Već šest godina idem na psihoterapiju. Malo-malo pa mi glava proključa u naletima prevelikih obaveza, glomazne taštine ili duboke praznine, pa mi je potrebno, s vremena na vreme, da me neko treći, racionalniji i stručniji pridrži za ruku i da mi kaže kako je zapravo sve u redu, da sam malčice više razmišljao, da sam sve to samo uvrteo i da će sve to nekako na kraju proći.
I uglavnom sve to tako bude.
Svaki živac se vrati u svoje ležište. Svaki anksiozni impuls se primiri. Svaka depresivna epizoda pobegne u svoju pećinu. Na kraju se sve nedaće, muke i problemi prebrode, reše i prebace preko glave, pa se nastavi dalje.
Ali, sve je to tako bajkovito i impresivno kada se iz ove pozicije piše i čitucka.
Međutim, ponavljam, pre šest godina sam shvatio da mi je bila potrebna pomoć. U totalnom crnilu i rasulu, mlađani autor je posmatrao ovaj svet kroz oči klinca kome su svi drugi bili krivi i odgovorni što mu je život takav kakav je.