Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'pitam'.
Found 3 results
-
Pomaže Bog bratijo i sestre! Prijavih se danas, ni sam još ne znam zašto, na ovaj divni forum. I sad da pokrenem neku temu. Pa eto, ako nekoga zanima nešto o lekovima, bolestima i slično neka pita. Biće mi drago da objasnim, ako znam. Udri!
- 108 нових одговора
-
Ja moram biti surov da bih dobar bio, replika je iz "Hamleta" koju je izgovarao prerano preminuli Nebojša Glogovac u istoimenoj predstavi. Foto: Goran Srdanov / RAS Srbija Nebojša Glogovac "A ja se pitam, da li moram biti surov da bih dobar bio", rekao je odmah nakon premijere u oktobru 2016. gostujući kod Velje Pavlovića. U ove dane repriza emitovan je taj intervju i jedno njegovo gostovanje u emisiji "Agape" kod Gajšeka sa vladikom Porfirijem od pre sedam i po godina. Nebojša je bio čovek koji se pita, koji ne donosi olako ocene o ljudima i događajima, koji ne sudi, koji promišlja... to se da zaključiti iz ove naknadne pameti kada procenjujemo čoveka koji je završio misiju na zemlji i čije delo više ne može da se pokvari, ali ni popravi. Kako je samo sa dečačkim smeškom i ljubavlju tada već čovek koji je prevalio četrdesetu na Gajšekovo "vi ste sin sveštenika" dodavao "i majke krojačice", naglašavajući da ga je njihovo vaspitavanje formiralo. A njegov otac Milovan, iako "običan sveštenik", duhovnik je monahinjama u manastiru Vavedenje, jednom od najjačih duhovnih centara u Beogradu. Otud mu onakav mir u danu kada sahranjuje sina. Jer on svake nedelje propoveda da je smrt samo novi početak. On veruje. Mora tako. Često se kaže da nema nezamenljivih i da je groblje puno nezamenljivih. Ali za najbolje nema zamene. Teško je nastaviti život ovde na zemlji sa takvim gubitkom. Prvo njegovoj porodici. Potom za Jugoslovensko dramsko pozorište, naš film i televiziju, smrt Nebojše Glogovca je bez preterivanja nenadoknadiv gubitak. "Hamlet", "Razbijeni krčag"... nemaju smisla bez njegove posebnosti. Šta će Srdan koji je s njim dve godine pripremao film? Usudio bih se reći i za ovo nesrećno društvo koje, koliko god mi lagali i sebe i druge, oskudeva u kvalitetnima, posvećenim a vrednima, dobrima - dakle, sve ono što je taj tršavi glumac iz Pančeva bio - njegov odlazak je otkidanje ono malo zdravog tkiva što je ostalo. A da smo skloni učenju iz dobrih, a ne najgorih primera, mogli bismo da se zapitamo zašto ovoliki svet žali i plače za njim. Možda i zato što je bio vredan, posvećen i pošten u poslu koji je radio? (Milojko Božović) https://www.blic.rs/kultura/vesti/blic-komentar-zasto-placem-za-glogovcem/nb29p5q
-
Danas nam u dvodnevni pohod stiže predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Pozvala ga je, navodno iznenada, usred galame o Jasenovcu, kolegica Kolinda Grabar-Kitarović. Kažem navodno, jer se ovaj susret pripremao duže. Berlin, Washington i Bruxelles prisilili su KGK da ubrza proceduru, pa je Predsjednica iskoristila priliku povišenih tonova i razmjene diplomatskih prosvjednih nota da dezavuira Plenkovićevu Vladu čak do te mjere da brani agendu dogovorenu s Vučićevim uredom, pa je tako rekla hrvatskom premijeru da se o ratnoj šteti neće govoriti. Elem, pamtimo da je propao plan Vučićeva dolaska kad je lani izbila svađa nakon što je u Srbiji podignut spomenik majoru Milanu Tepiću (koji je 29. rujna 1991. digao u zrak sebe i kasarnu JNA u Bjelovaru) i kada je Grabar-Kitarović izlanula megastupidnost da će ”još puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija mogu reći da su prijateljske države…”. Iz spomenutih centara moći su pojasnili KGK, a vjerojatno i Vučiću, da se