nedovoljnog rada sa vernicima u naše vreme. Na pitanje da li je suština da čovek “izgubi ličnost u bezličnom okeanu nirvane” i pronalasku mira kako to zagovara budizam, a o čemu se malo govori, Subotić kaže da je upravo takva ideja opasna. “U budizmu čovek postiže mir tako što gasi svoju ličnost, a u pravoslavlju čovek dobija mir tako što isceljuje svoju ličnost u zajednici sa ličnošću Božijom. To su dve potpune različite koncepcije. Šta ima radosno u gašenju ličnosti? Zašto smo zadobili energije ako treba da ih ugasimo?”, kaže Subotić i dodaje da se tu treba zapitati zašto je ličnost uopšte stvorena ako na kraju treba da se ugasi i uroni u nešto potpuno bezlicno. Subotić napominje da je najbolje da loše misli, naročite one koje su mračne, čovek molitveno odseca i odbacuje i da ne ulazi u “razgovor sa njima”. Takođe, ukazuje da ljudi osećaju misli koje drugi čovek ima prema njima, bez obzira što ih ne izgovara i preporučuje da u konfliktima u misaonom pogledu ne gajimo neprijateljstvo već da usmeravamo prema ljudima dobru energiju, kroz molitvu. U knjizi “O kamenu odbačenom i onima koji ga odbaciše” Subotić je odgovarao na brojna pitanja koja postavljaju vernici, ali i ateisti, poredio je svetske religije, govorio je o pravoslavnoj veri kao istinitoj, ali bez nametanja. “Nisam pokušao da dokažem Boga, ostavio sam slobodu svima, ali sam želeo da čitaocu ostavim neki trag prema kojem može da prepozna Istinitu Svetlost i da dalje sam traga”, priča Subotić. Ako ćemo da uporedimo svetske religije, ne treba da upoređujemo samo učenja, napominje on, iako na tom nivou odmah možemo primetiti gde je najuzvišenije ucenje i postavlja pitanje u kojoj svetskoj religiji se, osim u hrišćanstvu, može naći ljubav prema neprijatelju. Ističe da su istiniti ljudi, odnosno svetitelji, najveći argument istinosti pravoslavlja. Knjiga koju je nedavno objavio je, kaže, imala specifičan put i nastala je na osnovu njegovog duhovnog iskustva i traganja koje je pretočio u štivo. Želeo je da na taj način pomogne ljudima koji možda sada traže na način na koji je on tragao pre vishe od dvadeset godina i postavljao sebi razna, pitanja poput problema postojanja zla u svetu. U knjizi se bavio i otklanjanjem stereotipa o religiji koji su iz nekog razloga i danas uvreženi u društvu. “Ne u želji da ubedim. Ne verujem u metode dokazivanja koji čoveku ne daju mogućost izbora, nego u želji da ukažem na jednu perpsektivu koje čovek možda nije bio svestan i da probudim njegovu moć prepoznavanja”, napominje Subotić. Na pitanje da li crkva može da iskoristi nove kanale komunikacije budući da su u savremenom vremenu popularni “jutujberi” i blogeri, Subotić odgovara da često naglašava da crkva nikada nije bila moderna, ali da jeste uvek bila savremena, te da crkva koristi informacione tehnologije, ali koji su prikladni. “Jutjub je misionarski koristan, možete postaviti interesantna predavanja, pravoslavne filmove, razne klipove koji su duhovno poučni i crkva to i čini u meri u kojoj je to potrebno. Sa druge strane crkva ne želi da se takmiči poput drugih, u smislu ko će postaviti više klipova, imati više lajkova, a još manje da od sveštenika pravi jutjubere”, kaže Subotić. Smatra da se ne sme izgubiti živi kontakt vernog naroda sa crkvom, jer bez toga ljudi neće moći da isceljuju svoje duhovne rane. “Svaki medij, pa nek je i najsavršeniji, je ipak neka vrsta posrednika. Mi ne možemo da se pričestimo putem medija. Ne možemo da napravimo elektronsku crkvu i da budemo posmatrači liturgije. Moramo fizički da budemo tu i fizički da primimo pričešće. Tu je vrhunac našeg života u Hristu”, kazao je on. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:782050-TO-MOZE-SAMO-PRAVOSLAVLjE-Lajfkoucing-nema-potencijal-da-isceli-coveka
  11. Kada mi je stigla vest da sam dobio Nobelovu nagradu za književnost, zapitao sam se o vezi između mojih pesama i književnosti. Hteo sam da razmislim o tome i otkrijem tu vezu. Pokušaću da vam prenesem svoja razmišljanja o tome. Ona verovatno neće biti sasvim jasna, ali nadam se da će ipak biti vredna vaše pažnje. Ako se vratim na svoje početke, tu je Buddy Holly. Poginuo je kada je meni bilo 18 godina, a njemu 22. Od kada sam ga prvi put čuo osetio sam srodstvo sa njim. Kao da mi je bio stariji brat. Činilo mi se i da ličim na njega. Buddy je svirao muziku koju sam voleo – na kojoj sam odrastao: kantri, rokenrol i ritam i bluz. Tri zasebne muzičke vrste koje je on prepleo i pretopio u jedan žanr. Jedan brend. Buddy je pisao pesme koje su imale divne melodije i maštovite stihove. Sjajno je pevao, imao je više glasova. Bio je arhetipski. Sve što ja nisam bio, a što sam želeo da budem. Video sam ga samo jednom i to nekoliko dana pre nego što je otišao. Putovao sam preko 150 kilometara da bih ga video kako svira i nisam se razočarao. Bio je moćan, njegova energija je bila zarazna, a njegovo prisustvo upečatljivo. Stajao sam na dva metra od njega. Bio sam opčinjen. Gledao sam njegovo lice, ruke, način na koji je nogom udarao takt, velike crne naočare, oči iza naočara, kako je držao gitaru, kako je stajao, njegovo besprekorno odelo. Sve u vezi s njim. Izgledao je starije od 22 godine. Čekaš vesti. Ne razumeš zašto rat još nije završen. Vojsci su tako potrebni novi ljudi da regrutuje vrlo mlade momke koji su beskorisni kao vojnici, ali ih ipak regrutuje. Muka i poniženje su ti slomili srce. Izdali su te tvoji roditelji, učitelji, sveštenici, pa čak i vlada Bilo je nečeg večnog u njegovoj pojavi i ispunio me je samopouzdanjem. A onda se, kao grom iz vedra neba, dogodilo nešto veoma čudno. Pogledao me je pravo u oči i nešto mi preneo. Nisam znao šta. Naježio sam se. Mislim da se njegov avion srušio dan-dva posle toga. I neko koga nikad ranije nisam video dao mi je Leadbellyjeva ”Polja pamuka”. Ta ploča mi je odmah, na licu mesta promenila život. Prenela me je u svet koji nisam poznavao. Kao eksplozija. Kao da sam hodao kroz mrak, a onda je neko odjednom upalio svetlo. Kao da je neko spustio ruke na mene. Tu ploču sam sigurno odslušao sto puta. Nikada pre nisam video tu etiketu, a unutra je bila brošura sa oglasima za druge umetnike te kuće: Sonny Terry i Brownie McGhee, New York Lost City Ramblers, Jean Ritchie, string bendovi. Nikad nisam čuo ni za koga od njih. Ali pošto su se našli na istoj etiketi s Leadbellyjem znao sam da moraju biti dobri i hteo sam da ih čujem. Hteo sam da znam sve o tome i da sviram tu vrstu muzike. Još mi je bila draga muzika uz koju sam odrastao, ali sada sam je zaboravio. Nisam mislio o njoj. Kao da sam je odavno ostavio iza sebe. Još sam živeo sa svojima, ali sam jedva čekao da odem. Hteo sam da naučim tu muziku i da se družim s ljudima koji je sviraju. Najzad sam otišao i naučio da sviram te pesme. Bile su drugačije od pesama na radiju. Bile su življe i istinitije su govorile o životu. Pevač radijskih pesama može dobiti hit zahvaljujući slučajnom sticaju okolnosti, bacanju kocke ili deljenju karata, ali to nije bilo važno u svetu folka. Sve je bilo hit. Morao si da budeš vešt i sposoban da odsviraš melodiju. Neke od tih pesama su bile lake, druge nisu. Imao sam prirodno osećanje za stare balade i kantri bluz, ali sve drugo sam morao da učim od nule. Svirao sam za malu publiku, ponekad ne više od četvoro-petoro ljudi u sobi ili na uglu ulice. Imao sam široki repertoar i znao kada šta treba da sviram. Neke pesme su bile nežne, neke sam pevao iz sveg glasa da bi me čuli. Kada mi je stigla vest da sam dobio Nobelovu nagradu za književnost, zapitao sam se o vezi između mojih pesama i književnosti. Hteo sam da razmislim o tome i otkrijem tu vezu. Pokušaću da vam prenesem svoja razmišljanja o tome. Ona verovatno neće biti sasvim jasna, ali nadam se da će ipak biti vredna vaše pažnje Slušajući sve te rane umetnike folka i pevajući te pesme, pokupiš govorni jezik. Usvojiš ga. Pevaš ga u regtajm bluzu, pesmama o radu, pomorskim pesmama Džordžije, apalačkim baladama i kaubojskim pesmama. Čuješ sve finije i složenije. Znate o čemu se tu radi? O potezanju revolvera i njegovom vraćanju u korice. O probijanju kroz saobraćaj, o govoru u tami. Znate da je Stagger Lee bio loš čovek i da je Frankie bila dobra devojka. Znate da je Vašington buržujski grad, čuli ste duboki glas Jovana Otkrovitelja i vidite kako Titanik nestaje u dubini. Divlji irski skitnica i doseljenčki dečak su vam drugari. Čuli ste prigušene bubnjeve i tihe frule. Videli ste kako pohotni Lord Donald zariva nož u svoju ženu i mnogi vaši prijatelji su bili umotani u beli pokrov. Usvojio sam jezik ulice. Naučio sam tu retoriku. Ništa mi nije promaklo – sredstva, tehnike, tajne, misterije – i upoznao sam sve zabačene puteve kojima je taj jezik putovao. Mogao sam sve to da povežem i da se krećem niz struju vremena. Kada sam počeo da pišem sopstvene pesme, svakodnevni jezik je bio jedini kojim sam raspolagao i koji sam koristio. Ali imao sam i nešto drugo. Imao sam učitelje i senzibilitet i prosvećen pogled na svet. Imao sam ga već neko vreme. Sve sam to naučio u gimnaziji. Don Kihot, Ajvanho, Robinzon Kruso, Guliverova putovanja, Priča o dva grada i ostalo – tipična gimnazijska lektira koja ti pruži pogled na svet, razumevanje ljudske prirode i standard pomoću koga meriš stvari. Sve sam to poneo sa sobom kada sam počeo da pišem tekstove pesama. Teme tih knjiga probile su se u mnoge moje pesme, svesno ili nenamerno. Hteo sam da pišem pesme kakve niko nikada nije čuo, a te teme su bile temelj. Neke knjige su me pratile otkad sam ih pročitao u gimnaziji. Govoriću vam o tri takve knjige: o Mobiju Diku, Na zapadu ništa novo i Odiseji. *** Mobi Dik je čudesna knjiga, puna dramatičnih zbivanja i dijaloga. Zaplet je jednostavan. Glavni junak je tajanstveni kapetan Ahab – kapetan broda po imenu Pekvod – egomanijak s drvenom nogom. On prati svoj usud otelovljen u belom kitu Mobiju Diku, koji mu je uzeo nogu. Prati ga sve vreme po Atlantiku, oko Roga Afrike do Indijskog okeana. Prati ga na obe strane zemlje. To je apstraktan cilj, bez ičeg konkretnog ili određenog. On Mobija naziva carem, vidi ga kao oličenje zla. Ahab ima ženu i dete u Nantaketu i povremeno misli o njima. Slutite šta će se dogoditi. Brodsku posadu čine ljudi različitih rasa. Onom ko spazi kita obećan je zlatnik kao nagrada. Mnogo zodijačkih simbola, verskih alegorija, stereotipa. Ahab na svom putu susreće druge kitolovce i pita kapetane za pojedinosti o Mobiju. Da li su ga videli? Na jednom od tih brodova je ludi prorok Gabrijel koji proriče Ahabovu sudbinu. On kaže da svako uznemiravanje tog kita vodi u propast. Kaže to kapetanu Ahabu. Drugi kapetan – Bumer – izgubio je ruku u