Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'prema'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Teško je shvatiti da stariji roditelji nisu ono što su nekad bili. Oni jednostavno nemaju snagu ljudi koji su ti nekad brisali suze u vrtiću, vodili te na more i na zimovanje... Sad su drugačiji. Zato im se tako i obraćaj.. "Jedna žena je imala pedeset godina. Aktivna, vesela, uspešna - imala je sve za šta se vredno borila: porodicu, posao, prijatelje... Samo ju je jedno brinulo - roditelji. FOTO: Shutterstock Oni su nekako brzo i naglo ostareli. Od nekad aktivnih i veselih ljudi, preko noći su se pretvorili u krhke i krotke osobe. Kada je uletela u njihov stan - sva u raspoloženju, planovima, nadama, dočekali su je teškim zadahom starosti i kisele hrane. Odjurila je do frižidera, izvukla iz njega ono što je dugo tamo stajalo, ubuđalo se i ukiselilo. Napunila je frižider prelepim teglama gotove hrane iz skupog restorana. Prišla je ormaru, donela novu košulju za tatu i novi ogrtač za mamu. Okačila ih je ponosno u ormar. A kada je nedelju i po kasnije došla u posetu, tegle sa hranom iz restorana ostale su netaknute. A pored njih baškario se kiseo kupus. Njeni roditelji su kuvali i jeli. A hranu iz restorana nisu ni pipnuli. Tata ju je dočekao u svojoj omiljenoj kariranoj košulji, koja je bila istanjena na laktovima, tako da mu se nazirala koža. Mama - u omiljenoj, kućnoj haljini koja je datirala iz 80-tih godina prošlog veka. Njeni noviteti visili su u ormanu netaknuti.
  2. Grigorije prvi put o nepravdi prema Vidiću, povratku Žoca i lekcijama Pešića NOVA S Autor:Vojislav Milovančević 07. jan. 2022 Foto:Zoran Lončarević/Nova.rs/Dragan Mujan/Nova.rs/Starsport "Povratak Željka Obradovića je pokazatelj da i naš predsednik može nekad da napravi pravi potez. Kao što je i dolazak Piksija u fudbalsku reprezentaciju pravi potez i dolazak Svetislava Pešića u košarkašku reprezentaciju. To se sigurno nije dogodilo bez predsednika, kao što bez njega nije bilo ni ono pre što smo imali, ali to sad nema veze, jer ovi ljudi svakako daju svoj doprinos", rekao je u intervjuu za "Novu" episkop diseldorfski i cele Nemačke, Grigorije Durić. U velikom novogodišnjem intervjuu za „Novu“, vladika Grigorije govorio je o svom prijateljstvu sa legendarnim košarkašem Dejanom Bodirogom, odlascima na Zvezdin sever, fudbalskim razgovorima sa svojim duhovnim ocem Atanasijem, kao i o tome zašto smatra da je prema bivšem kapitenu Mančester Junajteda, Nemanji Vidiću, učinjena velika nepravda. U prvom sportskom intervju, episkop diseldorfski i cele Nemačke otkriva kako je upoznao Ronaldinja, ko su, po njegovom mišljenju, najbolji fudbaleri u istoriji i zbog čega misli da je Novak Đoković nivo iznad Rafaela Nadala. Često ističete važnost sporta. Kojim sportom ste se bavili? Ja sam od onih sportista koji su sve probali. Igrao sam fudbal, košarku, stoni tenis, tenis. Kao sva druga deca, bavio sam se različitim sportovima i mogu reći da su mi poneki baš dobro išli. Bavio sam se i borilačkim sportovima, karateom, aikidom i pomalo boksom i nisam bio loš ni u tome. To su individualni sportovi koji mogu mnogo da pomognu i u kolektivnim sportovima. Sport je dobar zato što nas pokreće na aktivnost, rad i na sve što je dobro. Mislim da nije moguće odvajati naše telo od naše duše. Zato je uvek dobro baviti se sportom, ali je dobro obavljati i fizičke poslove, kretati se, makar šetati. Jedino nije dobro samo ležati, sedeti i nemati nikakvu aktivnost. Postoje teze da po zdravlje čoveka nije dobro profesionalno bavljenje sportom. Kakav je vaš stav o tome? Za mnoge će biti iznenađenje, ja sam tu bilzak onom stavu koji ima proslavljeni košarkaš Duci Simonović. Mislim da su ljudi preterali u tom profesionalnom bavljenju sportom, ali ljudske granice su ogromne i ispituju se. Nije svaki čovek za sve i nema svako te kapacitete da napreduje. Recimo, vidimo da su Novak Đoković i Rafael Nadal bili egal jedno vreme, ali je Đokovićeva fizička konstitucija mnogo bolja i izdržljivija. On i dalje traje, a Nadal praktično ne može da se vrati na taj nivo, baš zbog tih fizičkih dometa. Vladika Grigorije Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs Jeste li se upoznali sa Novakom Đokovićem? Dva ili tri puta smo se videli. Upoznao sam ga još dok je bio mlad, na tom Dejvis kupu u Beogradu. Dobar je mladić i to se vidi. Videli smo se jednom i u crkvi kod Nikšića, kada sam upoznao njegove stričeve i to pleme iz kog on potiče. Tada sam shvatio da tu ima dosta genetike koja je nadograđena tim silnim treninzima. Novak je poznat po tome što mnogo pažnje posvećuje tom duhovnom aspektu. Da li vam se nekad obratio sa molbom za