Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'sam' or ''.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Dragi

    Ja sam Dragi

    Da počnem i ja moj blog da ne gnjavim bezveze po kategorijama. A kad možemo na FB, što ne bi i ovde..? FB trenutno progana sve i svakog, Žinjac je sad na nekom američkom forumu, Obi me zove na ruski VK no ja nisam desničar.... pa da pokušam malo ovde. Dakle, dobrodošli kod mene na kaficu, vodicu i na slatko^^
  2. Bosna Net.bh - Vučić o muralu ratnog zločinca Ratka Mladića... | Facebook WWW.FACEBOOK.COM Vučić o muralu ratnog zločinca Ratka Mladića...
  3. Piše:Velimir Grgić 26.02.2016. ‘Ladno, standard i samoća – čudna je ta Švedska… Polovinu zemlje čine samci, svaki četvrti čovjek umire potpuno osamljen, a zemlja usto ima i najduže vrijeme prilagodbe za autsajdere – čak je sedam godina potrebno prosječnom imigrantu da pronađe posao i krene se uključivati u život zajednice. Ne nužno zato što je zajednica toliko zatvorena, nego dobrim dijelom zato što je zajednica samo privid, izgrađen na strukturalnom umrežavanju hiperindividua, štovanju kulta pojedinca do te mjere da čak i obiteljski odnosi utihnu jednom kad se napuni čarobna brojka punoljetnosti. Čudna je ta zemlja blagostanja, ali uopće nije čudno to da je jedna od najpopularnijih društvenih aktivnosti – volontiranje u traganju za nestalim osobama. Samoća kao nuspojava modernog življenja i nesretne, izgubljene atomizirane jedinke koje su individualnu slobodu poistovjetile s međuljudskim driftingom predmet su nove fascinacije Erika Gandinija, talijansko-švedske dokumentarne superzvijezde, autora nezaboravne “Videokracije” / “Videocracy” (2009). Iako osvjedočeni ljevičar, Gandini svojim novim uratkom “Švedska teorija ljubavi” / “The Swedish Theory of Love” (2015) u neku ruku brani strahove i tradicionalne desnice, koja “preorganiziran, učinkoviti sustav temeljen na radu, socijalnoj pomoći i osobnoj autonomiji” vidi kao opasnost, a dezintegraciju obiteljskih struktura kao posljedicu. Kada je švedska lijeva vladajuća politika prije četrdesetak godina oblikovala stil nordijskog življenja, utabala je put slobode i lagodnog življenja, koji su, eto, rezultirali – samoćom i stravičnom dosadom, društvom u kojem možeš dvije godine ležati mrtav prije nego netko primijeti da te nema. Gandinijev narativni pristup standardno je sjajan, taman toliko meditativan i stylish da vas uvuče u sliku modernog svijeta, a opet s taman doziranom razinom emotivne krhkosti; atmosferičan i na trenutke spooky. I pri tome je svašta-nešta pospajao: neizostavne sirijske izbjeglice na učenju novog mentaliteta tu su zajedno s montažom lica muškaraca u masturbacijskoj poluekstazi; prizori umjetne oplodnje kao izišli iz medicinske video propagande susreću osobne ispovijesti i filozofske analize… Rezultat je dobar, intrigantan koktel doku-kronike, sociološke analize i eseja.
  4. Beogradske ulice, bilo sporedne ili centralne, postale su kao polja nagaznih mina, samo što umesto nagaznih mina, na svakom koraku pazite da ne nagazite na pseći izmet koji neodgovorni vlasnici ne počiste za njima Ovo će zvučati ružno, banalno, prosto, ali najgore od svega toga, istinito - ulice u centru Zemuna postale su ulice psećeg izmeta. A sudeći po iskustvima drugih sugrađana, slično je i u ostatku Beograda. Da li verujete da jedno prepodne može postati pakao samo zbog izmeta koje neodgovorni vlasnici pasa ne počiste za njima? Ja nisam verovala dok mi se u nedelju upravo to nije dogodilo. Anegdota je kratka i, nažalost, veoma smrdljiva. U nedelju, oko 10 ujutru, krenula sam do prodavnice i izvela jednogodišnju bebu u šetnju, budući da je tata bio na poslu, pa nije imao ko da je pričuva. Na putu smo srele komšinicu, malo proćaskale... Dakle, desilo mi se da nisam baš sve vreme zverala dole, u svoje korake. Bilo bi bolje da jesam. Čim sam ušla u prodavnicu, usledilo je baš neprijatno iznenađenje. - Komšinice, je l vi tako kaljavi ulazite i u svoju kuću - pitala me je prodavačica. S razlogom. Na podu se vukao trag sa točkova bebinih kolica. A to nije prvi put, nije ni deseti, već bar dvadeseti, samo što obično ranije primetim da sam točkove kolica uvaljala u pseći izmet.
  5. Grigorije: Celim bićem sam uz proteste, dolazi oluja – ne vidite, ali je osećate VESTI N1 Autor:Tatjana Aleksić 03. jan. 2022 Izvor: N1 Vladika diseldorfski Grigorije govorio je za N1 o koronavirusu, kako se u pandemiji snašla crkva, o vakcinaciji, eksploataciji litijuma, kao i o ekološkim protestima za koje je rekao da ih je podržao jer su opravdani. "Imao sam prilike da sa nekim od tih ljudi razgovaram, video sam njihovu ogromnu dobronamernost. Duboko sam uveren da kao hrišćanin znam i verujem da nam je ovaj svet poveren i da sa njim živimo i jako je važno da pazimo na to što nam je darovano i da budemo baštinici, a ne da eksploatišemo. Ja sam rođen u rudarskom gradu, život u tim mestima se završava alkoholizmom, gubljenjem te zemlje i strašnim očajem. Ljudi koji su izašli na proteste rade dobru stvar, ima ih raznih ideologija, ali rade bogoudognu stvar i podržavaću ih čitavim svojim bićem", rekao je on. Vladika kaže da od početka koronavirusa nismo imali jasnu svest koliko će on uticati na naš svakodnevni život. „Pokazalo se da ima i svoje najstrašnije efekte – smrt i bolest. Sa druge strane se pokazalo da smo mi imali devijacije, a da nam virus pomaže da ih uvidimo – preterivanje u slavljenjima, neprestano putovanje, nemanje mere. Uvek možemo da izvučemo i dobre pouke, jedna od ozbiljnijih, mislim da je neko već rekao – počeli smo da slavimo slave malo primerenije zahvaljujući ovom virusu“, rekao je. Kaže da crkva nije izdvojena od drugih i da je jednako snalaženje ili nesnalaženje naroda i društva kao i crkve. "Pokazatelj odgovornosti u toku pandemije je kako se ko ponašao i kako je ko shvatio zadatak da se u okviru problema što odgovornije ponašamo. Nije jednako u Diseldorfu, Berlinu, Minhenu, ljudi su nosioci odgovornosti. Gledali smo da ispoštujemo mere, bilo je oscilacija, odmah se ljudi opuste, ali kad brojevi krenu da rastu, onda pazimo. Trebalo je kao hrišćani da budemo primer tako što ćemo paziti na druge. Jedan moj prijatelj je rekao - više volim da se vakcinišem i pazim na druge po cenu da od te vakcine neku štetu doživim, što je mala verovatnoća, nego da neko od mene dobije bolest i, ne daj Bože, umre ili ostane sa posledicama", rekao je vladika. Smatra da nije imao dileme da li da se vakciniše, jer ima poverenje u ono što kažu ozbiljni lekari. "Razlog zašto sam se vakcinisao, ne samo da ne budem bolestan već i da se neko od mene ne razboli. Postoje ljudi koji su protiv toga, ali nisam čuo nijedan ozbiljan argument osim teorija zavera. Kao što mi je rekla jedna gospođa, ona kaže 'kad bi ljudi hteli da uništavaju ljude pomoću hemijskih sredstava, vakcina bi bila jedan od poslednjih načina'. Ljudi koriste slobodu ili pogrešno shvatanje demokratije da bi ostvarivali neke svoje čudne ideje. Ta teorija ne podrazumeva odgovornost. Lakše je izabrati tu teoriju, bilo da imamo ili nemamo argumente. Ogromna je njihova neodgovornost, rekao bih još nešto - ogroman je njihov strah od vakcine, kao da su suviše hrabri pa neće, a u stvari pokazuju strah. O tome što mogu da ubiju druge, o tome uopšte ne razmišljaju", objasnio je vladika diseldorfski. Ocenjuje da je, kako navodi, glupavo te proteste tumačiti kroz politiku. "Neko ko misli da to ima političku konotaciju, onda je to zaslepljenost politikom i ideologijom. Nemam nikakav strah, bavim se politikom u najdubljem smislu - da zaštitimo građane i grad", rekao je Grigorije i dodao da je njegov sastanak sa evroposlanicom Violom fon Kramon bio dobar i koristan, te da je potrajao duže nego što je bilo očekivano. "Bilo je mnogo elemenata koji su bili korisni. Taj razgovor je bio prijateljski. Rekla je da je prijatelj Albanaca, ali ako je neko prijatelj nekome, ne mora da znači da je nama neprijatelj. Iznenađen sam reakcijama bez ikakvog smislia, ali smo navikli od tabloida i od ljudi koji su počeli da razmišljaju tabloidnom pameću, može čovek svašta da čuje. Nisam se puno potresao, to sam radio u interesu sopstvenog naroda. Ne možemo da očekujemo da neko dođe i zastupa naš interes pre svog interesa. Moramo nekada da imamo i iznad interesa, a to je život. Razgovor sa njom je bio dragocen, međutim kad je videla kako sam napadnut, videla je kako sam ja iskreno zastupnik onoga o čemu govorim - normalizacije života na Balkanu", rekao je vladika Grigorije. Kaže da je njegova ideja da okupi što više mladih ljudi koji su spremni da se žrtvuju za Srbiju kako bi napravili sistem u kome ništa neće zavisiti od jednog čoveka izazvala neverovatne reakcije. "Ideja je bila da trebaju ljudi koji će napraviti sistemsku promenu, što neće biti 'sjase Kurta da uzjaše Murta'. Potrebno je promeniti sisitem, pojavilo se 3.000 ljudi, naša ideja nije da se ponašamo i pravimo ideju od izbora do izbora i da se adaptiramo nego da idemo ka tome da se napravi ozbiljan sistem. Postoji mnogo ljudi, oduševljen sam kakvih ljudi ima u svetu i u Srbiji. Postoji nesto biblijsko, točak koji je pokrenut, i pozicija i opozicija moraju još da se samelju da bi došli ljudi koji razmišljaju na sistemski način, a ne jedan čovek super-pametan, a drugi ga gledaju sa strahom, to nije moguće. Sreo sam ljude od 70-80 godina koji se nude da pomognu, imaju iskustvo i pamet. Ima ljudi koji imaju 30-35 godina pa se ponašaju kao kukavice. Imamo ogroman potencijal, imamo šanse, imamo ljude vani koji su super klasa, potrebno je da na smiren način da dođu do svoje prilike, a to će biti strahota za one koji vladaju, to je neminovnost, stiže kao kada osećate da dolazi oluja ili nevreme - ne vidite to, ali osećate i znate da će biti", rekao je. O svojoj knjizi, koja bi trebalo da izađe ove godine, vladika kaže da je ona njegova "muka". "Opisuje mesec dana pre mog odlaska u manastir, proleće 1992. godine, šta se događa oko mene, a šta u meni. Već duže vremena pišem, dosta me muči, a dosta i raduje, nadam se da ću uspeti da je završim, nadam se da će ta knjiga moći da prikaže moju unutrašnjost i spoljašnjost, koliko je bilo strašno kada se jedna zemlja raspadala, ko su bili akteri i kako su se ljudi ponašali, a i šta se dešava sa dušom mladog čoveka koji odlučuje da ide u manastir i svoj život posveti Bogu", kazao je on. Dodao je da i knjizi "ima nade", ali i pesme o nadi. "Knjiga se završava stihom 'nisam ja samo igrač na žici, pod čudnim šatorom ovog sveta, dok dole gde gledam, sličan sam ptici i nimalo se ne bojim leta'", zaključio je vladika Grigorije.
  6. Karl Hjembo je major Američke mornarice (Navy) i jedan krajnje neobičan čovek, koga je sudbina na krajnje neobičan način vezala za Srbe i Srbiju. Još kao mladića intrigirao ga je istočni svet, onaj komunistički, iza Gvozdene zavese, o kome se u SAD malo znalo. To interesovanje dovelo ga je do toga da napiše knjigu o Prvom svetskom ratu, pređe u pravoslavlje, birajući na krštenju srpskog svetitelja, Svetog Savu, za svoga sveca. Dok je službovao po Evropi, putovao je po Bosni i Hrvatskoj i obilazio srpske manastire koji su ga, kako kaže, neobično privlačili. Kasnije, dok je živeo u Kaliforniji, ispostavilo se da je najbliža paravoslavna crkva baš ona srpska, u San Dijegu, u kojoj se godinama molio sa svojom porodicom. Zatim ga je vojnički poziv odveo u Afriku, misiju UN u Centralnoafričkoj republici, gde je već prvog dana zavšio u bolnici, u kojoj ga je lečio – srpski doktor!
  7. "Ja sam bezvredan. Ništa dobro za mene i od mene neće biti. Nije ni čudo što me niko ne voli." Često srećemo ljude koji misle ovako. Psiholozi smatraju da oni imaju nisko samopoštovanje. Ali zar ne bi trebalo da mi Hrišćani ovako mislimo o sebi. Zar ovo nije razlika između fariseja i mitara. Zar se na ovaj način ne pokazuje poniznost. Pod maskom poniznosti Sveštenici su zapazili da se ljudi sa niskim samopoštovanjem često mogu naći među parohijanima. Oni uvek sumnjaju u sebe i pitaju za sveštenikov blagoslov kad god treba da naprave neku sitnu odluku, i uvek su skoncetrisani na svoju nesavršenost. Kad god ih neko pita za pomoć oni sa strahom reaguju. Kada ih sveštenik pita da čitaju na Staroslovenskom u Crkvi, da pomognu horu, njihov odgovor je da ne umeju lepo da čitaju i da se nebi usudili da čitaju. Iako ovakvo ponašanje izgleda ponizno, da li ono ima nekakve veze sa duhovnim životom. Profesor Doktor Viktor Slobodčikov smatra da nisko samopoštovanje često nije poniznost već nezdravo psihološko stanje. To stanje manifestuje sebe u uzdržavanju zbog straha da se ne pogreši ili ispadne glup ili loš. Tako da čovek u takvom stanje radi sve što može da izbegne situaciju mogućeg pada. Da bi se zaštitili od ovog straha i otklonili odgovornost sa svojih leđa oni misle da bi sigurno pogrešili zbog svoje slabosti ili neiskustva. Ali to se samo dešava kada su oko drugih ljudi, dok kada su sami oni zaboravlljaju na njihovo nisko samopoštovanje. Pa šta je onda razlika između poniznosti i niskog samopoštovanja. Protojerej Boris Levšenko, sveštenik Moskovskog Hrama i direktor dogmatskog odeljenja Pravoslavnog Humanitarnog Univerziteta posvećenog Svetom Tihonu, kaže: "Osoba niskog samopoštovanja je previše zauzeta razmišljanima o sebi i depresivna je, dok ponizna osoba radi ono što mora da radi. Ponizna osoba prihvata svoju nesavršenost sa nadom da će joj Bog pomoći. Osoba niskog samopoštovanja misli da ne ispunjava očekivanja drugih i divi se uspešnim ljudima. Ponizna osoba stoji pred Bogom, dok osoba sa niskim samopoštovanjem brine samo o tome šta ljudi misle o njima." Razmišljanja kao na primer da smo bezvredni, su blisko povezana sa željom da nešto bude po našoj volji. Pa ako nemože da bude po našoj volji odmah mislimo da smo bezvredni. Kao što Protojerej Boris pita, sčime se najčešće suočavamo? Mi želimo da budemo uspešniji nego što jesmo. Mi hoćemo sve ili ništa i mnogo patimo kad izaberemo ništa. Viktor Slobodčikov dodaje, "Duhovno to je ona ista gordost, samo okrenuta naopačke. Ljudi misle da zaslužuju nešto što nemaju. Oni se plaše da će drugi ljudi da primete da nisu mnogo pametni, što je takođe znak gordosti." Ovakvi ljudi često imaju nezdravo ponašaanje prema sebi i prema drugima. Familijarni i dečiji psiholog, Ekatarina Burmistrova, kaže da ponizan čovek nije agresivan i prašta drugima, dok osoba sa niskim samopoštovanjem može da bude agresivna prema ljudima za koje smatra da su gori od nje. Sva njihova lažna poniznost nestaje i mogu da osuđuju druge kako se nisu obukli pristojno za Crkvu ili kako nisu postavili sveću pravilno. Lažno ponizni ljudi i ponizni ljudi reaguju drugačije kada se sustrenu sa zlom. Viktor Slobodčikov zapaža da ako je nečiji šef loš i ponaša se loše prema svojim radnicima, onda ponizna osoba pokušava da pomogne i zaštiti druge. Dok osoba sa niskim samopoštovanjem izbegava svađu u ovom slučaju. Ako osoba sa niskim samopoštovanjem ide u Crkvu ona sakriva svoj strah mišljenjem u sebi da nije dobro suditi da joj se nebi sudilo. A da li je ponizno dozvoliti da se širi zlo?
  8. JESSY

    Da li sam ja loša osoba?

    Da li ste sebi postavili ovo pitanje? Znate na koje mislim. Možda ste rekli ili uradili nešto neuobičajeno. Možda to niste mogli sebi objasniti. Možda ste nekoga povredili. Možda ste povređeni. Možda ste se uplašili od onoga što ste videli u sebi. I onda, pre nego što ste mogli da shvatite šta se desilo, pojavilo se. Pitanje. Da li sam ja loša osoba? Poznato vam je, zar ne? Ne, ne – ne osećajte se loše. Niste sami u ovom samoispitivanju. Ali hajde da pogledamo kako ste odgovorili na to pitanje. Da li ste brzo odbacili tu misao, plašeći se da pronađete odgovor? Ili vas je možda pitanje poslalo u krivudavu zečiju rupu samopreispitivanja i sumnje? Bez obzira na odgovor, pitanje vas sigurno mora potresati do srži. Niste mogli da ne vidite ono što ste videli i koliko god da ste pokušavali da potisnete to pitanje iz uma, ostaje njegov ukus, ukazujući na percepciju o vama. Istina je da skoro svi žele sebe smatrati dobrom osobom, moralnom osobom, osobom koja uvek pruža najbolju verziju sebe i živi u svetu sa integritetom. Ipak postoji još jedna univerzalna istina koju je mnogo teže progutati: svi – bez obzira koliko bili dobronamerni ili čistog srca – imaju mračnu stranu.