susretu s Mobijem, ali se s tim pomirio i srećan je što je živ. Ahabova žeđ za osvetom ne vodi ničemu. Nikad nisam čuo ni za koga od njih. Ali pošto su se našli na istoj etiketi s Leadbellyjem znao sam da moraju biti dobri i hteo sam da ih čujem. Hteo sam da znam sve o tome i da sviram tu vrstu muzike. Još mi je bila draga muzika uz koju sam odrastao, ali sada sam je zaboravio. Nisam mislio o njoj. Kao da sam je odavno ostavio iza sebe Ova knjiga govori o tome kako ljudi različito reaguju na isto iskustvo. U njoj ima mnogo starozavetnih alegorija: Gavrilo, Rahela, Jerovoam, Vildad, Ilija, kao i paganskih imena: Taštego, Flesk, Dagu, Flis, Starbak, Stab, Marta’s vinjard. Pagani se klanjaju idolima. Neki obožavaju voštane figurice, neki drvene kipove. Neki vatru. Pekvod je ime jednog indijanskog plemena. Mobi Dik je priča o plovidbi morem. Jedan od mornara, pripovedač, kaže, ”Zovite me Išmail”. Neko ga pita odakle je i on odgovara, ”Nema tog mesta ni na jednoj mapi. Stvarnih mesta na njoj nikada nema”. Ničem ne pridaje važnost, kaže da je sve unapred određeno. Išmail je ceo život proveo na brodovima. Kaže da su brodovi njegov Harvard i Jejl. Drži se na odstojanju od ljudi. Tajfun pogađa Pekvod. Kapetan Ahab misli da je to dobro znamenje. Tek što je oluja prošla, jedan član posade je pao s brodske katarke, udavio se i tako najavio ono što će se dogoditi. Kvekerski sveštenik, koji je zapravo krvožedni biznismen, kaže Flasku: ”Neke ljude nesreća približi Bogu, druge učini ogorčenima”.1 Sve je tu umešano. Svi mitovi: judeo-hrišćanska Biblija, hinduski mitovi, britanske legende, Sveti Đorđe, Persej, Harakle – svi su oni lovci na kitove. Grčka mitologija, krvavi posao sečenja kita. Mnogo je činjenica u toj knjizi, geografskog znanja, kitovog ulja – dobrog za krunisanje kraljevskih glava – plemenitih porodica u industriji koja počiva na kitovima. Kitovo ulje se koristi za pomazanje kraljeva. Istorija kitova, frenologija, klasična filozofija, pseudonaučne teorije – opravdanje za diskriminaciju – sve je ubačeno a teško da je išta od toga racionalno. Obrazovani, neobrazovani, ganjanje iluzije, smrti, veliki kit, beo kao polarni medved, kao beli čovek, car, osvetnik, otelovljenje zla. Poremećeni kapetan je, u stvari, izgubio nogu kad je pokušao da napadne Mobija nožem. Vidimo samo površinu stvari. Ono što leži ispod nje možemo da protumačimo kako god nam odgovara. Mornari šetaju po palubi slušajući sirene, a morski psi i lešinari prate brod čitajući lobanje i lica kao što mi čitamo knjigu. Evo lica. Staviću ga ispred vas. Pročitajte ga ako možete. Taštego kaže da je umro i ponovo se rodio. Njegovi dodatni dani su bonus. Ali nije ga spasao Hrist; kaže da ga je spasao drugar, i to nehrišćanin. Parodira uskrsnuće. Kad Starbak kaže Ahabu da ostavi prošlost na miru i krene dalje, kapetan mu ljutito odvraća: ”Ne bogohuli, čoveče, udario bih Sunce kada bi me uvredilo”. I Ahab je elokventan pesnik. On kaže: ”Ka mom utvrđenom cilju vode gvozdene šine i po njima juri moja duša”. Ili: ”Sve vidljive stvari su maske od kartona”. Vrhunski pesnički izrazi koji se mogu citirati. Na kraju Ahab nalazi Mobija i bacaju se harpuni. Spuštaju se čamci. Ahabov harpun je osveštan krvlju. Mobi napada Ahabov čamac i uništava ga. Sledećeg dana je Mobi ponovo na vidiku. Ponovo se spuštaju čamci. Mobi ponovo napada Ahabov čamac. Trećeg dana se to ponavlja. Još religijskih alegorija. On je ustao. Mobi još jednom napada, udara Pekvod i potapa ga. Ahab se upliće u užad od harpuna i ona ga povlače s čamca u vodeni grob. Svi ti neželjeni gosti moraće da plate za to što su obesvetili njegov dom. On se prerušava u prljavog prosjaka i jedan bedni sluga, ohol i glup, šutira ga niz stepenice. On uspeva da obuzda gnev. Krenuće jedan na stotinu, ali svi oni će pasti, čak i najjači. On je niko. A kad se sve završilo, pošto je konačno stigao kući, sedeo je sa svojom ženom i pričao joj priče Išmail je preživeo. On plovi po moru na mrtvačkom kovčegu. I to je to, cela priča. Ta tema i sve što ona povlači uvukli su se u više mojih pesama. *** Kao i roman Na zapadu ništa novo. To je zapravo horor priča. Od te knjige gubiš detinjstvo, veru da svet i briga za pojedinca imaju smisla. Zaglibljen si u noćnoj mori. Usisan u tajanstveni vrtlog smrti i bola. Braniš goli život. Zbrisan si s lica zemlje. Nekad si bio nevini mladić i sanjao da postaneš koncertni pijanista. Voleo si život i svet, a sad ga razbijaš u paramparčad. Dan za danom ujedaju te stršljeni i crvi ti ližu krv. Ti si životinja saterana u ćošak. Nigde se ne uklapaš. Pada jednolična kiša. Stalni napadi, otrovni gas, nervni gas, morfijum, zapaljeni potoci benzina, stalna potraga za hranom, grip, tifus, dizenterija. Život se slama svuda oko tebe; zvižde granate. Donje područje pakla. Blato, bodljikava žica, rovovi puni pacova, đubreta i izmeta. Neko viče: ”Hej, ti tamo! Ustani i bori se”. Ko zna koliko će trajati taj haos? Ratu nema kraja. Pogođen si i noga ti suviše krvari. Juče si ubio čoveka i razgovarao s njegovim lešom. Rekao si mu da ćeš se, dok god živiš, brinuti o njegovoj porodici. Ko od ovoga ima koristi? Vođe i generali stiču slavu, a mnogi drugi finansijski profitiraju. Ali ti obavljaš prljavi posao. Jedan od tvojih drugova kaže: ”Stani malo, šta radiš?”, a ti odgovaraš: ”Ništa ne brini, odmah se vraćam”. Onda odeš u šumu smrti ne bi li našao komad kobasice. Nije ti jasno kako ijedan civil ima bilo kakvu svrhu u životu. Ne razumeš njihove brige, želje. Još štektanja mitraljeza, još delova tela koji vise sa žice, još komada oružja i nogu i lobanja na čije zube sleću leptiri, još strašnih rana, gnoja koji kulja iz svake pore, plućnih rana, rana prevelikih za jedno telo, naduvenih leševa i mrtvih tela od kojih dopire grgoljanje. Smrt je svuda. Ništa drugo nije moguće. Neko će te ubiti i na tvom mrtvom telu vežbati gađanje. I čizme. Tvoja dragocena svojina. Uskoro će biti na nekim drugim nogama. Francuzi se približavaju kroz drveće. Nemilosrdna kopilad. Municija ti je na izmaku. ”Nije fer što nam dolazi tako brzo”, kažeš. Jedan od tvojih saboraca leži u prašini i želiš da ga odvedeš do poljske bolnice. Neko ti kaže: ”Pusti ga”, a ti pitaš: ”Zašto?” ”Okreni ga pa ćeš videti.” Čekaš vesti. Ne razumeš zašto rat još nije završen. Vojsci su tako potrebni novi ljudi da regrutuje vrlo mlade momke koji su beskorisni kao vojnici, ali ih ipak regrutuje. Muka i poniženje su ti slomili srce. Izdali su te tvoji roditelji, učitelji, sveštenici, pa čak i vlada. Izdao te je i general koji sporo puši cigaru – pretvorio te je u razbojnika i ubicu. Da možeš, upucao bi ga u lice. I zapovednika. Fantaziraš: da imaš novca, platio bi nekom da mu oduzme život na bilo koji način. A ako i taj okonča, nek novac ide njegovim naslednicima. I pukovnik sa svojim kavijarom i kafom – on je sledeći na redu. Sve vreme provodi u oficirskom bordelu. I njega bi voleo da vidiš mrtvog. Još Tomija i Džonija i njihovih poskočica. Ubiješ dvadeset, dođe drugih dvadeset. Nozdrve su ti pune smrada. Još štektanja mitraljeza, još delova tela koji vise sa žice, još komada oružja i nogu i lobanja na čije zube sleću leptiri, još strašnih rana, gnoja koji kulja iz svake pore, plućnih rana, rana prevelikih za jedno telo, naduvenih leševa i mrtvih tela od kojih dopire grgoljanje. Smrt je svuda. Ništa drugo nije moguće. Neko će te ubiti i na tvom mrtvom telu vežbati gađanje. I čizme. Tvoja dragocena svojina. Uskoro će biti na nekim drugim nogama Prezireš stariju generaciju koja te je poslala u ovu ludnicu, u ovu sobu za mučenje. Svuda oko tebe umiru tvoji drugari. Umiru od stomačnih rana, dvostrukih amputcija, raznesenih kukova, a ti misliš: ”Imam samo dvadeset godina, a sposoban sam da ubijem bilo koga, čak i rođenog oca ako krene na mene.” Juče si pokušao da spaseš ranjenog psa kurira, ali neko je viknuo: ”Ne budi lud!” Jedan Francuz krklja kod tvojih stopala. Udaraš ga bajonetom u stomak, ali on je još živ. Znaš da bi trebalo da ga dovršiš, ali ne možeš. Raspet si na gvozdenom krstu i rimski vojnik ti stavlja na usne sunđer sa sirćetom. Prolaze meseci. Odlaziš kući na odsustvo. Ne možeš da razgovaraš sa ocem. On je rekao: ”Ako se ne prijaviš, kukavica si”. A majka sad, dok izlaziš na vrata, kaže: ”Čuvaj se tih francuskih devojaka”. Još ludila. Borite se nedelju ili mesec dana i napredujete deset metara. A idućeg meseca natrag. Sva kultura od pre hiljadu godina, sva ta filozofija, mudrost – Platon, Aristotel, Sokrat – šta se s njom dogodilo? Morala je ovo da spreči. Misli ti se okreću ka kući. Opet si đačić koji ide između visokih jablanova. Prijatno sećanje. Još bombi pada na tebe iz dirižabla. Sad idete svi zajedno. Ne smeš nikog ni da pogledaš jer se plašiš da bi se moglo dogoditi nešto nepredvidivo. Zajednički grob. Nema drugih mogućnosti. Onda primetiš trešnju u cvetu i vidiš da priroda ne mari za sve to. Jablanovi, crveni leptiri, krhka lepota cveća, sunce – vidiš da je priroda ravnodušna prema svemu. Prema nasilju i patnji čovečanstva. Priroda to čak i ne primećuje. Tako si sam. Onda te deo šrapnela pogodi u glavu i mrtav si. Izbačen si, precrtan. Likvidiran. Spustio sam tu knjigu i zatvorio je. Nikad više nisam poželeo da pročitam nijedan ratni roman. Charlie Poole iz Severne Karoline imao je pesmu o svemu tome. Zove se ”Ne govoriš meni” i reči idu ovako: Dok sam šetao jednog dana, spazih oglas na prozoru. Dođi u vojsku, vidi sveta, pisalo je na njemu. Videćeš čudesna mesta u vrlo veselom društvu. Srešćeš zanimljive ljude i naučiti da ih ubijaš. Ne, ti ne govoriš meni, ne govoriš meni. Možda sam lud i tako to, ali nisam budala. Ti ne govoriš meni, ne govoriš meni. Meni ubijanje ljudi ne zvuči zabavno. Ne govoriš meni. *** Odiseja je velika knjiga čije su teme našle mesta u mnogim baladama: ”Homeward Bound”, ”Green, Green Grass of Home”, ”Home on the Range”, kao i u mojim pesmama. Odiseja je čudna, avanturistička priča o odraslom čoveku koji pokušava da se vrati kući posle završetka rata u kom se borio. Njegovo dugo putovanje kući puno je zamki i opasnosti. On je osuđen da luta. On uvek uspeva da isplovi pošto je za dlaku izbegao opasnost. Ogromne stene preprečuju se njegovom brodu. On uspeva da naljuti ljude koje ne treba ljutiti. Neki članovi posade prave probleme. Izdaja. Njegovi ljudi su pretvoreni u svinje, a zatim u mlađe, zgodnije muškarce. On uvek pokušava nekog da spase. On je putnik, ali se često zaustavlja. Slušajući sve te rane umetnike folka i pevajući te pesme, pokupiš govorni jezik. Usvojiš ga. Pevaš ga u regtajm bluzu, pesmama o radu, pomorskim pesmama Džordžije, apalačkim baladama i kaubojskim pesmama. Čuješ sve finije i složenije Njegov brod se nasukao na pusto ostrvo. Nalazi puste pećine u kojima se krije. Sreće divove koji mu kažu: ”Tebe ćemo poslednjeg pojesti”. Uspeva da pobegne. Pokušava da se vrati kući, ali ga vetrovi okreću i bacaju na drugu stranu. Hiroviti, ledeni, neprijateljski vetrovi. Pređe dug put i onda bude oduvan natrag. Uvek dobija upozorenje šta će se dogoditi. Uprkos opomeni, dodiruje stvari koje se ne smeju dodirivati. Postoje dva puta i oba su loša, oba opasna. Na jednom se može udaviti, a na drugom umreti od gladi. Zavlači se u uske rukavce u kojima ga gutaju zapenjeni virovi. Susreće šestoglavo čudovište oštrih kljova. Tuku ga gromovi. Skače na grane iznad sebe kako bi se spasao od pomahnitale reke. Boginje i bogovi ga štite, ali neki drugi žele da ga ubiju. On menja identitete. Iscrpljen je. Pada u san i budi ga zvuk smeha. Priča svoju priču nepoznatima. Već 20 godina je daleko od kuće. Nešto ga je negde povuklo i tu ostavilo. U vino su mu sipana opojna sredstva. Bilo je to teško putovanje. Mnoge od tih stvari su se dogodile i vama, na ovaj ili onaj način. I vama su u vino sipali opojno sredstvo. I vi ste delili krevet s pogrešnom osobom. I vas su čarobni, slatki glasovi zaneli čudnim melodijama. I vama se dogodilo da pređete dugačak put i onda budete vraćeni natrag, kao i da za dlaku izbegnete opasnost. I da naljutite ljude koje ne treba ljutiti. I vi ste lutali ovom zemljom uzduž i popreko. I vi ste doživeli rđav vetar, onaj koji vam ne može doneti ništa dobro. Ali to nije sve. Kad se najzad vratio kući, ni tamo nije bilo bolje. Nečasni ljudi su se tu nastanili i zloupotrebljavaju gostoljubivost njegove žene. Tih ljudi je mnogo. Mada je on veći od njih i najbolji u svemu – najbolji drvodelja, lovac, poznavalac životinja, moreplovac – neće ga spasti hrabrost, već lukavstvo. Svi ti neželjeni gosti moraće da plate za to što su obesvetili njegov dom. On se prerušava u prljavog prosjaka i jedan bedni sluga, ohol i glup, šutira ga niz stepenice. On uspeva da obuzda gnev. Krenuće jedan na stotinu, ali svi oni će pasti, čak i najjači. On je niko. A kad se sve završilo, pošto je konačno stigao kući, sedeo je sa svojom ženom i pričao joj priče. *** Šta sve to znači? Na mene i druge kantautore uticale su te teme. One mogu da znače mnoge različite stvari. Važno je samo da pesma nesmetano ide dalje. Ne moram da znam šta pesma znači. Svašta sam upisao u svoje pesme. I nemam nameru da brinem o tome šta sve to znači. Kad je Melville stavio Stari zavet, biblijske reference, naučne teorije, protestantske doktrine i poznavanje mora, brodova i kitova u jednu priču, mislim da se ni on nije mnogo zamarao pitanjem šta sve to znači. Izdao te je i general koji sporo puši cigaru – pretvorio te je u razbojnika i ubicu. Da možeš, upucao bi ga u lice. I zapovednika. Fantaziraš: da imaš novca, platio bi nekom da mu oduzme život na bilo koji način. A ako i taj okonča, nek novac ide njegovim naslednicima. I pukovnik sa svojim kavijarom i kafom – on je sledeći na redu. Sve vreme provodi u oficirskom bordelu. I njega bi voleo da vidiš mrtvog. Još Tomija i Džonija i njihovih poskočica. Ubiješ dvadeset, dođe drugih dvadeset. Nozdrve su ti pune smrada Kao ni John Donne, sveštenik-pesnik koji je živeo u Shakespeareovo vreme i napisao: ”Sestos i Abidos njenih grudi. Gnezdo ne dvoje ljubavnika, već same ljubavi”. Ne znam šta to znači, ali dobro zvuči. A svi želimo da naša pesma dobro zvuči. Kad Odisej u Odiseji posećuje slavnog ratnika Ahila u svetu mrtvih – Ahil je više voleo kratak život ispunjen čašću i slavom nego dug život ispunjen mirom i zadovoljstvom – ovaj mu kaže da je sve to bilo pogrešno. ”Samo sam umro, to je sve”. Nema časti. Nema besmrtnosti. Kad bi mogao, vratio bi se da bude skromni rob nekog zakupca zemlje a ne ono što je sada – kralj u zemlji mrtvih. Kakve god bile životne nedaće, bolje su od boravka na tom mrtvom mestu. I pesme su to. Naše pesme su živi u zemlji živih. Ali pesme se razlikuju od književnosti. One su stvorene za pevanje, ne za čitanje. Reči u Shakespeareovim komadima stvorene su da budu izgovarane na sceni. Kao što reči pesama treba pevati, ne čitati na papiru. Nadam se da će neki od vas imati priliku da slušaju te reči onako kako ih treba slušati: na koncertu ili na ploči ili na čemu god danas ljudi slušaju pesme. Opet se vraćam Homeru koji kaže: ”Pevaj u meni, Muzo, i tako ispričaj priču.” Poruka Boba Dylana prilikom prijema Nobelove nagrade za književnost. Prevela, Slavica Miletić
  12. Kada ovaj čovek kaže da je po zvanju sveštenik, verovatno većina ljudi pomisli da se šali, jer po gotovo svim stavkama nije ono što očekujete kada je izlged sveštenika u pitanju. Sveštenik Maksim Pastuhov je sve samo ne običan pop. On je drugačiji, on je svetski blagosiljani šampion bodibildinga i božanski profesionalni fitnes trener. Nakon što su mediji u Rusiji počeli da izveštavaju o njemu, počeli su da se šale da je kao Supermen, noću obavlja svoj redovni posao, dok se noću transformiše u pravog pravcatog bildera, zamenjujući svešteničku odeždu sa opremom za treniranje u teretani, prenosi portal Slavorum. Otac Maksim Pastuhov godinama služi u crkvi u Ivankovu, mestu u jugozapadnoj Rusiji. Ali, on nije želeo da mu se život svede samo na sveštenički poziv. Pored mišića i takmičenje u bodibildingu gde je na regionalnom takmičenju zauze treće mesto, on takođe ima i crni pojas u borilačkim veštinama. Dakle, pored toga što ih blagosilja, on lokalnu zajednicu i čuva, što je verovatno posebna atrakcija. Otac Maksim je osnovao i Pravoslavni sportski klub koji je dobio ime po jednom od svetaca, a oprema koja se nalazi meštanima na raspolaganju, nije nimalo jeftina. Ono što možda oduševi sve vernike koji misle da popovi razmišljaju samo o novcu, jeste činjenica da je Maksim prodao svoju kuću da bi opremio sportski klub, kako je otkrio u intervjuu za RT. Sve u svemu, otac Maksim je sve samo ne običan, više je nalik onim monasima koje smo imali prilike da vidimo u filmovima i video igricama. https://www.blic.rs/slobodno-vreme/vesti/on-je-sve-samo-ne-obican-pop-svi-se-zapanje-kad-vide-sta-maksim-krije-ispod-mantije/tejc6n9?fbclid=IwAR1A7phql7aHtbhqayjCOM6Ki99JXCeVLOMKuhKdvvdSpnn4bDM3fDRZRBs
  13. https://www.pluralist.com/posts/1824-millennial-couple-bikes-near-isis-territory-to-prove-humans-are-kind-and-gets-killed https://www.facebook.com/miodrag.kuzmanovic Millennial Couple Bikes Near ISIS Territory to Prove ‘Humans Are Kind’ and Gets Killed "Evil is a make-believe concept we've invented to deal with the complexities of fellow humans." An idealistic young American couple was killed in an Islamic State-claimed terrorist attack last month while on a cycling trip around the world. Jay Austin and Lauren Geoghegan, both 29, last year quit their office jobs in Washington, DC, to embark on the journey. Austin, a vegan who worked for the US Department of Housing and Urban Development, and Geoghegan, a vegetarian who worked in the Georgetown University admissions office, decided that they're were wasting their lives working. "I’ve grown tired of spending the best hours of my day in front of a glowing rectangle, of coloring the best years of my life in swaths of grey and beige,” Austin wrote on his blog before he quit. “I’ve missed too many sunsets while my back was turned. Too many thunderstorms went unwatched, too many gentle breezes unnoticed.” The couple documented their year-long journey on Instagram and on a joint blog. As The New York Times put it, they shared "the openheartedness they wanted to embody and the acts of kindness reciprocated by strangers." “You read the papers and you’re led to believe that the world is a big, scary place," Austin wrote. “People, the narrative goes, are not to be trusted. People are bad. People are evil." “I don’t buy it," he continued. "Evil is a make-believe concept we’ve invented to deal with the complexities of fellow humans holding values and beliefs and perspectives different than our own... By and large, humans are kind. Self-interested sometimes, myopic sometimes, but kind. Generous and wonderful and kind.” However, Austin and Geoghegan's dream trip came to a tragic and gruesome end when they got to Tajikistan, a weak state with a known terrorist threat that shares a border with Afghanistan, where ISIS and other terrorist groups are highly active. They were riding their bikes through the country on July 29 when a car rammed them, according to CBS News. Five men got out of the car and stabbed the couple to death along with two other cyclists, one from Switzerland and the other from the Netherlands. Two days later, ISIS released a video showing the same men sitting in front of the group's black flag. They looked at the camera and vowed to kill "disbelievers," according to The New York Times. Some conservatives have framed the tragedy as a cautionary tale about not just the perils of travel but also naivete in general. In their telling, an overly generous understanding of human nature is behind much of today's progressive movement, including calls to radically scale back immigration enforcement and policing and support for socialism. Some liberals, for their part, view Austin and Geoghegan as simply unfortunate. Experts on the region told The Washington Post: "Central Asia generally is fairly safe."
  14. Koliko dugo osećate bol i patnju zbog neuzvraćene ljubavi, šikaniraju vas, osećate da ste drugačiji od većine ili ono najgore trpite fizičko i psihičko nasilje u porodici, ali pretvarate se i ćutke sve to trpite godinama, ne odlučujete se za radiklne rezove samo da ne bi pukla bruka! Čini se da Srbi više od kod bilo kog drugog naroda zaziru od toga "šta će svet reći". Tako je kada razmišaljaju o razvodu ili kada su u situaciji da im je dete ili ukućan teže bolestan, ako slučajno imaju nekog najbližeg drugačije seksualne orijntacije... Ćute i trpe da ne puke bruka - žena trpi muživljevo iživljavnje, krije se da je dete narkoman, žena alkoholičar... Kao da je lakše imati nesrećan život i prikrivati problem nego ga rešavati, jer bi se upravo tako za sve i saznalo. - Bila bih srećnija milion puta da su se moji razveli. Dvadeset pet godina sam slušala svakodnevno svađe, pretnje i strahovala kada čujem ključ u bravi jer znam šta sledi. Imam traume za za ceo život! Zbog sve dece koja su prošla ili prolaze ovakve i slične stvari, ja vas molim da se razvedete i svima ulepšate život – napisala je čitateljka „Blica“ komentar na tekst šta sve deca trpe u lošem braku koji traje upravo zato što su se roditelji plašili da se razvedu "da ne bi pukla bruka".
