Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'porodice'.
Found 5 results
-
Roditeljski kutak – mesto za porodice mališana sa rakom
тема је објавио/ла АлександраВ у Друштвена брига о људима
Svakog dana u Srbiji jedno dete oboli, a svake nedelje jedno premine zbog raka. To čini rak prvim uzročnikom smrti u dečjem dobu i adolescenciji. U našoj zemlji od ove bolesti leči se oko 500 mališana, a samo na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije, svakog trenutka je hospitalizovano njih 100. Više od polovine obolelih mališana je iz unutrašnjosti. U ovakvim okolnostima, roditelji obolelih mališana osim brige o zdravlju nailaze na dodatne probleme koji ih sprečavaju da se u potpunosti posvete svom detetu. Deo briga o kojima se ne govori često, a koje predstavljaju svakodnevicu za mnoge porodice čije je dete obolelo, jesu veliki finansijski troškovi –posebno kod porodica čije se dete leči van svog mesta stanovanja. Udruženje “Uvek sa decom”, koje je skoro tri decenije posvećeno pružanju podrške deci oboleloj od raka i njihovim porodicama, prošle godine osniva Roditeljski kutak. U ovom iznajmljenom stanu od 104 m2 u neposrednoj blizini Instituta za onkologiju i radiologiju, korisnici – roditelji mališana koji se leče od raka mogu da se odmore, prespavaju, pripreme hranu, okupaju i operu veš, provedu duži vremenski period dok je dete na lečenju i ne brinu dodatno i o ovim stvarima, kao i da dobiju svu potrebnu psihosocijalnu podršku u okviru radionica koje su do sada održavane na samom odeljenju. Udruženje “Uvek sa decom” osnovale su mame i tate koji su sa svojim mališanima prošle kroz ovu borbu, doktori i medicinsko osoblje koji su bili uz njih kako bi deca obolela od raka imala najbolju negu i pažnju, a njihove porodice podršku na tom teškom putu. Već godinama rade na brojim programima koji olakšavaju period lečenja, rehabilitaciju nakon završetka lečenja, psihosocijalne programe, kao i niz drugih aktivnosti koji vraćaju mališanima osmeh na lice. Za 28 godina postojanja aktivirali su humanitarni sms 7175, kupili 13 infuzionih pumpi, 19 kreveta, dušeka, jastuka, stolica, okrečili odeljenje dečje onkologije, promenili pod, zavese, a Roditeljski kutak je njihov naredni projekat. Kako bi se prikupila sredstva da roditelji obolelih mališana mogu nesmetano da provode vreme u kutku, potrebna nam je vaša pomoć. Kampanju Podrži Roditeljski kutak - mesto za porodice mališana sa rakom pokrenuli smo sa željom da prikupe sredstva za funkcionisanje kutka do kraja 2019 godine. Podržite rad Roditeljskog kutka i donirajte odmah na jedan od 3 moguća načina: - online donacijom uz pomoć vaše kartice, klikom na "Doniraj" dugme sa desne strane, - slanjem SMS poruke na 7175 (cena SMS donacije je 100 RSD za sve mreže), - uplatom na račun udruženja: 265 – 1610310004281 – 79. U ime naše dece i njihovih roditelja želimo da i u Vama raste pozitivna misao koja je bila naša pokretačka snaga prilikom osnivanja "Uvek sa decom" - želimo da zajedno ne tugujemo nad sudbinom dece obolele od raka već da im pomognemo! Roditeljski kutak- 1 нови одговор
-
- roditeljski
- kutak
- (и још 4 )
-
Zakon o finansijskoj propasti porodice sa decom
тема је објавио/ла Paradoksologija у Друштвена брига о људима
Zakon o finansijskoj propasti porodice sa decom Mario Reljanović 25/06/2018 Odavno nije tajna da vlast ne voli socijalna davanja. Na tapetu su se do sada našle razne kategorije primalaca socijalnih davanja, pa se pričalo o „trudničkoj mafiji“ , o zlim socijalnim slučajevima koji ne žele da rade jer žive lagodno od novčane socijalne pomoći, pa je potom izvršen i desant na penzije, i tako dalje. U nemogućnosti da sprovede socijalnu politiku nalik na onu u čuvenom crnohumornom stripu Maxmagnus, gde kralj i ministar finansija sve socijalne slučajeve (na čelu sa penzionerima) isporučuju fabrici lepka kao sirovinu (i pritom još zarade), ova vlast pribegava politici oduzimanja prava na socijalna davanja i/ili obesmišljavanja njihovog obima i kvaliteta, naročito u pogledu visine novčanih iznosa. Najnoviji takav atak desio se u decembru, kada su bez rasprave usvojeni zakoni koji će za veći broj građana značiti gubitak