neki savet u tom smislu? Razgovarao sam sa njima u hotelu u vreme održavanja pomenutog Dejvis kupa i to je bilo veoma prijatno iskustvo za mene, a čini mi se i za njih. To su mi rekli posle kad su osvojili taj Dejvis kup. Nakon toga, ja sam otišao svojim putem, a Novak je otišao svojim putem, na svu sreću putem slave. Jeste li navijač jednog od večitih rivala? Ja sam bio navijač Crvene zvezde oduvek. Danas, kad gledam utakmice, ponekad me povuče ona mladalačka nostalgija. Sreo sam nedavno Dejana Stankovića, u nekom restoranu u Beogradu, rekao sam mu da navijam za Zvezdu i da je volim. Voleo sam i njega kao igrača. Ja sam gledao Zvezdu u najsrećenije vreme. Generaciju Vladimira Petrovića Pižona, kao srednjoškolac u Beogradu, a gledao sam kasnije i generaciju Dragana Stojkovića Piksija, koja je je kasnije postala i prvak Evrope i sveta. Posle toga sam otišao u rat i bilo je teže pratiti. Foto: Peđa Milosavljević/Starsport Išli ste na utakmice? Naravno, i to sam išao na severnu tribinu, kao dečak i kao bogoslov. Moja prva velika utakmica je bila ona protiv Barselone, kad je Maradona lobovao Diku Stojanovića. Inače, mnogo volim Maradonu. Imao sam takođe priliku da se sretnem i sa Ronaldinjom u Barseloni. Sreo sam i Krojfa i Kapela, a igrao sam mali fudbal sa genijalnim Dejanom Savićevićem. Nema dalje. Maradona i Ronaldinjo, Piksi i Dejo… Njih četvorica su za mene fudbalska poezija, čast svima drugima. Kako ste se upoznali sa Ronaldinjom? Tad je u košarkaškom klubu Barselona igrao Dejan Bodiroga i bili smo u istom restoranu. Njih dvojica su razgovarali, kao dva velika igrača i prijatelja, a ja sam tu stajao i slušao. Dejan je mene predstavio, rukovali smo se i ja sam bio dovoljno srećan za nekoliko dana i evo – za čitav život. Ispada je većina episkopa na strani Crvene Zvezde. I sam patrijarh je zvezdaš. Ima li kod vas neko ko navija za Partizan? Ne znam za to. Recimo, nedavno sam čuo da je umro Moca Vukotić i prošla me je neka jeza. Ja sam ga gledao još kad je igrao. Ti igrači tog vremena, kakvi su to bili ljudi! Nije bilo toga da neko voli Zvezdu, a mrzi Partizan, već je isključivo postojao veliki respekt. Mi smo znali da igrači Partizana mogu da nas pobede i čak ponize, i bilo je takvih momenata. Stoga mi je čudno kad ljudi mrze nekog drugog zato što vole suprotan klub. Da li razgovarate sa drugim episkopima o sportu? Naravno, toga je uvek bilo. Naročito dok je bio živ vladika Atanasije. On je bio tipični zvezdaš, baš je voleo fubal i mnogo smo voleli da pričamo o fudbalu. Bilo je tu mnogo zanimljivih teza. Na primer, Atanasije je govorio da dribling nije nešto što je logično i posledica logike, već nešto što je predlogično. Dakle, čovek najpre nešto uradi, pa se onda pokaže da je to logično. Meni je to bilo zanimljivo, to njegovo shvatanje, a kasnije sam to primenjivao i viđao u drugim segmentima života, da se čovek ponaša “predlogično”, kao po nekom instinktu. Kad sam sa njim razgovarao o fudbalu, pričali smo i o tome šta karakteriše velikog igrača u odnosu na nekog prosečnog – to što veliki igrač napravi potez, najčešće je to pas, koji niko na stadionu ne očekuje, i po tome je on veći od svih. To je Ronaldinjo, to je Maradona, to su bili u košarci Dejan Bodiroga, Mirza Delibašić, Dragan Kićanović, a danas Nikola Jokić. Neretko se govori o vašem odnosu sa legendarnim Dejanom Bodirogom. Odakle poznanstvo sa njim? Ono potiče iz jednog događaja koji je bio vrlo značajan u mom životu. Naime, upoznali smo se preko jednog prijatelja. To malo ko zna, a ja volim kad imam priliku da to kažem – Dejan, Vlade Divac i Peđa Stojković su pomogli operaciju jedne devojčice, na moju molbu i to u velikom novčanom iznosu. Upoznali smo se zahvaljujući toj njegovoj dobroti, koju on, naravno, ne pominje, a koja se vidi iz aviona. Više od 20 godina smo prijatelji, postali smo to malo pre nego što je on doživeo potpuni vrhunac svoje karijere. Osvojio je sve što se može osvojiti, oženio se, dobio je sina Nikolu. Mi smo nerazdvojni prijatelji, radili smo neke lepe humane i sportske stvari zajedno i ono što je najvažnije, vrlo pažljivo i odgovorno gajimo to naše prijateljstvo. Dotakli smo se košarke. U Partizan se pre šest meseci vratio najveći evropski trener Željko Obradović. Kako vidite tu njegovu odluku da dođe u Beograd posle 30 godina? Koliko to znači srpskoj košarci? Mislim da je on bukvalno rođen za taj posao. Pamtim ga i kao dobrog igrača. Njegov povratak je pokazatelj da i naš predsednik može nekad da napravi pravi potez. Kao što je i dolazak Piksija u fudbalsku reprezentaciju pravi potez i dolazak Svetislava Pešića u košarkašku reprezentaciju. To se sigurno nije dogodilo bez