Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'rusi'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Foto: EPA-EFE/BIEL ALINO Dr Miloš Babić, neurobiolog i molekularni biolog iz San Dijega, napisao je tekst koji nam veoma detaljno objašnjava imunitet na koronavirus, kao i način na koji funkcionišu vakcine - ali pre svega ruši brojne teorije zavere koje prate pandemiju. Njegova predviđanja bude nadu. Dr Babić je precizno, pozivajući se na objavljena načuna istraživanja, pojasnio zašto ne treba previše da strahujemo od reinfekcija, zašto će vakcine delovati i na mutacije koronavirusa, kao i zašto su neke zemlje bolje savladale pandemiju od drugih. Takođe daje savete šta da radimo dok ne stigne vakcina, ali i zašto ne treba da verujemo pseudonaučnim stručnjacima koji lek protiv kovida 19 povezuju sa čipovanjem i velikom svetskom zaverom. Njegov tekst prenosimo u celosti. Imunitet je trajan u većini slučajeva Kao što većina ljudi zna, slučajevi reinfekcije su proizveli strah da ovaj novi koronavirus ne proizvodi dugotrajnu otpornost. Takođe, neki ljudi “vuku” infekciju dugo vremena, što takođe nije dobar znak. Kod mnogo ljudi ove vesti su proizvele fatalizam – eto, nema nam spasa, moraćemo svi da preležimo ovaj virus na kraju. Što bi bila ogromna zdravstvena katastrofa (smrti na stranu, dugoročne posledice kod preživelih bi nas gazile decenijama). Na sreću, naučni podaci ne podržavaju ove strahove. Više objavljenih studija je primetilo da je imuni odgovor na samu bolest visoko varijabilan, i da neki ljudi imaju vrlo slabe imune odgovore. Tako da nije iznenađujuće što ima slučajeva u kojima ljudi brzo izgube i imunitet. Ali kako stvari stoje kod većine? Jedna studija je merila pet različitih aspekata imuniteta (IgA antitela, IgG antitela, memorijske B-ćelije koje prepoznaju kritični “RBD” deo “šiljka” virusa; i T-ćelije dve različite vrste, CD4+ i CD8+, koje prepoznaju specifično baš ovaj virus). Među prethodno obolelim ljudima, pet meseci nakon infekcije, 96% je imalo više nego dovoljan imunitet u tri različite grupe istovremeno. Što je posebno važno, nivoi memorijskih B-ćelija, koje omogućavaju imunom sistemu da brzo reaguje na ponovnu infekciju, su se povećali tokom tri do pet meseci nakon infekcije. Foto: EPA-EFE/Jesus Diges Pomen T-ćelija je bitan ovde, jer dotične imaju posebno snažan uticaj na dužinu i težinu bolesti kod ovog virusa. Za ljude koji nisu imunolozi, naš imuni sistem ima više grana. Jednu od njih čine B-ćelije, koje proizvode antitela, proteine koji se vezuju za virus, ometaju ga u radu, i omogućavaju organizmu da prepozna i direktno uništi virusne čestice. Druga grana su T-ćelije, koje prepoznaju kada virus već inficira neku od drugih ćelija u telu – i koje tu zaraženu ćeliju onda unište. Ovo je uprošćenje; imuni sistem je vrlo komplikovan, i ne može se objasniti u jednom paragrafu; ali ovo vam daje generalnu ideju. Jedan uzrok zabrinutosti povodom imuniteta je što nivoi antitela kod nekih bolesnika vrlo brzo opadaju nakon oporavka. Međutim, u preko 40% takvih slučajeva, nađene su T-ćelije koje specifično prepoznaju virus, i koje su slične po tipu memorijskim B-ćelija (trebalo bi da traju dugo vremena, možda doživotno). Ista studija je takođe analizirala uzorke krvi koje su ljudi dali pre nego što je virus nastao. Oko 28% je imalo T-ćelije koje su ciljale druge koronaviruse, ali koje su takođe usput delimično bile efikasne protiv novog SARS-CoV-2 virusa. Ovo objašnjava zašto je jedan deo populacije naizgled vrlo otporan prema infekciji. Zatim, iz Arizone imamo još jednu studiju (jedan od autora je naš čuveni imunolog Janko Nikolić-Žugić), koja daje dodatan kontekst. Naime, mnogi serološki testovi mere količinu antitela protiv svih virusnih proteina ukupno. Ta ukupna količina onda opada brzo u toku par meseci nakon bolesti. Međutim, ova studija je urađena mnogo preciznije i pažljivije, koristeći više različitih metoda, i prateći ljude mesecima nakon ozdravljenja. Ona pokazuje da ona najbitnija “neutralizujuća antitela” ostaju stabilna minimalno mesecima nakon oporavka. Ovo su antitela koja se vezuju za virus na način ili mesto koje zatim sprečava virus da uspešno inficira ljudske ćelije. Ono što opada su antitela protiv takozvanog N proteina. Autori studije ističu da su ova anti-N antitela u stvari veoma unakrsno reaktivna protiv raznih koronavirusa. Moguće je da ona predstavljaju pokušaj imunog sistema da izvuče “najbližu stvar” novom virusu iz sećanja na prethodne infekcije drugim koronavirusima, i da to baci protiv napadača. Onda nakon oporavka, ta antitela takođe brzo nestaju – što testovima koji mere sve ukupno izgleda kao ukupan pad nivoa. A u stvari, ona važna neutrališuća antitela ostaju stabilna. Nije posebno verovatno da će mutacije imati uticaja na efikasnost vakcina Koronavirusi nisu kao grip, i ne mogu da prosto “rearanžiraju” svoje genome. U suprotnom, četiri ljudska koronavirusa koji su već decenijama u opticaju bi imali različite efekte od godine do godine. Ali koronavirusi svakako mogu da mutiraju, uključujući tu i nove mutacije unutar “šiljka” koji je glavna meta za neutralizujuća antitela. U stvari, prva tri dokumentovana slučaja reinfekcije su ovde napravila veliku uzbunu. Sva tri čoveka su bili inficirani, oporavili se, i onda su se ponovo inficirali – ali u vrlo različitim regionima (jedan u Hong Kongu, drugi u Ekvadoru, treći u Belgiji). Sva tri su imala različite sojeve virusa tokom prve infekcije, pa onda opet različite tokom reinfekcije. Ali su svi imali jednu zajedničku tačku: soj koji je izazvao reinfekciju je nosio jednu specifičnu mutaciju u “šiljku,” takozvanu D614G. No, imamo dobrih vesti i na tom frontu. Antitela koja proizvode vakcine su se pokazala kao dovoljno jaka i raznovrsna da mogu da prepoznaju i neutrališu kako i nemutirani “šiljak,” tako i D614G mutant . Takođe, u toku ove godine smo skupili dosta informacija po pitanju brzine evolucije i mutacija kod ovog novog virusa, i vidimo da dotični mutira dosta sporo (bar na skali koja važi za viruse). Niko ne može da zna da virus NEĆE mutirati u neki oblik koji može da zaobiđe vakcinu; ali svi podaci koje trenutno imamo ukazuju da je tako nešto malo verovatno. Foto: EPA-EFE/IAN LANGSDON Šta možemo očekivati od vakcina? Moj lični savet za praktično sve je da vakcinu treba primiti, osim ako vam vaš doktor ne savetuje da je preskočite iz nekog za vas specifičnog razloga (recimo, ako imate urođene probleme sa mitohondrijama). Dve vakcine su trenutno u procesu potvrde (Pfizer/BioNTech, i Moderna), i obe imaju slične mere efikasnosti i sigurnosti. Pfizer ima velike već proizvedene zalihe vakcine (prihvatili su veliki rizik da im sve to propadne), ali ima problem da to dostavi jer vakcina zahteva transport na -70°C. Iz tog razloga, verujem da će malo dotične stići do nas. Moderna će morati tek da počne da zaista proizvodi, plus je njihova vakcina skupa, tako da će verovatno proći dosta vremena pre nego što to stigne u naše vode. Treća vakcina (AstraZeneca/Oxford) bi trebalo da uskoro izađe sa podacima, i ona je najverovatniji kandidat za prvu Evropsku vakcinu koja bi mogla stići do nas. Kineske SinoVac vakcine su takođe na vidiku, ali njihova efikasnost još nije jasna, kao ni profil nuzefekata; ali podaci se očekuju uskoro. Foto: EPA-EFE/DAN HIMBRECHTS Ruska Sputnik vakcina je nešto što mora da prođe još mnogo provera. Iako je navodno “potvrđena” u Avgustu, to istraživanje je rađeno na samo sedamdesetak ljudi; uporedite to sa više od 60 hiljada ljudi u testiranju ukupno za one dve pomenute na početku ovog paragrafa. Svaki čitalac ovog teksta može da odluči sam za sebe, ali ja trenutno ne mogu da preporučim Sputnik, sa čisto naučne tačke gledišta. Koja god vakcina da bude prva, za očekivati je da će prvi primaoci biti ljudi u medicini koji su izloženi virusu, i zatim osetljive populacije (stari, imunokompromitovani, itd.). Zatim će se ići odatle u ostatak populacije. Ali ovo zavisi od proizvodnje i tačke u kojoj cela stvar dođe do nas. Takođe, svi treba da se pripremimo za još više urlanja na društvenim