nekog prava iz oblasti socijalne zaštite, ili njegovo drastično urušavanje. U paketu tih propisa obesmišljena je na primer naknada za slučaj nezaposlenosti, jer je izmenom Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti ta naknada značajno umanjenja, naročito za one radnike koji su – dok su radili – imali niska primanja ispod republičkog proseka (što je slučaj sa oko 80% zaposlenih). Ipak, posebnu pažnju zavređuje novi Zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom. Njegova pojedina rešenja nisu samo pravnički čudna, već su i nehumana, bezobzirna i ispod svakog minimuma ljudskosti i dostojanstva. Dakle, sasvim u skladu sa ukupnim politikama koje se vode prema građanima Srbije. Šta ovaj Zakon čini tako nepovoljnim po korisnike raznih socijalnih davanja? Najpre, valjalo bi pomenuti naknadu za vreme porodiljskog odsustva. Iako je u medijima bilo propraćeno sa velikom pompom (istina kratkotrajno, verovatno da novinari ne bi previše istraživali ovo pitanje) kako će sada i žene angažovane van radnog odnosa moći da dobijaju naknadu za vreme porodiljskog odsustva, odsustva radi nege deteta i odsustva radi posebne nege deteta – što je formalno tačno – nigde se nije mogla pronaći informacija da će ova naknada biti drastično umanjena, pa će tako veći krug korisnika dobijati značajno manje novca, što u konačnom računu znači da će se masa sredstava koja se izdvajaju za porodilje i roditelje prilikom korišćenja ovog prava zapravo smanjiti (o bezobraznim i nemoralnim rešenjima vezanim za ovo pravo sam pisao još u decembru nakon usvajanja Zakona). Umanjenje iznosa će u pojedinim slučajevima biti tako drastično da ne samo što neće doneti nikakvu materijalnu sigurnost roditeljima, već će bukvalno obesmisliti plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje i gurati porodilje u zonu rada na crno. Da ne govorimo o činjenici da se na ovaj način država ruga Međunarodnoj organizaciji rada, kršeći Konvenciju 183 o zaštiti materinstva koju smo ratifikovali. Zakon međutim sadrži i druga „zanimljiva“ rešenja. Tako je u članu 4. Zakona proširen krug primanja koja utiču na cenzus za ostvarivanje pojedinih prava. Naročito je zanimljiva formulacija „prihodi ostvareni od ostalih aktivnosti“, što praktično znači da u cenzus ulaze svi prihodi bez obzira na pravni osnov ili odsustvo pravnog osnova, iznos i vreme njihovog ostvarivanja. U prethodnom zakonu postojala je precizna enumeracija prihoda, koje sada više nema i bukvalno svaki prihod može da se smatra smetnjom za ostvarivanje prava iz novog Zakona (uz nekoliko izuzetaka koji su izričito navedeni u članu 5). Članom 6. navedeno je da stambene potrebe porodice iznose jednu sobu do članu domaćinstva, plus još jednu sobu. Svako ko ima više od toga, ne može ostvariti pravo na dečiji dodatak. U najavi je svakako masovno rušenje pregradnih zidova. Članom 12. je u stavu 7. uvedeno jedno od najnemoralnijh pravila na koja se može naići u našem pravnom sistemu. Naime, ova odredba glasi: „Pravo na naknadu zarade, odnosno naknadu plate za vreme odsustva sa rada radi posebne nege deteta ne može se ostvariti za dete za koje je ostvareno pravo na dodatak za pomoć i negu drugog lica“. Ovo praktično znači da, ukoliko roditelji ostvaruju pravo na dodatak za pomoć i negu drugog lica, bolesnom detetu roditelj nije potreban. Ukoliko roditelj ipak zaključi da jeste potreban, on neće moći da radi, ili ako radi neće moći da koristi plaćeno odsustvo da bi provodio vreme sa bolesnim detetom, već samo neplaćeno. Što je mnogo, mnogo je, čak i ako dolazi od moralnih rugoba kao što očigledno jesu gospoda na čelu Ministarstva za rad. Naročito je poražavajuće da ovakvih roditelja u Srbiji ima jako malo, i da se njihov broj meri cifrom od nekoliko hiljada. Na ovaj način se dakle ostvaruje „ušteda“ u državnoj kasi, koja bi se mogla postići na nekoliko drugih, takođe veoma efikasnih a opet nimalo nemoralnih načina – na primer, ograničavanjem iznosa koji narodni poslanici mogu dobiti na ime putnih troškova; ograničavanjem broja službenih vozila u državnoj upravi; ograničavanjem broja (ili ukidanjem) savetnika državnih funcionera koji služe samo tome da prime honorar koji posle prosleđuju u partijsku kasu. Mnogo je dakle načina da se uštedi, ako je potrebno uštedeti. Ovde međutim nije bila namera da se uštedi, već da se ponizi i dotuče. Dalje, članom 17. se određuje da ostale naknade po osnovu rođenja i nege deteta može ostvariti majka koja, između ostalog, ima 18 meseci osiguranja u prethodnom periodu, odnosno 24 meseca osiguranja ako se radi o poljoprivrednim osiguranicima. Verovatno postoji neko opravdanje za ovu diskriminaciju poljoprivrednih osiguranika ali se meni čini da je majka – majka, a dete – dete, bez obzira na to čime se majka bavi i bez obzira na visinu doprinosa koje je uplaćivala. Vlast očigledno ne misli tako. Dobro rešenje kod odlučivanja o ispunjenosti uslova za dečiji dodatak koje je primenjeno u novom Zakonu tiče se imovinskog cenzusa za nepokretnost koju roditelji poseduju koji je zakonom podignut, a predviđenim izmenama i dopunama Zakona (o kojima će kasnije biti reči u tekstu) potpuno ukinut. Kod prava na roditeljski dodatak je međutim aktuelizovana i „genijalna“ ideja iz doba Vulinovog ministrovanja, da se pravo na dečiji dodatak uslovi „redovnim pohađanjem nastave“. Tumačenjem člana 26. koji reguliše ovo pitanje, dolazi se do zaključka da su jedini izuzeci od ovog pravila deca sa invaliditetom i deca sa smetnjama u razvoju, pod određenim uslovima. Redovno pohađanje nastave međutim nigde nije definisano, pa se tako može dogoditi da se izgubi pravo na dečiji dodatak ukoliko dete zbog bolesti duže vreme ne pohađa nastavu. A ovo je sasvim izvesno ukoliko se dogodi da zbog bolesti (koja nije hronična i ne spada u oblik invaliditeta) dete ne bude ocenjeno u redovnom postupku, nego bude moralo da se ocenjuje vanredno na kraju polugodišta ili školske godine. Ako nekome ovo rešenje deluje čudno, ne bi trebalo. Namera zakonodavca nije bila da diskriminiše bolesnu decu; ona će biti samo „kolateralna šteta“ namere da se diskriminišu romska deca koja čine veći deo populacije koja je formalno upisana u školu ali nastavu ne pohađa redovno, ili je ne pohađa uopšte. I umesto da se radi na socijalnom uključivanju takve dece, kao i na edukaciji roditelja o važnosti školovanja, državi je daleko lakše da takvu situaciju iskoristi da roditeljima i deci uskrati novčanu pomoć. U skladu sa poznatom državnom politikom, i sasvim neustavno. Dalje, član 28. sadrži značajnu novinu u socijalnom pravu Srbije. Naime, njime je po prvi put definisan pojam jednoroditeljske porodice. Samohrani roditelji i jednoroditeljske porodice do sada su uporno izmicali pažnji zakonodavca, iako se za njih vezuje čitava paleta socijalnih problema i iako je velika većina takvih porodica socijalno marginalizovana i finansijski ugrožena. Međutim, umesto zadovoljstva što je takva novina našla svoje mesto u Zakonu, može se konstatovati da je definicija preuska, da nije precizna – čak i veoma zbunjujuća – i da neće obuhvatiti sve kategorije jednoroditeljskih porodica koje se javljaju u praksi. Naročito je razočaravajuće rešenje koje se odnosi na porodice u kojima jedan roditelj vrši roditeljsko pravo, a drugi roditelj odbija da plaća izdržavanje deteta (takozvanu alimentaciju). U tom slučaju će se porodica kvalifikovati kao jednoroditeljska samo ukoliko „drugi roditelj ne doprinosi izdržavanju deteta, a izvršenje obaveze izdržavanja nije bilo moguće obezbediti postojećim i dostupnim pravnim sredstvima i postupcima“. Možete da zamislite koliko će vremena biti potrebno roditelju koji se stara o detetu da dokaže ovako nešto, dobije izvršnu ispravu i proba da je izvrši „koristeći sva pravna sredstva i postupke“. Ostaje da se vidi kako će nadležni organi tumačiti ove (u samom Zakonu nedefinisane) izraze – ako se bude držala formalizma, problem neplaćenih izdržavanja se neće rešiti ovim propisom. Ako ste već počeli da psujete vlast, suzdržite se još par redova. Zato što ni ovo nije dno. Dno se nazire u Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom, koji se po hitnom postupku našao u Narodnoj skupštini, kako bi stupio na snagu i počeo da se primenjuje istovremeno sa matičnim Zakonom (koji je usvojen u decembru ali će se primanjivati od 1. jula 2018). Sećate