Претражи Живе Речи Утехе

ĐAVOLJI ELIKSIR: KAKO SU STRANCI VIDJELI BOSNU 1873. 'Ovdje svi piju, i Turci i kmetovi i pravoslavni i katolici, a i svećenici sve tri vjere (Bog da im oprosti)' Pater Franz Pfanner, utemeljitelj i prior samostana Marija Zvijezda (Maria Stern), kojeg je osnovao 1869. godine u Delibašinu selu kod Banje Luke. Za nepunih desetak godina taj samostan je stvorio temelje modernog industrijskog i poljoprivrednog razvoja Banje Luke izgradnjom pivare, tvornice tekstila i tjestenine, metalskih i drvoprerađivačkih pogona, dovoženjem najmodernijih poljoprivrednih strojeva, a najčuveniji proizvod tog samostana bio je svjetski poznat sir trapist koji se, kao delikatesa, služio na bečkom i dvorovima širom Europe Nakon 14 godina provedenih u Mariji Zvijezdi, 1883. otac Franz Pfanner otputovao je u Transval (Južna Afrika), gdje je osnovao samostan Marianhill po istom 'obrascu' i na istim standardima kao i banjalučki. Pater Franjo tamo je i pokopan. O svom boravku u Bosni Pfanner je 1873. napisao krajnje zanimljivo pismo u kome objašnjava koban utjecaj rakije šljivovice na svakodnevni život Bosanaca: Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873. AD Dragi brate u Kristu Ivane, Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan. Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to preduhitrimo. Grad, u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski je, ali ima i neke europske značajke. Unatoč Sultanovu odobrenju da kršćani ovdje zemlju slobodno kupovati mogu, i unatoč razvijenoj trgovini, u čemu prednjači pravoslavni ortodoks Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100 jutara od natečenog Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na desnoj obali rijeke Vrbas (sa 400 hrastovih i 400 stabala šljive) čak tri hiljade dukata. Brate Ivane, ti poznaješ moju upornost; natezali smo se, uz Konzulovu pomoć, do pola noći, a onda gospodin Tomo, neka mu Svevišnji udijeli svaku milost, napokon spusti cijenu na 1400 dukata. Moram spomenuti i da sam, na kupljenoj zemlji, sva stabla znakom svojim obilježio u nazočnosti Konzula i kmetova-katolika ovdašnjih: Ilije i Nikole Bilića i Mijata Janića. (Ne zaboravi se vratiti na onih podcrtanih 400 stabala šljiva !). Sam Bog znade kroz šta smo prolazili začinjući na pustoj livadi samostan! Ipak, nakon rezignacije življa ovdašnjeg (muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog oprosti – i katolika) dosljedno prakticiranje devize našega Reda “Ora et labora!” (“Moli i radi”), uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su nam, Bogu hvala, i opće poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova (bez razlike u vjeri) nego i Vlasti službene. Sada na nas gledaju kao na “derviše”, a to su pripadnici muhamedanskih sekli, koji uživaju velik ugled. Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo dopušteno zvoniti. Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri tome moramo i zvoniti. Turci držahu kako smo pobožni “derviši” koji osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše “dok kiša ne padne”. I Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju – trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu dovabila. I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu dolazili, klanjali nam se i uzvikivali “Mašallah!” A to je znak udivljenja i na turskome znači: “Kad Bog hoće (to i bude)!” Zvonismo još dugo poslije toga, a njima to nije smetalo. A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama. Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju). Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije. Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja. Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti. Niko sretniji od mene kada sam prošloga oktobra i novembra zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao januar, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao! Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napiti li svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji biti! Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: “Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas prosvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!” Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi! Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti! Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem februara počelo popravljali. Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski, bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima). Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju. Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu! Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju… Tvoj brat u Kristu Franjo

Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava, u intervjuu za N1 Sarajevo rekla je da se pokušava stvoriti savez pravoslavnih zemalja. Revizija i nacionalizacija istorije su postali trend, dodala je. (Sa Sonjom Biserko je razgovarao Nikola Vučić, N1 Sarajevo) Ovih smo dana videli kako se antifašizam slavi u regionu i koji su to sve politički funkcioneri iz vladajućih struktura, ali i opozicije prigrlili – barem deklarativno – antifašističko nasleđe kao svoje. U Banjaluci je Dan pobede obeležen maršom “Besmrtnoga puka”, u Sarajevu “Maršom antifašista”. Možete li prokomentarisati izjave ovdašnjih političara, na primer Milorada Dodika, koji je nedavno kazao kako rehabilitacija fašizma poprima zastrašujuće razmere? "Kada govorimo o antifašizmu, onda moramo da razdvojimo to u dve kategorije. Jednu kategoriju koja zaista to misli i oseća i koja je sve ove godine pružala otpor, i naravno ovu drugu – koju su prisvojile političke elite u regionu, a koje to više politizuju i to zapravo iz nekog razumevanja da je to ipak vrednost koju Evropa traži. U krajnjoj liniji, to jesu vrednosti na kojima je osnovana savremena Evropa. Mislim da to nije dovoljno iskreno kada je reč o političkim elitama, ali važno je da su se na to osvrnuli. Ali ima tu i dosta podvale: kada se radi o pojedinačnim izjavama kao ova Milorada Dodika, tu on pre svega misli da je u Hrvatskoj pobedio fašizam i da je to kontrarevolucija. Ta paradigma je ostala i danas u medijskoj propagandi i odnosi se na Hrvatsku. Odnosi Hrvatske i Srbije nikad nisu bili na nižem nivou. Naravno, Srbija se tu pre svega osvrće na Drugi svetski rat, gde oni tim ratom pre svega upiru prstom na Jasenovac i tako ratove 90-ih tretiraju kao svojevrsnu pravednu osvetu". U jednom intervjuu 2012. rekli ste da je finalna strategija Beograda to da se Republika Srpska trajno tretira kao ratni plen. Evo, pet godina kasnije, može li se govoriti o nešto drugačijoj politici? Kako komentarišete političku vezu Beograda i pomenutog entiteta? "Kada govorimo odnosima prema RS-u, onda možemo da se osvrnemo na to šta govore pojedini političari koji su sada na vlasti. To je pre svega strategija srpske elite generalno, ne samo političke, a to je da se Republika Srpska tretira kao ratni plen. Čuli smo i odlazećeg predsednika da on podržava Bosnu, ali da je ona disfunkcionalna. To treba da se sve smesti u aktuelni međunarodni kontekst, što znači da sve te turbulencije inspirišu regionalne lidere, naravno i u Srbiji, da je samo još pitanje vremena kada će se Bosna raspasti. U tom smislu rekla bih da taj kontekst pogoduje toj vrsti iluzija i, naravno, tu je uloga same Rusije kada je reč o Srbiji i Republici Srpskoj, i drugim pravoslavnim entitetima koja ima jednu odgovarajuću težinu. I drugo, srpska strana je od samog početka i danas sve više, tretirala rat u Bosni kao oslobodilački rat Srba. U tom se smislu može tumačiti sve ostalo što se odnosi na rat, pre svega na Srebrenicu i negiranje učešća Srbije u tom ratu; na neki način prebacivanje i odgovornosti samo na Srbe u Bosni i ta njihova kriminalizacija do kraja je sasvim nepravedna, kao i presuda Međunarodnog suda pravde koji je odgovornost za genocid u Srebrenici pre svega prebacio na bosanske Srbe, koji to nisu mogli uraditi bez logističke podrške Beograda. To jako komplikuje odnose u Bosni i Hercegovini, i naravno čitav taj proces pomirenja dva naroda". Istorijski ravizionizam čini se kao jedna od temeljnih karakteristika ovdašnjih država. Nemojmo zaboraviti koliko se napora ulaže u to da se nacionalizam održava na snazi – kroz obrazovanje pre svega. A dotaknimo se i preimenovanja naziva ulica, ali i škola. Neki su intelektualci izdajom Sarajeva ocenili imenovanje jedne osnovne škole u sarajevskom kantonu po Mustafi Busuladžiću. Kako gledate na ovo? "Radi se o nacionalizaciji istorije, koja naravno dobiva razmere koje su prosto