  15. Rečenice koje izgovaraju samo naše mame Piše: Noizz.rs / Objavljeno: 09.08.2018. u 09:47h Sve naše majke imaju nešto zajedničko, nešto po čemu ih prepoznaš na prvu loptu i što očekuješ da ćeš čuti gde god i kog koga god otišao. Sigurno se mnogi od vas sećate replike Vesne Trivalić u "Munjama" koja na pitanje kako je odgovara: "Da se nosiš sine malo u pi*du materinu, po ceo dan perem, peglam..." E, tu takvim situacijama je najbolje biti sam u kući, bez društva, inače ste predmet sprdnje narednih mesec dana. Međutim, postoje i dobro poznate rečenice koje su svakome od nas urezane u sećanje i na pomen istih prosto moramo da se nasmejemo. Šta to govori svaka majka u Srbiji? Evo deset predloga. "Dok si pod mojim krovom, radićeš kako ja kažem" Automatski gubiš svako pravo glasa. Ćutiš i radiš kako ti se kaže inače si prepušten sam sebi, a realno ne znaš pošteno ni jaje da skuvaš. Često obučeš nešto potpuno besmisleno kao Sara Jo, i sramota te kada se takav pojaviš u javnosti. Jedeš ono što ima i ko ti je kriv što si 15-godišnjak bez posla i kulinarskog umeća. "Ja sam te rodila, ja ću te i uništiti" Mora da si nešto debelo sjebao. I naravno opet nemaš pravo glasa. Predlog: Pobegni u sobi, začisti je i uzmi knjigu u šake, to ume da pomogne pa možda se majka sažali. Meni je pomoglo. "Ponesi prut" Možda do tada nisi najebao, ali uskoro ćeš. Narednih 15 dana nema skidanja u šorts na fizičkom jer jasno ti je zašto. Mog drugara iz osnovne su dugo zvali Zebra, zbog pruga koje su ostale od vrbovog pruta. Savitljiv je kao Nađa Komaneči u najboljim danima. "To mi je hvala..." Ove tri tačke na kraju bole više nego rečenica ispred, pritom ako porazno pogne glavu i klimne levo-desno, verovatno ćeš i sam otići u sobu i pitati se gde si pogrešio. Ne očekuj da provališ, drma te pubertet i tvrdoglav si kao mazga. "Džigericu mi pojede!" Što bi rekla Seka Sablić iliti Vera iz serije "Ljubav navika panika": "Deci rastu zubi samo da bi mogli za srce da vas ujedu". Ja iskreno nisam ljubitelj džigerice, ali moja majka pravi odličnu sa lukom i još bezbroj začina. Elem, šta je vaspitanje bez pojedene džigerice. "Ako ne budeš učio/la, čuvaćeš ovce" U 99 odsto slučajeva ova pretnja je laž, ali ima i onih koji su se baš potrudili da (ne) razočaraju majku pa sada, daleko od gradske gugule, čuvaju stado od 50-ak grla. Ne može se reći da im je loše, ali su u startu to zaboravili da shvate kao pretnju i opomenu. "Jedite ovo voće da ne propadne" Ne moram ni da vas pitam imate li vazu punu voća na sredini kuhinjskog stola. Problem je u tome što voće ima rok trajanja i onda svaka majka preuzima mere kako ne bi moralo da leti u kantu. Neke prave voćnu salatu, neke pitu, a većina njih izgovara 50 puta dnevno gore navedenu rečenicu. Izvor: Noizz.rs
  16. Heroj, kukavica ili samo srećnik, to je pitanje koje se i danas postavlja, kada se spomene ime bivšeg američkog pilota Skota O Grejdija koji je oboren 2. juna 1995. godine raketnim sistemom ” Kub” i koji je posle pada lovca F -16C na teren Republike Srpske, proveo šest dana skrivajući se od potere pre nego što su ga spasli pripadnici MEUSOC i AFSOC. Naime, krajem maja 1995. godine NATO avioni imali su zadatak da sprovedu odluku o zabrani letova (engl. Deny flight) na vazdušnom prostoru Bosne i Hercegovine, na osnovu ranije donete odluke Ujedinjenih nacija. Tokom sprovođenja misije oni su povremeno dejstvovali i po objektima i jedinicama Vojske Republike Srpske. Zbog toga je komandant Glavnog štaba VRS naredio komandantu V i PVO VRS da dejstvuje po avijaciji NATO. Snage srpske PVO već su bile duže vreme u zasedama na širem području Banja Luke i Bosanske krajine, gde su pratili povremene letove muslimanskih ili hrvatskih helikoptera, ali i motreći i na aktivnost vazdušnih snaga NATO na nebu BiH. Tokom operacije, NATO lovci F -16C leteli su na visini od 26.000 stopa. Lovci su patrolirali bez upotrebe uređaja za elektronsko ometanje AN/ALQ-131 nad područjem Bihać-Banja Luka-Bosanski Petrovac. Položaji srpskih protivvazdušnih jedinica su im bili poznati od ranije, tako da nisu očekivali značajnije probleme tokom misije. Međutim, u skladu sa naređenjem 1. Srednja samohodna baterija (SSRB) 155. raketne brigade PVO , sa raketnim sistemom KUB, bila je u zasedi na položajima između Sanskog Mosta i Ključa. NATO avioni nisu ulazili u zonu dejstva raketnih sistema ” kub”. Komanda V i PVO VRS organizovala je premeštanje jedne baterije KUB, južnije, u Bravsko Polje iznad koga su redovno leteli avioni NATO. Tokom noći između 29. i 30. maja, baterija je izvršila marš i posela vatreni položaj u rejonu sela Bravsko, opština Bosanski Petrovac, i tako napravila zasedu za dolazeće avione. Puna tri dana baterija je pratila letove avijacije NATO po podacima talasa obaveštavanja bez uključivanja zračenja sopstvenih radarskih sistema, sve do popodnevnih časova 2. maja. Tog popodneva dva američka lovca F-16C približili su se na 20 km od vatrenog položaja baterije. Par lovaca koji su tog popodneva 2.maja leteli činili su piloti: kapetan Skot V. O`Grejdi ( pozivno kodno ime Basher 56) i kapetan Robert G. Rajt (kodno ime Basher 57). O Grejdi i Rajt su delovali u sklopu 555. lovačke eskadrile 31. lovačkog puka, iz baze Aviano. Inače Grejdiju je to bio 47 put da leti u zonu borbenog delovanja. Tog dana od svih ostalih pripadnika 555. lovačke eskadrile 31. lovačkog puka bili su jedini za zadatku. Leteli su na visini od 26.000 stopa i nekoliko puta su nadleteli područje Bihać-Banja Luka-Bosanski Petrovac. Nisu pokazivali nervozu i bili su bezbriži. Sve se činilo da je to još jedan sasvim rutinski zadatak i da im se ništa ne može dogoditi jer su im bile poznate ranije pozicije raketnih sistema VRS koji su raspolagali sa baterijama SA-6. Međutim, ono što im je bilo nepoznato jeste da je u najvećoj tajnosti 1. Srednja samohodna baterija (SSRB) 155. raketne brigade PVO , sa raketnim sistemom KUB izvršila marš i posela vatreni položaj u rejonu sela Bravsko, opština Bosanski Petrovac. Posada baterije na sistemu ” kub” po primećivanju letelica odmah je uključila osmatrački, a po zahvatu vođe para i nišanski radar. U tom trenutku avioni su se udaljili iza planine Srnetica. Pošto gađanje nije bilo moguće zračenje je isključeno posle 3-4 sekunde. Isti par aviona se nakon petnaestak minuta ponovo približio zoni dejstva baterije. Posluga je u međuvremenu promenila frekvenciju nišanskog radara i kada je cilj bio udaljen 22 kilometra uključila je antenu osmatračkog radara. Na 20 kilometara otkriven je i drugi avion. Tada je uključen i nišanski radar. Zahvat je izvršen je na 18 km. Gađanje je izvršeno sa dve rakete. Prva je lansirana kada je cilj bio na 17 km od vatrenog položaja, a druga tri sekunde kasnije. Pogodak i uništenje cilja bilo je na daljini 15 km i visini 5,5 km. Posle eksplozije bojeve glave prve rakete cilj se prepolovio na dva dela, a druga raketa je pogodila jedan od delova aviona. Ostaci aviona su pali na dve lokacije udaljene oko 1,5 km u oblasti Vaganca. Pilot je uspeo da se katapultira i padobranom spusti na udaljenju oko 6 km od olupine aviona. Baterija je odmah isključila sredstva prešla u marševski poredak, udaljila se i maskirala. U toku noći je baterija je premeštena sa mesta gde se maskirala na novu lokaciju udaljenu oko 100 km od mesta delovanja. Nišanski radar je ukupno zračio 26 sekundi. O Grejdijeva agonija posle obranja F-16C Kapetan Bob Rajt koji je bio u drugom F-16C video je kako je eksplozija rakete presekla avion na dva dela i kako je kopkit u kome se nalazio O Grejdi neoštećen nestao u oblaku, dok je drugi deo letelice pretvoren u vatrenu loptu, ali dalje više ništa nije znao. Rajt je ustaljenom rutinom odmah markirao poziciju na kojoj je avion srušen i to javio bazi, ali nije bio siguran da li se Skot O Grejdi katapultirao iz pogođenog aviona. Međutim, O Grejdi prvo šokiran eksplozijom rakete i time da su nos letelice i kabina ostali u jednom komadu uspeo je da povuče ručicu katapultirajućeg sedišta ” tu lepu zlanu ručku” kako je kasnije izjavio. Iako ošamućen i opečenog vrata prilikom katapultiranja O Grejdi je uspeo da iskoči iz aviona i počne da se spusti. O Grejdi je padobranom preleteo put i uspeo da se prizemlji na slabo naseljenom terenu u rejonu prevoja Vaganac između Petrovačkog i Bravskog polja. Kako je on naveo u svom svedočenju prilikom prizemljenja uočio je neke ljude koji su mahnito jurili ka njemu. Jedino što mu je preostalo bilo je da paodbran baci u grmlje, a onda se on sam uvuče i namaže lice blatom, uši prekrije zelenim pilotskim rukavicama i umiri se skoro do mrtvila. Iako su vojnici VRS pretraživali čitav teren bez korišćenja službenih pasa, O Grejdija nisu uspeli da pronađu. Često su prolazili i na metar od O Grejdija, ali ga otkrili nisu. O Grejdi sa sobom nije poneo paket za preživljavanje, koji se nalazio uz pilotsko sedište koji je sadržavao: pribor za prvu pomoć, 8 paketića vode po 1,13 decilitara svaki, pištaljku, kompas, signalno ogledalo, crvene rakete za obeležavanje pozicije i baterije za radio. Poneo je samo ono što je imao u prsluku na sebi, a to je bio prenosni radio uređaj PRC -112, težine 0,8 kg koji je mogao da radi sedam sati bez prestanka, maskirne boje za lice, pištolj kalibra 9 mm, plastičnu mapu Bosne i Hercegovine dimenzija 915×1525 mm sa napisanim uputstvima za pronalaženje hrane u divljini. O Grejdi je uspeo odmah posle prvog dana odlučio da promeni položaj skrivanja. Noću je odlučio da se pomeri 3 kilometra dalje u šumi koja je bila gusta, sa dosta grmlja i stena što mu je omogućilo da se lakše sakrije i izbegne potere. U noj je O Grejdi proveo naredne dane krećući se u radijusu od dva kilometra od mesta pada. Kako je vreme bilo kišno sa veoma niskom oblačnošću O Grejdi nije uspeo da uspostavi nikakav kontakt sa američkim avionima, koji nisu leteli zbog loših meteo uslova nad tim područjem. Inače O Grejdi je zbog straha da bude demaskiran retko uključivao radio PRC -112, a kodni poziv Bašer -56 retko je emitovao pozove za pomoć. Zanimljivo je inače da američki avioni možda zbog lošeg vremena ili straha od srpske PVO nisu puno nadletali samu tačku gde je O Grejdi iskočio. Tek 6 dana od iskakanja 8. juna O Grejdijev glas prepoznao je kolega iz 555. eskadrile kapetan Tomas Henford. Prve reči su bile ” I m alive, help”. Da bi proverio zaista da se radi o O Grejdi, Henford ga je upitao nekoliko pitanja sa kojim je želeo da se uveri da li je to zaista on, jer se javilo pitanje verodostojnosti signala. Naime komanda eskadrile i Operativni centar u Napulju verovali su da je O Grejdi uhvaćen i da je u pitanju klopka. Henford ga je pitao gde je, kako i kada leteo u USAF. Posle dobijanja potvrdnih odgovora on je svojim F-16 nastavio na nadleće zonu gde se O Grejdi nalazio, ali je bio prinuđen da izvrši dopunu goriva i da se ponovo vrati i kruži oko pozicije gde se O Gredi nalazio. Kada su izvršene detaljne provere WMA (AW-533) iz Avijana poslala je odmah jedan F-18 sa kojim je upravljao kapetan Dejvid Elhart koji je u niskom brišućem leteo nadleteo mesto gde se oboreni pilot nalazio sa zadatkom da mu da informaciju da je otpočela akcija spasavanja. Odmah zatim na nebu se pojavio i drugi hornet kojim je upravljao kapetan Vilom Tomas koji se obratio O Grejdio njegovim nadimkom ” Zulu”. O Grejdi mu je dao odmah sve potrebne podatke i F-18 je odmah napustio markiranu zonu. Počinje akcija spasavanja O Grejdija Zadatak spasavanja O Grejdiju poverena je Marinskom korpusu a ne specijalnim timovima za izvlačenje, koji su bazirani na Siciliji. Pošto su prikupljene sve potrebne informacije, akcija spasavanja predata je MEUSOC. Pukovnik Martin Berndt, komandant 24. Marine Expeditionary Unit na nosaču helikoptera ” USS Kearsage” na Jadranu dao je naređenje za pokret. On je inače pre toga dobio direktno iz Vašingtona naređenje da se krene odmah u akciju spasavanja koristeći pri tome sve raspoložive jedinice. Na nosaču helikoptera ” USS Kearsage” tog istog 8. juna u tri časa ujutro po lokalnom vremenu data je uzbuna za 50 marinaca uključujući tu i 10 helikopterskih posada. Formirana je Udrana grupa 24th MEU koju su činila 2 borbena helikoptera AH-1W Super Cobra, 2 transportna helikoptera CH 53 Super Stalion, 2 aviona AV8B Harrier, kojima su pridodata i 2 aviona EA-6B Prowler i 2 aviona F-18 C/D Hornet koji su imali zadatak lovačke zaštite borbene grupe. Ovoj grupi pridodata su i dva F-111A namenjeni za elektronsko ometanje i dva A-10 Warthog. Za slučaj nužde sastavljen je identičan pomoćni sastav koji je stavljen u stanje pripravnosti. Cela operacija sastavljena je bila od 40 letelica kojima je upravljao AWACS koji je leteo nad Mađarskom. Kada se u vazduh podigao deo grupe TRAP sastavljena od dva helikoptera AH-1W Super Cobra i dva helikoptera CH-53 Super Stalion, koji su prvo kružili nad Jadranom čekajući dolazak ostalih članova grupe, koji su poletali sa nosača aviona, i iz baze Avijano. Kada se grupa prikupila AWACS je dao naređenje za pokret i aktiviranje akcije spasavanja O