se spornog člana 4. u kojem se nabrajaju svi prihodi koji ulaze u obračun primanja porodice da bi se odredio cenzus za ostvarivanje nekog prava? E, sada se u taj član, kao jedan od prihoda, ubacuje i iznos koji roditelji prime po osnovu roditeljskog dodatka. Dobro ste pročitali, ne mogu bahati roditelji koji koriste jedno pravo (na roditeljski dodatak) da požele da koriste još neko od prava kojima je svrha ekonomsko osnaživanje porodice. Roditeljski dodatak im je dovoljan. Dalje, menjaće se i osnovica za ostale naknade po osnovu rođenja i nege deteta, tako što je umanjena (!?) na 1,5 bez obzira na vrstu prihoda koji je čine. Kako je ovo moguće objasniti, nije poznato. Iznosi roditeljskog dodatka utvrđeni su u apsolutnim iznosima (za razliku od originalnog rešenja da o tome odlučuje Vlada). Iznosi se kreću od 10.000 do 18.000 dinara mesečno, što se može smatrati relativno zadovoljavajućim rešenjem iako je i dalje daleko od dovoljnog da pokrije sve troškove roditelja u vezi sa decom. Član 24. Zakona će biti inoviran različitim rešenjima sa ruba pameti. Na primer, isplata roditeljskog dodatka će se obustaviti u slučaju razvoda braka ili prekida vanbračne zajednice, do odluke ministarstva. Dalje, isplata roditeljskog dodatka se vezuje za vakcinaciju i pohađanje predškolskog programa i osnovne škole. Dakle, slično dečijem dodatku o čemu sam već pisao. Da li je ovo normalno? Naravno da nije. Ne ulazeći u stanje svesti i inteligenciju roditelja koji ne žele da vakcinišu decu, ili da ih pošalju u školu, mora se napomenuti da i ta nevakcinisana i neobrazovana deca i dalje imaju potrebu da jedu, dišu, budu zdrava, obučena i obuvena. Roditeljski i dečiji dodatak ne crpe svoju svrhu u „nagrađivanju“ roditelja za to što dobro obavljaju svoje roditeljske dužnosti, već štite decu (pa i roditelje) od ekonomske ugroženosti, odnosno pomažu roditeljima da deci pruže osnovne uslove za život kojima će biti zadovoljene njihove bazične biološke potrebe. Otuda i svi pomenuti cenzusi koji služe da kroz sito i rešeto socijalnih službi prođu samo oni kojima je pomoć zaista potrebna. Iako roditeljski dodatak nema tako izraženu socijalnu komponentu i korisnici ove vrste pomoći su gotovo svi roditelji uz ispunjenje minimalnih uslova, ni ovo davanje ne predstavlja privilegiju već znak kontinuirane brige države o najmlađoj populaciji. Ono se ne može isključiti zato što su roditelji neodgovorni, jer se tako za neodgovorno ponašanje roditelja (za koje već postoje propisane sankcije) kažnjavaju deca. Zašto je važno da se sada o ovome piše? Iz više razloga. Najpre, populaciona politika je navodno prioritet ove vlasti, jedan od onih imaginarnih prioriteta koji u stvarnosti ne postoje i u vezi sa kojima se, naprotiv, čini sve da se – zarad nekih „viših ciljeva“ – situacija dodatno pogorša na štetu građana. Drugo, i mnogo važnije, Zakon će početi da se primenjuje 1. jula, dakle za samo nedelju dana. I tada će mnogi od nas biti zgranuti njegovim rešenjima, kada ih osete na sopstvenom džepu. Pre toga, iako je prošlo više od šest meseci od njegovog usvajanja, niko iz stručne javnosti nije reagovao. Niko se ne bavi ovim pitanjima, sindikati ih nemaju ni na radaru (kao da ti roditelji kao zaposleni nisu njihovi članovi i kao da ih se, na kraju krajeva, socijalna politika države uopšte ne tiče), a na stručnim i drugim skupovima prethodnih meseci samo pominjanje ovih rešenja je dočekivano sa nevericom, kao da ovi navodi ne mogu da budu provereni najobičnijom pretragom na internetu i čitanjem teksta Zakona. Udruženja roditelja takođe ostaju nema, ili ako je poneko od njih i podiglo glas nije dobacilo čak ni do stručne javnosti koja se ovim pitanjima bavi, o medijima i da ne govorimo. Šta se to dešava sa našom kolektivnom svešću? Svašta smo oprostili ljudima na vlasti, a ovo neće biti čak ni njihov najveći udarac na porodicu koji su izveli poslednjih godina. Ali naše odbijanje da pojmimo ono što nam se događa već postaje fascinantno i verovatno će biti predmet neke buduće doktorske disertacije iz oblasti socijalne psihologije. Koliko vlast treba da uđe u naše živote i koliko treba da nas ponizi da bismo konačno počeli da pružamo otpor? Peščanik.net, 25.06.2018. @Avocado i @RYLAH, ako vas ne mrzi, može li komentar: koliko je ovo tačno tumačenje i koje je vaše mišljenje? Meni ovde ima nebrojeno mnogo sumanutosti, a ova je možda najveća: "Član 24. Zakona će biti inoviran različitim rešenjima sa ruba pameti. Na primer, isplata roditeljskog dodatka će se obustaviti u slučaju razvoda braka ili prekida vanbračne zajednice, do odluke ministarstva."- 1 нови одговор
