Претражи Живе Речи Утехе

Naizgled bezvezno pitanje, ali ne tako naivno. Naime, kafa je poprilično psihoaktivno piće. Zanima me stoga, da li ima to negde decidno objašnjeno da li je greh, ili se ljudi po sopstvenom nahođenju vode kad dođe do tog pića? Hvala!

Duje Klarić / HANZA MEDIA Jedna od najagilnijih humanitarnih udruga u Dalmaciji, službenog naziva Kršćanska humanitarna udruga "Putevi milosti", gasi svoj dalmatinski ogranak. Tužno, ali odlučno nas je o tome izvijestila Vesna Knežević (Lekota), donedavna predsjednica ogranka te potpredsjednica cijele udruge s centralom smještenom u Osijeku, piše Slobodna Dalmacija. U ovo "postpožarno vrijeme", te još uvijek u jeku duboke ekonomske krize koja potresa građane zemlje i županije, ovakva vijest je iznenađujuća, pogotovo u svjetlu činjenice da je riječ o ogranku udruge koji je tijekom četiri godine rada pomogao obnovi četiriju kuća za stanovanje i bezbroj obitelji na području cijele Dalmacije opskrbljivao hranom i higijenskim potrepštinama, te donacije i cjelokupnu aktivnost revno bilježio na društvenim mrežama. Zadnji put kad je "Slobodna" pisala o udruzi, bilo je govora o raspodjeli osam milijuna kuna vrijedne godišnje humanitarne pomoći iz sredstava europskih fondova. Tada je, pomalo apsurdno, za pomoć aplicirao nedovoljan broj potencijalnih korisnika, pa su humanitarci apelirali na sve stanovnike Splitsko-dalmatinske županije s prihodima do 800 kuna po članu obitelji da se jave kako bi dobili mjesečni paket hrane i higijenskih potrepština težak četrdeset kilograma, i tako cijelu godinu... Kap koja je prelila čašu Prema riječima Vesne Lekote, upravo je taj projekt bila kap koja je prelila čašu strpljenja u napornom volonterskom radu sa – još jedan apsurd – počesto vrlo nezahvalnom i bahatom populacijom siromaha, ali i "pseudosiromaha". – Moje zdravlje je narušeno, kao i mojih petnaestak suradnika. Tijekom ovih nepunih pet godina rada imali smo podršku načelnika općine Klis Jakova Vetme, koji nam je ustupio kat kuće u Dugobabama za skladište, te bivšeg predsjednika Mjesnog odbora Sveti Kajo Ive Radnića, koji nam je također dao na raspolaganje manji prostor za rad. Bilo je divnih ljudi koji su donirali svoje vrijeme i sredstva onima kojima je trebalo, a i među njima je puno njih bilo zahvalno. No, nećete vjerovati što smo mi volonteri sve doživljavali, a pogotovo ja kao predsjednica i odgovorna osoba – gorko se prisjeća Knežević Lekota. – Jedna me je žena nedavno prijavila policiji jer je imala veći prihod od gornjeg limita za ostvarivanje humanitarne pomoći pa joj nismo mogli davati mjesečne pakete. Osim toga, susreli smo se s nevjerojatnom bahatošću; tražili su od nas da im mi dostavljamo pakete na adresu, zvali nas usred noći, prijetili zato što ponekad nismo stigli dobivenu pomoć iskrcati i prepakirati na vrijeme, što je bio zapravo težak fizički rad na koji uopće nismo bili spremni, jer smo mislili da ćemo primati i raspodjeljivati gotove pakete pomoći. Trošila sam vlastiti novac, kao i kolege volonteri, pomažući, šaljući pakete, prevozeći kad nismo imali na raspolaganju gospodarsko vozilo, riskirala sam zbog ovog karitativnog angažmana otkaz na poslu od kojega, zapravo, živim. U tom moru apsurda detalj koji dopunjava mozaik jest činjenica da su djelatnici službenih centara za socijalnu