Zašto se toliko dobro osećamo kad opsujemo?
Da li je to zato što znamo da smo tad nevaljali ili se nešto zaista promeni u našem mozgu i telu kad koristimo ružan rečnik?
Svi smo to već radili, udarili mali prst na nozi, isekli su nas u saobraćaju ili smo prosuli kafu.
I odjednom smo krenuli da psujemo kao kočijaši.
Instinktivno, mi posežemo za ružnom reči – obično zadovoljavajućim nizom eksplozivnih konsonanti – i, kao da se radi o nekakvoj magiji, stičemo određeni nivo momentalnog zadovoljstva.
U redu, neki od nas psuju više od drugih, a ponekad bi ljudi mogli da psuju čak i kad su srećni.
Ali morate da priznate da se psuje u svim kulturama i na svakom jeziku, a nije čak možda ni jedinstveno samo za ljude (o tome malo više kasnije).
Dakle, šta je naučna pozadina ružnog rečnika?