  9. Nek’ se zna: Amfilohijevo sam kopile i Vučićeva sam kurva AUTOR: DRAGO PILSEL / 17.02.2020. Drago Pilsel Poznati i utjecajni bosanski fratar, osobito zbog mirovnoga rada (ime mu neću navesti jer mi je poslao privatnu poruku) smatra da sam se, u slučaju iskazivanja stava o događanjima u Crnoj Gori “izravno stavio na velikosrpsku stranu”. Kaže da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori “velikosrpski projekt”. Taj mi fratar imputira da ne poznajem razloge raspada Jugoslavije, da negiram genocid nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima i da postoji veliki ponor među nama, ponavljam, jer ne priznajem i ne razumijem velikosrpsku ideologiju. Njegovo pismo sam doživio kao jednu u nizu poruka u kojima se naglašavaju sljedeće moje obiteljske i seksualne karakteristike: da sam Amfilohijevo kopile i da sam Vučićeva kurva. Pošto sam već navikao na razočarenja, nisam napravio veliku dramu nakon “mirotvornog diskursa” dotičnog fratra o mojoj malenkosti: konstatirao sam da je naše prijateljstvo okončano (a moglo bi se obnoviti tek ako odustane od toga da me naziva četnikom i velikosrbinom i ako bi se zbog toga, naravno, ispričao). Da stvar dobije neku simboliku, odfrendao sam ga i na fejsbuku. Ponavljam, nisam napravio tom fratru veliku dramu, ali to ne znači da njegov necivilizirani i nekršćanski nasrtaj ne zaslužuje osvrt jer­ – jesam li ja četnik? Ako je Miljenko Jergović nekima onomad postao četnik, onda je moguće da sam i ja četnik. Dakle, nisam napravio tom fratru veliku dramu, ali to ne znači da njegov necivilizirani i nekršćanski nasrtaj ne zaslužuje osvrt jer­ – jesam li ja četnik? Ako je Miljenko Jergović nekima onomad postao četnik, onda je moguće da sam i ja četnik Jesam li pak velikosrbin? Ako je ta etiketa cijena mog prijateljstva s mitropolitom Porfirijem Perićem ili vladikom Jovanom Ćulibrkom, ili pak što sam pozitivno potaknut i motiviran da se usavršavam čitanjem teoloških radova vladike Irineja Bulovića (osobito njegove impresivne doktorske disertacije obranjene 1980. u Ateni, a objavljene lani u Novom Sadu na našem jeziku), zato što sam se više puta našao s patrijarhom srpskim Irinejem (a onda i dobio i dao u javnost njegova pisma papi Franji gdje osporava Stepinca) ili zbog toga što sam odlučio doktorirati na Pravoslavnom teološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (nakon čeka planiram obraniti još jednu disertaciju na Univerzitetu u Sarajevu), onda u redu – neka budem velikosrbin pa ću onda postati i velikobošnjak. Čini se, očito, uzaludno da ponavljam sve što sam pisao o situaciji u Crnoj Gori, da je komunistička crnogorska vlast gotovo satrala pravoslavnu crkvu u toj republici, da je Amfilohija 1990. dočekalo jedva dvadesetak prestravljenih i izmućenih svećenika i monaha (danas ih je preko 600, s monahinjama), da su manastiri bili pretvoreni u štale krcate balegom, da su na tisuće pravdoljubivih crnogorskih komunista išli kamenovati manastir na Cetinju, da, da, da… Jer rečeni fratar sve zna, sve mu je jasno, dobar je on i oštar sudac pa je tako sudjelovao u kažnjavanju i u protjerivanju važnog i dragog nam franjevca. To što dižem svoj glas protiv nepravdenog Đukanovićevog Zakona, donesenog samo zato da se razvlasti SPC, ne znači da sam potpisnik svih Amfilohijevih izjava, pa tako ni onih na odru Zorana Đinđića. To što se šalim na račun don Mile, koji se je možda umorio od mafijaškog posla pa bi pod stare dane želio postati patrijarh crnogorske crkve ne znači da negiram postojanje crnogorske nacije: to neki u SPC-u čine, ali ja ne. Osim toga, ja ne osporavam onim Crnogorcima koji bi željeli napraviti raskol, vlastitu crkvu (Dedeića, nekad vatrenog Miloševićevog Srbina, i njegovu skupinu ne nazivamo crkvom, to je cirkus), ali zna se u pravoslavlju kako se stvara crkva (to sam već pojasnio u mojim kolumnama, u svakom slučaju ne na tuđoj imovini, a svakako s vlastitim svećenstvom i vlastitom hijerarhijom!). A rješenje nisu nacionalne crkve ili crkve s nacionalnim predznakom. Valjda vratiti naziv Pećka patrijaršija i u njoj će biti sve eparhije/mitropolije: od beogradske, preko crnogorsko-primorske do zagrebačko-ljubljanske i tako dalje. Ali, zašto bih se ja trebao opravdavati idiotskom fratru koji u meni vidi četnika i velikosrbina? Radije neka progovori sam Milo Đukanović. Predsjednik Crne Gore rekao je ovih dana za novinsku agenciju France-Presse da je Crnoj Gori potrebno da ima “sopstvenu pravoslavnu crkvu kako bi učvrstila svoj nacionalni identitet i suprotstavila se miješanju iz Srbije”. Prema njegovima riječima, Crna Gora treba da ima “sopstvenu crkvu” kao način potvrđivanja svog nacionalnog identiteta. I brani to Đukanović izravnim zagovaranjem etnofiletizma (vjerskim nacionalizmom). Dakle tako. “Vođeni smo nespornom potrebom da usavršimo duhovnu, društvenu i državnu infrastrukturu kako bismo ojačali svijest građana o sopstvenom identitetu”, rekao je on i dodao da bi u Crnoj Gori trebalo da postoji autonomna Pravoslavna crkva koja bi okupila sve pravoslavne vjernike, “kako pripadnike srpske, tako i pripadnike crnogorske nacionalnosti”. To su ljudi, uostalom, koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika ”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”. I to, navedimo zbog preciznosti: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja To da državna vlast “gradi crkvu” u 21. stoljeću, teška je budalaština. To da jedan bosanski fratar, koji se inače zalaže za odvajanje državnih i crkvenih poslova, to podržava, teški je kretenizam. Đukanovićeva izjava o reagiranju SPC-a i trećine građana Crne Gore koji mirno prosvjeduju: “Varaju se moji protivnici ako misle da ćemo im učiniti uslugu i omogućiti im vlast bez izbora”, ravna je idiotluku Milorada Dodika koji je zalajao u bosanskohercegovačkom izdanju Večernjeg lista i kazao: “Ako se ne dogovorimo, od proljeća sljedeće godine više neće biti BiH. Ni Amerika nas neće zaustaviti”. Riječi su to koje podsjećaju na grmljavinu topova i druge artiljerije Radovana Karadžića i Ratka Mladića postavljene oko Sarajeva u doba opsade glavnog grada BiH. Jesam li ja sada, kao četnik i velikosrbin, izjavio herezu? Gukni, fratre. Ili začepi. Ima jedna rečenica u jednoj od posljednih kolumni Miljenka Jergovića koju valja ovdje navesti: ”Naše vam je novinarstvo kao dom zdravlja u Srbu, u Donjem Lapcu, u Dvoru na Uni. Herojsko, na svoj način, ali nije u stanju više ni o čemu drugom da ima ozbiljno mišljenje, osim o kućama i okućnicama. A bez ozbiljnog mišljenja, da vas i tome poučim, nema pozitivnih stvari. Samo mrak”. Moje novinarstvo možda nije herojsko, gospodine fratre, ali je akt ozbiljnoga mišljenja. *** Još i ovo imam reći: kao eho svima onima koji su se javili od prošlog ponedjeljka kada se obilježila 60. godišnjica smrti Alojzija Stepinca. Stvari stoje tako da ako ne misliš mentalitetom ”dobrih Hrvata”, šalju ti prijetnje smrću ili te u novinama ili portalima i u privatnim porukama proglašavaju agentom KOS-a i glavnim logističarem srbijanske vlade, pa ću si ipak uzeti pravo da ponovim konstataciju Slobodana Šnajdera da imade i nas Hrvata koji mislimo da je Aloizije Stepinac pomogao uspostaviti najmračniju državnu tvorevinu ikad nastalu na ovom tlu, da se sasvim nedovoljno usprotivio zlodjelima te iste državne vlasti, te da se ne može, niti smije nametnuti (Bozanićev) stav da bi baš on bio neka hrvatska vertikala u zlu vremenu. U radu kojim sam obranio magisterij znanosti napisao sam ono što je moja vjera građanina – ”ne postoji ta država koja bi bila neko dobro per se, već da je ona, država, tek prazan okvir koji se može popuniti svačime, mi želimo da se to popuni kvalitetom, vrlinama, a ne onime čime se punilo pod Poglavnikovom vladavinom, čistim užasom”. Isto tako, Crna Gora ili Kosovo, a ovo se tiče i poslova Milorada Dodika (i Dragana Čovića) upadaju u ”domoljubnu blokadu duha”. Toliko se želi država, toliko je taj cilj važan, da će se zažmiriti na očita kršenja ljudskih prava. Mi kršćani na to ipak nemamo pravo, niti je država najsvetiji ideal. Tko poistovjećuje svoj moral s nacijom i državom, taj je po definiciji fašist. U komunističkom proganjanju Aloizija Stepinca ima elemenata teške nepravde i samo budala može govoriti da se suđenje Stepincu 1946. (uhićen je 18. rujna, a osuđen je 11. listopada po svim točkama optužnice) može isključivo promatrati kao pravna stvar u pravnoj državi. Tko ne vidi elemente osvetništva od strane režima (a režim je ubijao svećenike kao pseta), taj neka ide optičaru po nove naočale. To što dižem svoj glas protiv nepravdenog Đukanovićevog Zakona, donesenog samo zato da se razvlasti SPC, ne znači da sam potpisnik svih Amfilohijevih izjava, pa tako ni onih na odru Zorana Đinđića. To što se šalim na račun don Mile, koji se je možda umorio od mafijaškog posla pa bi pod stare dane želio postati patrijarh crnogorske crkve ne znači da negiram postojanje crnogorske nacije: to neki u SPC–u čine, ali ja ne Kada je Ivan Pavao II. beatificirao Stepinca ja sam tumačio da je Crkva uzela u razmatranje život zagrebačkog nadbiskupa od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do smrti u kućnom pritvoru u župnom dvoru rodne župe Krašić (10. veljače 1960.), ne da neutraliziram žestoke kritičare beatifikacije, već da istaknem činjenicu da Crkva ima ozbiljan problem s ratnim Stepincem. I ovo: da se komunisti nisu osvetili Stepincu, da je umro od raka krvi (policitemija vera) u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu (od čega je umro u Krašiću, a ne od Bateljinih izmišljotina o zračenju i trovanju), povijest ga ne bi zapamtila jer je bio oklijevalo i tek prosječni svećenik koji je, uostalom, veću pažnju posvećivao psovkama nego rasnim zakonima i genocidu). Nije sporno da je Stepinac pomagao ljudima u nevolji ali to spašavanje se mitologizira i preuveličava. Mjeru Stepincu određuje i Nataša Mataušić tek obranjenim doktoratom o akciji Diane Budisavljević. Dakle, da, Stepinac je neke spašavao ali, primijetio je Šnajder, ”ostaje valjda slobodno pitati koliko je sâm pridonio uspostavi jednoga stanja u kojem je spašavati ove ili one bilo uopće potrebno”. U ovim ratovima oko ”državne stvari”, dobri moj bosanski fratre, naizgled pobjeđuju oni koji galame više, pa i mise koriste za svoje verbalne akrobacije, mada ja kao vjernik vjerujem da u toj igri, kao i uvijek, gubi čovjek, a s njim, u krajnjoj liniji, i Bog, u kojeg ja ne sumnjam jer je Bog postao jedan od nas. Pa makar ostao sam samcat u ovim stvarima: da Đukanović provodi nasilje nad vjernicima pravoslavnima i njihovom crkvom i da je Aloizije Stepinac većinu zala odšutio da bi nešto kasnije progovorio, a osobito kada je i zadnjoj budali u Zagrebu bilo jasno da je stvar sa ustašama i njemačkim patronima jedna propala avantura, premda mnogi u enklavama hrvatske uskogrudnosti svršavaju na spomen Stepinca jer je bio za državu, bez obzira na to kakva ona bila (a meni nije svejedno ni kakva će biti Crna Gora ako neće biti demokratska i uljudna), ja neću odstupiti. Sve sam ovo ispisao zbog povijesne istine, zbog sebe, ali i zbog budućnosti. U toj budućnosti naš horizont smije biti samo ekumenski i mirotvorno definiran. Pa ja nemam poteškoća u tome da slušam srbijanska protivljenja Stepincu ali niti fratarska mojoj prijateljskoj gesti prema pravoslavnima. Imaju Srbi i Crnogorci pravoslavni jedne jedine crkve pravo na skepsu pa i na pobunu! I dalje ću pružiti jednu optimističku panoramu koju prepoznajem u događajima o kojima svjedočim (npr. o propovijedi Ivana Pavla II. 11. rujna 1994. na zagrebačkog hipodromu) i o onima o kojima se ne piše jer nema volje, nema slobodarskog duha, a nema ni spremnosti. Ja sam voljan, ja sam slobodan i ja sam educiran. Pa, evo što ću još istaknuti. Istinoljubiv će čovjek znati da se čudo može pripisati i licemjeru, da blaženikom može postati i onaj koji je pravdao rasne zakone i lamentirao Paveliću i Artukoviću što se Židove odvode u logore u plombiranim i krcatim vagonima za stoku umjesto, što, u kočijama? U radu kojim sam obranio magisterij napisao sam ono što je moja vjera građanina – ”ne postoji ta država koja bi bila neko dobro per se, već da je ona, država, tek prazan okvir koji se može popuniti svačime, mi želimo da se to popuni kvalitetom, vrlinama, a ne onime čime se punilo pod Poglavnikovom vladavinom, čistim užasom” Nekima se ova kolumna neće uopće sviđati, ali mi nije zadatak da se svima dopadam. Meni je žao što ću nekima pokvariti raspoloženje i poremetiti idilu. To su ljudi, uostalom, koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika ”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”. I to, navedimo zbog preciznosti: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja. Ako neki ljudi smatraju da je Alojzije Stepinac uzor i mjera Hrvatima, ili pak Milo Đukanović primjer državničkog duha i demokratičnosti, ja kažem, meni nije! Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja. Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih (mislim sada na ubijene i pregažene pravoslavne sveštenike i monahe u Crnoj Gori za ratno i socijalističko doba) kojima je, ponajviše, ova kolumna i posvećena Izvor: Autograf
  10. Svaki dan sam nezadovoljna svojim izgledom pa na društvene mreže postavljam slike iz starih vremena. Želim da smršam. Slučajno pročitam neki članak da je neophodno da želju formiram u cilj ako želim uspeh. Sve elemente za uspeh imam. Jeste, ostvarljiv je, sve resurse imam, vreme sam sebi odredila i motiv je jak. Želim, pardon, biću vitka, atraktivna i privlačna sebi i drugima. Biću zavodnica. Puno, posla, splet okolnosti uz to pregršt izazova i hormona i pokleknuh pred hranom. Dok sam jela sreći nikad kraja. Ipak, kraj je došao vrlo brzo, malo posle jela. Tuga, šta drugo reći. Pih, kakav slab karakter i volja. Živo biće sam, počeću sledeću dijetu već od ponedeljka, statistike kažu, efektnije je od utorka. Koliko mi je važan cilj, čitam, mogu da odredim po neurologičkim nivoima. E, baš da vidim, sebe da preispitam koliko mi je zaista važno da smršam.
  11. Čuveni srpski hirurg, lekar Kliničkog centra u Nišu dr Miodrag Lazić, preminuo je danas od posledica korona virusa. Osećajući da će izgubti bitku, on je, kako navodi njegova prijateljica, ostavio oproštajnu poruku i zamolio je da prenese njegove poslednje reči. Poruku koju je ona objavila na društvenim mrežama prenosimo u celosti: "Danas nas je napustio prim. dr Miodrag Lazić, hirurg, veliki čovek, moj veliki prijatelj, učitelj, drugi otac. Zamolio me je da prenesem njegove poslednje reči: - Otišao sam časno i pošteno. Kao direktor UC dva meseca pred penziju, stajao sam ispred svojih ljudi, dragih doktora i sestara. Stajao sam na prvoj liniji, nisam se krio, naprotiv bio sam ispred svih znajući da sa svim svojim bolestima i godinama imam veliki rizik, ali čast i ponos mi nije dozvoljavao da se sklonim. Takav sam bio na Krajiškom ratištu godinu dana, na Sarajevskom ratištu 4 godine, za vreme nato bombardovanja. Neću da odem tiho, hoću da odem onako kakav sam bio čitav život, a to znaju moji prijatelji, kolege, porodica. Svi su mi govorili da se sklonim, ali ja to sebi nikad ne bih oprostio. Moji voljeni Krajišnici, prijatelji iz Republike Srpske za koje sam živa legenda zauvek iskreno će plakati svi jer su uvek verovali da sam neuništiv. Koliko sam ovih dana dobio poruka podrške. Volim vas zauvek. Moji unuci i unuka Mila ostaju bez dede, ćerke i sin da ne tuguju nego samo napred. Budite ponosni na mene. Drage moje kolege, Marija, Boki, Brale, Kando, Suncica i Macan, drage moje seste koje ste mi uvek verovale, zbogom. Voljenoj Ani, ratnom drugu i ženi poruka: budi hrabra i čvrsta zbog dece i unuka, a gore na onoj strani, jednoga dana bićemo ponovo zajedno. U Nišu mojim prijateljima poseban pozdrav. Poslednja mi je želja da me ispratite pesmom "Marš na Drinu". Doktor Laza, hirurg napaćenog srpskog naroda." БЛИЦ
  12. Ko bude imao živaca da pročita ovo do kraja, pa ako se nađe u tekstu ili mu je materija jasna, udeli bratu neki savet, biću zahvalan. Slušam neki dan nekog Isusovca, kaže "pustinja" u duševnom smislu je kod čoveka velika nagrada, jer to znači da onda čovek tu pustinju oseća i pokušava da ju otkloni i pronađe smisao i veru. A unutrašnja previranja me uništiše. Odrastao sam u porodici 'neverujućih'. Ono, poslednjih 20 godina slava, pre toga čak ni to, ćale bio zakleti titoista. Nikada veronauka, jer je u mom kraju (na "Zapadu") nije bilo, uvek to neko srastanje folklora i pravoslavlja, kako to kanda ide kod naših ljudi. Što će reći - polazna tačka mi je sve pre nego idealna. Odrastao i školovao sam se u sekularnim ustanovama, nauka, humanistika, studirao takođe humanističke smerove, ceo moj etos i svetonazor je formiran kroz taj svet. Pa kao što rekoh, zbog “uslova odrastanja” razvih anksiozni poremećaj, u mladosti i depresiju, lečio se od nje, zlo, ne ponovilo se. Posao, porodica, ide. Duša nikad punija zbog klinca (ima vas Bogu hvala koji razumete tu radost), a meni se mota po glavi pitanje, a šta posle? Lako je biti sada formalista, lako je brinuti samo o tehničkoj strani života od jutra do večeri, gledajući da dete ima sve što treba, kako mogućnost sopstvenog razvoja, kako normalan odgoj. Ali, šta posle? Dete ode jednog dana. Tad ćemo, Bože zdravlje, polako zalaziti u jesen života. Šta onda? U čemu ćemo pronaći smisao, kada nas već ionako brz život počne preticati i sa leve i sa desne. Kada bagavi više nećemo moći da ispratimo miris mladosti. Kada, ostvareni, nemamo više da težimo nikakvom napretku, boljitku? Gospođa je neverujuća, neće da se venča u crkvi odnosno ne dopušta veliku mogućnost da se to desi, jer u tome smisla ne vidi (iako je, nominalno, “naša”). Ako bude, biće da udovolji meni, kaže. Nije antiteista, samo bi joj se činilo licemerno to činiti. Dopušta mogućnost da se dete krsti, više da udovolji roditeljima, koji, opet, ne veruju, ali kako da dete bude nekršteno, pobogu! Nedeljom se tradicionalno porodično doručkuje, ne ide u crkvu. A kakv sam to pravoslavac bez liturgije? Praznici nisu problem, oni su noću. A nedeljom ima štošta “pametnije” da se odradi. I na sve to nemam zamerke, prosto, to nije dugi niz godina bio deo moje rutine. Sad kad smo zajednica, uzurpiram ju stvarima koje u mladosti nisam činio. Onda sam život. Odgajan sam na prirodnjačko-humanističkim školama. I čitam diskusije ovde već mesecima. U kakve dubine se zalazi za evolucijom, sa osnovnim postulatima nauke … meni je ponekad naporno, jer se ne osećam na ‘pravoj’ strani. A znate kako je sa dokazima, primamljivi su… Pa onda kao neki izlaz čitam knjige, teološke, a onda bum - u istoj piše neki Grk, profesor pravoslavne teologije u Gracu - nema teoretisanja bato, ili živiš sve postulate vere u sekularnom društvu i time ga menjaš i živiš veru, ili jednostavno nisi to što treba da budeš. I onda jednostavno nisam to što trebam da budem. Pa mi onda bude teret, jer nisam onakav kako mi izgleda da bi trebalo da budem. Ustanem ujutru, pomolim se za zdravlje bližnjih, sredim se za posao, sredim dete, vodim u vrtić, pokupim kad završim s poslom, idemo na igralište, okupam ga, gospođa nahrani, uspavam, posle toga još sat vremena posredimo po kući stvari, nabrzaka jedna serija ili malo knjige, legam u krevet, prekrstim se i zaspim. Kratka molitva ujutru, prekrstim se pred spavanje, i to je to od moje vere. Tanko. Super mi isto da pustim malo vatopedsku bratiju na slušalice, ali ne mogu to po kući da puštam kao muziku za razonodu, jer ona to nije. Tad ide neki džez, amerikana, kantri. Volim kvalitetnu literaturu, pa makar ista bila otvoreno bezbožna. Pa tehnologija, pa brz život, pa teško sve to postići i ovako, a kamoli da verujem kako dolikuje. A ne želim da robujem ovom trubokapitalizmu i orgijanju u hedonističkoj trci. U svemu treba uživati i praviti rituale. Gledaj kako kuvaš čaj, pazi temperaturu, uzmi ovu kremu, ona previše suši kožu, brijanje je hobi - kupi 5 brijača, ne taj afteršejv, ali ova govedina stvarno ne valja, kupi Kobe, H&M, DM, DSANČĆŠĐ, iz svega, iz svake jebene biološke potrebe treba napraviti užitak i ritual. Rezultat: novčanik prazan a da nisam kupio ništa infrastrukturno. Katastrofa. Sekularni, t.j. “realan” život istiskuje potrebu za Bogom, polako, ali sigurno. To je rat u kojem planira pobediti. A time traži bogoslovlje svoje mesto pod suncem, jer mi se čini da su ljudi svoje odabrali. I živa crkva nestaje. A mi čitamo debate o tome kako je tehnički Bog stvorio svet. Ne znam kako se okrenuti i kako ostati principijelan. Jer mi se sve više čini da u hrišćanskom životu doslednost znači i perfekciju. A grize me jer ne mogu da je ispratim jer mi je karakter, svetonazor i vrednostni kompleks urođen od malena “neplodno tlo”, ili drugačije - pošto nisam odrastao u okolini gde je pravoslavlje deo predanja, teško ga primenim i “primim prirodno”. Jedino mi ostaje da okrenem koju stranicu jevanđelja i Šmemana i vičem slava Bogu ko pomahnitao. A postajem sve više i više ljuštura čoveka. Nekada mi je tu prazninu punila umetnost, ista me retko dodirne u poslednje vreme na način kao nekad. I onda mislim, ma, biće kako bude. Nastavim život bez Boga. I deklarativno zatvrdim da mi ne treba Bog. A onda vidim milinu atonskih manastira, božanstvenu ikonu, mediteransko šipražje i osećam se potpunijim. Vernik sam bez posta, bez pričešća, bez liturgije. I osećam licemerje. A nemam uslova da to promenim a da ne zagorčam život i sebi i svojoj porodici.