predsednika, kao što bez njega nije bilo ni ono pre što smo imali, ali to sad nema veze, jer ovi ljudi svakako daju svoj doprinos, jer su oni profesionalci i genijalci u svom poslu. Mnogo cenim Željka Obradovića, u porazima i u pobedama i u njegovoj filozofiji života. Isto tako veoma cenim i mnogo dobro poznajem Pešića, družimo se u Minhenu. Njega smatram bukvalno za nekog čoveka kod koga bih slao mlade ljude da se poučavaju, ali ne samo košarci, već i životu. Svako ko provodi vreme sa Pešićem ima neku zanimljivu angedotu iz tog zajedničkog druženja. Možete li vi neku da nam ispričate? Postoji jedna pouka koju mi je ispričao, a koju ne mogu da prenesem u potpunosti. U suštini, naučio me je da često čovek mora da pogazi sebe i svoj princip da bi pobedio tim. On me naučio da čovek i kad sebe ponizi, mora u tome da bude dostojanstven. Naravno, on kao Piroćanac mnogo lepše priča o tome od mene i bilo bi dobro da ga nekad pitate o tome. Reč je o jednom ozbiljno pametnom čoveku. Njegov sin Marko je, kao što znate, dugogodišnji sportski direktor košarkaškog kluba Bajern. Isto tako je bio i izuzetan košarkaš. U pitanju su izvanredni ljudi. Srbija ima izvanredne ljude.
  3. kakav je vaš stav...? da li vam to odgovara ili ne...? šta radite kada vam to zasmeta...?
  4. Svetska zdravstvena organizacija (SZO) i vlade mnogih država su politiku suzbijanja bolesti KOVID-19 koju izaziva novi korona virus, i proceduru lečenja izmenile na osnovu neispravnih podataka jedne male američke kompanije koja se navodno bavi analitikom u zdravstvu. Tako je sada u pitanju čak i pouzdanost ključnih studija o lečenju te bolesti, objavljenih u nekim od najprestižnijih medicinskih časopisa sveta – ekskluzivno danas piše londonski list „Gardijan“ koji je to istražio. Nepoznata američka kompanija „Surgisphere“, među čijom nekolicinom zaposlenih su „pisac naučne fantastike“ i „manekenka za odrasle“, dala je podatke za nekoliko studija o KOVID-19, a koautor tih studija i vlasnik te firme, koji ne uspeva da objasni odakle mu podaci i kako su obrađeni. Podaci za koje ta firma tvrdi da su legitimno dobijeni od više od hiljadu bolnica širom sveta, bili su osnova naučnih članaka koji su potvrđeno doveli do promena u lečenju KOVID-19 u latinoameričkim zemljama. Ta firma je dala osnovu i za odluke SZO i istraživačkih instituta širom sveta da obustave ispitivanja kontroverznog leka „hidroksihlorokina“. Dva vodeća svetska medicinska časopisa – britanski „Lanset“ i američki „Nju Ingland džornal of medisin“, objavila su studije na osnovu podataka firme „Surgisphere“. Koautor tih studija je direktor te firme, Sapan Desai. U utorak, pošto mu se „Gardijan“ obratio, „Lanset“ i „Nju Ingland džornal of Medisin“ su „izrazili zabrinutost“ što su objavili te studije, a ostali autori tih članaka koji nisu povezani s firmom „Surgisphere“ su danas naručili hitnu nezavisnu reviziju porekla i validnosti njenih podataka i takođe izrazili zabrinutost. „Gardijanova“ istraga je pretragom javno dostupnih podataka utvrdila da nekolicina zaposlenih firme „Surgisphere“ ima malo ili nimalo naučnih kvalifikacija. Jedan zaposleni, naveden kao „naučni urednik“, autor je naučne fantastike i „umetnik fantazije“. Jedna žena zaposlena u toj firmi, koja se navodi kao „direktorka marketinga“ u stvari je „manekenka za odrasle i hostesa“. Ta kompanije koja na „LinkedInu“ ima manje od 100 pratilaca, prošle nedelje je imala samo šest zaposlenih, a danas ih je svega troje. Iako „Surgisphere“ tvrdi da vodi jednu od najvećih i najbržih baza bolničkih podataka na svetu, te firme skoro da nema internetu. Na „Tviteru“ ima manje od 170 pratilaca, a tamo nije imala objava od oktobra 2017. do marta ove godine. Do ponedeljka, link „Stupite u kontakt“ na početnoj stranici sajta „Surgisphere“ usmeravao je na oglas „kripto-valute“. Vlasnik te firme, Desai, optužen za tri slučaja nesavesnog lečenja, 2008. godine je sakupljao novac preko interneta za svoj „uređaj nove generacije za povećanje sposobnosti koji vam može pomoći da postignete ono za što nikada niste mislili da je moguće“, ali taj uređaj nikada nije napravljen, piše „Gardijan“. Ipak, na osnovu podataka baš te firme, „Lanset“ je 22. maja objavio studiju prema kojoj je antimalarijski lek „hidroksihlorokin“ kojeg je promovisao američki predsednik Donald Tramp, povezan s većom stopom smrtnosti kod pacijenata s KOVID-19 i s povećanim srčanim problemima. Studija objavljena u „Lansetu“, u kojoj je Desai naveden kao jedan od koautora, tvrdi da je analizirala podatke firme „Surgisphere“, prikupljene od gotovo 15.000 pacijenata sa KOVID-19, u 1.200 bolnica širom sveta, koji su primali „hidroksihlorokin“. Negativni nalazi