izvole pokrenuti. Pozivnica i ekspresno prihvaćanje djelovali su komično, ali dobro je da se to ipak dogodilo. Mene ne zabrinjava to što Vučić, superiorniji i sposobniji od kolegice KGK, ne može razgovarati s osobom koja može nešto konkretno riješiti. Naime, o problemima treba razgovarati na svim mogućim razinama. Ja bih danas iskoristio priliku da pitam hrvatsku Predsjednicu i njenog kolegu vjeruju li oni zaista u identitet koji je utemeljen na mitu i na mržnji, to jest, smatraju li da se o budućim pitanjima može raspravljati dok se korača kaljužom međusobnih optuživanja? Ekskluzivna, samorazumljiva priča koja ne mora nužno uvijek biti loša s obzirom na to da mit, kako tumači Ivan Čolović, često održava koherentnost arhaičnih zajednica, u srpskom ili hrvatskom slučaju najčešće je izvor fašizma jer im mit služi da poraz pretvori u pobjedu ili da jedan narod proglasi boljim od drugoga. Taj se moral, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, može vidjeti u sljedećem stavu: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom” (Mario Missiroli, ”Vjerska politika Mussolinija”, Zagreb, 1941.). Mit i utopija svojim poetskim i profetskim otkrivanjem početnog i s(a)vršenog stanja čovječanstva jesu na strani života. Ideologija kao djelatna apsolutizacija relativnog, nasilna prema zbilji, protivna je životu. Anti-Mit je, dakle, negacija mita u prenesenom značenju; to je mit izmišljene vrijednosti, smišljeno lažan, u službi dnevnopolitičke poruke. Pišemo ga velikim slovom M – jer se radi o napuhanosti, kočoperstvu i ”lajanju na Mjesec”. Politički mitomani užasno gnjave i sretan je onaj narod u kojem su prestali brbljati. O naciji nije još sve rečeno. I nacionalna svijest i nacionalni pokreti postojali su prije nacionalizma, dok Eric Hobsbawm misli potpuno drugačije. Ukratko – piše – u analitičke svrhe nacionalizam prethodi nacijama. Nacije ne stvaraju države i nacionalizme, već upravo obrnuto. Između tih krajnosti bezbroj je nijansi u definicijama nacije i nacionalizama; prihvatit ću stoga ono što razni autori kršćanskog humanizma vide u naciji: ona je nešto ćudoredno-društveno, ljudska zajednica utemeljena na činjenici rođenja i podrijetla, ali sa svim ćudorednim suznačenjima tih naziva. Rođenje za razumski život i za civilizacijske djelatnosti, podrijetlo svojstveno obiteljskim predajama, društvenom i pravnom odgoju, kulturnom nasljeđu, zajedničkim shvaćanjima i običajima, povijesnim sjećanjima, patnjama, zahtjevima, nadama, predrasudama i zajedničkim ozlojeđenostima. Teologija nacionalnog anti-Mita (kojom se bavim) može se svrstati u dio političke teologije. Politička teologija nije isto što i ”kršćanska politika” – kako bi netko mogao pomisliti. ”Kršćanska politika” ne postoji; postoje kršćani u politici, kao što postoje ateisti, židovi, liječnici, pravnici…, koji onda sebe, naravno, unose u politički angažman i s onim što ex professo znaju i mogu. Političku teologiju inspiriralo je Evanđelje i njegov duh, a s intencijom da se politika i ljudi oko nje prožmu kršćanskim načelima; bolje reći, usklade s njima i s moralom koji je ”evanđeoska zadnja riječ” u životu. Politička teologija je tako krenula de facto relativizirati politiku i njezino apsolutističko ponašanje. Tako su se otvorili prostori i za druga jednako vrijedna bogatstva, pa i duhovna. Politička teologija nije prema tome ni mogla upasti u ”političku arenu” – jer je u krajnjem cilju demitologizirala politiku. O demokraciji se govori s rezervom i – uvjetno. Tako, recimo, govori Nikolaj Berđajev: ”Demokracija ostaje ravnodušna prema dobru i zlu. Ona je tolerantna, jer