  13. FOTO: FACEBOOK, ILIJA VUČEVIĆ / SCREENSHOT Ilija Vučević, koji je pretučen u piceriji Trg u Beogradu, jer su dvojica muškaraca mislila da je homoseksualac zbog ljubičaste torbe za psa, kaže za N1 da misli da organi reda treba da urade karakterisanje krivičnog dela, ali da se nada da će biti okarakterisan kao napad iz mržnje. "Iako ne pripadam LGBT populaciji, bio sam napadnut zbog toga. Nisam bio svestan sa kakvim se problemima sreće svako ko se ne uklapa u šablon, svakog dana i svakom mestu", rekao je Vučević. Kako je saopšteno iz MUP-a, policija je u vezi sa ovim napadom uhapsila dve osobe. Vučević je za N1 objasnio šta se te večeri dogodilo. - Supruga i ja smo, sa dvoje prijatelja i psom, izašli na piće, a posle toga svratili u piceriju Trg. Moj drug je stao u red, ali nije mogao sve sam da ponese, pa me je zamolio da mu pomognem. Optužila su me dvojica momaka da ulazim preko reda, na šta sam ja rekao da smo zajedno, što su oni shvatili da smo par. Videli su i moju torbu za psa, a to im je bio znak da smo homoseksualci. Krenuli su verbalni napadi, a onda i fizički - kaže Vučević. Kako kaže, uvrede koje su mu upučivali bile su homofobične. - Iako ja nisam našao za shodno da im se pravdam, smatrao sam da nije u redu da to govore i rekao sam im to. To je možda bila jedina moja krivica, što sam se usudio da odgovorim, što nisam ćutao - kaže on. Dodaje da su ljudi pokušali da spreče tuču. - To je veoma mali prostor, ispalo je da su prilikom razdvajanja mene ljudi držali, a napadače nisu uspeli, pa sam završio kao boks vreća - kaže. Ističe da je policija brzo stigla. - Moja supruga je zaustavila dalji napad tako što je pokazala burmu, tek na to su napadači pobegli. Ona je odmah zvala policiju, za pet minuta su stigli i policija i Hitna pomoć - kaže Vučević. Vučević od posledica ima razbijenu arkadu i tri polomljena, odnosno dislocirana, zuba. - Druge povrede, osim nagnječenja i modrica, srečom, nisam imao - kaže. Nada se da će moći da identifikuje napadače, a dodaje da to "nisu bili mladići koji su nesvesni svojih postupaka, već su ljudi od 25, 26 godina". - Nadam se da će policija uzeti izjave od svih svedoka, kao i da će iz picerije ustupiti snimke - navodi Vučević. Ističe da karakterisanje krivičnog dela treba da urade organi reda i pravosuđe, kao i da se "usuđuje da im veruje". - Nadam se da će biti okarakterisano kao napad iz mržnje, iako ne pripadam LGBT populaciji, bio sam napadnut zbog toga - kaže. Kako kaže, nije bio svestan sa kakvim se problemima sreće svako ko se ne uklapa u šablon, svakog dana i svakom mestu. - Koliko nisu sigurni nigde. Hvala ljudima koji se sa tim problemima susreću svakodnevno, jer su našli vremena da meni izraze podršku u ovome što se desilo - kaže Ilija Vučević. https://www.blic.rs/vesti/drustvo/ilija-vucevic-napad-beograd/tvsl9hl
  14. "TO JE BILA SENZACIJA DA PREDSEDNIK DRŽAVE PO IMENU I PREZIMENU NAVODI STUDENTA KOGA JA ‘MALTRETIRAM NA ČASOVIMA NASTAVE ZBOG IZRAŽENOG SUPROTNOG MIŠLJENJA’. TAKO JE REČENO NA TELEVIZIJI, A TO SUPROTNO MIŠLJENJE JE BILO DA JA PRODAJEM ISPITE. MNOGO KASNIJE, SAZNALA SAM IZ MEDIJA DA SE TAJ MLADIĆ HVALI DA JE BLISKI ROĐAK BRATISLAVA BATE GAŠIĆA I DA IMA JAKO DOBRE VEZE SA VUČIĆEM. A DA IMA JAKO DOBRE VEZE SA VUČIĆEM UPRAVO SE VEĆ TOG DANA POTVRDILO, POŠTO NE ZNAM DA LI PREDSEDNIK SRBIJE ZNA IME JOŠ JEDNOG JEDINOG STUDENTA NA OVOM FAKULTETU. DAKLE, PRIČA SE RAZVIJA POTPUNO NADREALNO" Kampanja koju protiv Danice Popović, redovnog profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu, već desetak dana vode prorežimski tabloidi – počeo je Kurir u vlasništvu Igora Žeželja, pa su oberučke prihvatili i ostali – imala je svoj vrhunac u nedelju uveče na TV Pinku. U to vreme, Danica Popović je gostovala u "Utisku nedelje" Olje Bećković, a Pink je u emisiji "Hit tvit", koja je napravljena da bi prekrila emitovanje "Utiska nedelje", uz poslanike Nenada Čanka, Vladimira Đukanovića, te učesnicu rijalitija i pevačicu Kristinu Kiju Kockar, doveo studenta Aleksandra Jakšića koji je, formalno, označio "sezonu lova" na prof. Popović još u prvim mesecima 2019. godine. I dok su Vladimir Beba Popović i Željko Mitrović gledali "Hit tvit" i dobacivali se frizbijem, Jakšić je, u maniru Milenka Jovanova, sve mašući papirima, ponovo teško optužio ne samo Danicu Popović već i druge profesore – Karapandžu, Teodorovića, ali i Šoškića, Arsića, Živkovića između ostalog i rečima "oni su najprljaviji među nama". Jakšić je u isto vreme branio doktorat Siniše Malog, navodeći da naučni doprinos ovog doktorata nije osporen, uz povremeno terciranje poslanika Đukanovića, izjavu Nenada Čanka da su mu svi ti plagijati nešto grozno i zaključak Kije Kockar da ona nije još došla do doktorata i da neke institucije – policija, tužilaštvo – treba da podrže mladog gospodina koji je "veoma hrabar". "Ono što je strašno jeste to što je taj student u toj emisiji sada izneo gomilu laži i, uz mene, okrivio i sve profesore koji su na fakultetu javno stali u moju odbranu! Zar to nije nečuveno? Zar to najbolje ne potvrđuje tezu da je stvar u dizanju buke i zastrašivanju, a ne u otkrivanju bilo kakve istine? Koji će se sledeći profesor oglasiti i braniti istinu, ako zna da će posle treba o sebi na Pinku slušati razne laži i gadosti, a da će mu moralni sudija u toj emisiji biti Nenad Čanak ili Kija Kockar? Dakle, zastrašivanje je sve jače, iz svih oružja napadaju, pa niko više i ne misli o plagijatu Siniše Malog, zbog čega je cela priča i počela. I tu više nije bitno šta je istina, već je bitno da se diže prašina. Ko je pametan, skloniće se u neku zavetrinu", kaže za "Vreme" Danica Popović. No, kako je sve počelo? DANICA POPOVIĆ: Na tribini o akademskoj čestitosti na Ekonomskom fakultetu jedan student se javio i rekao da ja ne zaslužujem da budem uvodničar, pošto, navodno, upisujem ocene u kabinetu, prodajem ispite, šta sve ne… Izazvao je najpre veliku buru smeha tada – i moju, moram da priznam. Ja sam ga pitala, molim vas, dajte neki dokaz – bilo je zaista kao da me je optužio da sam muškarac. On je rekao da niti ima dokaza, niti želi da imenuje svoje svedoke. I to se vrlo brzo završilo, u maju, tako što je disciplinska komisija Ekonomskog fakulteta njemu dala težak ukor. Dakle, on je proglašen klevetnikom. A potom, jedno anonimno pismo je počelo da kruži gradom, došlo je mnogim ljudima na fakultetu, ja sam čula da je ono i rektorki stiglo, a onda je usledila tužba koja je bila identičnog teksta kao i to anonimno pismo, koju je potpisao isti taj student. I ta tužba je bila prilično apsurdna. "VREME": Tu se optužujete da ste za novo izdanje knjige koristili prevod prof. Babića, sa kojim ste zajedno preveli neko ranije izdanje te knjige, čini mi se 2009. godine. Ali ta dva izdanja nisu iste knjige? Pa naravno da ova izdanja nisu ista, tekst nije isti, deset godina deli ta dva izdanja. To je najprodavaniji udžbenik međunarodne ekonomije na svetu. Zamislite da oni drže iz jednog u drugo izdanje isti tekst, zašto bi iko kupio sledeće izdanje? To ja moram svaki put da ponovim, svaki prevodilac to zna, da je vama prethodni prevod praktično neupotrebljiv. Vi ste taj novi prevod radili od nule? Mora od nule. To je jedini način da se stvar pošteno uradi, da se ponovo prevede. Svaki autor u narednom izdanju pravi mnogo izmena – od stilskih do suštinskih! Izbacuje delove rečenica, ubacuje nove zaključke, premešta pasuse, pojačava ili ublažava neke zaključke… A zadatak prevodioca je da prevod bude – tačan. Ja sam kolegu Babića molila da se priključi, on me je par puta kategorički odbio, znajući koliki je to posao, koliko je mukotrpno, i stalno mi je govorio: molim te, nađi nove ljude, treba da predamo taj posao drugima, mi smo se tu već proslavili, neću više to da radim. Nisam uspela, nažalost, da ga ubedim. Prevod je bio završen godinu dana pre nego što je prof. Babić umro, međutim, knjiga nije odmah izašla jer je još bilo starog izdanja u prodaji, a fakultet neće da izda novo izdanje dok staro ne proda. Iz nekih razgovora sa vašim bivšim studentima shvatam da ste jedan od retkih profesora koji ne piše svoje udžbenike, nego prevodi strane. Meni je to bio osnovni cilj, da radim onako kao se u svetu radi! Kad pitate nekog u svetu po kome je učio međunarodnu ekonomiju, on će reći po Salvatoreu, po Krugmanu, ili po Obstfeldu i Rogofu. I sad treba da dođe moj student i da kaže: ja sam učio po Dani Popović; pa kako stranci odmah da zaključe da on potpuno vlada tim predmetom! Druga velika lekcija mi je bila u Londonu, gde sam saznala da profesori uopšte ne koriste svoje udžbenike. Kada sam pitala profesora sa Londonske škole za ekonomiju (London School of Economics) zašto je to tako, on je rekao zbog toga što imaju veoma malo tržište! Objasnio mi je da Amerikanci imaju tim od 300 ljudi, što dizajnera, što asistenata prodaje, marketinga, direktora, pa onda i 20-30 nobelovaca, koji učestvuju kasnije u komentarisanju tekstova knjiga, tako da su ti njihovi udžbenici toliko superiorni da jednostavno nema svrhe to raditi. I pošto su na taj način pokupili tržište, čak ni Englezi na LSE ne pišu sopstvene udžbenike. To je meni bilo naravoučenije da se tako u ozbiljnom svetu radi. Kada je došlo to anonimno pismo i prijava? U aprilu. Zašto baš tada? Šta se tada dešavalo, pa je tada sve to krenulo? Mislim da ste negde rekli da se ovi napadi sada događaju jer 4. novembra treba da se donese odluka o plagijatu Siniše Malog, pa se, eto, pravi veštačka paralela: "a pogledajte šta oni rade". Ali, šta je tada bilo, u martu i aprilu? U to vreme, komentari koje sam ja dobijala bili su "ti si targetirana". Ko god me sreo od kolega, to mi je rekao. Targetirana sam zato što sam potpisivala sve peticije, i "1 od 5 miliona" i protiv plagijata Siniše Malog i protiv svih ostalih plagijata. U sve to ja verujem, i naravno da nikada ne bih povukla taj potpis, ali ne znam da li ste primetili koliko je malo profesora sa mog fakulteta to potpisalo. Koliko? Od jedne do druge peticije, potpisivao ih je prilično mali broj redovnih profesora, i naravno, mnogo više onih koji su u penziji. Jednostavno, strahuju od uticaja moćnih ljudi na ovom fakultetu. Druga stvar, osim davanja potpisa za peticije, jeste što mi njima strašno smetamo, oni nas zovu "glasna manjina". Mislim da je taj student upravo te reči upotrebio. Da. Ali ja sam jednina, meni smeta da neko kaže da sam manjina. No, dobro, nema veze. Poenta je: pošto smo već manjina – kao da smo, recimo, insekti ili bubašvabe – lako ćemo ih srediti. I onda se ide od jedne do druge: za njih smo bubašvabe na kojima koriste ovakav sprej. Ako se dobro sećam, vi ste gostovali na N1 u aprilu ove godine, rekli ste nešto o visini prosečne plate, a Vučić je valjda odmah sutradan izašao i rekao da to nije tačno i da vi tog studenta proganjate i tome slično. To je bila senzacija da predsednik države po imenu i prezimenu navodi studenta koga ja "maltretiram na časovima nastave zbog izraženog suprotnog mišljenja". Tako je rečeno na televiziji, a to suprotno mišljenje je bilo da ja prodajem ispite. Mnogo kasnije, saznala sam iz medija da se taj mladić hvali da je blizak rođak Bratislava Bate Gašića i da ima jako dobre veze sa Vučićem. To – da ima jako dobre veze sa Vučićem – upravo se već tog dana potvrdilo, pošto ne znam da li predsednik Srbije zna ime još jednog jedinog studenta na ovom fakultetu. Dakle, priča se razvija potpuno nadrealno. Mene jedino u svemu tome teši što izgleda niko živ ne veruje u tu njihovu priču. Kome se oni obraćaju? Svom biračkom telu, da im pokažu kakvi su drugi? Da li se obraćaju meni da me zastraše, ili se obraćaju onima koji bi možda pisnuli, da vide kako ja prolazim. To je Udba, to je njihov cilj. Da je njima stalo do plagijata, pa oni bi Sinišu Malog sklonili pre pet godina. I Jorgovanku Tabaković, i ministra unutrašnjih poslova. Dakle, ti ljudi ne bi bili u vlasti da je njima stalo do toga. Ne, u ovom trenutku njima je stalo da mene diskredituju jer sam previše glasna. Kako je fakultet reagovao? Koliko sam shvatio, oni su podigli celu priču na nivo koji nije baš uobičajen? To biste morali njih da pitate, zbog čega su to uradili. Krajnji zaključak će biti donet za tri-četiri meseca, kada komisija da svoje mišljenje o tome da li je taj prevod zloupotreba autorskih prava. A šta je, po vama, trebalo da bude epilog cele te priče, da nije bio upleten ovaj politički deo? Kako bi se rešavao bilo koji drugi slučaj? Tužba bi bila odbačena kao nekompletna i neutemeljena zbog toga što u toj tužbi ne piše ništa. Šta piše? Čovek je poslao 15 strana iz jedne knjige, 15 iz druge i rekao: evo, izvolite pa gledajte. A nije ništa izvučeno, u smislu, evo, ovo je… Ne. I sastav te komisije se menjao? Promenjen je član Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje nakon intervencije ministra Šarčevića u parlamentu. To je zaista presedan i skandal da ministar prosvete presuđuje u parlamentu šta će da radi neko univerzitetsko telo na univerzitetu koji je, ili bi barem trebalo da bude, autonoman. To je bilo u septembru, ministar je tada u Skupštini sve lepo okarakterisao: kako je rekao, taj dečko je "jedan od najboljih studenata Ekonomskog fakulteta", "izuzetan momak" i "rodoljub". To je bio narativ, koji su prethodno postavili Rističević, Atlagić i ostali. Ja ne mogu da budem zahvalnija Rističeviću i Atlagiću što su baš oni preuzeli te reči da izgovore, čime sam ja oslobođena istog trenutka pred svakim normalnim čovekom u ovoj zemlji. Međutim, ono što se desilo jeste da je nakon tog izlaganja u parlamentu već izabrani član komisije – zamenjen. Dakle, da posle dva meseca Nacionalni savet zameni kandidata kojeg je isti taj Nacionalni savet odredio! I to na elektronskoj sednici, dakle, bez tačke dnevnog reda, bez diskusije – samo glasanje! Kao ono zvonce u parlamentu kad zazvoni, pa svi glasaju… Ali ni to nije za čuđenje! Po novom Zakonu o visokom obrazovanju, ovo telo je "preuzeo" SNS, pa je ovakav ishod očekivan. Još jednom se taj student žalio, na još jednog člana te etičke komisije Univerziteta. Sada je imao primedbu na to da smo i taj član i ja potpisnici peticije "1 od 5 miliona", te da postoji sukob interesa, ali pošto Veće društveno-humanističkih nauka Univerziteta u Beogradu nije pod uticajem SNS-a, predlog da se taj član smeni jednoglasno je odbijen. Cela priča je potpuno besmislena. To stvarno liči na Jozefa K, mene samo raduje da ipak deluje benignije, pa ću i ja verovatno bolje proći od Jozefa K. Kada se drugima takve stvari dešavaju, onda vam se čini da to nije ništa. Međutim, kada sam u nekoliko prilika ljudima prepričavala šta se dešava, videla sam toliko bolnu grimasu na njihovom licu dok govorim da sam pomislila, auuu, čoveče, kad njima ovako teško ovo pada, koliko li je ova priča u stvari bolesna i mračna? Da pređemo na ekonomske teme. Fiskalni savet je objavio svoje mišljenje o fiskalnoj strategiji za sledeću godinu. Posle toga je MMF izašao sa nešto drugačijim podacima u vezi sa privrednim rastom od FS: Fiskalni savet kaže da ove godine neće biti preko 3 odsto, slično je i za sledeću, a MMF kaže 3,5 odsto rasta ove, a 4 sledeće godine. Razlika između te dve projekcije je u tome kakav će biti uticaj krize u okruženju na Srbiju. Dakle, metodološki se te dve projekcije više po tome razlikuju nego bilo po čemu drugom. Fiskalni savet je dao strožu procenu, kao i Svetska banka. MMF se drži svoje procene, ali to su nijanse. Međutim, više ne govorimo o bitnim stvarima – "zlatno doba" i 4,5 do 5 odsto rasta su zaboravili svi. Toga sigurno neće biti. A i to je minimum za "zlatno doba", tih 5 odsto. Apsolutno, 5 odsto rasta BDP-a je minimum da bismo uopšte mogli da dostižemo ove što nam beže, što bi bio trenutak kada bi naši ljudi prestali tamo da odlaze. Što više mi zaostajemo, sve će više ljudi odavde želeti da ode, jer zaista su ovo teško podnošljive stvari. Ljudi su racionalni, oni gledaju kako drugi žive. Mladi će gledati šta mogu da zarade, i kada vide kako mogu da žive u Austriji ili Italiji, veoma veliki broj tamo i ostane, ne zato što je tamo idealno, nego zato što je milion puta bolje nego ovde. Ima u tom izveštaju Fiskalnog saveta sjajna rečenica, vezana za povećanje plata u javnom sektoru: "Višak u budžetu pripada svim građanima Srbije, a ne samo budžetskim korisnicima, i trebalo bi ga usmeriti tamo gde su potrebe zemlje najveće, a to svakako nije neosnovano povećanje zarada u javnom sektoru." Potpuno tačno. Ako mi ne možemo nijedan auto-put da završimo već 12 godina, ako je ovo zemlja bez kanalizacije, zemlja gde nikada nijedna institucija nije profunkcionisala, onda se zaista svodimo na to da ćemo biti zadovoljni ako nam doda još 10 dinara u novčanik. I to ne svima. Da, ovim svojima. Mada, istini za volju, plate rastu i u drugim zemljama, i u privatnom i u javnom sektoru, a i kod nas je počeo rast plata u privatnom sektoru. Ali manje nego u javnom. Naravno, mnogo manje. Tajna tog rasta je u tome što ljudi odlaze. Što je manja ponuda, veća je cena, to je ekonomska zakonitost. Tako da će plate, ako se ovako nastavi, ako svi odu, nama koji ostanemo biti baš velike. To bi onda značilo i da će konkurentnost da opadne, pa se onda ne isplati ljudima da dođu ovde i ulože… E, pa, neće dolaziti. Ono što je potrebno da bi ljudi dolazili jeste privredni ambijent, pravosuđe. To kad ja tužim "Kurir", da tu tužbu dobijem ili izgubim za dva meseca, a ne za sedam godina. Dakle, počev od tih stvari pa do većih, kada čovek uloži novac, pa mu ne bude vraćen i to čeka pet godina – on ne može da ostane privrednik ako su uslovi takvi. A uslovi su i bili i ostali takvi. I kad se pita čovek zašto nisu toliko dolazile strane investicije, zašto je sve zaostalo, pa eto zašto – veliki investitori su dolazili kad ih predsednici dovedu za ruku, daju subvencije, daju privilegije. Takvi su došli, ostali nisu. Pošto je već bilo tako, nije došlo do prelivanja tog