te studije su bili svetska vest i podstakli SZO da obustavi svetska ispitivanja „hidroksihlorokina“. Ali, samo nekoliko dana kasnije „Gardijan“ je u Australiji otkrio greške u podacima iz te zemlje u toj studiji. Desai, vlasnik firme „Surgisphere“ koja je izvor tih podataka, rekao je da je to bila greška u sabiranju, a „Lanset“ je iz članka na interentu povukao deo o Australiji. „Gardijan“ je kontaktirao pet velikih bolnica u Australiji, čija bi saradnja bila od presudne važnosti za dobijanje podataka iz te zemlje, i sve one su negirale da su davale podatke za bilo kakvu „bazu“ i rekle da nikada nisu ni čule za firmu „Surgisphere“. Desai nije odgovarao na zahtev da to komentariše. U drugoj studiji na osnovu baze podataka firme „Surgisphere“, čiji koautor je takođe Desai, tvrdi se da anti-parazitski lek „ivermektin“ smanjuje stopu smrtnosti među bolesnima od KOVID-19, te je Vlada Perua uvrstila taj lek u svoje smernice za lečenje KOVID-19. „Nju Ingland džornal of Medisin“ je objavio još jedno istraživanje Desaia, takođe na osnovu podataka njegove firme „Surgisphere“, o neškodljivosti nekih lekova za srce za pacijente sa KOVID-19. Danas su i taj časopis i „Lanset“ objavili da su zabrinuti zbog studije o hidroksihlorokinu i da su pokrenuli istragu podataka. Jedno od pitanja koj najviše zbunjuju naučnu zajednicu je kako je firma „Surgisphere“ koju je Desai osnovanao 2008. godine da bi izdavala udžbenike, postala vlasnica moćne međunarodne baze podataka o 96.000 pacijenata u 1.200 bolnica širom sveta. Kad ga je „Gardijan“ kontaktirao, Desai je rekao da njegova kompanija ima samo 11 ljudi, ali taj list navodi da su zaposleni na „LinkedInu“ registrovani pre samo dva meseca. Izgleda da nekoliko njih nema nikakvu naučnu ili statističku stručnost, već pišu da su stručnjaci za „strategiju“, „pisanje članaka“, „menadžment“ i „nabavku“. Doktor Džejms Todaro koji vodi veb stranicu „Medicine Uncensored“ koja objavljuje rezultate ispitivanja „hidroksihlorolina“, rekao je za „Gariđan“ da je „firma ‘Surgisphere’ došla niotkuda i za samo nekoliko nedelja sastavila možda najuticajniju svetsku studiju tokom pandemije“. „To jednostavno nema smisla“, rekao je on. „Bilo bi potrebno mnogo više istraživača nego što ta firma tvrdi da ima, da bi uopšte bila moguća međunarodna studija u tom roku i u tom obimu“. Desai je za „Gardijan“ odgovorio da njegova firma „koristi mnogo veštačke inteligencije i mašinskog učenja kako bi što više automatizovala proces, što je jedini način da takav zadatak uopšte bude moguć“. Iz studija na osnovu podataka firme „Surgisphere“ i iz njene veb-stranice nije jasno kako je sklopila sporazume o dobijanju podataka mnogih bolnica širom sveta, od kojih neke čak i nemaju potrebnu kompjutersku tehnologiju, kako je pomirila različite mašinske jezike i razne sisteme kodiranja koji se koriste u evidenciji, i kako je sve to ta firma izvela da bude u skladu s raznorodnim propisima o zaštiti podataka svake od tih zemalja pojedinačno. U izjavama Desaija ima kontradikcija čak i o tome ko zapravo praktično prikuplja, obrađuje i analizira podatke, jer pominje još dve slične firme. Zato Piter Elis, glavni stručnjak za podatke međunarodne konsultantske agencije „Nous Group“ koja radi složene analize za države, smatra da je baza podataka firma „Surgisphere“ „gotovo sigurno prevara“. On je objasnio da je čaki samo prikupljanje i sabiraje podataka o lečenju pojedinačnih pacijenata „toliko veliki i težak proces, da to bolnice ne mogu da obave same, već na tome godinama rade čitavi timovi državnih statističkih službi“. Nijedna informacija o Desaijevoj bazi podataka još nije objavljena, čak samo ni nazivi bolnica, uprkos tome što je „Lanset“ bio među mnogim potpisnicima svečane deklaracije o razmeni podataka za studije KOVID-19. Posledica je da studiju „Lanseta“ sada direktno osporava 120 lekara. Desai je kao vaskularni hirurg optužen u tri slučaja nesavesnog lečenja u SAD, te je napustio bolnicu u Ilinoisu, gde je radio. Na sada izbrisanoj stranici „Vikipedije“ o njemu, pisalo je da ima doktorate prava, anatomije i ćelijske biologije, kao i kvalifikacije da radi kao lekar. U biografiji Desaija u brošuri jedne međunarodne konferencije lekara piše da je imao „više vodećih uloga u kliničkoj praksi“ i da je „diplomirani majstor timske poslovne saradnje“ – s jednog kursa, prenosi „Gardijan“. Gardijan: Vlade i SZO promenile politiku prema lečenju Covid 19 na osnovu neispravnih podataka WWW.DANAS.RS Svetska zdravstvena organizacija (SZO) i vlade mnogih država su politiku suzbijanja bolesti KOVID-19 koju izaziva novi korona virus, i proceduru lečenja izmenile na osnovu neispravnih podataka...