Grejdija. Borbena grupa prvo je nadletela ostrva i krenuli dalje u unutrašnjost srećni da ne moraju da lete noću. Najveći problem tokom leta bio je veliki broj bandera za struju i telefon, pa i dalekovodi koji su ometali niski let. Veliki problem predstavljala je i magla koja se pojavljivala u kotlinama ovog područja, takođe niska oblačnost je omogućila da borbena grupa leti u oblacima, pa time nije bilo ni delovanja srpske PVO. AWACS je borbenu grupo detaljno vodio od tačke do tačke. Kada su bili na 17 kilometara od mesta gde se O Grejdi nalazio dva borbena helikoptera AH-1W krenula su napred ispred dva CH -53 kako bi obezbedili spštanje borbene grupe. Za to vreme avioni F-18 Hornet, AV-8B, EF-111 i A-10 su nadeltali širu zonu i bili u pripravnosti da reaguju ako bude potrebno. Piloti helikoptera AH-1W kada su bili na 9 km od zone počeli su da pozivaju O Grejdija da se javi. Bili su presrećni kada su čuli odzivni glas ” bolt/ this is Basher 56″. Usledila su dva kratka pitanja i provera njegovih ličnih podataka. Na 5 km od zone ponovo su stupili u kontakt sa O Grejdijem. On ih je navio jer ih je čeo, ali nije video zbog magle i niske oblačnosti. Zbog toga su mu rekli da ispali crvenu signalnu raketu. Pošto su helikopteri bili iznad magle videli su crvenu raketu. Znali su gde se O Grejdi nalazi. Kobre su odmah obavestile o pronalasku pilote dva CH 53 koji su se usmerili ka lokaciji koja im je data. Kada su se našli tačno iznad zone gde se nalazio O Grejdi krenula je akcija spuštanja. Posle spuštanja koje je moglo biti katastrofalno za jedna helikopter koji je zakačio neku ogradu sa bodljikavom žicom iskočilo je 20 marinaca. Za to oba aviona AV8B su nadletali zonu sletanja. O Grejdi se iznenada pojavio istrčavši iz šume sa pištoljem u ruci, dotrčao do helikoptera i ukrcao se u njega. Odmah zatim u helikopter su se ukrcali marinci. Akcija od momenta sletanja do kurcavanja O Grejdija i poletanja trajala je osam i po minuta. Po ulasku u helikopter O Grejdi je predao svoj pištolj stavio kacigu na glavu, a zatim pod uticajem stresa popio flašu vode i pojeo četiri obroka piletine iz MRE ( Meal Ready to Eat). Za to vreme dežurni AWACS iznad Mađarske je naredio da borbena grupa skrene 230 stepeni i usmeri se ka Jadranu. Međutim tu svim problemima nije bio kraj. Umesto mirnog leta usledila je opasnost jer se magla digla na helikopteri koji su leteli na samo 300 stopa su se omgli videti. Početni deo puta prošao je bez incidenata, osim što su često kada su leteli na 50 stopa porali preskakati dalekovode. Međutim, njih je čekalo iznenađenje kada je izenanda pored jednog od helikoptera proleltela protivavionska raketa ispaljena iz lansera SA-7, koja se nije aktivirala, jer su helikopteri leteli na maloj visini. Tad je usledila puščana paljba iz svog raspoloživog oružja, pa i PVO topova kalibra 20 mm na borbenu grupu. Međutim vatra je bila kratkotrajna pošto su uspeli da prelete planisnki greben kada su ugledali malo jezero, a onda za par minuta već su bili na otvorenom moru. Helikopteri CH-53 supustili su se na noasač helikoptera poprilično izbušeni puščanom vatrom, ali neoštećeni, odmah do njih spustili su se AV-8B. Sa ovim činom operacija spasavanja pilota kapetana Skoto O Grejdija je završena. Gorka medijska pilula O Grejdi je sa nosača helikoptera prebačen u Avijano gde je dočekan kao heroj. Međutim sve lovorike slave upropastio je sam, jer je na jednoj od konferencija za novinare čak i zaplakao. Da stvar bude gore po njega, pred američkim medijima kroz suze je izjavio da on nije bio nikakav heroj, već preplašeni zec koji je pokušao samo da preživi. Ovu njegovu izjavu američki mediji dočekali su na nož čak su neki prizivali da se general Paton vrati iz mrtvih i išutira O Grejdija. Neki mediji su tvrdili da zvanična informacija o spasavanju nije istinita i puna nelogičnosti: Kako je oboren kod Mrkonjić Grada, a spasen kod Bosanskog Petrovca?, ako se krio u šumi kako je peške prešao neopažen destine kilometara?, kako je od silne patnje održavao kondiciju, ako je jeo bube i pio samo kišnicu?. Mediji su tvrdili da je neverovatno da američke snage nisu izvršile po srpskim PVO nijedno dejstvo, posebno po radarima tokom spasavanja koji su verovatno primetli takav intenzitet naleta. O Grejdija je primio po povratku u SAD lično tada američki predsednik Bil Klinton. Sam O Grejdi je posle nekoliko godina napustio američku vojsku, a o svom obaranju i akciji spasavanja napisao je čak dve knjige. Njegovo obaranje je čak ekranizovano filmom i dokumentarcem. Dok je O Grejdi ubirao pomalo gorku medijsku slavu, borbena posluga baterije koja je oborila prvi američki avion na Balkanu je ostala u senci anonimnosti, jer u opštem ludilu, ali i decenijama kasnije nikoga nije interesovala činjenica da su u našoj vojsci postojali veoma sposobni i uvežbani pojedinci i jedinice, školovani i obučavani za odbranu SFRJ koji su dokazali svoje sposobnosti protiv tada najmoćnije i najsposobnije vazduhoplovne sile!? Obaranje američkog aviona i pilota O Grejdija od strane raketnog sistema “KUB” imalo je snažan odraz na proceduru američkog vazduhoplovstva u vazdušnim operacijama koje su sledile. Avioni nisu ulazili u zonu dejstva bez podrške avijacije za neutralisanje PVO. Uvedeni su bili striktni donji limiti visine za letove nad srpskom teritorijom. Andrej MLAKAR https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2018/06/01/obaranje-skot-o-grejdija-kod-bosanskog-petrovca-da-li-je-pilot-f-16-heroj-kukavica-ili-samo-srecnik/
  17. – Morate da kažete da mi nemamo pilote. Ljudi nam stare. Piloti, oficiri i podoficiri vazduhoplono-tehničke službe se ne podmlađuju. Piloti su stari u proseku između 40 i 43 godine. Naglo kreću u penziju, godišta od ’68 do ’71 sada su najbrojniji deo kadra a prošle i pretprošle godine imali smo 3 i 4 pilota na Akademiji. – Sistem održavanja ali i obuke "baždaren" je na MiG-ovima. Uskoro potreba za novim ruskim ili zapadnim višenamenskim borbenim avionima? / Foto: Neda Mojsilović, Tango Six Vojni analitičar Aleksandar Radić na ovaj način „oglašava uzbunu“ uz opasku da je vreme da se započne „bitka za ljude“ u RV i PVO. Trend podmlađivanja nacije potreban i u vojnom vazduhoplovstvu? / Foto: Neda Mojsilović, Tango Six Nakon što se prvi radovi na remontu novopridošlih MiG-ova 29 završe (ove nedelje smo mogli da vidimo da su u toku osnovni tehnički radovi) ući ćemo u sagu modernizacije za koju Radić, kao i naš portal među prvima, kaže da ne predstavlja dugoročno rešenje. On je gostujući juče na televiziji N1 rekao da će trenutna kompletirana flota biti raspoloživa do kraja 20-tih godina i da je potrebno da se odluka o izboru novog višenamenskog borbenog aviona donese najkasnije do 2025. godine. Pogledajte Radićevo gostovanje i kažite nam u komentarima šta mislite. Odgovorite i na našu anketu. Petar VOJINOVIĆ
  18. Akademik Srboljub Živanović o komisiji koja je 1964. istraživala zlodela u NDH logoru: Posle prvih izveštaja i samo tri meseca rada, sve je stopirano. Ubijeno 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma. Oko 20 % žrtava živo zakopano ADA je Državna komisija sudskih antropologa bivše SFRJ u sastavu: dr Zdravko Marić, Vida Brodar, Aton Pogačnik i dr Srboljub Živanović, septembra 1964. završila prvu fazu ispitivanja masovnih grobnica na stratištu u Donjoj Gradini sa druge strane Save od logora Jasenovac, uplašili smo se brojeva do kojih smo došli. Na stratištima duž reke, u masovnim grobnicama koje su se prostirale na dužini 12,5 kilometara i širini 4,5, složili smo se nedvosmisleno da tu leži više stotina hiljada zverski ubijenih ljudi - 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma! U grobnice, široke šest, a duboke osam metara, naslagani su jedno na drugo, po 27 osoba, starih i mladih. Prve analize uzroka smrti svedočile su da je oko 20 odsto njih u grob otišlo živo. printscreen Ovo je, sa gorčinom u glasu, ispričao za Novosti akademik Srboljub Živanović, jedini profesor medicine Državne komisije koja je istraživala broj žrtava u Jasenovcu i predsednik Međunarodne komisije za istinu o ovom NDH logoru sa sedištem u Londonu. Živanović ističe da je Komisija izvršila 130 sondažnih bušenja na 100 masovnih grobnica, čiji su se rovovi protezeli između 60 i 80 metara. Radili su, seća se, tri meseca, te daleke 1964. godine. Posle prvih izveštaja, sve je, međutim, stopirano. Država im nije rekla zašto. Sa kolegama iz Sarajeva i Ljubljane bili ste prva stručna komisija koja je za račun države pokušala da utvrdi broj žrtava? - I pre nas je bilo istraživanja. Prvo je bilo u maju 1945. Komisija ZAVNOH iznela je tada procenu o između 500.000 i 600.000 ubijenih. Dve godine kasnije, bivši logoraš dr Nikola Nikolić sa sinom u Donjoj Gradini je identifikovao 258 grobnica dužine od 60 do 80 metara dubokih oko osam metara. Borci iz Kozarske Dubice 1961. ponovo su počeli sa istraživanjima, mada oni nisu imali stručna znanja. Nas su pozvali 1964. i bili smo najreprezentativnija grupa stručnjaka do tada. Posebnim bušilicama izvršili smo otvaranje 100 grobnica i posle tri meseca teškog rada izneli smo državnim organima procenu o broju žrtava. U Hrvatskoj priznaju samo nedela Miroslava Filipovića.. - Šta reći o zločincu, upravniku logora, koji je na jednoj misi pozvao pastvu da ode u selo i pobije sve Srbe, ali da prvo ubije njegovu rođenu sestru koja je udata za Srbina. Ja sam na Konferenciji Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu u Londonu izveo za govornicu Jevrejku Skibu kojoj je katolička časna sestra Pulherija zatezala vrat kako bi koljač mogao preciznije da udari. Skiba je govorila, a posle njenog govora katolički sveštenici su napustili salu. Dragutin Kukolj, Nikolom Masić, Jolo Josip Bujanović, Mihovil Marber, Stjepan Gabrić, samo su neki od sveštenika koji su ubijali. screenshot Kako je izgledao odlazak u Jasenovac 1964? - Bilo je čudno. Veliki profesori iz Beograda, Zagreba, Ljubljane nisu hteli ni da čuju da budu u sastavu te komisije. Pošto je ona ipak stvorena, odabrani su referentni centri iz Sarajeva, Ljubljane i Novog Sada, odakle sam i ja odabran kao docent sa medicinskim znanjem. Sećam se da sam prvo otišao u Aušvic da se spremim za posao jer do tada nisam znao mnogo o istraživanju masovnih stratišta. U tom logoru sam video da su Nemci praktično, industrijski ubijali žrtve, praveći od njih sapune, češljeve. U Donjoj Gradini smo naišli na žrtve koje su sadistički ubijane iz mržnje i sa velikom strašću. Koja vam je prva asocijacija kada se danas prisetite tog vremena? - Strah i stravičan slatkasti miris smrti uvek kada je sonda otvorila grobnicu. Kada se istražuje jedna takva raka, pa kada u ruke uzmete polomljenu lobanju jednogodišnjeg deteta, to vas promeni zauvek. Kada god govorim o tome, pa i u ovom momentu, ja se tresem, a kao sudski antropolog svašta sam video. Onda možete zamisliti kakav je to osećaj bio. Kada vidite cucle, kantice za mleko, flašice... Vama je bilo zabranjeno da fotografišete svoje nalaze. Šta ste radili sa pronađenim stvarima u grobnicama? - Nismo smeli da slikamo, ali sve smo beležili u radne sveske. Svaki član komisije je vodio dnevnik i posle radnog dana jedan drugom smo pregledali zapisnike i potom ih potpisivali. Sva četiri dnevnika imaju potpise svih članova komisije. U tim zapisnicima su neke od najstrašnijih stvari koje čovek može da zamisli. Recimo, u lobanjama su se tada još nalazili ostaci mozga i oni su poslati na obradu u Zavod za sudsku medicinu u Ljubljanu. Na osnovu rada došli smo do zaključka da je gotovo dvadeset odsto žrtava živo otišlo u grob. U grobnicama, naročito tamo gde su bili ujamljeni Romi, nalazili smo ogromne količine zlata, đerdana, dukata, i sve to smo posle otvaranja grobnica ponovo sahranjivali. Mi smo imali obećanje da će se istraživanje nastaviti i pravljeni su planovi kako dalje. tanjug/public Kako ste došli do broja od 730.000 umorenih samo u Gradini? - Anton Pogačnik je radio matematičku procenu broja žrtava na osnovu broja grobnica i na osnovu broja pronađenih žrtava u onima koje su bile otvorene. Svi smo se složili oko ove brojke. Međutim, pošto ste u jesen 1964. predali nalaze, sve je stalo? - Obavezali smo se na ćutanje u javnosti, a ja nisam mogao da ne govorim. Razgovarao sam sa jednim novinarom „Politike". Međutim, taj tekst nikada nije ugledao svetlost dana. Kada sam pitao novinara Momu Stefanovića šta se događa, on mi je samo kratko rekao da ga više nikada o tome ništa ne pitam. Posle još nekih signala, 1965. sam emigrirao u Afriku, pa u Englesku, a 1968. indirektno mi je saopšteno da se ne vraćam u zemlju. Ipak, nastavio sam sa istraživanjem Jasenovca. Public Kako komentarišete inicijativu da se Stepinac proglasi za sveca, zašta Vatikan traži i mišljenje SPC? - Kada je ta inicijativa objavljena dobio sam iz Australije pismo od Vase Kondića iz Sidneja, koji je posvedočio da je kao sedmogišnjak video mnogo katoličkih sveštenika kako ubijaju srpsku decu. Njega su, veli, spasli Nemci. Kondić piše i da je u logoru bilo