rasta, da se neke druge grane naslone na te velike investitore, ništa od toga se nije desilo. Pogledajte Zastavu, odnosno Fijat sada. Ništa od toga. Gasi se, zato što ste napravili takav ambijent. Ali to je nekako neprekinuta nit, od Dinkića naovamo – dovedemo, evo vam subvencije, i to je taj sistem rada skoro 15 godina. Sistem rada je takav da ti ubijaš preduzetničku inicijativu u zemlji i prepuštaš je odabranim investitorima. Dakle, nije to da ovde može bilo ko. Šta se ovde dešavalo? Recimo, firma Henkel, koja je kupila Merimu, bila je prva firma koja je tražila da Srbija podigne carine za uvoz deterdženata, da bi štitili svoju proizvodnju. To je još onda bilo? Da, to je to doba o kome pričamo. Jedna od priča iz tog doba. A mi smo te investitore zvali da dođu da bismo mi bili najkonkurentniji, da bi ova privreda izgledala kako treba, a ne da od Henkela pravimo od vas novu Merimu. Apsolutno nikada nije bilo političke volje ili, bolje rečeno, nije bilo homogene vlade sve do Vučića koja bi mogla da sprovede tu političku volju. Moramo da priznamo da je jedino tada uspela fiskalna konsolidacija. Možemo mi da ne volimo Vučića koliko god hoćemo, ali isti taj Vučić, dok mu je Krkobabić bio u Vladi, nije mogao ni da sanja da smanjuje penzije. A onda je Krkobabića eliminisao, napravio jednopartijsku vladu i državu i sproveo, lege artis, fiskalnu konsolidaciju, kako treba. Šta je kasnije sve pogrešno uradio, to je druga priča. Da bi napravio strašno bitan potez, ti moraš da imaš političku većinu. Od kada je sastavljena zemlja Srbija, nije bilo političke većine, i nikad nisi mogao da zadovoljiš svačije ambicije a da sačuvaš njihov glas u Skupštini. Ali, u mnogim zemljama postoje koalicione vlade, kako druge zemlje uspevaju bilo šta da urade sa takvim vladama, a mi ne možemo ništa? Mislim da je možda jedan od odgovora naš izborni sistem. Mi uopšte i ne biramo ljude kojima verujemo, nego damo glas nekoj partiji, a onda ta partija izabere nekakve ljudske karikature koje normalan čovek nikad ne bi izabrao. I vi to gledate, pa na kraju opet imate zadatak da birate između manjeg zla, i na tome se priča završava. Šta je lek za to? Drugačiji izborni sistem? Mislim da je najpre sloboda medija osnova cele priče. Zato što Srbija ne zna šta se dešava. Sada kada gledam RTS kao režimsku stanicu i N1 kao njihovu suprotnost, ja ću čuti potpuno različite vesti, drugačije zaključke. Znam da RTS gleda cela Srbija, a da N1 gleda možda jedna desetina Srbije. Zaključak je da će svi misliti onako kako su videli na RTS-u. Sloboda medija je osnovna stvar, da ljudi saznaju. Jer, ako čovek treba da bira nekoga, on valjda treba da vidi između koga bira. To je pitanje aktuelno već mesecima – da li su izbori zapravo izbori, ako ti nemaš nikakve informacije o tome koga biraš. Kako vidite celu tu debatu o bojkotu? Ja nisam političar i ne usuđujem se nikada da dajem političke savete, ali ono što je meni očigledno jeste da nema nikakvog smisla izlaziti na ovakve izbore. Prvo, jer su besmisleni, a drugi razlog je taj što se na taj način Vučić dovodi u veoma nezgodnu situaciju. Jer, to što opozicija bojkotuje to je jedna stvar, ali ako građani bojkotuju – to je sasvim drugo. Međutim, Vučić uvek ima način da uz ove nazovi opozicione partije – Čanke, LDP i slične – skupi dvotrećinsku većinu u novom parlamentu, da izglasa i novi Ustav ili predaju Kosova ili šta god bude tražila međunarodna zajednica. Čini mi se da bi taj bojkot imao političkog smisla kada Vučić ne bi dobio toliku većinu, ali od toga neće biti ništa. A međunarodna zajednica će i dalje hvaliti Vučića i njegove reforme i uspehe, kao što rade i MMF i Svetska banka, i svi mi ćemo gledati zgranuto, a priča će se nastavi. Dakle, ne verujem u politički uspeh bojkota, ali zdrav razum mi nalaže da drugog dostojanstvenog izbora nema. Dokle priča može da se nastavi, ekonomski gledano? Ekonomski gledano nijedna zemlja nikada nije propala. Nije ni Rimsko carstvo, ono se politički razgradilo, kao što se i SFRJ politički razgradila. Ekonomije nikad ne propadaju. Smanjuje se nacionalno bogatstvo u jednoj fazi, u drugoj se povećava, ništa se bitno neće desiti. Moj najveći problem jeste što ja sve više vidim da u Srbiji nikad neće biti dobro ili odlično. A moglo je da bude. Kad je moglo? Moglo je da bude, možda, da Đinđić nije ubijen. Nisam sigurna, ali dve su stvari bile bitne odrednice tog vremena. Jedno je što su na vlast došli ljudi koji su prva petorka tadašnje srpske ekonomije. Kakva je, takva je, ne kažem da je to bilo najbolje na svetu, ali je bilo najbolje što je Srbija u tom trenutku imala. I druga stvar je bila važna – iako to pravosuđe nije funkcionisalo, DS i DSS su se toliko zamrzele, da su one bile kontrolori jedna drugoj za neku veliku korupciju ili velike skandale, tako da smo uz takvu neku nazovizaštitu pravnog sistema zaista mogli mnogo stvari da uradimo, i mnogo stvari da se pogura. A urađeno je dosta. Prva faza stabilizacije je prošla odlično, privredni rast je krenuo vrlo brzo, lični dohoci su rasli munjevitom brzinom. Mi smo videli da ovo postaje nekakva druga zemlja, i onda u jednom trenutku, kada je trebalo praviti velike rezove, odlučiti se o velikim privatizacijama, da od danas sve firme treba da plaćaju vodu i struju, ili neke takve banalne stvari, onda je sve to prekinuto. Onda je Đinđić ubijen, došao je sledeći premijer, kome ništa od toga nije bilo bitno. On je mislio o tome kako da zaštiti Kosovo i da promeni Ustav i stavi tu preambulu, što ne mogu da kažem da je nebitna stvar i nebitan prioritet, ali na ekonomiju ti ljudi jednostavno nisu ni pomislili. Zanimljivo, tada je bio najveći rast. Jeste, upravo zbog svega onoga što je bilo urađeno za Đinđićevog života. Oni su tačno seli u treću godinu, da je Đinđić ostao živ, on bi ovacije dobijao za to koliko privreda raste zbog stvari koje je uradio u prve dve godine. Kako je on poginuo, sve lovorike su nezasluženo pripale Koštunici. To je i doba najvećih privatizacija, ali i najvećih mahinacija u privatizaciji, a da sa dobijenim parama ništa nije urađeno. Tu postoje dve priče. Jedna je o tome da je svaka zemlja koja je pravila privatizaciju imala velikih problema sa nelegalnim poslovanjem, sa prevarama, sa svim tim stvarima. Rešavali su ih tako kao što ih mi rešavamo – nešto se uhvati, za nešto se sazna, za nešto se ne sazna. Međutim, osnovni cilj privatizacije jeste da se počisti ambijent, da na toj teritoriji više nema gubitaša. A kod nas država drži skoro pola privrede. Upravo o tome pričamo. Ove zemlje su oslobodile svoj privatni sektor, pustile ga da raste i tamo bi bila mnogo smešna priča o nekom PKB kompleksu. Možda je u Češkoj i postojala neka takva firma i bila velika pre 35 godina, a posle toga je ona, ostajući ista, relativno bivala sve manje i manje značajna. Kod nas – ne, kod nas se ništa ne menja, sve ostaje kao što je bilo. Dakle, ta prva Koštuničina vlada je bila period propuštene prilike? Apsolutno propuštene prilike. Ono što se desilo za vreme Vojislava Koštunice jeste da je munjevito rastao broj članova DSS-a – nije baš imao članstvo kao danas SNS, ali je to toliko brzo raslo da je to odmah bio signal da je reč o partokratiji. Ljudi su racionalni – što bih ja morala da se deklarišem za koga sam, ako ne očekujem neku veću korist. To je tada počelo, Dinkić je nastavio i ojačao partokratiju, doveo ju je dotle da je na kraju sam na TV-u rekao da i čistačica mora da bude u partiji da bi dobila posao. I onda, zar nas čudi kada dođe SNS sa mnogo manje obrazovanim kadrom… A uz to su "gladni"... Tako je, i oni su onda dali gas i doveli Srbiju do besmisla. Vi sad gledate da ljudi zaista ne smeju da pisnu, da je zaista reč o romanu 1984. Strašno. Možete li da povučete paralelu između Đinđića i Vučića, na kojoj ponekad vlast insistira? Vučić ima jako dobre medijske savetnike, i očigledno je da sve to što u medijima radi, kada gledamo koji je njegov cilj, a to je da vlada što duže. Ja ne umem da napravim takvu paralelu, meni stalno padne na pamet sledeće: da je meni neko 5. oktobra 2000. rekao da će 5. oktobra 2019. godine na vlasti biti Aleksandar Vučić (već sedam godina), da će zavesti jednopartijski sistem, i da će me optužiti za potpuno nebulozne stvari, da će o meni pisati "Kurir", ja bih stvarno mislila da je ta osoba koja mi to kaže luda, a bogami se vidi da sam ja luda. Nešto ste rekli, da li u "Utisku nedelje", da li u nedavnoj tribini na Filozofskom fakultetu, nešto u smislu "ja neću novog Vučića iz opozicije". Na šta ste mislili? Ja nikako neću osobu koja će da nastavi partokratiju. Koja neće da uvede reformu pravosuđa, koja hoće sama da postavlja šefove i predsednike sudova, kao što su svi do sada radili. Ja takve neću, odmah vidim zašto to rade, da bi prljave ruke svoje i svojih saradnika prali čistom vodom iz našeg lavora! Ko god mi ne garantuje potpunu reformu pravosuđu, ali lege artis, iskrenu, istinsku, a ne da sudovi nastave da rade onako kako se na televiziji naloži, ja to neću. Imali smo u Cvetkovićevoj vladi reformu pravosuđa, koja je napravila stvari još gorima. Kasnije će se ispostaviti i da je ta vlada trošila preko mere, pa se došlo u predbankrotno stanje. Napravili su ogromnu štetu sa tom reformom pravosuđa. Zašto su uradili tu besramnu stvar? Osnovna stvar u svim uspešnim reformama jeste što je na čelu reformi bio čovek koji je imao ogroman kredibilitet, što su ljudi toj osobi verovali. Vi ovde to niste imali. Premijer Cvetković nije nijednom pokazao nijedno svoje mišljenje. On je radio to što mu se kaže, ali ja zaista ne mislim da je to posao premijera, nego nekog iz pomoćnih službi, kao što ga je crtao Marko Somborac. A kako je došlo do predbankrotnog stanja? Plate i penzije su rasle brže od produktivnosti rada, brže su rasle nego što je privreda rasla. To znači da ja svom detetu dajem 150 odsto svoje plate svakog meseca. Koliko meseci možeš to da daješ a da ne dođeš u predbankrotno stanje? To sada, nakon najave povećanja plata u javnom sektoru, ponovo govori i Fiskalni savet. Kažu, evo, počinje ista priča. Privredni rast je "zakucan" negde na 3 odsto i ne može više osim ako ne bude jednokratnih efekata – poput usporavanja 2017, pa posledičnog rasta 2018. Sa druge strane, najavljene su javne investicije prvo od 5, pa od 10 milijardi, a Fiskalni savet je sve to skupio na gomilu i došao do iznosa od 15–20 milijardi, kojih nema. Da li to može da poveća rast, i odakle će da dolaze te pare? To je bila toliko nedorečena rečenica o tim investicijama da je izgleda napravljeno baš tako da svako od nas dopuni onim što želi. Nažalost, to je nemoguće, tih para nema. Na sadašnjih milijardu i po ili dve može da se doda recimo pola milijarde, ali strašno zavisi u šta ćete ulagati. Fiskalni savet kaže da postoji rizik da te "investicije" budu zapravo novi stadioni i kupovina nove vojne i policijske opreme. To je sve totalno neproduktivno, kao što je neproduktivan i "Beograd na vodi". On ništa ne proizvodi, ništa ne izvozi. Mi smo živeli u vreme kada je Novi Beograd počeo da cveta i videli smo toliko solitera u životu, da ja ne znam kako može sad da nas impresioniraju još četiri solitera, bilo kakva, da to neko podigne i da kaže da je to budućnost Beograda. Kažu, turisti će da dolaze da vide to čudo. Jedna farsa za drugom. Ali ono što je osnova privrednog rasta jeste pravosuđe. Ako vi to oslobodite, onda ćete osloboditi ljude koji su pošteni a imaju averziju prema riziku. Kada oni postanu sigurniji da je ovaj ambijent valjan, onda stvari kreću nabolje. Dok su ljudi uplašeni, dok samo jedan čovek u ovoj u zemlji donosi odluke, toga neće biti. A BDP će da raste toliko koliko raste. On raste i zbog ove izgradnje Beograda, svih ovih rekonstrukcija što sada rade. Koliko para tu ulože za toliko će da poraste BDP. Ako budu osam puta razbijali Trg republike i plaćali, sve više će rasti BDP. Pa tako nešto je Ana Brnabić htela da uradi tamo 2017. Kad je postalo očito da će rast BDP-a da bude veoma nizak, rekla je, e sad ćemo da donesemo mere za jednokratni rast BDP-a, pa ćemo da čistimo kanale i da poljoprivrednicima kupimo traktore. Veštački da se podigne, bez suštine, nego, eto, da se kaže. To je zato što nemate ljude sa preduzetničkim instinktom da pokrenu posao. Takvi ljudi su otišli, i radije će da odu u Bugarsku nego da ostanu ovde. Zar tamo nije sličan nivo korupcije? Jeste, ali nije toliko jaka partijska država, ipak tamo važe zakoni Evropske unije. Iako je korupcija velika i tamo i ovde, vi možete da dođete u Bugarsku i napravite posao, a Bugari da dođu ovde i naprave posao pored SNS-a, e to ne može. To je razlika, ključ je u pravosuđu i medijima. To je stalno ona priča – a zašto ti ne uđeš u Vučićevu vladu i ne popraviš stvari. Pa ne radi se o tome, radi se o partokratiji, slobodi medija, da se Srbija oslobodi, da ljudi oslobode da počnu da misle gde će da rade. Vama kao premijeru je zadatak da mislite o privrednom rastu. To je najvažnija stvar, kako će privreda da raste i to da već u vašem mandatu počne da se pokazuje, kao što je počelo u Đinđićevom. Jer vi onda radite i za onu većinu koja će da glasa za vas, a i dajete ljudima nadu da mogu da ostanu u zemlji. Kad bi svako od nas video da će biti bolje iduće godine, malo bolje, ali ipak bolje, onda bismo drugačije gledali celu tu stvar. Ali njima je osnovni zadatak "Beograd na vodi", Evroazijska unija… a bogami i to da ućutkaju svakoga ko se ovde usudi da drugačije misli. Radmilo MARKOVIĆ
  15. Nastavnik likovnog, Bernard Ljubas iz Rekovca, otkrio je pre 12 godina u obližnjem selu Velika Kruševica zapuštenu baru. Nakon više od decenije upornog rada i ljubavi prema prirodi pretvorio je napušteno, izolovano imanje nadomak Gledićkih planina, u čarobno jezero u koje su se nastanile biljke i životinje kojih ranije nije bilo.
  16. Najteže je priznati svoje greške, suočiti se sa prošlošću i poručiti drugima da ne ponove ono što ste sami uradili. Najteže je uradio upravo on, Stanislav Krezić, koji je u ratu bio pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), a koji je danas u braku sa Srpkinjom. Kroz rat je naučio ono što danas pokušava prenijeti mladima, a to je da podjele postoje samo u našim glavama i da su u potpunosti besmislene. “Dok smo kopali rovove u logoru, s jedne strane smo bili mi, a sa druge oni. Sjećam se da sam tad vidio druge ljude tako blizu, shvatajući da smo mi svi zapravo u istim problemima. I da je suština svega što radimo zaista loša, a rat sam po sebi besmislen”, iskren je Stanislav. Bio je obuzet nemirom rata u Mostaru, verbalno napadao ljude, a u kafiću koji je držao tada, namjerno je radio stvari za koje je znao da će isprovocirati druge. Imao je problema sa svim ljudima koji nisu pripadnici njegovog naroda. Danas mu je to apsurdno, ali vjeruje da nije kasno za učenje lekcija. “Puštao sam Thompsona u kafiću, držao slike Ante Pavelića na zidu. Znao sam da će to ljude provocirati. Gledao sam kako reaguju na to. Danas me iskreno stid za takve postupke i naravno da nisam ponosan na to, ali mislim da je dobra stvar da sam priznao da sam griješio”, govori za BUKU. Dodaje kako nikada nije udarao nikoga, a to mu je, uvjeren je, sreća u nesreći. Što je sve ostalo na sitnim provokacijama i uvredama. U ratu je bio u mladosti, a u svojoj zrelosti odlučio je aktivno raditi na pomirenju i širenju mira i pozitivnih vrijednosti. Aktivan je kroz projekte ProBudućnost, ali i projekte Centra za nenasilnu akciju, kroz koje želi svojim iskustvom pomoći drugima. Da mu je neko prije petnaest godina rekao da će danas biti sa Srpkinjom, rekao bi 'nema šanse', ali danas je sretan upravo radi toga, što zna da je to žena sa kojom želi ostati do kraja života. “Bio sam uvjeren da je nemoguća misija živjeti sa ženom koja nije Hrvatica, odnosno katolkinja. Ali moja Daca (Daliborka) je nešto sasvim drugo. To je žena koju sam tražio“, govori Krezić. I u tome je suština njegove priče, koja je ispričana u Banjaluci u okviru “Žive biblioteke” u organizaciji “Helsinškog parlamenta”. Krezić je predstavljao knjigu “Život u logoru” koja je sasvim sigurno još jednom objasnila da ne treba suditi o knjizi po koricama. A suština je svakako vrlo jednostavna. Ako je neko dovoljno spreman da otvoreno prizna svoje greške i poruči mladima da na njima uče, onda je vrijeme da i svi mi uradimo isto. Priznamo svoje učešće u prošlosti, svoje greške, propuste, gubitke, ali ih i prihvatimo kao sastavni dio onoga što smo danas, svjesni da možemo mijenjati sutra za nove naraštaje. Stanislav Krezić je čovjek koji je naučio lekciju na teži način kako bismo svi mi danas lakše učili iz prošlosti i spremili se za budućnost. Sara VELAGA
  17. JESSY

    Ja sam te rodila, ja ću i…

    U Diznijevom animiranom filmu Tangled, majka Gotel drži Zlatokosu zatočenu u visokom tornju. Međutim, Zlatokosa je psihički koliko i fizički zatvorenik, a pesma Mother Knows Best lepo ilustruje emocionalno zlostavljanje kojem je stalno izložena: Me, I’m just your mother, what do I know? I only bathed, and changed, and nursed you Go ahead and leave me, I deserve it Let me die alone here, be my guest! When it’s too late, you’ll see, just wait Mother knows best. Zvuči poznato? Majka Gotel je stručnjak za ono što zovemo roditeljskom psihološkom kontrolom (u ovom slučaju, ekstremnom), iliti pokušajem roditelja da kontroliše detetov psihološki svet taktikama koje ga čine zavisnim i isprepletanim toliko da gubi svoje Ja. Dete se ponaša, misli i oseća onako kako roditelj očekuje. Psihološka poslušnost se postiže na tri načina. Prvi način je izazivanje krivice, kao što Gotel podseća Zlatokosu šta joj sve duguje za to što je brinula o njoj, uz optužbu da je odgovorna za njene emocije („Ostavi me slobodno ovde da umrem“). U realnom životu to su one roditeljske rečenice „i to mi je hvala za sve..“ ili „jel ti hoćeš da se ja razbolim..(ako ne uradiš ono što je roditelj zamislio)?“.