  5. Ispitanici su odgovarali na pitanje ‘Da li biste muslimana prihvatili kao člana svoje porodice?' Željezna zavjesa koja je nekad dijelila Evropu možda već dugo vremena nije tu, al je i danas kontinent podijeljen u stavovima prema religiji, manjinama i društvenim pitanjima kao što homoseksualni brakovi i pobačaj. Istraživački centar Pew u velikoj je studiji pronašao da bi, u poređenju sa stanovnicima zapadne Evrope, manje stanovnika centralne i istočne Evrope prihvatilo muslimana ili Jevreja u svojoj porodici ili komšiluku, manji broj bi podržao pravo na homoseksualne brakove ili proširilo definiciju nacionalnog identiteta kako bi bili uključeni i ljudi rođeni van njihove države. Da li biste muslimana prihvatili kao člana svoje porodice? U istraživanju su se posebno istakle razlike u stavovima prema muslimanima. Gotovo u svim istočno i centralnoevropskim državama više od polovice ispitanih ne bi prihvatilo muslimana u svoju porodicu. S druge strane, u gotovo svim državama zapadne Evrope, više od polovice ispitanih kaže kako bi učinili isto. Najisključiviji su Armenci, gdje je samo sedam posto ispitanih reklo kako bi prihvatilo muslimana u porodici. Iza njih su Česi (12 posto), te Bjelorusi i Litvanci (16 posto). Najspremniji prihvatiti muslimana u porodici su ispitanici iz Holandije (88 posto), Norveške (82 posto) i Danske (81 posto). Hrvatska, Srbija i BiH su takođe obuhvaćene istraživanjem. U Hrvatskoj je 57 posto ispitanih reklo da bi bilo spremno prihvatiti muslimana kao člana svoje porodice, u Srbiji 43 posto, a u Bosni i Hercegovini 42 posto. Stavovi prema Jevrejima Slična je podjela prisutna i kod stavova prema Jevrejima iako postoci nisu tako ekstremni. Stanovnici istočne i centralne Evrope u znanto manjoj mjeri su spremni prihvatiti Jevreja kao člana porodice. Najisključiviji su Gruzijici, gdje bi samo 27 posto ispitanih prihvatilo Jevreja kao člana porodice. Armenci su na drugom mjestu (28 posto), zatim Grci (35 posto). U Njemačkoj, 69 posto ispitanih je reklo kako bi prihvatilo Jevreja kao člana porodice, u Austriji 65 posto. U stavovima prema Jevrejma u zemljama regije ističe se Bosna i Hercegovina, gdje je samo 37 posto ispitanih reklo kako bi prihvatilo Jevreja kao člana svoje porodice. U Srbiji taj postotak je 61 posto, u Hrvatskoj 67 posto. Podjela na evropskom kontinentu prisutna je i po pitanju prihvatanja muslimana i Jevreja u svom susjedstvu. Tako na primjer, 83 posto Finaca kaže kako bi bilo spremno prihvatiti muslimane kao komšije, dok je taj postotak u Ukrajini 55 posto. Iako podjela između dvije strane nije izražena kao kod prvog pitanja, veća je vjerovatnoća prihvatanja Jevreja kao komšije kod stanovnika zapadne Evrope, nego onih iz centralne ili istočne Evrope. U interaktivnoj mapi istražite detaljnije. Izvor: Pew Research Center i agencije Edan HENIĆ
  6. Grafiti sa porukom mržnje prema Romima osvanuli su u centru Kragujevca kod Stare skupštine i u ulici Stojana Protića. Predstavnici obrazovno-kulturne zajednice “Romanipen” obavestli su o tome Zaštitnika građana i Gradsko veće Kragujevca i zatražili hitan razgovor. Grafiti mržnje sa porukom “Ciganima nož u vrat”, ispisani ćirilicom, izazvali su uznemirenje pripadnika romske nacionalnosti, tim pre što u Kragujevcu godinama nije bilo sličnih incidenata. Božidar Nikolić, predsednik obrazovno-kulturne zajednice “Romanipen”, kaže za Radio Slobodna Evropa da pojava grafita, koji pozivaju na nasilje i netrpeljivost na nacionalnoj osnovi, može ugroziti stabilnost celog društva. “Mi u Kragujevcu imamo razvijenu antifašističku svest i znamo koliko je opasna svaka pojava rasizma”, rekao je Nikolić. On podseća na suživot Srba i Roma, i njihovo zajedničko stradanje prilikom fašističkog streljanja u Kragujevcu, zbog čega posebno apeluje na mlade da neguju duh tolerancije prema pripadnicima manjinskih grupa.