istorijski netačne. U toj esenciji antikomunizma koji je svugde prisutan se zapravo istorija nacionalizuje, i – naravno – fašistički se pokreti sa svih strana utemeljuju kao deo novog identiteta. Tako u Srbiji četnici dobijaju primarno mesto, a partizani se marginalizuju. U odnosu na region i na svet, jako se insistira da su Srbi učestvovali u partizanskom pokretu, a na unutrašnjem planu su četnici ti koji dobijaju pažnju i najprisutniji su u javnom prostoru, u školskom sistemu, medijima i slično. Kod nas u Srbiji čak se ide na reviziju Prvog svetskog rata i to polazeći od aktuelnog političkog trenutka, što znači da žele da daju što veću ulogu Rusiji i zapravo se insistira na tom prijateljstvu - istorijski gledano, što naravno ne odgovara činjenicama. A to je trend koji Rusija podupire, oslanjajući se na pravoslavlje i time se pokušava stvoriti savez pravoslavnih zemalja na Balkanu jer Rusija je tu dobila vakuum koji je ostao ispražnjen nakon što su se Amerika i Evropska unija povukle odatle, što je bilo jednostavno Rusiji da dobije pažnju bez velikih ulaganja. Sve je to bazirano na toj frustraciji, na tzv. poniženju, kako se ti narodi osećaju. Revizija istorije je trend koji je zahvatio sva postsocijalistička društva, a nacionalizacija istorije postaje očit problem. Uglavnom se rehabilizuju fašistički likovi, grupe i u tom smislu je desnica dobila ogroman prostor u svim tim zemljama". Vratimo se par meseci unatrag i vesti o odbijanju zahtjeva za reviziju presude po tužbi Bosne i Heregovine protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Vi ste govorili o tome, i to ste, uoči svega ovoga, kazali kako “glavno je pitanje da li će revizija biti prihvaćena ili ne”. I nije bila. "Radi se o tome da bošnjačka strana nije pristupila ozbiljno tom pitanju. Deset godina su imali da se pripreme, da pripreme nove dokaze kojih ima, a bilo ih je onda kad je taj proces tekao pred Međunarodnim sudom pravde. Međutim, tih deset godina uglavnom se ništa nije radilo. To je postalo aktuelno pre nekoliko meseci ili godinu dana, što nije dovoljno da se pripremi jedan tako ozbiljan proces. Očigledno da u samom bošnjačkom korupusu su postojala različita mišljenja o tome da li je to potrebno ili ne. Mislim da ni Međunarodna zajednica nije bila naklonjena tome. Smatram da je to bila moralna obaveza bošnjačke elite. Verovatno tu ne bi došlo do velikih promena, ali je to bila mogućnost da se obelodane dokaze koji su ostali zatvoreni za širu javnost tokom procesa pred Međunarodnim sudom pravde. Naravno tu imam pre svega u vidu brojne presude koje su donesene pred Međunarodnim krivičnim sudom, a koje osvetljavaju ulogu Srbije i Beograda u ratu u Bosni i Hercegovini, pre svega je to ta kopča s vojskom i MUP-om. Propuštena je prilika i suđenjem Karadžiću i Mladiću da se na jedan ozbiljniji način koristi to suđenje kako bi se javnosti ovde predočio karakter i šta su bili uzroci i posledice svega toga. To se uglavnom pretvorilo na tržište žrtvama sa svih strana, i svi su se u tu ulogu žrtve iz koje ne može ovo da se uradi, pogotovo kada je u pitanje otvaranje pitanja vlastite odgovornosti. U tom smislu je Srbija naravno otišla najdalje, s obzirom na to da njena je odgovornost je najveća kad je u pitanju BiH. I uopšte, njena uloga u regionu je problematična zato što Srbija nije uspela distancirati se od Miloševićeve politike. Mi nažalost imamo jaku tendenciju da se Milošević rehabilituje i da sve što se odnosi na njega da se sagledava u povoljnijem svetlu. I ponovo se oživljavaju one teze da je Zapad odgovoran za raspad Jugoslavije i da su Slovenija i Hrvatska, pa i Bošnjaci da su odgovorni za raspad Jugoslavije. U tom smislu javnost je preplavljena takvim tezama i interpretacije kroz medije i publikacije, a to je najveća opasnost jer time se zapravo stvaraju nove generacije koje to usvajaju bez velikog uvida i znanja. Time se stvaraju nove tenzije u regionu. Nisam očekivala od generacija koje su učestvovale u ratu da dođu u poziciju da priznaju šta se radilo i da priznaju svoju odgovornost, ali sada je najveći problem kako će se prema tome odnositi nove generacije". Ceo razgovor sa Sonjom Biserko za N1 Sarajevo pogledajte u videu: http://rs.n1info.com/a248213/Vesti/Vesti/Sonja-Biserko-za-N1-Pokusavaju-da-stvore-savez-pravoslavnih-zemalja.html