  18. Milica Matić, rođena Počuča iz Divosela zapisala je potresnu, istinitu priču, kazivanje svoje majke Marije Počuča, Vujkanove koja je sa 75 svojih komšija Divoseljana bačena u Jarčju jamu na sjevernom dijelu Velebita 06.08.1941. godine u vrijeme pokolja srpskog naroda u Divoselu. Jarčja jama je jedna od brojnih kraških pojava iznad zaseoka Alanak /Alanak – toponim Olanak/ u zaseoku Veliki kraj – Divoselo. Jama je dosta duboka, a izdubile su je nadzemne i podzemne vode, kojima je ovaj kraj obilovao od riječnih bujica do otapanja snijega sa Velebita. Hrvatske ustaše /u službi politike NDH/, znale su za ovu jamu posredstvom Hrvata koji su živjeli na Alanku, a i sami su bili iz obližnjih hrvatskih sela, pa im je Velebit bio dobro poznat. U „pročešljavanju“ Velebita u vrijeme pokolja u Divoselu 05. augusta 1941. godine, ustaše su skupili oko stotinjak Divoseljana /ostatak nezaklanog naroda koji je pronađen sakriven po šumarcima i vododerinama, uglavnom žena i djece i poveli ih na „put spasa“ na Alanak. Jeziva sjećanja iz ovoga pakla, ispričali su desetorica preživjelih, koji su se uspjeli izvući iz Jarčje jame i preživjeti ovaj zločin, kako bi živima i istoriji prenijeli istinu o paklu Jarčje jame i pokolja u Kruškovačama, u Divoselu. U Jarčju jamu na Alanku, bačeno je 75 Divoseljana, 45 starijih žena i muškaraca i 30 djece. Samo jedanaestoro Divoseljana uspjelo se izvući iz Jarčje jame i preživjeti ovaj zločin, kako bi živima i istoriji ispričali istinu o paklu, koji se dogodio Divoseljanima u Jarčjoj jami na Alanku a to su: Marija Počuča /supruga Miloša Vujkanova/, Marija Počuča /Mara Stakina, supruga Miće Počuče, Jandrina/, Jela Stanić /supruga Janka Stanića, Luckova, Sava Jerković /Dušanova/, Jovo Ribar, /10 godina, sin Nikole Ribara/, Mile Potkonjak – Đoko, Pera Cvijanović /Pera Cvijina/, Mileva Cvijanović, Dmitar Cvijanović – Cvijo, Mara Vujnović, Janja Vujnović – Janjeta /Kujičina/. Kada se Dmitar Cvijanović – Cvijo, sav izboden bajonetama, izvukao iz jame i pokušao vidjeti gdje se nalaze, da se orijentiše, upao je u ustašku zasjedu i odmah pogubljen, tako da je samo desetoro preživjelih iz ovog mučilišta. Pred ispovijestima i potresnim pričama ovih nesrećnih ljudi, što su se uspjeli izvući iz mučilišta Jarčje jame, mukama što su preživjeli i vidjeli, blijede slike Danteovog pakla. Majka Marija je davno umrla /1997. godine u Srpskim Moravicama kod ćerke Milice/, ostala su tužna sjećanja, ostalo je pusto Divoselo bez naroda, ostala je tužna ispovijest i sjećanje jedne hrabre žene, jednog velikog čovjeka, sjećanje na jedno vrijeme koje je bilo i prošlo i koje nažalost, još uvijek traje… Nažalost, danas kada čovjek dođe u Divoselo, ima osjećaj da je došao u prostor u kome je vrijeme već odavno stalo… Ništa više nije kao što je bilo nekada. Nema više kolijevke ni dječjeg plača, ne čuje se kalača na bunaru, kućni pragovi zarasli u travu, mjesec putujući na zgarišta sja… Vjetrovi i „oluje“ brisali su tragove života, ostadoše ugašena ognjišta. Ostale su slike zločina, koje nikada ne blijede… Samo slobodarski orlovi jetko zaklikću iznad Divosela, i vinu se visoko u nebo, u visine… Kazivanje Marije Počuče, Vujkanove, koja je bila bačena u Jarčju jamu, izvukla se iz nje i uspjela preživjeti, donosimo autentično, upravo onako kako je u svojoj ispovijesti u poznim godinama iznijela u svojim sjećanjima. Njeno kazivanje zapisala je ćerka Milica Počuča, /udata Matić/, i ostavila istoriji istine iz Divosela. U svojoj ispovijesti Marija je govorila: „Bog me je spasio da svijetu pričam gdje sam bila i što sam vidjela“. Uvodni tekst napisao Mile Rajčević, prof. Da se ne zaboravi… U spomen mojim ispaćenim roditeljima Milošu i Mariji U spomen mojim dragim ispaćenim Divoseljanima U spomen selu Divoselu Vječni mir u Jarčju jamu bačenim mojoj baki Milki, mojim sestricama Milki i Dušanki i bratu Branku. Milica Matić, rođena Počuča. Fotografije su snimili italijanski vojnici kada su došli u Kruškovače u Divoselo poslije pokolja 05. i 06.augusta 1941. godine. „Ušla sam u bajtu (tako se kod nas zvala ljetna kuhinja) i zatekla majku vrlo zamišljenu. Sjedila je na krevetu ne mareći za nered oko sebe, a bore na čelu duboko su joj se urezale u staračko lice. Prišla sam joj oprezno, kako sam to uvijek činila i upitala je već uobičajeno: „Mama, da li Te što boli ?“. Odgovorila mi je: „Što bi me bolilo“, a iste one bore ostale su na čelu i dalje. „Mama, nešto Ti jest, rekla sam, nježno joj stavivši ruku preko uskih, mršavih ramena. „Nije mi ništa“, odgovorila je i dalje zabrinuta, „ali mi se ne dopada što se taj narod počeo dijeliti“. Htjela sam da joj odagnam te teške misli, i stupila sam s njom u dijalog. „Mama, sve će to biti dobro“, rekla sam joj. Narod se više ne može podijeliti. Srbi i Hrvati već toliko godina žive zajedno, zajedno rade, druže se, pomažu jedni drugima. Zajedno svetkuju i svatuju, udaju se i žene. Djecu rađaju. Nemoguće je, rekla sam joj, da se više ikada ponovi 1941.godina. „Ali, nastavila je ona dalje, meni se ovaj Kuzman ne dopada“. „Koji mama, Kuzman, ili možda misliš na Tuđmana ?“. „Ma ne dopada mi se onaj što maše ustaškim barjacima i dijeli narod. Jesi li vidjela ono u Splitu ?. Koliki se narod okupio oko njega i plješće mu. A, Boga mi, ne divani on dobro. Zaluđuje taj jadni narod i zlo će se dogoditi. Bojim se, djeco, za vas. Ne daj Bože, da se ikada više dogodi ono klanje i ubijanje kakvo je bilo `41. A, bogami, bojim se, ponoviće se. Moja kćerce, ne vodi to dobrome. Taj vražji HDZ i Kuzman zaludili su svijet i veliko je zlo pred vratima svima nama“. „Nemoj, mama, sve crno gledati. Biće to sve dobro“. Duboko sam razmišljala i shvatila sam da moja majka misli na Tuđmana i HDZ. Mama je oštro reagovala. Shvatila sam što to znači kada je moja majka govorila: „kriv je onaj ko dijeli narod i unosi mržnju među ljude, vi to ne možete shvatiti, koji niste to zlo doživjeli. Ne daj Ti Bože, ni sanjati, a kamo li proći mojim stopama. Ne daj Bože, ni najvećem dušmaninu da vidi kako se kolju ljudi i djeca, a ne da i sam budeš klan i u jame bacan“. Zastala je , očiju navlaženih suzama i dodala: „Djeco moja, ako vidite da ćete pasti ustašama u ruke, sami sebi sudite, na bilo koji način“. Tu joj je zadrhtao starački glas. Pogledale smo se bez riječi, razumjele smo se bez teksta. Iako nisam vjerovala mojoj majci da je moguće da se desi 41. godina, desila se. Desilo se da je Divoselo ponovo spaljeno, porušeno i uništeno, da su Divoseljani, mirni i dobroćudni ljudi ponovo doživjeli 1941. godinu. Klanje, ubijanje, jauk i lelek dostigao je svakog onog ko je ostao na svom kućnom pragu čekati sudbinu sudnjega dana. Divoselo je sravnjeno sa zemljom. Velebit čuva tajne svojih bezdanih jama, dok njegove grane šume gorke priče, gorke sudbine sela Divosela. Šume li možda i onu već poznatu iz 1941. godine o majci Mariji Počuči, Mariji Vujkanovoj, koja je „vaskrsla“ iz Jarčje jame na Alanku. Godine 41. i 91. približile su se po svom zlu, a majka Marija, danas protjerana sa svoga spaljenog ognjišta, batrga svijetom i pod tuđim krovovima traži toplinu svoga toplog ognjišta. Misli joj se motaju oko zgarišta u Velikom kraju u Divoselu, u kojem se utrnuo njen osamdeset petogodišnji vijek. U krajičku oka okamenjena suza, usne u grču bez osmjeha, lice smežurano i bore na čelu skrivaju ispaćenu, staričinu dušu. Ispričaću priču moje majke Marije, istinitu, do najsitnijeg detalja, jer, govorila je: „Bog me je spasio da svijetu pričam gdje sam bila, što sam vidjela i što sam doživjela“. Njena priča nije bila dovoljno glasna. Bila je godinama zatomljavana u njenim grudima, i o zlu nije rado pričala. Zato se valjda i ponovila. Pa neka priča počne. * Divoselo. Proljeće 1941.godine. U selo su upale ustaše. Zauzele su školu i narod iz sela prisiljavali da im donose hranu. Zatečeni i izbezumljeni narod trpao je pune košare hrane i nosio ustašama u školu. Za uzvrat ustaše su jače terorizirale po selu i naređivale neka se ljudi odmah jave u školu. Neiskusan narod, nenaviknut na takve laži i prevare i ne znajući što ga čeke pod velom neizvjesnosti, meo se po selu, ne znajući kud bi sa sobom. Mnogi uvjereni u svoju nevinost odlučiše se i krenuše put do divoselske škole. Oni, koji su otišli, nisu se više vratili. Progutala ih je njihova naivnost, poubijani su uz najzvjerskija mučenja. Ustaše su i dalje uz prijetnje poručivali neka dođu i oni drugi, jer je i njima bila namijenjena ista sudbina. U školi su krvarili mirni, dobrodušni, naivni Divoseljani, dok su pored školske zgrade šumili crni i bijeli dudovi po kojima su se ovi ljudi kao djeca penjali, sladeći se njihovim plodovima. Teror je bivao sve teži, sve jači. Narod je bježao po šumama, skrivao se gdje je ko znao i umio, jer se u kućama nije smjelo zanoćiti. Ustaše su bahato gazile i gnječile jedno selo, odvodile ljude, blago, i odnosile sve što se odnijeti moglo. Uz tužno mukanje krava, blejanje ovaca i uz bolećivo rzanje konja odjekivala je pjesma oholih ustaša: „Goni Polde junice bez šolde, nit ih vraća, nit ih kome plaća“. Narod u selu je tužan, jadan i prestravljen. Život nam je bio strah, bježanje, skrivanje. Bili smo jadni, pod okrutnim ustaškim režimom NDH. Tako je potrajalo sve do osmog mjeseca. Ustaše su odlučile poklati srpski narod Divosela, etnički očistiti, selo spaliti, zbrisati sa lica zemlje, a ono što se moglo odvući, ugrabiti sebi. Selom je pukao glas: „Narode, bježite, ustaše poklaše“. Osvanuo je 2. augusta 1941. godine. Narod se uzmeo. Svako zna da nekud mora bježati, a ne zna kamo će, i kuda će. Bježi se. Bježi veliko i malo, ljudi i stoka. Sve je nagrnulo prema Velebitu, prema Kruškovačama. Narod posrće, zapliće se u grane, djeca plaču, padaju, vrište. Ja sam izbjegla sa svekrvom i troje nejake djece u zbjeg u Kruškovače, /lokacija između Debele glavice i Visočice/, gdje se nalazilo mnogo naroda iz Divosela, Čitluka i Ornica. Pao je mrak. Zbili smo se jedno do drugog u ovu uvalu podno Velebita i tu zanoćili. Noć crna, tamna i neizvjesna pritisnuta tišinom kroz koju se čulo samo disanje usnule, izmučene djece. Prostrli smo im komadiće robe koje smo u trku dohvatili bježeći iz svojih kuća. To im je bila postelja. Mi odrasli, tek smo malo podrijemali, naslonjeni svako o svoje drvo. Oko nas tama, iznad nas golo nebo, u nama strah, neizvjesnost. Tu smo ostali i cijeli drugi dan i drugu noć. Zaklon nam je izgledao siguran i nije se isplatilo micati i otkrivati položaj. Drugu je noć padala kiša. I nebo je proplakalo na bijedu nas paćenika. Bilo je hladno. Mokri smo i pokisli. Djeca cvokoću i plaču. Cijedimo ono malo pokisle robe i navlačimo nanjih, a i sami dršćemo od hladnoće. Podvlačimo se ispod krava svezanih u grmove, da iz gladnih životinja istisnemo koju kap toploga mlijeka i njime okrijepimo nejač. Sa Velebita zavija vjetar. Kapi kiše udaraju o lišće našega krova i klize uz tupe udarce na tlo. Tmasti oblaci, puni kiše, izvijaju se iz gustih gudura Velebita, a gluva tišina jezive noći prijeti i dalje. I baš kad se pojavi prvi cik zore, kad se dan uhvati u koštac sa tamom, od velebitske gudure odbi se jeka pucnja pištolja. Za njim opali puška, a potom po zbjegovima stisnutim u uvalama Velebita osuše mitraljezi. Pucalo je na sve strane. Djeca se uzvrištala, uzjaukale žene, uzmukala stoka. Grmio je Velebit. Mitraljezi štekću i svuda oko nas se zabadaju meci. Padaju zajedno sa otkinutim granama i izrešetanim lišćem. Prolomili su se jezivi povici ustaša: „Opkoli, hvataj žive“. Kuda ćemo? Kamo da bježimo, što da radimo? Djeca se guraju uz naše noge, uza skute, dršću i plaču. Privijamo uza se svoju nejač, a ne znamo kuda ćemo ni sa sobom ni sa njima. Ne plačem, ne jaučem, ali se tresem i zubi mi cvokoću. Kroz kišu metaka prebacimo se u jedan obližnji jarak i tu opet stisnemo svi jedno uz drugo. Bilo nas je strah i disati. Dan je bio dug i neizvjestan. Kiša je prestala padati i sunce se otimalo ispod oblaka. Kad je podne prevagnulo, začuše se opori glasovi i teški topot čizama. Pojaviše se ustaše, opkoliše nas sa svih strana i pohvataše. Ujaka Nikoletinu i još neke muškarce su odmah ubili, a nas su odagnali u svoj logor u Kruškovače, gdje su prikupili sve one koji su pronađeni živi u šumi. Tu je nastao pokolj i krvavo orgijanje. Tuklo se i ubijalo čime se stiglo. Žrtva je birana preme ustaškim prohtjevima za mučenjem. Gledala sam svojim očima batinanje, klanje i mučenje svake vrste, a ja i djeca od straha od zemlje odskačemo. Svi koji su bili malo više ranjeni odmah su na mjestu ubijani.Tu su se častili i veselili se svojoj dobro obavljenoj raboti. Tako su dovodili svezani narod pohvatan po vrletima Velebita i slavili. Ustaške pjesme nadjačavale su plač gladne i izmučene djece. Svakog časa bilo nas je više. Do pred počitak sunca skupili su nas oko sto dvadaset žena i djece i oko pedesetak muškaraca. Svi muškarci su bili svezani. Sumrak je ovio tužni Velebit i dušu je sve teže pritiskala noć. Iz logora su odvojili muškarce od žena i djece i sve ih pobili. Nama su održali govor. Pitali su nas zašto smo bježali iz svojih kuća jer, rekoše da smo ostali kod kuća ništa nam se ne bi desilo. „Za sve zlo su“, rekoše, „krivi vaši ljudi jer se ne pokoravaju vlastima, a vlasti se mora pokoravati ma kakva ona bila. Tko je prav nije trebao bježati od kuća, a onaj kome je neko od sinova, braće ili muževa učinio nešto protiv ove države neka zna da neće uteći. Sad vam je kod kuća sve uništeno. Vidite li koliko je tu naroda poginulo. Sve zato što ste bježali“. Jadnim glasom zarobljenika rekli smo da ne znamo ko je kriv, samo da vidimo što se radi pa smo morali bježati. Dubokim glasom ubice dreknu jedan: „Jeste li ikada upoznali da vlast koja je god došla ubija narod, jer što će joj zemlja ako nema naroda“. „Večeras“, reče „idemo na Olanak, a sutra ćete dobiti objave i svak neka ide svojoj kući. Popišite robu i blago koje vam je propalo pa dođite u Općinu i tamo ćete dobiti sve. „Samo“, kriještao je dalje, „dobro pazite da ne biste napisali nešto što vam nije propalo, jer ćete za to odgovarati“. Taj šuplji govor nije mi ulijevao ni trunka nade. Nisam ga ni slušala. Tupi pogled upro mi negdje u daljinu, u daleku švapsku zemlju. Da mi je makar Miloš tu. Možda bi lakše. On je jak i možda bi oteo, spasio djecu. Ili bi možda i on već bio ubijen. Iznad mene nadvio se težak oblak. Velebit se smrknuo i naježio. Kriješti onaj ustaša i dalje. Drži nam govor. Nisam ga ni slušala jer sam znala, osjećala sam da sve laže. Nakon održanog govora pošli smo na Olanak. Ustaša do ustaše. Njih više od dvije hiljade prati nas stotinjak jadnih zarobljenika. Ponudiše nam i kola pa neka se poveze ko hoće. Četvoro kola su se brzo napunila starim i iznemoglim narodom pa krenusmo na Olanak. Ja se nisam htjela voziti. Uzeli smo u naramak jedno dijete ja, jedno svekrva, a mala petogodišnja Milka tapkala je polagano za nama. Desetak žena sa djecom posjedale su u kola koja konji donekle povukoše i tu stadoše. Naši konji nisu mogli, ili nisu htjeli dalje vući svoj narod u jamu smrti. To ustaše brzo riješiše. Poubijaše ljude, a zajedno s njima padoše i konji. Mrtvi i poluživi leševi popadoše s kola, a krv zali travu, zakrvavi lokve podvelebitskog puta. Hrpe bijednog ljudskog mesa ostadoše u krvavim lokvama, dok kolona produži dalje. Svako se koprcao u košmaru svojih misli i svojih muka tražeći igdje ikakvu kap nade. Obećaše da će nas pustiti svojim kućama. Zašto ih pobiše? Gdje je nestalo pedesetak ljudi što su ih svezane doveli u logor. Rekli su nam da su otpremljeni na prisilni rad. Možemo li im vjerovati? Pokušavamo, ali sumnja je jača. Prisilni rad? Vidimo ih poubijane po oporim gudurama Velebita. Korak po korak, kolona ide. Klecava koljena, drhtave noge. Djeca izmučena plaču, potežu nas za suknje, sapleću se oko nogu. „Idemo kući“, viču, „gladni smo“. Ištu vode, zapliću, posrću, padaju… Potežemo ih za ručice kao da ih vodimo na poslastice, a ne na klanje. Silom hvatamo misli koje se roje našim glavama kao mravi u razrušenom mravinjaku. Prisilni rad? Otpremili su naše ljude u prisilnu smrt. A mi? Što li nas čeka u ovim minutama koje su pred nama? Evo i Olanka. Širi se pred nama mrk i zao kao i avet. Uski seoski puteljci vijugajući ispod velebitskog podnožja gube se i nestaju u olanačkim uvalama. Velebitom jauče vjetar, povija stoljetne bukove grane. Fijuče i Orljakom, a klona lagano klizi olanačkim stazama. Korak po kora. Stopu po stopu bliže smrti. Idemo… Kamo…? Kuda…? Idem li u smrt? I kiša pada. Pokisla čeljad jedva vuče teške noge. Tuče nas kiša, bije strava, prati beznađe. Padaju i djeca, hvataju nam se za pokisle skute, ustaju i idu. Otegnuto, sporo. Bijednu pokislu kolonu budno prate ustaše veseleći se dobro obavljenom poslu. Jedan se iznenada prodere: „Sjednite“. Sjedosmo. Ispod nas mokra, crna zemlja, lokve, blato, a uokolo nas u času se skruži bodljikava žica. Ako je još i posljednja nada negdje tinjala, ugasi se. Cerekavim glasom proškripa jedan ustašina: „Kako vam se čini?“. „Kao onome ko je u neprilici“, ču se jedan tanki ženski glas. Smijeh i pošalice ustaša ispunjavale su ovaj zakutak ustaškog sela Olanka. Odjekivale su gromoglasne ustaške pjesme i svom težinom pritiskale patnje ovih sužnjeva. Velebit se tresao. „Ustaj“, stiže novo naređenje. Ustadosmo, a žica se stegnu jače. Uvedoše nas u konobu Luke Stipina i zabraviše teška vrata. Mrak bez ikakvog tračka svjetlosti, bez nade. Gluva jama muka i beznađa. U konobi Luke Stipina vrijeme je stalo. Zaustavilo se i ono zajedno sa posljednjim jecajem ugušenim mrakom konobe Luke Stipina. Nema glasa, nema plača ni jecaja. Muk i mrak spojili se u jezu uvučenu u ispaćenu čeljad. Pokoji uzdah i bolni jecaj, a onda polagani pipkajući pokret po mraku. Iznemogla djeca se spuštaju na golu zemlju. Gladna su, mokra, dršću od gladi, hladnoće, straha. Mrak postaje sve gušći, vazduh se ukiselio od pokislih ljudskih tijela, blata. Pipkamo se, tražimo vrata, tražimo put u život koji je stao u Lukinoj konobi. U naramku mi dijete otežalo, drugo vuče svekrva, a mala Milka zašutjela. Iznemogla i klonula k zemlji Lukinog podruma. Popada i druga čeljad u svoje blato pod nogama. Dva dana i dvije noći spojiše se ovdje u jednu crnu vječnost. Treći dan otvoriše se vrata i u konobu se doklati Milan Luke Stipina. Sa sobom donese kandžiju pa nas sve izmlati. Nije birao staro ni mlado, tukao je jednako nas i djecu. Kao razdraženi pas režao je: „Ne dajte štenadi (misleći na djecu) da skiče, jer ljudi (ustaše) ne mogu spavati“. Među nama bilo je i zgodnih, mladih djevojaka. Njih su izvodili van, silovali ih na očigled nas svih, izmučili i gurnuli natrag u konobu. Na nama su se naslađivali tukući nas, a posebno su uživali gledajući muke djece. Djeca ištu vode, traže jesti, gladna su. I donese Milan Lukin kantu svježe, čiste vode. Djeca graknuše: „Vode, vode!