  7. Slikarka i monahinja, o svom životu, studijama, iskušeništvu, ikonopisanju: Nisam želela karijeru umetnika u kandžama novca .Detinjstvo sam provela na teniskim terenima u Humskoj MALO je onih koji znaju da najpoznatija slikarka među monahinjama i najpoznatiji monah među slikarima, igumanija Efimija Topolski, potiče iz partizanske porodice. Ceo njen život liči na film: umesto za poslediplomske studije u Parizu, odlučuje se za Srbiju, a vrlo brzo posle magisterija odlazi u manastir. Pored ikona, slika i svetovne slike, postaje član najstarijeg likovnog udruženja kod nas - "Lada", oslikava ikonostase po hramovima u Francuskoj, a u pedesetoj polaže vozački ispit... Danas živi blizu Išona, južno od Pariza. U Beogradu je bila kratko, tokom svoje samostalne izložbe "Mislim, tražim, čekam", u Galeriji 73. Njen otac Vladan bio je partizan, a pre toga logoraš u Nemačkoj. Bukvalno je pobegao sa streljanja. - Otac je o tome nerado govorio, toliko malo da čak ne znam ni u kom je tačno logoru bio. Imao je šesnaest godina kad je počeo rat.Uhapšen je i odveden na Banjicu, pa u Nemačku. Možda porodica ne bi ni znala da je pobegao ispred streljačkog stroja da jedne teške, sparne noći nije u snu počeo da viče i davi suprugu. Nesrećna žena jedva ga je probudila, pa joj je, onako bunovan, ispričao celu priču. - Kada su ih izveli izvan logorskih žica, otac je počeo da beži zajedno sa jednim austrijskim Jevrejinom. Utrčali su u šumu, a za njima Nemac. Popeli su se na drvo, pa kad je Nemac naišao, otac je skočio i udavio ga. Begunci su potom preplivali Dunav, a pošto Jevrejin nije znao da pliva, Vladan ga je vukao. Kasnije, posle rata, Jevrejin mu je pomogao da dobije posao u Beču. Radio je na sistemima za navodnjavanje za velika poljoprivredna dobra. Očeve priče su nekadašnjoj Jasni Topolski, a danas monahinji Efimiji, zvučale tako neverovatno i fantastično, da mu ponekad nije verovala. - Uvek se setim filma "Velika riba", u kom je sin ljut na oca jer priča priče u koje niko ne može da poveruje. Na kraju se ispostavi da je sve što je otac ispričao istina, samo malo stilizovana. Tako ni ja svom ocu nisam verovala da ume da vozi avion. Govorio je: "Postao sam pilot u Banjičkom logoru." Toliko smo ga začikivali da se naljutio i iskopao neki papir na kom je pisalo da je odlikovan kao pilot u NOB. Bacio je odlikovanje kroz prozor, pa je baka išla da ga traži. U logoru su streljanje mogli da izbegnu samo oni koji znaju nešto da rade. Vladan se dobrovoljno javio kada su pitali da li neko zna da pilotira. I vrlo brzo je naučio. Kada je pobegao iz Nemačke u Srbiju, otišao je u partizane. - Otac mi je pružio veliku ljubav. Dolazio je pred moju školu i donosio drugaricama i meni užinu iz pekare, bombone, žvake... Zbog njega sam bila "glavna". Slao me je u Englesku na letnje kurseve jezika, želeo da studiram prava na Itonu. Detinjstvo joj je prošlo na teniskim terenima, na Partizanovom stadionu, u Humskoj. Otac ju je podržavao i u tome sve dok nisu krenuli turniri. A onda je preminuo iste godine kada je upisala dizajnersku školu. - Mislim da bi mi aminovao da budem umetnica. A monahinja? Ne verujem - kaže naša sagovornica, i dodaje da veruje kako joj je Bog preko njega dao mnogo ljubavi, da je više nikada ne bi tražila od ljudi. - Ljudi koji u detinjstvu ne dobiju ljubav, uvek je traže. Ako dobiješ obilje ljubavi kao dete, uvek je imaš dovoljno da je deliš sa drugima. To je veliki dar od Boga. Otac je imao dovoljno para da operiše bolesno srce u Švajcarskoj, ali nije želeo. Odlučio se za operaciju u Beogradu, da bi meni ostavio ušteđevinu, i preminuo. Zahvaljujući njegovoj ušteđevini mogla sam bezbrižno da studiram. Očev novac pomogao joj je i kada je došla u Beograd, posle četvrt veka provedenih u manastiru Gradac, a pre nego što je otišla u Francusku. Otkad zna za sebe, od najranijeg detinjstva, crtala je i pisala pesme. Bilo je jasno da je okrenuta umetnosti, a u tome ju je podržavala majka. Muzej savremene umetnosti i Narodni muzej bili su joj druga kuća. Upisala je grafički smer u Dizajnerskoj školi. Nisu joj išli precizni radovi, ali bila je najbolja iz slikanja i zato je upisala Likovnu akademiju. - Još u petom razredu naišla sam na reportažu o manastiru Crna reka. Bila sam zadivljena načinom na koji žive iguman i dva iskušenika. Rešila sam, čim se završi školska godina - odoh ja tamo. Naravno da je sve bila dečja