-
- zakon
- finansijskoj
-
(и још 3 )
Таговано са:
-
Uoči tridesete dodele nagrade „Novosti“, koja nosi ime Meše Selimovića. U pismu SANU 1976. bio izričit: "Jednako poštujem svoje poreklo i opredeljenje" Meša Selimović / Foto dokumentacija "Borbe" TE 1982. godine u Španiji se odvijalo 12. svetsko prvenstvo u fudbalu. U finalu je, 11. jula, Italija pobedila Nemačku sa 3:1. I dok je većina Jugoslovena čučala pored TV aparata, prateći finalni meč, stigla je vest - umro je Meša Selimović. a životne scene nestao je pisac velikih romana - "Derviš i smrt", "Tvrđava", sa slavom, publicitetom i ugledom kakve tih godina nije imao nijedan pisac u Jugoslaviji. U oproštajnom govoru Matija Bećković reče: "Kada bi se ljudi kopali uspravno, Meša bi bio među prvima koji je zaslužio da tako bude sahranjen." I eto, ušli smo u trideset šestu godinu od rastanka sa velikim piscem evropskih vidika, duhovno ukorenjenim u srpskoj kulturi. Ušli smo u godinu u kojoj će biti dodeljena trideseta književna nagrada "Meša Selimović", tradicionalno priznanje za najbolju knjigu godine "Večernjih novosti". MEHMED Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine je radio kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. VERA U UMETNOST "NIJEDAN profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svedočile su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost", reči su Matije Bećkovića o starijem kolegi Meši Selimoviću. Prve dve godine rata živeo je u Tuzli, gde je bio uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a u maju 1943. godine prešao je na oslobođenu teritoriju. Tada je postao član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitpropa za istočnu Bosnu, potom je bio politički komesar Tuzlanskog partizanskog odreda. Godine 1944. prešao je u Beograd. Bio je funkcioner Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih saradnika, a zatim i tek formiranog Komiteta za kulturu Vlade FNRJ. Pojavom i ponašanjem odmah je skrenuo pažnju na sebe. Nije ličio na partizane iz Bosne. Visok, vitak, lep u elegantnoj partizanskoj uniformi, gospodstvenog držanja, bio je dostojan društva Veljka Petrovića, Milana Bogdanovića i velikih glumaca Raše Plaovića i Ljubiše Jovanovića, s kojima je često bio viđan u "Mažestiku" i Klubu književnika. Ali osim druženja s velikim imenima ondašnjeg Beograda, Meša će, vođen intelektualnim instinktom, stići do jedinstvenog kružoka u posleratnom Beogradu. Dolaziće u sastajalište u Siminoj 9a, u "kuću jeresi", gde su se okupljali Dobrica Ćosić, Dejan Medaković, Vojislav V. Đurić, Živorad Stojković, Bata Mihajlović, Mića Popović, Petar Omčikus i nezaobilazni Borislav Mihajlović Mihiz. U Beogradu 1946, u časopisu "Naša književnost" objavljuje svoju prvu pripovetku "Pjesma u oluji". I od tada sve svoje književne radove potpisuje sa Meša. U SEPTEMBRU 1947. partijski kadrovici šalju ga za Sarajevo. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine se druži sa direktorom izdavačkog preduzeća "Svjetlost" Markom Markovićem i s vanserijskim poznavaocem književnosti i slikarom Ismetom Mujazinovićem. Oni mu pomažu da lakše prebrodi zamke nove sredine. Marković ga prihvata starinski prisno i objavljuje njegovu prvu knjigu pripovedaka "Uvrijeđeni čovjek" (1947). Direktorska kancelarija Marka Markovića u to vreme je bila stecište književnika, slikara, glumaca, i uopšte ljudi od duha. Ti razgovori inspirišu Mešu da piše scenarije, koji se ređaju jedan za drugim - "Rudari", "Hanka", "Kuća na obali", "Palme u snijegu", "Tuđa zemlja"... Film "Kuća na obali" snimljen je u leto 1953. u okolini Dubrovnika i bio je jedan od najkomercijalnijih filmova u Nemačkoj sledeće godine, dobrim delom i zbog toga što su glavne uloge tumačili