mrežama, i na mesece dodatnih karantina. Normala se vraća tek kada broj vakcinisanih plus broj onih koji su preležali i stekli trajni imunitet dođe do cifre od oko 80%. Što manje vakcinacije, to se duže čeka da se ovaj broj postigne kroz infekcije. Problem je statistika i nerazumevanje iste. Ako vi, čitalac ovog teksta, pošaljete jedan e-mail deset miliona ljudi, desetine primalaca te vaše poruke će umreti sutradan. Stotine će se razboleti i umreti tokom sledećih par nedelja. Hiljade će se razboleti i pomreti od raznih bolesti tokom mesec ili dva nakon vaše poruke. Ovo uključuje i decu, mlade, i prethodno zdrave ljude. Ovo je prosto statistika: ako uradite BILO ŠTA sa deset miliona ljudi, desiće se isto, jer u tolikom broju ima onih koji su bolesni a ne znaju, ili koji će se prosto slučajno uskoro razboleti, bez obzira šta bilo ko radio. Niko normalan ne bi rekao da su ti ljudi pomrli ZATO što ste im vi poslali e-mail. Ali upravo takva “logika” vlada kada su vakcine u pitanju. Svaka koincidentalna bolest ili smrt se razglasi kao dokaz opasnosti. Podaci se iskrivljavaju ili prosto izmišljaju. Priče tipa “brat od sestre mog zeta je primio vakcinu i onda je pao i umro dva dana kasnije” su već na sve strane. Na to dodajte priče o Bilu Gejtsu (koji sa vakcinama nema ama baš nikakve veze), “tečnim čipovima” (koji ne postoje, to je kao da pričate o vampirima u vakcini), lečenju hidroksihlorokvinom (koji nema nikakvog efekta protiv virusa), i spiskovima užasnih sastojaka koji se navodno dodaju u te bočice (potpuno izmišljenih od strane nekog paranoika na Jutjubu koji o vakcinama i medicini zna manje nego prosečan srednjoškolac) – i masa naroda će da odbije da primi vakcinu. Što kao što rekoh iznad, znači da će duže morati da se čeka imunitet krda i povratak u normalu. Foto:EPA-EFE/Andrea Fasani Mi koji radimo u medicini i nauci ćemo pokušati da se protiv ovoga borimo koliko možemo. Od vas drugih se nadamo da ćete nam pomoći. Šta treba da radimo dok čekamo da vakcina dođe? Jedna od najpredvidljivijih priča u toku ove pandemije se bavi brodovima za krstarenja. Ovi brodovi su čak i u normalnim periodima jako osetljivi na viruse; svake godine se desi da negde neki mora da se hitno vraća u luku, zato što je na brodu izbila nekakva epidemija. Gusto napakovani ljudi u prostorijama koje dele ventilaciju i koje moraju da budu zatvorene kada je napolju vetar i kiša – pa, to je savršeno za širenje raznih virusa. Otud, niko se nije iznenadio kada su ovi brodovi odmah na početku epidemije postali centri zaraze. Zbog lakog prenosa, velika većina putnika i posade je dobila virus, i većina je imala dosta tešku bolest, u proseku težu nego na kopnu. Samo oko 20% zaraženih ljudi nije imalo simptome. Cela industrija je naravno hitno zatvorena, i države su ušle u karantin. Ali onda je neko u Americi imao briljantnu ideju: okej, zaravnili smo krivu, i sada možemo da uz mere bezbednosti opet počnemo sa krstarenjima. Ovo je i urađeno, protiv svih saveta svih epidemiologa, i završilo se u roku od nekoliko dana kada su na ovim brodovima odmah izbile ponovo epidemije. Opet je bila zaražena velika većina svih putnika. Ali ovaj put, čitavih 80% zaraženih ljudi je imalo samo blagu ili čak asimptomatičnu bolest. Foto: EPA-EFE/LUCA ZENNARO Razlog za ovo su maske. Maska ne zaustavlja virus. Ali maska zaustavlja velike kapljice iz usta, koje nose veliki broj virusnih čestica. Takođe, maske smanjuju brzinu vazduha koji izlazi iz pluća, i time i domet “virusnog oblaka” koji okružuje zaražene osobe. Ovo ukupno znači da ljudi koji budu izloženi zarazi dobiju manji inokulum, tj. manji broj virusnih čestica im uđe u telo. Mada čak i jedan virus može teorijski da izazove bolest, u proseku važi pravilo da više virusnih čestica znači teže oboljenje. Kada virusa ima više, oni zaraze više ćelija istovremeno, i onda proizvedu više virusa druge generacije koji se onda brzo šire kroz organizam. Naš imuni sistem u toj situaciji nema vremena da se pripremi da i počne da se zahuktava prema napadaču. Ali ako je broj virusnih čestica mali, imuni sistem ima više vremena da proizvede odgovor na napad pre nego što se virus široko proširi kroz telo. Otud, manje virusnih čestica – u proseku lakša bolest. Tako da je odgovor: nosite maske. Insistirajte da drugi nose maske. Nemojte ići na okupljanja gde se nalazi veliki broj ljudi. Naši medicinari su pred tačkom sloma; nemojte im nabacivati još posla, i pritom rizikovati svoj i tuđi život. Držite distancu, perite ruke. Treba nam samo još malo strpljenja. Okej, Miloše, strpljenje. Ali koga ja treba da krivim za ovo. Ko je sve ovo napravio? Rećiću nešto što će biti nepopularno kod mnogih mojih kolega: ja zaista razumem ljude koji misle da je sve ovo izmišljeno ili nekakva zavera. Oni gledaju oko sebe i vide silu izgubljenih poslova, ekonomsku krizu, mere koje se uvode pa prekidaju bez razumljive logike. Pošto je virus kod nas još uvek relativno redak, mnogi ljudi ne znaju nikoga ko je zaražen ili imao ozbiljnu bolest, pa im sve to izgleda prenaduvano. Iz te perspektive, sasvim razumno je razmišljati ko tu profitira, pa onda pokušavati da se razluči ko je tu možda sve to nekako isplanirao ili uradio. Gledajući situaciju u Americi, većini Evrope, kamoli u našim krajevima – zaista izgleda kao da su ludaci izveli revoluciju i preuzeli ludnicu. A onda se na to ubace profiteri i lešinari sa Jutjuba i sličnih sajtova, i počne haos. Ali kao što je često u životu slučaj, istina je mnogo… pa, manje impresivna, tužnija. I u njoj ima manje zavera i legendarnog zla, a mnogo više proste nesigurnosti i nesposobnosti. Ovaj virus NIJE bio nikakvo iznenađenje. Mi smo imali dva nova smrtonosna koronavirusa koji su se pojavili u toku zadnjih 20 godina. Bila je epidemija SARS-1 virusa, vrlo srodnog ovom sada, koji je izbio 2003-će, i bio još zarazniji i DALEKO smrtonosniji. Ali je zaustavljen brzom reakcijom, karantinima, i teškim merama koje su uvedene u Kini, Hong Kongu, i Kanadi. Zatim smo imali virus po imenu MERS, takođe koronavirus, koji je sa kamila prešao na ljude u nekoliko Arapskih država. Dotični ima 35% smrtnost, i za sada je pod kontrolom samo zato što se slabo prenosi od čoveka do čoveka. A nisu tu u pitanju ni samo koronavirusi. Bile su dve velike epidemije Ebole u tom periodu, koje su zaustavljene herojskim radom virologa i lekara u Africi. Imali smo skok Zika virusa u novu populaciju, sa jezivim posledicama na žene koje su imale nesreću da budu trudne u tom trenutku. Imali smo nervozne virologe koji su nas upozoravali da se doseg čikungunja i denge virusa povećava. Imali smo masu upozorenja. Povrh toga, tu su i promene u strukturi sveta. U prošlim vekovima, novi virusi i bolesti bi izazvali lokalne epidemije, koje bi opustošile neki grad ili neku malu oblast, i onda nestale kada se tamo lokalno stvori imunitet. Danas, novi virus može da obleti oko sveta od aerodroma do aerodroma u roku od par dana. Takođe, danas ljudi uništavaju sve veći i veći deo preostale divljine, i dolaze sve više u direktan kontakt sa preostalim divljim životinjama – što povećava šansu da se neki od njihovih virusa prenese na nas. ZNALO SE da će pre ili kasnije neki virus skočiti na ljude, oteti se kontroli, i početi da žari i pali. Potpuno očekivana stvar, upozoravana, ali u mnogim državama je slabo ko slušao. Mi nismo uradili ništa u odgovor na ovo upozorenje. Nama se može i donekle oprostiti – Balkan, siromašne države, malo resursa, malo naučnih kapaciteta. Ali za ostatak Evrope, i za Ameriku, to je već teže progutati. Ni oni se nisu dobro spremili, i dobili su sada ovu situaciju u kojoj se svi nalazimo. Ali znate ko nije u istoj rupi? Kina. Tajvan. Vjetnam. Japan. Južna Koreja. Novi Zeland. Australija. Kako to? Možemo da smišljamo objašnjenja za Tajvan i Novi Zeland (ostrvo, lako kontrolisati granice), ili za Južnu Koreju (veliko ali vrlo koncentrisano i organizovano stanovništvo). Ali Vijetnam? Ili Kina? Država sa milijardu i po ljudi, gušće naseljena nego bilo koje mesto u Evropi, plus mesto sa koga je počeo virus? Kako su oni to doveli u