pravo slavlje kada bi dolazio u Jasenovac nadbiskup Alojzije Stepinac. Nosio je nekakvu posebnu uniformu, a njegov krst je bio mnogo veći od krstova ostalih sveštenika. I on je učestvovao u zločinima - prenosi Đivanović delove ovog pisma. Ovo svedočenje, kako ukazuje, overeno je u advokatskoj kancelaraji u Adelaidu u Australiji od strane advokata Vaska Vukoja. Šta se dogodilo kada su državni organi dobili procenu stručanjka? - To ne znam. Ja sam svoju kopiju poneo u London i ceo život sam je nosio sa sobom. Kada sam pomislio da je devedesetih godina došlo vreme da se vratim u Beograd, predao sam je Arhivu Grada. Predao sam i još nešto, zapisnik sa sednice Svetog arhijerejkog sinoda SPC iz 1942. godine koji je posvećen Jasenovcu, a koji je tajnim kanalima završio u Londonu 1943. Posle rada od 50 godina na Jasenovcu i dokumenata koje ste sakupili, šta još mora da se zna? - Jasenovac, Jadovno, Prebilovci, jame na Velebitu... nisu delo zavedenih ili izmanipulisanih ljudi. To je proizvod državne politike NDH i napora cele te države da fizički istrebi srpski narod. Genocid nad Srbima nisu vodile ustaše, već sam vrh Katoličke crkve na čelu sa Alojzijem Stepencem.Učestvovali su svi, hrvatski domobrani, obični seljaci, železničari, a kada je 1944. postalo jasno da Nemačka gubi rat, ponovo su svi uložili veliki napor da sakriju tragove genocida. Moša Pijade i Mile Budak su se sretali i po ovom pitanju. Tito je, kako je to otkrila dr Smilja Avramov, 1944. išao u tajnu audijenciju kod pape. Možda je sa teritorije bivše SFRJ ova dokumentacija nestala, ali u svetskim arhivama, u to sam ubeđen, postoji. Šta ste našli tragajući po svetu? - U Londonu, recimo u Javnom arhivu je više od 2.000 dokumenata o ustaškoj državi i zločinima nad Srbima. U Arhivu SSSR u Moskvi smo našli tek dva dokumenta. Plašim se da su braća komunisti učestvovala u prikrivanju zločina. U malom Muzeju holokausta u gradu Aki, u Izraelu, pronašli smo more dokumenata i svedočenja o ovim zločinima. Godine 2000. u Njujorku, kada je naša Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu izlagala veze Katoličke crkve sa genocidom, ustao je profesor Majkl Bernbaum iz Muzeja Holokausta u ovom gradu i izgrdio nas što ništa ne radimo da se istina sazna. Naime, mi smo tada imali podatak da je oko 370 katoličkih sveštenika bilo direktno uključeno u likvidacije Srba, dok je Bernbaum imao spisak od 1.400 imena. Krenuvši za ovim spiskom, naša komisija je došla do imena 1.371 katoličkog sveštenika koji je učestvovao u likvidacijama. Ako se zna da je 1941. u Hrvatskoj bilo oko 2.000 katoličkih sveštenika, nije teško izračunuti koliko ih je među njima bilo ubica. Public Alojzije Stepinac http://informer.rs/vesti/drustvo/371296/tito-je-krio-istinu-o-jasenovcu-jer-srbe-nisu-klale-samo-ustase-nego-i-svestenici-seljaci-radnici-sokantno-svedocanstvo-akademika-srboljuba-zivanovica
  19. http://balkanword.com/upoznao-ju-je-u-autobusu-i-36-godina-voli-samo-nju-ovo-je-bajagina-supruga-kojoj-je-posvetio-sve-svoje-pesme-foto/ Momčilo Bajagić Bajaga jedan je od retkih muzičara sa domaće javne scene koji svoj život i svoju privatnost drži daleko od očiju javnosti. S tim u vezi, ni njegova supruga ne eksponira se u medijima, a retki su događaji na kojima se pojavljuje sa suprugom. Možda je baš to i jedan od načina na koji su svoju ljubav održali tolike godine, tačnije 36 godina koliko su zajedno. Momčilo i Emilija u braku su od 1989. godine, a pre toga su sedam godina živeli zajedno. Ono što je i te kako zanimljivo kada su njih dvoje u pitanju jeste način na koji su se upoznali – u autobusu. – Ema je stanovala u Zemunu, a upoznali smo se u autobusu. U busu sam je prvi put pitao da li bi htela da izađe sa mnom u nedelju, a ona je rekla da nedeljom ne izlazi. Meni je to bilo kao da me je o’ladila, jer ko ne izlazi nedeljom? Ema je valjda izlazila subotom, otkud znam. Ja onda nisam postavljao nikakvo dodatno pitanje, bilo mi je truba. Tek posle nekoliko meseci smo profurali – istakao je muzičar u intervjuu za Novosti. Kako je tada priznao, sve pesme posvetio je Emi kojoj nije bio lak teret njegove slave: – Veza kao veza nikada nije bila u iskušenju, ali Emi svakako nije bilo lako. Kad si javna ličnost, svakakve stvari o tebi se pojavljuju u medijima. Ema je to stvarno dobro podnela, naročito tih prvih godina našeg zabavljanja, koje su bile najluđe. Mi nismo mogli da idemo na letovanje negde gde idu svi. Sećam se da smo jednog leta na Mljetu otišli na neku daleku plažu da bismo bili sami. Međutim, odnekud se tu pojavilo petoro ljudi koji su samo sedeli i piljili u nas. To im je, valjda, bilo interesantno. Meni je najgluplja fora bila da govorim kako nemam devojku da bi me curice jurile. Ljudi te vole zbog muzike. Da nisam pravio dobre pesme, ne bi me ni voleli – iskreno je rekao Bajaga. Bajaga sa suprugom: Izvor: I.C.
  20. Životna priča devojčice (8) i dečaka (6), koji su zbog zanemarivanja oduzeti roditelja i njihove hraniteljke Nataše Jenić (34) iz sela Mustafić u istočnoj Srbiji, dokaz su da su sve nedaće premostive kada se voli i bori svim srcem. Foto: Privatna arhivaHraniteljka Nataša Jenić sa svojom porodicom i troje mališana o kojima brine Naime, Nataša koja je mama dvoje dece, pre četiri godine odlučila je da svoju nesebičnu ljubav podeli i sa mališanima koji je nisu imali u biološkoj porodici, te je postala njihov hranitelj. Mlada žena je u malom mestu živela sa suprugom, dva deteta i svekrvom. Kako kaže, svakodnevica je bila prilično monotona, posao nije mogla da pronađe, a siromaštvo se osećalo u vazduhu. Želela je da monotoniju promeni, da se posveti nečemu što će biti i lepo i humano, ali i korisno. Odlučila je svoju ljubav da deci koja je nisu dobila od svojih roditelja. - Nikada neću zaboraviti dan kada su mi doveli dečaka i devojčicu, prelepih osmeha, tako sićušnih i slatkih. Nažalost, deca su imala hidrocefalus (povećana količina moždane tečnosti - vodena glava), a devojčica i poremećaj u razvoju. Nisam mogla ni da pretpostavim kakvu ću golgotu proći. Život je rešio da se poigra njihovim sudbinama i da ih u najranijem detinjstvu baci u paklene muke - priča za “Blic” Nataša, hrabra žena velikog srca. Nakon godinu dana od dolaska dece u selo kraj Majdanpeka, devojčica je počela da oseća nove tegobe. - Malena je imala temperaturu, povraćala je, osećala bolove. Vodili smo je od lekara do lekara i niko nije znao šta joj je. Bolovi su bili ogromni, ona se uvijala i osećala mnogo loše. Hitno smo došli na lečenje u Beograd, gde su dijagnostikovali karcinom pluća - priseća se Nataša. Teška borba počela je 2014. godine kada je biopsijom na VMA otkriveno da je reč o zloćudnom tumoru. - Dren direktno u pluća, devojčica koja jauče od bolova, bolnička soba - izgledalo je da se sprema velika katastrofa. U septembru 2014. godine ona je operisana da bi se tumor vrlo brzo vratio, pa je već u decembru ponovo morala pod nož. U Novu 2015. ušli smo sa saznanjem da se tumor ponovo vratio, pa je u januaru operisana i treći put. Nakon toga smo krenuli s terapijama - primila je 28 zračnih i šest hemioterapija. Svima nam je teško palo. Troje mališana kod kuće, moja biološka deca, tada od 13 i devet godina, i dečak na hraniteljstvu koji je imao dve. Veliku pomoć sam imala od supruga koji je o njima brinuo dok sam ja sa devojčicom bila u bolnici - priča nam Nataša.
  21. Narod koji zaboravi svoju prošlost, neće imati ni svoju budućnost, rekao je jednom prilikom Jaša Tomić. U kom pravcu se Srbija kreće najbolje govori to da je priča Ivana Gorana Kovačića”Jama” inspirisana istinitim događajem kada su ustaše 1941. više od 200 srpskih žena i dece žive bacile u jamu u Ravnom Dolcu, izbačena, posle mnogo decenija, iz čitanki za 8. razred. Da se ovaj stravični događaj nikada ne zaboravi, kako preživele kažu, pobrinuo se sam Bog. Od 218 žena i dece bačenih u jamu dugu 46 metara, igrom sudbine, četrnaestoro njih preživelo je bukvalno bez hrane i vode, među leševima tačno 42 dana- od Svetog Ilije do Male Gospojine. Ovaj slučaj ni nauka do danas ne može da objasni! -U našim telima bila je samo duša, ostalo sve kosti, ne znam sama kako smo preživeli, priča jedna od tri još uvek žive žene izvučene iz jame Ravni Dolac. – Skupili su nas, porodicu po porodicu i poterali ka jami. Dok smo išle uz planinu, pričale smo među sobom da će nas sigurno bacati žive. Tako je i bilo. Čitali su po azbučnom redu i gurali nas u rupu – seća se jedna od preživelih, Mara Jurić. Tada je imala samo sedam godina, tek je pošla u prvi razred. U jamu su ih bacale prve komšije. Za njima i kamenje, bombe. Preživeli su samo oni koji su uspeli da se sklone iza zaklona na dnu same jame, čija je dubina 46 metara. Niko ne zna kako su žene uspele preživeti pad sa te visine. Danima su živele među leševima, u polumraku i u strahu. I tako šest nedelja, od Svetog Ilije do Male Gospojine. – Sećam se da sam danima bila ispod dve mrtve žene i da sam sve vreme dozivala majku. Kada me je napokon čula, izvukla me je, a ja sam sva bila u ranama. Bolje bi bilo da smo i mi ostale mrtve odmah, ali eto nismo. Ovako sam oko sebe gledala mrtve, žene su kukale, molile Boga da ih spase – priča Milica Maljković, koja je tad imala 10 godina. -Ni hleba, ni vode. Nego smo rosu kupile po zidu i to lizale. Samo jednu noć je pala kiša i nalila nam u jamu, pa smo jadne umakale u krpe i kvasile usta. U našim telima bila je samo duša, ostalo sve kosti, ne znam sama kako smo preživeli – dodaje. Jedna žena je pobacila dete u jami. Druga je bila trudna kad je bačena, preživela je 42 dana, izašla iz rupe i rodila živo dete, a treća je mesec dana posle izlaska iz jame rodila blizance, ali su oni umrli. Nadali su se de će ih Dalmatinci izvaditi iz jame jer su blizu, ali umesto njih, stigle su ustaše. Njihov vapaj prvi su čuli čobani koji su u blizini napasali ovce. Među tim čobanima našao se i jedan u kom se probudio čovek. On je otrčao kući i rekao ocu da u jami ima živih Srba. Čovek odlazi ustaškom komandiru i kaže mu šta mu je sin ispričao, na šta se komandir uhvatio za glavu i naredio da se žene odmah sutradan izvuku. I među njima je, očigledno, bilo ljudi. Posle šest nedelja provedenih u jami Ravni Dolac, počelo je vađenje preživelih. Preživeli Srbi iz Livna posle rata nisu želeli da se svete onima koji su ih bacali u rake. Opet su morali da žive kuću uz kuću sa komšijama koje su im to uradile. I oprostili su im. “E, moja Milice, da ste vi nama uradili ono što smo mi vama, mi bismo vas žive progutali”- posle svega izjavila je komšinica jedne od preživelih, udata za ustašu koji je bacao Srbe u jamu. Posmrtni ostaci stradalih izvađeni su tek posle pola veka, u junu 1951. godine. – Kad sam sišao dole, bio je to jeziv prizor, nešto neizbrisivo. Mi smo kopali, sve smo rukama radili da bismo došli do svih delova tela, da bismo izvadili sve kosti iz jame – kaže Vladimir Maljković, koji je juna 1991. godine učestvovao u vađenju posmrtnih ostataka. Dodaje da je mesecima posle toga bio van sebe, nije mogao da veruje da se tako nešto zaista desilo. Jame su obeležile istoriju ustaša iz Livna. U njihovim pokoljima u leto 1941. godine stradalo je oko 1.600 Srba, od čega 673 dece. Samo iz Čelebića ubijeno je ili bačeno u jamu 370 srpske dece. 1991. izvađeni su posmrtni ostaci stradalih Srba iz pet jama kod Livna. Iz jame Ravni Dolac izvađene kosti 203-e dece i žena Iz jame Rozvale izvađene kosti 80-oro dece Iz jame Tušnica izvađene lobanje 50-oro dece Iz jame Samograd izvađeno 27 lobanja odraslih i dece Iz jame Provalija izvađene kosti 13-oro stradalih. Pogledajte i dokumentarnu emisiju iz 2013. izvor