poznata nemačka glumica Sibila Šmic i u tom trenutku ne manje popularni glumac Rene Deltgen. Meša Selimović i Ivo Andrić sa Darkom i Milicom Babić U Sarajevu je radio kao profesor Više pedagoške škole, zatim je bio docent Filozofskog fakulteta, pa umetnički direktor "Bosna-filma", onda direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Svjetlost". Objavljuje zbirke pripovedaka "Prva četa" i "Tuđa zemlja", pa prve romane "Tišine" i "Magla i mjesečina". Tadašnja kritika, kao i većina književnika, nisu vrednovali ove Mešine literarne poduhvate. Bila je to generacija prožeta partizanskom revolucijom i bila je "gluva za tihu reč i ljudski šapat. Ravnodušna prema jezičko-stilskim preokupacijama, psihološkim analizama i meditativnim evokacijama u Mešinim romanima." ONDA se 1966. godine pojavljuje "Derviš i smrt". ovaj roman doneo je Selimoviću mnogobrojne, najviše jugoslovenske nagrade (između ostalih, Njegoševu, Goranovu, NIN-ovu). Kritičari se nadmeću u pohvalama velikog, jedinstvenog romana, remek-dela jugoslovenske književnosti. Pljušte nagrade sa svih strana. Postaje najpopularniji pisac u Jugoslaviji. Dobija publicitet ravan Andrićevom, kada je dobio Nobelovu nagradu. Čak ga i predlažu za ovo veliko svetsko priznanje. Meša Selimović ubrzo postaje centralna intelektualna figura Bosne i Hercegovine, stožer slobodnog i kritičkog mišljenja. Njegov dotle prigušen kriticizam prema Titovom poretku, hranjen bolom za bratom, žrtvom bosanskog boljševizma, oslobodio se stega i utega. Meša Selimović pruža otpor komunističkom bošnjaštvu i prisilnom ideološkom stvaranju jedinstvene bosanskohercegovačke književnosti i bošnjačkog jezika. U Sarajevu se ovaj koncept sve više učvršćivao, a njegovi nosioci postajali sve osioniji i agresivniji. Na svakom koraku pokazivali su mentalitet vilajetske sredine, nemoćne da podnese uspeh, slobodoumlje i autoritet velikog pisca. Dugo su ga potcenjivali, a sada su najednom svoju energiju usmerili na to da ga potčine sebi. Kako im to nije uspevalo, opkolili su ga intrigama, zavišću i mržnjom. Meša i njegova porodica su se osećali sve ugroženijim i sve češće pomišljali na odlazak u Srbiju. POSLE prvog moždanog udara 1971. godine sele se u Beograd. Uz pomoć Dobrice Ćosića i Branka Pešića, prvog čoveka prestonice, dobijaju adekvatan stan. Darka i Meša Selimović "Bosna ga nikada nije prihvatila zbog toga što se nije htio saviti, što je bio svoj" - reći će jednom prilikom Mešina supruga, vedra i samosvesna žena, ćerka generala Kraljevine Jugoslavije. Bila je odana Meši i njegovom stvaralaštvu, umela da jasno kaže i pokaže da je spremna da s njim ide i na kraj sveta po njihov komad sreće. Njeno je ime Daroslava Darka Božić. Valjda će zbog nje Meša napisati "Ko promaši ljubav, promašio je život". Njihov odlazak iz Sarajeva nikog nije uzbudio. Čak će, nešto docnije, nedeljnik "Svijet" napisati: "Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića." To su dvojica fudbalera koji su iz FK Sarajeva prešli u Crvenu zvezdu, za koju je i sam Meša navijao. Ni u Beogradu vlast nije ostavila Selimovića na miru. Obrušiće se na Srpsku književnu zadrugu i Dobricu Ćosića kao nosioce srpskog nacionalizma, a Meša Selimović je odlučno stao u odbranu Zadruge i njenog predsednika. Upamćena je i zapisana Mešina principijelna i hrabra odbrana SKZ na partijskom sastanku sa Latinkom Perović i Milanom Milutinovićem, koji su tada izrekli političku presudu Glavnom odboru Srpske književne zadruge. SRPSKOJ akademiji nauka i umetnosti Meša 3. novembra 1976. godine šalje pismo: "Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem... "Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom." Uprkos ovom izričitom stavu i suprotstavljanju supruge Darke, u osvit rata, njegovo delo "kidnapovano" je i uvršćeno u sarajevsku ediciju "Muslimanska književnost 20. veka". AGE IZ DROBNjAČKOG BRATSTVA VUJOVIĆ - Selimovići su poreklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujović. Bilo je devetoro braće i dvojica pređu u islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. Selimovići se javljaju u Herceg Novom pre 1690. godine, jer je tada njihova zemlja sa Ublina dodeljena mletačkim podanicima. Moji bliži preci su bili age pučkog porekla iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kad se porodica iz Bileće pokrenula prema svojima posedima na severoistoku Bosne - zapisao je Meša Selimović o svom poreklu. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:711059-Za-sebe-govorio-da-je-Srbin-iz-porodice-muslimana