kontrolu? Nekim tajnim vakcinacijama? Ne. Oni su reagovali kada su videli SARS-1 i MERS, i spremili su se. Napravili su snažnu državnu epidemiološku infrastrukturu, koja je odmah čim je virus prepoznat kao opasnost skočila u dejstvo. Prvo su uveli masivno zatvaranje i karantine. Zatvaranje granica, svog javnog saobraćaja (i lokalno i državno), zatvaranje aerodroma. Ali umesto da to rade samo dok je politički zgodno, oni su to radili sve do tačke na kojoj su njihovi epidemiolozi mogli da podnesu broj novih slučajeva. U mestima sa najvećom zarazom, zatvaranje je trajalo punih 76 dana. Država je prihvatila ekonomsku štetu, i dala pomoć ljudima i kompanijama eda bi iste preživele taj početni period. Preko četrnaest hiljada novih zdravstvenih kontrolnih mesta je otvoreno da bi se garantovala kontrola nad kretanjem i zdravstvenom slikom ljudi, sa teškim kaznama za prekršioce karantina. U roku od nekoliko dana, uspostavljen je sistem za praćenje kontakata, i sistem za testiranje koji je u roku od dve nedelje testirao DEVET MILIONA ljudi. Foto: Profimedia.rs Zatim, umesto da se žure da se “vraćaju u normalu” i “spašavaju ekonomiju,” nastavili su da guraju krivu do nule. Ništa “zaravnjavanje,” već nula. Praćenje kontakata bez izvinjenja, sa kaznama za ljude koji lažu sa kime su se sreli i gde su bili. Dalje testiranja na masivnom nivou: hiljade i desetine hiljada testova oko svake tačke na kojoj se virus vidi, obavezni karantini za izložene. Plus, masivna produkcija maski, rukavica, i drugih potrepština, i čvrsta pravila o njihovom korišćenju na nacionalnom nivou. Ispostavilo se da je ovo bolje i za ekonomiju. Umesto da se mesecima država polako guši, tu su dva meseca teškog života nakon čega… pa, virusa efektivno više nema. Sve je to moglo da se uradi i u Evropi i Americi sigurno. A mnogo toga je moglo i kod nas mnogo bolje da se uradi, bez obzira na siromaštvo. Ali nije urađeno bolje, i sada smo tu gde smo. I sad čekamo da imunitet dođe do 80% i da se prenos uspori do tačke na kojoj možemo da se vratimo u normalu bez da to zatrpa bolnice. Ali ovde ima jedna važna lekcija: šta ćemo uraditi u budućnosti? Da li ćemo se spremiti, ili ćemo da se svađamo oko teorija zavere? Jer ako ne naučimo lekciju, i ako ne shvatimo da su epidemije nešto što možemo da očekujemo opet u budućnosti, prirodno, bez da ih prave neki milijarderi ili nekakve mračne sile… pa, za pet, deset, ili petnaest godina, igraćemo isti ovaj ples ponovo. Tekst naučnika koji ruši sve zavere o koroni - i daje nadu NOVA.RS Dr Miloš Babić, neurobiolog i molekularni biolog iz San Dijega, napisao je tekst koji nam veoma detaljno objašnjava imunitet na koronavirus, kao i način na koji funkcionišu vakcine - ali pre svega...
  2. Dok svet ovih dana trese fudbalska groznica a sve oči svetske javnosti su uprte na dešavanja vezana za svetsko prvenstvo koje se održava u Rusiji, organizator takmičenja trudi se da, kad je bezbednost u pitanju, sve protekne u najboljem redu. Takvi napori obično nisu vidljivi i sadrže veliki broj aktivnosti na različitim nivoima radi sprečavanja neželjenih događaja. Dva artiljerijsko-raketna sistema Pancir-S1 blizu stadiona Krestovskij u Sankt Peterburgu / Foto: Analisas Militares Jedan od najzanimljivijih načina obezbeđivanja prvenstva jeste postavljanje vojnih sistema kojima se kontroliše i brani vazdušni prostor oko stadiona i ostalih važnih objekata. Time su se između ostalih pozabavili poznati španski vojni blog Analisas Militares ali i pojedini ruski portali poput Maks-portala. Rekonstrukcija položaja sistema PVO Pancir blizu stadiona u Sankt peterburgu / Izvor: Analisas Militares Urednik bloga Analisas Militares došao je do fotografija artiljerijsko-raketnih sistema 96K6 “Pancir-S1“ koji su stacionirani u reonu Lajte, na oko 3,4 km severozapadno od fudbalskog stadiona Krestovskiј u Sankt Peterburgu. Primećena su dva Pancira a urednik bloga je dao svoje mišljenje da su oni tu više zbog medijske pažnje nego zbog neke realne potrebe jer je Sankt Peterburg veoma dobro branjen grad kada je u pitanju PVO. Sistem za PED Svet-KU. Ruski Maks-portal je još pre početka Svetskog prvenstva u fudbalu objavio da je Ministarstvo odbrane dobilo zadatak da formira specijalne mobilne grupe opremljene savremenim pa čak i eksperimentalnim sistemima za elektronsko izviđanje i protivelektronska dejstva (EI i PED). To su pre svega sistem RB-636 ‘’Svet-KU’’ koji je namenjen za traganje, otkrivanje, analizu i pronalaženje usmerenog radio zračenja kao i zaštitu od presretanja infrormacija koje se šalju preko bežičnih kanala. Koristi se zatim i automatska stanica R-330Ž ‘’Žitelj’’ koja služi za elektronsko ometanje GSM stanica, GPS-a, Insmart i Iridium satelitskih komunikacijskih uređaja kao i za elekronsko izviđanje različitih izvora radijacije. R-330Ž “Žitelj“ / Foto: www.topwar.ru Sistem R-934B ‘’Sinica’’ služi za ometanje vazduhoplovnih VHF radio uređaja, sistema za navođenje taktičke avijacije kao i kopnenih fiksnih i mobilnih radiokomunikacionih linija, celularnih i grupnih mreža koje rade na fiksnim frekvencijama zatim u režimu programskog podešavanja frekvencija kao i za ometanje mreža za prenos kratkih telekomunikacionih poruka. U elektronskoj borbi koristi se i sistem ‘’Silok’’ čije karakteristike za sada još nisu poznate. Sistem za ometanje R-934B ‘’Sinica’’ / Foto: www.topwar.ru Za moguće zadatke eliminisanja malih bespilotnih letelica odnosno dronova, Federalna Služba Bezbednosti će ako bude potrebno upotrebiti prenosne sisteme malog dometa tipa ‘’Arbalet’’. Oni služe pre svega za sprečavanje prodora dronova u zaštićeni vazdušni prostor tako što se ometa ili potpuno eliminiše njihov sistem za kontrolu, komunikaciju i navigaciju. Ovakav sistem je relativno jednostavan i ne zahteva specijalnu obuku poslužilaca. Mogući raspored naoružanja i vojne opreme oko stadiona “Fišt“ u Sočiju / Grafika: kp.ru Pojedini mediji preneli su da su u obezbeđivanju Svetskog prvenstva u vazduhu angažovani lovački avioni (tip aviona zavisi od toga šta se nalazi u najbližoj bazi), potom borbeni helikopteri (tip takođe zavisi od toga sa čime raspolaže najbliži aerodrom), protivpodmornički i izviđački avioni, zatim na kopnu su postavljeni sistemi za protivvazduhoplovna dejstva (laki prenosivi Igla, srednji Buk i sistemi velikog dometa S-300), sistemi za protivelektronska dejstva, sistemi veze, dok kod primorskih gradova blizu obale patroliraju brodovi Ratne mornarice. Živojin BANKOVIĆ
  3. Dok je strateška lista želja Ministarstva odbrane i Vojske Srbije i dalje orijentisana na dugoročne pregovore o PVO sistemima i donaciji oklopnih sredstava za kopnenu vojsku, Rusiju zapravo zanimaju samo Avio-služba Vlade i Er Srbija. Suhoj ofanziva u regiji pored Avio-službe Vlade Srbije i Er Srbije usmerena je i na slovenačku Adriju ali i hrvatsku Kroaciju / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Kada se ovoj listi već poznatih mogućih dilova doda i novogodišnje iznenađenje u vidu eventualne nabavke još šest novih transportnih helikoptera Mi-17(prema nekim glasinama ponovo bez dugog čekanja na isporuku), dva srpska civilna klijenta su jedini poslovi za koje se ruski proizvođači vazduhoplova zaista bore i od kojih nešto mogu i da zarade. Kada je Vučić poslednji put obišao neke avione blizu Moskve oni su se kasnije našli u Srbiji. Ovome se sigurno nadaju iz UAC-a i posebno Suhoja te su juče, poslednjeg dana posete predsednika Srbije, organizovali obilazak Superjeta 100 na moskovskom aerodromu Vnukovo. Avio-služba Vlade Srbije kao mušterija VIP verzije SSJ-a 100? / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Kako Tango Six saznaje Vučić je obišao tri letelice koje je Suhoj doleteo na Vnukovo za ovu priliku. U pitanju su VIP verzija („Sukhoi Business Jet“) koja službuje u predsedničkoj floti, zatim još jedan „Sukhoi Business Jet“ ali u MEDAVAC konfiguraciji u službi EMERCOM-a/MČS-a (Ministarstva za vanredne situacije Ruske Federacije) kao i jedan SSJ100 u putničkoj konfiguraciji, vlasništvo avio-kompanije Gazpromavia. Kako takođe saznajemo, aktivnosti konzorcijuma Superjet International koji predvodi Suhoj (deo UAC-a) u pogledu prodaje VIP opremljenog Superjeta 100 Avio-službi Vlade Srbije traju već mesecima. Rusko-italijanska kompanija (u kojoj je italijanski Leonardo 2016. godine smanjio udeo na samo 10%) želi da proda „Sukhoi Business Jet“ kao zamenu za stariji Falkon 50 sa kojim je državna delegacija Srbije i doletela na danas završenu posetu Putinu. Kako smo ranije preneli, Dmitri Rogozin je već pokušao da predloži Srbiji neku vrstu centra za opremanje enterijera modifikovanih VIP letelica. Pored željene prodaje jednog VIP primerka SSJ-a 100 državi, Suhoj takođe već skoro dve godine pokušava da ubedi i Er Srbiju da iznajmi ovu letelicu u putničkoj verziji. Pored najavljenog uspeha sa slovenačkim nacionalnim avio-prevoznikom (što je Tango Six detaljnije analizirao) Er Srbija ali i Kroacija Erlajnzostaju najozbiljnije mete Suhoja u regiji. Petar VOJINOVIĆ