“. Milan svakom djetetu pruži lončić, prinese mu ustima, ali piti ne daje. Žedna dječja ustašca zijevajući za lončićem, istežu izdužene mršave vratiće, mole kapljicu vode, ali lončić se u zadnji čas nagne i voda prolije u blato gdje je ustaša zadovoljno još malo pogazi nogama. Jedina iskrica u ovome mraku bila je žena Pavla Ivina. Ta je žena imala srca, imala je dušu i ganuo ju je plač gladne, izmučene djece, pa im je, skrivajući se od ostalih, dala svakom komadić kruha. To im je bilo sve. Kad su se ustaše dovoljno nasladile našim mukama, vrata konobe su se širom otvorila. Ugledali smo krvavo jutro novoga dana. Postrojili su nas i rekli da se spremamo za Gospić. Nismo im vjerovali. Tek što smo pošli, okrenuše nas u Velebit. Pred nama kameni gorostas, siv, maglovit. Krvav. Jarci, uvale, stijene, litice. Padamo, klecamo, dižemo se, idemo. Vučemo bosu djecu. Grane pucaju pod nogama, a kamenje klizavo i oštro zabada se u tabane. Ostaju krvavi tragovi. Vjetar juri maglovite oblake, sunce se sakrilo. Velebit se nakostriješio na izmučenu čeljad i čeka. Stigosmo do Dulera. Evo nas pred pećinom. Iz pećine su virile brklje (okresano drveće sa šiljcima) da bi se na njih narod nabadao i mučio. K jami smo išli svi, jedan do drugoga, a ustaše oko nas i nikuda se nije moglo pobjeći. U koloni nas je bilo sedamdeset osam. „Sjednite“, naredio je jedan ustaša. Sjeli smo. Posjedaše i djeca. Niko ni riječi. Zamukli smo. Mala Milka priljubila se uza me i nečujno jeca. Nejač u naramku. Mali Branko u mojemu, a Dušanka u svekrvinom. Niti plaču, niti se smiju, niti viču. Pružaju bespomoćno svoje ručice tražeći spas. Bradica im se skuplja u grč i trese se. Onda se iza nas iskesi Ivulj. Bila mu je smješna naša nevolja. Sava Dušanova skide šal oko glave, baci ga na Ivulja i reče mu: „Na ti Ivulje šal, meni više neće trebati“. Šal je pao na tlo gdje su ga zgazile krvave Ivuljove čizme. S drugog kraja prodera se najstrašniji ustašina, važno naređujući zapovijed drugome: „ Ti ćeš ih bosti“. Zatečeni ustaša rekao je: „Neću“. Ponovio je: „Ti ćeš ih klati“. Ovaj je zanijekano odgovorio: “Ja ih neću ni bosti ni klati. Ja to ne mogu“. Drugi se javi: „Ja ću ih“. Zapovjednik prihvati i opet naredi onome prvom: „Ti ćeš ih onda voditi“. Ovaj mu odgovori: „Ja ih neću ni vodit`. Ja ih se neću ni dotaknuti“. Opet se jedan javi: „Ja ću ih“. Tako formiraše grupu za klanje. Pred nama su bljeskali noževi. Bili su svinuti na vrhu. Pravi koljački. Krenuše prve žrtve. Svuda uokolo ustaša do ustaše. Njih dvojica zgrabiše prvu ženu, a druga dvojica drugu. Dva su čekala na rubu jame igrajući se dugačkim koljačkim noževima. Privedoše jadnu ženu. Dvojica je pregnuše, treći zasuka rukave i zabi nož duboko u leđa žene. Ona jauknu. Ustaša istegnu krvavi nož i nastavi tako još pet, šest puta. Ona dvojica je odgurnuše i ona se skotrlja niz liticu u ždrijelo jame. Odzvanjali su tupi udarci tijela koje je nastajalo u bezdanoj provaliji. Niz dugačku oštricu noža slijevale su guste kapi krvi. Zamračilo mi se. Privlačim svoje troje djece bliže sebi. Čvrsto ih stežem, a niz lice cure suze. Plakala su i djeca. Davi me u grudima, steže u vratu. Djeca vrište: „Mama, mama“. „Bože pomozi“, otimao se vapaj. I mali Branko je plakao. Iako je svega nekoliko mjeseci kroz plač je slagao svoje prve izgovorene slogove u riječ ma-ma. Činilo mi se da zemlja ispod mene propada. Zgrabi me ustaša. Jedan pa drugi. Teško sam se odvajala od zemlje na kojoj sam sjedila. Vuku me. Noge slabe i drhtave pa klecaju. Padaju. U naramku mi mali Branko, a Milka i Dušanka drže se mojih skuta. Drhtavim rukama stežem svoju djecu. Ne dam ih. Milka vrisnu. Za njom i Dušanka. Ustaša udara nogom jednu pa drugu. Teška ustaška čizma udarala je iznemoglu djecu i odbacivala ih kao fudbalsku loptu. Pred nama koljači. Svoje omiljene alatke prebacuju iz ruke u ruku i poigravajući se nestrpljivo očekuju novu žrtvu. Čekaju svojom oštricom moju nejač: Milku, Dušanku i u naramku mi maloga Branka. Opiremo se. Čupamo se iz oštrih kandža najkrvavijih zvijeri, ali se iščupati ne mogosmo. Plačemo. Strašno je. Dječji plač prolomio se u ovim teškim kandžama u vrisak i utopio se u kamenim liticama sumornoga Velebita. Sunce se sakrilo, skamenilo se od užasa i ne grije više. Iz dubine bezdanoga ždrijela drhte jecaji. Pred nama jama. Smrt. Branko vrisnu. Grčevitim stiskom snažne šape zgrabi ga ustaša i istrgnu iz mog drhtavog zagrljaja. Iz grudi mi se izvi krik bola. Branka mi oteše. Ustaška nožina zabi se u stomačić petomjesečnog djeteta. Bez imalo sustezanja izvi ustaša nožinu s nabodenim djetetom visoko u vazduh i tresnu o liticu. Razbi dijete. Ni trepnuo nije. Skotrlja se moj Branko niz ždrijelo Jarčje jame i nestade u dubini njene provalije. Na kamenoj litici ostade još jedna fleka krvi. Opet mi se zamrači pred očima, ali osjećam Milku i Dušanku. Vučem ih k sebi. Niz rukave koljača curi krv. Krv moga Branka. Zgrabiše Dušanku pa Milku. Čujem vrisak jedne pa druge. Urlik se provali. Ote se iz mojih slomljenih grudi. Oštar ubod zabode se u moja leđa, zatim drugi, treći…sedmi. Nakon sedmog uboda otisnuše me krvavim tragom moje zaklane nejači. U jami sam. Jama smrti. Dočekale su me na brklje nabodene žrtve. Ustavila sam se na jednoj kosoj litici i na narodu koji je stenjao u mukama. Pala sam u sjedeći položaj, leđima naslonjena na stijenu. Noge su mi do koljena propale kroz narod. Pogled mi okrenut ravno ka ustašama. Nisam izgubila svijest. Sjedila sam kao da se odmaram poslije nekog teškog posla. Rane ne bole, tuge nema, straha nema, a živa sam. Sjedim i gledam krvava zlodjela razjarenih koljača. Pogledom prebirem po narodu. Tražim i svoje. Milku, Dušanku, maloga Branka, gledam za svekrvu. Nema ih. Ne vidim ih. Unutra veliki jauk. Vidjela sam pokojnu Jekicu. Brklje joj uhvatile noge i ona je visila glavom okrenutom prema dolja. Vikala je: „Vucite me, vucite me“. Tu su i tri curice Sare Milana Šimina. Sjede. Uhvaćene su im noge u brklje. Plaču i zapomažu: „Spasi nas, teta. Spasi nas, teta“. Cvile bespomoćna djeca i lamataju ručicama. Dečkić Nikše Markićeva skače po narodu i panično zove: „O mama, o mama. O tata. Spasite me“. Iza mene, na rubu pećine ostalo je još desetak žena. Kada su sve priklali, poklali i pobacali u jamu, njihov posao još nije bio završen. Ostali dio posla obavljali su pjevajući ustaške pjesme. U pećinu su ispalili desetak metaka, pet ih je udarilo u liticu meni iznad glave. Potom su bacali kamenje koje se zadijevalo u narod svuda oko mene. Mene nije pogodio ni metak ni kamen. Preskakalo je preko mene s litice na liticu, zadijevalo se u narod i odzvanjalo u bezdanu ispod mene. Kad je to bilo gotovo, nekoliko ustaša je stalo na rub pećine i pomokrili se, a potom je odnekud doletjela dugačka zašiljena brklja i ubola se u narod pokraj mene. Gore se sve stišalo, a u jami se čuo jauk, kuknjava, lelek i zapomaganje. Narod izmiješan u kašu. Ima najviše mrtvih, ima poluživih i onih koje guši posljednji mrtvački hropac. Svi krvavi. Rane se razježile. Visi jadno ljudsko meso. Motamo se jedni oko drugih, hvatamo u grču, krvarimo. Kroz jauk odraslih ciče djeca, plaču, dozivaju. Nema pomoći. Ovdje niko nikome pomoći ne može. Svako nosi svoje preteško breme. Tražim svoju djecu. Slušam plaču li, zovu li. Nema ih. Njihov plač nestao je kroz posljednji mrtvački hropac. Slušam i dalje. Tražim. Zavirujem. Gledam što se zbiva gore nad jamom. Čini mi se, i gore nema nikoga. Sve je utihnulo. Ustaše obavile posao pa se razišle. Žure na nove zadatke, nove „herojske podvige“. Pogled mi se propinjao uz brklju čiji je vrh sezao do ruba jame. Ulazni otvor jame bio je promjera oko metar i pol. Ždrijelo jame malo se širilo baš na tome mjestu gdje sam ja sjedila. Dno jame nisam mogla vidjeti jer su ispod mene bile ispreprečene brklje po kojima je bio nazadijevan narod. Neko je glavom bio okrenut prema gore, neko prema dolje, neko se zakačio za brklju prosutim crijevima, neko komadićima odjeće ili mesa. Miješali se živo i mrtvo, krv, blato, glasni jauci i tihi jecaji. Smrdi usirena krv. Zavirujem po narodu. Gdje su moji Milka, Dušanka, gdje mi je mali Branko? Vidi li se svekrva Milka? Ne vidim nikoga, ili ih možda ne prepoznajem u ovoj krvi. Pipam svoje rane. Bole. Razježile se. Razvežem zaslon, svoju crnu pregaču , i njome čvrsto povežem svoja izbodena leđa… „Ajdemo narode, van ko može!“, rekla sam. Niko mi ne odgovara ništa. Mrtvi me nisu čuli, a živi su mislili da buncam. Ali, ja nisam buncala. Okretala sam glavu oko sebe i gledala masu poklanog i priklanog naroda. Ponovila sam još nekoliko puta, ko može neka ide van. Niko mi ne odgovara ništa, jedino curica Save Branjine prihvati moj poziv i reče: „Teta, vodi i mene van. Uzmi me, teta!“. Molila je bolećivo. Još sam jednom pogledom potražila svoje najmilije, opipala sebe. Kako su bacali narod, noge su mi do koljena bile zatrpane. Jednu po jednu jedva sam izvukla. Vidim, živa sam. “Ja idem“, rekla sam i polagano se ustala. Osjetila sam mrak pred očima, težinu u cijelom tijelu, i pala sam u nesvijest. Kad sam se osvijestila, bila sam na dnu jame. Iznad mene duga kolona mrtvaca. Pritišću me jekom, jaukom. Pritišće me neprijatna i ledena jama. Duboko je ovo moje crno podzemlje. Sjedim na dnu jame. Misli se roje bez reda. Čini mi se da me djeca zovu, da plaču. Ustanem, ali mi se svijest ponovo pomuti, zamrači se i izgubim se. Kad sam se ponovo osvijestila, ležala sam na dnu Jarčje jame. Dubina, mrak i beznađe. Iznad mene mrtvi ljudi, iznad mene cijeli Velebit. Navalilo se svom težinom na moje krvave rane. Padala sam i podizala se. Malo sam poležala, da počinem, a onda ustala i krenula na dalek i neizvjestan put. Još sam malo pritegnula pregaču preko izbodenih leđa i zakoračila na prvu stepenicu. Prvi ogranak brklje je izdržao. Izdržali smo i ja i on. Niz brklje su visili mrtvaci, ruke, noge, komadi odjeće. Uhvatila sam se čvrsto za ruku jednoga od njih i kao uz konop polako se uzvukla za još jedan ogranak. Pa još jedan. Opet brklja, ruka, noga, mrtvac. Išlo je. Vukla sam se sva krvava, mokra. Dohvatila sam jedne noge koje su visile niz brklju i povukla. „Ne vuci“, prostenjao je iscrpljeni glas jedne žene. „Ne vuci, pade to sve po nama“, prostenja i druga. Nisam se osvrtala. Vukla sam i polako se uzvlačila. Vukla sam svoje teško tijelo prema zraci prigušene svjetlosti. Ispod mene, dlaku po dlaku ostajali su jauci, umirući izdisaji i hropci, a ispred mene polagano je rasla nada. Dovukla sam se do iste one litice i sjela. Niz lice mi je curio hladan znoj. U kaši krvi i mesa tražim svoju djecu. Nisam ih mogla pronaći. Prebirem po leševima i tražim ih. Brišem krv sa blijedih lica zaklane djece i u svakome tražim njih. Čini mi se da plaču, ali to je onaj plač ispod noža. Posljednji, gore, iznad litice. Zaustavljam ruku u mesnatoj hrpi jer opazih Dušanku. Krajičkom zaslona joj obrišem krvavo lice. Pokrenuh joj mrtvu glavu i kroz zakoljak poteče usirena dječja krv. U hrpi mesa našla sam i Milku i Brankov priglavčić. Njega nisam mogla naći. Mrtve sestre sam položila jednu pored druge i preko umornih nogu spustila krvave ruke. Ispod mene se komeša ljudsko meso. U jami teška zapara. U meni kipi bol, sjedinjuju se tuga i prkos. Ispred mene brklja. Zove me. Ravna je i više nije okićena mrtvacima. Ona je pala nakon žrtava i to je bio posljednji zalogaj naslade ovog zločina. Gore se ništa nije čulo. Poljubila sam mrtve curice i nastavila put. Micala sam se pažljivo da ponovo ne padnem na dno jame. Teško sam izvlačila noge pa su mi se i opanci izuli. Još sam jednom pozvala i ostale. Rekla sam: „Narode, ko je živ neka ide van. Ja idem“. Mislila sam ne na život, nego da umrem gore, u grmu… Na čistom vazduhu… Niko mi se nije odazvao i ja sam krenula. Šiljak brklje zabadao se dublje u narod. Mislila sam da tonem. Uskoro se zaustavi i učvrsti. Napuštala sam vonj jame. Stopu po stopu. Djecu sam ostavila u vječitom bakinom zagrljaju. Ona će im u dubini pećine pričati bajke uz koje će spavati svoj vječiti san. Odspavati djetinjstvo i mladost. Odozgo me osvježava dah Velebita. Dodajem još posljednju kap snage, verem se uz litice i dohvatam rub jame. Zaslijepi me svjetlo dana. Sve je bilo tiho, samo su iz jame dopirali jecaji. Sunce tone iza obronaka i sprema se na počinak. Usta su mi se slijepila od žeđi, slankastog okusa, krvi i znoja. Cijelo tijelo mi drhti. Pipam se. Pipam svoje rane. Sedam uboda nožem. Neki od uboda su čak i dupli. Imaju ulaznu i izlaznu ranu. Svežem još i maramu. Žedna sam. Da mi je samo kapljica rose. Napravila sam jedva par koraka uz rub šume, pa sam tu i zanoćila. Pokrio me mrk i tjeskoban mrak. Sanjam li? Gdje su mi djeca? Zašto sam ih ostavila? Zašto sam izašla? Zašto nisam ostala s njima? Zašto ih nisam ponijela? Izvukla ih. Ali, tu bi ih razvukle zvijeri. Pojele njihovo izkasapljeno meso! Iz mraka se redaju njihove siluete. Preda mnom krvavi ustaša. Krvave mu ruke i krvava mu kama. Ceri se. Raskorači se i zamahnu nožinom. Stresem se. Otvorim oči i tupo zurim kroz mrak. Stišćem se i jače zavlačim u grm. Tijesno mi je. Dušu mi pritisnulo. Razapinje mi grudi. Tresem se. Bode kamenje, peku rane. Slika užasa ne miče se. Čujem jauke i vapaje. Borim se sa siluetama razjarene nemani. Tako je i svanulo. Napustila sam grm i plazala sam prema kući. Iako je moje selo bilo svega oko dva kilometra, trebalo mi je nekoliko dana da se dovučem do kuće. Jedina okrepa bile su mi lokvice vode zaostale poslije nedavne kiše. Tamo gdje je ostala kuća, našla sam samo zgarište. Tu sam i zalegla i dalje nisam mogla. Našli su me Đuđa i Gojko Vujnović i prebacili u Počitelj. Na postelji od slame, u jednoj napuštenoj štali polako su se hvatale kraste po mojim izbodenim leđima. * Vrijeme je prolazilo. Rat je protutnjio. Odnio sa sobom ono što je odnio, ostavio ruševine, palež, nepregledna groblja, ranjena srca i bolesne duše. Kad su utihnuli pucnjevi i slegao se palež dima, polako je majka Marija na klimavim i slabim nogama, uz pomoć dva drenova štapa krenula u novi život. Pod hrašćem Šušnjarice niknula je pletara i u njoj nova klica života. Od ljeskovih štapova i grana splela je ona bajtu, nabacila blatom, pokrila nagorjelim limom spaljene kuće i to je bio njen dom. U tu bajtu, nakon četvorogodišnjeg ropstva i teške robijaške košulje, vraća se iz daleke Njemačke i njen Miloš. Dolazi i njihova hraniteljica, krava Dikulja, koja je za vrijeme rata bila kod tetka Nikole – Nije. Vratio im njihovu Dikulju pa se i za nju podignu druga bajta. Njive pružaju svoje opružene dlanove, nude novu koru hljeba. Krenuše njih dvoje zajedno dalje, prošlost ostaviše iza sebe i nesigurnim pogledom zagledaju novu budućnost. Sloboda je. Mir. Ne puca se više. Evo se i ptice ponovo javljaju. Kroz vitke breze Šušnjarice veselom pjesmom dozivaju novi dan. * U lišću bajte kao novorođenče majke Marije, rodio se 15.04.1946. godine moj brat Milan. Za tri godine na zgarištu je izrasla nova brvnara. U toj brvnari započeo je i moj život, a nakon tri godine rodio se i brat Đuro. Rasli smo uz ispaćene roditelje. Svoju patnju nosili su svako u sebi i nisu nas njome opterećivali. Ispod mamine crne marame i tatinih bora na čelu bilo je za nas puno ljubavi i topline. Patnju su skrivali, ali smo je mi djeca osjećali i zajedno s njima proživljavali. Voljeli su nas i nisu nas učili mržnji. Hvala im. Milica Matić, rođena Počuča http://jadovno.com/bog-me-e-spasio-da-svietu-pricham-gde-sam-bila-i-shto-sam-videla/#.W2QUyNR97Gh