-
Slikarka i monahinja, o svom životu, studijama, iskušeništvu, ikonopisanju: Nisam želela karijeru umetnika u kandžama novca .Detinjstvo sam provela na teniskim terenima u Humskoj MALO je onih koji znaju da najpoznatija slikarka među monahinjama i najpoznatiji monah među slikarima, igumanija Efimija Topolski, potiče iz partizanske porodice. Ceo njen život liči na film: umesto za poslediplomske studije u Parizu, odlučuje se za Srbiju, a vrlo brzo posle magisterija odlazi u manastir. Pored ikona, slika i svetovne slike, postaje član najstarijeg likovnog udruženja kod nas - "Lada", oslikava ikonostase po hramovima u Francuskoj, a u pedesetoj polaže vozački ispit... Danas živi blizu Išona, južno od Pariza. U Beogradu je bila kratko, tokom svoje samostalne izložbe "Mislim, tražim, čekam", u Galeriji 73. Njen otac Vladan bio je partizan, a pre toga logoraš u Nemačkoj. Bukvalno je pobegao sa streljanja. - Otac je o tome nerado govorio, toliko malo da čak ne znam ni u kom je tačno logoru bio. Imao je šesnaest godina kad je počeo rat.Uhapšen je i odveden na Banjicu, pa u Nemačku. Možda porodica ne bi ni znala da je pobegao ispred streljačkog stroja da jedne teške, sparne noći nije u snu počeo da viče i davi suprugu. Nesrećna žena jedva ga je probudila, pa joj je, onako bunovan, ispričao celu priču. - Kada su ih izveli izvan logorskih žica, otac je počeo da beži zajedno sa jednim austrijskim Jevrejinom. Utrčali su u šumu, a za njima Nemac. Popeli su se na drvo, pa kad je Nemac naišao, otac je skočio i udavio ga. Begunci su potom preplivali Dunav, a pošto Jevrejin nije znao da pliva, Vladan ga je vukao. Kasnije, posle rata, Jevrejin mu je pomogao da dobije posao u Beču. Radio je na sistemima za navodnjavanje za velika poljoprivredna dobra. Očeve priče su nekadašnjoj Jasni Topolski, a danas monahinji Efimiji, zvučale tako neverovatno i fantastično, da mu ponekad nije verovala. - Uvek se setim filma "Velika riba", u kom je sin ljut na oca jer priča priče u koje niko ne može da poveruje. Na kraju se ispostavi da je sve što je otac ispričao istina, samo malo stilizovana. Tako ni ja svom ocu nisam verovala da ume da vozi avion. Govorio je: "Postao sam pilot u Banjičkom logoru." Toliko smo ga začikivali da se naljutio i iskopao neki papir na kom je pisalo da je odlikovan kao pilot u NOB. Bacio je odlikovanje kroz prozor, pa je baka išla da ga traži. U logoru su streljanje mogli da izbegnu samo oni koji znaju nešto da rade. Vladan se dobrovoljno javio kada su pitali da li neko zna da pilotira. I vrlo brzo je naučio. Kada je pobegao iz Nemačke u Srbiju, otišao je u partizane. - Otac mi je pružio veliku ljubav. Dolazio je pred moju školu i donosio drugaricama i meni užinu iz pekare, bombone, žvake... Zbog njega sam bila "glavna". Slao me je u Englesku na letnje kurseve jezika, želeo da studiram prava na Itonu. Detinjstvo joj je prošlo na teniskim terenima, na Partizanovom stadionu, u Humskoj. Otac ju je podržavao i u tome sve dok nisu krenuli turniri. A onda je preminuo iste godine kada je upisala dizajnersku školu. - Mislim da bi mi aminovao da budem umetnica. A monahinja? Ne verujem - kaže naša sagovornica, i dodaje da veruje kako joj je Bog preko njega dao mnogo ljubavi, da je više nikada ne bi tražila od ljudi. - Ljudi koji u detinjstvu ne dobiju ljubav, uvek je traže. Ako dobiješ obilje ljubavi kao dete, uvek je imaš dovoljno da je deliš sa drugima. To je veliki dar od Boga. Otac je imao dovoljno para da operiše bolesno srce u Švajcarskoj, ali nije želeo. Odlučio se za operaciju u Beogradu, da bi meni ostavio ušteđevinu, i preminuo. Zahvaljujući njegovoj ušteđevini mogla sam bezbrižno da studiram. Očev novac pomogao joj je i kada je došla u Beograd, posle četvrt veka provedenih u manastiru Gradac, a pre nego što je otišla u Francusku. Otkad