  4. Gubitnici u ogorčenom građanskom ratu, izbegli su poslednjim brodovima od terora komunista u kome je ubijeno više miliona ljudi, posle potpunog vojnog poraza u dugim i krvavim bitkama. Bio je lep jesenji dan septembra 1941. godine kada je na jednom seoskom puteljku u brdima iznad Valjeva u zapadnoj Srbiji, pred grupu vojnika istupio čovek sa šubarom i puškom u ruci. Pomno je posmatrao njihove šlemove bivše jugoslovenske vojske na kojima je bio nacrtan beli krst, i neobične značke sa prikazom Svetog Đorđa na uniformama koje su takođe bile znak kraljevskih oružanih snaga. U Srbiji je već nekoliko nedelja buktao oružani ustanak protiv nemačke okupacije i u šumama, posebno u zapadnom delu okupirane i rasparčane zemlje, kretale su se brojne gerilske grupe. Nemačke okupacione garnizone u varošicama Krupanj i Loznica napale su i uništile prethodnih dana ustaničke grupe seljaka predvođenih oficirima poražene jugoslovenske vojske koji su izbegli zarobljavanje u kratkom ratu aprila 1941. kada je nacistički Treći rajh ekspresno napao i uništio Kraljevinu Jugoslaviju. Takođe, nakon agresije Trećeg rajha na Sovjetski savez 22. juna te godine, u Srbiji su se pojavili i naoružani odredi Komunističke partije, kao još jedan element ustanka. Slepa vera u vođu SSSR-a Josifa Staljina i nepobedivu, kako se verovalo, sovjetsku Crvenu armiju, kod komunista su stvorili uverenje da će rat između Hitlera i Staljina biti ubrzo okončan totalnim nemačkim porazom, i da će se u sklopu rata ubrzo u ovdašnje krajeve spustiti grupe sovjetskih padobranaca koji će predvoditi lokalne odrede u pobedi protiv okupatora. Bar su tako govorile svakodnevne glasine koje su kolale među partizanskim odredima kao deo partijske propagande. Širok osmeh na licu čoveka sa šubarom i puškom kada je, slušajući jezik kojim su mu se vojnici obratili pitanjem ko je i odakle mu oružje, prepoznao da pred njim stoje naoružani i uniformisani Rusi došao je iz potvrde te vere u sovjetske padobrance. Odložio je pušku na zemlju i krenuo da se grli sa vojnicima koji su ga ćutke posmatrali. „Rusi, Rusi", ponavljao je na srpskom, neprestano se smejući. Jedan od vojnika mu je skinuo šubaru da vidi kakav se znak nalazi nevešto prišiven u gustom krznu i kada se ukazala crvena petokraka, ogorčeno je pljunuo na kapu i bacio je u prašinu. Gerilac se zapanjio reakcijom, da bi još veći šok nastupio kada su Rusi krenuli da ga udaraju kundacima pušaka. U neverici i sa grčem na licu bio je i dok su ga vezivali za obližnje drvo, kada su podigli puške i ubili ga plotunom. Sve fotografije: Aleksej Timofejev, izdanje "Crveni i beli" /Fond Vojni muzej Beograd Biće to prvi hici koje će u Drugom svetskom ratu ispaliti jedna od najčudnijih i danas najmanje poznatih formacija koja je delovala na prostoru Srbije i bivše Jugoslavije – Ruski zaštitni korpus RZK. Ono što zlosrećni srpski partizan nije znao bilo je to da su Nemci krajem avgusta 1941. godine, suočeni sa razmerama srpskog ustanka i u nedostatku sopstvenih jedinica, formirali Russisches Schutzkorps Serbien, posebnu borbenu grupu za borbu protiv lokalnih ustanika, najpre partizana. Nacisti su se pouzdali u raspoloženje ljudi koji su se uglavnom dobrovoljno prijavili za službu u Korpusu. Reč je bila o „belim Rusima", poklonicima ruske monarhije uništene u ogromnoj boljševičkoj revoluciji koja je trajala u Carevini Rusiji od 1917. do 1923. godine. Predvodio ih je general Petar Vrangel, poznati kao „Crni baron", poslednji vojni komandant monarhističkih snaga u građanskom ratu. Ovi ljudi, gubitnici u ogorčenom građanskom ratu, izbegli su poslednjim brodovima iz crnomorske luke Odesa od terora komunista u kome je ubijeno više miliona ljudi, posle potpunog vojnog poraza u dugim i krvavim bitkama. Preko Konstatinopolja (današnji Istanbul) uspeli su da 1924. napokon nađu sigurno utočište u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca čiji kralj Aleksandar Prvi Karađorđević ih je dočekao širom raširenih ruku, obezbedivši im bratsko utočište i konačan mir nakon duge patnje. Bili su to uglavnom obrazovani ljudi, profesori, činovnici, arhitekte, lekari, nešto oficira i vojnika i sveštenika. Prema kasnijem popisu iz 1937. godine, bilo ih je blizu trideset hiljada. Predvodio ih je general Petar Vrangel, poznati kao „Crni baron", poslednji vojni komandant monarhističkih snaga u građanskom ratu. U Beogradu su ubrzo po dolasku osnovali svoju Rusku zagraničnu crkvu, koju su smatrali jedinom pravom ruskom crkvom i na prvom skupu u Topčideru izabrali i sopstvenog patrijarha. Kralj Aleksandar je deo ovih ljudi uključio u sastav vojske Kraljevine SHS, odnosno, kasnije Kraljevine Jugoslavije, i to kao posebne ruske formacije. Sve ih je prožimala duboka čežnja za ostavljenom domovinom, vera u skori pobednički povratak i fanatična mržnja prema ideji koja im je uništila živote – komunizmu. „Zahvalјujući svestranoj podršci srpske vladajuće elite emigranti su do 1941. godine stekli u Jugoslaviji značajan nivo prava i sloboda. Život ruske emigracije u Kralјevini Jugoslaviji bio je zapažen kao i njen doprinos razvoju nauke, umetnosti i prosvete u Srbiji. U pretežno agrarnoj zemlјi koju je prethodno teško pogodio razoran Prvi svetski rat, relativno dobro školovani i obučeni ruski emigranti uspeli su da zauzmu određene društvene položaje. Prema podacima iz popisa ruskih emigranata sprovedenog u maju i junu 1941. u budućoj Nedićevoj Srbiji, a bez Rusa koji su se u međuvremenu odlučili da prihvate jugoslovensko ili neko drugo državlјanstvo, živelo je oko 20 hilјada ruskih emigranata", piše u delu „Crveni i beli" istoričar Aleksej Timofejev. Ova knjiga je do sada jedina u kojoj je detaljno objašnjeno delovanje Ruskog zaštitnog korpusa u Srbiji. Timofejev je autor i obimne TV serije „Ruski korpus" u kojoj je uspeo da kroz višegodišnji rad snimi izjave i sećanja desetine još uvek živih pripadnika RZK rasutih po svim kontinentima, kao izuzetno vredno istorijsko svedočanstvo. Iako daje potpuno novo gledište na jedan deo rata koji je buktao u Srbiji od 1941. do 1944. godine, ovu seriju nije otkupila za prikazivanje nijedna domaća TV produkcija. Svih pet jednočasovnih epizoda su, ipak, emitovane u Rusiji na nekoliko tamošnjih TV stanica pre dve godine. Prva borbena dejstva RZK započinje borbama protiv partizana u Zapadnoj Srbiji, posebno u okolini rudnika Stolice u okolini Loznice za čiji neometan rad u sklopu ratne privrede Trećeg rajha su bili zaduženi. U obračun sa jugoslovenskim i srpskim komunistima „beli Rusi" nisu krenuli isključivo zbog loših uspomena iz matične Rusije: već tokom leta 1941. izvršeno je nekoliko ubistava bivših ili aktivnih oficira Rusa u Srbiji, čak i njihovih porodica, od strane članova KPJ. Mržnja prema ovim ljudima koju su gajili boljševici u SSSR preneta je partijskim kanalima na „drugove" u Srbiji. Suočeni sa ubistvima ali i u nerealnoj veri da će služeći Nemcima biti u prilici da se vrate u Rusiju i tamo na bojnom polju namire stare račune sa boljševicima, „beli Rusi" iz Srbije rešili su da se organizuju i stave na raspolaganje nemačkim okupatorima zemlje koja im je prethodno pružila puno gostoprimstvo. Ovaj momenat će sve do danas