  19. "AKO BIH SE POLITIČKI ANGAŽOVAO I AKO BIH DOŠAO NA VLAST, BIO BIH VRLO OPASAN ZA OLIGARHIJU. NEMA RAZLOGA DA KRIJEM. NEKE STVARI SE NE MOGU BEZBOLNO REŠAVATI. NEGDE MORA HIRURŠKI NOŽ DA SE UPOTREBI. KAD JE BOLEST UZNAPREDOVALA, KORISTI SE HIRURŠKI NOŽ. LEKOVI NE POMAŽU. OVO JE TUMOR. VELIKO JE PITANJE DA LI JE METASTAZIRAO JER AKO JESTE, NAMA NEMA SPASA" Odnedavno vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu na odseku sociologije, Jovo Bakić prvi je univerzitetski predavač koji je posle dužeg vremena pozvan u policiju na informativni razgovor zbog javno izgovorene reči. Naime, Bakić je u intervjuu nedeljniku NIN rekao da je upad u zgradu Radio-televizije Srbije "budalast, osim ukoliko se ne ide dugim cevima". U Dnevniku 2 RTS-a njegova izjava shvaćena je kao "da je trebalo upasti u zgradu RTS sa dugim cevima". To je bio dovoljan razlog da se Ministarstvo unutrašnjih poslova zainteresuje da li možda profesor Bakić javno zagovara nasilje. Malo kasnije, predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavom da prezire lažnu elitu kojoj pripada profesor Ognjen Radonjić, obrušio se na Bakićevog kolegu sa Filozofskog fakulteta jer se usudio da u emisiji "Utisak nedelje" govori o siromaštvu u Srbiji i o tome kako se manipuliše siromašnim stanovništvom. Zatim su Dragan Đilas i Boško Obradović javno rekli da ministar unutrašnjih poslova, za koga se već godinama osnovano sumnja da je plagirao svoj doktorat, nije ni osnovne studije završio na legalan način. Ta je kap Vučiću prelila čašu te je u "Politici" objavio autorski tekst "Elita i plebs", kojim je pokušao da se obračuna sa svojim obrazovanim protivnicima. O nasilju, mafiji, eliti i, naravno, Aleksandru Vučiću sa Jovom Bakićem razgovaramo dan pošto se vratio sa promocije svoje najnovije knjige "Evropska krajnja desnica 1945–2018." u izdanju kuće Clio, koja se održala u Loznici. "Predstavljanje knjige u Loznici održali smo u kafani, zato što tamošnja kulturna ustanova ne sme da nam da svoju salu", priča Jovo Bakić i nastavlja: "Prvo su pristali, verovatno direktorka nije znala o kome je reč, pa kad je saznala, odmah je Zoran Hamović (direktor izdavačke kuće Clio) dobio obaveštenje da ne može. Na kraju smo promociju održali u jednoj kafani. Šteta što je padala kiša, mogli smo na otvorenom gde bi bilo znatno više ljudi. Moj izdavač masovno biva odbijan i u drugim gradovima, pa i od višegodišnjih saradnika. To je smešna situacija jer knjiga uopšte nije o domaćoj politici u Srbiji, već o politici u EU i to u njenom zapadnom delu. To je samo jedna ilustracija stanja u ovoj zemlji, jer knjiga jednog univerzitetskog nastavnika, u kojoj se čak ni ne obrađuju domaće teme, ne može da bude predstavljena u javnim kulturnim ustanovama zbog političke nepodobnosti samog autora. Pri tome, uopšte nisam aktivan u stranačkoj politici. Tu i tamo se povezujem sa ljudima koji su meni slični, ali mislim da šira javnost to ni ne zna. Pa ipak, ako bude bilo drugog izdanja, u predgovoru ću se zahvaliti predsedniku države na izvrsnom marketingu koji je obezbedio neočekivano dobru prodaju knjige. Čovek je pomogao. Kad je jedna akademska studija imala tako masovnu publiku? U Beogradu, Novom Sadu, posećene promocije, masovna kupovina knjige. To se retko dešava. Ko je za to zaslužan? Pa, Aleksandar Vučić. Dugujem mu iskrenu blagodarnost." "VREME": Kad pominjete ljude koji su vama slični, mislite li na one okupljene u neformalnoj grupi "Samoodbrana"? JOVO BAKIĆ: Naravno, i na njih. Ima li "Samoodbrana" neke konkretne političke ciljeve? Mi smo duboko zabrinuti ljudi za sadašnjost i budućnost naše republike koju je mafija otela. U ovom trenutku bilo bi neodgovorno da kažem bilo šta drugo. Onaj deo javnosti koji vas poznaje zna i da ste oštar kritičar postojeće vlasti. I to je, očigledno, za vlast sasvim dovoljno, što govori o nenormalnosti situacije, jer bar u ovom trenutku nisam konkurent za osvajanje vlasti. Ako kao predsednik države napadate nekoga ko nije takmac u političkoj utakmici, to znači da, u najmanju ruku, živimo u jednoj državi u kojoj predsednik apsolutno nije svestan svojih ustavnih ovlašćenja, odnosno ograničenja. Jer Ustav je ustava vlasti. Potpuno je nenormalno kada čovek koji treba da predstavlja sve građane napada nekog od njih, a da taj čak i nije vođ neke stranke. Nenormalno je da sa predsedničke funkcije napada i potencijalne takmace pošto bi trebalo da se ne meša u stranačku politiku jer predstavlja sve građane. On predstavlja i Dragana Đilasa i Sergeja Trifunovića, kao što predstavlja i vas i mene. E, to je tragedija što on odbija svoja ustavna ovlašćenja i ograničenja. On deluje kao neobuzdani vođ navijača koji je istovremeno i vođ stranke, a nije predsednik države. Pritom se Aleksandar Vučić bavi i državnim poslovima koji su u isključivoj nadležnosti Vlade. On je sve – i predsednik Vlade i predsednik Skupštine i predsednik Vrhovnog suda. Dakle, svuda gde su ljudi – čast izuzecima – koji nemaju svoje ja, nego ih predstavlja on. On je taj koji, kad treba, prozove tužilaštvo što ne radi svoj posao, sudije kada tvrdi da su ih "namestili žuti lopovi". To je nešto što predsednik države ne bi smeo da radi. Da smo mi pravna država, Ustavni sud bi ga pozvao na odgovornost, jer je to dužnost Ustavnog suda kada neki organ izvršne ili zakonodavne vlasti krši svoja ovlašćenja. Taj sud određuje kada je neki organ vlasti prekršio Ustav. Međutim, kod nas su stvari poremećene. Mi nemamo institucije koje delaju, već imamo jednog čoveka koji ih je uzurpirao i radi umesto njih. Naravno, kad god jedan čovek uzurpira više institucija – dovoljno je jednu, a kamoli više – vi imate apsolutni haos u zemlji. U našoj zemlji stvari su poremećene veoma dugo, više od 70 godina. Imali smo, možda, jedan kraći period od 2000. do dolaska Aleksandra Vučića na vlast koji je bio koliko-toliko normalan. Ima li ta istorija uticaja na ovakvo Vučićevo ponašanje? Mislim da su poslednje tri decenije veliki nazadak u odnosu na socijalističku Jugoslaviju. Živeo sam i u socijalističkom dobu, tada je nekoliko bitnih društvenih službi bilo u značajno boljem stanju nego što su danas. Recimo, obrazovanje i zdravstvo bili su neuporedivo bolji. Čak i pravosuđe. Čak i pravosuđe, iako su tu postojali veliki problemi. Čim imate jednostranački sistem, nema nezavisnosti sudstva. Ali, čak i to je delovalo bolje nego danas. A u privredi naš BDP još uvek nije dostigao 1989. Dobro, bio je rat, katastrofa, sankcije, bombardovanje, sve je to tačno, ali mi još uvek nismo dostigli ‘89. To govori o jednom užasnom nazadovanju u poslednje tri decenije. Bilo je i nepotizma i toga da politički funkcioneri završavaju studije u Prištini ili Skoplju, baš kao što ovi danas "zarađuju" diplome na Megatrendu. Dakle, bilo je sličnih pojava, ali ovo sad je epidemija potpuno nenormalnog ponašanja gde imate ministra unutrašnjih poslova kome se jasno kaže: "Čoveče, pokaži svoju diplomu." Koji je problem da to uradi? Ili njegov doktorat koji je plagiran. Na stranu to što su uglavnom korišćene dve knjige da bi se napisao doktorat. To su zbornici radova, pa onda ispadne da je citirano dosta autora. Doktorat Nebojše Stefanovića je besmislen sa stanovišta naučnog doprinosa, nema nikakav naučni značaj. Onda imate ministra finansija i njegov doktorat za koji naša akademska zajednica, na svoju ogromnu sramotu, još uvek ne može da utvrdi da li je plagiran. Formira se komisija koja se strašno iskompromituje. Jer, ako vi kažete da je neko koristio kao osnovu za doktorat rad jednog kolege iz Eritreje, a da taj rad uopšte nije naveden, onda morate da utvrdite da je reč o plagijatu. Priča o plagiranom procentu rada je onda sasvim bespredmetna. Na stranu to što profesor Karapandža iznosi veoma ubedljive dokaze da nije reč samo o blizu sedam procenata plagiranog sadržaja. Zašto neko uopšte ima potrebu da poseduje doktorsku titulu? Pa, treba zaseniti prostotu. Kad neko ima "dr" ispred imena, mora da je mnogo pametan. Ne mora da znači, ima doktora magaraca koliko želite. Ali pravih doktora. Čak i kod onih koji nisu plagirali, ali zbog manjkavosti obrazovnog sistema njihovi doktorati su vrlo problematični. Šta su oni novo dali nauci? Kad bi se to ispitalo, videlo bi se da je – sad govorim odokativno jer nisam to istraživao – makar šestina doktorata, i to pre ove poplave i ovog ludila od doktorskih titula, veoma sporna sa stanovišta naučnog doprinosa. Recimo, doktorat Mire Marković "Sociološki aspekti obrazovanja za samoupravljanje". Ona tu nije citirala ni jednu jedinu bibliografsku jedinicu sa stranog jezika. A o samoupravljanju su levičarski naučnici pisali veoma mnogo po čitavoj Evropi. Čak i u Sjedinjenim Državama. Ona nije našla za shodno nijedan jedini strani rad da pročita. U tom smislu, naš obrazovni sistem pati od velikih nedostataka. Kad političari ukradu intelektualnu svojinu, to nije ništa drugo do krađa. Da li su vama iz džepa izvukli novčanik ili su nekome ukrali 20 ili 30 strana njegovog rada, etički gledano to je potpuno isto. U tom smislu, onaj ko je spreman za akademsku krađu, spreman je i za ovu drugu. I nije slučajno što je Siniša Mali upleten u različite afere – 24 stana u Bugarskoj, pa razne kompanije, sve je to vrlo, vrlo sporno. Jednog dana će za to morati da odgovara. I sad, kad ova vlast Sinišu Malog postavi na čelo tela za sprečavanje pranja novca, šta su nam time poručili? Poručili su nam da nas smatraju idiotima. I ima osnova za to. Jer ako mi prelazimo preko toga, a znamo pod kakvom je sumnjom Siniša Mali, to znači da nas oni smatraju idiotima i da se mi u skladu s tim ponašamo. Mi moramo da se bunimo jer to je nenormalno stanje. Sa sociološkog stanovišta, elita su oni koji imaju više moći, bogatstva i viši društveni ugled od ostalih. Kada su u pitanju bogatstvo i moć, onda su "naprednjaci" elita, iako više volim da o njima govorim kao o delu političke oligarhije. Oni nisu lažna, oni su prava elita moći. Znate, nemaju univerzitetski nastavnici kolekciju skupocenih vina, nego predsednik države u svom vinskom podrumu u Jajincima. Predsednik države je nedavno u svom autorskom tekstu objavljenom u "Politici" pod nazivom "Elita i plebs" koristio i neke formulacije za koje bismo slobodno mogli da kažemo da ste ih i vi izrekli, samo upućene baš njemu. Vučić, recimo piše o "sveprisutnoj kampanji omalovažavanja svih koji misle drugačije" ili o onima "koji bi da upravljaju našim životima samo zato što oni misle da to tako treba". Aleksandar Vučić je demagog, i to vrlo darovit. On demagogiju sprovodi na jedan vešt način i otud i jeste na vlasti. Čim imate opšte biračko pravo, onaj koji veštije zavodi šire društvene slojeve, ima više uslova da pobedi na izborima. To nije karakteristika političkog života samo u Srbiji, već i u svim državama u kojima postoji opšte biračko pravo. U Srbiji je interesantno licemerje onoga koji to govori. On je čovek koji omalovažava svakoga koji drugačije misli, koji se bukvalno smeje u lice tom istom narodu na kojeg se poziva. On se svima nama podsmeva. Siniša Mali u borbi protiv pranja novca!? Smeju nam se svima u lice i kažu: "Pogledajte kakvi ste magarci! Vidite kako vas stalno magarčim. A to mogu jer prolazi." On obezbeđuje poslušnost svog kadra tako što ih stalno drži u v.d. stanju. Ja sam vršilac dužnosti nečega. A onda, posle dve godine, prebace me na neku drugu takvu poziciju i opet sam u v.d. stanju, a na moje mesto dođe drugi takođe kao v.d. Ako bi oni bili stalno na nekom mestu, imali bi i mogućnost da samostalno delaju. Ovako to nije moguće. Tako se, s jedne strane, disciplinuje stranački kadar, a s druge strane, pogledajte Komunalnu miliciju. Sad tamo postoji mogućnost neograničenog zapošljavanja. Učlanite se u Srpsku naprednu stranku i idete u Komunalnu miliciju, možete da radite u civilu, možda dobijete i uniformu, eto vam posla. Na taj način se kupuju ljudi, a istovremeno dolazi do militarizacije društva što je jedan vrlo negativan i potencijalno opasan trend. Zar ta militarizacija nije već sprovedena? Ovako je samo nađen pravni okvir kako te ljude formalno zaposliti. Imate na lokalu ljude koji, u stvari, i nisu dobili neki konkretan posao, ali su dobili svojevrsnu malu lokalnu moć. Oni imaju određeni autoritet i njih se strašno plaše osobe koje su niže od njih u hijerarhiji kao što se i oni sami plaše onih iznad sebe. Sad ih treba samo legalizovati, kao što je Jedinica za specijalne operacije napravljena posle ratova u Bosni i Hrvatskoj da bi se učesnici rata u raznim specijalnim i manje specijalnim jedinicama od Arkanovih Tigrova do Škorpiona zvanično zaposlili u mirnodopsko vreme. To je nasleđe devedesetih dvadesetog veka. Vrlo teško smo se s tim borili jer je sa najznačajnijim delom tih snaga postignut dogovor. Zoran Đinđić je to uradio. Na taj način je spaseno dosta života jer da su poslušali naredbu Slobodana Miloševića, bilo bi mnogo mrtvih. S druge strane, postignut je dogovor s đavolom. Posledica toga je da je sam premijer Đinđić platio životom kad je shvatio da će ili da ima pravnu državu ili će da ima mafiju; ne može i jedno i drugo. Preduhitrili su ga. Mi smo u stalnom stanju borbe za slobodu republike od raznih mafijaških zarobljavanja. U ovom trenutku naša država je zarobljenija nego ikad. Naša republika ne postoji, ona je oteta. Građani nemaju svoju republiku. Mafija ima svoju državu. Država ima svoju mafiju. Na taj način se odvija društveni život u Srbiji. Osim toga, postoje mafijaške strukture koje nadilaze nivo Srbije. Ako u Kotoru, jednoj maloj varoši, postoje dva klana koja se bore za prevlast na tržištu droge na čitavom Balkanskom poluostrvu, pa i šire, onda je to znak da je potrebna saradnja na mnogo višem međunarodnom nivou za borbu protiv mafije. A vrlo često iz političkih razloga vi nemate tu spremnost. Niko ne može da me ubedi da Sjedinjene Države i Evropska unija ne mogu Milu Đukanoviću da kažu: "Čekaj, čoveče, imaš dva klana na sopstvenoj teritoriji koji trguju drogom na čitavom Balkanu i šire, reši to odmah!" Nemoguće je da se to ne može rešiti, ali zbog toga što je Milo Đukanović, protivno volji naroda, uveo Crnu Goru u NATO i time sprečio uticaj Rusije na Balkanu, on ima carte blanche za mafijaško delanje. To je jedan od glavnih mafijaša na Balkanu. On je, izgleda, blizak Škaljarskom klanu, a ovaj ovde je blizak Kavačkom, bar po onome što se može prozreti. Koji? Naš predsednik? Jeste. I sad pazite, imate predsednike koji su bliski klanovima u jednoj maloj varoši u Boki Kotorskoj. To nije normalna situacija. Jer ubistvo Saleta Mutavog izaziva ministra unutrašnjih poslova da objavi rat mafiji. U stvari, on je objavio rat jednom mafijaškom klanu koji je ubio pripadnika drugog mafijaškog klana. Ubijen je pripadnik Kavačkog klana, a on je, u stvari, objavio rat Škaljarskom klanu. Na taj način je jasno pokazano da je država Srbija, zapravo, u vlasti jednog mafijaškog klana koji ima sedište van republike. U Kotoru. Vidite svu tragediju. U kakvoj državi mi živimo? To nije država, to je razbojnička družina. Zapravo, razbojnička družina je otela državu. Od koga je otela? Pa, od nas, građana ove republike. Da li smo mi toga svesni i da li znamo posledice toga? To je osnovno pitanje. Kada jedan predstavnik opozicije kaže: "Da, da, to je mafijaška država i da, da, mi treba da imamo dijalog sa vlašću." Pa, to ne ide jedno sa drugim. Sa mafijom nema razgovora. Ni o čemu. Jer onog trenutka kad razgovarate, pristajete na njihove uslove. Pritom vlasti imaju podršku zapadnih sila. Naravno. Jer se još uvek očekuje da će ova garnitura nešto uraditi u vezi sa Kosovom. U svom nedavnom intervjuu NIN-u vi ste elaborirali kako bi borba protiv ove vlasti mogla da izgleda. Sve se svodi na to da jedini način na koji vi vidite kako to može da se izvede jeste oružanom silom. Tako je. Ključno je pitanje da bude što manje krvi i treba razmišljati na koji način to ostvariti. Jer ova vlast sigurno dobrovoljno otići neće. Ona može izgubiti na izborima, ali neće to priznati. Kao ni što Miloševićeva vlast nije priznala da je izgubila izbore. Morala je da se upotrebi sila. A pazite, da je general Pavković poslušao naredbu i izveo tenkove, da je Legija poslušao naredbu i otvorio vatru na demonstrante, bilo bi na stotine mrtvih. Ali tada ne bi bilo ni Pavkovića ni Legije. Najverovatnije. To bi bila ogromna cena. Ljudski životi su najdragoceniji i zato treba sve učiniti, ali ne po cenu sklapanja dogovora sa mafijom. Jer ako smo sklopili dogovor s mafijom, a izgleda da je jedan deo opozicije na to spreman, onda smo džaba krečili. Onda je to samo zamena autoritarne oligarhije jednom čistom oligarhijom koja će, takođe, imati veze s mafijom. Međutim, kada hoćete da smenite režim, vi morate neke ljude iz tog režima, pa čak i neke koji su vrlo visoko u njemu, prevesti na svoju stranu. Drugačije se takva vlast ne može smeniti. Neke od njih da, ali mafijaše sigurno ne. Mafijaši se moraju goniti, goniti i goniti dok ne budu tamo gde zaslužuju. Ljudi iz ove vlasti će iz straha od otkrivanja mafijaške aktivnosti praviti sve veće i veće greške. Jedini je problem što cena koja se na kraju bude platila može biti visoka. I sve treba učiniti da ona bude što niža. Po cenu da TV Pink još jednom preživi? To nikako. Svojevremeno je profesor Čedomir Čupić kazao da Pink treba sravniti sa zemljom. Možda ne bih bio tako radikalan, ali vlasnik Pinka mora da odgovara za sve što svih ovih decenija čini. Trebalo je da odgovara i 2000. pa nije. Nije odgovarao pošto su neki svirali klavir na Pinku. Ko bi sada mogao da zasvira klavir na Pinku? Ne znam. Ne bih tek tako da unapred osuđujem bilo koga. Ali, znamo šta se desilo 2000. i to je bilo katastrofalno za kulturu u zemlji. A znate, kad su Čedomir Čupić i Željko Mitrović razmenjivali teške reči, pokojni Zoran Đinđić je rekao da su to vrapci koji se u prašini bore. U tom smislu nikome, bez obzira na određene zasluge, koje su nesumnjive, ne smemo zaboraviti šta je radio, računajući tu i onoga koji s vama sada razgovara. Svako mora da ima svest o odgovornosti. Petog oktobra je propuštena velika šansa. Onda, vidite, ko je uveo te užasne rijaliti programe koji truju duh naroda? Pa, Dragan Đilas. Njegova agencija je uvela rijalitije na televizije sa nacionalnom pokrivenošću. I sada mi svi treba da kažemo: "Bravo, majstore, bićeš super kada dođeš na vlast." Pošto si već prethodno pokazao koliko ti je stalo do medijskih sloboda sa preprodajom minuta na RTS-u. Neke stvari moraju da nam budu jasne jer ako nisu, onda ćemo ponavljati greške. Kad bi rijaliti bio problem broj jedan u Srbiji, nama bi svi drugi problemi izgledali lako rešivi. To jeste jedan od bitnih problema. Nemate civilizovanu zemlju u kojoj se rijaliti pušta na televiziji sa nacionalnom pokrivenošću, naročito ne pre ponoći. Zato što su to programi ravni pornografiji. Ako biste imali pornografiju koja se pušta preko celog dana, onda je normalno da imate i rijaliti. U dobro uređenim medijskim prostorima najčešće se takvi programi puštaju na kablovskim kanalima i dodatno se naplaćuju, kao što se i za pornografiju dodatno plaća. Zato bi članovi Saveta REM-a trebalo da vrate sav novac koji su do sada zaradili jer nisu radili posao za koji su plaćeni. Njihov je posao bio da kažu Mitroviću, Peconiju i kome već treba da ne smeju da emituju takav program ili da ga emituju samo posle ponoći. Zar mislite da se taj problem može rešiti zabranom? Svakako. Neke stvari se mogu zabraniti. Postoji revolucionarna pravda. Revolucija bi tako nešto mogla da uradi – suspenduje se postojeće pravo, koje svakako nije zasnovano na pravdi, a nije ni primenjivano, i uvodi se novo, na pravdi zasnovano, pravo. To revolucije rade. To jeste opasno, ali je mnogo bolje nego ova katastrofa u kojoj živimo. Čekajte, da li ste vi onda opasan čovek? Možda jesam, naročito za neke. Za oligarhiju bih voleo da budem veoma opasan ako bih došao na vlast. I to odmah javno kažem i obećavam: ako bih se politički angažovao i ako bih došao na vlast, bio bih vrlo opasan za oligarhiju. Nema razloga da krijem. Neke stvari se ne mogu bezbolno rešavati. Negde mora hirurški nož da se upotrebi. Kad je bolest uznapredovala, koristi se hirurški nož. Lekovi ne pomažu. Ovo je tumor. Veliko je pitanje da li je metastazirao jer ako jeste, nama nema spasa. Mi vrlo verovatno kasnimo, ali još uvek postoji nada. A da bi se nada ostvarila, potreban je hirurški nož kako bi se tumor odstranio. Radoslav ĆEBIĆ
  20. Željko Mitrović imao je problem da pronađe lokaciju na kojoj je, kako kaže, Radoš Bajić zamolio sveštenika da osvešta novu seriju "Preživeti Beograd". On je u video-materijalu, koji je postavio na svoj Instagram naveo da je zamolio popa da osvešta i rejtinge! Dodao je, šaljivo: "Neću da čujem zlurade jezike koji kažu 'Radošu ni pop neće pomoći'".