maštarija, ali to pokazuje moju sklonost ka monaštvu veoma rano. Mada mi je sve išlo lepo i lako u svetu slikarstva, nisam sebe tu videla - kokteli, otvaranja izložbi, druženja... Čuveni slikar Vlada Veličković predlagao joj je da "samo malo nauči francuski" i upiše poslediplomske studije u Parizu, odakle bi joj sva vrata bila otvorena. Mislila je: "Ako svet ne može da prepozna moju umetnost bez francuskog, onda neću da me ovde vole ni sa francuskim." - Nije mi se dopalo to što sam videla - da je umetnost u kandžama novca, da on diktira šta će se izlagati, ko će biti gore, a ko dole. Dosta je toga što danas zovemo umetnošću, a u stvari je konfekcijska umetnost. Ako galerija izlaže geometrijsku apstrakciju, oni vaš rad neće gledati ako se ne kreće u tim okvirima, makar doneli i remek-delo. U to vreme družila se sa grupom mladih, zanesenih ljudi, koji su živeli asketski, studirali teologiju ili filozofiju. Preneli su na nju svoj entuzijazam i jedan za drugim su počeli da odlaze u monaški život. - U manastirima u Srbiji nema pustinjskog života, tu su gostoljublje i druženje. Tokom celog svog iskušeničkog perioda bila sam na krilima vetra, sve sam mogla da postignem. Sve mi je bilo lepo - želela sam da čuvam i krave i svinje, skupljam jaja, molim se Bogu, čitam psaltir... Nije mi palo na pamet da slikam. Mesecima sam plakala suzama radosnicama kad sam stigla u manastir Gradac. Tu je provela četvrt veka i stvorila pravu malu monašku umetničku koloniju. Godinu dana pre pedesetog rođendana, počela je da priča kako će joj se nešto krupno desiti baš na jubilej. I zaista, dobili su novog vladiku i ona je odlučila da nastavi da se usavršava na drugom mestu. Sada živi u Manastiru Uspenja Presvete Bogorice, poznatom kao Išon, u Francuskoj. Nekadašnji motel, jedan Francuz, slikar, koji je prihvatio pravoslavlje u Ruskoj zagraničnoj crkvi i zamonašio se, pretvorio je u manastir. Kada je napustio ovaj svet, otac Luka je ostavio svojoj "naslednici" mnoštvo slikarskog materijala, pigmenata, četki, papira... Nedaleko je budistički centar, pa joj često, osim turista, svraćaju i komšije, budisti. Glavno "društvo" su joj ovce, mačke, puževi golaći, jedan jež. I svi se hrane na njenom "kazanu". Tu je naučila da vozi, sada uči francuski, oslikala je ikonostas u našoj crkvi u Antverpenu, a čeka je i oslikavanje velikog krsta za jednu katoličku crkvu u Parizu. U KONAKU UZ GITARU KADA slikam ikone po narudžbini, striktno se sa ljudima dogovorim o tome šta žele, ali uvek ostane prostora za kreativnost. Želim da ljudima ikona bude radost i da im otvori vrata molitve. A ovo drugo... Pa, to je kao da sam bila na liturgiji, pevala, pa posle svi došli u konak, za trpezu, i neko uzeo gitaru, pa pevamo nešto drugo... Čovek je širi od kosmosa. Jedna ličnost u sebe može da smesti i ikonopis i slikarstvo koje zovemo umetničkim - kaže mati Efemija. MUKE Sa IKONOPISOM SVI su očekivali od mene, kao akademskog slikara, da će mi ikonopis biti "mačji kašalj". Ali, silno sam se namučila. Vratila sam se u vreme dizajnerske škole, kada se zahtevala velika preciznost. Morala sam da naučim pravila jer sam shvatila da, dok ih ne naučim, neću imati slobodu da iz njih izađem. Duhovnik mi je iskreno rekao: "Ne znam šta ću s tobom. Nisi baš nadarena za ikonopis, nisi nadarena ni za pojanje, idi bar nauči domaćinstvo i poljoprivredu!" Mučila sam se jer nisam htela da preslikavam, već da savladam veštinu srednjovekovnih slikara - priča monahinja. Послато са Lenovo K53a48 користећи Pouke.org мобилну апликацију
  8. Kada sam prvi put otišla na večeru kod moje drugarice Sherry, ugledala sam rupe od metaka na njenim belim kuhinjskim ormarićima. Sherry mi je bila nova drugarica, u stvari jedina, jer sam tek bila stigla u Majami. Njena majka je videla šta gledam i objasnila mi: „Tu se Shane upucao“. Shane je bio Sherryin rođak. Njenu majku je najviše pogodilo to što se upucao pištoljem njenog muža. Bila sam suviše pristojna da bih pitala da li je Shane izvršio samoubistvo ili je stradao nesrećnim slučajem. Imao je 16 godina. Johnson Valley, USA, foto: Neda Radulović-Viswanatha Čim nam se pridružio, Sherryn tata mi je pokazao svoju ogromnu zbirku pušaka. Komad po komad. Ćutala sam i klimala glavom, jer nisam znala šta da kažem. Imala sam 21 godinu i doselila sam se u Majami jer sam mislila da je Njujork suviše opasan (da, znam – sada znam). Svaki momak sa kojim