ostati kao gorka uspomena u srpskim sećanjima na ruske emigrante. Ipak, osnivanje naoružane ruske formacije nije išlo lako: iako je general-major nekadašnje carske ruske armije Skorodumov dobio saglasnost nemačke vojne komande u Srbiji za formiranje odvojenog ruskog korpusa, njegov govor na prvom postrojavanju ljudstva na stadionu na Banjici, danas na mestu stadiona FK Rad, i nemačka reakcija, pokazali su da se suštinski motivi jednih i drugih poprilično razlikuju. Dok su ih Nemci videli isključivo kao snagu koja će biti zadužena da održava okupacioni red samo u Srbiji, Rusi su naivno smatrali da je to samo početak njihove ultimativne misije - povratka kući. "Uz Božju pomoć, sa opštim jedinstvom, ispunićemo svoju dužnost prema porobljenoj otadžbini. Povešću vas u Rusiju", rekao je Skorodumov i već dva dana kasnije Nemci su ga zbog tih reči uhapsili. Formiranje korpusa nastavilo se pod komandom drugog ruskog emigranta, Štejfona. Prema navodima iz knjige Timofejeva, RZK je bio uglavnom drugoklasan ratni „materijal". Korpus su sačinjavali stariji ljudi, veterani građanskog rata, ili slabo obučeni mladići, oni koji su u Srbiju došli kao deca. Najbolji ruski kadar je sluzio u nemačkoj HIPO (Pomoćna policija)i to u okviru dobrovoljačkog policijskog puka „Serbia" (kasnije nazvan „Varjag"). RZK je obezbeđivao rudnike, pruge, tunele i mostove, kao i neometanu plovidbu Đerdapom nemačkih teretnih barži. Glavna naredba koju su dobili od Vermahta glasila je da rad svih privrednih kapaciteta u okupiranoj Srbiji za potrebe Trećeg rajha i tamošnje ratne industrije mora da se odvija neometano. Kako iskopavanje rude tako i njen transport za Rajh. RZK takođe dobija i zadatak da delimicno čuva granicu Srbije prema ustaškoj državi NDH oko reke Drine u zapadnom delu zemlje, kao i istočnu granicu prema Bugarskoj i italijanskoj okupacionoj zoni na Kosovu. Bili su smešteni kod rudnika Stolice, Bor i Trepča, kao i uz sve pruge koje su povezivale jug i sever zemlje. Jedini izuzetak kada je u toj fazi rata RZK učestvovao u većoj operaciji ticao se napada na monarhističke snage pod komandom predratnog oficira Keserovića na planini Kopaonik u jesen 1942. godine: Rusi su ovde držali zatvorenim jedan pravac odstupanja kao deo velikog obruča oko srpskih gerilaca. Iako nije zabeleženo da su učestvovali neposredno u masakrima seljaka i zarobljenih četnika, operacija „Kopaonik" ostala je zapamćena kao jedna od vojnih akcija sa velikim civilnim žrtvama koje su poubijali pripadnici 7. SS „Princ Eugen" divizije, domaći Nemci iz Banata. Iako su od samog osnivanja svi pripadnici RZK priželjkivali Istočni front gde bi se borili protiv boljševika, rasplet njihove ratne drame od pre dvadeset godina im je na teritoriji Srbije pokazao u kakvoj su zabludi živeli po pitanju snage Crvene armije. U knjizi Timofejeva navodi se da su, prema podacima posleratne Državne komisije za utvrđivanje zločina, uglavnom anonimni pripadnici RZK terećeni za predavanje Nemcima zarobljenih partizana ili za učešće u pretresima sela kao pomoćno vojno pojačanje. Timofejev takođe tvrdi da pripadnici Korpusa nisu učestvovali u poternim operacijama i da nisu vodili aktivnu obaveštajnu obradu okoline, kao i da nema naznaka da su počinili neke zločine. Iako se od novembra 1942. i zvanično nalaze u sastavu nemačke vojske Vermaht u Srbiji, njihova jedinica formalno nije bila svrstana u red ratnih zločinačkih grupa. Za razliku od pripadnika RZK, oni Rusi koji su bili u sastavu HIPO, mlađi i borbeniji ljudi jesu činili ratne zločine, s obzirom na to kakav je krvavi trag ostavila Pomoćna policija u Srbiji, posebno tokom suzbijanja ustanka, ali i kasnije. Nažalost, memoara Rusa koji su bili u HIPO nema dok su sačuvani dokumenti veoma šturi i ne ostavljaju mogućnost da se pojedinačno, po naciji, zaključi ko je tačno i šta radio kao Pomoćni nacistički policajac. Godina 1944. donosi značajne promene u toku rata u Srbiji, pa tako i u angažmanu RZK. Tokom aprila te godine, sa početkom opšte mobilizacije monarhističkih snaga na koju je pozvao general Draža Mihailović, RZK dobija naredbu da svoju pasivnu ulogu obezbeđenja saobraćajnica i rudnika izmeni u korist aktivnije borbe u nekoliko operacija usmerenih protiv „četnika": kod Valjeva, Moštanice i Bariča, sela u okolini Beograda, kao i kod Obrenovca, preduzimaju akcije u kojima od neprijateljske vatre gine više članova RZK. Ipak, ulazak sovjetske Crvene armije na teritoriju Srbije doneće ne samo pravo borbeno iskušenje za Korpus već će simbolično označiti i konačan kraj ruskog građanskog rata. Iako su od samog osnivanja svi pripadnici RZK priželjkivali da budu upućeni na Istočni front gde bi se borili protiv boljševika, rasplet njihove stare ratne drame od pre dvadeset godina na teritoriji Srbije pokazao im je u kakvoj su zabludi živeli po pitanju snage Crvene armije. Mada su u prvom borbenom susretu kod Prahova na Dunavu uspeli da na prepad poraze jednu pešadijsku sovjetsku jedinicu, već u narednim satima morali su da spas nađu u bezglavom begu pred nailaskom tenkova T34. Ruska tragedija i bratoubilački rat dobiće rasplet kod Čačka sredinom oktobra te godine. Veče pred bitku, ušančeni jedni naspram drugih, „crveni" i „beli" Rusi su proveli dobacujući preko rovova: dok su ih crvenoarmejci pozivali na predaju, njihovi sunarodnici u uniformama na kojima je stajao nacistički orao na grudima tonuli su u tmurne misli, suočeni sa vrhunskom sovjetskom borbenom tehnikom za koju nisu prethodno verovali da ju je bilo moguće napraviti u boljševičkoj državi. Jutro je donelo konačnu potvrdu tih misli: čitava četa RZK bila je i bukvalno satrta vatrom čuvenih raketnih bacača „Kaćuša". U jurišu sovjetske pešadije koji je usledio nije bilo zarobljenika. Ideološka mržnja koju su sunarodnici osećali jedni prema drugima nije dopuštala pošteđene živote. Tokom ratne aktivnosti RZK je na svom vrhuncu u proleće 1944. brojao 11.197 aktivnih boraca dok je ukupno kroz čitav rat imao 17.090 pripadnika. Od tog broja, jedna petina njih, 3.400, stradala je u borbama dok je čak 1.057 izvršilo samoubistvo u nekoj od faza rata. Ratni put završavaju u Austriji predajom britanskim snagama. Do Austrije su prošli težak borbeni put kroz Bosnu u zimu 1944/45. gde su ih napadali ne samo jugoslovenski partizani i bosanski četnici već i dojučerašnji nominalni saveznici, hrvatske ustaše. Prema kasnijim tvrdnjama preživelih Rusa, u komplikovanom odnosu u čitavom jugoslovenskom ratu iako je NDH bila saveznik Trećeg rajha u čijoj su službi bili, RZK-ovci su prema ustašama osećali iskrenu mržnju zbog njihovog antipravoslavnog zločinačkog delovanja u kome su ubili stotine hiljada „braće po veri", Srba iz Hrvatske i Bosne. Gnev prema ustašama osetili su prvi put kada su kao granične snage Nedićeve Srbije posmatrali pokolj srpskih zbegova u Bosni od ruku ustaške „Crne Legije" preko reke Drine 1942. godine. Deo preživelih RZK je uspeo da spasi iz reke i prevede ih na bezbedno u Srbiju, ali su ostale zapamćene strašne scene ustaškog pokolja. Dodatnu frustriranost izazvalo je to što po nemačkoj naredbi nisu smeli da pucaju na ustaše iako su im bili laka meta. Kao emigranti „nesovjetskog" porekla izbegli su izručivanje Crvenoj armiji koje bi značilo sigurnu smrt za najveći deo pripadnika Korpusa. Po okončanju internacije u britanskim logorima za ratne zarobljenike posle rata najveći deo njih je nastavio život u SAD, Venecueli i Nemačkoj mada su se raspršili po celom svetu. Jednom kada je rat prošao i život se nastavio, bili su dosledni u čuvanju međusobnih veza. Njihovo udruženje traje i danas mada originalnih članova ima sve manje. Ostali su vatreni antikomunisti: iako su tokom ratova 1990-ih javno zastupali srpsku stranu, ipak su bezrezervno kritikovali Slobodana Miloševića kao komunistu. Doduše, sa velikom ogorčenošću su u svojim glasilima pratili i NATO bombardovanje Jugoslavije 1999. godine. Po dolasku Putina na čelo Rusije počeli su da ga hvale i sa tim su nastavili do danas. Takođe, 2014. sa velikom radošću su podržali povratak Krima Rusiji. U ovom trenutku ih ima manje od deset živih.