  21. "KAD NEMAŠ NIKAKAV DRUGI NACIONALNI IDENTITET, KADA NISI UTEMELJEN NI U JEDNOM OBLIKU KULTURE, KADA JOŠ NEMAŠ SVOJE JA A VEĆ IMAŠ DRŽAVU I ZASTAVU, LOGIČNO JE DA TAJ NEDOSTATAK POKUŠAVAŠ DA KOMPENZIRAŠ PROMJENOM ISTORIJE. ČAK I PRISVAJAŠ TUĐI JEZIK I NAZIVAŠ GA SVOJIM IMENOM" Nele Karajlić je već decenijama prisutan u eks-YU javnosti: prvobitno je, u sarajevskom periodu, osamdesetih i devedesetih sa svojim saradnicima na projektima "Top lista nadrealista" i "Zabranjeno pušenje" sa mnogo humora, spontanosti ali i umetničke težine odražavao duh burnog i komplikovanog vremena, nastavio je u Beogradu sa albumom Ja nisam odavle i serijom Složna braća, a potom se otisnuo na svetsku turneju sa grupom "Emir Kusturica & No Smoking Orchestra". Sa scene se povukao zbog zdravstvenih razloga, ali je u prethodnih petnaestak godina snimio još jednu televizijsku emisiju satiričnog karaktera Nadrealna televizija i objavio knjige Fajront u Sarajevu i, prošle godine, Solunska 28 (nagrada "Momo Kapor"), obe u izdanju "Lagune". Ovog petka, na beogradskom Tašmajdanu, Nele Karajlić koji je oduvek bio timski igrač, održaće prvi solistički koncert. Biće to prilika da predstavi dve nove pesme – Nedelja kad se vratio Hase 2 i Ja to ne razumem. Komičar, rokenrol zvezda, pisac, scenarista i ko zna šta još, Nele Karajlić i dalje drži pažnju javnosti i odupire se godinama, kategorizaciji, ali i življenju na staroj slavi i poručuje da i te kako ima šta da kaže publici dvadeset prvog veka. "VREME": Otkud povratak na scenu? Da li je kreativni impuls jači od impulsa za preživljavanje? NELE KARAJLIĆ: Kreativni impuls je način preživljavanja. Pre koju godinu sam zaista mislio da je sa muzičkom karijerom gotovo. Dao sam muzici i previše za ono odakle dolazim. Bilo je i prirodno da se Nele muzičar skloni sa scene i da svoje mjesto prepusti Neletu piscu. Ali, avaj, đavo ne da mira! Osjetio sam neku vrstu odgovornosti prema svima onima koji mi prilaze na ulici, pijaci, kafiću i kažu da su odrasli uz moju muziku. Ja se zamislim i shvatim da niko od njih, mlađih, mene nikada nije vidio uživo! Sve te pjesme oni znaju samo preko jutjuba i kaver bendova. To me je natjeralo da ponovo skočim na scenu. Na šta mislite kad kažete "dao sam muzici i previše za ono odakle dolazim"? Roditi se u Sarajevu, u nekoj tamo zemlji koje odavno nema, a svirati na svim kontinentima svoju muziku u preko 40 zemalja svijeta, podvig je ravan slijepcu koji sam, i bez štapa, prođe od Autokomande do Terazija i nazad. Da li je ovo novi početak ili zaokruživanje karijere? Kod mene nema gledanja unazad. Imam retrovizore, ali ih rijetko upotrebljavam. Svaki put kad uđem u neku novu avanturu, na nju gledam kao na nešto najvažnije što sam u životu radio. Tako je bilo i sa Nadrealistima, i sa Pušenjem, i sa Složnom braćom... Tako gledam i na nove projekte koji stoje ispred mene. Prije svega, nastavak Solunske 28, koji će biti umnogome drugačiji od prvog dijela, a zatim i na serijal pjesama koji bi trebalo da se sukcesivno pojavljuje na mojoj jutjub stranici od danas pa do Nove godine. Gladan sam izazova... Zašto? Ne znam. Vjerovatno zbog toga što sam se predugo odmarao. Kako je bilo osamdesetih na početku karijere, a kako je danas? Šta posle pankmladosti? Osamdesetih nas je nosio neki poseban zanos kojeg danas nema. To je osnovna razlika između ta dva vremena. Samo zbog tog zanosa mi se osamdesetih sjećamo sa nostalgijom. Inače, to nisu bile nimalo lijepe godine. Slutile su na raspad, katastrofu. Na njihovom početku umro je drug Tito, pa se ušlo u ekonomsku krizu, pa političku, pa društvenu, da bi na kraju sve to kulminiralo strašnim ratom. Ali, zahvaljujući tom zanosu, ideji da se sa gitarom u ruci može napraviti neki bolji i pravedniji svijet, te godine ostaće zlatom upisane u istoriju naše popularne kulture. Danas tog zanosa nema. A kada nema zanosa, onda nema ni umjetnosti. Kada zanos postoji, kao nagrada dolaze Bitlsi, kada ga nema, dobijate Rijanu! Da li to znači da ono što stvarate vi ili drugi muzičari danas ne može da bude veliko jer nema tog zanosa? Zanos nije samo u autorima, već i u publici. Ona je taj koja bi trebalo da inspiriše, da od umjetnika traži djelo. U suprotnom, čak i ako napraviš veliko djelo, a publika to od tebe ne traži, ono će ostati skrajnuto. Kome se obraćate danas? Ako je odgovor u naslovu nove pesme Ti to ne razumeš – zašto i dalje stvarate? Ja nisam od onih koji, kad pišu pjesme, imaju svoju ciljnu grupu. Ja se uvijek obraćam sebi i svome ukusu. Pokušavam da radim nešto što će me radovati. Obožavam eksperimente. Cjela naša svjetska avantura sa "No smoking orchestrom" bila je rezultat jednog eksperimenta. Kako da sklopimo pank muziku sa srpskim kolom. I uspjeli smo! Danas pola planete svira nešto slično! I pjesma Ti to ne razumeš je jedan od tih mojih eksperimenata. Uživao sam dok sam radio sa Palkom i Burazom. Bez obzira koliko sam ja udaljen od te muzike, bilo mi je interesantno da proniknem u njene zakonitosti. Ali, na kraju, kada smo sve završili, ja mogu samo da potvrdim naslov te pjesme. Ja to ne razumijem. Za moju generaciju koja je rođena devedesetih serija Složna braća bila je jedna od prvih koje smo gledali, znali smo napamet sve replike. Da li se nekad plašite da sve što ste nekad stvarali jednog dana ljudi neće razumeti? Ne, ne plašim se. I Nadrealisti, ali i Složna braća govorili su o nekim svevremenskim stvarima koje, kako vidite, još uvijek funkcionišu. Opasno je, kada pravite političku satiru, da se upletete u dnevno političke teme. Tada vas već nakon pola godine niko neće moći da razume. Zamislite samo neke šale na Titov račun iz osamdesetih! Vama to ništa ne bi bilo jasno. Ja sam uvijek radio na drugome nivou. Mene je interesovao mentalitet, sociopsihološka struktura, i na svakog od svojih junaka gledao sam sa simpatijama. To je bila tajna Nadrealista i Složne braće. Koliko god da su negativni, oni nose šarm kome ne možete da odolite. Takođe, veliki deo opusa "Zabranjenog pušenja" slušali smo na žurkama kao ex-YU rok koji je alternativa dominantnoj folk kulturi, ali pre svega pripada popularnoj muzici. Šta se dešava sa garage rock bendom kad uđe u mejnstrim? "Zabranjeno pušenje", izašavši iz garaže u velike sale, trebalo je da se odmah raspadne. Taj bend je zamišljen kao neka teška socijalna alternativa, ali su dvije stvari okrenule istoriju u drugom smjeru. Prva je bila serija Top lista nadrealista koja se pojavila u isto vrijeme kao i prvi album, a u kojoj sam ja imao vodeću ulogu, a druga je bila pjesma Zenica bluz. Kao rezultat nesklada između tematika naših pjesama i velikih prostora u kojima smo nastupali, iskrsla je afera "crko maršal" . Tad počinju moji kompromisi koji ni danas ne staju. Viktor Igo je rekao da je sam život kompromis. Bog ti ga pokaže, da ti uslove, a ti pristaneš. Izlazak iz garaže na velike scene podrazumijeva drugačiji pogled na svijet koji te okružuje. Ne moraš da pristaneš, ali se onda baviš nekim drugim poslom na kome ćeš svakako naletiti na situaciju u kojoj ćeš morati da pristaneš na kompromis. Ja sam to rano shvatio i zato mi je lakše da jedem g.... Šta bi danas bilo sa vašim (anti) junacima Pišonjom i Žugom da su preživeli? Da li bi ih snašla slična sudbina kao junake iz serije Grlom u jagode? Previše su njih dvojica brzo vozili da bi preživili. Njihov život bio je sasvim drugačiji od života junaka iz Karanovićeve serije. Ona je lijepa upravo zbog toga što nam daje do znanja da je pogled u mladost jedino čime se u starosti možemo podičiti. Čini mi se da se vraćate socijalnim temama, sudeći po Nedelja kad je otišao Hase 2. Kako je biti umetnik u sistemu koji ima osobine kapitalističkog, a kako je bilo u doba socijalističkog samoupravljanja? Da li je moguće furati ajfon a kritikovati kapitalizam? Da nema Kine, pomislio bih da ste u pravu kada kažete da je ajfon produkt kapitalizma a ne tehnologije. Kina nas, međutim, demantuje i pokazuje da i komunizam konja za trku ima. Umjetnik u socijalističkom samoupravljanju bio je ozbiljan faktor na koga je vlast gledala sa podozrenjem. One koje nisu uspjeli da zauzdaju, morali su da izopšte iz društva. To je i logično jer je komunizam ideja, pa je samim time i neko ko je nosilac neke druge ideje opasan. U kapitalizmu, umjetnik je roba kao i svaka druga. Ima svoju cijenu, stoji u izlogu i nudi se potrošačima. U romanu Solunska 28 mnogi vaši junaci su došljaci na koje Beograđani gledaju sa podozrenjem, naročito Hercegovka prema kojoj je pripovedač naročito blagonaklon. Da li je ovde na neki način ispripovedana i vaša lična drama? Ma, ne! Ne mislim da Beograd na došljake gleda sa podozrenjem. Da je tako, ne bi ovako naglo rastao. Kad sam ja prvi put došao u Beograd kod moje tetke na Dunav stanicu, bilo je to krajem šezdesetih. Beograd je tad imao oko pola miliona stanovnika. Danas ima četiri puta više, znači da prima, a ne da odbija. Moj rodni grad ima isti broj stanovnika već skoro pola vijeka. Jedni došli, drugi otišli. Rekli ste da će treći roman biti o raspadu Jugoslavije. Na koji način ćete prići temi i da li je to potreba da se sada zaokruži i istorijsko iskustvo i ono što ste proživeli? Treći nastavak Solunske 28 trebalo bi da vremenski bude smješten u osamdesete i devedesete. Još uvijek nemam neku jasnu okosnicu tog romana iako pojedini likovi već žive u mojoj glavi. Ali, htio – ne htio, roman će sigurno biti natopljen mojim gorkim iskustvom. To ne znači da će biti gorak. Naprotiv, ja pokušavam da najbolnije stvari predstavim kroz humor. Godinama ste se šegačili na račun nacionalnih identiteta. Od svih svojih vokacija, danas ste najmanje komičar. Da li vam je rat ubio smisao za humor? Nisam siguran da li sam ja ikada imao smisao za humor. U Nadrealistima mnogo su smiješniji bili Đuro, Zena, Minka... Ja sam donosio osnovnu ideju, a oni su je razrađivali na svoj način. Kada vidite koliko su Nadrealisti danas gledani na svim mogućim društvenim mrežama, očigledno je da je to bilo nešto više od humora. Rat je tu činjenicu samo podebljao. Kako objašnjavate da danas svaki narod kreira svoju istorijsku istinu i čemu to vodi? Kad nemaš nikakav drugi nacionalni identitet, kada nisi utemeljen ni u jednom obliku kulture, kada još nemaš svoje ja a već imaš državu i zastavu, logično je da taj nedostatak pokušavaš da kompenziraš promjenom istorije. Čak i prisvajaš tuđi jezik i nazivaš ga svojim imenom. Zašto Austrijanci svoj jezik ne zovu austrijskim, već ga zovu njemačkim? Zato što imaju Mocarta! Ko ima Mocarta, drugi identitet mu nije potreban. U prvih sto godina takvog razvoja situacije sigurno da će doći do nesporazuma među balkanskim narodima, jer se među njima oficijelna povijest slaže samo u periodu praistorije, ali kasnije, neminovno je da dođe do otrežnjenja i pokušaja da se identitet traži u onim domenima kulture u kojima će ti narodi biti jaki. Kaže se da ste nekim pesmama sa albuma Male priče o velikoj ljubavi predvideli raspad Jugoslavije, ali ja u njemu više vidim potišteno mirenje sa neizbežnim istorijskim procesima. Da li je danas u vremenu koje je relativizovalo sukobe i vrednosti dvadesetog veka moguće pisati pesme sa ovakvom težinom? Naravno da jeste. Nije problem u pjesmama, problem je u sebi naći smisao, odnosno izgraditi i vjerovati u moguću promjenu. Kada ispred sebe imate neku utopiju, tada postajete stvaralac. Kada vjerujete u nemoguće, tada ste čovjek. Bez vjere u utopiju, ma kakve boje ona bila, vi ste samo konzument brojnih proizvoda koje imate da nabavite po izuzetno povoljnim cijenama. Utopijska slika je uslov da djelo bude blagorodno. Danas nema zanosa zato što nas reklame koje gledamo (čitaj kapitalizam) uvjeravaju da smo već u raju. A ako si u raju, nema potrebe da snivaš. "A znamo da života nema bez snova..." U tekstu Putevi popularne muzike u 21. veku Dragan Ambrozić piše da je rokenrol nekad bio veliki jer su muzičari bili glasnogovornici generacija, a danas svako može sebe da izrazi na internetu. O čemu vi onda danas pevate? Ove dvije pjesme koje sam već izbacio govore o mojoj poziciji u dvadeset prvom vijeku. U pjesmi Nedelja kad je otišao Hase 2, koja nosi određenu religioznu notu, govorim o onome šta nam se sve izdogađalo u poslednjih pedesetak godina i o potrebi ljudskoga bića da u nešto vjeruje... u povratak Haseta. U ovoj drugoj, Ti to ne razumeš, tema je moje nesnalaženje u novome dobu u kome su i estetski i etički kriteriji potpuno suprotni od onih koje sam ja otkrivao u svojoj kući, u školi, u knjigama koje sam pročitao, filmovima koje sam gledao. Ja sam, u stvari, muzejski eksponat, doduše, eksponat koji još uvijek može da digne sto hiljada ljudi na noge. Ali kad se to sve završi, vraćam se u muzej i zauzimam mjesto ispod kojeg piše: dr Nele, rok star, XX vek. Nevena MILOJEVIĆ
  22. Kada sam ljetos s ocem, prvi puta u njegovom životu, posjetio područje nekadašnjeg logora smrti Jasenovac (stajali smo ispred Bogdanovićeva spomenika umorenima), rekao sam tati: Okreni se oko sebe i gledaj dokle ti pogled seže, ovdje je zemlja natopljena krvlju Srba, Židova, Roma te drugih… i, nemoj nikada zaboraviti, naših ljudi – Hrvata. Koliko su te moje riječi zaista pogodile tatino srce i um ja zaista ne znam, premda on ne bi uzeo u ruke, pročitao i pohvalio knjigu pokojnog Slavka Goldsteina ”1941. – godina koja se vraća” niti bi položio ruže u Jasenovcu tek tako. Nešto ga je ipak streslo. Od tada, praktični otkako se vratio iz Južne Amerike (iz Paragvaja, gdje je živio od 1972.), raspravljamo o politici i o povijesti; sada mu kanim pojasniti što su to strašno ovih dana napravili poljski političari, a Poljsku on smatra važnom zemljom jer je u njoj živio, kao dijete, dvije ratne godine (od 1942. do 1944.). Naime, poljski parlament je izglasao zakon kojim se može kazniti i sa tri godine zatvora svakog tko poveže holokaust s Poljacima. Potpiše li šef države taj zakon, pitao sam neki dan bivšeg predsjednika Ivu Josipovića za mišljenje (na predstavljanju nove knjige našega kolumniste Josipa Kregara), nitko ne može jamčiti, kako smo krenuli, da nećemo dočekati dan kada će biti zabranjeno i kažnjivo povezivati Hrvate s holokaustom. Istina je, puno je Poljaka pomagalo Židovima. U Yad Vashemu znamo za 6.706 Poljaka – pravednika među narodima. Više ih je nego u bilo kojoj drugoj zemlji, jer su riskirali, katkad i izgubili život u spašavanju Židova. Ali isto tako je činjenica da su nacisti uspjeli usmrtiti 3 milijuna Židova na teritoriju Poljske jer su znali da mogu računati s kolaboracionistima. Zašto su nacisti odvukli našeg Branka Lustiga ili našeg Olega Mandića na tako dalek put, do Poljske? Jer su znali da će dobar dio stanovništva sudjelovati u izvršenju plana genocida nad Židovima. Kad stojite na području logora Auschwitz-Birkenau ili na području Jasenovca, znajte da stojite na svetom tlu, na terenu na kojem je prolivena krv mučenika. I ja o tomu neću šutjeti. Moram o tome govoriti jer sam Hrvat i kršćanin, jer me na to sili osjećaj moralne odgovornost, isti onaj osjećaj krivice koji su osjećali Nijemci, a o kojem je već 1946. Karl Jaspers progovorio u djelu ”Pitanje krivnje”. Progovaram i zbog toga što sam unuk suradnika Wermachta i Gestapa (Jakov Pilsel) i unuk ustaše (Erih Pavlinec). Ne smijem šutjeti, osobito jer sam došao na svijet u obitelji onih koji su 10. svibnja 1945. spasili život uplašenom Anti Paveliću (u Judenburgu, u Austriji, gdje su tada živjeli Pilselovi, o čemu detaljnije možete pročitati u mojoj knjizi ”Argentinski roman”), pak osobito i zato jer mi je otac služio Paveliću i ustašama u Buenos Airesu i drugdje u Argentini i zato jer sam i sâm, kao mladić, bio inficiran idejama ustaštva, te mržnjom prema Židovima, Srbima, partizanima… To što sam se od toga distancirao polovinom osamdesetih i što sam se javno pokajao za nedjela (među kojima je i razbijanje prozora na sinagogi blizu moje kuće 1978. godine kada mi je bilo 16), te to što sam po uvjerenju antifašist i ljudskopravaški aktivist, mislim da mi daje pravo da kažem da je spomenuti poljski zakon sramota za Poljsku, koja, nažalost, sve dublje tone u fašizam, ali i prijetnja miru i demokraciji, samoj ideji Ujedinjene Europe, pobratimljene, pomirene… koju mi, građani Hrvatske, vjerujem i to, moramo baštiniti i braniti, pa i po cijenu života. Židovi se nisu skrivali samo od Nijemaca nacista, već i od Poljaka kolaboracionista i od Hrvata ustaša, dabome i od Srba nedićevaca, itd. Kad bismo slegnuli ramenima nad sramotom Poljske, bilo bi kao da priželjkujemo zakon kojim će se u Hrvatskoj kažnjavati povezivanje Hrvata s holokaustom. Još i gore, jer ako, objektivno rečeno, ne stoji pojam ”poljski koncentracijski logor”, pojam ”hrvatski koncentracijski logor” itekako stoji, jer su holokaust i genocid nad Srbima i Romima provedeni na teritoriju NDH, od Jadovna do Jasenovca, bili čista ”hrvatska manufaktura”. Umanjuje li činjenica da su tijekom Drugog svjetskog rata nacisti umorili jako puno Poljaka nedojbenu istinu da su mnogi Poljaci bili suučesnici genocida? Ne, ne umanjuje. To je dobro znao sveti Ivan Pavao II. koji je prvi od papa kleknuo u Auschwitzu i dok je još živio u Krakowu odlazio šutke na sahrane svojih drugova Židova i partizana. Mašinerija smrti nije mogla funkcionirati bez domaće radne snage. Tako je bilo i kod nas. Zato zakoni ne smiju služiti da se povijest zataška i zamuti, već da se ona ružna i krvoločna spriječi i ne ponovi. Moramo se suprotstaviti antisemitski i fašistički raspoloženim poljskim političarima, jer tako branimo i Hrvatsku od jačeg skretanja u ludost. Jedini nevini su umoreni u tim kampovima. U njihovo ime moramo progovoriti. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Povijest, filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje. ”Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam tome prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja”, pisao je Jaspers. Poštovani čitatelji, ne smijemo šutjeti! Ostaje stid zbog stalno prisutnog zločina, koji se konkretno ne da rasvijetliti. Taj stid (osjetio sam ga opet, snažno, prije tjedan dana kada sam posjetio Ahmiće) se u najboljem slučaju može samo općenito razmotriti. Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere (kakva se stvara u Hrvatskoj!!!) koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje. Zaustavimo zlo dok još možemo. Mora nas nositi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono što je još moguće, dokle život traje. Poniznost i umjerenost, ali u stavu prosvjeda koji ne uzmiče, naš su udio. Za sada.
×
×
  • Креирај ново...