Tog dana sam dobila bebu, ali sam izgubila dostojanstvo!
Dobila sam trudove, počeo je najsrećniji dan mog života, ili ipak nije
Htela sam to dete, uživala u trudnoći koliko sam mogla. A onda je došao porođaj. Porodilište, porobilište, puno trudnica spremnih da na svet donesu čudo. Ali osim sreće, svaka oseća srepnju, a ponajviše strah i stid. Da, stid!
Počinje porođaj, ja prvorotka: Guram, jer nemam kud.
"Pogrešno guraš! Ne radiš to kako treba! Slušaj me, prestani da guraš," viče na mene babica. Grubo me cima za nos i okreće mi glavu prema sebi da je gledam u oči. Neprijateljstvo se naglo razvija.
Bol je nepojmljiv, kosti mi se razdvajaju, ja vrištim.
"Prestani da vrištiš! Prestani da vrištiš," viče ona, a onda se okreće ka medicinskom osoblju i govori iznervirano: "Ona ne sarađuje uopšte!"
Prolazi starija žena, neki medicinski faktor tu i s gađenjem gleda u mene: "Cccccc!" čujem je kako cokće.
Osećam se, osećam, osećam... Nemam reči za ovaj osećaj, jer suze samo teku..