  5. Руска федерална новинска агенција објавила чланак у ком директно оптужује функционере Двери да су „тројанска кобила Сједињених Америчких Држава“ Покрет Двери, чији је лидер Бошко Обрадовић, прикривени је амерички пројекат којим безбедносне структуре САД покушавају да подрију и дискредитују руски утицај у Србији! Ово се наводи у чланку који је под насловом Тројанска кобила: Како САД подривају проруске српске партије“ објавила руска Федерална новинска агенција (www.riafan.ru). Ова утицајна агенција, за коју се верује да је под директном контролом најближих Путинових сарадника, пише да је главни задатак Двери да за рачун Запада потпуно униште утицај Русије у Србији! Агенти утицаја Према сазнањима руских истраживачких новинара, „америчку операцију на српској десници“ заправо води Јасмина Вујић, чланица Политичког савета Двери. Руска агенција Вујићеву отворено сумњичи да је убачени амерички агент. Западни утицај се данас шири у Србији. Запад уводи своје људе у проруске структуре. Једна од њих је и Јасмина Вујић, Американка српског порекла, бивша професорка нуклеарне физике и директорка пројеката америчке Националне агенције за нуклеарну безбедност. Као директор Конзорцијума нуклеарне физике и нуклеарне безбедности (Беркли, САД), за свог заменика је именовала Карла ван Бибера, бившег декана Морнаричке последипломске школе америчке војске… Оснивачка документа тог конзорцијума указују на директну везу Вујићеве и обавештајне заједнице САД, наводи руска Федерална новинска агенција, која читаоце упозорава да су Двери од 2015, када је Вујићева постала функционерка покрета, суштински промениле своје деловање. Та партија је у последњих шест месеци променила реторику и имиџ до непрепознатљивости… Интересантно је и да се Вујићева у јавности представља као српски патриота која је притекла у помоћ странци, а она и Бошко Обрадовић су почели и да се појављују на проамеричким каналима као што је Си-Ен-Ен филијала у Србији (ТВ Н1 прим. аут.), пише ФНА. Бошко Обрадовић се није оглашавао поводом писања руске агенције, баш као ни његова коалициона партнерка, шефица ДСС Санда Рашковић Ивић. На другој страни, лидер Треће Србије Мирослав Паровић, који је својевремено учествовао у оснивању Двери, потврђује сумње да овај покрет прикривено ради за САД. – Нажалост, тачно је да Американци, преко Јасмине Вујић, финансирају Двери. Она јесте службеница њихових безбедносних структура и то заправо и не крије. У праву су руски новинари када пишу да су Двери тројански коњ који на мала врата уводи политику САД у Србију. Покушаће они и да дестабилизују изборни процес. Прво су срушили нашу листу, а сада већ са Пајтићем, Чанком, Радуловићем и Угљанином шаљу међународним институцијама поруку да ће избори бити покрадени… – истиче Паровић. Очи и уши странаца И Владислав Јовановић, бивши шеф дипломатије, сматра да су партије предмет интензивне пажње интересних група. – Западни центри моћи се на све начине труде да се приближе и пронађу „очи и уши“ у Србији. Не знам до када ће то трајати, али је неспорно да су наше партије изложене њиховој „радијацији“. Морамо бити опрезни како нам се у политички живот не би увукао неки убачени елемент – закључује Јовановић. Вујићева води Двери, а отворено напада Русију Јасмина Вујић, према писању руске Федералне новинске агенције, никада није пропуштала прилику да се идентификује као америчка држављанка и особа која ради на заштити националних интереса САД: „Пример је изјава Вујићеве, објављена на сајту Конзорцијума нуклеарне физике и нуклеарне безбедности (Беркли, САД), у којој она каже: Постоји критична потреба да се заштитимо, да наши нуклеарни потенцијали не оду у погрешне руке, поготово у Кини, Индији и Русији… Упркос свему томе Јасмина Вујић у 2015. изненада улази у највише органе просрпске патриотске странке Двери и постаје сива еминенција врха странке“, наводи се у чланку ФНА у коме се даље пита како је уопште могуће да жена са оваквим јавно изреченим отвореним антируским ставовима у српској политици данас заговара наводну ‘патриотску и проруску опцију’?! http://oslobodjenje.rs/ruski-mediji-raskrinkali-desnicara-boska-obradovica-dveri-su-americka-prevara/#.VyKer6x0RtB.facebook
  6. Ненад Поповић: Складан однос Руса и Татара: изражен национални идентитет као брана од међуетничког сукоба 09 септембар 2014 Ненад Поповић др Ненад Поповић[1] Складан однос Руса и Татара: изражен национални идентитет као брана од међуетничког сукоба „Није ми добро ако је мом комшији лоше“ (древна татарска изрека) На помен међуетничких односа у Руској федерацији, на Западу, па и у Србији, прво падну на памет сукоби и насиље у Чеченији, Дагестану и Ингушетији. Затрпана западним изворима информација који пласирају црно-беле поруке о угрожености муслиманских народа у Руској Федерацији, јавност ретко примећује успешне моделе међуетничких и међуверских односа који су заживели широм највеће земље на свету. Најзначајнији од тих модела је свакако онај у руској Републици Татарстан (3,8 милиона становника), у којој Татари муслиманске вероисповести (53%) и етнички Руси православци (40%)[2] живе складно управо захваљујући могућности да снажно испољавају свој национални идентитет. Татари су најмногољуднији муслимански народ у Русији и броје око три милиона. У целој Русији по статистикама и проценама живи између 15 и 20 милиона муслимана, има преко 5,000 џамија и преко 100 исламских школа и медреса.[3] Татари су поборници либералног ислама и отпорни су на радикалан ислам, односно вахабизам који је спојен са политичким сепаратизмом и спољним геополитичким интересима допринео крвавим сукобима на Кавказу, другом муслиманском региону Руске Федерације. Сам поглед на Татарстан и његов главни град Казањ брише ТВ стереотип о Татарима као „освајачима на коњима са неуредним брадама и тешким бундама“. Додуше, из времена „освајача“, Татари су свету подарили чувени „татар бифтек“ који је по легенди настао тако што су Татари током својих похода стављали сирово месо испод седла, а онда додавали разне травке и зачине на масу која се временом стварала трењем. Међутим, главни град Татарстана, Казањ, је данас модерна метропола, са свим најсавременијим инфраструктурним, културним и привредним садржајима, што је и показао када је од 6. до 17. јула 2013. био домаћин летње Универзијаде. Висока лична примања те велика налазишта нафте и гаса свакако су допринели да слика данашњег Татарстана буде позитивна[4]. Ипак, оно што чине посебну снагу ове републике су складни односи Татара и Руса, муслимана и православаца, који се остварују кроз међусобно поштовање историје и традиције. Вековни напори на превазилажењу неповерења Историјат односа две нације није увек био једноставан. Руси често говоре о „татарском зулуму“ који је трајао три века, све до 1552. године, када је Иван Грозни у свом походу у битци код Казања победио Татаре и припојио град Русији.[5] Око 100,000 православаца је тада ослобођено од татарске управе, али су се улоге промениле: од тада су се Татари нашли не само под влашћу Русије, већ и на граничном бранику империјалне Русије. Међутим, и поред иницијалних напора да Татари пређу из ислама у православље, односи су се релативно брзо стабилизовали. Руске и татарске елите су пронашле заједнички језик и успоставиле модел сарадње, уз уважавање посебности друге стране. Тај модел је касније надграђиван вековима, упркос тензијама и незадовољствима која су тињала. Ипак, Руси и Татари су кроз све касније изазове пролазили заједно. Катарина Велика је омогућила стварање скупштине и увела додатне верске слободе. Мало људи зна да су Татари служили у царској војсци и морнарици, и имали током службе исламске верске обреде, јели храну без прасетине направљену специјално за њих, те били декорисани орденима са специјалним дизајном без крста.[6] Каснија комунистичка репресија није правила разлику између вера и у неку руку је приближила и солидарисала вернике муслимане и православне по принципу: „мени као вернику Татару муслиману, верник Рус православац је ближи него Татар атеиста“.[7] Суочени са дискриминацијом, православци и муслимани нису себи смели да допусте међуетничко сукобљавање. Упркос напорима совјетских власти, Татари су задржали снажан национални идентитет. Своје незадовољство нису усмерили ка православним Русима, већ ка Комунистичкој партији, те је локална Комунистичка партија, под контролом Султана Галијева, иритирала федералну администрацију, задржавајући снажну националну ноту. Тако је, на пример, 1967. године, Комунистичка партија Татарстана издала саопштење у којем критикује „пролетаријат за непоштовање етничких мањина“.[8] Татари су, по принципу прављења административних граница, подељени. Створена је Аутономна совјетска социјалистичка Република Татарстан. Међутим, Татарстан је у периоду после Другог светског рата представљао модел „културног отпора“.[9] Татари су били одлучни да сачувају свој национални и културни идентитет. У томе су успели. Почетком 90-их, распадом СССР и након дугих преговора са Михаилом Горбачовом и касније Борисом Јељцином, Татарстан је добио већу територијалну и културну аутономију. 