je indiferentna, jer je izgubila vjeru u istinu i nema snage da izabere istinu. Demokracija je skeptična, ona se javlja u skeptičnom vijeku, vijeku bezvjerja, kad su narodi izgubili stalne kriterije istine i kad su nemoćni da ispovijedaju bilo makar kakvu apsolutnu istinu. Demokracija je krajnji relativizam, poricanje svega apsolutnog.” Ta druga strana demokracije opisno se izražava i ovako: ”Pa i Hitler je na vlast došao demokratskim putem!” – što nije bio zadnji slučaj te vrste u prvoj polovici 20. stoljeća. Bilo bi pogrešno reći da se današnje društvo vraća vjeri, ali je točno da ono uvažava vjeru. Zato je pluralističko – i s principima vjere računa. Današnje društvo ne bi smjelo biti neutralno prema moralu koji je svakidašnja primjena Evanđelja i crkvenog iskustva na život. Što ometa demokratska kretanja u Hrvatskoj ili Srbiji nakon pada komunizma? Drugim riječima, što je slika totalitarnog stanja u našim državama? Iskustvo govori: ne funkcionira pravna država, predsjednik države se devedesetih ponašao kao Mesija od Boga pozvan da spasi narod od propasti i ujedini ga u državi, svetoj i vječnoj; neoustaštvo i neočetništvo kao posebni oblici fašizma postali su čest način razmišljanja; sve je jači utjecaj jedne crkve u društvu; jaz između bogatih i siromašnih dobiva zastrašujuće dimenzije… Predsjednik Franjo Tuđman je govorio da ima tajni sporazum s Bogom. U mitu je i to moguće. Ali naše su se rijeke Sava, Drava, Dunav… pretvorile u krv, žabe su nas prekrile, pijesak se okrenuo u komarce, muhe su na nas navalile, uginula nam je stoka, kraste su se pojavile na ljudima i životinjama, tuča nam je satrla usjeve, skakavci su pobrali ono što nam je još ostalo, tama je zastrla Domovinu, prvijenci su nam izginuli u ratovima… Pitali smo se: Što li nas još čeka, Bože!? Faraon je, naime, uporan u stavu: ”Tko je Gospod da ga ja slušam? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!” Država nije cilj samoj sebi. Ona je radi blagostanja i razvitka svih pojedinaca. Crkveni društveni nauk odbacuje sve koncepcije države-mita, svaku divinizaciju države, državu-moloha kojoj bi se nesmetano žrtvovale ljudske osobe … Država, dakle, nema apsolutnu vrijednost. Naučio sam da religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi. Važno je stoga pitanje kako se rastati s identitetom koji je utemeljen na mitu? Nove generacije Hrvata i Srba morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u čovjeka. Naime, nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem (kako je upozorila HBK, pod vodstvom Franje Kuharića, 1995.): Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Iz te perspektive pozdravljam dolazak Aleksandra Vučića, premda mu itekako zamjeram nedemokratske tendencije u Srbiji i gušenje preostalih slobodnih medija (za jedan pišem, tjednik Novi magazin). Pozdravljam napor svih onih koji će se potruditi da upozna jednu drugačiju Hrvatsku od one koja se prikazuje u beogradskim tabloidima, televizijama, itd. koje mu laskaju. Pozdravljam napor hrvatske Predsjednice, osobit napor mitropolite zagrebačko-ljubljanskog Porfirija (o tome drugom prilikom), prijatelja iz Srpskog narodnog vijeća te svih ostalih koji, kao i ja, ne vjerujemo u mržnju jer znamo da je Kolinda Grabar-Kitarović u krivu: Hrvatska i Srbija su dvije ne samo prijateljske već i bratske države. Ja zaista vjerujem da ćemo mi i Srbi biti na Balkanu ono što su Njemačka i Francuska postigli u Europi (ne isključujem nikoga, molim vas!) – jamstvo jedne sređene, pomirene, plodonosne i trajno miroljubive koegzistencije.
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.