  22. Čuvena teoretičarka kulture, Hana Arent, jednom prilkom je primetila kako joj pušači zbijeni u redove, ispred objekata u kojima nisu poželjni, liče na Jevreje koji za vreme holokausta mirno, u kolonama ulaze u stočne vagone na putu za gasnu komoru. Jedno je sigurno – 21. vek označio je kraj ere cigareta uprkos tome što su one igrale veliku ulogu u formiranju kulturnog identiteta ljudi u prethodnom stoleću. Flasteri, tablete, knjige samopomoći, autosugestivne meditacije i e-cigarete samo svedoče o tome koliko je svet daleko spreman ići u iskorenjivanju navike pušenja. Pušači se odvajaju u posebne prostorije koje sve više liče na karantinske kapsule u većem delu sveta. Interakcija između njih i ostalih ljudi dozvoljena je jedino uz pridržavanje pravila ponašanja nepušača. Zavučene i male, prostorije za pušače na svim aerodromima i tržnim centrima širom sveta kao da šalju poruku kako će uskoro i one same nestati jer se pružanje posebnih uslova pušačima počinje smatrati sudelovanjem u njihovoj autodestruktivnoj aktivnosti. Posmatrano iz ugla industrije, mantra zdravog života koju se niko ne usuđuje da spori okupila je ljude koji diktiraju nove vrednosti novog doba. Zdrav život postao je nova ideologija, a imperativi lepote i mladosti sve više liče na realnost jedne hladne diktature. Lepe, mlade, zdrave i dugovečne – takve nas želi novo doba. Ono sanja san o životu kao iz lajfstajl magazina i ostavlja po strani svakoga ko odbija da u tome sudeluje. Prokaženi uživaoci nikotina Kultura pušenja polako izumire, a uspomena na njenu proširenost bledi iz kolektivnog sećanja kao neki zajednički greh iz ranog detinjstva. U treptaju oka izmenili smo lice sveta. Strastveni pušač Pablo Pikaso, koji je izjavio kako mu nije potrebno ništa više za život od jedne plaže, platna, stotinak mladih žena i pakle cigareta, danas bi, šćućuren na ivičnjaku ispred restorana sa cigaretom u usnama, morao deliti sudbinu ostalih prokaženih uživalaca nikotina. Svima poznat prizor, zar ne? Iz kulturološkog ugla, uloga cigareta najveća je u dvadesetom veku. Početak prošlog stoleća je vreme kada cigarete polako preuzmaju primat nad cigarama u masovnoj upotrebi, ostavljajući popularne tompuze kao statusni simbol do današnjeg dana. Tada nastaju i najveći svetski brendovi koji još uvek traju, korporacije i čitava, moćna industrija duvana. Savremenim dušebrižnicima bez dovoljno mašte teško je da shvate šta je bilo to što su cigarete posedovale da bi postale tako popularne. Ne može se to objasniti ni marketinškim kampanjama, ni zavisnošću, ni užitkom. Postojalo je nešto mnogo jače što je ljude nagonilo da se predaju novoj navici, nešto što je imalo malo veze sa njihovim čulima a mnogo sa njihovom sujetom, identitetom, osećajem slobode i gladi za jednim novim stilom života na prelazu vekova. Cigarete kroz istoriju Fabrička proizvodnja umotanih cigareta učinila je dostupnost ove danas tabuizirane navike jednostavnijom, bez potrebe za onom posvećenošću sa kojom su dendiji devetnaestog veka motali svojih šezdeset cigareta od najboljeg duvana dnevno i bez one grubosti i bahatosti koja je pratila narodsko ušmrkavanje burmuta i dimljenje jeftinih lula. Fabrički savršeno upakovane cigarete donele su mogućnost da svako može osetiti dah otmenosti u trenucima dok vrhovima prstiju prinosi ustima tanku, mirišljavu cigaretu. U marketinškim kampanjama šezdesetih godina duvanske kompanije su tinejdžerima obećavale mogućnost odrastanja i pobune kroz pušenje cigareta. Ljudi su to znali i mnogo pre pojave televizije i bilborda. Cigareta u ruci je životni stav, veličanstveno iskustvo užitka u nečemu što znamo da nam škodi i što je ljudima sa strogom logikom i krajnje praktičnim duhom malo razumljivo. Za merak i za inat se puši, za svet koji nije najbolji od svih mogućih svetova, za pravog prijatelja kojeg nema, za mali gest bunta koji treba da nas podseti da ipak imamo pravo na mrvu autodestruktivnog zadovoljstva na kraju dana. Svetski ratovi imali su veliku ulogu u vezivanju muškaraca za novu naviku. Tokom Prvog svetskog rata cigarete su nazivane dimom vojnika, a Drugi svetski rat je označio i novi uspon industrije. Muškarci, u situacijama kada dugovečnost nije cilj ka kome se može težiti, su uživali u opojnom mirisu cigareta koje su im dostavljane u okviru redovnih sledovanja i udisali su kad god su mogli taj modrikast dim koji golica oči i grlo, i omogućuje čoveku da pusti suzu bez plača, da udahne duboko i izdahne vazduh, a da se to ne zove uzdah kako je o duvanu pisao Ivo Andrić. Međutim, svetski ratovi i periodi nakon njih bila su i doba kada su žene sticale svoju nezavisnost. Kao što je cigareta od dečaka stvarala muškarca, tako je i žena u njoj pronašla način da bude ravnopravnija jačem polu. Muškarci, čak i nepušači, dobijali su od svojih majki na poklon upaljače kako bi uvek mogli da budu kavaljeri pred damama, a moderne reklame odbacile su i tu njihovu ulogu prikazujući savremenu ženu koja sama pali cigaretu i tako pokazuje svoju nezavisnost u odnosu na muškarca, dok on po svojim džepovima traži upaljač. Prve zabrane i polemike oko pušenja zapravo nisu nastale usled brige za zdravlje nego za moral društva. Cigareta u ustima žene provocirala je puritance, a mnogi su u tome videli i frojdovski falusni simbol. Međutim, u mnogo većoj meri cigareta je bila simbol slobode i emancipacije, odbacivanja stega tradicionalnog morala i izražavanje stava o svom položaju u društvu. Upravo pušenjem cigareta žena je krčila sebi put u novu eru ravnopravnosti i slobode, a puritancima je to smetalo kao i svako drugo životno zadovoljstvo. Cigareta u ustima žene bila je direktna provokacija malograđanskom moralu i simbol slobodne seksualnosti u isti mah. Cigarete su bile jedan od načina na koji su muškarci pokazivali svoj mačoizam, bilo da kao Džejms Bond nonšalantno pale cigaretu dok im život visi o koncu ili da to čine nervozno se suočavajući sa napetom situacijom. Hemfri Bogart toliko je upečatljivo bio povezan sa cigaretama da ga drugačije i ne pamtimo nego kako između dva dima drži jednu od njih u ustima − način pušenja koji je po njemu nazvan bogarting. U slučaju Džejmsa Dina cigareta je značila bunt, mladalački nemir i rastrojstvo, ali je ipak bilo nečeg muževnog i junačkog u njegovom načinu pušenja. Cigarete u rukama žena upućivale su na otmenost, posedovanje stila i smelost. Koko Šanel i Odri Hepbernsamo su neke od strastvenih uživalaca duvanskog dima koje i danas pamtimo sa cigaretom u rukama. Akcije da se suzbije pušenje krenule su upravo onda kada je ono bilo i najpopularnije, tokom šezdesetih godina. Danas se cigareta, bar kada je holivudska produkcija u pitanju, može videti jedino u rukama pojedinih negativaca. Broj pušača se na Zapadu u ogromnoj meri smanjio, cene duvana i odvratnost slika na paklicama su povećane, ali ljudi i dalje puše. Stvari su otišle tako daleko da je u Britaniji ozbiljno bio razmatran predlog da se svima rođenim nakon 2000. godine zabrani kupovina cigareta, doživotno. Hoće li ljudi prestati da umiru onog trenutka kada na svetu ne bude nijedne duvanske kompanije? Iako nikada nije više brinuo o svom zdravlju nego danas, čovek je ipak jedno iracionalno biće, koje ne prihvata dobre razloge i zdravu logiku tako često. Uostalom, pušenje danas jednostavno nije u trendu i nema onu konotaciju koju je imalo u zlatnom dobu Holivuda. Onaj Hemfri Bogart u nama odavno je ugasio svoju poslednju cigaretu ne zato što mu je stalo do njegovog zdravlja nego zato što se od urbanog muškarca očekuje da se ponaša kao da sa neobičnom odgovornošću pristupa svojim zdravim životnim navikama. On pliva ili džogira, ne voli masnu hranu i ne pije aperitiv pre ručka dok se jelo hladi, zna da nabroji bar pet marki muških šampona i poseduje svoju vlastitu pincetu. Ali ne puši. Ako to i čini, bar dvadeset puta je neuspešno pokušao da ostavi cigarete i shvatio je da je ta neprestana borba protiv svoje navike svojevrstan stil života koji treba biti ozbiljno uziman u obzir u savremenom svetu. U svakom slučaju, oseća se kao da radi nešto što ne bi smeo, nešto što štrči u savršenom skladu njegovih urednih životnih navika. Kako danas doživljavamo pušače? Šta danas pokušava da kaže drugima čovek koji pali cigaretu? Pa, pogledamo li cene cigareta na Zapadu poslednjih decenija, najpre to da njegov budžet ima još jedan ozbiljan izdatak. Ali i mnogo više od toga. Odrasli smo i to je značilo da smo prihvatili svet kakav jeste, ma koliko nam se to malo svidelo. Zasuli su nas pravilima kako da se ponašamo, šta da govorimo, kako da mislimo ako želimo da budemo prihvaćeni i napravili smo toliko kompromisa. Nije jedini, ali cigareta u ustima, uprkos svoj antipropagandi, jeste način da pre svega pred sobom prkosno pokažemo da smo zadržali ono malo slobode koju smo imali kada smo kao deca, oko logorske vatre ili u nekom urbanom skrovištu između zgrada, maštali o tome kako će moćna i silna biti naša budućnost. Tada smo se borili za slobodu odraslih koja nije ni postojala. Kao Malarme nekada, mnogi današnji pušači ne žele da posmatraju svet drugačije nego kroz oblak dima. Sve u svemu, niko ne spori štetnost duvana. Problem sa kojim bi, ipak, morali da se suoče svi dobronamerni agenti novih ideologija zdravlja i nestarenja, kojima je vitalna dugovečnost vrednost nad vrednostima, jeste činjenica da ljudima nije dovoljno objasniti šta je za njih dobro pa da oni istog trenutka to krenu i da čine. Žan Pol Sartr i Alber Kami promišljali su život na jedan drugačiji način nego što je to pozitivistička perspektiva zdravlja koja funkcioniše u sprezi sa ideologijom (ili, zašto ne, industrijom) lepote. Cigareta = Sloboda Previše se olako zaboravlja da je cigareta dugo u istoriji bila simbol slobode: za generacije, za pojedince, pa i za čitave narode. Onog trenutka kada je Kenedi zabranio uvoz cigara iz Kube svi nesimpatizeri Amerike širom sveta počeli su pušiti kubanske tompuze. U Francuskoj, pre, posle i za vreme Drugog svetskog rata pušenje cigareta, ne samo nacionalnih brendova kao što je Gauloises nego i ostalih, bilo je čin rodoljublja. Naravno, razlog za to bio je u tome što je u susednoj Nemačkoj jedna od prvih Hitlerovih objava nakon stupanja na vlast bila ta da je prestao da puši i zatim poveo prvu antipušačku kampanju modernog doba. Međutim, i u samoj Francuskoj, kao i širom sveta, u decenijama posle rata borba protiv pušenja je uzela maha pa su na kraju uklonjene cigarete sa slika Sartra i Kamija koje su se nalazile na njihovim poštanskim markama, kao što su i Amerikanci izbrisali cigaretu iz ruke Pola Makartnija sa reizdanja albuma Abbey Road. Istorijska istina u jednom trenutku morala se povući pred interesima dobronamerne (ako takvih uopšte ima) propagande koja se služi metodama opisanim u delima još jednog čuvenog pušača, Džordža Orvela. Danilo Kiš, i sam žrtva bolesti izazvane pušenjem, govorio je da je pisac kao mašina, a da mašina mora da se dimi dok radi. Tomas Man je pisao kako bi dan bez duvanskog dima za njega bio vrhunac bljutavosti i da bi takav dan radije proveo u krevetu. Reči ovih velikana bile bi nepodobne u savremenom kontekstu vrednosti. Popularna serija Mad Men (Muškarci sa Menhetna) nalazila se na udaru kritika zato što se u njoj svuda i u svakom trenutku puši i pije viski. Ta se slika nimalo ne razlikuje od pravog stanja stvari na Menhetnu šezdesetih godina. Ali ono što je nekada bila stvarnost sada nije poželjno čak ni u svetu televizijske serije. Danas su upravo Francuzi ti koji kao da su se prvi otreznili od svojih snova o izgradnji zdravog društva po svaku cenu i prestali sa prepravljanjem istorije. Prisetivši se svete tradicije slobode koja se neguje u ovoj državi morali su priznati da u takvim metodama borbe protiv pušenja ima nečega što previše nalikuje autoritarnim režimima. Međutim, ljudima širom planete, nepušačima, kao da nimalo ne smetaju fašizoidne torture kojima su danas izloženi pušači. Pušenje kao demonizovani čin Duvanski dim toliko je demonizovan da se svi nalaze u kolektivnom histeričnom strahu i zaboravljaju na obzire i poštovanje prema ljudima sa cigaretom. Uvučeni u jednu opsesivnu borbu za zdravlje, ljudi su zaboravili svoju osnovnu građansku dužnost da budu svesni opasnosti koju svaki oblik terora većine nad manjinom sa sobom nosi. Šta je to u nama što nas je dovelo u situaciju da sa iskrenim podozrenjem gledamo na prijatelja koji sedajući za naš sto vadi iz džepa paklu cigareta? Bez ikakvih unutrašnjih kolebanja ljudi su počeli posmatrati pušače sa uvredljivim neodobravanjem koje doživljavaju kao svoju dužnost u novom poretku stvari. Trenutak u kom povlačimo dugi dim tokom razgovora jeste trenutak kada kupujemo vreme da nađemo prave reči i odgovor na pitanje na koje odgovor ne znamo. Danas je, ipak, gotovo nezamislivo da to još neko čini sa mirnom savešću. Čovek koji pali cigaretu oseća se prečesto kao dete koje skida šlag sa ukrašene torte dok niko ne gleda i spremno je da bude ukoreno zbog toga. Zato je pušenje danas krajnje subverzivna aktivnost. To je gest neprihvatanja čitave jedne ideologije i prkošenja sistemu novog svetskog uniformisanja i upodobljavanja. Sa paklica nas posmatraju upozorenja na sve opasnosti koje pušenje sa sobom nosi i slike razorenih unutrašnjih organa. Prkošenje takvim savetima nesumnjivo izluđuje pravoverne utilitariste, ali uz malo neophodne mašte još se mogu razumeti oni malobrojni za koje su cigarete pitanje identiteta i jednog sasvim legitimnog životnog stava. Život bez duvanskog dima možda će zaista biti realnost neke nove generacije koja će u njoj pronaći jedinstvena životna zadovoljstva. Do tada, lepo je verovati da je čovek još uvek gospodar svoje sudbine i kreator svoje sreće, ma kako se nespretno i neodgovorno putem ka njenom ostvarenju kretao. Dušan STOJANOVIĆ
  23. Zdravo, Ovo je, kao što sam naslov kaže, tema samo za one članove što su se registrovali 2010. godine ili 7518. od stvaranja sveta jer je to najbolja godina kao što je godina zmaja u kieskom horosopu jer je zmaj najjača životinja na celom svetu. Ako niste gledali Igru prestola , pogledajte pa ćete videti o čemu govorim. Dakle, tema je otvorenog karaktera, može svašta da se piše a za početak da vidimo ko su ti forumaši registrovani davne 7518. A šta ti gledaš ? Otkud ti ovde ? Ti...ti,mala. Da...šta se bečiš ? da , ti. Kad si registrovana ? Hajde vidi. I ? Šta ćeš ti ovde ? Šta smo rekli na samom početku ? Samo 7518. Hvala.