2. Снажан национални идентитет као модел међуентичких односа данас Татарстан данас контролише своје финансије и уређује област промовисања националне културе и језика. Татари имају право на коришћење свог језика у званичним дописима, али сви говоре и руски језик, што омогућава међуетничку комуникацију. Један од кључних аспеката међуетничке и међуверске толеранције је чињеница да се Татари држе либералне интерпретације ислама. Оваква интерпретација ислама је подржана и од самог републичког врха. Политички саветник председника Татарстана, Рафаел Хакимов, овако оцењује начин на који су Татари применили исламску веру у контекст православне Русије: „Шеријат не функционише у Русији, већину чине православни хришћани. Муслимани би требало да се ускладе с овим животним контекстом... ова земља је једноставно другачија. То је наша судбина, да пронађемо прави пут у овим условима. Од нас не може да се направи Саудијска Арабија, али не можемо ни да постанемо хришћанска Европа. Таква смо какви смо. Урме не расту на руској земљи“.[10] Управо је оваква „флексибилност“ омогућила Русима и Татарима да живе заједно у миру још од времена Ивана Грозног.[11] У совјетско време, татарски муласи су дозволили да се жене моле у џамијама заједно са мушкарцима. То је створило ефекат јединства унутар татарског народа и смањило разлике између муслимана и православаца. Аналитичари оцењују да се „захваљујући реформском „џадизизму“, код Татара пробудила свест о томе да су они, иако припадају старом народу који има своје традиције и своје специфичности, ипак део велике Русије. У њима се родио „здрав“ национализам који их није терао да се супроставе Русима, већ да уђу у дијалог са њима како би се изборили за што већу аутономију“.[12] Данас су односи између поглавара православне и муслиманске цркве у најмању руку присни. Када је 2005. године казањски Кремљ рестауриран, а Кул Шариф џамија обнављана унутар зидина Кремља, патријарх руски Алексеј је вратио у Казањ најсветију икону града, икону Богородице. Татари су у овом гесту препознали „гест дубоког поштовања Татарстана и татарске културе од стране Руске православне цркве“[13]. Током церемоније, патријарх Алексеј је оценио да је таква сарадња омогућила Русима и Татарима да „одрже мир, да сарађују у спречавању уништавања моралних начела и да очувају традиционалне културне вредности“.[14] Аналитичари у самом Татарстану оцењују да су „свеукупно гледајући, верници – Руси и Татари – толерантнији једни према другима него они који нису верници“.[15] Спољни аналитичари оцењују да је „упркос историјским разлозима за антагонизам и бројним мањим контроверзама претходних година, културна толеранција између Руса и Татара – снажна. Захваљујући снажним верским позивима на толеранцију, широким економским слободама и просперитетом за татарску мањину, Руси и Татари су одржали добре међусобне односе“.[16] 3.Руски модел за цео свет Канадски аутор Кристофер Баркер оцењује да је Москва добро проценила потребу регионалне аутономије те да Татарстан може да пружи „грубе оквире за федералну политику у конфликтним зонама“. Он сматра да Русија, као и све федерације, имају тежак задатак балансирања, те да „федерације које се суочавају са етничким поделама могу да науче више ствари из примера Татарстана“. Најпре, Русија је на примеру Татарстана показала да етнички анимозитет може да буде превазиђен. Наравно, ово је изузетно спор процес и поверење се не стиче за дан или изборни циклус, већ сви укључени у процес морају да покажу стрпљење и упорност“. Затим, Татарстан је доказ како централна влада може да преносом овлашћења ослаби нетрпељивост и отпор према влади. Најзад, татарски пример показује важну улогу коју могу да имају црква и невладино цивилно друштво уколико преузимају лидерске улоге у друштву с циљем јачања међуетничке сарадње.[17] Рафаел Хакимов оцењује да руско искуство у Татарстану показује важност „не само историјске традиције, већ и реформе ислама (...) и финансирање из сопствених извора како би се уништио утицај непожељних фондација. Ово последње је проблем у целом свету и руско искуство би могло да буде корисно“.[18] Руско руководство, на челу са председником Владимиром Путином, добро је разумело важност међуетничких и међуверских односа. Крајем 2012. године, усвојена је нова „Национална стратегија за етничке односе до 2025. године“ и председник Путин је нагласио важност њене пуне имплементације. „Морамо пуно да тога да урадимо да ова стратегија не остане само декларација о намерама“, истакао је Путин на састанку председничког Савета за међуетничке односе у фебруару 2013. године.[19] Он је истакао важност више тачака које су од важности за примену. Пре свега, рекао је Путин, „руски језик, наш национални језик, је фундаментална основа националног јединства наше земље као језик међуетничке комуникације. Он обликује заједнички грађанско, културно и образовно окружење. Сваки грађанин Русије мора да га добро говори... али је неопходно створити добре основе да се то оствари“. Руска влада је у том контексту усвојила документ „Руски језик од 2011-2015“, по којем ће до 2015. године бити издвојено 2,5 милијарде рубаља. Друга тачка на којој је Путин инсистирао је улога школства у обликовању и јачању међуетничких односа. „У уџбеницима, спефицични примери морају да буду искоришћени да би показали да је судбина Русије створена на уједињењу различитих народа, традиција и култура“, рекао је Путин, истовремено наглашавајући да је „формално моралисање потпуно неприхватљиво и неефикасно, те чак понекад може да буде и контрапродуктивно“. С тим у вези, Путин је нагласио и трећу тачку, а то је улога невладиних организација. „Данас Русија има 989 регистрованих етничких културних аутономија. Поред тога постоје бројна етничка удружења, асоцијације и све ове организације имају огроман хуманитарни потенцијал и могу да постану ефективна платформа за етничку и културну размену (...) у складу са новим одредбама федералног Закона о непрофитним организацијама, све ове организације могу сада да конкуришу за државну помоћ као друштвено оријентисане непрофитне организације“. Руски председник је закључио да „свако мора да научи праву историју уједињења државе, уједињења руских земаља у једну моћну мултиетничку државу ...а не да учи на основу псеудо-научних, пристрасних шпекулација о овом питању“. Русија је данас, упркос многобројним проблемима и изазовима, једна од најмоћнијих земаља света – не само у војном, енергетском и економском смислу. Дипломатска улога Русије у данашњем свету у којем јача конфронтација између Запада и ислама, где се преплићу „хуманитарне“ интервенције с једне и радикални фундаметализам с друге стране, може да буде изузетно велика. Татарски пример говори о томе да је поштовање и очување снажног националног идентитета предуслов за дипломатско самопоуздање, а ауторитет Русије да буде прави медијатор у данашњим и будућим сукобима цивилизација црпи се, у великој мери, и из искустава која има у сопственом дворишту. Кључан предуслов, међутим, остаје напор да се одбрани национални идентитет уопште у данашњем глобализованом свету, о чему говори патријарх руски Кирил: „Ако Европа, можда и цео свет, буду унификовани на основу јединствене културно-цивилизацијске норме, можда ће њима бити лакше управљати, али у њима, по свему судећи, неће бити више лепоте која произилази из плурализма, нити ће бити више људске среће. Осим тога, данас потпуно очигледна постаје немогућност бесконфликтне експанзије либерализма нарочито у оним сферама егзистенције друштва које најјаче држе вредности изнедрене у националној и духовно-културној традицији (...) на европском континенту морају да постоје вредности заједничке за све, вредности без којих је немогуће постојати у условима глобализације (али) ми настојимо да постигнемо да у инвентар ограничења манифестација људских права буде укључена вера. Не смеју се вређати национална осећања. И додајемо: не смеју се вређати ни верска осећања, не смеју се разарати светиње“.[20] РЕФЕРЕНЦЕ Barker, Christopher, “Russian Federalism and Tatarstan’s Ethnic Peace”, Federal Governance, vol. 8, no. 2, pp. 44, 2011. Екер, Кристијан, “Боснизација зависи од Москве“, дневни лист Данас, 12. септембар 2012, http://www.danas.rs/danasrs/drustvo/terazije/bosnizacija_zavisi_od_moskve.14.html?news_id=247454#sthash.Akdjj5XN.dpuf Khakimov, Rafael, “An Untapped Politcal Capial”, Russia in Global Affairs, no. 3, Jul-septembar 2008., 9 august 2008, http://eng.globalaffairs.ru/number/n_11277 Hahn, Gordon “Russia’s Islamic Threat”, London, Yale, 2007. Malashenko, Alexei, "The Islamic Factor in Russia," New Europe Review, Nov. 2004, www.neweuropereview.com/English/english-maIashenko.cfm Мinistry of Economy of the Republic of Tatarstan, http://mert.tatarstan.ru/eng/ Митрополит волоколамски Иларион, „Патријарх Кирил: Живот и гледишта“, Службени гласник, Београд, 2012. Official Tatarstan, http://tatarstan.ru/eng/about/population.htm Putin, Vladimir, 17. фебруар 2013, излагање http://eng.kremlin.ru/news/5017 RIA Novosti, “Patriarch Alexei says Christian-Muslim dialogue is a Priority for the Russian Orthodox Church”, RIA, 25. jul 2005. Rorlich, A.A. “The Volga Tatars”, Hoover Press: Stanford, 1986. [1] Потпредседник Народне скупштине Републике Србије. [2] Official Tatarstan, http://tatarstan.ru/eng/about/population.htm [3] Alexei Malashenko, "The Islamic Factor in Russia," New Europe Review, Nov. 2004, www.neweuropereview.com/English/english-maIashenko.cfm [4] Ministry of Economy of the Republic of Tatarstan, http://mert.tatarstan.ru/eng/ [5] Храм св. Василија Блаженога на Црвеном тргу у Москви је посвећен комеморацији победе Ивана Грозног над Татарима. Свака од купола на храму представља победу у царском походу. [6] Rafael Khakimov “An Untapped Political Capital”, Russia in Global Affairs, no. 3, Jul-septembar 2008., 9 august 2008, http://eng.globalaffairs.ru/number/n_11277 [7] Christopher Barker, “Russian Federalism and Tatarstan’s Ethnic Peace”, Federal Governance, vol. 8, no. 2, pp. 44, 2011. [8] Ibid, 45. [9] Rorlich, A.A. “The Volga Tatars”, Hoover Press: Stanford, 1986. [10] Hahn, Gordon “Russia’s Islamic Threat”, London, Yale, 2007. [11] Barker, 48. [12] Кристијан Екер,“Боснизација зависи од Москве“, Данас, 12. септембар 2012, http://www.danas.rs/danasrs/drustvo/terazije/bosnizacija_zavisi_od_moskve.14.html?news_id=247454#sthash.Akdjj5XN.dpuf [13] Ibid. [14] RIA Novosti, “Patriarch Alexei says Christian-Muslim dialogue is a Priority for the Russian Orthodox Church”, RIA, 25. jul 2005. [15] Интервју са Д.К. Мукхетдиновим, Barker, 49. [16] Barker, 50. [17] Barker, 51. [18] Rafael Khakimov “An Untapped Politcal Capial”, Russia in Global Affairs, no. 3, Jul-septembar 2008., 9 august 2008, http://eng.globalaffairs.ru/number/n_11277 [19] Излагање Владимира Путина на сајту Кремља, http://eng.kremlin.ru/news/5017 [20]Митрополит волоколамски Иларион, „Патријарх Кирил: Живот и гледишта“, Службени гласник, Београд, 2012, стр. 560. Izvor: Vidovdan