skrb, oni koji primaju plaću i imaju budžet za svoj rad, često puta nama volonterima slali potrebite da im doniramo odjeću i hranu. Znalo se dogoditi da ljudi budu na nas ljuti jer im djeci nemamo od čega kupiti, recimo, patike – ilustrira naša sugovornica, koja je tijekom djelovanja na mjestu predsjednice ogranka Udruge "Putevi milosti" više puta i prokazivala lažne socijalne slučajeve. Nasamareni nakon pokretanja akcije Jednom smo tako na ovim stranicama objavili i priču o samohranoj majci koja je živjela u trosobnom stanu na Mertojaku praktički besplatno kao privilegirana stanarka i nikad nije tražila posao, nego novčanu i pomoć u upotrebnim predmetima, sastavljajući listu kao za vjenčane darove... – Tom smo prigodom, kad smo uvidjeli da smo nasamareni nakon pokretanja akcije, pozvali preko Facebooka sve koji su uplatili manje novčane iznose da uzmu natrag svoj novac, kao i predmete koje su donijeli. I kasnije smo se često susretali s "profesionalnim socijalcima", onima koji su odasvud samo tražili pomoć, ne radeći ništa drugo iako su radno sposobni. U trenutku kad sam morala početi piti lijekove za smirenje i srčane tegobe, te kad sam počela biti sumnjičava prema svakome tko je tražio pomoć ne mogavši napraviti razliku u procjeni između stvarnih i lažnih potrebitih, uvidjela sam da ne mogu više obavljati ovaj posao – priznaje Knežević. Pokušavala je, veli, naći zamjenu, no nitko od volontera nije htio zagristi u tako tvrd orah... – Ogranak u Dalmaciji se gasi, no neformalno ćemo nastaviti pomagati jer to je valjda u čovjeku. No, to ćemo činiti u skladu s mogućnostima i slobodnim vremenom, i po mogućnosti s ljudima koji će znati cijeniti naš angažman – gorko zaključuje Vesna Knežević Lekota, humanitarka "po definiciji", piše Slobodna Dalmacija. http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/zatvara-se-krscanska-humanitarna-udruga-dotukli-su-nas-bahati-siromasi-i-lazni-socijalni-slucajevi-morala-sam-poceti-piti-ljekove-za-smirenje/6410924/#.WXtj7yrcYjk.facebook

Ono što je doista teško prihvatiti (barem za zapadnjake) jest da smo dobili ulogu pasivnog promatrača koji samo može sjediti i gledati koja će mu biti sudbina. Da bi izbjegli takvu situaciju, skloni smo se luđački opsesivno uključiti u razne aktivnosti, reciklirati stari papir, kupovati organsku hranu, bilo što, samo da bismo bili sigurni da nešto radimo, dajemo svoj doprinos – poput nogometnog fana koji navija za svoj tim pred svojim TV-om, vičući i skačući kao će to nekako utjecati na ishod utakmice. Za nedavnog posjeta Kaliforniji, bio sam na večeri u kući jednog profesora, s prijateljem Slovencem, teškim pušačem. Kasno navečer, prijatelj je postao očajan i pristojno zamolio domaćine da zapali cigaretu na terasi. Kada je domaćin, ništa manje ljubazno, rekao “ne”, moj je prijatelj rekao da će otići na ulicu. Domaćin je i to odbio. Rekao je kako pušenje u javnosti može naškoditi njegovu statusu u susjedstvu. No, ono što me doista iznenadilo bilo je to što nam je, nakon večere, domaćin ponudio (ne baš) laku drogu. Pušenje sada nije bilo problem, kao da droga nije opasnija od cigarete. Sve može, ali... Ovaj čudni događaj dokaz je bezizlaznosti današnjeg konzumerizma... S jedne strane je potrošač koji kalkulira sa zadovoljstvima, dobro zaštićen od svih oblika maltretiranja i