sam izlazila u Majamiju davao mi je svoj pištolj da ga nosim u torbi dok smo van kuće. To mi je postalo normalno. Amerika mi je bila u krvi, doslovno – otac mi je Amerikanac – i pretpostavljala sam da biti Amerikanac znači upravo to. Moj otac je mojoj majci pružio američki san: bekstvo iz varošice u Safolku u zemlju pontijaka i ogromnih frižidera. Toliko je volela Ameriku da se dva puta udavala za Amerikance (između njih i za jednog Engleza). „Tvoj otac mi je poklonio divan mali revolver“, rekla mi je jednom. Za nju je to bio glamurozan detalj, kao njene mentol cigarete – pravi damski pištolj. Odnos Amerikanaca prema posedovanju vatrenog oružja varira od države do države. SAD su u stvari skup različitih zemalja. Na primer, kada sam se 80-ih godina vratila u Njujork, opšti stav je bio da je nasilje vatrenim oružjem najgori mogući zločin. Otišla sam u Ameriku jer sam verovala da ću tu ostvariti svoje snove. Ubrzo sam shvatila da je američka kultura suštinski različita od britanske. To se ne vidi na prvi pogled zbog iluzije sličnosti koju stvara popularna kultura. Britanci masovno veruju da poznaju Ameriku zato što su jednom ručali na Menhetnu: oni su isti kao mi samo su im porcije veće i kada bi nas slušali, svi njihovi problemi bi bili rešeni. To je naravno samoobmana. SAD su nesaznatljive i samima sebi, što najbolje pokazuju izbor Donalda Trumpa za predsednika i debata o kontroli oružja. Gnevni belac sedi u Beloj kući, pa gnevni belci koji ubijaju mnogo ljudi iz vatrenog oružja ne mogu biti teroristi. Reakcija građana na masovna ubistva je kupovina još vatrenog oružja da bi se bolje zaštitili. Ovaj mentalitet je mnogima od nas nerazumljiv. Amerikanci prosto imaju pojačanu sklonost da se ubijaju vatrenim oružjem i opijatima. Oni žive u strahu od terorizma koji nadire spolja, preko nekog mitskog zida, a zapravo je teror deo njihove kulture. Posle svakog masovnog masakra navode se iste brojke. Procenjuje se da SAD imaju najveći broj komada vatrenog oružja u privatnom vlasništvu – 2012. godine navođeno je 300 miliona komada u posedu približno jedne trećine stanovništva (dovoljno da svaki muškarac, žena i dete u Americi imaju svoj pištolj ili pušku). Druga zemlja na ovoj listi je Jemen. U SAD svakoga dana 18 mladih ljudi izgubi život od metka. Pored toga, samoubistvo – najčešće iz vatrenog oružja – drugi je po redu uzrok smrti Amerikanaca od 15. do 34. godine. Jedan od najtužnijih delova potresne knjige Garyja Younga Another day in the death of America / Još jedan dan smrti Amerike je onaj kada roditelji upucane dece priznaju svoje olakšanje. Majka Tyshona Andersona, koji je u 18. godini ubijen u obračunu bandi, kaže: „Bar više ne moram da brinem da li on puca u nekoga ili neko u njega.“ Svaki pošteni američki liberal može da se pozove na Australiju, gde je kontrolom oružja smanjen broj ubistava. Zakoni bi mogli da nametnu niz provera pre nego što se nekome odobri posedovanje oružja. Pa ipak, to se ne dešava. Na američkim sajmovima oružja čovek se oseća kao antropolog u nekoj stranoj kulturi. Ko su ti ljudi? NRA (National Rifle Association) je moćna organizacija, a nedavno smo na ulicama Šarlotsvila videli samozvanu lokalnu miliciju. I to nije samo zaostala i „zanemarena“ Amerika, već zemlja strana zapadnom posmatraču. Narativ o decentralizovanoj državi podrazumeva i mahanje drugim amandmanom, ali deo problema s kontrolom oružja je upravo reč „kontrola“. I Obamacare je odbačen kao nešto što ima veze sa kontrolom. Uznemirava me to što ne vidim rešenje za masovna ubistva u Americi, u smislu da ne volim američku zavisnost od kola, ali ne mogu da zamislim tu zemlju bez njih. U debati o kontroli oružja prevladala je slika o dva sukobljena dela društva koji preteći kruže jedan oko drugoga. Čini se kao da je veliki deo Amerike izgubio karakteristike razvijenog zapadnog društva. Pogledajte stepen nejednakosti, stopu dečjeg mortaliteta, zavisnost od narkotika, fenomen samoranjavanja. Odbacivanje centralizovane države je deo američkog shvatanja slobode. Posledica toga je da mnogi ljudi američku kulturu sve manje doživljavaju kao svoju. Kada me je jedan bivši američki policajac učio da pucam, naglasio je da deca što ranije treba da stiču to znanje. „Sa koliko godina po vašem mišljenju dete treba da dobije svoje prvo oružje?“ upitala sam ga. „Tri.“ Suzanne Moore Prevela Slavica Miletić
×
×
  • Креирај ново...