  7. Патријарх СПЦ Иринеј, који се налази у вишедневној посети Русији, у ексклузивном интервјуу за „Руску реч“ говори о својим утисцима о новој Русији, храму св. Саве, Европској унији и Косову, међуетничком миру у Европи и самопроглашеним црквама у Црној Гори и Украјини. Руска реч: Ово је Ваша прва посета Русији у својству патријарха СПЦ. Реците нам нешто о својим ранијим посетама нашој земљи и о утисцима које сте стекли на тим путовањима. Патријарх Иринеј: (на руском) К сожалению, я только один раз был в России [Нажалост, био сам у Русији само једанпут /пре ове посете/]. Био сам на сахрани патријарха Пимена [1990]. Тадашња Русија и садашња – то је огромна разлика. Ја сам тада видео велике радње полупразне, видео сам народ у редовима за хлеб, за набавку намирница и осталог. Тако да је то дало једну слику… нема баш много благостања у народу. Сада – ове дивне обновљене зграде… тешко је сада разликовати центар од периферије – све је центар. А украси у градовима – и у Москви, и у Петрограду, где су храмови – предивни, величанствени, блистају лепотом… блистају благодаћу божјом. Диве својом величином, својом опремљеношћу, својим украсима, светим моштима, предивним иконама… Заиста је велика штета ако човек нема прилику да то посети и види… много је сиромашан без тога. Мене посебно задивљује народ – кад сам год дошао у цркву – црква пуна народа. Истина, има и много туриста, туриста са истока, са запада, што значи да Русија постаје земља од интереса. То је добро. То је прилика да други народи виде оно што има православна Русија. Нисам видео ту другу страну, економску, али знам да се и ту напредовало и много учинило у многим областима, тако да нама остаје само да пожелимо да Русија пре свега напредује у економији, у трговини, у [међународним] односима, али највише да напредује као православна земља. Она је моћна словенска православна држава, под њеним кишобраном су многи други православни народи – и ми смо под тим кишобраном, и радује ме што је то тако. Што се тиче украшавања цркава: да ли се планира учешће руских уметника у опремању унутрашњости Храма св. Саве у Београду? Управо тако. И ово је једна од мојих прилика – да изразим ту жељу – и молбу истовремено – како Његовој светости патријарху Кирилу, тако и врху [руске] државе. Јер имамо обећања да ће нам [руска страна] помоћи да тај велики храм украсимо ликовима светих и мозаиком. То је скупа уметност, тражи много новца и много времена. Ми бисмо могли то да оживимо, али нам треба много времена. А жеља нам је да тај заветни храм српскога народа што пре видимо завршеним. Грађевински радови су при самом завршетку, остаје живопис, и надамо се да ће Руска црква помоћи и подржати нашу молбу код [руских] власти да добијемо дозволу за средства. И то би била не само заједничка средства, ради се о томе што би људи руски то велико дело радили. За сада није ништа конкретно договорено? Договорићемо. У току су договори, а неки договори су [још раније] стављених на хартију и потписани су. Тако да – есть надежда [има наде]. Када већ говоримо о руској власти: какво је Ваше мишљење о улози Русије у најновијем развоју догађаја који се тичу Косова? Ми знамо да Русија није индиферентна према питању Косова. То смо чули и надамо се да ће у погледу компликованог питања Косова и Метохије Русија допринети да се нађе најправедније решење. Изјављивали сте да, иако начелно подржавате свако духовно и економско уједињење народа – какво представља ЕУ – не подржавате идеју уједињавања путем понижавања других држава. Чињеница је да је у току још један покушај великог уједињавања нација – Евроазијска унија, чији стожер чини Русија. Да ли ова друга будућа заједница, према Вашем мишљењу, пати од сличних проблема и да ли она на неки начин може представљати алтернативу приступању Србије ЕУ? Каква може бити улога православних цркава у савезу какав је Евроазијска унија? Ми као народ, као држава, смо део Европе – ја тако мислим. У нечему смо били Европа пре Европе – можемо и тако да кажемо. И нисмо против Европе. Ми ценимо заслуге и допринос Европе светској култури, науци итд. Али нисмо за то да уђемо у садашњу Европу, Европску унију, а да се одрекнемо Косова и Метохије, да се одрекнемо наше културе, наше својствености. Ако је то услов – ми се захваљујемо. То је мишљење цркве наше. Ми смо пре свега увек били у породици словенских народа, међу којима је Русија на првом месту. Ми смо увек одржавали и имали добре односе – и црквене и политичке – са Русијом, за време Царске Русије, хвала Богу и сада. Било је време, под комунизмом, кад смо били подељени – хвала Богу што је тај зид склоњен и што смо поново у ситуацији да будемо блиски овоме [руском] народу – народу једноверном, народу који припада једној истој цркви. И писмо нам је исто, језик нам није нејасан и ми се увек осећамо да смо део словенског народа, у коме Русија води прву реч. Са сваким народом и сваком политиком, идеологијом која је људска, хумана, желимо да одржимо везе. Увек смо стајали на доброј страни правде и истине, и због тога смо често и страдали. Али, боље је часно и умрети него нечасно живети. Каква је, по Вашем мишљењу, улога православне цркве у успостављењу међуетничког мира у Србији, Русији и Европи генерално? Ми тамо [у Србији] имамо неколико религија: ту су католици, ту је ислам, ту је јеврејска заједница, ту су још неке цркве, протестанске, које су признате у Светском савезу цркава. Трудимо се да са свима одржавамо добре односе, да их поштујемо, и очекујемо да они поштују нас – јер живимо у држави са много народа и са много вера, али се трудимо да сачувамо оно што је наше. Своје да волимо, туђе да поштујемо. То је наша филозофија. Да ли СПЦ наилази на потпуну подршку РПЦ по питању самопроглашених паралелних црквених структура у Црној Гори и Македонији? То [ЦПЦ] није црква. То је једна мала групица људи, коју нажалост подржава власт, и они немају ништа заједничког са црквом, само имитирају цркву својом одеждом и својим некаквим богослужењем. То је скуп самозваног епископа, свештеника расчињених по разним кривицама. То је брука за један народ. Али, [црногорска] држава има неки свој интерес, вероватно жељу да потисне Српску православну цркву, да уместо ње буде црногорска црква. То је друштво које су организовали људи који нису крштени, који немају са црквом ништа заједничког. Али, то је политичка ствар – и биће таква док је политичког интереса. Они мисле да свака држава мора имати своју цркву. Али црква не зна за границе. Хвала Богу, наша црква покрива све цркве у бившој Југославији (у Босни, у Хрватској). Има у Хрватској неких жеља буде хрватска православна црква, не знамо ко је и шта је то, ради се о малом броју људи. Ми, као и Русија, пратимо живот цркве у Европи, у Америци у Аустралији, тако да смо одржавамо то јединство. Такав исти став имате и према такозваном Кијевском патријархату, који РПЦ не признаје? Апсолутно. То је све исто друштво. Интервју припремили: Вјачеслав Чарски, Никола Лечић, Иван Николајев. Извор: Православие.ру
  8. Председник покрета „Русофили“ Николај Малинов тврди да се у последње време покрету прикључује све више људи, нарочито омладине, која Русију сматра правим савезником Бугарске. „Сваке године наши редови постају бројнији за 2 хиљаде људи, тако да сада већ имамо 22 хиљаде чланова, окупљених у 152 локалне организације“, изјавио је Малинов. Председник Бугарске Росен Плевнелијев у свом поздравном говору је подвукао: „Пријатељство бугарског и руског народа има вековне корене. Оба народа су дубоко и чврсто везани у културном и историјском смислу. Без одлучујуће помоћи Русије и без херојства руских војника слобода Бугарске би још дуго била неостварени сан наших предака“. Поред тога, у Варни је завршен јавни форум „Бугарска и Русија у 21. веку: духовност, образовање, култура“, посвећен 135-годишњици победе Русије у Руско-турском рату 1877-1878. У форуму су учествовали бугарски научници и јавне личности, као и представници Бугарске православне цркве. Учесници форума су дошли до закључка да је очување културних и духовних веза између Бугарске и Русије, уз веће ангажовање младих у том процесу, гарант пријатељских односа двеју земаља. У оквиру манифестације је такође саопштено да се планира прикупљање потписа подршке за додељивање руском језику статуса званичног језика националне мањине. Планирано је да се прикупи 60 хиљада потписа. Извор: Руска реч
×
×
  • Креирај ново...