zdravstvenih prijetnji, a s druge strane ovisnik o drogama ili samodestruktivni pušač. Uživanje se tolerira, čak i potiče, no pod uvjetom da je zdravo i ne prijeti našoj psihičkoj ili biološkoj stabilnosti: čokolada, da, no bez masnoća; Cola, da, ali dijetna; kava, da, ali bez kofeina; pivo, može, ali bez alkohola; majoneza, da, ali bez kolesterola; seks da, ali siguran... Što se tu događa? U posljednjem desetljeću otprilike nastao je “kulturalni kapitalizam”. Kupujemo proizvod, recimo, organsku jabuku, jer ona predstavlja sliku zdravog stila života. Ono što u stvari kupujemo kada kupujemo “organsku hranu” i slično, je određeno kulturalno iskustvo, iskustvo “zdravog, ekološkog stila žvota”. Isto vrijedi i za svaki prikaz “stvarnosti” – u reklami koja se prije desetak godina prikazivala širom SAD-a, grupa običnih ljudi prikazana je kako uživa uz roštilj i pleše uz country glazbu. Popratni tekst je bio: “Govedina. Prava hrana za prave ljude”. Ironija je bila u tome da je meso, ponuđeno kao simbol određenog stila života (“pravih” ljudi iz američke radničke klase), više kemijski i genetski manipulirano nego organska hrana koju konzumira “umjetna” elita. Kupujemo sve manje proizvoda (stvari) koje želimo imati, a sve više životnih iskustava – iskustava seksa, prehrane, komunikacije, kulture, sudjelovanje u stilu života. Kupujemo formu u vježbaonicama, duhovno prosvjećenje upisujući tečajeve transcendentalne meditacije i svoju javnu personu idući u restorane u koje zalaze ljudi s kojima želimo biti povezani. Naš doprinos I antikonzumeristička ekologija je slučaj kupovanja autentičnog iskustva. Postoji nešto varljivo umirujuće u našoj spremnosti da prihvatimo krivnju za prijetnje okolišu – sviđa nam se biti krivcima, jer ako smo krivi, onda sve i ovisi o nama. Mi vučemo konce katastrofe, pa se možemo spasiti živeći drugačije. Ono što je doista teško prihvatiti (barem za zapadnjake) jest da smo dobili ulogu pasivnog promatrača koji samo može sjediti i gledati koja će mu biti sudbina. Da bi izbjegli takvu situaciju, skloni smo se luđački opsesivno uključiti u razne aktivnosti, reciklirati stari papir, kupovati organsku hranu, bilo što, samo da bismo bili sigurni da nešto radimo, dajemo svoj doprinos – poput nogometnog fana koji navija za svoj tim pred svojim TV-om, vičući i skačući kao će to nekako utjecati na ishod utakmice. Ne kupujemo li organsku hranu iz istog razloga? Tko doista vjeruje da su polutrule i skupe organske jabuke zaista zdravije? Stvar je u tome da, kupujući ih, ne samo da konzumiramo proizvod, nego i pokazujemo svoje brižno lice i globalnu svjesnost te sudjelujemo u velikom kolektivnom projektu. Ne kupujemo prozvode zbog korisnosti ili kao statusne simbole. Kupujemo ih da dobijemo iskustvo koje nam pružaju, konzumiramo ih da bi nam život bio ugodniji i smisleniji. Eksplozija tjeskobe Nedavni oglas za hotele Hilton sadrži jednostavnu tvrdnju: “Putovanje nije samo dolazak od točke A do točke B. Ono bi nas trebalo napraviti boljom osobom”. Možete li uopće zamisliti takav oglas prije desetak godina? Posljednji znanstveni izraz ovog novog duha je nastanak nove discipline tzv. studija sreće. Kako to onda da u našoj eri produhovljenog hedonizma, kada je cilj života jasno definiran kao sreća, eksplodiraju tjeskoba i depresija? Đenada KUČKOVIĆ