  24. Koliko puta vam se desilo da uhvatite sebe kako uz radio pevušite melodije kojima ne znate ni naziv ni izvođača, već samo da ste ih čuli nebrojeno puta i „zarazili se” za svagda? Verovatno zbog toga što je reč o tzv. one-hit wonder (grub prevod: „čudo sa jednim hitom”) izvođaču – muzičaru, čija je jedna pesma doživela momentalnu slavu i postala sama svoj brend, stavljajući u zapećak samog izvođača i sve ostale njegove pesme, ma koliko bile kvalitetne. Istorija izraza i njegova upotreba Iako one-hit wonder izvođač nije pojava modernog doba, smatra se da je konkretan izraz prvi put upotrebljen da bi se njime opisala iznenađujuće velika slava koju je grupa ABBA stekla nakon pobede na Evroviziji sa pesmom Waterloo, uprkos tome što, po ironiji, ovo nikako nije ostao njihov jedini hit. Pre ovog izraza zabeleženo je korišćenje sličnog – nine days’ wonder („čudo od devet dana”), koji bi se mogao dovesti u vezu sa domaćom izrekom „svakog čuda za tri dana dosta”, ali u oba prevoda ima negativnu konotaciju i asocijacija je na neuspeh. Kada je poznatoj deja vu pojavi u muzici dat naziv, njime je postalo moguće i manevrisati. Naime, ovaj izraz danas ne mora da se odnosi samo na muziku, već i na druge oblasti umetnosti ili sporta u kojima su prisutne slične pojave. Na primer, američki autor Džozef Heler obeležen je kao one-hit wonder autor, zbog toga što je roman „Kvaka 22” jedina njegova knjiga koja je doživela upadljiv uspeh na književnoj sceni. One-hit wonders u rok muzici 1. Europe – The Final Countdown Švedski rok bend doživeo je značajniji uspeh jedino sa ovom pesmom, velikim delom zbog legendarne uvodne špice na klavijaturi, koja je kasnije korišćena kao pozadinska muzika za mnoge filmove i mađioničarske nastupe. Bend je uspeo da se probije i sa pesmom Carrie, ali nisu dosegli uspeh jednog od ubedljivo najvećih hitova rokenrola ikada. 2. 4 Non Blondes – What’s Up Američki alternativni rok bend postao je upamćen po ovoj mnogo puta obrađivanoj pesmi. Iako nije iznedrio druge velike hitove i ostao nepravedno zapostavljen, bend je bio prepoznatljiv i po ekscentričnom načinu oblačenja, naročito frontmenke Linde Peri, poznate po svom cilindru i ogromnim naočarima. Nakon raspada benda, Linda je nastavila solo karijeru, ali ovaj put kao kompozitor i komponovala je neke od najvećih hitova Kristine Agilere, Ališe Kiz i Gven Stefani. 3. Twisted Sister – We’re Not Gonna Take It Ime američkog glem rok benda nije ostalo naročito poznato, ali bez obzira na to, već sa prvim taktovima ove pesme svi i dan-danas ustaju na noge i pevaju u glas. Bend Twisted Sister u pesmama je uglavnom obrađivao odnose roditelja i dece, kao i kritikovao školstvo, a slavu ovog hita donekle je uspela da dostigne i njihova pesma I Wanna Rock. 4. Falco – Rock Me Amadeus Austrijski muzičar neminovnu slavu stekao je sa pesmom, za koju je inspiraciju dobio gledajući film Amadeus režisera Miloša Formana. Muzičaru je ovaj hit obezbedio prvo mesto na svim redovnim američkim listama singlova, što ga je učinilo jedinim umetnikom sa nemačkog govornog područja koji je postigao ovakav uspeh. 5. Nena – 99 Luftballons Pored gorepomenute Rock Me Amadeus, ovo je jedna od retkih nemačkih pesama veoma popularnih u ostatku Evrope i Americi. Nažalost, nemački bend ostao je poznat samo po njoj. One-hit wonders u pop muzici 1. Soft Cell – Tainted Love Interesantno je da se ova popularna pesma našla u rukama dva one-hit wonder izvođača – prvo je bila namenjena Gloriji Džouns 1964. godine, a ’80-ih godina obradio ju je engleski sint pop duo Soft Cell. 2. Michael Sembello – Maniac Mnogi znaju ovu pesmu iz kultnog filma Flashdance, međutim priča o tome kako se pesma našla u filmu krajnje je zadivljujuća. Ovaj sint pop umetnik godinama se amaterski bavio muzikom i kada je čuo da je filmska kompanija Paramount raspisala konkurs sa muziku za film Flashdance, spremio je nekoliko snimaka i zamolio svoju ženu da ih pošalje. Međutim, njegova žena je slučajno sa ostalim pesmama ubacila i pesmu Maniac, po kojoj je Majkl ostao upamćen. 3. Bill Medley & Jennifer Warnes – (I’ve Had) The Time of My Life Nije retkost da je neki izvođač poznat samo po svojoj filmskoj muzici. Takav slučaj bio je i sa Bilom i Dženifer. Retko ko zna i samo ime ovog dvojca, ali zato zasigurno zna kultnu pesmu iz filma „Prljavi ples” (Dirty Dancing). 4. Dexy’s Midnight Runners – Come on Eileen Engleski kantri pop bend čuven je samo po pesmi o devojčici u koju je frontmen Kevin u detinjstvu bio zaljubljen, ali čiji otac nije bio zadovoljan time. Ova grupa nastupa i dalje, tokom vremena promenila je preko pedeset članova i pojavila se u nekoliko filmova (npr. „Prednosti jednog marginalca”). One-hit wonders u disko muzici 1. Anita Ward – Ring My Bell Jedna od najpoznatijih disko pesama isprva je napisana za jedanaestogodišnju Stejsi i trebalo je da bude šaljiva dečja pesmica, ali kada je ponuđena Aniti, amaterskoj pevačici, tekst je sasvim izmenjen, a melodija prilagođena disko eri. 2. John Paul Young – Love Is in the Air Često se u šali kaže da svaki put kada neko pusti ovu pesmu, po jedna disko kugla se negde na svetu upali. Istina, ovaj hit nastao u koautorstvu sa Džonom Jangom, bratom Angusa i Malkolma Janga iz benda AC/DC, obeležio je disko eru, a njegova popularnost s vremenom ne jenjava. Katarina LAZIĆ
  25. U mojoj porodici su sva deca vakcinisana…i sva buduća će…ako Bog da… biti… Kao i deca svih ljudi koji dolaze kod mene na Slavu…i na koje sam ponosan…zbog njihove Dobrote…Duhovitosti…Mudrosti…i Pogleda na Svet… Cela ova ujdurma oko vakcina je dobar pokazatelj u kom pravcu se zaputio ovaj naš Planet… Ne morate završiti fakultet da bi bili obrazovani… Obrazovan je onaj koji ima obraza… Da bi postali intelektualac…završavanje fakulteta je vrlo poželjno… Ne zbog toga što je to najbolji način da provedete rane dvadesete godine…i što dobijate još 3-6 godina da budete Dete…i da imate samo dve obaveze u životu…(da učite i da se zabavljate)…nego je i korisno da bi vam „porastao mozak“…da bi se preselili u neku Metropolu…da bi stekli prave Uzore…i da bi u vama…upornim zalivanjem…izrastao intelektualni pogled na svet…kao neke čudesne naočare kroz koje ćete posle čitav život…bistrije…dalje…i dublje…videti…i da bi shvatili koliko ne znate…i koliko je nauka preogromna i fascinantna… Da ne potpadnete pod Daning Krugerov Efekat…( koji je prema stručnoj definiciji „kognitivna sklonost u kojoj neobučene osobe donose neadekvatne odluke i netačne zaključke, ali njihova nekompetentnost onemogućava njihovu metakognitivnu sposobnost da shvate greške”. Neobučene osobe imaju „iluziju superiornosti”, rangirajući svoju sposobnost iznad proseka, mnogo više nego što ona zapravo jeste. S druge strane, visokoobučeni su skloni da potcenjuju sebe i svoje veštine pateći od „iluzije inferiornosti”. Na kraju, imamo situaciju u kojoj manje kompetentni ljudi rangiraju svoju sposobnost iznad kompetentnih. Paradoksalno, prema mišljenju Daninga i Krugera kompetentnost može da oslabi samopouzdanje, a nekompetentnost da ga uveća.) Šta to znači? To znači da postoji veliki broj osoba koje precenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvereni su da su kompetentni u oblasti u kojoj su zapravo totalni laici… I zbog toga što toliko malo znaju o nekom pitanju…oni u stvari nisu ni u stanju da sagledaju svoju nekompetentnost… Ukratko… Problem s današnjim svetom je taj što su pametni ljudi puni sumnji…dok su glupi puni samopouzdanja… Zvuči poznato… Jel vas podseća na nekog? Sa televizije…interneta…komšiluka…basketa…ili posla? Stoga… Budimo skromni… I svesni koliko ne znamo… Slušajmo (dobrog) automehaničara za kola… (Dobrog) Advokata za sud… A (dobrog) lekara za medicinu… Moja jedina prednost što sam lekar je što znam kod kog kolege ću otići za oči a kod kog za zglob… Čak ni sam sebe ne lečim… Ne pravim se pametan… Ne guglujem…i ne raspitujem po komšiluku… Ne kupujem sočiva na buvljaku…i na stavljam kiseli kupus na rame… Jer se u to ne razumem… Nije moja specijalnost… Tako da… To što se autizam javlja…u periodu kada se dobijaju vakcine… To je samo nesrećna slučajnost… Usud… To ne dokazuje da su vakcine direktan uzrok autizma… I prvi šub shizofrenije se javlja obično početkom fakulteta… Pa šta trebamo uraditi? Zabraniti čitanje…učenje i studiranje… Znam… Neki bi se tome radovali… Njima ne dam svoju Zemlju…i moju Porodicu… Branim se Čestitim Življenjem… Verom… I Znanjem… Pravljenjem mehura normalnosti u sveopštem ludilu… Jer… Vakcine ne izazivaju bolesti… Vakcine izazivaju odrastanje… Tojest… Odrasle ljude… https://drvladimirdjuric.rs/2017/08/
×
×
  • Креирај ново...