zna za sebe, od najranijeg detinjstva, crtala je i pisala pesme. Bilo je jasno da je okrenuta umetnosti, a u tome ju je podržavala majka. Muzej savremene umetnosti i Narodni muzej bili su joj druga kuća. Upisala je grafički smer u Dizajnerskoj školi. Nisu joj išli precizni radovi, ali bila je najbolja iz slikanja i zato je upisala Likovnu akademiju. - Još u petom razredu naišla sam na reportažu o manastiru Crna reka. Bila sam zadivljena načinom na koji žive iguman i dva iskušenika. Rešila sam, čim se završi školska godina - odoh ja tamo. Naravno da je sve bila dečja maštarija, ali to pokazuje moju sklonost ka monaštvu veoma rano. Mada mi je sve išlo lepo i lako u svetu slikarstva, nisam sebe tu videla - kokteli, otvaranja izložbi, druženja... Čuveni slikar Vlada Veličković predlagao joj je da "samo malo nauči francuski" i upiše poslediplomske studije u Parizu, odakle bi joj sva vrata bila otvorena. Mislila je: "Ako svet ne može da prepozna moju umetnost bez francuskog, onda neću da me ovde vole ni sa francuskim." - Nije mi se dopalo to što sam videla - da je umetnost u kandžama novca, da on diktira šta će se izlagati, ko će biti gore, a ko dole. Dosta je toga što danas zovemo umetnošću, a u stvari je konfekcijska umetnost. Ako galerija izlaže geometrijsku apstrakciju, oni vaš rad neće gledati ako se ne kreće u tim okvirima, makar doneli i remek-delo. U to vreme družila se sa grupom mladih, zanesenih ljudi, koji su živeli asketski, studirali teologiju ili filozofiju. Preneli su na nju svoj entuzijazam i jedan za drugim su počeli da odlaze u monaški život. - U manastirima u Srbiji nema pustinjskog života, tu su gostoljublje i druženje. Tokom celog svog iskušeničkog perioda bila sam na krilima vetra, sve sam mogla da postignem. Sve mi je bilo lepo - želela sam da čuvam i krave i svinje, skupljam jaja, molim se Bogu, čitam psaltir... Nije mi palo na pamet da slikam. Mesecima sam plakala suzama radosnicama kad sam stigla u manastir Gradac. Tu je provela četvrt veka i stvorila pravu malu monašku umetničku koloniju. Godinu dana pre pedesetog rođendana, počela je da priča kako će joj se nešto krupno desiti baš na jubilej. I zaista, dobili su novog vladiku i ona je odlučila da nastavi da se usavršava na drugom mestu. Sada živi u Manastiru Uspenja Presvete Bogorice, poznatom kao Išon, u Francuskoj. Nekadašnji motel, jedan Francuz, slikar, koji je prihvatio pravoslavlje u Ruskoj zagraničnoj crkvi i zamonašio se, pretvorio je u manastir. Kada je napustio ovaj svet, otac Luka je ostavio svojoj "naslednici" mnoštvo slikarskog materijala, pigmenata, četki, papira... Nedaleko je budistički centar, pa joj često, osim turista, svraćaju i komšije, budisti. Glavno "društvo" su joj ovce, mačke, puževi golaći, jedan jež. I svi se hrane na njenom "kazanu". Tu je naučila da vozi, sada uči francuski, oslikala je ikonostas u našoj crkvi u Antverpenu, a čeka je i oslikavanje velikog krsta za jednu katoličku crkvu u Parizu. U KONAKU UZ GITARU KADA slikam ikone po narudžbini, striktno se sa ljudima dogovorim o tome šta žele, ali uvek ostane prostora za kreativnost. Želim da ljudima ikona bude radost i da im otvori vrata molitve. A ovo drugo... Pa, to je kao da sam bila na liturgiji, pevala, pa posle svi došli u konak, za trpezu, i neko uzeo gitaru, pa pevamo nešto drugo... Čovek je širi od kosmosa. Jedna ličnost u sebe može da smesti i ikonopis i slikarstvo koje zovemo umetničkim - kaže mati Efemija. MUKE Sa IKONOPISOM SVI su očekivali od mene, kao akademskog slikara, da će mi ikonopis biti "mačji kašalj". Ali, silno sam se namučila. Vratila sam se u vreme dizajnerske škole, kada se zahtevala velika preciznost. Morala sam da naučim pravila jer sam shvatila da, dok ih ne naučim, neću imati slobodu da iz njih izađem. Duhovnik mi je iskreno rekao: "Ne znam šta ću s tobom. Nisi baš nadarena za ikonopis, nisi nadarena ni za pojanje, idi bar nauči domaćinstvo i poljoprivredu!" Mučila sam se jer nisam htela da preslikavam, već da savladam veštinu srednjovekovnih slikara - priča monahinja. Послато са Lenovo K53a48 користећи Pouke.org мобилну апликацију
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.